Sada je: ned stu 17, 2019 02:48.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: DESETA USTAŠKA DJELATNA BOJNA
PostPostano: pon stu 19, 2012 13:38 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
DESETA USTAŠKA DJELATNA BOJNA
Dostupni podatci, koji će se dopunjavati

Pripomene umjesto uvoda
Ovaj dokumentarni povijesni projekt obrađuje Dragan Hazler, predsjednik Urv. Hrvatski domobran, Ogranak Slunj i predsjednik Županijskog odbora Urv. Hrvatski domobran u Karlovcu i bivši član ukinute Komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.
Obrada se obavlja prema sačuvanim podatcima, prema podatcima od spomenute Komisije, prema osobnom pamćenju i prema dokumentarnim podatcima dobivenim od Hrvatskog ratnog veterana Vjekoslava Luje Peševića, obrađenih u Dubrovniku, prosinca mjeseca 1993. godine.
Započeto 03. srpnja 2004. u Slunju i bit će postupno dopunjavano na temelju pronađnih izvornih podataka ili pouzdanih svjedoka.

X-a djelatna ustaška bojna
(Glavnina prema zapisu Vjekoslava Luje Peševića uz dopune Dragana Hazlera)

Promjenom uvjeta ratovanja u području Pounja ukazala se potreba izmjene dotadašnjeg bojnog ustroja naših postrojbi.
Zbog toga je zapovjedništvo Ustaške Vojnice odlučilo, krajem 1941. godine, raspustiti Prvu ustašku pukovniju Tomislava ROLF-a, čije sjedište je do tada bilo u Hrvatskoj Kostajnici i koja je, sa svojim stožerom s dvanaest pohodnih i pratećom sati djelovala na potezu od Dubice do Bosanskog Novog.

Od postrojbi raspuštene pukovnije je ustrojeno više ustaških djelatnih bojna, među kojima i X-a bojna, koja je bila raspoređena na prostoru Divuša - Bosanski Novi.

Za zapovjednika bojne je postavljen dotadašnji zapovjednik 8-e sati, ustaški satnik Slavko BEDNJANAC. U novopostavljenu bojnu su ušle dotadašnje: 7., 8., 44., 45., 46., 47., 48. i 49. strojnička sat, koje su bile prilično istrošene u prethodnim bojevima sa šumskim odmetnicima zvanima sad četnici sad partizani.

Od postojećih ljudi su ustrojene nove sati, i to stožerna poručnika Đuke BRAJKOVIĆ, 1-a poručnika Mirka POKRAJAC, 2-a poručnika Ivana PAVIČIĆ, 3-a poručnika Ivana ANDROVIĆ, 4-a poručnika Ante DEŽELIN i prateća strojnopuščana poručnika Špire DONČIĆ. Prepisujem prezime u nominativu jednine, kako ga je zapisao Lujo Pešević. (D.H.)

Tijekom studenog i prosinca 1941. godine bojna je, djelujući skupa s novopostavljenom XI. bojnom, vodila vrlo teške i krvave bojeve s četnicima, uglavnom na desnoj obali Une, u prostoru Kozare i Majdan planine. U tim su bojevima obostrani gubitci bili osjetljivo veliki. Iz bojne su poginuli i častnici, poručnici Ivan ANDROVIĆ i Ivan PAVIČIĆ, pa je koncem prosinca izvršena nova preformacija bojne.

Udijeljeni su novi častnici, poručnik Žarko KOVAČEVIĆ iz Slunja i zastavnik PTB Ivan TODORIĆ, a izvršena je i popuna ljudstva tako da je bojna nastavila djelovati u punom sastavu.

U borbama na Kozari, u širem prostoru Divuše kod Hrvatske Kostajnice, dana 19. siječnja 1942. godine je obhodnja u jakosti jednog voda iz strojačke sati, s poručnikom Dončićem, bila obkoljena po premoćnim odmetničkim snagama. Boreći se do zadnjeg naboja i zadnje ručne praske, Dončić i njegovih 30 vojničara su pružili bezprimjerno hrabar odpor, nanijevši napadaču osjetrljive gubitke.
Ubrzo ostavši bez strjeljiva nastavili su pružati odpor hladnim oružjem dok nijeu svi izginuli. Jedino je poručnik Dončić, tijekom borbe treško ranjen dočekao odmetnike podpuno priseban.
Videći da su zarobili živog ustaškog častnika ta se četnička bratja okupila oko njega. U tom je času Dončić aktivirao ručnu prasku, ubivši sebe, ali i još trojicu odmetnika, više njih je bilo ranjeno.
Zbog svoga primjernog samopožrtvovanja, Dončić je posmrtno odlikovan velikom srebrenom kolajnom za hrabrost pa je promaknut u čin satnika.

Već 2. veljače dolazi do novog, vrlo teškog sukoba, između 1-e pohodne sati poručnika Mirka POKRAJAC ojačane s jednim vodom teških strojnica, kojeg je predvodio dovodnik Dragutin Rušnjak, iz strojničke sati bojne.
Koristeći bolje poznavanje terena, odmetnici su našoj postrojbi postavili dobro smišljenu zasjedu, kod sela Hajtići. Čim je počela borba poručnik Pokrajac je, sa svojim 1-im vodom, krenuo na juriš, pod zaštitom vatre teških strojnica. Poslije kratkog, ali vrlo žestokog sukoba, odmetnici su bili razbijeni i natjerani u bijeg, pretrpivši pritom teške gubitke, posebno vatrom dobro postavljenih i odlično vođenih teških strojnica.

Nažalost, pri ovome jurišu je poručnik Pokrajac bio teško ranjen pa je uskoro i preminuo. Za ovo svoje junačko djelo Pokrajac je posmrtno promaknut u čin satnika, a dovodnik Rušnjak je odlikovan malom srebrenom kolajnom za hrabrost.

Tijekom 13-og ožujka 1942. godine, prilikom nasilnog izviđanja u prostoru sela SANDIĆI, polusat 2-e pohodne sati, pod zapovjedništvom zastavnika PTB Ivana TODORIĆ je naišla na jače odmetničke snage. Došlo je do teške borbe u koju su se postupno uključili i ostali dijelovi bojne. Odmetnički su postavi razbijeni jurišnim poduhvatom koga je predvodio zastavnik Todorić za što je kasnije bio odlikovan malom srebrenom kolajnom za hrabrost.

Pošto je u ožujku došlo do pojačane djelatnosti četnika i na prostoru Korduna, gdje su pojedini talijanski viši častnici počeli voditi neku čudnu, njima svojstvenu igru - podržavajući četničke grupe i njihove vođe, sakrivajući se pritom iza žalostne činjenice postojanja II-e zone, u kojoj su oni, Talijani imali odlučujuću riječ po vojnim pitanjima, X-a bojna je na Uskrs, 5-og travnja 1942. godine, premještena kao stalna posada uporišta SLUNJ.
U Slunju je stalno boravio stožer bojne i stožerna sat, a ostale su sati vršile pojačane obhodnje i nasilna izviđanja u prostoru Cetingrad - Topusko - Jabukovac - Hrvatska Kostajnica.

