Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: uto sij 16, 2018 22:49.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: sri ožu 01, 2017 18:54 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
TEMA - HRVATSKI RAZGOVORI (1)

OBRAZLOŽENJE:

(Odlučio sam u nastavcima iznijeti na stranice Foruma "Uzdanica Forum Frees" jedan dio hrvatske iseljeničke povijesti u borbi za oslobođenje Hrvatske. To iznosim zato što smatram da je hrvatska iseljeniča povijest usko povezana sa hrvatskom domovinskom povijesti u borbi za Hrvatsku Državu. Odvojiti ili izbjegavati iznosti žrtve i napore hrvatske političke DIJASPORE je jedna očita praznina u cijelovitoj hrvatskoj povijesti. Samo su oni Hrvati protiv iznošenja hrvatske političke povijesti koji su u titovim školama naučili samo ono što im je tadašnja škola u ime partije silom nalagala da uče. Mile Boban, Otporaš.)
[color=#0040FF]


U povodu višednovnog posjeta u San Francisco gosp. Mladena Schwartz-a, predsjednika Židovskog Odbora za Slobodnu Hrvatku i jednog od urednika Hrvatskog Lista, odraz je 16, studenoga 1980. godine na prošireni sastanak hrvatskih djelatnika s ovog područja. Na tom sastanku kojem su prebivali predstavnici raznih hrvatskih skupina, razmatrana su neka aktualna pitanja hrvatske borbe. Neki od sudionika gosp. Mladen Schwartz, Leon Galić, dr. Vinko Grubišić su tom prigodom odgovarali na neka postavljena pitanja. Govor se je vodio i snimao na vrpcu u kući/domu Pročelnika HNO za SAK gosp. Mile Boban na adresi 1190 Tournament Dr. Hillsborough, Ca. 94110. Smatramo ova pitanja i njihove odsgovore kao jednu vrst skupnih intervjua u službi hrvatske političke emigrantske borbe za ponovnu Obnovu Hrvatske Države.
Razgovor i intervju s gg: Mladenom Schwartz, Leonom Galić i drom. Vinkom Grubišić je vodio gosp. Mile Boban. Gosp. Mladen Schwartz je intervjuirao Pročelnika HNO gosp. Milu Boban. Poslije iscrpnih razgovra Nazočni su se dogovorili da se vrpce i prepisani razgovri pošalju na slijedeće adrese:

Ja sam iz San Francisca poslao vrpce i prepisani materijal sa slijedećim sadržajem na slijedeće:

San Francisco,
10 prosinca 1980.

Poštovani urednici,

Budući da su Vaše novine za hrvatsko općinstvo i da želite izvještavati Hrvate šta se sve zbiva u hrvatskom izbjeglištvu i u Domovini, šaljemo Vam ovaj "HRVATSKI RAZGOVOR", koji je također namjenjen hrvatskom općinstvu, da ga objavite u Vašim novinama.

S poštovanjem i iskrenim željama za Božić i Novu Godinu 1981.
Vaš Mile Boban.

1. Hrvatski List,
2. Otpor,
3. Hrvatski Tjednik,
4. Republika Hrvatska,
5. Danica,
6. Nova Hrvatska,
7. Poruka,
8. Hrvatska Država.

Moram priznati, danas, srijeda 1 ožujka 2017. da niti jedna novina nije donijela ove "HRVATSKI RAZGOVORI". Je li to bilo namjerno ili u pomanjkanju vremena, želja ili velikoga straha u to doba velike političke polarizacije hrvatske emigracije, to ne znam. Sve što znam je to da je upravo tog mjeseca prosinca 1980. počela velika hajka FBI-ja protiv organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO i njihovih članova. Idući opis će biti intervju s Pročelnikom HNO Milom Boban. Zatim ću iznijeti intervju s Mladenom Schwartzem, te drom. Vinkom Grubišićem.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: čet ožu 02, 2017 01:13 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
INTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO ZA SAK MILOM BOBAN (1)

Pitanje:
Gospodine Boban, Vi već godinama djelujete na nacionalno-osloboditeljskom polju medju Hrvatima Kalifornije, a napose San Francisca i okolice. Recite nam, kako izgleda hrvatska izbjeglička kolonija u ovom dijelu Amerike. Koje je veličine, koje je sve skupine sačinjavaju? Kako se odvija njihova medjusobna suradnja? Ima li razlika ili, što više, sukoba? S kakvim se problemima sučeljavate u svom radu?


Odgovor:
Djelovati rodoljubno medju Hrvatima Kalifornije uistinu nije lako. Nije lako iz više razloga. Tragovi se provlače još iz daleke prošlosti. Naime, kada su pod kraj prošlog (devetnaestog, mo.) stoljeća Hrvati dolazili u ovu zemlju, smatrani su onim državljanima i narodnostima čiju su putnicu nosili. nažalost da su te putnice bile: Turske, Austrijanske, Madjarske i Talijanske, ali samo ne naše Hrvatske. Slično se može reći i danas za one Hrvate koji dolaze ovdje sa jugoslavenskom putnicom, za američke službene vlasti oni su Jugoslaveni. Te poradi toga su i ubrajani u te tuđe narode protiv vlastite želje i osjećaja.

Bilo je i takovih slučajeva da be se Hrvati žestoko prepirali i svadjali izmedju sebe oko dokazivanja imena čiji je gulaš narodno jelo: madjarsko ili hrvatsko? U to vrijeme, ovdje u Ameriki, Hrvatsi su bili razvili tako bogatu kuhinju da su se mogli takmičiti sa Francuzima, Njemcima, Talijanima i drugima i, kako mi je jedan stari doseljenik pričao, (Luka Šimić iz Alagovca kod Gruda, Hercegovina. Došao u Ameriku 1909 s autrohugarskom putnicom, mo.) često ih nadmašivali u poslasticama i ukusima. Kako su Amerikanci - a i drugi su postupali isto - sve što je tipično hrvatsko pripisivali su onima koji su Hrvatima izdavali putnice, a u ovom slučaju to su bili Mađari, tako da je i naše tradicionalno hrvatsko narodno jelo GULAŠ postalo madjarsko narodno jelo, zahvaljujući političkim okolnostima onog doba.

Nikako se ne može zanijekati stanovitom broju ondašnjih Hrvata da nisu nastupali hrvatski i rodoljubno. Ima za to uz duž Kalifornije mnogo dokaza i znakova, kao i vidnih dokaza da nisu imali potpunu potporu drugih Hrvata, koji su se nalazili na liniji lakišeg otpora i jednostavno se smatrali onima kako ih se je u putnicama označilo. A to nam je poznato da ih nisu označili Hrvatima kao i to da se je sa svim mogućim službenim pa i ne službenim sredstvima nastojalo zataškati i zanijekati hrvatsko narodno ime.

Evo jedan istiniti i živi slučaj:

"Ja sam se skoro više od godinu dana pripremao da postanem građanin Amerike. Prošao sam kroz one minimalne tečajeve kroz koje su stranci prolazili kako bi se mogli naturalizirati i biti kao Amerikanci. Sve sam službene papire popunio i ispunio kako su to zahtjevale federalne američke vlasti. Gdje god je trebalo staviti pravu i rođenu narodnost, stavio sam da sam Hrvat. Nigdje ni slova nisam prekršio. Svako pitanje sam do u najmanje tančine točno ispunio i, tako, po svim pravilnim kriterijama sam sto posto točno ispunio formulare za položiti američko državljanstvo. U isto vrijeme, paralelno sam postavio molbu za putnicu, tako da to dobijem, nekako u isto vrijeme.

Dobio sam poziv 5 rujna 1978. godine da dođem u federalnu zgradu u San Francisco za položiti prisegu vjernosti Ameriki i da dobijem THE UNITED STATES OF AMERIKA - CERTIFICATE OF NATURALIZATION. Ceremonija je počela oko deset sati u jutro. Bilo nas je viš od četiri stotine u dvorani, poredani po abecednom redosljedu. U prvom redu su bili pod prezimenom "A" kojih nije bilo mnogo. Zatim "B" u koju skupinu sam pripadao. Tako je to išlo do zadnjeg slova u abecedi. U prvom redu smo bili samo "A" i "B". Pred nama je federalni sudac kojeg je stol udaljen od našeg prvog reda ni metar i pol. Za vrijeme prisege svi smo se morali dignuti, držati desnu ruku na lijevoj stranitj. na srcu dok sudac izgovara proceduru prisege. Kako je nisam držao ruku na srcu a bio u prvom redu, sudac je to odmah uočio i poslije ceremonije pred svima mene pitao: da zašto ja nisam držao ruku na srcu dok je on prisegu čitao. Odgovorio sam da nisam zato jer ne znam šta je on sve stavio na moju službenu naturaliziranu svjedodčbu. Pitao me ja za ime. Kada sam mu rekao da se zovem Mile Boban, izvukao je žutu omotnicu i pred svima pročitao da sma Jugoslaven, našto sam energično odgovorio: Eto, baš zato nisam htio držati moju desnu ruku na srcu, jer se nisam htio krivo zakleti. Ja sam Hrvat i sve sam tako naveo u svim formularima koje sam dobio da vijerno i točno ispunim. Vi ste moju narodnost prekrižili i stavili tu ogavnu i nepostojeću jugoslavensku narodnost. rekao mi je da po završetku dođem u njegov ured, što sam s velikim ponosom i učinio.

U njegovu uredu sudac je sve pregledao i uvjerio se da sam sve točno i po propisu ispunio. Uzeo je električnu gumu i izbrisao tu nepostojeću jugoslavensku umjetnu narodnost. Ja sam uistinu mislio da je s ovim sve završeno, ali to, nažalost nije tako bilo. Par dana iz toga sam dobio i američku putnicu na kojoj je ista stvar, narodnost Jugoslaven. Prosvjedovao sam, ali bez uspjeha. Uzeo sam odvjetnika Paul Vorsatz iz San Mateo, Kalifornia. On se je zauzeo. Trajalo je skoro godinu dana dok je on uspio ukinuti to ogavno ime Jugoslaven s moje putnice, ali nije uspio uvjeriti State Demartment, tj Ministarstvo unutarnjih poslova da mi stave narodnost Hrvat. State Departmenet je izjavio da USA ne prizna Hrvatsku, ali zato priznaje moje sleo SOVIĆI koje su stavili na moju novu američku putnicu kao moju narodnost. Za vrijeme intervjua sam to nazočnima pokazao. Rekao sam i to da me je odvjetnik za svoje usluge košatao preko dvadeset tisuća dollara".


Zato se ne trebamo čuditi da su stari doseljenici Hrvati, okupljeni oko Hrvatske Bratske Zajednice HBZ, masovno bili za i uz onaj Jugoslavenski Odbor, kojeg je osnovao u Parizu 1915. godine i predvodio dr. Ante Trumbić Oni su se htjeli pošto poto riješiti one austro-madjarštine, i bili bi pošli i sa crnim vragom da ih u tome pomogne. I pošli su a da ni slutili nisu da Hrvatski Narod opet neće moći doći do svoje hrvatsko-državotvorne ideje. Istina da su im okolnosti bile sklone i da su se riješili za uvijek one njima toliko ogavne i mrske austro-madjarštine, ali je takodjer istina da su ostavili velike tragove svakog jugoslavenstva, slavenstva, panslavenstva ovdje u Ameriki a pogotovu ovdje u Kaliforniji.

I tu je sav korijen - po mom mišljenju - svim sukobima i razlikama. Mnogobrojna hrvatska zajednica u Kaliforniji, kada bi bilo više državotvornih Hrvata a što manje onih koji misle da vrše svoje hrvatsko deržanstvo kada pjevaju hrvatske pjesme na raznim piknicima, zabavama, krstitkama ili kada kažu da su Hrvati, jer to u istinu i jesu, a za Hrvatsku ne žele ništa više žrtvovati od toga. zato biti državotvorni Hrvat i domoljub ovdje u Kaliforniji danas je isto što biti MISIONAR negdje u Afriki, Indiji itd. To je uvijek poljedica iz vremena kada su se jedni Hrvati žrtvovali za svoje hrvatsko deržanstvo dok su drugi bili koritaši uz ili za režim, svijestno ili nesvijestno, slično kao i danas. U konačnici da ondašnje kao i današnje državotvorne Hrvate isti jadi muče.

nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: čet ožu 02, 2017 19:00 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
INTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM SAK MILOM BOBAN (2)

PITANJE:
Vi ste Pročelnik Hrv. narodnog Otpora za Sjevernu Ameriku, tj. za Kanadu i Sjedinjene Države. Hoćete li za naše čitatelje - Hrvatskog Lista i ostale - ukratko rezimirati ciljeve i sredstva svoje organizacije? Koje je njezino mjesto i uloga medju ostalim organizacijama hrvatskog izbjelištva? Što biste smatrali njezinim dosadašnjim uspjesima i u čemu vidite njezine zadaće u vremenu koje izravno predstoji?

ODGOVOR:
Rezimirati cilj (a ne ciljeve) H.N.Otpora je vrlo jednostavno, jer je samo jedan cilj, opće hrvatski i povijestne istine i programa hrvatskog naroda, koji sačinja trajni sadržaj hrvatske državne misli. H.N.Otpor ili ako hoćete Odpor je osnovan u domovini, na terenu, uz miris baruta i zveket slavnog i svijetlog oružja 1944. godine, odlukom Glavnog Stana Poglavnika i vrhovnog vojničkog zapovjednika koji je ravnao hrvatskom vojničkom strategijom. Osnovan je sa jednom zadaćom i sa jednim ciljem a ti su: izdvojiti najidealnije izmedju najboljih sinova Hrvatske za organiziranje općeg hrvatskog narodnog otpra svim ugnjetavačima hrvatskog naroda i neprijateljima Hrvatske Države. To je tada bila jedna od najodgovornijih zadaća na polju narodnog otpora, koja je nesumnjivo dala lijep primjer dokaza u prošlosti kako se treba žrtvovati, boriti i padati za ideale Hrvatske Države. Svakako da je organizacija H.N.Otpor vršila svoju domoljubnu dužnost i u hrvatskom iseljeništvu, i razne činjenice to mogu potvrditi. Da organizacija H.N.Otpor nije zalivena krvlju najidealnijim sinovima Hrvatske, i da u njezinim redovima nije palo na tisuće najviših dužnostnika; počevši od njenog zapovjednika Generala Drinjanina pa do najnižeg dužnostnika ili člana i pripadnika H.N.Otpora, te da ne lebdi orgija nad organizacijom H.N.Otpora, možda bi, kažem možda bi prestao i zamro DUH H.N.Otpra. I to su ta sredstva koja posjeduje H.N.Otpor i na koja svi državotvorni Hrvati mogu biti ponosni, jer je to blago domovine kojoj i pripada.

Da je bilo koju drugu hrvatsku organizaciju u izbjeglištvu zadesio val: ubojstava, progona, hapšenja i zatvaranja, zabrana itd. kao što je to zadesilo H.N.Otpor u zadnjih 15 godina, teško je proreći sudbinu istih, ali se usudjujem reći da neke nebi mogle pretrpjeti toliki golemi gubitak. I tu dolazi do potpunog izražaja SNAGA DUHA I DINAMIKE HRVATSKOG NARODNOG OTPORA. Uloga H.N.Otpora je više/manje poznata u hrvatskom iseljeništvu a napose hrvatskim državotvornim organizacijama. Mi se ne želimo igrati hrvatske politike, ali zato želimo prisiliti činjenicama i dokazima hrvatske političare s lijeva i desna da sjednu za isti stol, te vitalne interese Hrvatske zajednički, odgovorno i u dogovoru riješavati. Za tu svrhu je organizacija H.N.O bila prva koja je pružila ruku pomirnicu svim Hrvatima u svojoj pisanoj izjavi "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3-4 1964.

