Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: uto sij 16, 2018 22:51.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 19 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: ned pro 09, 2012 15:32 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego "središnja" ili "stožerna" politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore - temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih - također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom "Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?", objavljenom u "Otporu", kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli "Nacionalno Pomirenje", kao drugu "općehrvatsko jedinstvo", kao treće "djelatnu vezu domovine i izbjeglištva", a kao petu "nadideologijsku nacionalnu borbu". Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje "Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima", objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj "Drini" 1964. Tada je urednik časopisa "Otpor" bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (...)

Kratka povijest norvalske Hrvatske
No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, "Adresu izmirenja", napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj "Drini" (br. 3-4/1964.).

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak "Drine" (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk - usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava "Drinu".

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić, generak Drinjanin.

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum - stvaranje hrvatske države - stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme - oko 1980. - osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko "lansira" mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija "So Speak Croatian Dissidents" (u izdanju "ZIRAL"-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u "Lisinskom". Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

Šuškova misija

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet "Tuđmanova gubernatora za BiH". Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač - Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

Ovih deset točaka "Izuma Maksa Luburića" za cijelo mogu netkome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: pon pro 10, 2012 12:54 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
Da, pomirenje to dobro zvuči samo što to znači...

Složit će te se da su oni koji su se borili za uspostavu i opstanak Hrvatske države bili na pravom putu, a oni koji su se borili za njenu smrt i poklali preko pola milijuna Hrvata da su bili na krivom, jugoslavenskom, srbokomunističkom putu...
Što se tiče Tuđmana i njegova razumijevanja i provedbe "pomirbe" ne bih dao ruku u vatru!
(I kako to Tuđman dobi putovnicu za put vani, a Veselica ne - zar mislite da UDBA nije imala dogovor i znala što radi u svoju korist - naravno mislim da je Tuđman mislio pri tome nešto "ušićariti" za nas, ali tu i je čitav spor: što je iz svoje pozicije partizanskog generala mislio ostvariti i onoga što je trebalo ostvariti sa stanovišta hrvatskog nacionaliste!)
U čemu se sastoji ta pomirba!?
Je li u tomu da njegove desne ruke budu sve odreda stari jugokomunisti (mnogi sa krvavim rukama)...
Je li u tomu da sve vodeće položaje zauzimaju bivši antihrvatski kadrovi...
Je li u tome da nam obavještajne službe uspostavlja zamjenik Petra Gračanina u vrijeme najžešće agresije...
Je li u tomu da se od "ustaša" na položaje dođu oni sumnjive prošlosti u vezi suradnje sa udbom...
Je li u tomu da se ubijaju oni koji jasno stoje na hrvatskom putu: Ante Paradžik, Miro Barešić, Ludvig Pavlović, Blaž Kraljević ( da nam Hercegovina ne ode u HOS u ekstreme - riječi Franje Tuđmana)
(Što bi bilo da su za razliku od ovih hrvatskih vitezova ubijeni hrvatski zlotvori poput J.Manolića, Boljkovca, Perkovića, M.Planinc i dr.)!?
Je li u tomu da se jasno ne proglasi rat protiv neprijatelja i izbaci agresora iz zemlje, a ne da se dopuštaju sumnjive "igre" oko Vukovara, Posavine i ne rušenja koridora, stajanje kod Banja Luke i propuštanja povijesne prilike uspostave države na cjelokupnom području...
Dakle mnogo je pitanja na kojima je naša emigracija pala na ispitu i nije bila dorasla ispitu koji je vrijeme i udba stavila pred sve nas...
Gdje se izgubila Drina, gdje se izgubi NDH, a sve preuze kifla i sljepoća prema Tuđmanu - imamo državu, pa čijom zaslugom ili unatoč komu!?
Gdje se izgubi sveti cilj i zašto se tako naivno predade vodstvo crvenim "pokajnicima"

Da smo svi ustali u obranu, umjesto što su jedni ratovali, a drugi živili gotovo normalnim životom, kakvu bismo onda državu stvorili - kiflu ili nešto drugo - dakle tko je zato kriv, tko je donosio odluke!?
Je li politika pomirbe za uspostavu cjelovite države to da se ide u rat s muslimanima kada srbi počinju gubiti - dakle prihvaća se igra KOS- ili slijede njegovi nalozi na štetu hrvatskih interesa - tko to čini!?
Treba dati odgovore bez preskakanja i previđanja pa ćemo vidjeti po današnjim plodovima za čiji račun je ta "pomirba" išla, odnosno na čiju štetu!
Ovo nisu neki spoznali na kraju nego su upozoravali i onda u jeku agresije - da se razumijemo!

Imali smo povijesnu priliku za obnovu NDH i prokockali smo je dopuštajući udbašku igru - čijom krivicom i kakvom pomirbom...
Ako je pomirba onda oni koji su u krivu bili su se pokajali i došli se boriti rame uz rame sa onima koji su uvijek bili na pravom putu, a ne dojučerašnji krvnici nas vode u pravednoj borbi - dakle partizani uvijek na čelu borbe u kojoj Hrvati gube glave - za čiji račun...
"Pomirba" je bila zavjesa za naivne i dobitna karta za udbaše i neprijatelje Hrvatske i smrt za Paradžika, Barešića, Kraljevića i ostale...

Zaista treba uvidjeti gdje je korijen toga da smo mi imali Hrvatsku samo za vrijeme rata dok još granice nisu bile formirane i kada smo se borili za Hrvatsku (pjevajući Juri i Bobanu), a ne za kiflu (pjevajući po šumama i gorama) - gdje nam nestade Hrvatska i gdje su Hrvati u BiH!?

I konačno zašto nitko od otporaša ne napisa tada: Pozor Ustaše - PRODANA JE GOTOVO CIJELA BOSNA!

E moj narode!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: pon pro 10, 2012 14:40 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Moj dragi Drinski!

Kako mi je drago i slatko u grlu da misliš kao ja i mnogi drugi držqvotvorni Hrvati. Ali, ne može se glavom kroz zid. Kada to kažem želim reći da se je ipak, što se tiče hrvatske političke emigracije, radilo u odrazu vremena, onog vremena u kojem smo tada živijeli. Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.

Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990 god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplaka pitajuću dra. Franju Tuđmana: "Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945 nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući..." Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovoriosa: "Nismo još vlast preuzeli..."

Moj dragi Drinjski, vraćajući se kući za Austin, Texas, u zrakoplovu sam napisao pismo mojem bratiću Miši, Mile Boban, (1961-) (moja pok. Majka od milja ga je prozvala Mišo kada je bio mali, jer se je rodio u istoj kući i odrasta gdje sam se i ja rodio) koji je tada radio za HRT u Zagrebu kao tehnički inžinjer. Pronađi to pismo: klikni Jedno pismo pa pročitaj. Pismo je pisano onog vremena a ne današnjeg vremena. Ako se je itko razočarao u ishod djelovanja HDZ, svakako je to hrvatska politička emigracija, mislim na oni dio koji je još živ, djelotvoran i nije izgubio nadu u bolju budućnost.

Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Jović Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: "O Isukrstati! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko' jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo..."

Ivan Čale je bio član Otpora i predsjednik ogranka u New York-u. Uhapšen je s drugim šestoricom Hrvata 12 prosinca 1980. Druga desetorka članova HNO je uhapšena dan kasnije prikazanja Gospe u Međugorju šestero djece, tj. 25 lipnja 1981., među kojima sam i ja bio kao Pročelnik organizacije Hrvatski Narodni Otpor...

Ovom prilikom ti želim, dragi prijatelju, čestitati Sretan Bižić, vesele Božićne blagdane, berićetnu i veselu Novu 2013 Godinu!

Pozdra. Bog! Otporaš.

ZDS!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: sri pro 12, 2012 14:03 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
Citat:
Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.

Bilo je i drugih u emigraciji koji su htjeli osnovati HSP u Domovini ili pristupiti tada osnovanom HSP-u... mogli ste predati HNO HSP-u i mogli smo biti korak bliže NDH a ne kifli...

Citat:
Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990 god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplaka pitajuću dra. Franju Tuđmana: "Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945 nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući..." Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovorio sa: "Nismo još vlast preuzeli..."

To da Janko hoće kući trebao je reći nama koji smo osnivali HSP i koji smo se zalagali za NDH, a ne to tražiti od onih koji su podržavali one koji su Janka i protjerali tamo di je plakao za kućom...
A što se tiče "Nismo još vlast preuzeli...", kako su mogli doći oni koje se željelo i to sa jugo pasošem - očito je Janko bio koristan dok je pare davao...

Citat:
Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Jović Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: "O Isukrstati! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko' jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo..."


Imali smo mi i veću državu pa smo je izgubili! A sada imamo kiflu u kojoj smo na milosti udbaša i izgubljenu BiH! Zahvaljujući komu i čijoj naivnosti...
Zaista me zabrinjava to kako su neki naši iz emigracije boreći se za NDH pali u ruke jugovića čim su im spomenuli Hrvatsku: nimalo nepovjerenja prema partizanima, nimalo sumnje prema krvnicima, ništa od one "koga su zmije grizle i gušćerice se boji", ništa...


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: sri pro 12, 2012 14:06 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
Uz rezervu prema udbašu ipak vrijedi pročitati:

BIVŠI AGENT UDBE OTKRIVA: Udba pomogla Tuđmanu da dođe na vlast, jer jedini od kandidata nije mrzio Tita

U posljednje vrijeme Željko Kekić, udbaš u mirovini, priprema knjigu pod naslovom „Čovjek i njegova sjena“ u kolaboraciji sa svojom nekadašnjom ”špijunskom metom” Antom Kovačevićem, koji je devedesetih bio čelnik stranke demokršćana, danas potpuno ugasle.

Doduše, knjiga za sada nije odmakla puno dalje od naslova, no sama tematika jamstvo je kako će ista podići podosta prašine, jer bi se po prvi puta u hrvatskoj literaturi pojavile ispovijedi ”s obje strane”, progonitelja i njegove lovine, koji su na ovim prostorima oduvijek zamjenjivali uloge. Iz Kekićeve dragocjene memorije, dakle proizlazi da je Franjo Tuđman na isti način izabran za državotvorca i povijesnoga velikana.

„Pa svima nama, osamdesetih godina bilo je jasno da se sve klima. Hrvatska Služba državne sigurnosti, koliko sam mogao čuti, u to doba vjerovala je da će Jugoslavija otići u labavu konfederaciju, što znači da Tito neće postati apsolutni negativac. Godine 1986. i 1987. udbaška elita obavljala je tzv. informativne razgovore s cijelim nizom evidentiranih disidenata, koje je do tada obrađivala. Došli su do zaključka da je Franjo Tuđman jedan od podobnijih za tranziciju. Nije Tita smatrao crnim vragom, za razliku od većine ostalih. Vjerojatno je zbog toga jedini dobio putovnicu 1987. kako bi u emigraciji okupio snage za sve ono što se kasnije događalo“, kaže Željko Kekić, koji je danas 50-godišnji privatni poduzetnik i vlasnik karlovačke Radio Mrežnice, dragovoljac Domovinskog rata i prvi od agenata nekadašnje tajne službe koji je još pred 15-ak godina javno priznao – da je svojedobno uhodio ljude koji su 1990. lansirani u političke lidere.

Izabran je, dakle, čovjek koji zajamčio vašoj Udbi da lustracije biti neće?

- Nije bio problem u lustraciji, barem ne za mene, nego strah da ne dođe do osvetničkih likvidacija. Sjetite se samo kako su neki, u ime SZUP-a oteli i mrcvarili Blagoja Zelića. Ne, bio je to strah za vlastiti život i živote svoje obitelji. Rat je osobito tome pogodovao: nitko nije mogao znati da li će završiti kao leš u Pakračkoj Poljani.