Pored njih u Slunju se nalazila i Slunjska posadna sat nadporučnika Tome PERIČIĆ i jedan oružnički vod te redovne oružničke postaje.
Naravno, bila je tu i jedna cijela bojna Talijana fašista iz sastava divizije "CELERE", dobro naoružana i smještena u vrlo solidno izgrađenim bunkerima, osiguranim s dva reda bodljikave žice. Uz njih je bila i jedna bitnica topova 75 mm te jedan odjel oklopnih samovoza, koji je osiguravao put prema Ogulinu.

Dopune od Dragana Hazlera
Talijani iz Peševićevog dokumentarnog izvješća su bili tijekom 1941/42. četvrti po redu i ujedno zadnji Talijani u Slunju, kojeg su iz straha napustili noću, uoči Cvjetnice 29/30. ožujka 1942. godine. Za vrijeme posade X-e bojne nije u Slunju bilo nikakvih Talijana. Iza njih su ostali samo bunkeri, rovovi, bodljikava žica, miniranjem razrušene zidine Slovin Grada, nered svake vrste i panjevi od sasječenog ukrasnog drveća i voćaka u slunjskim voćnjacima.


Radi povijesnih potreba evo najkraćeg pregleda o Talijanima u Slunju:

Prvi Talijani u Slunju
Prvi Talijani su došli u Slunj 17. travnja 1941. godine. To je bila Cavaleria ili konjica, koja je od Slunjana oduzimala sjeno za konje, uništavala mlade livade i travnjake u Slunju, uz dodatne štete svake vrste pa su ih Slunjani protjerali iz svoga mjesta.
Glavni progonitelj talijanske konjice bio je općinski bilježnik Josip Turkalj uz podporu svih Slunjana, pod oružjem i bez njega.
Ovi Talijani su pokušali razoružati Slunjane, ali su naišli na tvrdi orah, na kojem su slomili zube. Tada je u Slunju bilo više oružja, nego stanovnika jer su Slunjani već 10. travnja 1941. godine razoružali čtavu diviziju pukovnika Dragutina Antića i njoj pridružene jedinice bježeće Jugoslavenske vojske.
Veći dio toga oružja s drugom vojnom opremom je odpremljeno u Karlovac za potrebe ustrojavanja Hrvatske vojske, ali ga je još dosta ostalo u Slunju. Talijani nisu uspjeli oduzeti Slunjanima niti jednu pušku.

Ovdje valja dodati, da ne moram dalje ponavljati, da Talijani nisu nikada bili poželjni u Slunju. Slunjani su ih prezirali i odnosili se prema njima krajnje nesusretljivo i odbojno - neprijateljski. Jedino slunjski Srbi, mahom četnici su prijateljevali s Talijanima i njihove kćeri su bile na usluzi tralijanskim oficirima. Hrvatice, Slunjanke pune ponosa u sebi nisu se uopće družile s Talijanima.

Drugi Talijani u Slunju
Drugi po redu Talijani u Slunju su bili biciklisti, koji su se navratili koncem travnja 1941. kao na izlet i sami su nakon 4-5 dana napustili Slunj. Ovdje valja zapisati i jedan neugodni podatak. Naime, slunjska djeca su pokrala ovim Talijanima jedno desetak bicikla. Na jednom od ukradenih talijanskih bicikla je pisatelj ovog priloga naučio voziti bicikl. Nakon odlaska Talijana djeca su morala predati pokradene talijanske bicikle u hrvatsku Oružničku postaju i nitko nije bio kažnjen.

Treći Talijani u Slunju
Treći Talijani u Slunju su bili Berselieri, koji su za razliku od fašističkih crnih fesova s kitom nosili jednake, ali crvene fesove s kitom. Berselieri su naslijedili bicikliste početkom svibnja 1941. godine. Govorilo se je da ih ima oko 600. Oni su se smjestili u zgradi Osnovne i Građanske škole, u Hrvatskom katoličkom domu, u zgradi zatvora od Kotarskog suda i u zgradi četničkog vođe u Slunju, Dmitra Dragaša. Kod njega su imali Zapovjedništvo bataljuna (bojne) i svako jutro su pred Dragaševom kućom izvodili ceremonijal dizanja zastave na jarbol uz izvođenje himne: "Per Patria, per Duce, per Re..."
Uz Dmitra Dragaša ovome ceremonijalu nazočili su i drugi slunjski četnici. Malne neizostavno, to su bili: Rade Dodig, Mile Ivošević, Milan Leka, Milan Popović, Nikola Šaša, Đuro Vujnović i stari Milan Vujnović, zvani Papica...

Ovi Talijani - Berselieri su izazivali gnjev kod Slunjana jer su javno surađivali sa slunjskim četnicima, a vrh čaše su prelili, kad su vatrometom i oružanom paljbom slavili najavu princa Savojskog za hrvatskog kralja.
Već iste večeri Slunjani su ih ušutkali, a drugog dana Talijane Berseliere je istjerala iz Slunja Ustaška satnija mladih Slunjana, Slunjska domobranska satnija i Oružnički vod. Valja dodati, da su ovi mladi slunjski ustaše otišli u Crnu Legiju pod zapovjedništvom Jure Francetića. Malne sve te divne slunjske mladiće sam poimence poznavao, ali ih ovdje ne ću spominjati bez dozvole njihovih obitelji.

Četvrti i ujedno zadnji Talijani u Slunju
Četvrti i ujedno zadnji Talijani u Slunju bili su crnokošuljaški fašisti. Došli su u Slunj početkom rujna 1941. godine. Jedan bataljun ili bojna je bila stacionirana u Slunju a druga u Velikoj Kladuši
Ovi Talijani su živjeli u paničnom strahu jer su osjetili, da ih Slunjani smatraju neprijateljima. Jednako nesigurno su se osjećali i u Velikoj Kladuši, gdje su ih tamošnji ustaše ugrožavale pa su napustili V. Kladušu bez borbe. O tome iza osvrta na talijanske fašiste u Slunju.

Od straha iz slunjske okolice, Talijani su se u Slunju ogradili s dva reda bodljikave žice i živjeli u strahu od svih: od Hrvata u Slunju, koji su živjeli s njima u žici i od Hrvata izvan dvoredne ograde bodljikavom žicom. Iz te ograde nisu nikud izlazili, a radi straha i pomoći nisu mogli održavali vezu s bazom u Ogulinu. Ometao ih je visoki snijeg i pokidane telefonske veze.
Bojali su se Talijani ići u šumu po drva pa su za vrijeme vrlo sniježne i hladne zime sjekli u Slunju ukrasno drveće i voćke za ogrijev. Prisiljavali su ljude na prodaju goveda, ovaca i svinja radi prehrane. Slično su postupali i s prisilnim odkupom žitarica. To je sve pojačavalo hrvatski gnjev prema Talijanima.
Dodatni vrhunac mržnje navukli su Talijani na sebe jer su 22. veljače 1942. godine minirali zidine od Gradine, starog Slovin Grada. Strahovali su da će se u te zidine utaboriti njihovi neprijatelji. Talijani su smatrali neprijateljima sve Hrvate u Slunju i u okolici.