Uspjeh H.N.Otpora je zamjećen u svim važnijim krugovima, kako hrvatskim tako i svjetskim, a što je najvažnije i u jugoslavenskim, koje oni nisu mogli sve da su i htjeli prešutijeti. Ovi posljedni su slai histerične prosvijede protiv H.N.Otpora vladama onih zemalja u kojima isti legalno djeluju. Na veliku sreću i hrvatski ponos, H.N.Otpor je naišao na opće hrvatsko razumijevanje i potporu, što je svakako jedan stanoviti dio opće hrvatskog uspjeha, a ne samo H.N.Otpora. I tu se je očitovala sloidarnost državotvornih Hrvata za akcije i borbu do konačne pobjede i uspostave Hrvatske Države.

Zadaća H.N.Otpora u nadolazećim previranjima i gibanjima neće moći ostati neznačajna. neće iz jednostavnog razloga zato što je u službi domovine Hrvatske i stoji na raspolaganju onim snagama koje se budu borile za Hrvatsku Državu i njezinu nezavisnost. Ako su te snage iz domovine i u domovini, što ja čvrsto vjeruje da jesu, onda se H.N.Otpor povjerava tim snagama, ne da im kroji strateške planove i zapovjeda, nego da se stavi pod to domovinsko zapovjedništvo. (Ovaj intervju je bio u mjesecu studenom 1980. godine, a Prva Konvencija HDZ-e je bila i održana 20 i 21 siječnja 1990. godine, u Clevelandu, dakle ni punih deset godina kasnije. Tada, u Clevelandu je organizacija H.N.Otpor prestala postojati, postala je sastavnim dijelom HDZ, jer je MISIJA H.N.OTPORA bila završena u svojoj borbi hrvatske političke emigracije. Mo. Otporaš.) U ostalom to je kristalno jasno naglašeno u "USTAVNIM I PROGRAMATSKIM NAČELIMA H.N.OTPOTA", koje je izdalo "PROČELNIŠTVO HRATSKOG NARODNOG OTPORA" i zaključeno 16 kolovoza 1977. godine na izvanrednom zasjedanju SVJETSKOG SABORA H.N.OTPORA u Španjolskoj. I ne samo to. Ideja koju H:N:Otpor vodi i sprovodi nije ideja nostalgičara, nego ideja stvarnosti, ideja elastičnosti, ideja koja sutra u domovini može naći adekvatno mjesto uz domovinsku ideju, da pri tome ne bude proizvoditeljica raznih frakcija na uštrb hrvatskog jedinstva. I to je najveći kapital H:N:Otpra koji je na raspolaganju Hrvatskoj nadolazećoj Revoluciji u borbi za Hrvatsku Državu.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: pet ožu 03, 2017 12:41 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
INTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO SAK MILOM BOBAN (3)

PITANJE:
U zadnje vrijeme doprle su do nas vijesti o stanovitim razlikama u Otporu. Tako se govori da je jedna struja i nadalje pripravna na široku koaliciju, na zajedničku frontu s novodošlim Hrvatima izbjeglim nakom Karadjerdjeva te s domovinskim snagama, dočim neki drugi Vaši ljudi navodno hoće povratak organizacijeranijim načelima, odredjeno zatvaranje u svoje okvire i samostalniji nastup. Što bi ste o tome mogli reći?

ODGOVOR:
Istina da je bilo stanovitih razlika u Otporu. Razlika je bilo zato što je DUH OTPORA ŽIV i neda se smiriti, niti uhvatiti niti iskorijeniti. I zato su jedni htijeli Otpor uokviriti u prošlost nostalgičara i onemogućiti prirodni razvoj ŽIVOG DUHA OTPOR, kao recimo, onemogućiti prirodni razvoj dječaku izrsti u odraslog i formiranog čovjeka. Zato je i došlo do dvije struje u Otporu. Ne da je jedna više rodoljubna od druge, nego zato što se jednim kursom može ići samo do jednog stanovitog vremenskog razdoblja, a tada se mora nastojati taj isti kurs prilagoditi potrebama i uvijetima u kojima živimo i sa kojima se dnevno sučeljavamo. Ako do toga ne dodje, dešava se tada da veliki napori, žrtve, plemenite ideje jedne organizacije postaju stvarni dio prošlosti o kojima se govori: Davno bilo sada se spominjalo!

Za života pok. generala Drinjanina je bilo generalovo razdoblje koje je samo on znao uskladjivati onako kako je On to shvaćao. Poznato je da je to Njegovo shvaćanje bilo taktično i hrvatsko, na bazi izmirenja svih hrvatskih državotvornih snaga. Ta linija sveopćeg hrvatskog izmirenja je ne sumnjivo igrala vrlo važnu ulogu u iseljeništvu kao i u domovini. Zato je neprijatelj hrvatske državotvorne misli uvidio jednog opasnog neprijatelja judoslavenskoj državnoj koncepciji u generalu Drinjaninu, te Ga na najgnjusniji način likvidirala 1969. god. Nije neprijatelju Hrvatske smetao general Luburić zbog prošlosti i nekih računa iz rata, već je On njima smetao kao general Drinjanin iz doba pružanja ruke pomirnice prema svakom Hrvatu, bez obzira na političko ili ideološko opredjeljenje ili uvjerenje. I ako je to sve tako, a bilo je tako, ipak se je osjećala jedna potreba za nadopunama , izmjenama i promjenama koje su nam se nametale same od sebe nestankom generala Drinjanina, eskalacijom državotvornog DUHA u domovini, snage oko hrvatskog proljeća, udar iz Karadjordjeva, Bugojanski ustanak i td. Sve je to i te kako zabrinjavalo dužnostnike H.N.Otpra kako se vitalni interesi Hrvatske riješavaju i odlučuju bez i protiv zajedničkog dogovora SVIH HRVATA.

Na svijetskom Saboru H.N.Otpra u Torontu 1974. god. razmatrana su sva moguća dnevna pitanja i zbivanja u Otporu. Jedni su bili čak i za to da se sve iz Španjolske prenese negdje drugdje, gdje bi se nastavilo istim izdavanjem "Drina i Obrana" u istom stilu i obliku, isti papir pa i slova kako bi se moglo prikazati da se ama baš ništa nije promijenilo gubitkom našeg dragog generala Drinjanina. Znalo se za sigurno da je to iz taktičkih razloga neostvarivo, ali ipak ta točka sa dnevnog reda se nije skidala. Drugi su htjeli da se H.N.Otpor prilagodi vremenu kako bi se i drugi Hrvati mogli osjećati da je organizacija H.N.Otpor i njihova a ne samo nas članova Otpora, to jest Otporaša.

Da se ipak riješi to pitanje koji pravac ili koju liniju dati H.N.Otporu, dalo se je na glasovanje. Na jednoj strani je bio Dinko Šakić, Generalov zet, dok na drugoj strani je bio Stipe Bilandžić. Demokratskim putem Stipe je pobjedio a Dinko Šakić izgubio i nije se htio pokoriti demokratskom načinu preuzimanja dužnosti, već prkosno i demostrativno napustio dvoranu i za sobom povukao nekoliko simpatizera i iskrenih, požrtvovanjih rodoljuba Hrvata, koji su neki od njih uvidjeli da su prevareni, ali uz pomanjkanje vlastite snage sada se nalaze po strani, a poneki od njih pripucava iz kornera ovo ili ono. Da bi se mogla prikazati jedna ozbiljna opozicija Otporu, izmislili su razliku u fonetskom izgovoru: ODPOR ili OTPOR što u stvari znači isto, ali bi oni htijeli prikazati tako kao da postoje dva Otpora. (Pročitavši ovo danas, 3 ožujka 2017. godine, dakle poslije punih 37 godina i 4 mjeseca od ovog intervju-a, vrlo slično me podsjeća na prošle 2016 godine američke predsjedničke izbore između Hillary Clinton i Donald Trump-a. Hillary je izgubila, Donald Trump je pobjedio, a svi skupa smo danas svjedoci kako su Amerikanci podjeljeni zbog te gluposti, koju, kako se preko medija saznaje najviše mrzitelju Trump-a i simpatizeri američke demokratske stranke. Otporaš.)

Kako ni jedan ni drugi način nije koristio opće/hrvatskoj stvari, sazvao se je Kontinentalni Sabor H.N.Otpora u Chicago u studenom 1977. godine na koji su pozvani delegati i predstavnici svih ogranaka iz Amerike i Kanade. Tu na tom Saborovanju se je zaključilo da se ovaj Sabor priznaje i što se na njemu zakljući da se u djelo sprovede. Odlušilo se je da se krene korak korak naprijed i korak dalje sa mrtve točke, te da se računa na one delegate i predstavnike koji su se odazvali ovom pozivu. I tako se je krenulo dalje, s tim da se uvijek ima dužno poštovanje prema onim članovima i simpatizerima H.N.Otpora koji nisu mogli prilagoditi sebe prema potrebama i uvijetima današnjice, te ostali vjerni prijašnjem imenu Odpor. I u tome je ta živa snaga Otpora u suradnji sa novodošlim snagama iz domovine, jer je to jedini način kako se zajednički razumijeti. I kada H.N.Otpor ne bude mislio na sveopće hrvatski, domovinski, nego bude mislio stranačarski, neće me iznenaditi ako se opet pojavi jedna struja koja će tražiti stvarne, žive i suvremene solucije i dodire sa svim državotvornim hrvatima, a ne zadovoljstvo u čeprkanju po prošlosti.

nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: pet ožu 03, 2017 20:55 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
INTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO ZA SAK MILOM BOBAN (4)

PITANJE:
kako je poznato, Otpor pripada u one emigrantske organizacije koje su zdušno podupirale ideju Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV i sudjelovale kod njegovog utemeljenja. U medjuvremenu je u Vijeću , po mišljenju mnogih, došlo do stagancije i krize, široki spektar snaga u njega je razošaran i traži nova riješenja s onu stranu Vijeća. Što je Vaše mišljenje? Može li se, i treba li uopće pokušavati da se sadašnje Vijeće "popravi", treba li se pripremati za slijedeće izbore ili iz njega istupiti? Treba li stvarati nove organziacijske forme ili ići u nove koalicije, recimo s HSS ili HOP-om? Što bi os dvega toga po Vašem mišljenju danas bilo najprobitačnije?

ODGOVOR:
Mnogo puta je H.N.Otpor u prošlosti pokazao vruću i iskrenu želju za suradnju sa svim državotvornim hrvatskim skupinama, i ako se je ponekada moglo opravdano reći da drugi nisu toliko iskreni bili. Nu u takovim prilikama nikada nismo nikoga bezrazložno napadali, iako smo često puta za to imali povoda. To nam diže ugled i služi na čast. Prelistati hrvatski emigrantski tisak početkom šestdesetih godina kroz koji se olako može primjetiti i iz visine uočiti da je upravo bio HNO koji je najviše zagovarao ideju hrvatskog zajedništva i stvaranje hrvatskog sveopćeg predstavništva. Sustavnim ponavljanjem te ideje o sveopćem hrvatskom političkom predstavništvu, stvorilo se je Hrvatsko Narodno Vijeće, HNV sazivom svih hrvatskih političkih i nacionalnih organizacija i skupina. Više manje svi su se odazvali osim, naravno HSS-e i HOP-a. Hrvatskom duševljenju nije bilo kraja! Prvi predsjednik HNV je bio hrvatski musliman Ibrahim beg Džinić. Ali, oni hrvatski političari turističke naravi su gonili i navraćali vodu na njihov mlin, poimenice Hrvatska Republikanska Stranka, HRS okupljena oko prof. Ivana Oršanića, Hrvatski Narodni Odbor, HNO okupljeni oko dra. Branka Jelića su uzeli HNV kao njihovu odskočnu dasku za promicanje njihovih stranačkih i ambicioznih strtemljenja. Zbog tih očitih povuci/nategni natezanja došlo je do potpunog rasula HNV, koje je kroz nacionalno/hrvatska politička gledišta smatrano kao "mrtvorođenče".

I kao po nekoj uhodanoj tradiciji H.N.Otpor pristupa medju prvima 1974. godine u Torontu prilikom osnutka drugog HNV. Naravno da se je s naše strane prišlo iskreno kako bi svi zajedno stvorili nama neopohodno potrebno tijelo . Hrvatsko Predstavništvo - koje će predstavljati sve Hrvate. Bilo bi apsurdno i pomisliti da je to Vijeće bilo savršeno, ali je bilo odraz jedne nužde, jedne potrebe, kojega smo trebali svi zajednički izgradjivati, uljepšavati, popravljati, dotjeravati, dopunjati i usavršavati. Pokazalo se je - i to činjenicama - da je Vijeće potrebno hrvatskom širokom sloju. Ali na žalost se je pokazalo i to da su neki smatrali Vijeće kravom muzarom za svoje svakodnevne potrebe; jedni opet kako bi došli do političkog izražaja, pri tome ne misleći na hrvatske državotvorne interese koliko za vlastito grupaške ili stranačarske; drugi pak opet - neka i ovo bude rečeno - kako razviti što veću zbrku unutar Vijeća, upirući prstom u jedne da su revolucionarni elementi koji štete Vijeću, što se je očito ciljalo na organizaciju HNO i njegove članove, a u druge da su sovjetaši i ljevičari koji kompromitiraju Vijeće na zapadu, što se je nedvojbeno mislilo na skupinu Brune Bušića i Hrvatskog Lista. A taj isti zapad ima svake vrsti tijesne veze i sa sovjetima i sa ljevičarskim vladama, što im svakako to ne smeta niti će ih tko za to optužiti da su komunisti, Staljinovci iako su sa njima bili ratni saveznici, dok nas Hrvate ti isti danas nazivaju da smo fašisti, nacisti jer smo sliom prilika bili za vrijeme WW2 s njima ratni saveznici. za zdrav razum tu nema logike.

Stav pojedinih Hrvata koji misle drugačije od projugoslavenskog današnjeg zapada bi mogao kompromitirati Vijeće kod zapada. I baš zbog toga je došlo do tolikog izražaja da su se mnogi razočarali i povukli, čekajući tko će H.N.Vijeće sahraniti. mene to iskreno boli kao i mnoge druge. zato sam mišljenja da bi se trebalo izići na izbore četvrti Sabora H.N.Vijeća. Po mojem mišljenju najmanje devetorica dužnostnika trećeg Sabora H.N.V. nebi se smijeli uopće kandidirati niti biti ponovno izabrani u Sabor uopće. Ako oni to iskreno i hrvatski shvate da je to u interesu današnjice i današnjih prilika, značilo bi da im je Hrvatska iznad njihovih osobnih principa i probitaka. A ako se ne povuku iz Vijeća i ne počmu stvarati od istoga razne frakcije, značilo bi da su dvojstruki rodoljubi i Hrvati. To bi značilo popraviti Vijeće iz kojega nije potrebno istupiti, sve dok ima nade da će ga moći predvoditi državotvorni hrvati.

