Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: uto sij 16, 2018 22:54.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: DESETOTRAVANJASKA REVOLUCIJA 1941.
PostPostano: ned ožu 03, 2013 17:17 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Travanjska revolucija 1941. — Staro Crno Brinje 2012-04-10 18:34
Travanjska revolucija – Christophe Dolbeau ( Preveo: Dr. Tomislav Sunić )

Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. « Nezavisni » očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: « U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : ‘Užas!, potpuni užas!’ U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države » (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom – a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : « Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom..» (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode u****o tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila « tvorevina » Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint- Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da « diktatura i dalje potraje » (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radić, Pavla Radića et Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) «stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ». Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, – Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić –, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. « Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji » piše ovaj prvi, « tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ». « Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija », protestira ovaj drugi, « podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije » ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-a da uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-krš ćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : « Jugoslavija » , priznaje on, « samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ». ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući « Otac Europe » užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. « Nemoguće je », piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). « da se više niječe ta teška situacija (…) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu.» ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : «.. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije »… ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslav enski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. « Najgori teror vlada u Jugoslaviji » piše pariški dnevnik L’Œuvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da « ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. » ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke — u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko – fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar „tamnice naroda“ našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. « A da bi osigurala ta prava, vlast », nadalje govori tekst, « postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ». U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da « kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ». 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne ( 2010)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!?
PostPostano: uto ožu 12, 2013 23:44 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
KOMENTARI (Ovo je nekoliko komentara sa portalja dnevno.hr iz prošle godine 2012. Koga zanima neka izvoli pročitati. Dolje na dnu onaj komentar nije od Otporaša. To se može
primjeti i onom crticom koja razdvaja Otporaša od teksta. Ovo je dodana 13 ožujka 2013. Želim savima Sretan Uskrs i Deseti Travnja. Otporaš.)

Otporaš 09.04.2012 19:32
Zašto slavomo deseti travnja


ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!?


Ove godine navršava se šest desetljeća od osnutka prve hrvatske države nakon Srednjega Vijeka. U čitavu međuvremenu Hrvatska je zadržala stanovite atribute državnosti, pod različitim je tuđinskim vladarskim kućama uživala manje ili više ograničeni suverenitet, ali je vrhunac ropstva doživjela kroz nepuna dva i pol desetljeća velikosrpske jugoslavenske kraljevine. U jugo-magluštinu su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i neodgovorni politikanti, ograničeni duhovi nedorasli slobodi, natjerali posrljati poput Radićevih gusaka, te ih izručili na milost i nemilost balkanskoj Dinastiji, koja je već prvih dana započela krvavom strahovladom nad narodom Hrvata.
Ustrajna hrvatska volja i čežnja, muževna borba nacionalne elite i povoljna međunarodna konstelacija nastala političkim i vojničkim slomom Karađorđevićeva mini-imperija, omogućile su hrvatskom narodu da, nakon 839 godina, ponovno stvori svoju nacionalnu državu na velikom dijelu povijesno-etničkog prostora i pod vladarem narodne krvi, premda je, iz razloga političke taktike Tomislavova kruna - bez ikakvih obvezujućih državnopravnih i političkih posljedica - formalno bila prepuštena jednom talijanskom knezu.

Deseti Travnja hrvatski je narod dočekao u deliriju oduševljenja. Novostvorena država, dakako, nije bila posve suverena i posve idealna; nije takvom bila ni Tuđmanova Hrvatska, a Mesić-Račanova to je još i mnogo manje. Ali je Desetog Travnja neupitno obnovljena hrvatska državnost prvi put nakon tolikih stoljeća, a i na neusporedivo jednoznačniji i prepoznatljiviji način nego što je to, pola stoljeća kasnije, bio slučaj s Republikom Hrvatskom i njezinim na dvije ili više godina rastegnutim stidljivim i polovičnim kročenjem u državnu nezavisnost.

A da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, da nije sačuvana uspomena na hrvatsku državnost koja je bila moguća još jučer, u našem stoljeću, ne bi hrvatski narod imao otkuda, kroz svoje proljetno gibanje, radom svoje političke emigracije, u volji, vjeri i nadi sabirati snage za novi osloboditeljski pothvat Devedesetih.

Nezavisnu Državu Hrvatsku, još uvijek u odsuću Poglavnika, proglasio je krugovalnom porukom 10. travnja, u njegovo ime, i prije ulaska njemačkih postrojbi, vojskovođa Slavko Kvaternik. Ali je Država u provinciji izvikana još i prije: u Čakovcu 7., a u Bjelovaru 8. travnja. Seljački vođa Maček odbio je voditi hrvatsku državu pod njemačkim pokroviteljstvom, ali ga nije smetalo sjediti u jugoslavenskoj vladi koja je s Njemačkom potpisala Trojni pakt. Pa ipak, nije imao kud nego se suglasiti s činjenicom Desetog Travnja, te pozvati narod na lojalnost novim ustaškim vlastima. Njegovi pristaše završili su u emigrantskoj jugo-vladi ili Titovoj šumi, a najbolji dio HSS-a razoružao je ostatke raspršene soldateske i priključio se Ustaškom pokretu.