Neposredni povod za miniranje Slovin Grada uslijedio je nakon talijanskog napuštanja Velike Kladuše. Tom prilikom su četnici i partizani, tada još isti šumski odmetnici su zarobili čitav bataljun Talijana u selu Radovica između Slunja i Cetingrada.
Ova bojna talijanskih fašista bila je radi straha za svoj obstanak napustila Veliku Kladušu i povlačila se je prema Slunju. Oko 10. veljače 1942. godine svi su pali u zarobljeništvo. Četnici i partizani (u to vrijeme su to bili isti šumski odmetnici) nisu ubijali Talijane, za razliku od masovnog mučenja i ubijanja zarobljenih hrvatskih vojnika i oružnika.
Sve zarobljene Talijane u Radovici, četnici su razoružali i svukli usred zime do donjeg rublja i takove ih posramljene bez cipela poslali u Slunj. U tome, nazovi sukobu poginuo je samo jedan Talijan.
Slučaj Talijana u donjem rublju, koji su nakon provjere ulazili u Slunj bila najveća ratna lakrdija, sprdačina prve vrste, kakovu je ikada Slunj vidio.

Talijani u Slunju i dalje rade besmislice. Približno jedna satnija uputila se je krajem veljače 1942. kroz još uvijek visok snijeg prema Ogulinu. Kod zaselka Livadine Lokve blizu Primišlja zarobili su ih četnici, razoružali, svukli do donjeg rublja i poslali ih u Plaški.

Oko 25. ožujka slunjski Talijani su započeli danonočno iz svih topova i minobacača pucati u smjeru Primišlja - Ogulina.
Nakon 3-4 dana prestala je kanonada iz teških oruđa i Talijani su žurno napuštali Slunj. Na putu prema Ogulinu popalili su sva sela i zlostavljali jednako katoličko i pravoslavno stanovništvo.
Zadnji konvoj Talijana napustio je Slunj noću uoči Cvjetnice 29/30.ožujka 1942. i nikada se više nisu Talijani pojavili u Slunju.

U Slunju su ostale samo hrvatske postrojbe
U napuštenome Slunju od Talijana, što su tada svi Slunjani slavili ostala je samo Slunjska domobranska satnija, Oružnički vod i dvadesetak lokalnih ustaša.
Ipak nije bilo nikakvog straha od šumskih odmetnika jer u slučaju potrebe svaki Slunjanin i Slunjanka postaju branitelji svoga voljenog Slunja, što su dokazali oko godinu dana ranije, kad su razoružali čitavu diviziju Jugoslavenske vojske (10. travnja 1941) i porazili bataljun elitnih srbskih četnika, koji su već 12. travnja 1941. godine, pomognuti od domaćih četnika iz Primišlja, Tržića i Veljuna... išli klati Hrvate.

Dakle, nije bilo nikakvih Talijana zajedno s Desetom ustaškom bojnom, što je Lujo Vjekoslav Pešević, vremenski pobrkao.

Slunj se je našao u Velikom tjednu i pripremama za blagdan Uskrsa!
Nakon blagoslova jela na Uskrs ujutro začula se zvuk motora i ubrzo zatim radosna pjesma. Bila je to satnija mladih ustaša iz Poglavnikove Tjelesne Bojne. Sve mladići tjelesni i lijepi - jedan ljepši i stasitiji do drugoga. S njima smo sproveli Uskrs, najradosniji, kakav se može zamisliti Uskrs u hrvatskome Slunju sa svojom voljenom vojskom.
Među ovim mladim ustašama, mahom iz Hercegovine bili su uz katolike i brojni Hrvati muslimanske vjere pa su ih Slunjani počastili janjetinom s ražnja, kolačima i drugim jestvinama, kako Slunjani časte najvoljeniju svoju vojsku. Takvu radost dugo nije doživio hrvatski Slunj. Ubrzo se je okupila ženska i muška mladost iz Slunja i okolice. Radost, veselje, zabave, šale, kolo, ples i pjesme ispunjavale su duše Slunjanki, Slunjana i dragih gostiju. Vrijeme je bilo lijepo, pravo proljetno pa je ugođaj potrajao cijeli dan.
U kasnim popodnevnim satima Slunjanke i Slunjani su sa suzama radosnicama i zahvalnicama ispratili svoju voljenu vojsku. Stariji svijet je ponavljao poznatu slunjsku izreku: "Lipota i milina ih je viditi bilo!"

Dalje slijedi izvješće veteranskog častnika HV Vjekoslava Luje Peševića
Bojna je u predhodnim borbama bila pretrpjela velike gubitke, napose u ranjenicima koji se , nakon izliječenja, u pravilu nisu vraćali u borbene, nego su udijeljivani u razne posadne postrojbe. Brojno stanje je bilo svedeno na svega oko 400 vojničara i dočastnika, uglavnom Hercegovaca. Zbog toga je izvršeno popunjavanje bojne iz redova domaćih dragovoljaca, kojih se je bilo prijavilo više od 600.

Popunjen je i častnički zbor. Iz Častničke škole Ustaške vojnice su dodijeljeni zastavnici-trolistaši Antun BRAJER i Alfonz DUJLOVIĆ, a iz PTB-a zastavnik Vladimir VOĐINAC. Poručnik Deželin je, kao ranjenik, premješten u sklop Prometnih Zdrugova i prekoredno promaknut u čin ustaškog satnika zbog izuzetnod djelovanja u najtežim uvjetima jer, i poslije nego što je bio ranjen nije napustio postrojbu dok mu nije došla zamjena.

Ukinuta je strojnička sat, a svaka pohodna sat je u svoj sastav primila po jedan strojnički vod tj po tri teške strojnice. To je u Slunju sprovedeno polovicom mjeseca svibnja 1942. godine.

Koncem travnja je, po naredbi Glavnog stožera UV, zapovjednik bojne ustrojio, od 1-e i 2-e sati, privremenu pohodnu polubojnu koja je, pod njegovim zapovjedništvom, sudjelovala u poduhvatima čišćenja šireg prostora Petrove Gore.
Bila je to vrlo obsežna ratna operacija u kojoj je polubojna sudjelovala skupa s polubojnom iz XI-e ustaške bojne satnika MAKOVAC i polubojne iz V-e ustaške bojne satnika HüBL, a u sastavu grupacije od 12 bojni, koje je vodio tadašnji zapovjednik Utinjskog zdruga, Ante MOŠKOV. Nakon vrlo uspješno izvedenog poduhvata, koji je trajao od 9-og do 12-tog svibnja 1942. godine, polubojna se već 15. svibnja vratila u Slunj.
Satnije su tada preuzele stalne postave na putu prema Ogulinu - u Primišlju, na Karlovačkoj cesti u Blagaju te u Kremenu, na putru prema Cetingradu. Obhodnje na Kordunu i Baniji su preuzele postrojbe IV-og djelatnog Ustaškog Zdruga.

Iako je područje djelovanja bojne bilo znatno povoljnije od ranijeg, ipak su izviđači i vodovi, koji su vršili nasilna izviđanja, imali česte sukobe s odmetničkim zasjedama.

Stanje na terenu je bilo posebno otežano uslijed djelovanja brojnih četničkih skupina. One su sve surađivale s Talijanima, služeći im kao vodiči i predhodnice u njihovim "bojnim poduhvatima", a koje su poduzimali uglavnom zbog toga da opravdavaju svoj boravak u ovome području, u tolikom broju. A to područje je pripadalo zloglasnoj II-oj zoni - prostoru u kome su se i najozloglašeniji odmetnici osjećali sigurnima.