Stvarati neke druge političke forme ili koalicije sa istrošenim snagama, značilo bi vodu vari, vodu hladi, voda uvijek ostaje voda. ili kako to kaže hrvatska izreka: Staro i krivo drvo slomi a ne ispravi. Mi moramo stvarati preduvijet kako povratiti poljuljano povjerenje onim komponentima Hrvatske koji ne misle kao mi, državotvorno hrvatski. Sa njima bi se trebalo razgovarati, koalicije stvarati a nikako pregovarati, jer ima pregovora gdje se ništa ne postigne niti dogovori, a nama je svima domovina ista i interesi zajednički. A ako se u Hrvatskoj netko želi smatrati nacionalnim Srbinom koji je voljan boriti se Hrvatima za zajedničku Državu hrvatsku, mi to moramo prihvatiti kao odraz posebnosti koji u Hratskoj postoji i od kojih se Hrvatska sastoji. Mi tu "posebnost" moramo sami pronaći kao što je pok. Poglavnik dr. Ante Pavelić započeo to sveopće hrvatsko povjerenje osnivanje Hrvatske Pravoslavne Crkve 1942. godine. Danas mi ne možemo kriviti Poglavnika što nije u to ratno doba imao dovoljno vremena da se to pomirenje ostvari. zato je danas na nama velika i dvojstruka obveza i dužnost da to povjerenje ostvarimo.

Da bi se imala jedna potpuna uokvirena hrvatska državotvorna ideja, potrebo je u H.N.Vijeću imati sve komponente hrvatske, bez koji neće biti potpunog hrvatskog mira, spokoja, blagostanja o zajedničkog života svih hrvata u zajedničkoj Državi Hrvatskoj. ovo je moje iskreno mišljenje.

Nastavla se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: sub ožu 04, 2017 15:07 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
[/bINTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO ZA SAK MILOM BOBAN (5)

[b]PITANJE:

Spomenuo sam već nove snage, nadošle nakon sloma Proljeća. Što držite o njima i o suradnji izmedju Otpora i jnih? Kako vidite njiohove dobre i loše strane, njihovu današnju ulogu i njihove izglede da zaigraju još važniju ulogu nego je to sada slučaj?

ODGOVOR:
Svako hrvatsko povijestno razdoblje ima i svoje vlastite karakteristike, pa tako i novodošle snage nakon sloma Proljeća. Te snage će biti utoliko koristne izmedju Otpora i njih, ukoliko one budu iskrene snage hrvatske državotvorne misli, a ne, kako je to običaj kod Hrvata, najprije biti državotvoran, pa borben, , onda ratoboran, zatim rodoljub-nacionalista i na koncu Hrvat koji postaje dobar nostalgičar u ispoljavanju i uzživljavanju prošlosti. Nadam se daćete se vi pridržavati kursa stvarnosti, onog kursa stvarnosti kojeg američki narod danas doživljava i u djelo sprovodi i prilagodjiva svoj politički tok života kako bi najviše mogao koristiti svojoj zemlji Ameriki i svojem narodu.

Loših strana ima svak i svugdje, pa čak i previše, a na dobre se još nismo navikli. Ali svak se može popraviti, poboljšati i postati najbolji. Zavisi o samom programu, sposobnostima pa i ambiciji. Jer vojnik koji nema ambiciju da jednog dana postane general, nikada neće biti dobar vojnik. Tako snage Proljeća i oko Proljeća. Ako shvatite ozbiljno važnost sudjelovanja u rušenju Jugoslavije i važnost sudjelovanja u obnovi Hrvatske Države, vaša će uloga biti svijetla povijestna vrijednost. A dosadašnji znakovi pokazuju da vi to hoćete.

PITANJE:
Što držite o potrebi veza, i o samim vezama Otpora i uopće hrvatske emigracije s domovinskim snagama i gibanjima?

ODGOVOR:
Veze su potrebne i ako ih nema, neminovno ih trebamo stvarati. Mnogi su se isticali i pretjeravali vezama, jer su to smatrali nuždom podizanja duhovnog morala razočaranom hrvatskom iseljeništvu i porobljenom hrvatskom narodu u domovini, dok su se drugi sustezali i zazirali od svake moguće veze, iz straha da im se nebi predbacilo da šuruju sa komunistima, udbašima, supovcima i Bog te dragi pita s kim još, te da im se isti nebi infiltrirali u vlastite redove. Iz tok nekada - a ne uvijek - opravdanog straha su se začaurili i napravili oko sebe neku vrst kinenskog zida preko kojeg je nemoguće preći bez vlastitog uvjerenja, spoznaje i napora.

Hrvatski Narodni Otpor, HNO vjeruje hrvatsko čovjeku i sa najlošijem Hrvatom bi rušio svaku pa i najbolju Jugoslaviju. I zbog te čvrste vjere nikada nikoga nismo napadali niti priče kojekakove izmišljali o onim Hrvatima koji su zbog goruće ljubavi prema domovini išli posjetiti svoj zavičaj, svoj dragi hrvatski kraj i svoje rodno mjesto. H.N.Otpor zaštićuje i ne napada one koji imaju snagu se vratiti kući i posjetiti rodni kraj. H.N.Otpor smatra da je došlo vrijeme da je došlo vrijeme masovnog povratka domovini koji bi, sa našim iskustvom, znanjem i sredstvima mogli izgraditi Hrvatsku koja bi mogla biti druga Švicarska u Europi, u kojoj će se govoriti svi mogući jezici svijeta. I smatramo da su veze potrtebne sa svim Hrvatima, danas više nego ikada u prošlosti. Smatramo da su najbolje i najsigurnije veze češće veze i ubrzani povratak domovini. Uvjerenja sam da su hrvatske organizacije u iseljeništvu sklone danas na veze sa domovinom, ali se pri tome postavlja pitanje koliki su preduvijeti stvoreni da domovinske snage budu sklone na emigrantske veze. Svakako su sklone ali u kolikoj mjeri, to će skora budućnost pokazati.

H.N.Otpor na tim vezama radi i neki vidni znakovi su javnosti poznati. U tom kontekstu H.N.Otpor se stavlja na raspolaganje domovinskim snagama, koje raspolažu stanovitim sredstvima i sposobnim kadrom za jedan opće hrvatski ustanak. To je nas stav. To je stav HNO i uvjerenja sam da je to STAV I HRVATSKOG NARODA.

PITANJE:
Kako procjenjujete trenutačno stanje u hrvatskoj domovini? Može li se danas, pola godina nakon smrti jugoslavenskog diktatora Tita, već govoriti o nekim upadnijim, zamašnijim promjenama? Opaža li se već, da stvari idju naprijed, i je li već nastupilo vrijeme za konačnu odluku?

ODGOVOR:
Stanje je očajno. Gospodarska kriza je na zenitu. Narod je uznemiren i u neizvijesnosti što je očiti dokaz da čeka daljnji razvoj dogadjaja. kako će dugo moći čekati je teško predvidjeti. Ali svakako će potrajati dok traje takozvana "godina žalosti". Tada će početi mnoge promjene. Vidite, već su stvorili do sada nepostojeću "rotacionu vladu", što je jedan očiti znak da je počelo pucati po šavovima. Drugim riječima svrstavanje "jugoslavenskog naroda i narodnosti" je već počelo, teren se priprema za nacionalno samoodredjenje, što neminovno slabi temelj i temelje Jugoslavije.

Ali takodjer trebamo imati na umu i činjenicu da će stvari krenuti munjevitom brzinom naprijed tek onda kada sadašnji nosioci jugoslavenske državotvorne misli uoče da im Tito nije bio idol u kojeg su tako slijepo vjerovali i kojeg su tako slijepo slijedili. Tek sada će se početi postavljati jedno ozbiljno pitanje tko kome pripada, tko je tko, tko govori srpskim, tko govori hrvatskim i tko govori jugoslavenskim jezikom. Iza tog svrstavanja i nacionalne spoznaje, tek onda dolazi do obračuna Titove osobe oko koje će se najprije posvaditi, onda počepušati, možda i šamariti jedan drugoga da bi na koncu konca puklo i dočlo do razlaza: svak svome prirodnom gnjezdu. To će biti smrtni udarac daljnoj i budućoj jugoslavenskoj ideji, a nama Hrvatima kraj svim trzavicama, neslogama i razmoilaženjima. Neka nam propast Jugoslavije i obnova hrvatske Države bude zajednički MIR, VESELJE, SREĆA I BLAGOSTANJE, JEDNOM ZA VJEKE-VJEKOVA.

To je stav Hrvatskog Narodnog OTPORA!

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: sub ožu 04, 2017 21:53 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
[/b[/bINTERVJU MLADEN SCHWARTZ-a SA PROČELNIKOM HNO ZA SAK MILOM BOBAN (6)

[b]PITANJE:

Kako uopće vidite šanse, izglede za to, da se u doglednoj budućnosti konačno obnovi suverena hrvatska državnost? Što ovaj proces olakšava, i što mu možda stoji na putu?

ODGOVOR:
Prilika da u doglednoj budućnosti obnovimo suverenu hrvatsku državu nije nikada bila povoljnija nego je to danas, Ako saberemo sve propuste, pogreške, krive poteze i promašene prilike u prošlosti, zaključit ćemo da smo najviše mi sami sebi krivi i neprilike stvarali. Ako to isto budemo činili i kopirali pogreške iz prošlosti, značit će da ništa od svega nismo naučili i da ćemo opet sami biti na putu.

kako sam ranije rekao da vjerujem hrvatskom narodu i vjerujem da su ideološke i ine razlike kod Hrvata većim djelom prebrodene, a ono malo tragova što ostaje trebamo što prije i trijezno i sa stajališta hrvatstva riješavati a ne sa ideološko/političkog, kao što je to bio slučaj u prošlosti, bojim se reći kojeg se i danas (po)neki grčevito drže. To se neće moći postići preko noći, ali zato moramo pružiti potrebne preduvjete za suradnju, razumijevanje i povjerenje. Sve se to primjećuje na obzorju naše današnje hrvatske stvarnosti i može se ustanoviti da nama mnoge stvari idju u prilog.

Ali svakako se mora uzeti u obzir jedna druga činjenica koja se nama Hrvatima nameće, a ta je da nas se baci između ruskih kaćuša i beogradsko/jugoslavenskih tenkova i bajuneta, kako bi se svijet uvjerilo da Hrvati ginu za obranu Jugoslavije. Beogradska čaršija na tome radi i ako uspije to ostvariti, onda su sva naša dokazivanja uzaludna da smo idejno i državotvorno protiv svake Jugoslavije. To govorim zato što se mnogi Hrvati danas, kako u tuzemstvu tako isto i u inozemstvu, s uvjerenjem ili ne, izjašnjuju Jugoslavenima. To su upravi ti Hrvati na koje naš neprijatelj, a to je Jugoslavija uveliko računa. Zato je na nama više nego dvojstruka dužnost prikalemiti ove Hrvate iz jugoslavenstva u hrvatstvo. Na tome HNO radi i u programu HNO nema podijele medju Hrvatima. To su najbolje uočili djeca i sinovi i Ustaša i partizana, a među njima je bio i partizaski sin Miro Barešić.

Što bi nama uistinu olakšalo proces je to da hrvatski narod nastupi jedinstveno, u domovini i u emigraciji, bez obzira na neke male, neznačajne sitnice i razlike. nastupiti jedinstveno neće biti teško ako se bude narodu govorila istina i iskreno ga se izvješćavalo šta mu prijeti s jedne a šta s druge strane. Ako se narod bude zavaravalo raznim ideologijama, moglo se desiti da nadolazeći hrvatski naraštaji preuzmu u svoje ruke naš stijeg borbe i na svoja ledja preuzme narodnu odgovornost, bez priznavanja ikakovih poraza, predaje i legimiteta iz prošlosti, nego se udružiti sa snagama koje budu na terenu i na raspolaganju, na koje se može računati u podne i u pola noći. To bi mogao biti taj olakšavajući proces koji bi mogao amnestirati sve političke zatvorenike, pa čak i one koji su se prevarom i prevareni borili protiv vlastite, ako ju oni nisu smatrali svojom, države hrvatske, sve u prevarenim nadama da će im biti bolje i lakiše.

Moglo bi se desiti i to da mnogi na visokim položajima, službenici jugoslavenskog režima i razni činovnici državnog amarata i dalje ostanu na raznim mjestima, kako bi im još lakiše bilo proizvesti hrvatsku narodnu revoluciju. To bi se moglo proglasiti opće-hrvatskom garancijom za preuzimanje vlasti u hrvatsko-državotvorne ruke.

PITANJE:
Gospodine Boban, Vaše se političko odvijanje dobrim dijelom odvijalo u znaku riječi i djela Vjekoslava Viteza Maksa Luburića, utemeljitelja HNOtpora. Hoćete li nam na koncu opisati taj Vaš vlastit razvoj, utjecaj koji je na Vas izvršio general Luburić, te napokon i samu osobu ovoga kontroverznog, neobičnog i nadasve značajnog čovjeka?

ODGOVOR:
Vrlo rado, kako ne. Ja sam u članku "ZAŠTO SAM LČAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA" objavljen u HT iz Australije u lipnju ove godine i u časopisu Otpor djelomično odgovorio na sva ova pitanja. (Tko želi pročitati taj članak, neka samo klikne na gore navedeni naslov. Pročitavši taj članak mnogima će mnoge stvari biti jesnije. Nadodano 4.3.2017. Mo. Otporaš. Nastojat ću sada nešto dopuniti.

Hrvatskog generala Vjekoslava Luburića nisam nikada u životu vidio. Dok nisam osobno u Parizu počeo čitati njegove članke u "Drinama" i novini "Obrana" imao sam o njemu nepovoljno mišljenje kao i mnogi drugi koji su neprijateljsku crnu legendu o njemu uzeli kao gotovu činjenicu. Vidite gospodne Schartz, ja sam rekao "nepovoljno mišljenje", dok mnogi drugi izgovaraju i govore o generalu Luburiću "negativno mišljenje", što ja smatram da je to nepravilno i da tu ima jedna velika razlika u definiciji riječi "nepovoljno" i "negativno". Takodjer je uzrok tome što nisam imao izgradjenu ideju, nego sam se služio tudjim idejama, koje su često puta bile jednosmjerne bez ikakovih vrsta čamaca za spašavanje. Tako sam ja, na svu žalost, kao i mnogi drugi, plivao u mutnim vodama neznanja.

Kao Hrvat, u slobodi i na slobodi, u Pariz počeo sam se zanimati za gorku sudbinu kroz koju je proživljavao moj hrvatski narod. Čita sam sve što mi je do ruku došlo, što ne znači da mi se je sve dopadalo i svidjalo što sam čitao. ustanovio sam da svak piše onako kako mu odgovara, da svak svojeg konja hvali, a general Luburić i svojega kudi. nije to bilo nikakovo kudjenje, nego jednostavno hrabro iznašanje svijetla, častne pa i crne istine našeg prošlog rata, kao i o samom sebi, ne uljepšavajući ni najmanje stvarne dogadjaje kako bi mogao sebe rasteretiti odgovornosti koju je zauzimao u obrani domovine, Hrvatske Države.

Počeo sam uvidjavati kako je nama mladjima potrebna istina svega, kako bi mogli što uspiješnije napredovati. Tako sam se počeo - sve malo po malo - diviti objetivnim i hrabrim prikazivanjem činjenica Maksa Luburića, generala Drainjanina i uz cijenu priznavanja vlastitih pogrešaka. Sjećam se jedne polemike u Parizu iz 1964. god. kada sam rekao nekim mojim prijateljima: da ne bih nikada želio biti Vjekoslav Luburić, ali bih i te kako želio biti hrabar kao on, iskren i pošten kao on, idealan i požrtvovan kao on, itd. tada su me moji prijatelji i članovi HOP-a čiji sam tada bio član, prozvali Luburićevcem. Ljutio sam se i dokazivao da nisam nikakav Luburićevac, ali jesam za stav Otpora, za izmirenje i suradnju sa svim poštenim Hrvatima. Malo iza toga sam dobio "pakrački dekret" tj. da su me izbacili iz HOP-a i isključili kao člana. Javio sam to generalu Drinjaninu, našto on odgovara da se ne srdim, jer su razni "vjećnici" HOP-a i mnoge druge izbacili, a ni ja nisam bio bolje sreće. Ne srdi se dragi moj hrvatski brate, niti su oni što s tim postigli, niti si ti što izgubio. Možda je tako i bolje. Sada će ti svi Hrvati biti jednaki. Tako general Drinjanin a ja nadodajem da je to za mene prošlost kojom se ne želim služiti.