No, jeste li strepili od lustracije?

- Nisam se bojao lustracije. Lustracija bi značila da je nama, koji smo do tada radili za Udbu zapriječen ulaz na javne i državne funkcije. Pa što onda? Bio sam na to spreman, činilo se prirodnim da će se to dogoditi. Zato sam 1990. sa kolegama osnovao firmu koja se trebala baviti detektivskim poslom, računajući da ćemo se baviti privatnim biznisom. No, lustracija nije obavljena i ja sam ostao uposlenik iste ustanove koja je preimenovana u SZUP. U samostalnoj Hrvatskoj naslijedila je komunističku tajnu policiju. Tako sam ostao u državnoj instituciji do 1995., bez obzira na promjene.

Dobro, vaša tajna služba izabire Tuđmana koji će spašavati njihove živote. Na kraju, postigli su puno više: ostali su na svim pozicijama, samo pod nekim drugim nazivom.

-Pa gledajte, bio je rat. Pokazalo se da je profesionalizam važniji od prošlosti. Tvrdim vam da obavještajno - analitički mozak jednoga Zdravka Mustaća neće nitko skoro nadmašiti. Tehnika tajnih službi ionako je uvijek ista. U odnosu na Udbu, danas se jedino promijenila profesionalna etika.

Dajte, pojasnite.

- U ono doba, ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent. Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide.


POČETAK RADA U UDBI

A kako ste to vi radili?

- Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kada smo obrađivali anarho - liberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima moga tobožnjega studija.

Kako ste uopće dospjeli u tajnu službe?

-Ja sam posljednja, najmlađa generacija SDS-a SR Hrvatske. Pohađao sam policijsku školu. Od 16-te godine bio sam član Partije, vjerujući stvarno da nema boljega svijeta od tadašnje Jugoslavije i njezine Partije. Ideološki čist, koliko i naivan. Iz moje generacije, od nas 450, izabrali su nas trojicu za Državnu sigurnost. Istina, bilo je puno kandidata srpske nacionalnosti, no sva trojica bili smo Hrvati, što demantira današnje priče o srpskoj „udbaškoj“ privilegiranosti. Raspoređen sam u Centar Zagreb, u odjel tajne pratnje. Koliko se sjećam, na tim zadacima obrađivali smo godišnje barem 300 „objekata“, tako smo ih zvali. Jedan od njih bio je Anto Kovačević, označen kodnim imenom Crni.

Sjećate li se svoga prvoga zadatka?

- Prvoga? Ne. Sjećam se drugoga, jako dobro, malo nakon Titove smrti, u ljeto 1980. Uključili su me u tajnu operaciju kodnoga imena „Lasta“. Bio sam uključen u uhođenje Franje Tuđmana od njegove kuće u Nazorovoj ulici.


RAZGOVOR SA ZAPOVJEDNIKOM HANDŽAR DIVIZIJE

Godine 1990. pojavilo se puno stranaka. Za koju ste se opredijelili?

- Svima sam pomagao, od HDZ-a, do HSLS-a. Nakon Partije, u kojoj sam nakon početnoga idealizma, brzo otkrio da lažu, kradu, varaju, ideologija me prestala zanimati. Stav sam definitivno učvrstio kada sam 1991. dočekao dr. Zvonimira Marasa. Čovjek je bio zapovjednik handžar divizije u NDH. Odveo sam ga Josipu Boljkovcu, tada HDZ-ovom ministru unutarnjih poslova. Njih dvojica su sjeli i počeli razgovarati o istim situacijama, samo svako sa svoje strane. Tada sam shvatio da ne postoje crno - bijele stvari, nego nešto između. Ali postoje različite etikete i simboli.

Vas je Boljkovac zadržao u institucijama sistema, kako se to danas kaže?

-Da. Potječemo iz istoga kraja. Znao je za mene, jer sam kao udbaš dogurao do sekretara dugoreške omladinske organizacije. Smatrao je da su moje znanje i iskustvo važni za stvaranje države. Kao dragovoljac, sudjelovao sam u stvaranju i naoružavanju Hrvatske vojske

Po istom se principu promoviraju i današnji političari?

-Naravno. Čak štoviše, prepoznajem suradnike nekadašnje tajne službe u Saboru, na mjestima predsjednika općina, koji su zvijezdu promijenili šahovnicom, znajući da neće biti otkriveni samo zato što je dokumentacija o nekadašnjom doušničkoj mreži uništena. Svaki operativac nekadašnje tajne službe, jako je štitio svoga suradnika. Ni svojim šefovima ponekad nije odavao njihov identitet. Davali smo im kodna imena, sova, jastreb…

Pravi zvjerinjak. I sada pišete knjigu s Antom Kovačevićem u ime Tuđmanovog nacionalnog pomirenja u novoj varijanti?

-Ideja nije moja. Zapravo nam je bubu ubacio Zdravko Tomac, dok je vodio emisiju na Z-1. Te emisije više nema. Meni je palo na pamet da bi projekt imao smisla ako uspijemo okupiti još mojih kolega koji su bili zaduženi za Kovačevića. Neki od njih imali su cijelu doušničku mrežu u Kovačevićevom selu. Ja nisam sklon mistifikacijama, volio bih i sam znati istinu. Što se sve zbivalo oko tog čovjeka. Problem je u tome da se moji nekadašnji kolege skrivaju ili ne žele govoriti.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: sri pro 12, 2012 19:41 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Dragi moj i predragi brate Drinski, stisnuti očiju potpisivam svaku riječ koju si ovdje iznio. Predpostavimo samo za trenutak, da uopće nije bilo hrvatske političke emigracije, kao što nije bilo ni slovenske političke emigracije, a svi Slovenci, bez iznimke, su bili u totalu Jugoslaveni, ipak su, kada su u zemlji političke prilike sazrele, domaći Slovenci iz Slovenije su proglasili Nezavisnost Slovenije. Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije. Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala. Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata koji su na refrerandumu 1990 godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata, jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiće ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido - i zbog toga se razišao od Poglavnika - da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA. To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995 u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana u sinovi Ustaša preko vojničkog telefona - broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate B....., kojemu je moj otac Petar bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili.

Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: ...SVI ONI KOJI ZAGOVARAJU USTAŠKO PARTIZANSKI RAT, SU IZDAJNICI HRVATSKE NACIONALNE STVARI...

Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

Bog! Otporaš

ZDS!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: čet pro 13, 2012 10:27 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
Citat:
Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije.

Ne može se promatrati te stvari odvojeno, jer tko se bori za isti cilj nađe se... emigracija koja se borila za tekovine NDH, odnosno slobodu i nezavisnost naroda i države se borila sa Hrvatima u domovini i obrnuto, a kad će doći "moment" i je li došao najbolje znaju oni koji se za njega bore...

Citat:
Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala.

Kako tko, netko se i djelatno borio i pokušavao utjecati na tokove koje je udba dobrano kontrolirala i zato jesmo ovdje gdje jesmo...

Citat:
Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata koji su na refrerandumu 1990 godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata, jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiće ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido - i zbog toga se razišao od Poglavnika - da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA.


Ma Hrvati u domovini i svijetu su izabrali ono zašto su se borili i bore se...
Ovo o razlazu za Poglavnikom ne stoji... Ja se s tim ne slažem i stojim uz Poglavnika!
Poglavnik je bio i ostao na pravoj liniji!
Ja u domovini sam dobiavo glas od HOP-a, a za HNO tada nisam ni čuo... i do nikakve pomirbe nije došlo, samo su se komunisti pritajili u strahu od pravedne osvete (rezonirajući svojom komunističkom logikom) mada je malo tko od Hrvata koji su bili na pravoj strani o tome razmišljao i bio spreman izvršiti djelo pravde!
Ovo kako ti govoriš o nekim primjerima - ja mogu isto reći iz usta jednog emigranta iz Njemačke: koje prvi došao Hrvatima vani i rekao im Hrvatska svi su ga podraži mada bio i čoban... - Zna se tko je prvi mogao doći vama i tko mu je to dopustio i emigracija ga je podržala umjesto da je podržala one koji su bili za NDH, a ne za kiflu i sa NDH mahala samo dok vas ne prevede žedne preko vode za račun komunista i jugoslavena...
Dakle što je general postigao time što se razišao s Poglavnikom, samo je oslabio nacionalnu borbu koju je Poglavnik poveo i general ga slijedio...

Citat:
To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995 u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana u sinovi Ustaša preko vojničkog telefona - broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate B....., kojemu je moj otac Petar bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili.

Ma to je minorni primjer...
Ja sam u tom rovu u Glamoču bio... i uvijek je bilo nekih komunjara koji bi se ponekad okuražili i počeli opravdavati prljavu savjest, ali pjevalo se Juri i Bobanu, a ne po šumama i gorama (jer oni za to hrabrosti nisu imali i zato su bili sa nama u rovu, a nisu se pridružili onima koji nas sve napadaju iako su mnogi ideološki bili na strani napadača) - dakle nije to POMIRBA, oni su ta manjina bili sa nama u rovu zbog razno raznih kalkulantskih razloga za svoj interes, a ne što su srcem podržavali ideju nezavisnosti... A mi svjesni smo se borili za NDH, a oni za karikaturu NDH - zajedno protiv agresora i zahvaljujući toj prevaldavajućoj pomoći koji su dali i emigracija i UDBA cilj su ostvarili ovi "zajedno sa nama u rovu" koji su se borili za karikaturu NDH i kojima je sloboda hrvatskog naroda nužno zlo u borbi za svoje izopačene interese, svoj komunjarski život i vlast u rukama uz pomoć koje neće doći do lustracije i pravedne kazne... ZAR JE TO POMIRBA!? Onaj koje najviše stao na put da razotkrije i pomrsi cilj takve "POMIRBE" taj dobio metak: Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Ante Paradžik, Blaž Kraljević i dr. i mi smo koji smo protiv takve pomirbe morali ustuknuti da ne izbije građanski rat, jer su ovi koji vode "POMIRBU" NA NJEGA BILI SPREMNI i o kakvoj onda pomirbi govorite - to je dokaz da im je samo vlast bila na pameti zbog svojih izopačenih interesa, a ne radi nikakve stvarne pomirbe (kad je ubijen Blaž Kraljević znate li kakva je bila situacija tada, da je neko petardu bacio mogao je izbiti unutarhrvatski sukob, a ovi su bili spremni na njega - mi smo se povukli radi nacionalnog interesa ( a sad kad vidimo sve možda je to bilo krivo, jer odustajanjem od istine radi "pomirbe" vragu se daje za pravo!))...

Citat:
Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: ...SVI ONI KOJI ZAGOVARAJU USTAŠKO PARTIZANSKI RAT, SU IZDAJNICI HRVATSKE NACIONALNE STVARI...

Ja se sa tom izjavom ne slažem (ovako kako je iznijeta), jer ona podrazumijeva da se ustaše bore za svoj cilj za NDH i slobodu hrvatskog naroda na cjelokupnom povijesnom i etničkom području, a partizani za jugoslaviju i raskomadan hrvatski treitorij - i sada kada se svi bore za svoj cilj hoće li oni ratovati ili će biti zagrljeni, ako ratuju znači da se bore za svoje ciljeve, ako ne ratuju onda se ili nitko ne bori za svoje ciljeve ili se bore za nešto drugo (jedan od ovih pojedinačnih ciljeva ili neki drugi novi...) - dakle vidimo što je ta POMIRBA značila i za čiji interes i na čiju štetu...
I pitanje je hoćemo li je ikada ispraviti i uz kolike žrtve, jer se pravi Hrvati s početka priče i dalje bore za svoj cilj, a ciljeve jugokomunizma se bore i dalje (unatoč POMIRBI!) CRVENI KOJI VLADAJU S NAMA!
I pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopće više dobiti povijesnu priliku kakvu smo imali pred Banja lukom... sa ovakvom "pomirbom" smo sve izgubili i ZATO BI NEKI TREBALI POVUĆI KOZENKVENCE koji su napustili Poglavnika i zlatno tele našli u PARTIZANU!