Nezavisna Država Hrvatska nastala je u okolnostima koje su bile povoljne za njezinu uspostavu, ali su bile i nepovoljne s obzirom na njezino normalno funkcioniranje. Od samog početka, ona je bila suočena s pobunom domaćih Srba, sa širenjem jugo-komunističkog gerilskog ustanka, te s uredovanjem dviju formalno savezničkih, ali stvarno dobrim dijelom okupatorskih vojski. Ona sigurno nije bila "marionetska" tvorevina, ona je bila izraz neugasle narodne volje, stekla je i široko međunarodno priznanje, ali se morala, kao i današnja Hrvatska, pomiriti s ograničenim teritorijem i ograničenim suverenitetom. Bila je natjerana pribjeći strogim mjerama samoobrane, nije se mogla iživljavati u provođenju samovoljne demokracije, niti bi to odgovaralo ratnom stanju i duhu tadašnjeg vremena. Ali je u zadanim uvjetima očitovala prava čuda od reda i rada, stege i organizacije, tvarnog i duhovnog tvoriteljstva i slobode.

Nezavisnu Državu Hrvatsku pomeli su vihor novog, pobjedničkog vremena, neizbježiva pobjeda komunističko-demokratske koalicije i logika prekrajanja interesnih sfera. Mnogo se raspravljalo o izgledima koje je hrvatska država možda imala za svoje preživljenje. Trebalo je, kažu, na vrijeme promijeniti saveznika, kao što su to Talijani učinili u oba svjetska rata. Trebalo je razvlastiti Poglavnika. Trebalo je odgovoriti na Staljinov mig. Da se u NDH nije poveo građanski rat, da pobjednički saveznici nisu imali petokolonaške garniture u četničkom i partizanskom pokretu, možda je Država mogla preživjeti. Ali, sigurno se mogla i morala braniti. Poglavnik je računao da će povlačenjem uštedjeti žrtve; one su samo uvećane, a junačka je ustaško-domobranska vojska nedostojno poklana, umjesto da gine na bojnom polju. Nezavisna Država Hrvatska mogla je imati tisuću grijeha. Ali najveći, a u konačnici jedini joj je grijeh bio - da je neslavno propala.

Republika Hrvatska više je nego dvostruko svojim trajanjem premašila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Obje su nastale u sličnim okolnostima, vodile su sličan rat za učvršćenje i opstojnost, prva je izgubila, druga dobila, ali je ipak danas demontiraju kao što su demontirali i onu prvu NDH. Današnja protuhrvatska promičba spočitava Ustaškoj Hrvatskoj sve i sva, kako bi ju svela na puki, banalni, jedinstveni zločin, da bi to, u slijedećem koraku, preko Vesne Pusić i srodnih joj istomišljenika, učinila i s Republikom Hrvatskom. Nezavisna Država Hrvatska bila je slobodna od unutarnje intelektualne i medijske destrukcije, od samoponižavanja i kriminaliziranja (individualnog, kolektivnog ili masovnog, svejedno!) za tuđe interese. Što je bilo protiv nje, dalo se locirati u šumi, dostupno na puškomet. U Državi pak nitko protiv nje nije bezočno rovario, a ako bi se zatekao luđak kao onaj na Stradunu, koji je iz čista mira stao kričati: "Živjela sovjetska Rusija!", smjesta se našao pred prijekim sudom i začas ostao bez glave, ali sa sudom i presudom.

Nezavisna Država Hrvatska bila je jaka, stroga, samosvjesna država, njezina je vlast bila stegovna, autoritarna i hijerarhijska, njezina je vodeća skupina bila sastavljena od prokušanih nacionalista. Poglavnik je bio karizmatski Vođa. Svega toga danas nemamo, sve nam to nedostaje. I zato se s nostalgijom sjećamo onih muževnih, ratobornih, romantičnih dana. Ne živimo u prošlosti, ali znamo da bez prošlosti nema ni budućnosti. I zato slavimo Deseti Travnja!

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj. Kada se govoti o Titi onda se ne misli o Hrvatskoj nego o prokletoj Jugoslaviji! Tu je ta velika razlika o Desetom Travnju i onima koji su Ga stvarali i onima koji su ga rušili i obarali. Otporaš.