Ali želim još uvijek nadodati da nisam nikakav "Luburićevac" niti ću ikada biti, ali jesam za Luburiće zdravi program, koji je sveopće hrvatski i državotvorno-hrvatski. Jesan za Luburićevu ideju koja je uokvirila sve kompnente Hrvatske, lijeve i desne, socijaliste i antisocijaliste, pravoslavne, muslimane i židove u jednu hrvatsko-državotvornu misao koja će biti samo i jedino hrvatska a ne naša, vaša ili njihova. Jesam član jedne hrvatske državotvorne organizacije kao što je H.N.Otpor, kojeg je bio zadnji zapovjednik HOS-a NDH genera Drinjanin. Ako se to smatra "luburićevštinom", onda izjavljujem da je Luburić državotvoran, da su njegova djela državotvorna, onda sam potpuno ponosan da sam državotvoran Hrvat kroz "luburićevštinu" a ne za to što sam Mile Boban. I ostat ću članom te organizacije tako dugo dok ona bude u službi domovine i bude koristila majci zemlji Hrvatskoj.

Članom H.N.otpra sam najmanje postao radi imena ili nekih uspomena na generala Drinjanina. Ali jesam rsdi njegovog domoljubnog stava, radi njegovog borbenog stava, radi njegova revolucionarnog stava, koji se svi svode na jedno: Sve smo metode koristili, upotrebljavali i isprobavali da na jedan miran i ljudski način dodjemo do vlastite hrvatske države. Sva naša miroljubiva nastojanja su bila uzaludna. Jedino i zadnje sredstvo koje nam ostaje je borba na život i smrt, ako želimo ostati, živjeti i preživijeti kao narod i kao Hrvati. I to će biti naše pozicije i to je naša snaga koje će naš hrvatski neprijatelj razumijeti, a možda ako bude pametan i razumijeti.

Utjecala je na mene njegova - generalova - istina i neizmjerna ljubav za Hrvatsku. Utjecala je na mene njegova istina u kojoj je priznao svoje zablude i pogreške od kojih je i naša Hrvatska patila, trpjela i ispaštala. Utjecala su na mene njegovi članci i rasprave o hrvatskoj problematiki, a napose članak koji tiskan 1960. u novini "GLAS DOMOVINE": "Ne, niste svi krivi". To je zbilja vrhunac njegove iskrenosti i priznanja i odanosti prema Hrvatskoj. On svoju ljubav i rodoljublje za Hrvatsku nije glumio. Da je poživio i poveo iseljene i domovinske Hrvate u borbu za Hrvatsku Državu, ne bih me nimalo iznenadilo kada bi on uzeo "grijehe" rata ustačke revolucije na svoja ledja, i tako skinuo svaku moguću crnu ljagu sa čistog lica Hrvatske. To je jedino mogao učiniti Vjekoslav Luburić, general Drinjanin, jer je on bio taj kome se je najviše toga i koješta pripisivalo. I to bi bila možda jedna od najzdravijih taktika koja bi išla u prilog državotvornom probitcima Hrvatske. I za tu taktiku kojoj je bio kovač general Drinjanin, morao ju je platiti vlastitim životom, jer je neprijatelj Hrvatske uvidio da je najopasniji za svaku Jugoslaviju.

Na kraju želim ovdje popuniti bilo koju prazninu u ovom intervju s jednim opisom dra. Ante Cilige u svojem kojeg je on napisao u svoje Biletinu za studeni 1969. godine, a novina hrvatski Franjevaca iz Chicaga "Danica" prepisala 17 prosinca 1969. Luburićevu osobu je janbolje okarakterizirao njegov ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, gosp. dr. Ante Ciliga.

"Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jedanput bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju "plemensku" razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob, u Zagreb, na Mirogoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagreb, biti iskazano mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je činio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikad za novac, za bogatstvo, za materijalna dobra, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest nesumnjivo dati."


"OBRANA" br. 135-136.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: pon ožu 06, 2017 11:10 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
DESET (10) TOČAKA OTVORENOG PISMA HRVATSKOM NARODU, piše Mladen Schwatrz

Dragi moj hrvatski narode, drage moje Hrvatice i dragi moji Hrvati,
Nemoj te misliti da sam vas zaboravio. Daleko od toga. Bože sačuvaj! Ja to ne mogu učiniti nikome, niti mogu koga zaboraviti, posebice državotvorne Hrvatice i državotvorne Hrvate, jer nam je sudbina ista, jadi nas isti gnječe, brige nas iste progone; jer nam se je naša lijepa Hrvatska za tabane zalijepila tako da kuda god hodamo, tragove hrvatstva ostavljamo. To je upravo to što našeg hrvatskog neprijatelja do srži boli i smeta. I kada sve to skupa stavim u jedan svežanj, protresem i promućam dobro, na površinu mi izlazi ovo DESET (10) TOČAKA OTVORENOG PISMA HRVATSKOM NARODU kojeg je napisao 10 svibnja 2003. godine, nitko drugi nego (kontroverzni) ali vrlo dobro poznati hrvatski emigrant, filozof i političar hrvatske pasmine Židov Mladen Schwartz. Netko bi mogao pomisliti i ovih deset (10) točaka usporediti sa Deset Božijih Zapovjedi. Kako smo Hrvati uljudni i slobodni, tako ćemo i tu slobodu dati svakome pojedincu koji ovo pročita, da po svojem ukusu i nahođenju ovih deset (10) točaka pisma Mladena Schwartz-a smjesti undje gdje mu najbolje odgovara. I ne samo to. U ovom pismu Mladena Schwartz-a ima toliko toga da bi svaka državotvorna Hrvatica i državotvorni Hrvat mogao sam sebe pronaći, bilo u kojoj, pozetivnoj, negativnoj, dobroj ili lošoj formi. Osobno ovo pismo uspoređujem s pismom pok. hrvatskog zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina kojeg je pisao 8 veljač 1965. godine prof. Mirki Mehešu. Tko u to ne vjeruje, nek izvoli pronaći kopiju tog pisma u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", strana 431-438. Mile Boban, Otporaš.


DESET (10) TOČAKA OTVORENOG PISMA HRVATSKOM NARODU


Mladen Schwartz


Svoju lakonski sročenu, a ovih dana u hrvatskim općilima objavljenu odluku o neopozivom raspuštanju Nove Hrvatske Desnice, koja ujedno znači, nakon preko tri desestljeća!, moje povlačenje iz djelatne hrvatske politike i borbe, - nipošto nisam donio veselo, niti laka srca. Dužan sam, međutim, pružiti uz tu odluku nekoliko dodatnih razjašnjenja. Nikada ne bih pisao ovakvo pismo vođen osobnom osjetljivošću, jer osjetljiv na gluposti, drskosti i nepravedne kritike u bitnom smislu nisam, i ništa mi ljudsko nije strano. No, budući da mi je, zbog neprimjerene i nezavrijeđene reakcije mojega Naroda na moj rad, postalo nemoguće i nadalje djelovati na njegovu korist, te da sam u posljedku morao prihvatiti kao izbor povlačenje iz djelatne hrvatske politike – moram potanko razjasniti zašto je tomu tako.


I. ŠTO SAM UČINIO ZA HRVATSKU: EMIGRACIJA.

Prvi nesporazum koji je, moj Narode, izbio između Tebe i mene, vezan je uz moje korijene. Rođen u Zagrebu, poput Matoša postao sam hrvatski nacionalist u Beogradu. Umjesto da shvatiš tu sretnu okolnost – da naime mladić, vođen svojim filozofijskim razmatranjima u posve anti-nacionalističkom smjeru, usred velikosrpskoga okružja sagleda moralnu pravednost hrvatske borbe, metafizičku istinu nacije, i osvijesti se o svojim vlastitim hrvatskim, zagrebačko-kajkavskim korijenima – postala je ta okolnost kamenom smutnje te izvorom stalnih sumnjičenja.
Prateći Proljeće iz Beograda, počeo sam, za sebe, danomice bilježiti komentare i raščlambe toga zbivanja, iz kojih je poslije nastao rukopis Varia Croatica, objavljivan u emigraciji. Imao sam u Beogradu, zahvaljujući obiteljskim vezama, dobre izglede za «karijeru» sveučilišnog profesora, diplomata, čega god. Nije mi padalo na pamet pristati na kompromise, potrebne za karijeru u kukavnoj komunističkoj i velesrpskoj Juzi. Dapače, digao sam se na otpor riječju. Čim sam se 1973 našao u Njemačkoj, eda bih izbjegao jugo-robijašnice, povezao sam se s vodećim Hrvatima kakvi su bili Vinko Nikolić i Ivan Jelić. Pišem za hrvatska i njemačka glasila, svjedočim istinu o jugoslavenskom zlu. Povezujem se s Brunom Bušićem i njegovim krugom. Na Bušićevu zamolbu vodim tzv. «Židovski odbor za slobodnu Hrvatsku», s ciljem pomoći našim zračnim herojima, Zvonku Bušiću i drugovima. Osnivamo mjesečnik «Hrvatski List». Nakon Brunine tragične smrti, stvaramo Hrvatski Državotvorni Pokret, našu najznačajniju organizaciju, kojoj sam jedan od čelnika. Pišem na raznim jezicima, putujem po kontinentima, organiziram sa suborcima akcije, zanemarujem svoj poziv filozofa, s ponosom pronalazim se na počasnim imenima Udbinih odstrijelnih lista, nabavljam oružje zbog kojeg mi se sudi, skrivam se po Schwarzwaldu... sve bez ikakve osobne koristi, pa i najobičnije plaće, uz najveću žrtvu, s glavom u torbi, s jedinom primišlju da čim prije osvane suverena i neovisna Država Hrvatska.
Prve sam znakove rušenja proklete jugovine jedva dočekao i odmah 1990 doletio u Zagreb, kako bih se stavio na raspolaganje obnovljenoj državi Hrvata i Tebi, Narode. Isprva djelujem u HDP-u, a nakon sukoba s novim suradnicima prelazim u Paragine pravaše, kojima uređujem list, da bih ih morao napustiti zbog Paragina zaokreta ulijevo. Slijede Nova Hrvatska Desnica, mjesečnik «Ultimatum!», serija knjiga, suradnja u medijima (koliko je to god bilo moguće, u borbi protiv stalne cenzure i embarga); izobilje publikacija, najvećim dijelom posvećenih hrvatskoj problematici i hrvatskom boljitku. Tebi sam, Narode, nesebično ponudio sve svoje snage i sposobnosti, pamet i iskustvo, poštenje i strast, ideje i ideale, vizije i volju, u****u i strpljivu, nepokolebljivu kroz cijelu emigraciju te u ovih 13 godina života u Hrvatskoj.


II. RAD U DOMOVINI.

Novu Hrvatsku Desnicu zamislio sam kao frontu najkorjenitijih i najbeskompromisnijih državotvornih nacionalista u situaciji u kojoj je pravaške i desničarske krhotine zahvatio duh oportunizma i umjerenjaštva, te posvemašnje nesloge. Koliko smo samo pokušaja pokrenuli da se hrvatska desnica ujedini! Bez uspjeha, ali nisam štedio napora. Da nas Tuđmanov režim, kao jedinu stranku, nije ushtio registrirati, shvatio sam kao osobiti kompliment. Unatoč tomu radili smo, organizirali se i okupljali u uvjetima poluilegale, razvili spasonosni program za Hrvatski Narod, prkosili jasnom i glasnom promičbom nesmiljenoj medijskoj blokadi, te se povezali s nacionalističkim pokretima u Europi i izvan nje. Osobno sam se izložio varavoj volji biračkoga tijela, a pripravio i kandidaturu za šefa države. Jesmo, poduzeli smo i niz izazovnih ispada, eda bismo Te, Narode, probudili iz letargije i simboličnim gestama potakli na misao i čin. Priznajem, otvorio sam brojne fronte, ali sve su one bile namijenjene obrani istine i pravde, te borbi protiv neprijatelja Hrvatske Nacije: protiv jugoslavena i komunista, titovaca i partizana, velikosrba, slobodnih zidara i židovskih šovinista, demokrata i liberala, feminističkih i homoseksualnih agitatora, protiv retrogradnih elemenata u HDZ-u, protiv lažne, umjerenjačke hrvatske «desnice», protiv Mesić-Račanovih trećejanuarskih Naranči... Nisam žalio truda, niti sam osjećao straha pred veličinom postavljene zadaće. Vodile su me ljubav, vjera i nada posvećene Tebi i Tvojemu spasu. Pritom sam dosljedno igrao otvorenim kartama, ne želeći Te, poput Tvojih politikanata, varati o svojim nakanama i servirati Ti lažna obećanja. Iskreno sam Ti rekao da spas vidim samo u nacionalnoj revoluciji i nacionalnoj diktaturi. Kod toga ostajem, nepokolebljivo uvjeren da je alternativa samo posvemašnja nacionalna propast!


III. KAKO SAM DOČEKAN.

Dakako, moj uži krug, pripadnici i pristaše Desnice, odobravali su našim zamislima i postupcima. Da pak u širim slojevima Naroda nije bilo pozitivnog odjeka, to je razlog mojemu sadašnjem povlačenju: zašto bih se silom nametao, ako se moja nesebična pomoć krivo tumači, odbacuje i ismjehuje! A invektiva i optužaba naslušao sam se i načitao napretek. Evo, alfabetskim redoslijedom (od A do Ž) i radi preglednoga sažetka, tek nekih: agent, antisemit, blefer, bradonja, budala, đilasovac, ekstremist, fašist, homoseksualac, idiot, incidentan, jadnik, kontroverzan, konfliktna osoba, lakrdijaš, marginalac, mosadovac, nacist, narkoman, nemoralan, nenormalan, partizanov sin, pedofil, pervertit, pijanac, primitivac, provokator, psihijatrijski slučaj, nasrtljiv, ridikul, Srbin, šaljivac, šarlatan, štetočina, ubojica Brune Bušića, udbaš, ultraš, umobolnik, židov...
Nakon povratka u Domovinu, pun energije i planova, želio sam svoje moći staviti u službu Naroda. Bilo je vrijeme željno očekivane euforije, Hrvatstvo se udisalo sa sljemenskim i velebitskim zrakom. Vratio sam se formalno još u Yu, ali stvarno u Hrvatsku (dočim danas imamo formalnu Hrvatsku, a stvarnu minijugicu, goru od svake prijašnje!). Predsjednik Tuđman nije me primio ni nakon opetovanih zahtjeva. Sastanak je minirao Šarinić, a režim se posvetio mojemu sustavnom izoliranju – pod izlikom da sam u HNO i u HDP-u, pa u HSP-u... U nekom nesretnom TV-filmu neodređeno sam označen neprijateljskim agentom, štoviše povezanim s Bušićevom smrću. Umjerena se, malograđanska «desnica» od mene distancirala, Židovi su navalili svim sredstvima da mi onemoguće posao (natjecao sam se na pedesetak primjerenih mjesta), da mi otežaju život i rad, pa čak i da me odvoje od rodbine. Još u Njemačku poslali su mi bratića da me uhodi za račun Udbe. Umjesto redovitog posla i zarade, obasipali su me samo računima i iskopčavanjima. Nisam dobio ni najobičnije zdravstveno osiguranje, ali zato, poput kakva rođenog zločinca, čitavo mnoštvo kaznenih i prekršajnih prijava (i seriju uhitbi!), a sve samo zbog djelatnosti na korist Hrvatske, djelatnosti koju sam smatrao svojom dužnošću. Zakletim sam neprijateljima-jugosima bio okružen čak i u samom susjedstvu, a hrvatske vlasti nisu prstom maknule da mi ih skinu s vrata. Moji neprijatelji u tajnim službama, valjda misleći da «koriste Hrvatskoj» (?!), pokušali su ukrasti i sakriti moj udbaški dossier, a kada su ga, zahvaljujući našem lukavstvu, morali vratiti, iz njega su bile izvađene stotine stranica koje svjedoče o mojim najvažnijim pothvatima – trebalo me je, dakle, izbrisati iz hrvatske osloboditeljske povijesti! A čovjeka koji mi je bio desna ruka, pod nebuloznim optužbama, osudili su na ukupno preko 14 godina robije, i to za delikte za koje bi, da ih je i počinio, u normalnim uvjetima dobio godinu dana zatvora! Sve kako bi se otežalo i kompromitiralo moj rad.