Problem je bio što su te četničke grupice surađivale i sa srbokomunistima, kojih je bilo na području Like i Korduna, i s kojima su uvijek pronalazili zajednički jezik kada je trebalo napasti i opljačkati hrvatska sela.

Nakon što su, zbog izdajničkog povlačenja talijanske pukovnije iz Bihaća, naše postrojbe na tome terenu bile poražene i prisiljene na povlačenje u smjeru Cazina, tzv. Glavni štab NOPH je, 10-og studenoga 1942. godine naredio 1-oj i 2-oj ličkoj brigadi, 4-oj kordunaškoj i 8-oj banijskoj brigadi, pojačanim sa Kordunaškim partizanskim odredom, protutenkovskim topom 8-e brigade i s dva teška minobacača zarobljena kod Bihaća, da napadnu i unište posadu u Slunju i okolici.
Znači, poslato je oko 3000 odmetnika da napadnu postave koje je zaposjelo oko 850 naših ljudi. 1*)

Osjetivši da su, nakon Bihaća, odmetničke snage krenule na Slunj, ne shvaćajući izvanrednu važnost ovog uporišta koje je bilo i osiguranje željezničke pruge Karlovac - Ogulin jednako kao i Ličkog željezničkog i cestovnog smjera, talijanske su se postrojbe, dana 8-og studenog 1942. godine povukle u smjeru Ogulina. O tome nijesu obavijestile zapovjedništvo naše bojne, jednostavno su napustile bunkere.

Pored toga, tih je dana, u jednom iznenadnom sukobu s odmetnicima poginuo zapovjednik bojne, satnik Bednjanac - posmrtno odlikovan velikom srebrenom kolajnom za hrabrost, pa je za zapovjednika bojne bio postavljen satnik PTB-a Zorko ČUDINA. Time je, bar privremeno, bilo otežano zapovjedanje bojnom i u njoj pridruženim postrojbama. 2*)

Nakon što su se Talijani povukli, u stvari pobjegli, naše su se isturene posade i oružnici, povukli u Slunj te zauzeli napuštene talijanske bunkere, u kojima su srećom, našli dosta ostavljenog strjeljiva i hrane.

Odmetnici su napali Slunj 10-og studenoga 1942. godine. Djelujući s protutenkovskim topom, oni su postupno uništavali bunker po bunker, međutim nijesu postigli značajnijeg uspjeha sve dok našim ljudima nije počelo nestajati strijeljiva.

Tek 14-og studenoga, kasno uvečer je satnik Čudina naredio postupno povlačenje za Veljun pa za Karlovac. On je izjavljivao, da se je tako dogovorio sa satnikom Slavkom Bednjancem. U Karlovcu je ponovno izvršeno popunjavanje s ljudstvom i častnicima pa je ona od tada upotrebljena za vanjsko osiguranje grada Karlovca, sa strane Korduna, a povremeno i u prostoru Gornjeg Pokuplja i Krašića u Žumberku.

Prema raspoloživim podatcima, u prilogu se daje pregled sastava bojne. Iako je vrlo manjkav može poslužiti za određena saznanja i možebitna daljnija istraživanja.

Ispravke u ovome dijelu Izvješća častnika HV Vjekoslava Luje Peševića
Prema poznavanju ratnih prilika u Slunju i dobrog sjećanja, potvrđujem opću točnost Izvješća Vjekoslava Luje Peševića, ali ima zbrke u redoslijedu događanja i pogrješnog vezanja pojedinih točnih događanja za krive lokacije.

Ja, Dragan Hazler tvrdim sljedeće na temelju izvornog poznavanja ratnih zbivanja:
1*) U Slunju je nakon pada Bihaća bilo najmanje 1500 do 1800 hrvatskih branitelja iz svih rodova vojske, najviše ustaša, hrabrih mladića iz Hercegovine i iz Slunjskog kotara. Naime, svi vojnici, koji su se povlačili iz Bihaća, Vaganca, Petrova Ličkog sela, Drežnika, Irinovca, Rakovice (i svih okolnih sela), zatim iz Primišlja, Blagaja, Furjana, Lađevca i drugih sela oko Slunja su se povukli u Slunj.
Uslijed dugotrajnih borbenih okršaja, u Slunju se je našlo oko 500 ranjenika (prema Zborniku 18, HAK, Karlovac, str. 446, bilo je 750-800 ranjenika. Bilo 500 ili 800 sve ranjenike su poklali i drugim načinima mučenja smaknuli šumski odmetnici partizanočetnici 15. studenoga 1942. i pobacali u duboku bezdanu na Debeloj Glavi. Brojne ranjenike su žive pobacali u tu bezdanu, kad su se umorili klanjem. Klanje, doslovce klanje ranjenih mladih ustaša iz svih hrvatskih krajeva, napose iz Hercegovine i Slunja vršili su četničkopartizanski zločinci većim dijelom na prozoru, lijevog krila zgrade Građanske škole ili su ih gurali u redu na klanje kroz obližnja školska vrata.
Oveći broj ranjenika bio je liječen u kući Naceka Petrette. Njih su natjerali četnikopartizani, da skaču u provaliju duboku oko 10 metara, s Gornje na Donju (novu) cestu. Tu su ih ostavili da u mukama umiru.
Dvadeset i dva (22) ranjenika su četnikopartizani žive zazidali u dvorišnoj zgradi Nikole Neralića... Osobno sam ih vidio mrtve mlade ranjenike, kad sam obavljao prisilni rad u dvorištu te kuće po nalogu partizanke Nade Galjer, supruge od zločinca Vilima Galjera, minera pošte u Zagrebu.

Pitanje obrane Slunja nije ovisilo samo o broju napadača i o broju branitelja, nego o nedostatku strjeljiva u redovima Hrvatske vojske u Slunju.
Slunj je bio pod neprijateljskim napadom još prije blagdana Svih Svetih. Samo najsmioniji Slunjani su palili svijeće na groblju, a svi drugi su upalili svijeće u svojim kućama.

Točno je, kako piše Lujo Pešević, da su odmetnici napali Slunj 10. studenoga iz teških oruđa. To je unijelo još dodatnu otežanu obranu Slunja, na kojeg su šumski odmetnici napali već polovicom listopada i držali ga u obkoljenju. Nije to bio samo jedan top, nego topništvo od zarobljene talijanske kolone u selu Poloj, 17. listopada 1942. godine.

Prema Izvještaju Ministarstva domobranstva od 26. listopada stoji: "Između 16. i 20. listopada o.g. vršile su talijanske snage sastava oko jedne divizije akciju čišćenja između rijeke Korane i Mrežnice. Prešavši rijeku Mrežnicu kod Generalskog Stola, zauzele su mjesto Perjasicu bez odpora. U klancima kod Poloja napadnute su jakom strojničkom vatrom te je razbijeno, odnosno uništeno oko 5 konjičkih eskadrona. Broj mrtvih cijeni se na oko 150-200, ranjenih oko 300 Talijana".
Promičbeni tisak šumskih odmetnika se hvalio s golemim plijenom svekolikog ratnog oružja, oruđa, strjeljiva, tenkova te 7 kamiona, jedan osobni automobil i 7 motocikla. (Zbornik dokumenata... Vojnoistorijski institut, Beograd, tom V, knj 8, dok. 61, str. 253).