Citat:
Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

Bog! Otporaš

Naravno svako dobro i sretni blagdani!

Bog i Hrvati!
Za Poglavnika i Dom spremni!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: čet pro 13, 2012 15:23 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Bog! Drinski,

A šta reći na sve što si iznio, osim da je to tako i da je više nego žalostno što je to tako. Ali, kako to promijeniti za bolje? I na jednoj i na drugoj strani su Hrvati, ali posvađani. Kako ih izmiriti?! Hoćemoli se moći izmiriti ako se sustavno i stalno budemo prepirali oko pokojnih ideja iz prošlosti, jer nezaboravi, Drinski, da smo mi Hrvati posebni narod na svijetu, koji, uz svoje hrvatstvo ima i svoju ideju, za koju je spreman, ne samo boriti se za nju nego i poginuti za nju.

Pričao mi je jedan dobar Hrvat, Livnjak, Ivan Barun, u Parizu koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, priču kako su dva brata putovala kroz Bosnu i nevrijeme ih zateklo u Banja Luki. Snijeg je padao a oni se sklonili kod nekog prijatelja i tu su prenoćili. Poslije večere skupilo se društvo iz sela kod domaćina. Počeli su igrati mice/kozavice ili sl. na stolcu i u razgovoru palo pitanje: koji je grad veći Banja Luka ili Sarajevo. Jedan od braće je rekao da je Banja Luka veća od Sarajeva. Svi nazočni su rekli da je Sarajevo veće, ali brat koji je rekao da je Banja Luka veća je ostao kod svoje tvrdnje koju nije htio poreći. kada su dva brata otišli na spavanje, onaj drugi brat upita brata: pa bolan, kako si ti moga reć da je Banja Luka veća nego Sarajevo, kat i Bog i čovik zna da je Sarajevo veće. Brat na to odgovori: Je.o ga ti, ja se privario i zbunio pa tako reka. Di ću ja kasnije to opovrći i sam za sebe reći da sam slaga.

Eto, dragi moj Drinski, za mene je ova Ivana Baruna priča uvijek bila jedna vrsta karakteristike nas Hrvata. Ti meni opisa onog Udbaša koji da će sada knjigu napisati kako su oni radili. To je pohvalno i ja mu na tome čestitam. Kamo sreća kada bi i drugi, poimenice Josip Perković, Josip Boljkovac, Josip Manulić, Edo Bulat, Stipe Mesić i drugi koji su još živi, se ugledali u tog Udbaša o kojem si ti pisao pa da i oni napišu svoje knjige o onom što oni znaju. Ali oni to partizanski i u ime Partije još uvijek sakrivaju. To je ta njihova životna škola kroz koju su prošli i koje se još uvijek drže. Njihovo vrijeme ističe, a naše dolazi. Vjeruj ti to mene, dragi moj Drinski...

Iskreni pozdravi i ostajem uvijek Za Poglavnika i Dom Spremni! A ti, kada tebi srce kaže da vjeruješ starom Otporašu, onda mi se javi.

Bog! Otporaš

ZPIDS!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: pet pro 14, 2012 09:45 
Offline
Site Admin
Avatar

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Prenosim sa portala: Stina hrvatskih pradidova ovo razmišljanje...

OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO

Piše: Ante Matić

"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu." dr. Ante Starčević

Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istinu u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo. Kada ističem sakatost naše nacionalne misli kao ideje vodilje, slobode, fundamentalne istine u nama o nama i našem, a kao naše glavne boljke, onda mislim da je ona najizraženija kod onih koji bi (valjda) trebali predvoditi narod, dakle kod protežirane inteligencije, a izrazito manje izražena kod običnog puka, koji je neopterećen i neparaliziran "dosezima" moderne civilizacije potpomognute politikom srbokomunizma, svojom žilavošću i vezanošću za svoju rodnu grudu i očuvao bit i mogućnost života hrvatske nacionalne ideje na čitavom nacionalnom prostoru! Dakle, fizički opstavši na svom nacionalnom prostoru ti "obični" Hrvati su jamac i sigurni uvjet opstanaka hrvatske nacionalne misli i, što je najvažnije, njenog sutrašnjeg rasplamsaja svom zatomljenom silinom koja će i omogućiti oživotvorenje hrvatske slobode na cjelokupnom hrvatskom prostoru oličene u državi svih Hrvata! Hoću reći to da su naši istaknuti, bolje reći protežirani, intelektualci glavni osporavatelji očuvanja ideje o cjelovitosti i neraskidivosti hrvatskog nacionalnog teritorija, a tako onda i pomagači agresoru u njegovim zločinačkim pretenzijama. Jer ako sustavno uvjeravamo narod da nešto nije njegovo kako će on onda to i braniti uvjeren u istinost te notorne neistine. Ako se komu ovo čini pretjerano neka se prisjeti najnovijih događaja kojih smo svjedoci kao i događaja od prije, kako sam već rekao, 10 ili 14 godina. Sjetimo se pada Vukovara, Posavine, i upitajmo se kada smo zadnji put u medijima vidjeli i čuli dosljednu, istinitu i cjelovitu informaciju o tome?! Sjetimo se one emisije na našoj TV, u jeku srbočetničke agresije, koja je nazvana "RAT ZA SLOBODU", da bi samo par dana poslije promijenila naziv u "ZA SLOBODU"! Zašto, zbog čega?!

Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko! Kada se sve to podrobno odvaga i prouče sve činjenice ispada da oni koji nas vode, zapravo, nemaju dovoljno vjere u u narod kojem pripadaju, odnosno, nemaju čvrstog, jasnog i bezkompromisnog hrvatskog osjećaja, dakle, nosioci su osakaćene hrvatske nacionalne misli! A kruna te osakaćenosti je nepriznavanje hrvatstva Bosne i Hercegovine, nepriznavanja temelja hrvatstva: Bosna i Hercegovina je neraskidivi i neotuđivi dio HRVATSKOG NACIONALNOG TERITORIJA kojeg je hrvatski narod nastanio po svom doseljenju prije 14 stoljeća i učinio svojom HRVATSKOM DOMOVINOM!!! Kada takvi kažu Hrvatska, što oni pod tim svetim imenom misle? Jasno, za njih je Hrvatska ono što im je u naslijeđe ostavio najveći zločinac nad hrvatskim narodom: J.B.Tito. Za takve spodobe je Hrvatska jučer bila ostatak ostataka, a sutra bi za Hrvatsku priznali i bilo kakvu karikaturu karikature Hrvatske. Dakle, za njih Bosna i Hercegovina nema nikakve veze sa Hrvatskom (osim što su se tu zatekli neki koji se nazivaju Hrvatima, vrag bi ga znao kojim čudom), a i sama pomisao na to je terorizam, nasilje, pretenzije prema tuđem (čijem, svojem!?), zločin, fašizam, "do drine" i sve tako u najboljem stilu jugosrbokomunizma.

Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu! Zaslijepljenim nosiocima sakatosti hrvatskog duha treba biti jasno da je ta Bosna i Hercegovina SRCE I DUŠA Hrvatske Oca domovine dr. Ante Starčevića i svih znanih i neznanih koji krvcu proliše radi hrvatske slobode i hrvatstva. To su naše pokrajine ("mene srdce vu Bosniu vleče" Nikola Bakač-Erdödy), to je Hrvatska cjelokupnog hrvatskog naroda! Nasuprot tomu, svi oni priznaju turska, austrougarska, velikosrpska, srbočetnička, i čija sve ne osvajanja i presizanja čiji je glavni rezultat otrgnuće glavnine Hrvatske, otrgnuće Bosne i Hercegovine. Oni priznaju svoje bezkičmenjaštvo, kukavičluk i ravnodušnost prema najvitalnijim interesima cjeline svog naroda i nacionalnog teritorija koji je bez Bosne i Hercegovine bogalj, osuđenik osuđen na propast! Reći će mizerije to je realnost. Da, realnost jačeg neprijatelja za sada, ali nije realnost za slobodni i čisti HRVATSKI DUH kao nosioca hrvatske nacionalne misli koji će, u svakom istinskom Hrvatu neopterećenom srbokomunističkim virusom, donijeti SLOBODU svom narodu i vratiti i ujediniti sve SVOJE okupirane i otrgnute prostore DOMOVINE HRVATSKE! Oni tako, načeti bolešću srboboljševizma, idu naruku velikosrpskom agresoru koji je okupirao veliki dio Bosne i Hercegovine, Srijema, Baranje…Oni kao neki zaštitnici Hrvatske i hrvatstva spominju sve samo ne Bosnu i Hercegovinu kao dio Hrvatske, ne shvaćajući da je upravo Bosna i Hercegovina KLJUČ hrvatske cjelovitosti, slobode, sreće i blagostanja, (pa komu, još, nije jasno da bez Herceg-Bosne nema rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja!) idući tako, opet, na ruku ne samo sadašnjim velikosrpskim zatornicima svega hrvatskog, nego i sutra novim pretenzijama novih agresora pod plaštem demokracije, europejstva, multietničnosti, itd. Oni, tako, "otvaraju" europske putove nezavisnoj BiH kao nehrvatskoj zemlji u kojoj će Hrvati biti jedni od mnogih i ravnopravno zadnji u svojim pravima i osuđeni na iseljavanje ka hrvatstvu osakaćenom za zajedništvo braće i cjelinu svoga teritorija. To su glavne, primamljive, rezervne, zasade svakovrsnih srbokomunista, orjunaša, udbaša, boljševičkih demokrata, odnosno europejaca kojima se na sam spomen cjelovite Hrvatske, slobodnog i ujedinjenog hrvatstva (Drine), zakrvave oči u zločinačkom porivu zatiranja svega hrvatskog pred sobom uz nezaobilaznu lekciju zločinačke "istine" o hrvatskom genocidu, fašizmu do Drine, antisemitizmu i da ne nabrajamo dalje.

Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni! Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija. I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga. To "piće" od kojeg se mnogi nikad ne trijezne je osakaćena hrvatska nacionalna misao, na čije otrgnuto mjesto je prikrpljena misao antihrvatskog eurpoejstva i ulizivačkog sluganstva svim neprijateljima hrvatskog napretka i slobode. Nu, još je žalosnije, blago rečeno, što nas takvi "alkoholičari" vode u "svijetlu budućnost", prije svega naše vlastite propasti, jer su oni u nju već, kao i onda Juda Iškariotski, već dobrano zakoračili na njima prihvatljiv način negirajući sve ono što Hrvata čini Hrvatom, a sve zarad svog komoditeta i dosegnutih svakovrsnih izopačenih blagodati koje sluzi padaju s gospodareva stola. Ako se opet u sjećanju vratimo unazad, kada je srpski agresor bio gotovo pred porazom u proteklom ratu, onda vidimo da je, opet, rezultat tog njihova "pijanstva" da su zaratili i s muslimanima u BiH( bačena kost razdora od srpskog KOS-a i englesko-francuske antihrvatske politike) i pri tome širokogrudno sklapali raznorazne saveze s hrvatskim zlotvorima, zatornicima svoga naroda, koljačima hrvatske djece, silovateljima hrvatske majke, a sve u svojoj izopačenosti, ravnodušnosti, kukavičluku i izdajništvu prema svojoj isturenoj i najugroženijoj braći! Iz svojih udobnih fotelja, zagrijanih stanova punih stolova u hladnoj zimskoj noći, siti dok drugi gladuju i ginu na fronti i u svojim domovima, oni su spremni u svojoj antihrvatskoj mržnji stvarati nove neprijatelje hrvatskom narodu i slati hrvatske sinove i kćeri na tu novu vještačku frontu nazovi nacionalnih interesa gdje su istinski Hrvati unaprijed osuđeni na smrt i njihova borba na propast. A sve to, valjda, da se svide Srbima, četnicima, svakovrsnim zločincima koji će im se smilovati i pristati da se podijeli hrvatska zemlja! Da se pobiju i protjeraju poput stoke Hrvati Vukovara, Banja Luke, Bihaća, Škabrnje, Kotor Varoši, Fojnice, Grahova, Voćina, Glamoča, Drvara, Sarajeva, Ravnog, Subotice i tako dalje i tako dalje. Da više ne bude hrvatske Bosne i Hercegovine, hrvatske Baranje, hrvatskog Srijema, Bačke, Banata, Boke, dakle, da ne bude više hrvatske smutnje( da ne bude "utega" na njihovu putu u njihovu EU, odnosno EYU!). Da postane nemoguća cjelovita Hrvatska. Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela? Dalje, komu je svakodnevno slano na tisuće i tisuće tona nafte dok traju svjetske sankcije protiv agresora? Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?! Na čiju nesreću, znamo! Pa upitajmo se koliko naših mladih života pade u Oluji od hrvatske nafte u četničkim tenkovima. Zaista, nečuveno. I zašto se onda danas ne bi srpskim povratnicima, koji se nisu uspjeli vratiti na svojim tenkovima u poraženu RH, obnavljale kuće, a Hrvatima kojima su ti isti sve porušili, popalili i pobili se to ne omogućava. Isto tako, zašto bi nam onda bilo čudno da je amnestija proglašena prema tim pripadnicima agresora koji nas nisu uspjeli sve pobiti i poklati, a nije proglašena prema onima koji su možebitno prekoračili nužnu samoobranu protiv tih zlotvora. I zašto bi nam onda bilo čudno da se naši osloboditeljski generali gone kao bijesni psi i isporučuju u naše i Haaške kazamate.

Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH! I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara. Osvrnimo se, dalje, i na ravnodušnost koja prati mučeništvo Hrvata Banjalučke biskupije, te Posavine i ostalih isporučenih Srbima u tzv.RS. Svi ti naši "veleumnici" ograničavaju i onemogućavaju jedino ispravnu hrvatsku politiku pravdajući se nenaklonošću svijeta i malim brojem istinskih hrvatskih prijatelja među stranim državama. E da bi u isto vrijeme otjerali i okrenuli protiv sebe i one malobrojne prijatelje u svijetu svojom politikom onda "dogovaranja s Miloševićem", "podjelom Bosne", i ratom s muslimanima i neodlučnoću u ostvarivanju krajnjeg nacionalnog cilja, a danas kao guske u maglu hitaju u europu njihovu. I tako, kada treba oslobađati i jačati svoje i kad možemo računati na neke svjetske tokove onda se kaže ne možemo mi protiv čitavog svijeta, a kada je raditi protiv sebe, protiv hrvatskih nacionalnih interesa, onda su oni "hrabri" i mogu biti i protiv zdravog razuma i protiv čitavog svijeta! Svi ovi problemi su tu i toliko bolno očiti i tim više i lakše ih, oni koji su za to odgovorni, previđaju i omalovažavaju i osporavaju "činjenicama" i prozirnom argumentacijom. Oni će naći tisuću i jedan razlog da je to sve tako moralo biti i da su oni učinili sve što je potrebno. Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga. Međutim, bili su licemjeri i imaju mnoge nevine na duši. Može se netko hrabriti i tješiti, zapravo zavaravati i prikrivati svoje kardinalne pogreške, da smo učinili mnogo i da smo "obranili" zemlju i da "imamo Hrvatsku". Samo, kažem Vam, oni mučeni, zaklani, izmrcvareni, koji su i prije svoje smrti mogli vidjeti i čuti svoje "vođe" kako govore da smo pobijedili u ratu kojeg, začudo, nismo ni proglasili (pa valjda zato i ne tražimo odštetu) i da je vrijeme za mir i blagostanje, sigurno im neće oprostiti niti će istinskim Hrvatima dati mira dok i zadnje hrvatsko dijete ne bude slobodno i bezbrižno u svakom kutku lijepe nam i cjelovit domovine. Neće im oprostiti i toliki hrvatski branitelji koji su prisiljeni i dan danas dizati ruku na sebe jer su na sve omogućene načine obespravljeni i pogaženi! Nadam se da su oni jadni starci i starice, djeca uz majčine skute, i mrtvog oca s praznom puškom, u redu pred četničkim nožem, imali snage u svom samrtnom kriku izreći, s Hrvatskom na usnama, i zadnjem veleumnom "nevjernom Tomi" svoje viđenje Hrvatske i da će ta jeka pravednika stići i dan danas i do naših ušiju i ušiju onih koji nas vode dajući snagu i prosvjetljenje svim rodoljubima i domoljubima, a prokletstvo svim prodanim dušama koji su za 30 srebrenjaka Jude Iškariotskog prodali i pod neprijateljski nož izručili svoju nevinu i bespomoćnu braću! I onda, tko je taj koji će poslije svega toga povjerovati u njihovu fatamorganu o našoj pobjedi i putu u blagostanje. Zaista, samo bijednici i izrodi roda hrvatskoga kojima život hrvatskog čovjeka i njegova krvlju natopljena sveta gruda vrijedi koliko i neka reklama na TV-u u vrijeme kada je trebala ići istinita emisija o stradanju hrvatskog naroda i mjerama koje treba poduzeti u cilju što bolje i temeljitije obrane i oslobođenja, obnove i razvitka domovine Hrvatske.

Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu! Jer, sjetimo se riječi Oca domovine: Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja. I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.

Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.

Zato, trgnimo se i razmišljajmo svojom glavom izliječenom od bolesti i razorenosti hrvatske nacionalne misli i ispravnih nacionalnih htijenja. Pred sobom, svojom savješću, svojim narodom, izrecimo ono što jest (Da, zaista, zgriješiti šutnjom kada bi smo trebali govoriti čini nas: KUKAVICAMA!), ono što je istina, a odbacimo s prezirom laž kao istinu. Hrvatska je na meti svakovrsnih zlotvora zbog svoje vrijednosti, svog bogatstva, svog položaja i svog radišnog stanovništva. Prema tomu moramo se boriti i obraniti od svih nasrtaja na naše i biti uistinu svoj na svome. Da bi smo to i uspjeli mora nam svima biti jasno što je naše i da nema ničeg svetijeg od obrane svoje braće i sebe sama, svojih svetih ognjišta, svoje Domovine. U tom cilju moramo biti složni kao jedan i činiti sve, bezuvjetno sve, da budemo snažni i učinkoviti u svakom smislu e da bi i mogli obraniti sve svoje. Sve ljudske i materijalne potencijale moramo staviti u funkciju svakovrsne obrane i razvoja. Razvoj obranbenog, vojnog sustava je pri tom jedna od prioritetnih zadaća uz jačanje borbenog i zatomljenog hrvatskog duha solidarnosti i jedinstva. Samo tako ujedinjeni u jedinstvu istinskog hrvatskog nacionalnog duha, hrvatske nacionalne misli i svijesti, imati ćemo za cilj i istinske hrvatske nacionalne interese koji će kao takvi zaista biti u interesu cijelog naroda i cijele domovine Hrvatske.
Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda. Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?! Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju. Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.

Učiteljica takvog života zove se PRAVAŠTVO. S pravaštvom HRVATSKA NACIONALNA MISAO sjaji punim sjajem kao jasna i vječna zvijezda vodilja hrvatskog naroda i domovine kroz sve bure i oluje ka sreći, slobodi i blagostanju. Naš Otac domovine dr. Ante Starčević nam je tu svu nauku našeg uspjeha sveo na dva gesla: BOG I HRVATI! i HRVATSKA HRVATOM! A imajući u vidu i dopunu dr. Ante Pavelića: ZA DOM SPREMNI! - to imamo svu mudrost potrebnu za ozdravljenje hrvatske nacionalne misli, svijesti i oživotvorenje svog višestoljetnog sna! Imamo PRAVO I OBVEZU! Držimo se toga kao jedan i uspjet ćemo. Jer samo tako uskrsnut će slobodna i cjelovita nezavisna država Hrvatska na dobrobit nas i svih njenih žitelja, sadašnjih i budućih pokoljenja! Krenimo tim svetim putom ka svojoj slobodi i sreći prisjećajući se misli Oca domovine koji kaza:
Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli; Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: INTERVIEW S VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM
PostPostano: pet pro 28, 2012 16:43 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
INTERVIEW S GENERALOM VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM

Nova Hrvatska br.3-4 1960. iz Londona je imala interviw s generalom
Mkaslom Luburiće. Interviw je bio ni četeri mjeseca poslije
Poglavnikove smrti. Interview sam po sebi nije toliko važan, koliko je
važan sadržaj i osoba koja ga je dala. Skoro sam šest desetljeća u
emigraciji i mogu tvrditi da se je ovaj interviw ponavljao kao i sv.
Evenđelje, i poradi toga čestog ponavljanja je ovaj interview dobio
vrlo važno povijesno značenje. Donosim ga ovdje na stranice Slobodne
Dalmacije u cijelosti za sve Hrvatice i Hrvate koji danas, svi skupa
smo veseli i slavimo oslobođenje naših hrvatskih generala, Ante
Gotovine i Mladena Markača, koji su jučer, 16 studenoga 2012 godine
oslobođeni svih i najmanjih krivnja ratnih zbivanja u Domovinsko Ratu.
Otporaš.

Dopisnik "Nove Hrvatske", koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao
u Madrid da napiše posebni izvještaj o tom dogadjaju, posjetio je
takodjer generala g. Vjekoslava Luburića, koji sa svojom porodicom
živi na obiteljskom posjedu u južnoj Španiji.

Naš dopisnik je zamolio g. Luburića da dadne interview za "Novu
Hrvatsku" što je on vrlo rado učinio, odgovorivši opširno na sva
postavljena pitanja.

Zbog visokog i važnog položaja, koji je general Luburić zauzimao u
hrvatskom jevnom životu za vrijeme rata, kao i njegove vodeće uloge u
Ustaškom Pokretu, objavljujemo ovaj interview, vjerujući da će
zanimati mnoge čitaoce "Nove Hrvatske" i da će doprinijeti
razbistrivanju bar nekih pojmova naše emigracije.

PITANJE: Da li ste Vi, g. generale i nakon Vašeg razlaza s drom.
Pavelićem ostali ustaša po svom uvjerenju i kako sada nakon
Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?

ODGOVOR: Ne bi bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i da
ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su
potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili
organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mjenjaju. Znam i
uvjeren sam da na pr. nikad više neče biti potrebno stvarati Ustašku
Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska Vojska mora
biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu,
i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi
i borbi. Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i
svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama
hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaških duh,
ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti
nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte
sam na svijetu silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu
pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih
stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku,
koja ne može biti ustaška u bližoj budućnosti-

Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i
slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svom Saboru digne
na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim.

Svijestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški Pokret. Znam da će mnogi
ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra neće donijeti. Oni
će biti grobari naše političke akcije a spasioci ustaškog duha i
imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svijestan njihovog
značenja. Zavisi od momenata, odgoja i doba, da shvatimo, da nas
Hrvatska danas treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše.
Moramo biti više patrioti nego stranačari, jer ustaštvo je bilo radi
Države (Hrvatske, mo). Prema tome treba sve podrediti potrebama
Domovine.

Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i
veličinu, ne budu realno gledali na dogadjaje, jer bi to uništavalo
baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom, koji nam
neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne može danas
slijediti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija
i borba mogla stavite sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobošenja.

PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i
velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato
Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?

ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao
vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko
su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti ni srpski
šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski je narod jedini pozvan pozvan u
svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i
onima, koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje
domovine. Pustimo dakle Narodu ulogu suca. Osobno sam spreman boriti
se ali stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji
sudac.

Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi
smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i
krivim za mnog toga. No ne smijemo dozvoliti da dijele naše stvari na
"krive" i "dužne", jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za
neprijatelje nase slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac:
(Zar i danas, 17 studenoga 2012 godine, kada Srbi u Beogradu pale
hrvatsku svetu zastavu, paleći hrvatsku zastavu skandiraju: Ovako će i
Hrvatska goriti,..bi će mesa, bi će mesa, kla ćemo Hrvate...Eto o
kojem mentalitetu ljudi je genera Vjekoslav Maks Luburić govorio, za
tri mjeseca biti će upravo 53 godine od ovog intreview,mo)

PITANJE: Kakvo bi uredjenje prema Vašem mišljenju trebalo vladati u
budućoj Hrvatskoj?

ODGOVOR: U velikob dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je
ona kadra svladati snage medjunarodnog komunizma (to nam je dokazao
pad berlinskog zida koncek 1989 godine, mo). Nama je mjesto uz te
snage demokracije i htjeli mi ili ne u Hrvatskoj će vladati
demokracija.
hrvati su išli sa silama osovine jer su ove pomogle hrvatski narod u
borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu. Da
su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima.
(Vidjelo se je da ove senag nisu htjele pomoći Dra. Vladka Mačeka koji
je bio na strani snaga demokracije, mo) Danas situsacija nije ista kao
1941. g. i narod očekuje slobodu od zapadnih saveznika. Našu
slobodarsku borbu treba zato uskladiti sa stanje u svijetu. Treba
naučiti nešto više od svijeta s kojim danas živimo i koji je
napredniji od nas u političkom razvoju. Treba učvrstiti hrvatsko
vanstranačko jedinstvo ljudi i oružja, jer je to uvjet da ne doživimo
sudbinu ruskih emigranata.

PITANJE: Upravo ste spomenuli emigrante. kakvo je Vaše mišljenje o
hrvatskoj emigraciji i što mislite kakvu ulogu mogu odigrati hrvatski
emigranti.

ODGOVOR: Od emigracije ne trebamo mnogo očekivati. Velikim dijelom
ona je ostarila i preživjela u mnogom pogledu. Opasno je ako
zavaravamo sebe i druge te mislimo da je drugačije. Domovina od nas
očekuje mnogo više nego što mi možemo dati, a mi opet dajemo mnogo
manje nego što nam je to moduće.

Društvo u Hrvatskoj se mjenja, stvaraju se nove koncepcije prava i
politike, nove socijalne ideje, koje većina u hrvatskoj staroj
emigraciji ne može shvatiti sve da hoće. Zato je raskorak izmedju
domovine i emigracije teško izbjeći. S tim se moramo pomiriti. Jedna
pojava ipak ulijeva ohrabrenje. To je nastup novih generacija, mladjih
ljudi u emigraciji koji ne trpe od one hipoteke prišlosti, koju mi
nosimo. Mladi daju jpš jedine nade. Ake se ne mješaju u rasprave nas
starih, put za uspjeh im je otvoren. Neka poštuju stare, ali neka idu
svojim putevima. Mladi ljube majku Domovinu onako kako smo to činili
mi, Ustaše, ona generacija, koja je gradila Jankapustu, i zato se
bojim da će Hrvatska ikada ostati bez vobig Bobana, Moškova Lorkovića
i Mortidija.

PITANJE: Što Vi kao vojnik mislite o prilikama u domovini i na koji
način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?

ODGOVOR: Ja vjerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo i
jedino borbom i da će se biološki očubati jedino zalogom svih Hrvata,
pa i onih, koji danas svijesno ili nesvijeno pomažu režimu. Treba dati
mogućnost zalutalima da biraju izmedju demokracije i svjetskog
komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili
ustaše ili komunisti. Narod je trpio i nije isključeno da bi se
odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja. To
bi bila tragedija za cijeli narod. Još jednom naglašavam. Hrvati će se
moći osloboditi samo borbom samo složnim nastojanjima. (Iz ovor
razmišljanja generala Luburića je šeteri godine kasnije proizišla
PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u
Istarskoj dRINI 1964., mo) U toj pak borbi treba računati s
dalmatinskim i zagorskim bivšim partizanima, s novom jugoslavenskom
vojskom, dočasnicima, časnicima, oružjem, vezama itd. Bez svega toga,
bez mnogih "Hebranaga i Djilasa" nema novog ustanka u našoj zemlji,
nema one djelatvorne pomoći, koju nužno trebaju sve brojne hrvatske
ilegalne skupine na terenu.

PITANJE: Kakvi su Vaši osobni planovi za budućnost i da li smatrate
da smrću dra. Ante Pavelića nastupa vrijeme za Vašu ponovnu političku
djelatnost?

ODGOVOR: Moj odgovor je jednostavno NE!

Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam
jedan od onih, koje je najlakše napasti. treba samo malo, da svijet
grakne proti mene i onih, koji idu s mojim imenom. Ljubim Hrvatsku i
previše a da bi me moga zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji,
bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Meni su drugovi dostojno
platili vjernost za vjernost, ali to Hrvatskoj neće koristiti. Osobne
osjećaje i želje dužni smo podrediti općoj stvari. Inače bi imali
pravo oni, koji tvrde da sam poveo pobunu u Ustaškom Pokretu ne radi
istine, drugarstva i interesa Hrvatske, nego samo zato da spasim svoje
ime i svoje pozicije.
Mene nije nikada vodila pa ni sada me ne vodi ambicija. Sve što sam
učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan, da
ako je neprihvatljivo ime Poglavnika, moje je još više. ja bi se moga
prati, možda i "oprati", da sam jednostavan vojnik, koji je slušao
starije, ali ja to ne mogu i ne ću učiniti, jer sam ustaša,
revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer snosim
odgovornost u svakom pogledu. Želim biti dosljedan samom sebi.
Vrijeme šutnje i povučenosti iskoristio sam da ojačam duh i skupim
znanje, da se riješim balasta (suvišnog tereta, mo), kompleksa, sanja
i prošlosti, koja vodi u grob. Sada mislim samo u budućnost Hrvatske,
koja će moju djecu Domadoja, (rođen 1954., mo), Drinu, (rođena 1956.,
mo) Vjekoslav, (rođen 1957., mo i Miroslava (rođena 1958., mo) dovesti
u Ljubučki, pa makar ja i "pukovnici" morali ostaviti kosti ili u
borbi ili u tudjini.
Ja sam voljen prisegnuti, da se ne samo ne ću primiti nikakvog
položaja, čati itd. nego i da ne ću živjeti u Hrvatskoj, ako je to
bezuvjtno potrebo za smirenje i sreću naroda."

Napomena:
Eto, poslije punih pola stoljeća čuli smo šta general Luburić kaže, a
što kaže on tako i misli. Sada je na nama Hrvatima da o mrtvom
Luburiću, vojniku koji je sav svoj život posvetio u borbi za Hrvatsku
Državu, kažemo da je svaki onaj tko se je borio za našu Hrvatsku
zaslužio da mu se dadne priznanje, kao nedavno što se je dalo i onome
Francuzu koji pao u borbi za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Pozdrav
svima. Bog! Otporaš,


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: KUM NA KUMA
PostPostano: pon pro 31, 2012 21:21 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
slika




" Reci istinu i razbiše ti glavu "

Donosimo govor "Generala Drinjanina", koji u cijelosti nikada nije objavljen, da bi građani sami prosudili kako čovjek može razmišljati.

Zahvaljujući prijateljima domogli smo se čitavog govora " Generala Drinjania " iz 1968. godine. Za one koji ne znaju, " General Drinjanin " je osobno, Vjekoslav Maks Luburić , zapovjednik koncentracijskih logora u NDH, tijekom Drugog svjetskog rata, Jasenovca i drugih. Nadimak, " General Drinjanin " dobio je nakon što je određene članke u medijima objavljivao pod tim pseudonimom.

Sredinom pedesetih Luburić otkazuje poslušnost Paveliću te pokušava ujediniti Hrvatsku ( dijaspora ), lijevu i desnu, kroz politiku " pomirbe * kako bi se došlo do jasnog i jedinog cilja, oslobođenja Hrvatske od Titovog režima ", tom prilikom Luburić je rekao. " svatko tko danas zagovara Hrvatsku na idejama Ustaša ili Partizana, je izdajica hrvatske stvari "...

Govor koji donosimo održan je povodom proslave 10. travnja, kada je, podsjetimo se, 1941. godine Prohlašena Nezavisna Država Hrvatska te aklamacijom prihvaćena od strane hrvatskog naroda.

S obzirom na poduži govor vrlo je vjerojato da će on morati biti objavljen u nastavcima, pa molimo čitatelje da to uvaže. Nije nam cilj apologija bilo koga, pogotovo onoga tko to ne zaslužuje, već prije svega nam je cilj upoznati javnost sa razmišljanjima čovjeka koji je mučki ubijen godinu dana kasnije, 1969. godine, od strane jugoslavenske tajne policije, umjesto da je suđen te na objektivnom suđenju procesuiran i osuđen, kako to već biva u demokratskim državama svijeta, što Hrvatska nikako nije bila sve do pobjede HDZ-a i doktora Franje Tuđmana, 1990. godine.

Svoj govor " General Drinjanin " započinje riječima: " Draga Hrvatska braćo. Što je značio 10. Travnja za Hrvatsku?..."

U podužem govoru koji je prožet emocijama, Luburić se prisjeća dana iz travnja mjeseca 1941. godine, te govori o " DELIRIJU DESETOGA TRAVNJA ", te se osvrće na prve sukobe sa četnicima i vojnicima kraljeve vojske koja se nije predala Njemačkim postrojbama, te donosi svoje razloge posebno " krvavog rata " između Hrvata i Srba, navodeći potresni primjer iz Hrvatskog Blagaja, malog mjesta nedaleko Karlovca u kojem je na za Đurđevdan ubijena i masakrirana nedužna hrvatska obitelj * , uključujući i šestogodišnju curicu .

Spominju se prvi sukobi s partizanima, kojih nije bilo sve do Hitlerove agresije na SSSR, opčenito, Luburić se osvrće na aktualni politički trenutak onoga vremena te analizira sukob Amerikanaca u Vijetnamu, ne zaboravljajući pritom spomenuti ni vlastitu obitelj, koja je stradala tijekom velikosrpskog režima ( ubijen Luburićev otac ). Citat, V. M. L. : " nije bilo pitanje bili udarili po njima, nego kada ćemo udariti "....

Međutim, puno više možete saznati u opsežnom govoru " Generala Drinjanina " , kojeg je najavio pokojni, Miljenko Daba Perinić...

Uskoro-nastavlja se...