IV. MEDIJSKI EMBARGO.

Nedavno je I. Z. Čičak u nekoj TV-emisiji sa zgražanjem ustvrdio kako u vrijeme Yu nije mogao objaviti ni čitateljsko pismo. Ja to ne mogu ni danas, usred države koja se naziva hrvatskom! U prošlosti sam u takvim pothvatima donekle i uspijevao, ali isključivo zahvaljujući iznimnoj u****osti. Sada mi se nigdje ništa ne objavljuje, ni dopisi, ni priopćenja, ni poruke, ni članci niti eseji. Pune su novine i časopisi kojekakvih mudrolija, a za moje dobronamjerne i vjerojatno ne posve stupidne ideje ovdje nema interesa!
Ne znam za viđenijeg povratnika iz emigracije, koji se, nakon 1990, nije našao na TV-ekranu, eda bi iznio svoje uspomene i procjene. Za mene bila je rezervirana samo šaljiva i provokativna TV, samo sam u luđačke emisije bio pripušten, kako bi i mene, unatoč ozbiljnosti mojega nastupa i argumenata, označila stigma luđaštva. Jedna je emisija inače vrlo gledane političko-društvovne nizanke bila zabranjena samo zbog mojega sudjelovanja (u vlastitoj sam zemlji, za koju sam živio, radio i ginuo, postao zabranjenom osobom!), a snimka se ni danas nigdje ne može pronaći. Nije to, uostalom, jedina nestala snimka mojih nastupa. Ali, nikome to nije čudno, nitko ne prosvjeduje, ne diže galamu, ne pravi skandale, ne obleće s tim globus (zamislimo samo da se u takvoj situaciji nađe Vesna Pusić, Drakulićka ili tko od Goldsteinâ!). Protiv svakoga moga TV-nastupa, kada ga je i bilo, odmah se digla hajka kritičarskih pera i kojekakvih zakulisnih čimbenika, a jedna je TV serija, u kojoj sam sudjelovao, po kratkom postupku skinuta odmah nakon ljetne stanke. Pri svemu tome je osobito revan bio zagrebački ghetto. Jest, oni su puno toga protiv mene pokrenuli, ali Ti, Narode moj, ništa manje nisi kriv, dapače: Ti si sve to trpio i odobravao, a mogao si, i morao si znati da sam Ti prijatelj.
Moje knjige, koje nipošto nisu beznačajne, sustavno se ignoriraju, prešućuju, novine o njima ne donose recenzije, dvorane mi odbijaju gostoprimstvo radi predstavljanja, knjižare ih čak ne stavljaju ni u izlog. Ako se, tu i tamo, o njima ipak nešto napiše, onda ih se prikazuje krivo, ono bitno se zaobilazi, a cjepidlači se s tiskarskim i gramatičkim pogrješkama, i sve se opet koristi za potpirivanje hajke protiv mene. Za članke, koje mi se povremeno objavljivalo, uglavnom nisam primao (ionako sićušne) honorare, a jedan je poznati urednik otvoreno priznao da moje ime ne smije biti na isplatnim popisima u RH.
Dočim upravo možemo pratiti svakodnevno orgijanje najordinarnijih protuhrvatskih zlotvora kroz hrvatsku medijsku šumu – i nitko ih pritom ne proziva kao agente, hulje i luđake – meni su zatvorena usta, stavljen sam izvan zakona i javnosti, marginaliziran i ostraciran. Ne gubim, doduše, glavu izravno, ali mi je onemogućeno da je javno rabim.


V. MLADEN SCHWARTZ KAO JAMES BOND.

Kao što luđak u normalnomu ne može vidjeti doli luđaka, kao što rob ne može razumjeti slobodnog čovjeka i njegove pobude, - tako i špijun u drugome vidi samo špijuna, ne shvaćajući da ovaj piše i govori što misli, u što je uvjeren, nego samo valja dokučiti za koga radi, «čiji je». Moje, ponekad zasigurno i neobične ideje (a sve su nove i važne ideje u prvi mah neobične!) dočekivane su na nož kao «provokacije», koje bi trebale «kompromitirati Hrvatsku», u najmanju ruku, kao da sam ja bio predsjednik hrvatske Vlade. A sada, kad nema Hrvatske, kada je ona prodana globalnoj judeomasonskoj mafiji, kada tuđin njome vlada, tko joj sada šteti? Mesića i Račana ne čuje se baš često optuživati kao štetočine!
I tako, umjesto da uzmu ozbiljno i odgovorno moje poruke, razloge i djela, notorni doušnici, žbiri i «špiclovi» proglasili su me «agentom», bez dokaza, dakako, jer ih i nema. Svjestan sam hvalevrijedne uloge tajnih službi za države i narode, ali je moj duševni sklop tako udaljen od svakog prikrivanja nazora i nakana, da ne bih pristao pružati usluge čak ni mojoj vlastitoj, hrvatskoj službi (a pogotovu ne ako ona djeluje u okviru protuhrvatskog režima kakav je današnji). Moja je sreća da jugo-Udbi nikada nije palo na pamet pokušati me unovačiti. Odbio bih, naravno, ali s njima ne bi bilo lako. Jedini moj kontakt s nekom tajnom službom zbio se u Njemačkoj, kada me je Ured za zaštitu ustava, uostalom na vrlo nespretan način, pokušao privoljeti na suradnju. Došli su mi par njih u kuću, jednom me izveli na fini objed, a završilo je tako da sam iz njih izmamio neke za nas Hrvate važne podatke, ismijao ih i uvjerio da im je trud posve uzaludan. A doživio sam da me se, u hrvatskoj javnosti, optužuje i kao beogradskog i bugarskog, sovjetskog, američkog i izraelskog agenta! E, moj Narode!


VI. ŽIDOV, SIN JOVANOV.

Ono što se nije dogodilo, barem koliko je meni poznato, ni jednom jedinom od mojih sunarodnjaka i suvremenika, zapalo je mene: da me se optužuje zbog imena mojega oca (kao da sinovi očevima daju imena, a ne obratno!) i za njegovo (vjerojatno ili navodno) etničko podrijetlo. U ambijentu koji, pomodno, najoštrije osuđuje «govor mržnje» i etničko-rasnu diskriminaciju, te traži najdosljednije štovanje načela «političke korektnosti», antisemitski su ispadi bili pridržani samo za mene, upravo za mene koji nikada nisam bio «Židov», nisam se takvim osjećao ni izjašnjavao, nisam vidio židovske zemlje niti naučio jezika, nego sam, dapače, upravo zbog Hrvatske, na smrt zaratio s domaćim i bjelosvjetskim židovskim agenturama, koje rade o glavi Hrvatskom Narodu i njegovoj krvlju obnovljenoj državi.
Nikoga drugoga doli mene, koji sam u više navrata, argumentirano, razotkrio u javnosti nečasnu rabotu zloglasnog hohštaplera i lažljivca, posvjedočenog hrvatskog neprijatelja Wiesenthala, netko se nedavno usudio nazvati «Wiesenthalovim bratom»! Kako to da mu u braću i sestre nisu ushtjeli upisati sve one utjecajne i visokorespektabilne goldsteine, puhovskije i pusiće - jugonostalgične komuniste i ekskomuniste, koji žive od destruiranja hrvatske države? Kako to da se ne kune židovsku majku i oca onome što je, kao deklarirani «nehrvat», upravo sročio «hrvatsku povijest», kojoj kao vrhunac vidi izručivanje generalâ u Haag i homoseksualni mimohod u Zagrebu? Zar je za Tebe, Hrvatski Narode, dobar Židov samo onaj koji ruši Hrvatsku, a ako se stavi na njezinu stranu, nikako ga ne želiš priznati onim što jest, Hrvatom, nego samo njega mrziš kao prezrenog i niskog Žida?! Jest, već u emigraciji znao sam čuti potiho izgovorenu onu «Ne ćemo da nas Židov vodi!», ali tamo je bilo dobrodošlo da nekakav «Židov» podmetne leđa, ne bi li se protuhrvatskoj fronti izbio «argument» hrvatskog antisemitizma. U Domovini, stvar postaje još drskija. Parola «Što će nam Židov!» aktualizira se, ali ne vrijedi za Židove hrvatske neprijatelje. Samo za one koji se poistovjećuju s Hrvatstvom! Svaka Ti, Narode moj Hrvatski, svaka Ti čast na zdravim instinktima, razboritoj prosudbi i osjećaju za pravdu!
Moj otac u vrijeme mojega rođenja, kada su svi bili Jugoslaveni, a biti Židovom bijaše poželjno, deklarirao se, kao i moja majka – Hrvatom. Nisu bili hrvatski nacionalisti, ali još manje židovski. Otac bi mi posve sigurno prigrlio hrvatsku državu, da nije umro još početkom sedamdesetih, a ako s nebesa prati novohrvatske medije, mora se čudom čuditi barbarskim uvrjedama kojima je postumno izložen. Prije onoga velerata živio je i radio po Hrvatskoj (Novi Sad, Subotica, Zagreb) i govorio, doduše ponešto iskvarenim, hrvatskim. Zvao se Janoš, hebrejski Johanaan, a srpska ga je sredina banatske Nagy-Kikinde radije znala kao «Jovana». I komu ja to, moj Narode, uopće moram tumačiti, komu dokazivati, od čega se braniti? Kakvo si Ti to za mene odabrao štovanje, kada se čitav moj život i rad pred Tobom svodi na potrebu pravdanja zbog imena i roda mojega oca?!


VII. REAKCIJE MALOGRADJANSKE «DESNICE»

Iz tih krugova potječu rečeni TV-film s objedama protiv mene, krađa mojega udbaškog dossiera te ustrajna kampanja mržnje protiv mene, koji svojim u****o desničarskim stavovima tobož «provociram štetu na Hrvatsku». To su oni koji u medijima znaju izvaliti kako o meni «ne misle ništa», a na upit kakvo su mi mjesto predvidjeli, uzvrate: «nikakvo». To su oni koji su me čak znali napasti da se pojavljujem na državotvornim mjestima, da njegujem uspomenu na svojega prijatelja i suborca Brunu, jer ga pokušavaju svojatati za sebe, privatizirati za vlastitu uporabu. Riječ je upravo o onim špijunima koji u svakomu vide špijuna, o budalama koje ne mogu vjerovati da netko iskreno, ni u čijoj službi, vjeruje u ono što govori, piše i čini. U pitanju je, svakako, i određena nečista savjest, zavist umjerene desnice spram one ratujuće, koja se usuđuje ono što ona umjerena, oprezna, malograđanska, ne bi ni u snu pokušala. Boje se jakih ličnosti, boje se originalnih ideja, umjesto da složno, svatko prema svojim moćima, surađujemo na probitku i boljitku nacionalne države Hrvata. Ja sam, za razliku od njih, na to uvijek bio spreman. Nečista savjest, međutim, javlja se kod njih i zbog komunističke prošlosti mnogih među njima. Oni znaju da ja takve prošlosti, Bogu hvala, nemam, i boje se da bih ih mogao raskrinkati – ja, koji sam svakomu oprostio njegovu prošlost, ako se samo čista srca i djelotvorno stavio na hrvatsku stranu! (Tako je i Maks Luburić svim onim Hrvatima koji su se borili protiv Hrvatske Države oprostio, što svjedoči i njegova PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska DRINA br. 3-4 1964, st.18-21. Da nekima sada dignem tlak, ponovit ću NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, skraćeno u tri inicijala NDH, umjesto današnjih dva inicijala RH. Mo. Otporaš.) Uostalom, iz redova ljevice dopiralo je do mene mnogo manje niskih napadaja: za nju nisam bio ni agent, ni Srbin ni Židov (u njihovoj hijerarhiji vrednota, zacijelo, sve su to pozitivne kategorije, koje oni doživljavaju kao prednost, a ne kao nedostatak), ali su se zgražali nad mojim ekstremizmom i u****ošću, nad mojim ultraštvom. Imali su pravo, i na njihove sam napadaje ponosan, kao i uopće na svaki znak nezadovoljstva nekoga od naših brojnih neprijatelja.


VIII. SITNIJE, NO ZNAKOVITE SVINJARIJE.

Oni isti koji su odbijali suradnju s «ekstremistom» i «fašistom», koji su zabranjivali moje javne nastupe i objavu rukopisa, nisu se ustezali iz mojih tekstova, bez naznake izvornika, nemilice krasti ono što bi im se učinilo uporabljivim. Pritom ih ni najmanje nije smetalo zloporabiti ideje, kojih je autor «provokator», «štetočina» i «ubačeni agent». Među kradljivcima bilo je i političara i publicista i novinara, no ovdje im ne kanim iznijeti imena, jer trenutačno mi nije ciljem optuživati i osuđivati, nego «braniti i dokazivati svoju nedužnost», kako glasi apsurdna, zločinačka formula novokomponiranoga zagrebačko-haaškog pravosuđa. Tko pak nije od mene krao, taj si je dopuštao posumnjati u moje intelektualno poštenje, izrazivši dvojbu da ja doista vjerujem u ono što tvrdim. Čulo se čak i pitanje «tko Schwartzu piše knjige», te pod čijim su utjecajem pisane (što implicira da sam ovisan o utjecajima, jer nemam vlastitih misli). Osobito je netko bio uporan šireći dvojbu u moje autorstvo glasovitih «Lundskih Teza». Štoviše, od mene su u dvije prigode doslovce tražena jamstva da sam napisao istinu, svjedočeći o nekim svojim razgovorima s Tuđmanom (iz Njemačke) i Kuharićem (u Zagrebu). Koliko mi se samo puta dogodilo da novinar krivo napiše moje prezime (u svim varijantama krivopisa, počam od Swartz i Shwartz, preko Svartz i Svarz, do Schvarc, Švarc i sl.), premda ga je do tada stotinama puta imao prigode otiskanog pročitati, i premda mu je, kao piskaralu, prva dužnost biti pismen!


