Sada je: pon srp 23, 2018 13:51.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: DESETI TRAVANJ!
PostPostano: uto lis 02, 2012 08:17 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
DO KADA ĆE HRVATI DOPUŠTATI PREŠUĆIVANJE
TEMELJA REPUBLIKE HRVATSKE - DESETOTRAVNJSKU REVOLUCIJU?!


Napomena: Ćutim se pozvanim uvodno iznijeti svoj načelni stav spram Desetom Travnju 1941., danu službenog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, obnovljenju hrvatske državnosti nakon 23 godine. Budući da je hrvatski narod taj čin plebiscitarno prihvatio a Hrvatski državni sabor ga sankcionirao te je NDH bila međunarodno priznata država, Deseti Travanj bi ne samo za svakoga pravaša već i za svakoga građanina Hrvatske bez obzira na vjersku ili političku pripadnost trebao biti spomendan kontinuiteta hrvatske državnosti i jedno od počela današnje Republike Hrvatske. Vršitelj vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je Ustaški pokret o kome valjane znanstvene prosudbe mogu dati jedino nepristrani povjestnici a ne simpatizeri toga pokreta niti neokomunisti u Hrvatskoj koji ga u tradiciji partijskih kom-škola svim sredstvima napadaju. Pravaški stav bi pak trebao biti jasan, naime da je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za državnu nezavisnost a što je opravdano kada su sva druga sredstva izcrpljena. Mirnodopsko pravaštvo temelji se ne samo na demokraciji, nego na ideji slobode i prava pojedinca, sva prava koja traži za hrvatski narod, pravaštvo jamči i svakomu drugom i promiče slobodu, jednakost i snošljivost. Što se tiče državnoga prava, za pravaše postoji samo jedan politički narod na jednom državnom teritoriju i u hrvatskoj državi ta prava pripadaju isključivo Hrvatima. Skupinama i pojedincima koje su bliske fašističko-rasističkoj ili bilo kojoj drugoj totalitarnoj ideologiji ne može biti mjesta među pravašima.

Desetotravanjska Revolucija počela je 4. travnja 1941. kada je dr. Ante Pavelić preko radio postaje Glavnog ustaškog stana iz Italije pozivao hrvatski narod na raskid s Beogradom i na narodnooslobodilački ustanak radi uspostave hrvatske države, a završila je 17. travnja 1941. kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije.
Premda joj nedostaje niz klasičnih atributa revolucije kao sto su to primjerice, barikade, nasilje, osveta i slično ipak je riječ o revoluciji, naime kolektivnoj volji hrvatskoga naroda koji je osjetio povijesni trenutak da se oslobodi velikosrbskog jarma i proglasi svoju nezavisnu državu, ne pitajući nikoga za odobrenje. Hitlerovi planovi su bili sasvim drugačiji; predviđao je da će bivša Banska Hrvatska biti pod mađarskim utjecajem, teritorij do Drave pripasti Mađarima a čitava Dalmacija te Bosna i Hercegovina Italiji. Unatoč tome između 7. i 10. travnja međusobno nepovezane skupine Hrvata različitih političkih uvjerenja i vjeroispovijesti proglasili su državnu nezavisnost.