* Tuđman je za razliku od Luburića zagovarao pomirbu ljudi, te time i dobio Domovinski rat, odnosno običnih vojnika, a ne ideologija, koje se ne mogu izmiriti.

* Masakrirana je hrvatska obitelj, skromna mlinareva obitelj, sve je započelo navodnim dolaskom " uvezenih četnika " iz Srbije, " Đurđev danak - Hajdučki sastanak "!

Objavljeno: 20.10.2009. u 00:44h
ivana.josipovic

Otporas 20.10.2009 01:18 h

Iako sam vec tome davno cuo za taj famozni povijesni govor generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburica, s nestrpljenjem ocekujem sadrzaj tog govora. Misljenja sam da taj govor mora biti toliko zanimljiv, jer dolazi iz ruke najodgovornijeg covjeka svih sabirnih logora NDH. Naslusali smo se kroz vise od sesdeset godina svakojakih govora raznih govornika, pocevsi od Tita, Rankovica, Djilasa, Jakova Blazevica i maloga Steve Mesica, kao i mnogih drugih. Daj poslusajmo sada i Maksa Luburica.
Ivana.josipovic, vi ste uvijek prednjacili u vasoj hrabrosti, pa me to veseli i nadahnjuje da jos ima hrabrih Hrvatica koje se ne boje ISTINU iznositi, poput mlade Hrvatice Andjelke Saric, koju su Titini partizani 1943 godine mucki mucili, dojke izrezali, "U" slovu na celo urezali svojim vojnickim "kamama", samo zato sto se nije htijela odreci Hrvatske Drzave. S velikim pravom vas je Domoljub nazvao HRVATSKOM UZDANICOM.


ivana.josipovic 20.10.2009 01:28 h

Otporaš. Dug i sadržajan je to govor, u svakom slučaju, svima može biti zanimljiv, samim time što dolazi od čovjeka koji snosi veliku odgovornost za stigmu koju pak naša domovina nosi. Da bi se objavili povijesni dokumenti, bez obzira od koga dolaze, u demokratskom društvu ne treba hrabrosti, barem bi tako moralo biti, već čisto profesionalne zanatiželje, a ona je uvijek neiscrpna. Hvala vama na komentaru podrške.

Domobran 20.10.2009 21:26 h

ivana josipović. " Reci istinu i razbise ti glavu " kako ti kazes da je rekao Maks Luburic. Maks je to rekao iz osobnog iskustva, jer je istinu uvijek govorio. Koliko pratim tvoje pisanje i clanke i ti si pocela pisati - i to zestoko - Istinu. Za to bi bilo dobra da na glavi nosis "pancir" kapu ili sesir, jer ne znas kuda sve nocne delije hodaju, Mesic i kompanija. Nije im vjerovati sve dotle dok u Hrvatskoj ne bude prave slobode i prave demokracije, tj. dok se u potpunosti ne iskorijene ostatak ostataka komunizma/jugoslavenstva.

DOMOLJUB 22.10.2009 01:53 h

Ivana Kosipović. Postovana gospodjice uzivam citati tvoje opise, kako je jutros za tebe i Otprasa rekao francesco da vas voli citati.
Ovo o Maksu Luburicu, kako ga je jugopropaganda nazvala "bic boziji" je jako vazno i jos ozbiljnije nego vazno. Za to bih te zamolio ako ti u tvojoj pismohrani imas dokumenat iz 1964 godine u koje se govori kako su Arabske drzave, poimenice Jordan, Saudi Arebija, Egipt, Maroko i neke druge htijele priznati Hrvatsku, ali samo i jedino da ta Hrvatska bude islamska drzava. Taj dokumenat je jako vazan za danasnju analizu stvari. Ako ga nemas, trebalo bi ga javno potraziti. To toliko.

ivana.josipovic 22.10.2009 10:21 h

Domoljud. Ne, nemam taj dokument, ali ću ga zasigurno naći, sve se može pronaći, ukoliko postoji, dakle, ukoliko je bio nekoć napisan, objelodanjen. Da su Arapske države kanile priznati hrvatsku državnost je točno, pogotovo što u to vrijeme nije bilo sukoba Hrvata i Muslimana ( " cvijeće hrvatskoga naroda " ), no koliko bi to pomoglo i da li bi pomoglo, druga je stvar.

Glede franceska, čovjek je uporan, čovjek je dosljedan, što se vidi i na naslovnoj strani portala, kada i kako komentira određene članke.

Otporas 22.10.2009 16:26 h

Ivana Josipović. Ako je rijec o dokumentu o kojem Domoljub govori, onda je to jedan dokumenat koji je od vrlo velike vaznosti. Dokumenat je sluzben i pisan na sluzbenom papiru Glavnog Stana HOS-a Hrvatskog Narodnog Odpora kojeg je bio, glavom i petom, Glavni zapovjednik Vjekoslav Maks Luburic, general Drinjanin. Dokumenat nosi sluzbeni br. Z. 857/64. Str. pov., sto znaci: "Strogo povjerljivo". Pisao ga je general Drinjanin. Dao je svoju VIZIJU glede "Arapske Lige Priznanja Hrvatske Drzave". General Drinjanin se je povijeno obratio zainteresiranima zasto bi bilo pogubno da se Hrvatska prizna kao Islamska Drzava Hrvatska. Da se je to tada ostvarilo, imali bi sada na podrucju Hrvatske mnogo borbenih poligona. Zahvaljujuci ostroumnosti, viziji, drzavotvornom hrvatstvu generala drinjanina, do toga nije doslo.

ivana.josipovic 23.10.2009 00:42 h

Mnogo je stvari za koje se još ne zna i nisu dostupni javnosti, no, biti će...

Otporas 23.10.2009 03:04 h

Ivana Josipović. Sto vise pratim i citam portal javno, upoznajem se s tematikom i tekucim problemima, sve vise dolazim do zakljucka da je doslo vrijeme do jedne ozbiljne revolucije za UREDNU IZMJENU GENERACIJA, kao sto je u svoje vrijeme u Kini 1967 godine sproveo Mao Tso-tong Kulturnu revoluciju. Ne trebamo se mi ivijek bojati rijeci "revolucija". U prenosenom smislu revolucija znaci EVOLUCIJA. A zbilja, ako hocemo, kod nas u Hrvatskoj je sazorijelo vrijeme za EVOLUCIJOM.

ivana.josipovic 24.10.2009 01:38 h
Otporaš. Jedan čovjek koji je razvio teoriju evolucije, Charles Darwin, nije baš dobro prošao, umalo ga proglasiše heretikom. A da je vrijeme ta smjenu generacija, vrijeme je...

Domobran 24.10.2009 13:40 h

Ivana josipović. Tocno da je Charles Darwin (1809-1882) razvio teoriju evolucije, kao sto je takodjer tocno da je on u svojoj teoriji tu i tamo bio tocan. On je govorio o nauki/evoluciji, o postanku boljnih i zivotinjskih vrsta (ukljucujuci i covjeka) putem prirodnog odabiranja...,kaze Ratoljub Klaic u svom Rijecnik Stranih Rijeci. Ivana, o tom "putem prirodnog odabiranja" mislim da je Otporas govorio. Prirodnom spoznajom i "prirodnog odabiranja" general Drinjanin je EVOLUIRAO od jednog "bic boziji" kako su ga neprijatelji Hrvatske svih boja nazvali, do PORUKE IZMIRENJA HRVATSKIH USTASA I HRVATSKIH PARTIZANA. To se isto moze reci i za dra. Franju Tudjmana, da je pobjedio sama sebe, evoluirao iz jugoslavenstva u HRVATSTVO. Sada nam samo ostaje da i ostali ostatak-ostataka EVOLUIRA, iz prososti u nasu Hrvatsku BUDUCNOST.

Domobran 24.10.2009 13:40 h

Ivana Josipović. Tocno da je Charles Darwin (1809-1882) razvio teoriju evolucije, kao sto je takodjer tocno da je on u svojoj teoriji tu i tamo bio tocan. On je govorio o nauki/evoluciji, o postanku boljnih i zivotinjskih vrsta (ukljucujuci i covjeka) putem prirodnog odabiranja...,kaze Ratoljub Klaic u svom Rijecnik Stranih Rijeci. Ivana, o tom "putem prirodnog odabiranja" mislim da je Otporas govorio. Prirodnom spoznajom i "prirodnog odabiranja" general Drinjanin je EVOLUIRAO od jednog "bic boziji" kako su ga neprijatelji Hrvatske svih boja nazvali, do PORUKE IZMIRENJA HRVATSKIH USTASA I HRVATSKIH PARTIZANA. To se isto moze reci i za dra. Franju Tudjmana, da je pobjedio sama sebe, evoluirao iz jugoslavenstva u HRVATSTVO. Sada nam samo ostaje da i ostali ostatak-ostataka EVOLUIRA, iz prososti u nasu Hrvatsku BUDUCNOST.
Za Ivanu radite tako dalje !
j.perkovic 25.10.2009 07:40 h

Treba Hrvatskom Narodu da se objasni i onima koji još uvijek podržavaju ideologiju komunizma da znaju kako su zločinci radili i ubijali Hrvate i Dijasporu u Inozemstvu i Domovini još se malo o tome znade Ivana molim te opisuj dalje zločin bivši Drugova koji bi htjeli sada biti Demokrati.

j.perkovic 25.10.2009 07:44 h

Za Gospođu Josipović! Ja mislim da u Hrvatskoj ima malo HRABRI ŽENA i NOVINARA, koje rade samo sa Dokumentacijom i dokazima zato vam hvala samo nastavite,
jer treba Hrvatskoj javnosti sve staviti na Stol.

j.perkovic 25.10.2009 07:53 h

Za Otporaša, Domobrana i Domoljub! Još Hrvatska ni propala dok mi Živimo, zato ćemo i dalje radit za Hrvatsku i njzin Narod, jer bi inače zločinci uzeli u svoje ruke i dalje LAGALI kako su radili 45 Godina i dalje rade protiv Hrvatskog Naroda i oćedu da obnove BRATSTVO i JEDINSTVO, nije im dovoljan GENOCID jedan nad Hrvatskim Narodom.

ivana.josipovic 25.10.2009 13:30 h

j. perković. Ne mogu ništa, osim da se složim s Vama i da Vam zahvalim na lijepim riječima.

ivana.josipovic 25.10.2009 13:34 h

Domobran. Istina da je pokojni predsjednik zbog viših interesa, zbog Hrvatske same, pokušao ujediniti iseljenu i domovinsku Hrvatsku, u tome djelomično i uspio, barem tijekom rata, zato smo i uspjeli dobiti, slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu Hrvatsku.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA - PISAC DR. M.D.PERANIĆ
PostPostano: pet sij 04, 2013 12:33 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
RE: Pogibija generala Luburića - Pisac Dr. M.D.Peranić‏

1/03/13

Dragi Drako,

Ovu knjigu je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984. Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

Dragi moj Darko da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: " Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO". Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969 godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slika se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuva slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

Dragi moj prijatelju Darko ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na tebi i meni jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazovimo KNJIGE PISMA MAKSA LUBURIĆA u kojima ćemo iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: PADRE MIGUEL OLTRA HERNANEZ
PostPostano: uto sij 08, 2013 00:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ

(Napomena:

U ovim do sada iznešenim PISMA MAKSA LUBURIĆA bilo je mnogo puta spominjano ime o Patre Oltra. Oni koji su pratili i čitali ova pisma, mogli su nedavno pročitati, da je upravo Patre Oltra bio taj koji je sve omogućio Poglavniku Dru. Anti Paleliću da dođe 1957 god., poslije atentata na njega, iz Buenos Airesa u Španjolsku. Pošto je Patre Oltra bio upoznat više nego koji drugi Hrvat o generalovim potezima, tajnama, pa čak i bankovski računi su bili povjereni Patru Oltre, smatrao sam potrebnim nazvati moga prijatelja gospodina profesora Ivana Precelu u Cleveland da mi nešto kaže o ovome uistinu vrijednome hrvatskome prijatelju Patre Miguel Oltra Hernandez. Profesor Ivan Prcela mi je poslao ovo što ovdje prilažem za sve Hrvate, jer, ruku na srce, neće se moći pošteno i pravedno hrvatska povijest napisati a ne spominjati ime Patre Oltra. Najiskrenije mislim da Patre Oltra zaslužuje biti dio ovih PISMA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)



PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ

(1911-1982)


Padre Miguel Oltru sam upoznao u ljetu godine 1963, kada sam puna dva mjeseca proveo u kući generala Vjekoslava Luburića u gradiću Carcaixent (Valencia). Baš preko carcagentske ulice, Calle Santa Ana, u kojoj je bila i generalova iznamljena kuća, smještena je franjevačka srednja škola, Colegio Franciscano San Antonio. U to vrijeme Padre M. Oltra bio je ravnatelj te škole.