Otporaš 09.04.2012 10:07
Goran Trocki je danas Hrvat zahvaljujući Hrvatima koji su se borili za Hrvatsku, ne mari koji su to Hrvati bili, ljevičari ili desničari, iako mnogi Hrvati ni ne znaju podrijetlo riječi "ljevičar" "desničar" u političkom smislu. U dinastijska vremena francuske revolucije oni zastupnici koji su bili za dinastiju, tj. za kralja, sjedili bi u dvorani/saboru s desne strane i tako prozvani "desničari", a oni koji su bili protiv dinastije/kralja bi sjedili s lijeve strane i tako bili prozvani "ljevičari". Nije loše ni ovo znati!, ali vratimo se mi našem "hrvatstvu/nehrvatstvu.

Dakle, vi govorite da su partizani uspijeli sačuvati hrvatsko ime! Nadam se da niste mislili kada ste ovo pisali na srpske i crnogorske partizane da su se i oni borili za sačuvanje hrvatskog imena, poimenice oni srpski i crnogorski četnici Draže Mihailovića, popa Đujića i Pavla Đurišića, koji su po noći bili četnici i klali hrvatski narod i borili se protiv hrvatske države, a po bijelu dani bili partizani (slučaj dana antifašističkog ustanka 27 srpnja 1941. u Srbu) i opet, za isti cilj samo sada u službi partizana, borili se protiv onih Hrvata koji su se - po vašem mišljenju i kako vi tvrdite - u službi Italije i u službi Njemačke, ili ako hoćete za probitke Italije i Njemačke - ovi Hrvati pritv kojih su se udruženim i zajedničkim snagama, partizani i četnici borili proti Hrvatske...

Gorane Trocki meni uopće ne smeta vaše mišljenje s koje strane su se Hrvati borili za Hrvatsku, bilo to s lijeve ili s desne strane. Da bi se mi danas, vi ja, dva Hrvata, oba zaljubljena u istu Hrvatsku, potpunama razumijeli, ili još bolje, da bi nas, mene i vas, razumijeli oni Hrvati koji ovo (pro)čitaju, vratimo se u vrijeme pedestih godina prošlog stoljeća. Važi li!

Dakle, nas dvojica vodimo dijalog o "hrvatstvu/nehrvatstvu" ili "o očuvanju ili ne očuvanju" hrvatskoga imena tih pedesetih godina prošlog stoljeća ne bi bio uopće moguć. Ja bih branio HRVATSTVO i tim postupkom bi bio ožigosan od "narodne vlasti" kao Ustaša, reakcionar, fašista, domači izdajica, kwisling, neprijatelj protiv naroda i države itd., i s menom pred upravitelja zloglasnog logora Golog otoka Antu Josipovića, oca današnje NEOVISNE DRŽAVE HRVATSKT, NDH, sina partizana, kako je on to nedavno izjavio u Jeruzalemu, Ive Josipovića, dok bi vi šakom i kapom grčevito branili "tekovine" NOR, NOB, NOV, KNOJa i AVNOJa tj. Jugoslaviju. Vaš tadašnji rjčnik uopće nebi nimalo bio sličan vašem današnjem rječniku. Upravo me to uveliko veseli da ste vi iz svi tih jugoslavenskih gore spomenutih natruha evoluirali u ljevičarsko HRVATSTVO. To je upravo to HRVATSTVO i bilo za koje su se borili hrvatski desničari...

Poštovani Goran Trocki ubrzo ću priložiti ovdje na ovom Forumu: PORUKA IZMIRENJA HRVATSKIH USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Bilo bih mi veoma drago a za hrvatsko općinstvo vrlo poželjno da dadnete vaš iskreni osvrt na ovu PORUKU IZMIRENJA... S poštovanjem. Otporaš.

Goran Trocki 08.04.2012 17:15
[QUOTE=Otporaš;82378]Poštovani Gorane trocki,

Odgovr na vaše pitanja "...šta bi bilo od Hrvatske da nije bilo Tita..." je jako jednostavan..." Hrvatske kao države ne bi bilo jer bi je Dražini četnici uništili a od Hrvata stvorili srpske katolike. Dakle, Tito htio od Hrvata napraviti katoličke Jugoslavene, a Draža srpske katolike. Zahvaljujuću Ustaškom Pokretu do toga nije došlo, jer su Hrvati zadojeni državotvornom idejom za vlastitom Hrvatskom Državom".......................................... ...........................................
.................................................. .................................................. ....................................Da,Hrvatske ne bi bilo.dio bi uzeli Talijani,dio Mađari,a ostatak Srbi,kao pobjednici i Saveznici,sve to zahvaljujući Ustaškom,gubitničkom, pokretu.Ipak,na zasjedanju Avnoja Hrvatska je odeređena kao federalna republika u sastavu FNRJ,koja nije bila ni srpska,ni kraljevina,u granicama koje su obuhvačale i teritorij koji su ustaše ustupili Talijanima(najvrednij dio),ćime je osigurana opstojnost i mogučnost kasnijeg osamostaljenja Hrvatske...sve to zahvaljujući Titu i partizanima.Prema tome ,partizani su se pokazali kao istinski Hrvati i pobjednici.Ovakva situacija prati nas do današnjih dana:neka kvazidesnica u****o uništava Hrvatsku,a ljevica ju spašava.
Ustaša i ništarija Pavelić je bio tobože za Hrvatsku,a doveo ju je do granice samounštenja.Nravno,spasila ju je ljevica.Diletant tuđman je tobože stvorio Hrvatsku,a doveo ju je do rata(jedini u to vrijeme),izolacije i gospodarskog sloma,mada je ljevica istupila iz juge i raspisala višestranačke izbore, a kasnije popravljala stanje,koliko je to bilo moguće.Sanader i tuđmanov hdz su pokrali sve živo,tako da smo sada zadnja rupa u Evropi(bolji jedino od rumunja i bugara)i sada će opet ljevica spašavati što se spasiti da.