Već 7. travnja 1941. državna neovisnost proglašena je u istočnobosanskom gradiću Han Pijesku i Đurđevcu. Istog dana u Međimurju preuzeo je vlast mr. Teodor Košak. Također 7. travnja otvoreno se je pobunila vojska u Bjelovarsko-bilogorskog županiji te stigla u Bjelovar. Tamošnji gradonačelnik dr. Julije pl. Makanec 8. travnja proglasio je s balkona Gradskog poglavarstva hrvatsku državu bez znanja i pomoći nacističke Njemačke i fašističke Italije. Vojska je tada prisegnula neovisnoj Hrvatskoj. Dana 9. travnja ustaške skupine preuzimaju vlast u glavnom gradu Zagrebu te pripremaju službeno proglašenje države. Taj je čin obavio Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. oko 13 sati u Banskim dvorima a zatim preko radio postaje protiv volje Londona i Washingtona a sve bez ikakva utjecaja fašističke Italije. U Poglavnikovo ime proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Preko radio postaje pročitan je i proglas predsjednika najjače hrvatske stranke, HSS-a, dr. Vladka Mačeka, radi održavanja mira i stabilnosti a kojim se proglasom naglašava kontinuitet hrvatskih težnji i legalitet prijenosa vlasti u NDH na Slavka Kvaternika.
Tada njemački tenkovi još nisu bilu u Zagrebu. Pavelić je stigao iz Italije u Zagreb 15. travnja a sutradan prva državna vlada položila je prisegu u Hrvatskom državnom Saboru. Sabor, i to ne imenovani zastupnici, već oni koji su prije 1941. birani na izborima i oni koji su bili zastupnici do 1918., je sankcionirao Nezavisnu Državu Hrvatsku i 10. Travanj proglasio danom obnove Hrvatske Države pozivom na ranije proglašenje nezavisnosti od 29. listopada 1918.
Slijedom toga nitko ne može dvojiti da NDH nije bila od najvažnijeg čuvara i nosioca hrvatske državnosti i suvereniteta, Hrvatskog državnog Sabora, sankcionirana a uz to bila je i međunarodno priznata kao suverena država.


U povijesno-ideološkoj konstrukciji današnjih vlastodržaca i povjesničara dr. Antu Pavelića i NDH se prikazuje samo kao zločinca a državu nelegitimnom. Iz toga slijedi da su hrvatski nacionalisti ali i pravaši sve sami zločinci. Pavelića se optužuje za dvije «izdaje», navodnu prodaje Dalmacije i navodno kukavički bijeg iz Zagreba.
No, povijesne činjenice govore upravo suprotno. Dobar dio Dalmacije i cijela Istra je već temeljem Rapallskog ugovora, potpisanog od Ante Trumbića 12. studenoga 1920., i jugoslavensko-talijanskim «Rimskim ugovorom» od 27. siječnja 1924. postao sastavnim dijelom Kraljevine Italije i možda bi to još i danas bio da Pavelić državnopravnom izjavom od 10. rujna 1943. nije poništio «Rimske ugovore» i te dijelove reintegrirao u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Slijedom toga je širenje fraza o «ustaškoj izdaji» obmana javnosti i skandalozna teza. A u toj prljavoj raboti i danas radi vlastitih političkih ambicija i nečijih političkih interesa sudjeluju sveučilisni profesori poput dr. Ive Banca i drugih.

U svibnju 1945. nakon opće kapitulacije narod je bježao od partizanskih koljača a nitko nije mogao računati time da će „uljuđeni Zapad“ postupiti onako kako je postupio. Računalo se je da će se poštivati međunarodno pravo, zbog čijeg kršenja ćemo svakog svibnja do kraja povijesti oplakivati svoje žrtve koje su protukomunistički zapadnjaci izručili komunističkim „osloboditeljima“ pod nož. O kukavičkom bijegu bi se moglo jedino govoriti da se je planski povukao prije vojske i naroda uzeo zrakoplov i odletio u neko već od ranije pripremljeno skrovište.
Nu, Poglavnik u svibnju 1945. na put kreće s izbjegličkom rijekom, ne znajući gdje će, kada i kako stići te sigurno ne bi bio prisiljen raditi kao obični fizički građevinski radnik u inozemstvu da je pripremao kukavičji bijeg. Pavelić je htio nastaviti borbu iz emigracije, svjestan da je to prava odgovornost državnog poglavara.

Destabilizirajući faktor mlade države NDH bila je srpsko-četnička manjina (ne pravoslavci kao takvi) a povijest se ponovila i 1990.-ih..
Oko tristo Hrvata je ubijeno u travnju 1941., prije nego što je i jedan Srbin u Hrvatskoj stradao. Srpsko narodno vijeće okupilo je 27. srpnja 1941. u ličkom mjestu Srbu više stotina četnika iz Like, Siska, Istre, Dalmacije, Rijeke i Zagreba. Zajedno sa Savezom „antifašističkih“ boraca (SABA - nazivali su se Štab gerilskih odreda) formiran je Narodno oslobodilački pokret (NOP), bolje poznat kao partizanski pokret. Deklarirani i nes****i cilj partizana bio je srušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku te borba za »bratstvo naroda Jugoslavije“.