2* Pored toga, tih je dana, u jednom iznenadnom sukobu s odmetnicima poginuo zapovjednik bojne, satnik Slavko Bednjanac - posmrtno odlikovan velikom srebrenom kolajnom za hrabrost, pa je za zapovjednika bojne bio postavljen satnik PTB-a Zorko ČUDINA rodom iz Hercegovine. Time je, bar privremeno, bilo odtežano zapovjedanje bojnom i u njoj pridruženim postrojbama.

Dragan Hazler: Ovaj opis pogibije satnika Slavka Bednjanca nije točan. Evo istine u opisnom obliku: Uvečer 14. studenoga 1942. godine, nemajući strjeljiva, Hrvatska vojska se je povlačila iz Slunja prema Karlovcu. Na mostu preko rijeke Slunjčice, stao je pred vojsku satnik Slavko Bednjanac i zabranjivao je povlačenje. Vojska je odbila poslušnost, uzvraćući satniku Bednjancu, da je svaka borba oružjem bez strjeljiva nemoguća i vodi u uzaludno gubljenje ljudskih života.
"Povlačimo se prema Karlovcu i kad se obskrbimo strjeljivom vratit ćemo se u Slunj i istjerati iz njega šumske odmetnike!" Tako su prema očevidcima uzvraćali uzmičući vojnici bez strjeljiva.

U takvoj neprilici satnik Slavko Bednjanac se je vratio u Ustaški stan, ušančio se dobro, obskrbio se s dvije parabele, s dosta strjeljiva za njih i s obiljem ručnih praska (bomba).
Tu je čekao četničke i partizanske odmetnike. Borba oko Slunja i samom Slunju trajala je nesmireno. Slunj je ipak pao jer oružje bez strjeljiva i u najhrabrijih vojnika ne spašava njihove živote niti vodi u pobjedu.

Oko 10 sati uvečer pojavili su se šumski odmetnici i nahrupili prema vratima Ustaškog stana. Satnik Slavko Bednjanac ih je nemilice kosio i bombama ubijao. Tu je palo više šumskih odmetnika, nego u jurišnome zauzimanju Slunja Kad nisu nikako mogli zauzeti Ustaški stan onda su ga zapalili s dvorišne strane. Vatra je nemilice gutala sve što je upaljivo i primicala se je zidanoj sobi iz koje se je borio hrabri satnik Slavko Bednjanac.
Videći nemoć daljnje borbe, on se je umirio, što su odmetnici shvatili da je poginuo i nahrupili su u njegovu sobu. Kad su se sjatili oko njega on je aktvirao nekoliko još preostalih bomba, ubio sebe te poubijao i izranjavao brojne odmetnike. Točan broj nitko ne zna jer su šumski odmetnici tajili svoje žrtve ili su im broj višestruko umanjivali.
Ovi podatci potječu od slunjske obitelji Modrušan, koje je samo cesta dijelila od zgrade Ustaškog stana. Za to vrijeme oni su u svome podrumu doživljavali hrabrost i tragediju posljednjih sati života satnika X-e ustaške bojne Slavka Bednjanca.

Tijelo satnika Slavka Bednjanca je djelomice izgorilo i prekrila ga je šuta od izgorenog Ustaškog stana. Pritome je izgorila još jedna zgrada, od veletrgovca Rude Kovačevića.
Kad su šumski odmetnici istjerani iz Slunja, 20. siječnja 1943. vratila se je u mjesto Hrvatska vojska: Slunjska domobranska satnija, Oružnički vod i jedan Vod obkopara. Ubrzo zatim došla je jedna skupina ustaških vojničara iz X-e bojne, među kojima je bio Nikola Cindrić - Boljko. Iskopavanjem u Ustaškome stanu našli su posmrtne ostatke hrabrog satnika Slavka Bednjanca i odpremili ih u Karlovac.
Na mjesto zapovjednika X-e bojne bio je postavljen satnik PTB-a Zorko ČUDINA.
Time je bar privremeno bilo sređno zapovijedanje Bojnom i pridruženim postrojbama.

Nastavak prikaza od Luje Peščevića uz dopune iz dokumentarnih izvora
Prema raspoloživim podatcima u prilogu se daje pregled sastava bojne. Iako je vrlo manjkav ipak može poslužiti za određena saznanja i možebitna daljnja istraživanja.
Dragan Hazler će ovaj popis dopuniti iz osobnog poznavanja pojedinih vojničara X-e bojne.
Navest će i neke vojničare 10-e bojne, koje je upamtio samo imenom tli samo prezimenom, što će pomoći nekome drugom dopuniti iz dotičnoga podatka prezime ili ime.

1-SAT BOJNE

Zapovjednik sati
- prvi ĐURO BRAJKOVIĆ, ustaški poručnik pa nadporučnik
44/244 ODLIKOVAN POSMRTNO velikom srebrenom kolajnom za osobnu hrabrost.

- drugi ČEDOMIR LASOVIĆ, ustaški poručnik pa nadporučnik
10.09. 1943. udijeljen iz 30-e bojne kao zamjena.
44/45 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom za hrabrost.
45/620 ODLIKOVAN željeznim trolistom IV. stupnja s hrastovim grančicama.

Vodni častnik ANTE DUŽEVIĆ, zastavnik PTB pa poručnik
Od početka 1942. pa do kraja 1943. u bojni pa premješten u Zagreb.

Vodni častnik JOZO KOLOVRAT, vodnik pa zastavnik pa porućnik
45/619 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom za hrabrost.

Dočastnici sati: Stipe BALIĆ, dovodnik

Stjepan BARIŠIĆ rojnik
Petar BUKARICA rojnik
Stjepan KIRIN, rojnik, podlegao ranjavanju 1942. Petar SABLJAK, rojnik
Marko TURKALJ, rojnik pa dovodnik.
Mile KLOBUČAR, dorojnik
Ivo LJUBIČIĆ, dorojnik
Mile PAVLIČIĆ, dorojnik
Tomo STEPIĆ, dorojnik
Drago ŠTEFANEK dorojnik i
Ivan ŽGELA, dorojnik.

Vojničari u sati:
Ivan Balić,
Đuro Banda,
Ivica Blašković
Pave Blašković
Petar Bertović,
Ante Božičević,
Franjo Božičević,
Pave Božičević, Nikolin
Božidar Brkić
Ivan Cindrić,
Jure Cindrić,
Nikola Cindrić, Josin
Vid Flanjak,
? Flanjak
Franjo Jurčević,
Ivan Kotić, Ivičin
Milan Kovačević, Bradin
Pave Kovačević, Icin
Tomislav Kovačević, Slavin
Zvonko Kovačević, Ivičin
Zdravko Magdić, Josin
Jure Močilac
Slavo Moćan, Tomin
Ivo Neralić, Čavrak, ubijen u Budačkome 1945. od Udbe
Joso Neralić, Tomin
Nikola Neralić, Franjin
Predrag Neralić, Zvonimirov
Marko Obajdin,
Mate Pavlešić, Marijin
Vlado Petković, Milin
Miro Petretta, Nacekov
Tomo Potnar,
Samson
Samson
Dragan Skukan, Nikoličin
Jure Skukan, Markin
Joso Sminderovac, Milin
Jure Sminderovac, Čašanov
Mile Sminderovac, Milin
Nikola Sminderovac, Ankin
Rudolf Stipetić, Josin
Jure Štefanac, Jankov
Mirko Štefanac, Jankov
Zvonko Štefanac, Cibin, poginuo u Veljunu 15.11.1942.
Rudolf Valent, poginuo u Slunju, travnja 1942.
Joško Vodopivec, Joškov
Franjo Vuković, Nikolin
Otto Wolf, poginuo u obrani Slunja 10.11.1942.
Tomo Žalac, Jankov




STOŽERNA SAT BOJNE

Zapovjednik sati ŽARKO KOVAČEVIĆ, poručnik pa nadporučnik PTB
44/247 ODLIKOVAN željeznim trolistom IV. stupnja

Zamjenik zapovjednika IVAN ČOKALO, vodnik pa zastavnik
44/300 ODLIKOVAN brončanom kolajnom za hrabrost,
45/619 velikom srebrenom kolajnom za hrabrost,
45/624 malom srebrenom kolajnom za hrabrost,
45/802 malom srebrenom kolajnom za hrabrost.