Otporaš 08.04.2012 00:26
Poštovani Gorane trocki,

Odgovr na vaše pitanja "...šta bi bilo od Hrvatske da nije bilo Tita..." je jako jednostavan.

Prvo (1) prije NDH bila je srpska kraljevska Jugoslavija u kojoj je živio hrvatski narod pa i Tito.

Drugo (2) za vrijeme kraljevske Jugoslavije nije bilo hrvatske države. Bila je Banovina Hrvatska na papiru bez državničkih ovlasti a sve ključne i državničke vlasti i ovlasti su držali Srbi u svojim rukama.
Treće (3) u toj srpskokraljevskoj Jugoslaviji vođa HSS dr. Vladko Maček je bio ministar, više za svoje probitke da sebe zadovolji nego za probitke hrvatskoga naroda.

Četvrto (4) ta srpska Jugoslavija u kojoj je bio ministar i dr. Vladko Maček pristupila je Trojnom Paktu 25 ožujka 1941 g. u suglasnosti svih ministara pa tako i ministra dra. V. Mačeka.

Peto (5) dr. Vladko Maček je bio na prvom i pravom mjestu da u ta ratna vremena preuzme kormilo hrvatske države u svoje ruke. On je to odbio s motivacijom ili izgovorom da je bolje sačekati i ne ići u rat; radimo na tome da sačuvamo državu.

Šesto (6) junta protiv princa Pavla je bila protiv sporazuma Trojnog Pakta te su dva dana kasnije napravili državni udar pod lozinkom: Bolje rat nego pakt, a to je značilo skinuti s vlasti princa Pavla koji je s drm. Mačekom zagovarao neke vrsti ustupaka Hrvatima. Kakovi su ti "ustupci" bili (ako ih je uopće i bilo) nije poznato.

Sedmo (7) što je poznato je da je vlada generala Simovića postavila pukovnika Dražu Mihailovića za ministra obrane jugoslvenske vojske. Njegovo "visečanstvo", kako su ga Srbi od milja zvali, kralj Petar II sa svojom izbjegličkom vladom iz Kaira (u kojoj je na svu žalost bilo i Hrvata: dr. Juraj Krvnjević, Ilija Jukić, dr, Ivan Šubašić i drugi čijih imena se sada ne sjećam, sve istaknuti članovi HSS i lojalni svi od reda dru. Vladku Mačeku) promakli pukovnika Dražu Mihailovića u čin generala i glavnog zapovjednika svih četničkih odreda.

Osmo (8) dr. V. Maček je u ovim predratnim ili u početku ratnim prilikama (kod nas i za nas) izdao želje hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom hrvatskom.
Deveto (9) pukovnik Slavko Kvaternik je uočio želje Hrvata i PROGLASIO NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU DESETOGA (10) TRAVNJA 1941 g. bez Poglavnika dra. Ante Pavelića.

Deseto (10) pukovnik Slavko Kvaternik nije imao izbora (kao što ni Hrvati prije dvije godine nisu imali izbra: ili Milana Bandića ili Ivu Josipovića za predsjednika RH): dr. Vladko Maček bio za Jugoslaviju, dakle nije mogao proglasiti Državu Hrvatsku u ime Vladka Mačeka kada ju on nije htio; pukovnik Slavko Kvaternik proglašuje NDH u ime Ustaškog Pokreta koji je jedini u ta vremena bio hrvatsko/državna politička opcija.

Jedanaesto (11) kada je Hitler napao Rusiju 21 lipnja 1941 godine, Staljin je dao (ne MIG) nego NALOG/NAREĐENJE glavnom tajniku (srpski sekretaru) KPJ Titi da počme dizati ustanke (ne po Hrvatskoj) po Jugoslaviji, drugim riječima po Nedićevoj Srbiji.

Dvanaesto (12) kako se je već tada, dva i pol mjeseca Hrvatske Države, četnički pokret širio i proširivao po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Tito sa svojim istomišljenicima u KPJ nije ima drugog izbora nego se pridružiti četnicima u borbi protiv već postojeće Hrvatske Države. To svjedoči i "službeni" dan takozvanog "antifašističkog" ustanka u Srbu 27 srpnja 1941. To nije bio nikakov "antifašistički ustanak" već jedan očiti udruženi četničko/partizanski zločin protiv Hrvata, a kada si proti Hrvata onda si i protiv Hrvatske Države.