Govorima potpredsjednika hrvatske vlade Slobodana Uzelaca, saborske zastupnica Vesne Pusić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca povodom obilježavanja toga spomendana prošle 2009. godine nije samo legaliziran četnički genocid Draže Mihajlovića već je i registriran kao dio antifašističke borbe a to potvrđuje i Vlada Jadranke Kosor koja u sveopćoj krizi novčano podupire podizanje spomenika četnicima u Srbu ali i partizanima koji su provodili genocide nad Hrvatima. Povodom prošlogodišnje proslave u Srbu Vesna Pusić reče da je Hrvatska dobra majka "prema svim svojim građanima, zemlja u kojoj sva djeca imaju jednaka prava", a Milorad Pupovac "Želimo kazati da Hrvatska treba više pravde, više uzajamnog poštovanja...» Očito su Vesna Pusić i Milorad Pupovac ovim najavili dolazak na Bleiburg ove godine u svibnju jer i te žrtve vape za jednakim pravima svoje dobre majke Hrvatske.

U Hrvatskoj se obnavljaju spomenici partizanima i četnicima formiraju se jugoslavenske organizacije koje nas žele ne samo vratiti u prisilno «bratsvo i jedinstvo» već nam ponovo nametnuti i totalitarni sistem. Trgovi i ulice nose imena Josipa Broza Tita (po njemačkom kancelaru Konradu Adenaueru Tito je; «sasvim običan razbojnik») i drugih zlikovaca. HRT je nedavno počela emitirati seriju «Tito». Ti hvalospjevi diktatoru i zločincu, za koje je navodno plaćeno milijun Eura, predstavljaju pljusku i poreznim obveznicima i gledateljima Hrvatske televizije te žrtvama toga režima.
Zar onda nije barbarstvo da se u istoj Hrvatskoj odlukom vlade ruše spomen obilježja jednom Mili Budaku i Juri Francetiću?
Zar nije sramotno da se u Europi mogu održavati i postavljati spomen obilježja i mrtvim ustašama a da to nije dopušteno u rodnoj im domovini.

Usput rečeno, autor je godine 1989. u svojstvu glavnog tajnika hrvatske emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe od lokalnih i crkvenih vlasti (gradonačelnika i biskupa) ishodio dozvolu i postavio spomen ploču u tvrđavskoj kapelici sv. Ante na Liparima u čast «hrvatskim Ustašama i sudionicima u borbi za obnovu i obranu Nezavisne Države Hrvatske»
(dokument iz arhive UHE)


Nakon sramotnog registriranja četničkog pokreta kao dijela antifašističke borbe legalno je u Republici Hrvatskoj podizati četničko-partizanske spomenike a rušiti mini spomenike poput onoga Budaku i Francetiću. Naime, u Ustavu RH čitamo kako nam se Država temelji na «odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske» četnici su priznati kao «antifašisti». Svaki sabornik koji je digao ruku za važeći Ustav Republike Hrvatske, cementirao je Jugoslaviju kao počelo Hrvatske do 1990. i legalizirali su sve zločine od godine 1941.; legalizirao se Bleiburg, sva nasilja, ubojstva počinjena na stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata sve do 1990. pa čak i one do 1995. Zbog toga niti jedan partizanski zločinac nije nikada ni suđen ni osuđen.

Tek kada ova sramotna ljaga bude izbrisana iz Ustava naše Domovine imati ćemo hrvatsku a ne partizansko-četničku, jugo-balkansku Hrvatsku u kojoj je vladati jedino Bog i Hrvati.