Dočastnici sati Stjepan HRVOJ dovodnik
Nikola CINDRIĆ rojnik
Lovro ČREP rojnik
Franjo KAMPIĆ rojnik
Ivan MARINAC rojnik
Osman VELADŽIĆ rojnik

Pavle BELAN dorojnik
Franjo BROZINIĆ dorojnik
Ivan PRUSINA dorojnik
Nikola RADOČAJ dorojnik
Stipe RUKAVINA dorojnik
Ivan SALOPEK dorojnik
Mato ŠPEHAR dorojnik
Joso ŠTEFANAC dorojnik
Vojničari u sati:

Nikola Begović
Tomo Begović
Franjo Belan
Ante Božičević
Josip Cindrić
Mile Grdić
Nikola Kapušin
Joso Katić
Mile Medved
Mile Nakić
Mato Paulić
Zvonko Paulić
Ivan Paunović
Stjepan Petek
Janko Rendulić
Tomo Rendulić
Antun Sabljak
Dane Salopek
Petar Tepavac i
Pave Vlašić.




X-a USTAŠKA BOJNA - ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE

Prvi zapovjednik bojne SLAVKO BEDNJANAC, ustaški satnik
42/188 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom za hrabrost tijekom borbi na Baniji početkom 1942. godine.
43/1002 ODLIKOVAN, POSMRTNO velikom srebrenom kolajnom za izuzetnu osobnu hrabrost.

Drugi zapovjednik bojne ZORKO ČUDINA, satnik PTB pa bojnik
43/2067 ODLIKOVAN vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja, s hrastovim grančicama.
1905/44 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom kolajnom za hrabrost u borbama u Gornjem Pokuplju
1045/45 POSMRTNO UNAPRIJEDJEN u čin dopukovnika PTB.

Pobočnik bojne ANTUN BRAJER, zastavnik pa poručnik
44/247 ODLIKOVAN željeznim trolistom IV. stupnja s hrastovim grančicama
44/2445 ODLIKOVAN vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja
45/786 ODLIKOVAN brončanom kolajnom krune kralja Zvonimira s hrastovim grančicama.

Glavar gospodarskog ureda bojne IVAN KELEMEN, nadporučnik
44/367 ODLIKOVAN željeznom kolajnom krune kralja Zvonimira na ratnoj vrbci.

Obskrbnik bojne BOŽIDAR IVEKOVIĆ, poručnik pa nadporučnik
44/367 ODLIKOVAN željeznom kolajnom krune kralja Zvonimira na ratnoj vrbci.
45/252 ODLIKOVAN željeznom kolajnom krune kralja Zvonimira na ratnoj vrbci.

Liječnik bojne ROMANO dr. BRNJAS, nadporučnik
43/1104 udijeljen u bojnu s 5.07. 1943. godine.

Pisar u stožeru bojne Jure TURKALJ, dorojnik
45/804 ODLIKOVAN malom srebrenom kolajnom za hrabrost.



2-a SAT BOJNE

Zapovjednik sati VLADIMIR VOĐINAC, zastavnik pa poručnik pa nadporučnik
45/803 ODLIKOVAN malom srebrenom kolajnom za hrabrost.

Vodni častnik IVAN TODORIĆ, zastavnik PTB pa poručnik pa POSMRTNO satnik PTB.
42/190 ODLIKOVAN malom srebrenom kolajnom za hrabrost.

Vodni častnik MARIJAN EBNER, poručnik
43/247 ODLIKOVAN željeznim trolistom IV. stupnja.

Vodni častnik FILIP KOLUMBUS, poručnik
44/2446 ODLIKOVAN vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja, za borbe početkom 1944. godine.

Dočastnici sati: Božo DODIG, vodnik

Stjepan KOSIĆ, dovodnik
Pero ZLOMISLIĆ, dovodnik

Resim BEŠLAGIĆ, rojnik
Stanko BUCONJIĆ,
Ilija ČARAPINA,
Hasan ČEMALOVIĆ,
Pavle DUJMOVIĆ,
Ivan GAZIĆ,
Ivan HERCEG,
Petar KATIĆ,
Pero KRTALIĆ,
Nikola KOVAČEVIĆ,
Ivan LEKO,
Jozo MATIĆ,
Ante PAVLOVIĆ,
Ivan PRUSINA,
Filip RAGUŽ,
Juraj, RAJKOVIĆ,
Nikola SPUDIĆ, rojnik.

Josip BRLOŽIĆ dorojnik Nikola RUKAVINA, dorojnik
Stanko ČORIĆ Joso SOLDO *)
Šimun DEDIĆ Nikola ŠARAC *)
Srećko DODIG Ivan TOMAŠEVIĆ
Ivan KIRASIĆ Pavle VALENTIĆ
Ivan KRIŽANOVIĆ Nikola ZOVKO, zvani Mika *)
Stojan MARINOVIĆ
Mićo MATIJAŠEVIĆ
Srećko MATIJAŠEVIĆ
Ljubo MILOŠ *)
Mile NERALIĆ
Nikola PASTUHOVIĆ
Ante PAVIČIĆ

*) Dragan Hazler, pisatelj ovog dokumenta iz izvornika od Luje Peševića i drugih dokumentarnih izvora je osobno poznavao brojne vojničare, dočastnike i častnike X-e ustaške bojne, pretežno Slunjane, Hercegovce, ali i momke iz čitave NDH. Brojnih imena momaka iz svih dijelova Hrvatske, napose iz Hercegovine nema o ovome popisu. Naknadno ću ga dopuniti.
Ta, istaknuto hrabra Ustaška bojna je branila Slunj od 6. travnja 1942. do 14. studenoga 1942. godine. Ratovala je uspješno protiv šumskih odmetnika u Petrovoj gori i protiv svih četničkih i partizanskih zločinaca, koji su zlostavljali, pljačkali i ubijali ljude po hrvatskim selima Slunjskog kraja.
Dolaskom u Slunj X-a bojna je brojno udvostučena dragovoljcima, mladim momcima Slunja i Slunjskog kraja. Ovdje to iznosim jer je X-a ustaška bojna odigrala važnu ulogu u Bleiburškoj tragediji kao hrabri bojovnici - poginuli, poubijani od komunističkih zločinaca i preživjeli najhrabriji bojovnici.