Trinaesto (13) poznata je suradnja Draže Mihailovića i Tita u zajedničkom cilju: Borba za očuvanje Jugoslavije. Prvi je htio monahrističku Jugoslaviju s srpskim kraljem, a Tito je htio komunističku Jugoslaviju sa Titom na čelu. Tu je jedina razlika bila između Draže i Tita: PREVLAST, a ime države Jugoslavije ostaje.

I četrnaesto (14) odgovor na vaše pitanje "...ŠTA BI BILO OD HRVATSKE DA NIJE BILO TITA..." je slijedeće:

Da nije bila Tita, ne bi bilo ni AVNOJA, da nije bilo AVNOJA ne bi bilo ni komunizma, da nije bilo komunizma ne bi bilo ni stotine i stotine tisuća Hrvata pobijeni za vrijeme rata,na Bleiburgi i Križnim putevima, ni poslije rata. Hrvatske kao države ne bi bilo jer bi je Dražini četnici uništili a od Hrvata stvorili srpske katolike. Dakle, Tito htio od Hrvata napraviti katoličke Jugoslavene, a Draža srpske katolike. Zahvaljujuću Ustaškom Pokretu do toga nije došlo, jer su Hrvati zadojeni državotvornom idejom za vlastitom Hrvatskom Državom, ne zaslugom Tita koji je rekao: da će prije Sava rijeka uzbrdo poteći nego Hrvati dobiti svoju Hrvatsku Državu, nego zaslugom Poglavnika dra. Ante Pavelića, koji je osnivanjem Ustaškog Pokreta u sijećnju 1929 godine, ni slutio nije da će time Ustaški Pokret i Ustaško ime poistovijetiti u hrvatsko ime. I na kraju nezaboravimo, svakog puta kada se govori o Ustašama, govori se o Hrvatskoj.

Želim vam - iako ste ateista - Sretan Uskrs!

Želim svim državotvornim Hrvatima Sretan Deseti Travnja!. Otporaš

Goran Trocki 07.04.2012 22:47
[QUOTE=Otporaš;82342]Prvo (1) prvome gospodinu Trockome.
.................................................. .................................................. .
Uvijek se nasmijem kada se netko pozove na moj nick Trocki(mislim da je bio neki komunistički teoretičar,ništa loše),međutim taj nick nema baš nikakve veze sa onim na što aludirate.Neka smješni nick ostane,pa neću ga valjda sada mjenjati,tko hebe nick.
Ne mogu,a i ne želim komentirati te "povjesne dokumente" i izjave pojedinaca,jer su očigledno selektivno navedene,iz razloga da se opravda nešto što se ne može opravdati.Kada bi Hrvatska doista bila neki sinonim ili neko oživotvorenje NDH ja bih se doista stidio.Nije tako.NDH je samo ne uspio,kratkotrajni pokušaj otvarenja samostalne države,od strane ne adekvatnih ljudi u ne povoljnim okolnostima,bez podrške hrvatskog naroda.Poistovječivati hrvatski narod sa Ustašama je u najmanju ruku bezobrazno.
Da odmah kažem da nemam ništa protiv poštenih Utaša,ali ustaška vlast je nešto drugo.Zapravo,to i nije bila neka vlast,nego skupina probisvjeta,diletanata,lopova...nešto slično kao i HDZ.
Posljedice njihove ustaške "politike"mogle su biti kobne za Hrvatsku.Neka mi Otporaš odgovori samo na jedno pitanje:što bi bilo sa Hrvatskom da nije bilo partizana,samo to?
Samo nekoliko ispravki u kontekstu:1.ne radi se o hrvatskoj vojsci nego ustaškoj(najvećim djelom).Valjda su i partizani bili neka hrvatska vojska.2.od silnih vagona zlata(kuda je to zlato krenilo?)valjda je i Pavelić nešto za sebe uzeo,barem,koliko je mogao ponijeti.3.najveći hrvatski neprijatelji su bili,ipak ustaše.Mislim da su oni poubijali najviše hrvata i hrvatica.4.nitko nije bio ubijen samo zato što je Hrvat,a ako je (a je)to se može pripisati samo izrodima isto takvim kakvi su bili i Ustaše(mislim na ustašku vlast i izrode)
5.za mene,bitno:dakle sa beogradom,srbijom,bosnom i sl.niti ja niti itko od mojih nema nikakve,ama baš nikakve veze.Što Srbi i Srbija misli o ustašama,četnicima,pobijenim,draži i sl.savršeno mi se jebe.
O Titu i Stepincu je puno toga rečeno,sa različitig aspekata.Što se tiće Stepinca,ja kao ateist,a ne kao muslič,priznajem mu,da ta osoba nije imala želju da bježi,nego je ostao sa svojim ljudima i svojim uvjerenjima,za razliku od "poglavnika".Svaka čast.Što se tiće Tita,za ovu priliku,samo to da su ga ljudi volili(sviđalo se to nekom ili ne).Uzgred,ostajem kod onog pitanja što bi bilo sa Hrvatskom da nije bilo Titovih partizana?