Budući da su pripadnici jugokomunističke, partizanske nomenklature u Hrvatskoj 1990. samo nominalno sišli s vlasti gotovo je nemoguće u javnim raspravama objektivno razglabati o borbeno-oslodobilačkoj ustaškoj ideologiji i razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Jugokomunistički vlastodržci, zaslijepljeni zločinačkom naravi komunističke ideologije i nekadašnje tamnice hrvatskoga naroda, Titove Jugoslavije su u toku od gotovo pedeset godina toliko blata nabacili ne samo na Ustaški Pokret, Poglavnika dra. Antu Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku, već i na hrvatski narod općenito.
Zato se nekima čini potrebnim pristupiti toj problematici nedovljno kritično, bezrezervno glorificirajuci to razdoblje. Oni pak koji nalaze riješenje u tome da niti sotoniziraju niti glorificiraju ovaj bitni segment i sastavni dio hrvatske povijesti jednostano ga prešućuju.
Za njih je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisucljeću koji je nakon 888. godina 25. Lipnja 1991. proglasio slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Takvi suvremenici se prema dru. Anti Paveliću, Ustaškom pokretu te NDH odnose gore nego jugokomunisti.
Ovi su ih barem spominjali kao svoje neprijatelje i protagoniste jedne, njima neprihvatljive ideje. Takvo prešućivanje nije samo puka ignorancija već ostracizam.
Smjer kojim se danas vodi hrvatska politika prijeti da, od pravaša i većine hrvatskoga naroda neželjenog ulazka Hrvatske u Europsku Uniju, ne završimo ponovno u nekoj balkaniziranoj trećoj jugoslavenskoj konfederaciji kakva je bila predviđena u izvornom programu HDZ-a, a danas se zove «Zapani Balkan».
Oni koji danas osporavaju postojanje plebiscitarne i od Hrvatskoga sabora sankcionirane Nezavisne Države Hrvatske u stanju su sutra nijekati da se je hrvatski narod pedeset godina kasnije plebiscitarno na slobodnom i tajnom referendumu odlučio za uspostavu i ove Republike Hrvatske.

Naglašavao sam i ponavljam da sijećanjem na Deseti Travnja jedino želimo izraziti naš državotvorni stav, našu spremnost na borbu u službi domovine jer su toga dana 1941. ispunjenje dugo priželjkivane nacionalne težnje.
Godine 1945. silom je uništena Nezavisna Država Hrvatska, ali je ideja ostala živa. Tu ideju, baštinu dr. Ante Starčevića, Ante Pavelića i Desetog Travnja neprekidno je oživljavala domovinska Hrvatska i hrvatska politička emigracija.

Potrebno je konačno stati na kraj nedostojnoj kampanji protiv hrvatskoga naroda i Desetog Travnja. Pokojni prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i svi njegovi nasljednici do aktualnog partizanskog sina dr. Ive Josipovića nisu imali niti će ikada imati snage za to, jer bi se morali obračunati s vlastitom prošlošću i prošlošću svojih očeva.
Mi pravaši tu snagu imamo i nemamo razloga bojati se istine: kakva god ona bila, uvijek će biti ljepša od laži koje su o nama i hrvatskom narodu iznešene.
Nadamo se da će hrvatski narod putem izbora na političko smetlište potjerati sve one koji su dopustili i dopuštaju da sramotna negacija legitimne, plebiscitarne i od Hrvatskoga sabora sankcionirane i međunarodno priznate Nezavisne Države Hrvatske ostane u Ustavu naše države.


U to ime: ŽIVIO SPOMENDAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI DESETI TRAVANJ!
VJEČNA SLAVA SVIMA KOJI DADOŠE SVOJE ŽIVOTE ZA USPOSTAVU NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!

Köln-Zagreb, 09 travnja 2010.

Bog i Hrvati !

Ivan Lozo, međunarodni tajnik Hrvatske čiste stranke prava


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Travanjska revolucija
PostPostano: uto lis 02, 2012 11:23 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Travanjska revolucija

Christophe Dolbeau

Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. « Nezavisni » očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: « U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države » (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.


Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : « Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom..» (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode u****o tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila « tvorevina » Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint- Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da « diktatura i dalje potraje » (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) «stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ». Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, – Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić –, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. « Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji » piše ovaj prvi, « tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ». « Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija », protestira ovaj drugi, « podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije » ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : « Jugoslavija » , priznaje on, « samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ». ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući « Otac Europe » užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. « Nemoguće je », piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). « da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu.» ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : «.. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije »... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. « Najgori teror vlada u Jugoslaviji » piše pariški dnevnik L’Œuvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da « ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. » ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.


Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko – fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar „tamnice naroda“ našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. « A da bi osigurala ta prava, vlast », nadalje govori tekst, « postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ». U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da « kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ». 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)
Christophe Dolbeau



C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)


-----------------------------------------
Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. – cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.

(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.

(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).

(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.

(5) Z. Dizdar, « Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 », Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.

(6) G. Desbons, « Rapport France-Croatie », Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.

(7) K. Katalinić, « Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales », Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.

(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l’entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.

(9) Cf. P. Garde, « La France et les Balkans au XXe siècle », Contrepoints (16.11.2000).

(10) Christian Axboe Nielsen, « Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar’s Dictatorship, 1929-1934 », East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).

(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.

(12) Ibid, str. 78-80.

(13) M. Gjidara, « Cadres juridiques et règles applicables aux problèmes européens des minorités », Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.

(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.

(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).

(16) Cf. Gergely Fejérdy, « Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube », in Robert Schuman et les pères de l’Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.

(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.

(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.

(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: DESETI TRAVANJ!
PostPostano: sri lis 17, 2012 15:32 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Pozdrav poštovanom drinskom. Evo i mene sada ovdje. Nastojmo razviti ovaj naš Forum s našim povijestnim izvorima od kojih se još uvijek mnogi ustručavaju pisati.

Bog! Otporaš i ZDS!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Otporaš dobro došao!
PostPostano: čet lis 18, 2012 11:42 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
Pozdrav poštovani Otporaš!
Dobro došao sa svojim iskustvom u borbi za Hrvatsku!
Ja bih volio da ovdje izneseš i pisma Poglavnika dr.Ante Pavelića, ako ih posjeduješ...

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: DESETI TRAVANJ!
PostPostano: čet lis 25, 2012 23:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Svakako ću to učiniti. Nemem ih mnogo. Koliko god imam, stavit ću ih ovdje. Sam tražim za sve nas strpljenje, s jedna strane, a sa drugu, čuvajom ovaj Forum kao oči u glavi. Ne sumnjam u uspjeh. razvit ćemo ga polaka ali sigurno.

Pozdrav. Bog! Otporaš.

ZDS!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: DESETI TRAVANJ!
PostPostano: sub sij 12, 2013 00:08 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pet sij 11, 2013 23:21
Postovi: 1
Sa malim zakašnjenjem...slika

Slučajno naletih na ovu međumrežnu stranicu i čim sam vidio da ovdje svoje gradivo objavljuje i kolega Otporaš zaključih da ovdje i ja pripadam!
Čini se da smo, otkako je srušen ustaskipokret.com, ostali bez najveće arhive UHRO-a, NDH te emigracije na jednome mjestu.
Ovdje bi se moglo krenuti u nešto slično samo... pametnije i kvalitetnije.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: DESETI TRAVANJ!
PostPostano: sri sij 23, 2013 08:29 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
Pozdrav Uzados!
Samo hrabro naprijed!

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: DESETI TRAVANJ!
PostPostano: sub ožu 07, 2015 07:16 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
---------
(10) DESET RAZLOGA ZAŠTO USTAŠKI POKRET NIJE BIO FAŠISTIČKI!

1.) Kladio bih se da osnivači Ustaškog Pokreta iz 1929. godine u Zagrebu nisu ni znali za postojanje filozofskih doktrina fašizma I nacizma.

2.) Kladio bih se da 99% Ustaša nije ni znalo za politički smisao fašizma i nacizma.

3.) Kladio bih se i to znam za sigurno da su Ustaše polagale prisegu za osloboditi Hrvatsku od tiđinske i srpske kraljevske vlasti, a ne za širenje fašizma i nacizma.