Pobliže o Bleiburgu i Slunjanima
Među preživjelima, koje sam osobno poznavao su gore označeni sa *). Posebno treba spomenuti Ljubu Miloša (ako je to taj Ljubo Miloš?), koji je bio glavni pokretač i sprovoditelj izgradnje svih spomeničkih obilježja u Bleiburgu. Među hrvatskim donatorima za kupnju zemljišta u Bleiburgu i izgradnju spomenika bio sam i ja Dragan Hazler osobno i posredstvom Ing. Branka Dilberovića.
Također sam član Bleiburgškog počasnog voda i redovni član Koruških ratnih veterana "Feldmaršal Radetzky" u Klagenfurtu.

Uz X-u ustašku bojnu sastavljenu od momaka iz čitave Hrvatske, ali u Bleiburgu ponajviše Slunjana, našla se je na Bleiburgškome polju i Slunjska domobranska satnija pod zapovjedništvom nadsatnika Tomislava Peričića, kojega su komunistički zločinci ubili u Dravogradu, oko 20. svibnja 1945. godine.
Posebno ovdje spominjem domobranskog dočastnika Josu Obajdina iz Slunja, poginulog na Bleiburgškom polju. Eksumacijom poginunulih on je identificiran po Smrtovnici oko vrata. Ime i prezime Jose Obajdina je poslužilo Ljubi Milošu za ishođenje dozvole od Austrijske vlasti za uređenje i spomeničku oznaku Hrvatskog groblja u Leubachu na prostoru Bleiburga.

Tragediju Bleiburga, zajedno s Hrvatima iz čitave Hrvatske, istaknuto su obilježili Slunjani u X-oj Ustaškoj bojni i Slunjskoj domobranskoj satniji.
Kao predsjednik Udruge ratnih veterana HRVATSKI DOMOBRAN u Slunju i u Karlovcu te ujedno kao član Austrijskih i Europskih veterana (Euromil-a) pokušao sam oslužbiti Prijateljstvo gradova Bleiburga i Slunja te Prijateljstvo gradova Klagenfurta i Karlovca, ali to još nije ostvareno.
Nadajmo se boljem vremenu i ljudima s europskim pogledom na povijest u vlastima Slunja i Karlovca pa će se ostvariti projekt Prijateljstva gradova Slunja i Karlovca s prijateljskim gradovima Bleiburgom i Klagenfurtom u Austriji.

Mi Hrvati još nismo dostigli europski odnos kulta prema svima mrtvima iz obadvije zaraćene strane. Jedna strana poginulih i u ratu poubijanih se komemorativno slavi i spomenički obilježava, a drugu stranu se zapostavlja, obtužuje i ne dozvoljava se nikakvo spomen obilježje.
Štoviše komunistička vlast u Titovoj Jugoslaviji uništila je nepopravljivo sva hrvatska vojnička groblja i grobna obilježja od suprotne strane. Nije poštedila niti spomenike, koje je smatrala da nisu izraz komunističke ideologije. Na primjer Titovi komunisti su srušili spomenik hrvatskome banu Josipu Jelačiću u Zagrebu i čak fontanu u Splitu.

Niti sadašnji vlastodržci u Hrvatskoj ne prihvaćaju europski odnos prema mrtvima i prema spomeničkoj kulturi. Tako je na primjer bivši premier Hrvatske vlade Dr. Ivo Sanader srušio posmrtno spomenobilježje vitezu Juri Francetiću u Slunju i posmrtnu spomenploču Mili Budaku u Svetome Roku.
Komunizam je srušen u Europi, ali u Hrvatskoj živi i vlada komunistički duh.
Rezoluciju Europske Unije o lustraciji komunizma usvaja Hrvatski sabor, ali je nitko ne sprovodi.
Komunisti zajedno sa srbskim fašističkim četnicima organiziraju i sprovode svoje derneke, koje plaćaju hrvatski poreznici.

Slijedi nastavak popisa od veterana Luje Peševića:


VOJNIČARI u 2-oj SATI X-e USTAŠKE BOJNE
(Popis će se postupno dopunjavati)

Tomo Barić, Stanko Čović, Tomo Čikulin,
Karlo Bartaković, Ivan Đurić, Marko Futek,
Oskar Bego, Matija Fatak, Nikola Galetić,
Nikola Bijonda, Ivan Granić, Nikola Granić,
Jure Bogović, Mijo Grašić, Pero Grašić,
Ivan Bošnjak, Mate Goluža, Nikola Grdić,
Jure Božić, Ljubomir Grojić, Kruno Herceg,
Joso Bubalo, Mate Jukić, Stipan Jukić,
Josip Bukovčak, Ivan Kalić Janko Kalić,
Jure Cindrić, Mile Krmar, Jozo Landeka,
Nikola Cindrić, Nikola Mateša, Ilija Medved,
Mate Cindrić, Mijo Mesarić, Marko Muić,
Mile Čubrić, Stanko Mihaljević, Ivan Mikulić,
Srećko Dodig, Ante Paulić, Bartol Paulić,
Rudolf Habuš, Josip Paulić, Mile Paulić,
Ivan Herceg, Nikola Paulić, Slavko Paulić,
Tale Herezović, Josip Pastuhović, Dane Pavličić,
Stjepan Horvat, Marko Pavličić, Ladislav Petak,
Ante Jandrić, Franjo Petrović, Ivan Radešić,
Antun Jurčić, Jure Radočaj, Vinko Rožić,
Pavo Kampić, Ivan Stipetić, Petar Šarić
Pavle Katić, Ivan Šimović, Mijo Špišič,
Ivan Kladušić, Marko Šunjić Valent Toplak,
Drago Kraljević, Jure Trgovac Jure Turkalj,
Ivan Kušan, Ivan Valentić, Mate Valentić,
Josip Kušan, Tomo Valentić, Ilija Vasilj,
Ante Magdić, Mile Vrbanić, Josip Vrbas,
Mate Matijašević, Marko Vuković, Jozo Žgela,
Ivan Mavretić, Mirko Vuković, Mile Živčić,
Marijan Miličević, Slavko Vuković, Ante Mujić.
Pero Mrgan
3-a SAT BOJNE


Zapovjednik sati STJEPAN JURČIĆ, poručnik pa nadporučnik
44/264 ODLIKOVAN željeznim trolistom IV. stupnja s hrastovim grančicama, 44/559 ODLIKOVAN vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja,
45/44 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom za hrabrost.

Vodni častnik ZVONIMIR POVIĆ, poručnik pa nadporučnik 44/247 ODLIKOVAN, željezni trolist IV. stupnja.

Vodni častnik SULEJMAN CERIĆ, vodnik pa zastavnik
45/577 ODLIKOVAN malom srebrenom kolajnom za hrabrost,
45/802 ODLIKOVAN malom srebrenom kolajnom za hrabrost.


Dočastnici sati: KASIM TANOVIĆ, vodnik

MATE MILETIĆ, dovodnik,
IVAN PANDŽA, dovodnik,

Mile BOGOVIĆ, rojnik,
Milan LJUBIĆ,
Mato MARKIĆ,
Marko ZELIĆ,

Stjepan BEZER, dorojnik,
Jozo GRAŠIĆ,
Šimun GRBAVAC,
Vidak MIŠIĆ,
Ivan PAVLIĆ,
Mato SALOPEK,
Nikola TURKALJ.