Otporaš 07.04.2012 20:56
U priloženom opisu kolege koristnici Trocki i pukovnik mogu pronaći gdje je završilo "Poglavnikovo zlato". Neka pomno pročitaju što je Simo Dubajić rekao glede hrvatskoga zlata. Kolega Muharem1 je jako lijepo rekao "...ohladite malo glavu..." Lako je iz mržnje i na pamet pisati, ali to ne vodi nikakovu rezultatu. Za mene osobno ja se ne bojim mrtvih nego živih, ako se trebam nekoga bojati. Pozdrav svima. Otopraš.


RE: Titine naredbe za likvidiranje Hrvata - portal dnevno.hr‏

8th December 2011, 19:56#7
Vjetropir


Krenimo od pocetka:

U ožujku 1945. godine Tito je uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovjed: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“.


Dakle, izdaje se zapovijed. Kad se vidi da danas Haski sud sudi za udruzeni zlocinacki pothvat, jer je iz nekakvog transkripta procitano "Udariti da srbi nestanu", sto je cista vojna terminologija i ovo srbi se ne odnosi na narod, nego na srpsku vojsku, kako bi onda danas Titu sudili za njegovu zapovijed.
Naime on jasno kaze: ako ne likvidiramo nase neprijatelje.

Stoga, zanimljivo je da oni koji podrzavaju sudenje nasim generalima, osporavaju "sudenje" (barem povijesno) Titu.

Naime, ovom zapovijedi i onome sta je slijedilo nakon nje se moze pridati samo epitet fasizam.
Povukla se jedna fasisticka armija, dosla druga i provela ciscenje na tako brutalan nacin i tako brutalnim metodama da mi nije jasno kako danas neki veliki forumski ljubitelji Pravde i demokratskih vrijednosti mogu slaviti takvog tipa.

Nadalje, vecinu likvidacija nakon kriznog puta, (likvidacije koje su se dogadale po mjestima u kojima se otimala imovina bogatijih ljudi pa ih se proglasavalo ustasama i likvidiralo) je provodila OZNA i to njen dio KNOJ. Pokolje na kriznom putu su pocinile jedinice koje su bile "regularne" (tj. njihovi ubilacki vodovi) pa tu i mozemo pricati o nekakvom neznanju Tita, mada zapovijed o likvidacijama jasno govori odakle potice ubilacki nagon i po kojoj zapovijedi su ubilacki vodovi formirani, ali kod kasnijih likvidacija koje je pocinio KNOJ zapovijedna odgovornost je jasna. KNOJ je DIREKTNO odgovoran Titu.


"Naime, Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za "borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata". Knoj je bio podređen direktno Titu, ali je on njime rukovodio preko načelnika Ozne Aleksandra Rankovića. Prvi komadant Knoja bio je Jovo Vukotić, a njegov zamjenik Nikola Ljubičić. Prvi politkomesar Knoja bio je Vlado Janjić, a prvi obavještajni oficir Mesud Hotić."


Ono sto je usljedilo nakon Titove zapovijedi i nakon formiranja KNOJ-a je pokolj masovnih razmjera. Evo nekih izjava sudionika tih dogadaja:

Kosta Nađ u beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985 kaže: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu".“


Milovan Đilas je pak izjavio: „Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.“

Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, u Jutarnjem listu 25. ožujka 2003. je izjavio:
„Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza".

Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita".

U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu, na stranici 189. možemo čitati:
„Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, u kojem je poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’ Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: ‘Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću– slobodnu federativnu Jugoslaviju’.“
Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima. Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:
„Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945. dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.
Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga biti tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.“

"Komandovao sam u Kočevskom rogu", izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, u srpnju 1990. godine. "Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.“

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.
Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Dakle, Tito je bio koljac, covjek koji je bez treptaja okom naredio likvidacije ogromnog broja ljudi sto ga povijesno svrstava u red sa Hitlerom, Staljnom i Pol Potom. Slaviti danas Tita u vremenu kad je civilizacijski doseg da je zlocin zlocin, slaviti ovakve akcije kao antifasisticke i osloboditeljske mogu samo ljudi koji su i sami skloni zlocinu i koje mrznja vodi.