IX. STANJE HRVATSKOGA NARODA I DRŽAVE.

Da u ovoj zemlji doslovce ništa ne valja, da pače sve srlja u propast, mislim da nikomu nisam dužan nabrajati i dokazivati – nakon svega što sam do sada napisao i izjavio, a uostalom i nakon svega što su razotkrili brojni kritični i dobrohotni promatrači, zdesna kao i slijeva. Ni jedan segment narodnoga života nije uređen kako treba, ni jednome se ne osmjehuju uspjeh i boljitak, naprotiv, samo pogrješke i promašaji, poniženja i neuspjesi, padovi, kriza i mrak. Država za koju sam živio 33 godine tone li tone, dan za danom je nestaje. Jedino što funkcionira jest destrukcija vojske i redarstva, uništavanje državnih temelja, posvemašnja veleizdaja. Varaš se, Narode, ako misliš da ćeš tomu katastrofalnom stanju doskočiti dovlačenjem nove stranačko-koalicijske klike na vlast. Stranka A ili stranka B, malo ljevlje, malo dešnje, što to znači! Hrvatska će ostati izručena Haagu, prepuštena na milost i nemilost Novomu Svjetskom Poretku pod tiransko-terorističkom komandom Amerike i njezine globalističke kozmopolitske internacionale.
Mi smo Ti, Narode, nudili borbeniju, spasonosnu alternativu, istinski Treći put (ne onaj britanskog lunatika i ratnog zločinca Blaira!); ali, naišli smo na gluhe uši. Govorili smo Ti: slobode nema bez potpunog, bezostatnog suvereniteta. Tvrdili smo Ti: stranke moraju nestati, narod se mora konstituirati u homogenu, organsku, stališko-korporativnu naciju, valja uspostaviti strogu i pravednu narodnu državu kojom imaju vladati autoritarne, elitne snage korjenite nacionalne revolucije, velikih ovlasti i neograničenog mandata. Tek one bile bi kadre donijeti Ti sve Novo – pa i Novi Hrvatski Narod, oslobođen kobnih mana svoje povijesne prošlosti - umjesto da u spirali uvijek istih, beskrajnih demokratskih natezanja srljaš sve dublje u propast. No, ako si tako odlučio, neka Ti bude. Imaš na izbor: Mesić-Račana, Sanader-Pašalića, Banca-Pusićku. Sve bolje od boljeg, a posljednje najbolje. Daj im šansu, nek se iskažu u četiri godine. Ako ne, naravno, Narod će ih smijeniti, vratiti prve, vratiti druge, ili izmisliti treće, i tako dok vam svima ne dosadi, dok vas se moralno i materijalno ne dotuče. Dok vam se mladež ne iseli, a na njihovo mjesto zasjednu šareni egzoti što će vam ih poslati braća Ameri kao jeftinu radnu snagu, da vam ujedno unište i ovo što je još preostalo od nekoć divne i krasne nedirnute Božje prirode hrvatske. Dok vas više ne bude.
Zemljom Ti je zavladala diktatura dva-tri židovska klana: svemoćni Goldsteini, Pusići i Puhovskiji, a iz ovih posljednjih rekrutiran je i stvarni predsjednik RH, Žarko, kojemu je tragikomični Burduš Fikus tek marljivim potrčkalom. Šef države bježi na poklonjenje u mitizirani Jasenovac, istoga dana kada bi se nacija trebala pokloniti svojim Bleiburškim junacima i mučenicima, a tamo će Te, Narode, zastupati parlamentarni podvornik. Još se je narančasta banda pobrinula da se na Bleiburgu hapsi i do 3 godine zatvori svatko, tko se usudi na stratištu Ustaša istaknuti ustaška obilježja. Provokacija, ravnovjesje, miješanje kostiju – što je dopušteno volu Mesiću, nije heroju Tuđmanu!
Hrvatski Narode! Nakon svih poniženja što su ih podnijele Hrvatske Oružane Snage (sve, ne samo HOS!), nakon izrugivanja što su ga doživjele dolaskom jedne ogavne brbljave feministice na njihovo čelo, nisi smio dopustiti da tako ode tvoj osloboditelj, general Bobetko. Trebao si izići na ulice kako bi se udovoljilo njegovoj posljednjoj želji, da ga isprati njegov junački suborac, general Norac. Za legendarnoga generala Gotovinu, usred zemlje koju je oslobodio, raspisana je glavarina, kao za zločinca: a glava mu vrijedi punih 350 tisuća kuna! Lijepe li svotice! I Ti na to ostaješ nijem?! Naveo sam tek dva primjera. Nezahvalan si, Narode, spram svojih veličina, nezahvalan spram Pavelića i Tuđmana, koji su Ti obnovili stoljećima izgubljenu državnost; pa što da se od Tebe onda očekuje spram ostalih! Dopuštaš da se punom parom rehabilitira partizane i Tvojega najvećeg krvnika, a njihovog kolovođu. Ne smeta Te njegov trg usred glavnoga Ti grada, evo već 13 godina, a onaj koji je htio skinuti sramotnu ploču, već godinama čami u zatvoru.
Rob si, moj Narode, sebe mrziš a tuđe obožavaš; prevrtljiv si, lakovjeran i naivan; nogama ne stojiš pravo na zemlji, a glava Ti ne doseže istinsko nebo. Ulizica si uvijek novih gospodara, a kada te junaci oslobode, ne znaš što bi u slobodi započeo i već srljaš u novo ropstvo, uvijek potpunije i ubitačnije negoli ono prijašnje. Ne valjaju Ti manire, ne valja Ti etos. Hoćeš u Europu, a prihvaćaš od nje samo odurnu dekadenciju, umjesto da joj preuzmeš hvalevrijednu civilizaciju. Provincijalno se ulaguješ Europi, htijući tako nadvladati svoj provincijalizam, a u Europi ne ćeš biti ni provincija! Zar doista ne raspoznaješ prijatelja od neprijatelja? Očito ne, inače bi smogao snage i odupro se nedostojnom ropstvu koje Te je snašlo, daleko gore i dublje čak i od onoga jugoslavenskog. Upozoravali smo Te, ali nisi htio slušati. Ne ćemo više. Kuhaj se u vlastitu «saftu», jer protiv Tvoje volje i na silu ne mogu Ti pomoći. A spasa Ti zasigurno nema doli od Boga i Nove Hrvatske Desnice; tvrdim to odgovorno i čista srca, i znam o čemu govorim.


X. MOJE DALJNJE NAKANE.

Mogao bih na kraju, poput Koriolana, uzviknuti: Vi ćete mene protjerati?! Ja protjerujem vas! Ali ja se svojega Hrvatskog Naroda odreći ne želim i ne mogu, pa i ako sada odem u unutarnju emigraciju, a sutra, dođu li Pusić-Banac, i u vanjsku, jer jugoslavije i orjune nisam podnosio, iz nje sam išao, pa ću ako ustreba otići i opet. Protjerujem vas tek iz svog srca, dok se vaše ne promijeni. Pjesnik je rekao da je mnogo lakše voljeti Hrvatsku izvana; to je i moje iskustvo. A sada, neka se samo vesele doušnici i đilkoši, pripuzi i podanici, mediokriteti i glupani, zavidljivci i zlobnici, koji su me nagnali na ovaj korak. Nemam više volje ni vremena osvrtati se na njihovu galamu. Mnogo me posla čeka, želim dovršiti svoje knjige, zaokružiti filozofijski i književni opus. Hoću se posvetiti europskoj politici na planu euro-desnice, kako bismo od ove nesnosne, judeo-masonske, tehno-birokratske pseudo-Europe, koja podjarmljuje svoje narode ne bi li ih, kada oni ispune propisane uvjete, posvema progutala, - kako bismo, dakle, od našega Kontinenta učinili jedno života vrijedno i dostojno mjesto slobode za našu bijelu rasu, za naše slavne, velike i male, sve jednako bogodane narode, i osobe, u jedinstvu zajedništva i razlika. O ostalim svojim osnovama i nakanama nije mi ovdje dužnost progovoriti. Hoću još samo ovo reći: u takvoj će Europi, tek u takvoj, zacijelo biti mjesta i za Tebe, moj Hrvatski Narode, u čijem usudu ja više ne želim izravno sudjelovati.
Osim, osim ako ne osjetiš za tim potrebu, i uvjerljivo mi je predočiš. Uvjerljivo, to znači plebiscitarnim glasovanjem, u onolikom broju, koliko je glasova potrebno da bi se ušlo u Hrvatski Državni Sabor. Mislim da je to skromno: ne tražim milijune, ne tražim stopostotnost kao Tebi još uvijek srcu prirasli Tito, tražim tek nešto više od par postotaka, nekih dvjestotinjak tisuća Tvojih potpisa. Tražim mali dokaz da Hrvati drže do onoga što činim i žele da nastavim. Ako hoćeš, dakako. Ako ne ćeš, neka se ispunja volja Božja. Narodi, kao i pojedinci, mogu, ukoliko se na to odluče, slobodno birati: između slobode i ropstva. Ja svojemu Hrvatskom Narodu želim slobodu. Osvajanju te slobode posvetio sam veliki dio života, neke od svojih najboljih i najplodnijih godina. Nije mi žao. Ali, došao je kraj. Svjestan sam svojih slabosti, kritičan spram svojih mana, no usuđujem se misliti da tomu kraju krivnja nije moja.
U Zagrebu, dne 10. svibnja 2003

Tako misli i tako piše hrvatski Židov Mladen Schwartz. Ja samo nadodajem da ima Hrvata na stotine tuceta koji su izloženi istim torturama, a i ja sam jedan od njih.Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: HRVATSKI RAZGOVORI
PostPostano: pon ožu 13, 2017 20:01 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
JA GOVORIM O HRVATSKOJ DRŽAVI

(Ovo pismo je izišlo u Hrvatskom Tjedniku br. 531., 7 lipnja 1988., strana 11/12)

30-08-2013, 20:19
Miroslavu Šimić Texas, 23 svibnja 1988. god.
MOSTAR

Dragi komšija,

Primio sam Tvoje pismo kojeg si mi poslao po moje bratu Rafi prošlog ljeta kao i materijale o slučaju suđenja dr. Andriji Artukoviću i novinske izreske glede širenja ideja o trećoj Jugoslaviji. Znači da ih ima među vama koji su protiv i prve monarhističke i druge komunističke Jugoslavije, to jest protiv vas, a da su - navodno - za jednu bolju i demokratskiju Jugoslaviju. Drugim riječima nije samo hrvatska emigracija protiv Jugoslavije, već su protiv nje i mnogi drugi s kojima se vi dnevno susrećete. Tu i jest srž problema kojeg neće riješiti međunarodni politički i diplomatski krugovi niti milijarde i milijarde dugova stranim zemljama.

Za sigurno mi nebi poslao taj materijal kada Te nebi mučili isti jadi koji su mučili u prošlosti sve one Hrvate koji su htjeli pošto-poto da ne izumre ime našega naroda, kako je to naš narodni guslar Željko Šimić rekao za Tvojg kolinovića Andrijicu Šimić:

" Da ne umre ime tog junaka,
jer ga pozna naša kuća svaka".

Ja sam Tvoje pismo radijelio na 25 dijelova kako bih mogao što svrshiodnije na isto odgovoriti.

1. Ti počimaš svoje pismo: "Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP idr.)..." Organizacija kojoj Ti pripadaš i služba koju zauzimaš ti diktiraju da tako pišeš ali ne da tako i misliš. To kažem zato što naš problem leži u nama i mi ga sami moramo i trebamo riješiti. U tu svrhu si mi i poslao naramak novinskih izrezaka i feljtona Udbaškog piskarala Đorđa Ličine o suđenju dra. A. Artukovića, kako bih se što bolje mogao pripremiti za zajednički dijalog. A što se tiče terorističke etikete za HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret) i dr. hrvatskih hrvatskih organizacija, nisam toliko naivan da od Tebe zahtijevam da sa položaja kojeg zauzimaš u Udbi, hvališ i slaviš one koji su za Hrvatsku Državu, koja je negacija svakoj jugoslavenskoj državotvornoj koncepciji. Tato te razumijem i slažem se s Tobom u ovom pitanju.

2. Ja sam Tebe u mojem pismu oslovljavao sa "Vi" i nehotice učinio jednu udaljenost i odstojanje između nas dvojice. Ti si mene približio k sebi oslovljavajući me sa "Ti" i time uveliko smanjio političke, idiološke, socijalne i hrvatske razlike i udaljenosti, koje - ako ih je bilo i ako su postojale - nisu Tvoj niti moj prozavod, već proizvod onih koji ugnjetavaju slobodarske težnje drugih naroda, a među njih u prvom redu spada Jugoslavija. Iskreno priznajem da se i ovdje s Tobom slažem.

3. Ti se čudiš kako ja kao zreo čovjek još nisam shvatio da živim u zabludi, pišeš mi u svojem pismu. U zabludi su živijeli Hitler koji je kao Austrijanac radio i umro za Njemačku, i Tito koji je kao Hrvat radio i umro za Jugoslaviju. Stoga se nije niti čuditi da je između njih postojala velika sličnost. Prvi je imao svoju omladinu koja je imala svoju "štafetu" tj Hitlerovu štafetu. Hitler je svojom politikom uspio zapadnim bombama opustošiti Njemačku i od jedne stvoriti dvije, jednu Istočnu i jednu Zapadnu Njemačku. Tito je također imao svoju omladinu i njezinu, tj. Titinu "štafetu", po uzoru Adolfa Hitlera. Tito je svojom antihrvatskom politikom uspio uništiti postojeću Hrvatsku Državu i od jedne napraviti ni jednu. Tito će zapadnim kreditima i kamotama uništiti svoju, svačiju i posljednu Jugoslaviju. U tome nema dvojbe, kako to guslar Željko Šimić kaže u pjesmi: Stabilizacija i dinar. Ako si Ti mislio da ja živim u zabludi zato što živim u Ameriki od koje "očekujem" da će pomoći Hrvate u našim opravdanim zahtjevima, onda se slažem s Tobom. Nas će pomoći samo istina a narodu treba reći istinu i onda ćete narod pomoći. Zato se ja borim da Tvoj i moj narod sazna istinu, koje se ja niti sramim niti bojim. U istini je spas!

4. Ti si potkrijepio svoje pismo sa "...kako to naši stari kažu..." Za sigurno si mislio na njihove pravedne i mudre savjete. Naši stari također kažu za one koji se uvijek hvale: Od sile puca a od rđe propada, što se doslovno može primijeniti na jugoslavensku silu, koja od silne Sile puca a od unutarnje krize i rđe propada.Ti voliš upotrebljavati stare izreke kao i ja. Znači i u tome se slažemo.

5. Sviđa mi se Tvoja riječ "pržun" misleći na mene i sve one Hrvate koji su za svoje nacionalne i političke ideale u zatvoru svjedočili za Hrvatsku. Neće biti na odmet spomenuti da su svi ljudi velikih i naprednih ideja, širokih pogleda bili u "pržunu", iz kojeg su širili svoje: religiozne, političke, ideološke, filozofske i nacionalne ideje: Sveti Ivan Krstitelj, sv. Pavao, sv. Nikola Tavelić, budući hrvatski svetac Alojzije Stepinac, Tvoj koljenović Andrijaica Šimić s kojim se ponosi cijeli naš kraj, Lenjin, Staljin, Hitler, Pavelić, Tito, Andrija Artuković, Hebrang, Bruno i Zvonko Bušić i mnogi drugi. Ti i ne slutiš koliko si me počastio uvrstivši i mene među one koji su kroz zatvor postali "VELIKANI", a i Ti slijediš jednog od gore navedenih, što bi u prenosnom smislu značilo da bi u danom trenutku i mene slijedio. A slijediti moju ideju znači: imati svoj ponos, svoj identitet, svoju nacionalnu državu, svoje vlastito gospodarstvo, svoju slobodu, svoj mir i blagostanje, svoj odgoj, svoju budućnost, svoju pravdu i ravnopravnost, svoj užitak u svojoj zaradi, svoj prosperitet i svoj standard života na visokoj ljestvici, svoju istinu i svoje vrline. Hvala Ti i kako vidiš da se i ovdje slažemo.