General Luburić, Padre Oltra i ja toga ljeta smo posjećivali mnoga obližnja mjesta i često smo vodili razgovore ugodne ne samo o španjolskim nego i o hrvatskim problemima. Zbog generalova prijateljstva s Padre Oltrom, za vrijeme tih mojih ljetnih ferija oko osam noći sam boravio u kući Henrique-a, brata Padre M. Oltre. U svrhu ljetnoga odmora, danju sam bio na plažama male sredozemne luke, Denia (Alicante), u svrhu ljetnoga odmora. Uvečer na spavanje sam se vraćao u kuću Henrique-a Oltre. Nakon toga, ostatak svojih ljetnih ferija sam proveo kod hrvatskog div-junaka generala Luburića te s njime se, kako već istakoh, i s Padre M. Oltrom često družio.

Postovani O. Oltra bio je tipičan španjolski Valencijanac jer je rodom iz maloga mjesta Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Punih 56 godina pripadao je franjevačkoj Provinciji sa središtem u Valenciji. Budući da je on intelektualno bio vrlo nadaren, Provincija ga je već kao mlada svećenika poslala na više teološke studije u Muensteru, Njemačka. Tu je iz teologije doktorirao i u njemačkom jeziku se usavršio.

Iako je godinama pastoralno djelovao u mjestima Benisa, Onteniente, Concentaina i Carcaixent, velik dio svoga plodnoga života je proveo u povijesnom samostanu Francisco El Grande u Madridu. Ovdje je uživao veliki ugled ne samo medju španjoskim misliocima nego takodjer i političkim i vojnim uglednicama, uključivši i samoga Generala Francisca Franca.

Padre M. Oltra bio je urednik ugledne teološke revije “Verdad y Vida - Istina i Život”, za koju je napisao dug niz duboko-misaonih članaka. On je takodjer osnivač Španjolskog svečenickog bratstva (Hermandad Sacerdotal Espanola) i Sveučilišnog bratstva (Hermandad Universitaria). Zbog ovako plodnoga rada i visokog ugleda, Braća njegove Provincije jednom su ga na šest godina izabrali za Generalnog definitora njegove redovničke Provincije. Jednom mu povjeriše čak i 6-godišnju dužnost Ravnatelja Franjevačke srednje škole u Carcaixent-u, što već gore istakoh.

U domoljubnome radu za svoju uvijek voljenu Španjolsku pedesetih godina prošloga stoljeća najviše se je proslavio svojim radom za oslobodjenje španjolskih ratnih zarobljenika pripadnika Plave Divizije (Division Azul) koje je u zarobljeništvu držala Sovjetska Rusija. Baš u to vrijeme Padre M. Oltra našao je utočište i za hrvatskog generala-prognanika generala Luburića. Ovaj hrvatski div-junak bio je od Padre M. Oltre začtićen u franjevačkom samostanu Santo Espiritu. Tu se je krio pod imenom Vicente Perez Garcia.

Ovo ime, dano mu od Padre M. Oltre, general je zadržao sve do svoje tragične smrti u Carcaixentu godine 1969. U tome gradiću , na domak franjevačkom samostanu, on se je osjećao sigurnim u svojem ZAISTA ZAPANJUJUĆEM djelovanju za bolju budućnost hrvatskog naroda. Medjutim, jugoslavenska UDBA i Ilija Stanić, jedan od njezinih najučinkovitijih agenata, nadjoše načina da ubiju hrvatskog generala i da duboko rane najdražega mu prijatelja Padre M. Oltru. Te duboke rane doprinijele su da je Padre Miguel Oltra 31. kolovoza 1982. umro relativno mlad, nakon 54 godine redovništva i 47 godina svećenistva.

Na mojemu vjenčanju s Amelijom “Chelo” Mir u Carcaixentu, 26. prosinca 1963. propovijednik je bio dragi nam prijatelj Padre M. Oltra. On je svojim uplivom u Madridu utjecao da je moja životna odabranica mogla ući u SAD samo 16 dana nakon našega vjenčanja! Iz zahvalnosti prema tako pleminitome prijatelju Padre M. Oltri, dugo smo podržavali pismenu vezu s njime. U ljetu godine 1971. čak smo ga i u goste pozvali. On je u našoj kući boravio oko osam dana a ja sam mu u obližnjoj crkvi dnevno ministrant bio. U to vrijeme odveli smo ga na Niagarine slapove i u kanadski velegrad Toronto. U ovome gradu te takodjer i u Clevelandu, pred članstvom Hrvatskog Narodnog Odpora Padre Oltra je održao zapažena predavanja o životu i smrti generala Luburića. Neka im je obojici vječna slava!



J. Ivan Prcela


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: ned ožu 24, 2013 03:38 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA


- 1968 -
- "Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički režim" -
- 1968 -
- "Hrvatske Oružane Snage moraju znati preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge Domovine, a ne gospodari Domovine, i još
manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA".
- 1966 -
- "Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene "seljake", odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike."

- 1967 -
- "Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime, ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I HRVATSKU BUDUĆNOST!"

-1967 –
“Ranković će naučiti hrvatske komuniste moliti očenaš, general drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja 1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”

-1968 -
- "Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bi smo htjeli kročiti stazama prošlosti".

- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11

-"Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTURATIMA..."

- DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu

- Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -

" Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz "DANICE" 17.12.1969.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: sub tra 06, 2013 13:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.

Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam neće biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj.

Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike prodao narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj "Narodno Oslobodilačkoj Vojsci", pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoloških, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

"NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA", - Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: čet lip 06, 2013 03:41 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967.
Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:

"...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome
smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika,
okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I
što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost..."

"...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s
Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska
života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je
savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono
najviše..."

"...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti.
Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se
dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih
mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih
mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod
neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene..."

...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među
njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je
veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije..."

"...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala
ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti
kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga
ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski
komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su
ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod
mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i
jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i
komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih
Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo
"bratstvo i jedinstvo",mo Otporaš). Baš taj njihov i moj Jasenovac
uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe.
Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam
ih razdvojio..."

Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što
piše tako i misli, o događajima iz godine 1966 kada se je Ranković
smjenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle
događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti.
To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim
aparatom u ime "narodne vlasti i u ime "bratstva i jedinstva"
nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik
"žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili
hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtana na području Hrvatske.

Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od ovoga pisma, da se
jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama,
iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: sri kol 05, 2015 14:29 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Foto: Privatni Arhiv M.B. - HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31 SRPNJA 1965.‏ HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965.

Iz Otporaševe torbe
HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965.
Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Srpanj 16, 2015in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu29 Komentara
Kuća Petra Boban Gabrić u Bobanovoj Dragi je služila “narodnim vlastima” poslije WW2 za prisilno sazivanje mještana na njihove sastanke na kojima se je ljudima “mozak prao” o njihovoj “narodnooslobodilačkoj borbi”, osnivanje “radnih zadruga”, određivanje bezplatnih dnevnica po domaćinstvu za gradnju “Narodnih Domova”, Staljinovo pripremanje “petogodišnjeg plana”, sve u duhu sprovođenja “socijalističke komunističke revolucije” za očuvanje i učvršćivanje Jugoslavije.

pletercro

Ja kao dijete ispod desetak godina sam sjedio u jednom uglu kuće između zida i štednjaka, sve slušao i promatrao ljude kako se prepiru s onima koji predstavljaju “narodnu vlast”, s onima koji im tumače novo Staljinovo doba, novi početak svega, itd. itd. Tako sam ja u mojem dječačkom razvitku počeo tražiti istinu i sam sebe čeličio da budem ono što trebam biti, a to je pošten čovjek i dobar Hrvat.

Kuća Petra Boban Gabrić u kojoj se je rodio Mile Boban uoči svetkovine Velike Gospe 14 kolovoza 1939. godine.
Kuća Petra Boban Gabrić u kojoj se je rodio Mile Boban uoči svetkovine Velike Gospe 14 kolovoza 1939. godine.
Kako sam rastao, jači i veći iz dana u dan, radio sam fizičke poslove s odraslima na njivi i u polju, te sam imao priliku čuti mnoge priče – od tada još živih svjedoka – iz bliže i daljnje prošlosti. Oznaši/Udbaši su krstarili selom, hapsili i odvodili ljude u zatvor za najmanju prijavu. “Oznaških i Udbaških” doušnika je iz dana u dan bilo sve više i više, jer su ime se radna mjesta obećavala i privilegije davale. Mojeg brata Jerku (1935-) su u školi silom prisilili da se upiše u SKOJ, “Savez komunističke omladine Jugoslavije”. Otac je za to saznao prije nego je brat kući došao. Otac je pitao sina Jerku da zašto se je on upisao u tu bezvjernu komunističku organizaciju. Brat Jerko plačući je rekao da je morao, jer ga je “drug nastavnik” teglio za uši sve dok nije potpisao, našto je brat Jerko pokazao uho iza kojeg se je mogao vidjeti ožiljak nokta i krv. To je moga oca toliko razljutilo da je odmah otišao u selo Vlašiće gdje se je škola nalazila i potražio tog “druga nastavnika”. Tako je to počelo u mojoj kući, s mojim ocem, mojom majkom i mojom obitelji; a ja sve gledao, vidio, pamtio i zapamtio.

Dolazi srijeda 31 svibnja 1950. godine moj otac Petar Baban, Gabrić, i ja smo zalivali lozu na njivi zvanoj Padina ispod sela Bobanove Drage. Oko 6:00 sati u večer k nama dođoše tri “milicionera” iz Stanice “Narodna Milicija” Sovići/Gorica. Oštro pitanje je bilo: Jeste li vi drug Petar Boban Gabrić. Na odgovor da jest, skočiše se na njega i sa žicom mu povezaše ruke. Nisu mu dozvolili ni da kući dođe da se presvuče, nego je tako zamazan i poderanih hlača odveden u “Narodnu Stanicu Milicije” u Soviće.

Mile i Annie Robert - Prije vjenčanja
Mile i Annie Robert – Prije vjenčanja
Optužen je i optužnica ga je teretila – uz ostale “netrepljivosti” (hrvatski nesnošljivosti) kako su znali reći – i za to je bio suđen što je sijao kukuruz na svojoj njivi, a ne pamuk kako su to “narodne vlasti zahtijevale”. Tadašnja komunistička “narodna vlast” kukuruz su zvali BANDITOM kojeg se nije smijelo sijati da se ne bi, kako su to oni mislili i tumačili, “škripari” tj. Križari mogli hraniti. Mi djeca, jedno drugom do uha, a majka ostala trudna, ostali smo sami i obrađivali imanje onako koliko smo mogli i znali. Ja rastem i počimam prkosti i taj me prkos iz dana u dan sve više žestio, i rekao bih dovodio u neprilike; s kim, s tim predstavnicima “narodne vlasti”.