Tito je najodgovorniji za sve te zlocine, a izvrsitelje na terenu treba suditi ako su zivi i treba tim presudama pokazati ono cemu tezi svaka presuda. Naime cesto sudovi osudujuci u obrazlozenju presude pisu "presuda je donesena kako bi se poslala poruka javnosti"

E pa ovdje poruka mora biti jasna. Mora sadrzavati i tu poruku javnosti kako je Hrvatska zrela civilizirana drzava u kojoj sudovi donose presudu kojom se salje poruka kako se zlocin ne isplati i kako je drzava spremna te zlocine suditi i nakon toliko vremena.

I civilizacijska je sramota da taj covjek ima svoj trg u glavnom gradu Lijepe Nase.

Svak ima jedan ranjavi obujam, i jednu hladnu gnjecavu plitkoću, ugao jeze, glas koji se vraća.
Al dovoljan je prostor za dva ljudska stopala, da čovjek može stajati, da može uspravan stajati, da može uspravan sanjati… Za klečanje treba više, za gmizanje najviše…

8th December 2011, 23:46

Muharem1 07.04.2012 19:31


Ohladite malo glavu, pukovniče!
Citiraj Prvotno napisano od pukovnik I. S. Vidi poruku
uopće niste odgovorili na ništa nego potežete neke priče kako je:
"stepinac htio da ga general posjeti kao General" odnosno SluŽbena osoba. i to je po vama priznanje za Ustašku vlast.

uglavnom i ukratko, ustaški pokret i NDH su nešto čega se RH mora sramiti, kao i Talijani fašizma, Nijemci nacizma, ili Srbi četnika...
Pukovniče, vama i svim ostalim Hrvatima katolicima želim od srca čestitati Uskrs! Sretan Vam i blagoslovljen dan Isusova Usrsnuća od mrtvih, ma što ono značilo!

Kad je pak posrijedi NDH, ne bih se složio da su ustaše ono što su četnici, talijanski fašisti i njemački nacisti! To još nije istraženo, pa prepustimo o tome sud nekim boljim vremenima. Radije ohladite malo glavu i nemojte tako vrijeđati moga rahmetli dedu i mnoge poštene UUUUstaše koji zasigurno nisu bili to što vi ovdje o njima pišete!

Glede Stepinca: to je već druga priča. Bojim se da Crkva u Hrvata - jednako kao Trocki i njegova svita - svo zlo svijeta od 41-45. god. svaljuje na ustaše, kako bi Stepinčev lik jače i sjajnije zablistao. Nije fer ni korektno. I o tome će neka bolja vremena govoriti objektivnije, nego što se danas govori!

Živjeli mi
P.s.

Onima koji kao i ja slave 10. travnja Dan državnosti također želim sretan blgadan!
Selam
Muharem Herceg

Otporaš 07.04.2012 16:31
Prvo (1) prvome gospodinu Trockome (samo korisničko ime mu govori kojim perjem se je okitio) koji sve iz naučene mržnje govori a da ništa nije potkrijepio činjenicama i dokazima. Pametnome Hrvatu je vrlo olako shvatiti "kuhinju" tih izvora, kratko jasno: Beograd.

Drugo (2) Poglavnik nije napustio hrvatsku vojsku nego je išao pred hrvatskom vojskom da se preda zapadnim saveznicima.

Treće (3) poslije puča Vokič/Lorković hrvatska državna vlada je poslala pukovnika, i to pravog pravcetog Domobranskog pukovnika u vojničkoj odori HOS sa hrvatskim vojničkim znakovljem, pukovnika Ivana Babića sa memorandumom hrvatske državne vlade (a ne ustaškog režima ili ustaške vlade. Sve se je radilo u ime Hrvatskoga Naroda i za Hrvatski Narod) kojeg je ponio sa sobom da ga preda Savezničkoj vojničkoj upravi za sredozemlje.

Četvrto (4) pukovnik Ivan Babić nije bio velike sreće, jer su ga saveznički vojnici potezali amo/tamo, od Hiroda do Pilata, tako da taj memorandum nikad nije ispunio prvobitno obećanje.

Peto (5) Isti sudbinu su doživjeli izaslanici hrvatske državne vlade dr. Vjekoslav Vrančić i hrvatski Admiral Andrija Vrkljan. Njih je saveznička vojska u pravome smislu riječi kidnapirala ili uhapsila i u zatvor stavila.

Šesto (6) Poglavnik sa sobom nije odnio nikakvo zlato: Onih šest vagona državnog arhiva kojeg je hrvatska državna vlada ponijela sa sobom, je zustevljeno pred Celjom ili u Celju.

Sedmo (7) partizani su sve te vagone zaplijenili i sa, sa njima ili bez njih, sve je završilo u Beogradu. Za ovo i mnogo drugih važnih stvari tog vremena postoji velika dekumentacija.

Osmo (8) danas se sasvim sigurno zna da je osma (8) saveznička vojska izručila hrvatsku vojsku i civile Titinim partizanima, kao i to da se je hrvatska vojska sa civilima predala - ne partizanima nego - Saveznicima.