Vojničari u sati: Marko Bičanić, Josip Bošnjak,
Vinko Božić, Vinko Božičević,
Joso Cindrić, Jure Cvitković,
Ante Dunjak, Slavko Juričić,
Mate Krunić, Pero Lazić,
Dane Luketić, Pero Magdić,
Slavko Markota, Mirko Medved,
Ilija Neralić, Franjo Požega,
Jure Rendulić, Ante Sabljak,
Mijo Samardžija, Milan Tepeš,
Juraj Trbojević, Nikola Valentić,
Tomo Vinovrški, Stjepan Zetaić
Joso Žgela.





4-a SAT BOJNE


Zapovjednik sati
- prvi ALFONZ DUJLOVIĆ, poručnik pa nadporučnik pa satnik
44/246 ODLIKOVAN željeznim trolistom IV. stupnja s hrastovim grančicama,
44/558 ODLIKOVAN vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja.


- drugi MARTIN DEVČIĆ, zastavnik, poručnik pa nadporučnik
44/1776 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom za hrabrost.


Vodni častnik ZVONIMIR BULJAN, zastavnik pa poručnik
44/245 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom za hrabrost,
45/1086 vojničkim redom zeljeznog trolista iV. stupnja.


Vodni častnik PERO BOŠNJAK, vodnik pa zastavnik
44/45 ODLIKOVAN velikom srebrenom kolajnom za hrabrost.



Dočastnici sati: Josip FRANKIĆ, dovodnik,
Mirko MARTINKO,
Slavko MILOVAC,
Ivan MUSTAPIĆ,
Mijo PLEŠKO,
Ivan ŠEGA.

Pavle DEMETAR, rojnik,
Ivan GAŠPARIĆ,
Martin GRAČAN,
Stjepan HRSTO,
Josip LETICA.

Edvin BAUER, dorojnik,
Željko BELEJ,
Slavko BRAČUN,
Stjepan BUDISAVLJEVIĆ
Josip HALAMIĆ,
Andrija KLIČEK,
Vlado MARTINKOVIĆ,
Slavko SUKSER.


Vojničari u 4-oj sati:

Mijo BARIŠIĆ,
Stanko BILOGRIVIĆ,
Mate BOŽIČEVIĆ
Pave BOŽIČEVIĆ,
Ivan BUKOVŠĆAK,
Nikola CINDRIĆ,
Vid FLANJAK,
Juraj GROŠA,
Josip IVKOŠIĆ,
Mijo JURIĆ,
Zvonko KAMIĆ,
Jure KAMPIĆ,
Pavle KASUMOVIĆ,
Blaž KOVAČEVIĆ,
Mijo KOVAČEVIĆ,
Ivan KRATOFIL,
Ivan KURTEK,
Frano MAGDIĆ,
Slavko MEDEK,
Petar MUNTIJAN,
Ivo NERALIĆ, Čavrak,
Nikola NERALIĆ,
Milenko PEKIŠIĆ,
Vlado PETKOVIĆ,
Miro PETRETTA
Ivan PULEZ,
Matija RADOŠEVIĆ,
Ivan RAKARIĆ,
Ivo, SKUKAN
Nikola SKUKAN,
JOSO SMINDEOVAC,
Nikola SMINDEROVAC,
Rudolf STIPETIĆ,
Mile ŠKORPUT,
Zvonko ŠTEFANAC
Petar TARAČ,
Marko TUŠKAN,
Mirko ŽIVČIĆ


Pripomene:
Zvonimir Borković iz Štrukovca, preživjeli ustaša vojničar iz Prvog sata X-e bojne posjetio je Slunj 1950. S mojim roditeljima i s nama djecom je bio u posebno dobrim odnosima tijekom 1942. godine. Rekao nam je da su poginuli skoro svi vojničari, dočastnici i častnici X-e ustaške bojne. On je ostao živ zahvaljujući jednoj slovenskoj obitelji, koja ga je sakrila od partizanskih ubojica.

Joso Sminderovac, Milin (Kovin) iz Slunja, ustaša vojničar Četvrtog sata X-e bojne, skrivao se iza Bleiburga po šumama, uspio se je je pomoću austrijskih seljaka presvući u civil. I kao takav dospio je u zarobljeništvo američke vojske i pušten na slobodu u Mancheimu. Tu je ostao do smrti i bavio se ugostiteljstvom.

Nikola Cindrić, Josin iz Slunja, ustaša vojničar Četvrtog sata X-e bojne. Iz kolone smrti iza Bleiburga izvukao ga je Srbin iz Cvijanović Brda, partizan Nikola Banda, dao mu partizansku kapu i vodio ga sa sobom do Zagreba. Tu ga je predao rođacima i tako mu spasio život. Kasnije je radio kao konobar u Slunju. Umro je oko 1965.

Mirko Živčić iz Malog Vukovića pokraj Slunja, ustaša vojničar iz Četvrtog sata X-e bojne spasio se je bijegom iz kolone smrti, negdje u kanjonu Save Dolinke, u Sloveniji. Tom prilikom su partizani pod zapovjedništvom kapetana ili majora Nikole Popovića iz Novske poubijali bombama i strojnicama obkoljenu u kanjonu čitavu ustašku pukovniju pukovnika Pešuta. O načinu ubijanja obkoljene, dakako razoružane ustaške pukovnije havalio se je osobno Nikola Popović kao službenik Plive U Galenskom odjelu, kojeg je predvodio Mr.ph. Dragan Hazler.

Prema izjavi, ustaše vojničara J.H., kojemu je kao vrlo mladome pošteđen život, odnosno prepušten je umiranju na Križnome putu do Sombora i otuda je uvojničen u JA, X-a bojna je razoružana u Bleiburgu. Svi častnici i dočastnici X-e ustaške bojne su među prvima su partizani strijeljali na samom Bleiburskom polju i u okolnim šumarcima. Nije ostao živ nijedan. Tu je među mrtvima nađen s posmrtnicom vodnik Joso Obajdin iz Slunja, što je omogućilo Ljubi Milošu da dobije dozvolu za uredan grob, gdje je kasnije podignuto spomen obilježje palim Hrvatskim vojnicima na groblju u Leubachu.

Nastavlja se:

Dragan Hazler, pisatelj i kompilator moli za suradnju sve ljude dobre volje, koji poznaju neprilike Drugog svjetskog rata i poraća u Slunjskome kraju.

Mr.sc. Dragan Hazler, sanitetski častnik HV u pričuvi
Dovle prepisano i dopisano tijekom 2010. godine. Nastavak slijedi.

Šaljem samo nekolicini ljudi, od kojih očekujem suradnju, odnosno dostavu podataka za dopuno ove dokumentarne rasprave.

Basel, 14. studenoga 2012. na obljetnički dan 70-te godišnjice pada Slunja u ruke šumskih odmetnika četnikopartizana. D.H.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: DESETA USTAŠKA DJELATNA BOJNA
PostPostano: čet stu 22, 2012 01:35 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
---------
Čestitam na ovom vrijednom opisu. I bez dozvole neke vrlo važne stvari sam već preuzeo za moju osobnu dopunu. Koristim ovu priliku pozdraviti Dragana Hezlera i reću mu da uvijek rado čitam njegove NDH ratne opise. Samo nastavi, dragi moj prijatelju Dragane. Bog! Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009