6. Što se tiće SFRJ-a naroda da će braniti svoju slobodu, to su ti narodi dokazali u travnju 1941. god., kada su se svi počeli boriti za svoje i za nekoliko dana raskomadali Jugoslaviju u nacionalne prirodne čestice. Ti narodi će to opet dokazati prvom prilikom. Vjerovati u raspad Jugoslavije nije borba protiv SFRJ-a naroda, već uočiti stvarnost koju su ti narodi SFRJ-a oblikovali stoljećima, svaki za sebe posebno. A za račun međunarodne diplomatske i političke igre, dokazalo se je u zadnjih 70 godina da se narodi SFRJ-a ne žele odreći svojeg vlastitog oblikovanja. A ja to cijenim! Ako to isto cijene narodi SFRJ-a, kako Ti kažeš, onda moram priznati da se opet slažemo.

7. Mene ne treba uvjeravati jer sam uvjeren "...da su se moji prijatelji hrbovci (Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo) i luburićevci..." Članovi Hrvatsko Narodnog Otpora kojeg je osnovao na Ivan Planini 1944 god. hrvatski general Maks Luburić) ubacili 1972 god. u Hrvatsku s namjeromo ne da dignu ustanak, već da dignu hrvatskome narodumoral, koji je bio izblijedio poslije hapšenja, zatvaranja i proganjanja hrvatskog komunističkog vodstva u prosincu 1971 god., bolje poznat imenom "Karađorđevo". Svojim maldim životima su dokazali da su u tome uspjeli, a svojom hrabrošću su u očima maladih Hrvatica i Hrvata postali RAMBO.Ti se slažeđ da se o njima snima film, a filmovi se snimaju samo o junacima, a ne o kukavicama. Zato i ja sebe gledam kakav bih nacionalno bio prikazan kada bi netko za pedeset ili sto godina htio snimati film o hrvatskim nacionalistima u hrvatsskoj političkoj emigraciji. Za sigurno me nitko nebi mogao svrstati u kukavice, izrode i doušnike. Da se o njima film snima, obadvojica se slažemo.

8. [ "...Ti znaš Milane kako su prošli..." odnoseći se na Bugojance. Oni su prošli kako su se bili dogovorili: Poginuti za Hrvatsku! a ne za ovaj ili onaj režim, ovog ili onog čovjeka, ovu ili onu ideologiju. Svrha čovječijeg života je odredjena: živjeti sebično za sebe kao pustinjak u pustinji i poginuti za svoju vlastitu svrhu kao drumski razbojnici koji ginu u pljačkanju kako bi se obogatili, ili živjeti za narod, za zajednicu, za koju se je vrijedno boriti i čak svoj život dati. Bugojanci su odabrali ono slavnije, časnije, i dokazali su da im ideal nije život već Majka Domovina Hrvatska! SLAVA IN! Bez njih se neće moći pisati buduća hrvatska povijest niti moći prešutijeti njihova imena i njihovo djelo. Ti se i ja u tome slažemo.

9. Veseli me da misliš kao i ja kada kažeš "...da diljem svijeta živi velik broj čestitih Hrvata..." Ja sam u "Pismu mojim komšijama" pisao da smo mi Hrvati razbacani po svijetu kao Židovi. I kao čestit narod nikakva nas sila neće moći uništiti, bez obzira na nečija priželjkivanja. Židovi su čekali i dočekali. Hrvati će čekati i dočekati će. Ti voliš čestitost Hrvata kao i ja, to jest da se i u ovoj točki slažemo.

10. Oni koji "nisu nasjeli sumanutim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu..." ne čine povijest, jer se to od njih ne traži. Oni su dio našeg hrvatskog naroda od kojeg nisu pobjegli, kao ni ja ni mnogi drugi. Mi smo pobjegli iz Jugoslavije poradi Jugoslavije a ne iz Hrvatske poradi Hrvatske. Oni su spona između domovine i hrvatske političke državotvorne emigracije, a mi smo Ambasadori Hrvatske u stranom svijetu. Međusobno se poštivamo, pomažemo i trebamo jedni druge. Svake godine i iz godine u godinu sve ih je više i više koji posjećuju svoj rodni kraj, kako Ti kažeš "svoju rodnu grudu", što uistinu znači: ako sam zbog jugoslavenskog pritiska, bijede i neimaštine morao napustiti domovinu, neću je zbog ugodna života i neograničene slobode na zapadu zaboraviti. Zato Te razumijem potpuno i uzimam ozbiljno Tvoju brigu o onim čestitim Hrvatima koji se ne misle nikako povratiti u svoju rodnu grudu. Zato obadvojica moramo raditi tako da povratimo povjerenje onim Hrvatima koji se ne misle povratiti zbog straha i životne nesigurnosti. Dakle, Ti si za povratak naših ljudi Hrvata kao i ja. I ovdje se slažemo.

11. Drago mi je da me potičeš da pitam mojeg brata Rafu o "... uživanju u slobodi...", što sam i učinio. Svatko slobodu doživljava na svoj osobni način, pa tako i moj brat Rafo. Zatvorenik u zatvoru je toliko slobodan da se mora ustati u određeno vrijeme, sjesti na označeno mjesto, jesti što mu se dadne, raditi što mu se zapovjedi, ići u krevet kada mu se naredi, itd. On, zatvorenik, to smatra svojom slobodom unutar zatvorenih zidina. Dragi komšija ne bih bio iskren kada ti u kratkim crtama ne bih ispričao šta mi je moj brat Rafo rekao.

Na moj zahtjev on je otišao u Mostar, predao Ti moje pismo i još neke stvari, pozdravio Te kao i Tvoje kolege u uredu. Susret je bio prijateljski i pun oduševljenja sve dok Ti nisi počeo galamiti i vikati. Moj brat Rafo kao pametan čovjek pun zapadnog odgoja, nije se htio vama suprostavljati niti uzvraćati galamom. On je staloženo i mirno odgovarao na postavljena pitanja. Nije lagao niti svaljivao krivnju na druge, kao što to mnogi čine, koji vas prisilno posjećuju, da bi se opravdali i zaštitili od hrvatstva. Jedino što sam bratu zamjerio i prigovorio je to da je i on trebao vikati i nadvikivati i psovati, te kada iziđe iz njihova ureda, da ode u prvu i bližnju crkvu i ispovjedi se. Tvoje kolegu su Te upozoravali da se smiriš, našto si demostrativno izišao i moj brat Rafo Te više nije sreo niti vidio. Možda je to bila policijska taktika, kažem samo možda, ili Tvoja sloboda nad jednim susjedom i bivšim školskim kolegom, kako bi se što bolje udvorio svojim gazdama. Tvoji kolege u uredu su se ispričali mojem bratu zbog Tebe i rekli da oni školovane i pametne šalju na teren, a one ratne, iz rata, grube i glupe da šalju u tuče da ih se što više kompromitira.

Drugi i ostali susreti su bili vrlo ispitivački ali i prijateljski, sve u stilu "ljubeznisti". Najviše je ispitivan zbog datuma na pismu, koji je 21 lipnja a moj brat došao tamo 11 lipnja. Moj brat Rafo nije mogao dati odgovor na to jer nije znao. Ja sam namjerno stavio datum 21 lipnja kako bih dao važnost točki 11 mojeg programa kojeg sam poslao u "PISMO MOJIM KOMŠIJAMA", a što je uistinu značilo PETA GODIŠNJICA BUGOJANSKE AKCIJE.

Policijske metode, zastrašivanja i one magične riječi: sve mi znaom, nisu meni nepoznate. Sve policije svijeta upotrebljavaju psihološke metode, što je izjednačeno s terorizmom. Bilo bi glupo vjerovati da se jugoslavenska policija ne služi međunarodnim policijskim psihološkim metodama zastrašivanja. Zato sam u potpunosti razumio Tvoj i Tvojih kolega postupak prema mojem bratu Rafi. A još više kada ga je jedan od Tvojih kolega ispratio do vrata na polasku i rekao mu: "pozdravi Ti Tvojeg brata i recu mu da se mi sa njim slažemo što on piše, ali se Sarajevo ne slaže, a znaš da smo mi podložni Sarajevu a on onima u Beogradu". Ubrzo kada Hrvati budu imali svoju državu, Ti i Tvoji kolege ćete i dalje ostati na državnim položajima za očuvanje države, u ovom slučaju Hrvatske Države, jer vi znate kako se to iz iskustva radi. Dakle i u ovoj točki se slažemo.

12. Što se tiče preziranja o kojem Ti govoriš, to je stvar osobnog ukusa. Američka politika iz Washingtona prezire američkog Indijanca iz savezne države Južne Dokote, gosp. Leonarda Peltiera, koji je u zatvoru od 1975. god. za svoje indijanske osjećaje. Njega je vlada iz Washingtona proglasila teroristom a ruski radio iz Moskve ga nazvao borcem za slobodu i dao mu 19 kolovoza prošle godine politički azil, ako ga vlada Washingtona hoće pustiti na slobodu. Na isti način i Jugoslavija postupa sa svojim političkim protivnicima, naziva ih svakakvim imenima, itd. Ako si Ti mislio na onaj prezir kojeg Jugoslavija prišiva svakom čestitom Hrvatu, osobito rodoljubu kao što sam ja i mnogi drugi, onda se ja s Tobom slažem.

13. Prirodno pravilo je da se nitko ne bori za grob, što Ti u pismu meni smopinješ "...i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati..." Ali se zato svi bore za život i mnogi uspiju a mnogi opet ne uspiju. Mi u emigraciji smo više-manje svi uspjeli i sa pomoću Božijom uspjet ćemo da nam se i za grobove znade. U točki dva ovoga pisma ja sam spomenuo kako smo se mi približili jedan drugome, zato me i ne čudi da se brigaš da li će se za moj grob znati ili ne. Ali budi uvjeren da na mome grobu neće biti natpis: Bio i nema ga, nego naš hrvatski nacionalni grb koji će jasno svjedočiti moje hrvatsko podrijetlo. U tome kontekstu si Ti htio to reći i zato se s Tobom slažem.

14. Ti mi pišeš "...Stvarno žalossno, ali nisi ništa drugo ni zaslužio..." misleći za moj grob za koji se neće znati ni gdje je. Svaki čovjek će zaslužiti onoliko koliko gdje uloži. Američki Nobelovac za MIR, pok. Martin Luther King je (1961) rekao između ostaloga i ovo: "A man who wont die for something, is not fit to live". Prevedeno na hrvatski: Čovjek koji ne želi umrijeti za nešto, nije dostojan života. Skoro drugim riječima, mi bi rekli da vojnik koji nema ambiciju da jednog dana bude general, nikada neće biti dobar vojnik. Slično je i sa mnom. Majka me je rodila kao Hrvata i to je njezina zasluga. Moja je zasluga da ja to hrvatstvo dokažem i ako u tom dokazivanju padnem, znači da sam zaslušio umrijeti za nešto, to jest umrijeti kao dobar Hrvat za čiji grob će se uvijek znati. Ako bi takove okolnosti bile da se za moj grob neće znati, onda je više nego "žalosno", kako si Ti to za mene rekao, te se u potpunosti s Tobom slažem.

15. "...Volio bih da možeš čuti ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućiva neka pisma, šta misle o tebi i Tebi sličnima..." Moji nekadašnji komšije i prijatelji za mene su moji doživotni komšije i prijatelji. Da Te ne bih razočarao, jedan naš komšija mi doslovno piše:

"Dragi Milane! Ma gdje god ti bio i bilo šta da ti se desi, znaj da te volim!" Tvoja komšinka.

Žao mi je da Ti poradi zaštite njezine sigurnosti ne mogu poslati kopiju njezina pisma. Zato čvrsto vjerujem da će ubrzo doći vrijeme kada ću Ti moći pokazati svu korespodenciju između mene i naših komšija. Tada bi se Ti čudom čudio šta mi komšije pišu. I spomenuto pismo je puno zabrinutosti, o kojoj ću Ti kasnije pisati. Ali ako si Ti mislio na one susjede koji su davno napustili Boga, svoj narod i Hrvatsku, onda se ja s Tobom slažem, jer niti sam ja zbog njih što izgubio, niti će drugi zbog njih što dobiti.

16. "...tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da "uživaš ugled" običnog ustaškog teroriste..." Riječ "terorizam" je po prvi puta spomenuta za vrijeme francuske revolucije (1789-1799) kada je Maximilien Robespierre silom i terorom nagonio građane Pariza da gledaju egzekuciju njegovih političkih protivnika. Ta stratišta su toliko psihološki utjecala na Parižane koji su Roberspierrovo nasilje nazvali terorizmom. Koliko mi je poznato ni jedna država na svijetu nije imala zakon o i protiv terorizmu prije drugog svjetskog rata. Mnoge države su svako nedjelo i nasilje uđuture strpavali u "kriminal", tako da su drumski razbojnici (sa Sicilije i drugdje), obijanje banaka, silovanje žena, kafanske tuče i ubojstva, politička i nacionalna borba, sve strpano u isti koš. Liga Naroda u Genevi (1932-1933) je po prvi put uzela u razmatranje razliku između navedenih čina i prekršaja. To je Liga učinila na pritisak Mađarske koju je tadašnja jugoslavenska vlada optužila za kriminalno djelo što je dopustila slobodno djelovanje Ustaškom Pokretu na Janka Pusti. Mađarska se je branila da je ona dopustila političko i nacionalno djelovanje hrvatskoj organizaciji koja ima svoje zakone i svoje pravo za nacionalnu borbu. Tako je Lički Ustanak iz 1932 god. postao nacionalno-političko-revolucionarni Ustanak, a ne kako ga je Beograd htio prikazati. Zato i Bugojansku Ustanak ima svoj revolucionarno-politički i nacionalni karakter.

Siva knjiga koju je izdalo Ministrastvo Vanjskih poslova NDH 1942 god., u kojoj su prikazani četničko-partizanski zločini nad nezaštićenim hrvatskim pučanstvom u Istočnoj Bosni, ne spominju ni jednom riječi terorizam, nego zločinstvo. Ja ne želim umanjiti ili opravdati prekršaje koji zaslužuju kaznu. Na suđenju Njegovoj Uzoritosti, Nadbiskupu Alojziji Stepincu (1946.) u Zagrebu, također ni riječi o terorizmu. Vidi knjigu: "Suđenje" - Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovim Pomagačima," pa ćeš se osvjedočiti da drug Jakov Blažević, koji je bio tako nadut na sve što je mirisalo na hrvatstvo, nije mogao staviti na naslovnu stranicu "teroristi" nego je stavio zločinci, što je bio odraz onoga vremena. Kada bi on danas pisao tu i takovu knjigu, bez sumnje bi stavio riječ "terorista".