Deveto (9) tko se ovdje nije držao međunarodnog ugovora Ženevske Konvencije koje je i Hrvatska Država bila članica.

Deseto (10) hrvatska vojska i hrvatski civili su na Bleiburgu 15 svibnja 1945 godine pokazali Saveznicima onu pravu, staru i ISKRENU HRVATSKU ULJUDBU, a da nitko nije ni spominjao neku "ustašku" uljudbu, kako bi to željeli pokazati i prikazati naši hrvatski neprijatelji.

Jedanaesto (11) gospodo, vas dvojica komentatora i svi oni koji misle kao vi, izgleda da je vama drago što su naši hrvatski neprijatelji, bilo u znaku "petokrake" ili u znaku srpske "šubare" poubijali na stotine i stotine tisuća Hrvatica i Hrvata bez suda i porote.

Dvanaesto (12) vaše izlaganje je slično mentalitetu srpskog izlaganja. Svakoga puta kada netko s činjenicama dokaže da Hrvati, bilo Ustaše ili partizani, nisu poubijali sedam stotina tisuća i više Srba, odmah se ovi naljute i žele silom i bez činjenica dokazati da smo ih toliko poubijali. Sve to dokazuje kao da im je žao što ih nismo što više poubijali, kao što se može iz vaših opisa zaključiti da vam je žao što se u ime "petokrake" ili u ime "šubare" ili "bratstva i jedinstva" ili u ime "narodne vlasti" nije što više Hrvatica i Hrvata poubijalo tako da se " Ustaška Hrvatska " očisti od Hrvata.

Trinaesto (13) tako se nešto slično dešava sa Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Hrvatski neprijatelj uvijek nađe Modus Vivanti kako eksterminirati što više Hrvata tako da se na njihova ognjišta dosele stranci/došljaci.

Četrnaesto (14) što se tiče Srba da su se oni odrekli četništva, to smo mogli vidjeti nedavno va vijestima kako se Srbi svih boja i svih tendencija zalagaju da rehabilkitiraju zlikovca i koljača dražu Mihailovića.

Nadam se da u ovoj Velikoj Nedjelji u kojoj za dva dana očekujemo Uskrsnuće Isusovo ovih četrnaest (14) točaka, možete ih nazvati i Postaja ako hoćete, da ćete shvatiti da se u ubijanju Hrvata ne radi o Ustašama i njihovom simpatizerima, niti o partizanima i njihovim simpatizerima, jer i jedni i drugi su iz dna njihovih duša se idealno borili za isti komad zemlje, a taj je Hrvatska.

Želim vam Sretan Uskrs! Otporaš.

pukovnik I. S. 07.04.2012 14:25


@ otporaš
uopće niste odgovorili na ništa nego potežete neke priče kako je:
"stepinac htio da ga general posjeti kao General" odnosno SluŽbena osoba. i to je po vama priznanje za Ustašku vlast.

uglavnom i ukratko, ustaški pokret i NDH su nešto čega se RH mora sramiti, kao i Talijani fašizma, Nijemci nacizma, ili Srbi četnika...

Goran Trocki 07.04.2012 13:32
Citiraj Prvotno napisano od Otporaš Vidi poruku
Pukovniku I.S.,


Bog! Otporaš.
.................................................. .................................................. .................................................. ..........................
..................................
Mučno mi je uopće odgovarati na ovakve gadarije,ali...NDH nije bila ni Njemačka ni Talijanska,jer niti jedni,niti drugi nisu željeli imati veze sa takvom ikloakom kakva je bila NDH,pogotovo sa takvom izdajničkom vlašču kakva je bila paveličeva,koji je na kraju i vlastitu vojsku prodao i predao partizanima,a sam pobjego sa hrvatskim zlatom.Nije bila ni Hrvatska.Ako je išta bilo osuđeno na propast od prvog dana to je bila Pavelićeva NDH.Da nisu sami sebi presudili,presudila bi im ili Njemačka ili Italija(jer njima je lužila samo dok je rata)ili hrvatski narod.
Hrvatska obilježja oni nisu nosili,nego su nosili slovo U i pod tim slovom su klali nevine ljude.Mogli su nositi i crvenu zvezdu,ili srp i čekić,što se mene tiće:neće ostati zapamčeni po tome koji su znak nosili nego po svojim djelima,odnosno ne djelima.Kainov znak su sigurno nosili.
Pravno i stvarno su se isticali jedino rasističkim zakonima(kojima bi i sami,na kraju podlegli)i izdajničkom praksom.
Ja bih rekao da ti mentalno i fizički nisi uopće dosegao nivo ispod prosječnog čovjeka i ne želim ni tebi ni takvima kao ti sretan Uskrs.Ne znate vi što to znaći.
Nemoj vrijeđati jacinih 500000 hrvatskih branitelja.

Pročitajte sve komentare - forum.dnevno.hr


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009