4.) Kladio bih se da su Hitler, Mussolini, Maček i svi međunarodni krugovi bili za očuvanje Jugoslavije. Tko u to ne vjeruje neka izvoli potražiti povijestne činjenice i tu će sve pronaći i sam se u iste uvjeriti.

5.) Kladio bih se da je bila velika masa Hrvata u redovima NOB, NOV.
koji su iskreno mislili da se bore za svoju zemlju Hrvatsku, a protiv svake tuđinske vlasti. Njima je KPJ i njeno podložno i poslušno vodstvu Staljinu opralo njihov mali mozak da se bore protiv "okupatora", protiv fašizma i nacizma, a u stvari ta borba je bila isključivo uperena protiv Hrvatske Države i onih Hrvatica i Hrvata koji su Hrvatsku Državu branili i svoje živote u toj obrani za svoju Hrvatsku Državu dali.

6.) Kladio bih se da je KPJ političkom manipulacijom prevarila mnoge Hrvate, posebice Hrvate Dalmacije i Istre, da se bore protiv okupatora, a u stvari oni su se borili protiv svoje vlastite braće Hrvata i svoje vlastite već tada postojeće Hrvatske Države.

7.) Kladio bih se da Poglavnik, Ustaški Pokret i Ustaše nisu bili.
protiv nikoga, osim što su bili borci za Hrvatsku Državu! Država, to je narod! Narod se
mora čuvati i braniti. To su vojnici HOS kao vojnici, po vojničkoj dužnosti morali činiti.

8.) Kladio bih se da bi svaki državni Poglavar bilo koje države u svijetu, u ratnom stanju imao i ratne zakone. To su imali svi: Hitler, Staljin, Churchill, Truman i svi ostali. Zašto bi se to branilo i hrvatskom državnom Poglavaru dru. Anti Paveliću, ili, još bolje, zašto bi ga se uopće osuđivalo za on što je svim Božijim i prirodnim pravima trebao činiti, a to je: BRANITI HRVATSKU DRŽAVU, što automatski znači I BRANITI ŽIVOTE HRVATICA I HRVATA

9.) Kladio bih se da je Staljin naredio Titi da komunističku borbu nazove "antifašističkom" borbom, a sve one koji mu se suprostave da ih se nazove
"fašistima" i kao takovi su automatski neprijatelji komunističke revolucije, nacisti,
fašisti i državni neprijatelji broj jedan.

10.) Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat proslijediti u ustaško partizansko hrvatski rat među našim sinovima SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI, rekao je u svojem povijestnom govoru za Deseti Travnja 1968. godine general DRINJANIN svim Hrvatima u svijetu.



Otporaš • a year ago

Hvala i vama dragi prijatelju. Samo vi čitajte. bit će toga još "IZ OTPORAŠEVE TORBE". Mi se moramo osloboditi straha, a strah se pobjeđuje istinom. Naša hrvatska istina je u nama, u našim srcima, sakrivena, pupa, kljica; a onog puta kada iz skrovišta straha iziđe, to če biti naša hrvatska snaga, koju ni vrata paklena neće uništiti. Nezaboravite poštovani prijatelju Lilith da je hrvatski narod bio politički i nacionalno porobljen, ne samo od 1945 pa do dans, negp počevši od prvih dana poslije WW1 pa sve do 1941. Tada je iz stoljetne želje i volje hrvatskih državotvornih Hrvatica i Hrvata Uskrsnila Nezavisna Država Hrvatska 10 Travnja 1941., koja je silom prilika i političkim međunarodnim manipulacijama neslavno završila u svibnju 1945. godine; niti je nepobjeđena na vojničkom bojnom polju, niti je bilo kakovim potpisom bila potpisana bilo koje KAPITULACIJE Nezavisne države Hrvatske. To su činjenice; a one činjenice koje su se Hrvatima servirali iz Beograda i skoro tri hrvatska naraštaja u školama odgojila tim činjenicama da je Hrvatska Državna Vlada i HOS NDH bili fašisti i sluge tuđina, je očita neprijateljska LAŽ, kojoj još i danas labavi Hrvati vjeruju.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009