Kada je u samoobrani Miro barešić u Švedskoj ubio jugoslavenskog Ambasadora Vladimira Rolovića, švedski zakon nije moga teretiti Miru Barešića za terorističko djelo, jer u to vrijeme Švedska nije imala zakona o terorizmu. Ona je uvela zakon o terorizmu negdje 1975 god., a Mirino ubojstvo je bilo 1971 god. Znači, ako se Matiju Gubcu, Zrinjskim i Frankopanima, Eugenu Kvaterniku Rakovačkom i drugima iz njihovog doba ne može pripisati terorističko djelo, po kakvu ukusu se to može pripisati Ustašama i meni koji nikada nisam bio Ustaša. Možda po ukusu nekog piskarala Stipe Jolića koji u svojim nastavcima u "Areni" donosi pod naslovom: "...Kako su Jugoslaveni osvojili Divlji Zapad bježeći od siromaštva u zavičaju i kako su mjenjali povijest Amerike..." Događaji u njegovim nastavcima su stariji od stotine i više godina, tj. doba kada Jugoslavije nigdje nije bilo. Kamo-kud bi bilo točnije da je on napisao da su to bili Austro-Mađari, jer su pod tim putnicama naši ljudi onoga doba putovali u tuđi svijet i u ovu zemlju Ameriku. Ovako, njegovi nastavci gube ozbiljnost jer je odmah u početku slagao. Tako neki piskaralo, Miodrag Djurić piše u Areni povodom smrti dr. Andrije Artukovića. On je svojom "žestinom" tako brzine pomješao da se više ne možeš snaći, što je istina a što je laž. Ja sam taj opis nekoliko puta pročitao nebih li ga negdje mogao svrstati, barem u neki romančić, ali, na svu žalost, to nisam mogao, jednostavno zato što svi romani imaju protivnika, a u njegovu članku nikoga nema osim Artukovića. Šta sam ovim htio reći je to da se i u mržnji treba športski vladati, a ne po onoj: udri ga nije ti ga majka rodila. Vjerujem da si Ti za FAIR PLAY kao i ja. Zato se i u ovoj točki slažem s Tobom.

17. "...eto prije nekoliko godina, i američke vlasti (te) zatvoriše..." Američki domorodci Indijanci su znali reći: "Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac." Neznam kako bi to zvučilo Tebi i Tvojim istomišljenicima ako bih ja to usporedio sa: "Koga Washington i Beograd zatvoraju za političku i nacionalnu borbu, ne treba mu bolje svjedočanstvo od ovoga da je pošten čovjek, dobar rodoljub i još bolji Hrvat."

Ja imam moje svjedočanstvo kojeg mi je izdao u New York-u američki Vrhovni sud da sam dobar i pošten građanin ove zemlje Amerike. Ovo svjedočanstvo je učinjeno od američkog papira kao i njihov dolar u kojem Jugoslavija vidi svoj spas i u kojeg vjeruje, pa ne vidim razloga zašto ne vjerovati i mojem svjedočanstvu da sam pošten čovjek. Ja znam, Miroslave, da Ti imaš svjedočanstvo kao nastavnik i da u njega vjeruješ. Pa i ja vjerujem u Tvoje svjedočanstvo, što znači da bi i Ti trebao vjerovati u moje svjedočanstvo tako da se i u ovome potpuno slažemo.

18. "...Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a,..." Teze Hrvatskog Državotvornog Pokreta su nacionalno-političke naravi a Ti si i taj koji se baviš i jednim i drugim, jer si u takvoj službi, itd. Mislio sam da si Ti adekvatna osoba za proštudirati ove teze i da po mogućnosti dadneš svoje osobne primjedbe, jer nas se sviju tiče. Mi ne smijemo zabiti glavu u pijesak kao noj i tvrditi da ništa ne vidimo i da problemi ne postoje. Nećeš sada, Miroslave, reći da mi u iseljeništvu živimo od idela a da vi tamo u domovini živite idealno. To bi bilo laganje sama sebe. Ja vjerujem da se Ti slažeš s ovim, jer u protivnom slučaju nebi naš narod i dan-danas napuštao svoju zemlju u potrazi za boljim životom, kada bi se tamo živijelo idealno. Eto, kako vidiš da se i u ovoj točki slažemo.

19. "...Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali..." Ne radi se toliko o tome dali sam ja uranio ili okasnio koliko se radi o tome da Ti dobiješ dobar i čestiti materijal u ruke. Ti znaš čitati i imaš iagrađenu ideju, što je dobro, jer čovjek bez ideje je čovjek bez glave. Budući da Ti imaš i ideju i glavu, pa čitaj i napreži se kako bi Ti mogao optužnicu sastaviti protiv onih koji su te teze pisali i onih koji te teze zastupaju. Ja sam za te teze samo ih treba nadopuniti i usavršiti. Samo, Miroslave, budi FER te športski podnesi ako se ništa ne mogne naći inkriminiranog u tim tezama. Ti se slažeš da teze treba podvrgnuti analizi. I ja se slažem, tj. obadvojica se slažemo.

20. "...pa ti šaljem duplo plus Tvoje kćerke pismo..." Moja kćerka Iva/Drina je rođena u ovoj zemlji i građanka je ove zemlje. Ona je toliko pametna i školovana da je dva puta završila dav razreda u jednoj godini. Njoj se ne mogu prodavati rogovi za svijeće. Ja sam njoj i otac i kolega i kao takav slobodan sam sa njom o sveme razgovarati, jer ona mene uči a ne ja nju. Zato je ona upoznata sa svim mojim problemima i patnjama hrvatskog naroda. Na moju želju da ode sa svojom mlađom braćom posjetiti očev rodni kraj, izrazila je veliku zabrinutost i strah. Na upit zašto?, odgovorila je da će cijeli američki tisak o tome pisati, dvije vlade se zbog mene natezati, ako mi se išta desi. Kada se povratim svi moji kolege i školske kolegice će me gledati s jednom dozom rezerve. Eto, zato je ona pisala pismo američkoj vladi u Washington i tražila zaštitu od svoje vlade, da joj se nebi dogodilo kao australskom građaninu Dragoljubu Pantelić, koji je prošle godine osuđen u Šabcu samo zato što je bio obični član jedne srpske nacionalne organizacije u Australiji.

Ako Tebe, Miroslave, i Tvoje kolege muči sadržaj pisma moje kćeri Ive/Drine američkoj vladi, možete dokazati vašim postupkom kada ona dođe tamo u posjetu, da je ona bila u krivu. Ako vi njoj ne budete stvarali problema kao što ste fra. Šimunu Čoriću prošle godine, onda te ja Miroslave uvjeravam da će moja kćer Iva/Drina promijeniti svoje prvobitno mišljenje o Vama; ali moje ostaje nepromjenjeno. Ona se slaže da joj se ništa ružnoga i neugodnoga ne desi. Ti se također s tim slažeš a i ja se slažem. Eto, nehotice, opet se i ovdje slažemo.

21. "...Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe..." Nije ovdje u pitanju tko može bez koga koliko su u pitanju narodi SFRJ-a koji gladuju, među njima i naš hrvatski narod. Da bi se narodima SFRJ-a moglo pomoći, postoji samo jedna mogućnost a ta je: "Podijeliti Jugoslaviju na njene prirodno-nacionalne sastave" i tako se osloboditi svih obveza stranim kreditorima. Nacionalne države naroda SFRJ-a nebi bili obvezni vraćati dugove koje je Jugoslavija uzimala i u svoje luksuze potrošila. Narodi SFRJ-a bi počeli svoje življenje iznova bez ikakovih opterećenja prošlosti. Nebi bilo više one: S IZDENIM U MLINICU. Ja znam za sigurno da Ti znaš šta ovo znači. Ti si za sreću i napredak našeg hrvatskog čovjeka i radnika kao i ja. Znači da se opet slažemo.

22. ".., ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj..." Jest, ja sam i poslušan i odan. Poslušan sam zato jer sam u tuđem svijetu ravnopravan domorodcima zemalja u kojima sam živio. Odan sam zato jer su njihovi zakoni temeljeni na bazi sitine i pravde, odvojeni od državno-političkog utjecaja, što dokazuje slobodu čovjeka. I na osnovu tog iskustva kojeg sam stekao u tuđini, želim mome narodu pomoći da i on osjeti blagodati te pravde, slobode i istine. Kroz stoljeća naš narod je trpio, kroz stoljeća naš narod je želio biti svoj na svome, kroz stoljeća naš narod je strahovao. Mislim da smo mi Hrvati toliko civilizirani da nam više nisu potrebna nikakva tutorstva iz vana, i da smo mi već jednom zaslužili slobodu VLASTITOG MIŠLJENJA. Ja sam poslušan i odan mojem vlastitom mišljenju kao i Ti i u tome se slažemo.

23. "...preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama..." Meni je drago da si me oslobodio obveze na šutnju, jer inače ne iznosim moja pisma na vjetrenjaču za zračenje, kao što to mnogi rade. Zato ću udovoljiti Tvojoj želji i oba pisma poslati mojim gazdama, državotvornim Hrvatima koji se nalaze u Hrvatskoj, uključivši i Tebe. Ti kao profesionalni službenik i javni radnik imaš u tome iskustvo i vjerujem da si u pravu, jer između naših pisama nebi smijala postojati nikakva tajna, jer tajne su urota, a za urote se iđe u zatvor. Moram sa simpatijama priznati da se s Tobom slažem.

24. "...kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao..." Negdje sam čitao da je neke bezvjerac godinama pisao knjigu u kojoj je htio prikazti da Bog ne postoji. Poslije tolikog napora i uzaludnog dokazivanja, završio je knjigu sa: "Fala Bogu da sam ju završio." Slično bi se moglo reći i za Tvoje pismo u kojemu me želiš zaštititi i sačuvati od možebitnih neugodnosti. Ja ne mogu ostati na tome ravnodušan. Moram ti se iskreno zahvaliti i reći Ti da se s Tobom slažem.

25. Eto, dragi komšija, pa čitaj. Možd će ti nešto ostati u glavi kao uspomena na komšiju. Ali za sigurno ćeš uočiti u svih 25 točaka da se sa Tobom slažem. Onda ako je to tako, a tako je, ne vidim u čemu se nas dvojica nebi mogli slagati. Ako i postoji neko područje, kao zreli i odgovorni ljudi riješimo to na inteligentan način kao što to dolikuje civiliziranim ljudima. U Tvom pismu si me nazvao slugom i zato sam tu riječ ostevio kao završnicu ovog pisma od 25 točaka, kojeg slobodno možeš smatrati kao 25 polja hrvatskog narodnog i nacionalnog GRBA.

Jest, ja sam sluga ali ne rob našto si Ti vjerojatno mislio. Ja sam sluga dobrih stvari, domovine Hrvatske i moje obitelji. Meni ne treba čitati debelu Bibliju da bih mogao shvatiti biblijski smisao šta znači sluga. Moja Biblija je jako tanka. Ima samo šest riječi: "MOJ BOG, MOJA HRVATSKA I MOJA OBITELJ". Znam da si i Ti tako mislio, onda sa politikom završavam ovih 25 točaka da se nas dvojica slažemo u gore navedenom.

Dragi komšija sada malo i o onome gdje se ja s Tobom ne slažem. Neka ovo ne bude između nas polemika nego dobronamjerna primjedba, dijalog i prijateljski razgovor.


1. Naime, prije nekoliko godina se je ženio Stjepan Boban, braco, sin Vlade Rapišića i u tom svadbenom veselju netko je zapjevao neke hrvatske pjesme. Navodno da si se Ti isticao u proganjanju tih pjevača, a da Ti nikada nije palo na um onaj poznati film: TKO PJEVA ZLO NE MISLI.

2. Kada se je moja Majka vratila iz Amerike u proljeće 1986. god., Ti si naredio Tvojim njuškalima da špijuniraju i uhode moju Majku i da prate što će i gdje će ona što reći. Ako je moja Majka, starica od 74 godine, toliko opasna režimu i državi koju Ti čuvaš, onda jadan ti je taj režim i ta država. Ja se borim za slobodnu Hrvatsku Državu u kojoj se njeni građane neće špijunirati.

3. Šta si Ti sve radio sa onim mladićima koji su se sastali pred odlazak u vojsku sa Matišića sinom? Pohapsio si ih, pod prijetnjom si ih nagonio da svjedoče da su "U" slovo od pršuta pravili, itd. Nagonio si ljude da se kunu i preklinju da je tu bila hrvatska zastava. Ovo treba prevesti na nekoliko svjetski jezika i poslati svim vladama svijeta da se upoznaju u kakvoj slobodi narodi SFRJ-a živu, o slobodi o kojoj si mi pisao da je moj brat Rafo uživao kada je tu bio prošle godine u posjeti.

4. Šta si učinio od Dragana Marić (Kalića?) Strpao si ga godinu dana u zatvor, tukao si ga i mučio.

5. Šta ti je bio kriv susjed Mirko Šimić kojega si mučio, tukao i uzto zatvorio si ga dvije i pol godine u zatvor. Čak je i na TV bio kao antidržavni elemenat. Našao si nekog uhodu koji je posvjedočio da je Mirko namjeravao dignuti u zrak trafostanicu.

6. Kako možeš za najmanje sitnice hapsiti ljude po cesti i odvesti u Mostarsku ćelovinu na saslušanje?

7. Šta su Tebi Tvoji susjedi krivi da im često puta pretreseš kuće, štale i pojete? Ne izgleda li to kao u ratno stanje?

8. Dali je Tvoj susjed toliko skrivio da si ga morao sjedati na WC školjku i puštati mu na glavu čas hladnu čas vruću vodu? Kada Ti ni to nije bilo dosta, onda si po njemu vršio pokuse sa svjetlom, itd.

9. Znaš li razlog zašto si odveo u Mostar Matu Šimića koji je Markočevičima rođak? Znaš li zašto si ga mučio i tukao, itd.

10. Kakav delikt je učinio Šale Grubišić, koji je na sprovodu svojem rođaku Juri Bazini rekao: "Laka ti bila Hrvatska zemlja." U večer su ga uhapsili i doveli k Tebi u Mostar na saslušanje? Zemlja u koju je zakopan Jure Bazina i mnogi drugi je mijenjala gospodare u prošlosti, ali nju nije mogao nitko promijeniti. Sumnjam da ćeš i Ti uspjeti.

11. Navodno da si Ti naredio da poštar iz Sovića preda tebi sva pisma koja budu dolazila od mene. Je li to poštivanje međunarodnog poštarskog ugovora od 9 listopada 1874 god??? Kako Jugoslavija u to doba nije postojala, njezini današnji rukovodioci se mogu pozvati da njihova vlada u ono vrijeme nije postojala i da Jugoslavija nije podložna tom zakonu. U svakom slučaju bit će interesantno obavijestiti međunarodnu poštarsku Uniju u Bernu, Švicarska, za kršenje tih međunarodnih poštarskih prava.

12. Na strani pet točka 15 ovoga pisma rekao sam da ću Ti kasnije spomenuti neke stvari, što sada i činim. Iz navoda s kojima se s Tobom ne slažem, primjetit ćeš da mi moje komšije pišu. Jedna mi piše - ako je za vjerovati - da si se Ti meni osobno zaprijetio. Podvlačim što sam ranije rekao da bih tek tada posta ravnopravan svim onima koje je jugoslavenska udbaška zločinačka mašina poubijala.

Na kraju, dragi moj komšija Miroslave, želim Ti reći da jedna kinenska poslovica kaže: "Ako želiš napraviti deset tisuća koraka, najprije moraš učiniti prvi korak." Mi Hrvati smo već učinili taj prvi korak. Sada radimo na 9999tom koraku. Još jedan korak i Hrvatska Država je tu!!! Sada možeš vidjeti koliko smo blizu cilju. Na Tebi je i svim drugima hoćeteli se pridružiti onima koji žele pomoći svojem narodu ili ne.

Ja ne govorim o rušenju, ja govorim o gradnji. Ja ne govorim o svađi. ja govorim o izmirenju. Ja ne govorim o napetostima, ja govorim o snošljivostima. Ja ne govrim o katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Ja ne govorim o Hrvatima, Srbima i drugima. Ja govorim o HRVATSKOJ DRŽAVI.

Iskreni pozdravi Tebi i Tvojim kolegama u uredu.

Tvoj komšija Mile Boban.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009