Petak, 29 lipnja 1956. godine, Petrovdan, kod nas svetkovina sv. Petra i Pavla, dernek, veselje, užitak! Moj rođak – sada pok. – Ante Grugišić, Lukić, i ja smo u derneku zapjevali gangu i pjesmu: “MENE MOJA NAUČILA MATI, PJEVAJ SINE ŽIVJLI HRVATI”. Čim je milicija za to čula, skočila je na nas. Nije trebalo puno ni dugo čekati, došlo je do tuče. Zahvaljujući prisebnosti ljudi koji su smirivali situaciju, sve je prošlo bez velikog incidenta. Ali sutra, subota 30 lipnja evo ih k meni gdje sam okopavao duhan. Pokazaše mi pozivnicu da moram sa njima u “Narodnu Stanicu”. Ja sam im rekao da ja znam gdje je “Narodna Stanica” i da ću ja tamo doći, a da oni mene neće kroz selo 5/6 km. u žicu svezana sprovoditi. Uz malo natezanje i preprike, pristali su. Oni svojim putem a ja mojim. Mene moj put odveo u Sloveniju, Mislinje, Slovenjgradac, Dravograd, zatim Kopar, Trst, Milano, Torino, Cuneo, talijansko francuske Alpe, Nice-a, grad u Francuskoj, da bi konačno stigao u Pariz.

Marica Boban Mile i Annie Boban
Marica Boban Mile i Annie Boban
U Parizu najprije sam morao tražiti dozvolu za boravak. Francuske vlasti su davale i izdavale privremenu dozvolu za boravak svim onima koji su mogli dokazati da su bili politički i nacionalno proganjani i zlostavljani u komunističkoj Jugoslaviji. Meni to nije bilo teško dokazati, te sam dobio boravak na tri mjeseca s tim da nađem posao i stan, te da za produžetak boravka moram imati za sve to vrijeme potvrde da radim i da imam stan. Tako sam ja počeo moj život u Parizu, a prije i poslije mene mnogi drugi, kako Hrvati pa tako i ne Hrvati.

Prvu stvar koju sam uočio je bila: nepoznavanje francuskog jezika. Znao sam da ću biti “ćorav” kod mojih zdravih očiju ako ne govorim i čitam francuski. Zato sam se skoro odmah upisao na vrlo i svjetski poznatu francusku školu za učenje francuskog jezika “ALLIANCE FRANCAISE” 101 Boulevard Raspail, Paris. Iako je to preko pola stoljeća iza mene, još se uvijek – i to dobro – sijećam kako sam jedne zgode na rijeki Marne sjedio i pisao školsku zadaću. Rijeka Marne je bila istočno izvan grada Pariza a utjecala je u rijeku Seine koja je proticala kroz grad Pariz. Mnogi su se tu kupali ili su se došli poslije posla tu odmarati. Tako sam i ja tu bio, kupao se, odmarao i usput školsku zadaću pisao. Taška je tu, knjige su tu, rječnik francusko-hrvatki “VALENTIN PUTANEC”, školska knjiga Zagreb, 1957., i hrvatsko-francuski rječnik J. DAYRE – M. DEANOVIĆ – R. MAIXNER, Zagreb 1960. Sve ovo govorim zato jer sam ovom taškom, knjigama i rječnicima na plaži bio mnogima uočljiv, posebice trima djevojčicama. Počele one mene nešto pitati a ja odgovaram hrvatski i pravim se da ne razumijem. Što one mene više pitaju, ja još više tražim riječi u rječniku i tako ja sa njima počeo komunicirati. Ubrzo ja počeo sa njima govoriti francuski, što ih je začudilo kako sam brzo naučio francuski. Tako je to počelo, a ove tri djevojčice su bili sestre, jedna od njih je moja draga 50 godina supruga Annie.

Poslije vjenčanja
Poslije vjenčanja
Nikada neću zaboraviti pjesmu koju sam u mojem selu Bobanova Draga mnogo puta uz gangu pjevao: “Mala moja da si u Parizu, ti bi mi se učinila blizu”. Dali je to puka slučajnost ili moja sudbina koju mi je Bog dodijelio, ne znam. Sve što znam je to da sam u ovoj mladoj francuskoj gospođici vidio jedno Božije stvorenje određeno za mene. Nisam oklijevao se potpuno zaljubiti u tu malda francusku damu. I ona sa njezine strane je također isto osjećala te smo se dogovorili zajednički reći njezinim roditeljima našu namjeru. Oni su pristali i zaruke su bile na Majčin Dan 1965. Na taj dan zaruka sam upoznao brojnu obitelj roditelja moje zaručnice Annie. Oni su htjeli mnogo toga znati o meni pa je pitanja bilo sa svih strana, kako o meni, mojoj obitelji, zašto sam ja utekao, jednom riječu da su svi htjeli znati za koga se njihova kćer, sestra, rodica, tako mlada djevojka, udaje. Svi moji odgovori su odsjevali hrvatskim osjećajima, što je kod nazočnih značilo malo ili ništa, jer, kako sami kažu, da nikada prije nisu čuli bilo što govoriti o Hrvatskoj, nego sve o Jugoslaviji. Dr. Miljenko Dabo Peranić je bio tu uz mene kao moj određeni vjenčani kum. Nas dvojica smo uljudno, staloženo, mirno i s povijene strane objasnili povezanost između Francuske i Hrvatske u prošlosti. Tu na taj dan zaruka je i dan vjenčanja bio određen za subotu, 31 srpnja 1965.

Pozivnica za Vjenčanje je glasila na francuskom jeziku ovako: a na hrvatskom ovako:

pozivd

restoranPoslije vjenčanja, malo prije podne, na izlazu gdraske vjećnice gdje se je obavilo sudbeno vjenčanje, na stepenicam smo se slikali. Marica Boban, supruga Jerke Boban, Kukića je izvadila iz svije taške hrvatsku trobojnicu, stavila preko grudi kako meni tako isto i mojoj suprugi Annie. Mnogobrojni gosti, uzvanici, slikari i znatiželjnici su slikali, dok su prolaznici zastajali i gledali jedno francusko/hrvatsko vjenčanje. Vijorile su se tu i nekoliko hrvatskih zastava što je svakako privlačilo znatiželju prolaznika. barjakAutobus od preko 80 sjedala je čekao pred općinom. Kada smo se svi ukrcali u autobus i sjeli na svoja mjesta, trojica mojih prijatelja Hrvata koji su za to bili zaduženi otvorili su prozor i kroz isti izvjesili našu hrvatsku zastavu, naš barjak: CRVEN BIJELI PLAVI, TO JE HRVAT PRAVI, TKO SE POD NJIM VIJE, KUKAVICA NIJE. S istočne strane grada Pariza pa do mjesta koje je vrlo dobro poznato svjetskom atrakcijom MONTMARTRE gdje će biti Reception, Primanje, u još poznatijem Restaurantu za takove prigode “LA BONNE FRANQUETTE”, trebalo je proći kroz cijeli grad Pariz. Kada smo prolazili kroz vrlo turističko mjesto Pigalle i Moulin Rouge, tu nas je policija zaustavila i pitala za razlog zašto smo izvjeili zastavu jedne strane zemlje koju Francuska ne priznaje. Malo smo se natezali i u tim natezanjima francuskim redarstvenicima pojasnili i objasnili važnost hrvatskog svatovskog običaja sa hrvatskom zastavom. Sve su razumijeli i sve su odobrili, ali zastavu smo morali povući unutar autobusa. To nama nije bilo teško, jer smo skoro bili na samom mjestu i prilazu Restaurantu “LA BONNE FRANQUETTE” a hrvatska zastava je izvršila još jednom više, svoju nacionalnu dužnost u jednom svjetskom velegradu Parizu.

Točno u dva sata iza pola noći, nedjelja jutro 1 kolovoza 1965. vrata restauranta “LA BONNE FRANQUETTE” se zatvaraju i to je bio službeni završetak Francusko Hrvatskog Vjenčanja u Parizu.

Mile Boban & Kamenjar.com

Podijeli s prijateljima:


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: ned ruj 20, 2015 23:30 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
1- Mi nismo došli na zapad zato da spasavamo naše glave. Mi smo te glave davno založili i samo čekamo priliku, da pošteno i koristno izkupimo naš zalog, kaže Vjekoslav Luburić.

[b]2
- Dražu, Dedića, i sve srpske generale zvalo se generalima, a mene se zvalo „Luburićem, koji navodno u Madridu izdaje DRINU“, kaže general Drinjanin

3 - Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti, piše general Drinjanin u Letku Hrvatskim Vojnicima.

4 - Sloboda se neće postići širenjem tiska, ali se neće postići, ako ne bude tiska, ako ne pripremimo ljude za borbu i posebno ako ne pripremimo sviet da shvati našu borbu…, piše general Drinjanin.

5 - Pogledajte „DRINU“. Ona je naše ogledalo. Slavimo Boga, častimo naše žive i mrtve, branimo svoje, držimo vjeru, koju je Zapad poljuljao u našem čovjeku. Vršimo jednu vitežku i plemenitu misiju i odgajamo protukomuniste. Nismo nikakva stranka, nemamo zakulisnih namjera, piše u jednoj Drini general Drinjanin.

6 - Da li si možete zamisliti što znači odpremiti 1500 'Drina' na sve strane svijeta, a mnoge od njih avionskom poštom, a da za tih 1500 'Drina' nećemo ni od koga dobiti ni jednog centa, piše general Drinjanin u svojim Orružnicama.

7 - Nitko, pa ni najveći pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina, piše general Drinjanin svojim uskim suradnicima.

8 - Ovi se citati nalaze u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"



[/b][/b]


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
PostPostano: sub ožu 11, 2017 15:10 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
IZ ERINE TORBE (1)

(Nedavno mi se javio jedan iz Hrvatske i traži podatke o dru. Mladenu Lorkoviću. Kaže da mu to treba usporediti s nekim citatima koje je pronašao dok je čitao preko interneta knjigu o Maksu Luburiću. Citat koji ga najviše zanima je izvor iz DRINE br. 1-3 1955. Članak: "JE LI LORKOVIĆ BIO LIBERALAC ILI PRAKTIČNI KATOLIK". Taj članak se nalazi u spomenutoj DRINI na strani 183-192. Ja ću u ovom prvom dijelu iznijeti samo ono što je "Ero" donio tj. napisao o Vokiću i Lorkoviću. Ostalo i o drugima će biti u nadolazećim nastavcima. Ali prije prijepisa ovog članka potrebo je reći riječ/dvije o ovom članku. Časopis DRINA je počeo islaziti 1951. godine.

U prvim DRINAMA bile su dvije rubrike koje su bile zanimljive uz sve ostale zanimljivosti. Jedna od njih je bila HRVATSKI BORCI PIŠU. Tu bi se iznosila pisma čitatelja i sl. Druga je bila "ERINE TORBE". Pisac bi tu donosio odgovore na razne kritike sa skoro svih raznih strana i raznih časopisa i novina, pa čak i šala kao "razbibrige". Kroz opise i stil pisanja se očito primjećuje da je to glavom i petom Maks Luburić. Na želju Hrvata iz Domovine Hrvatske prepisujem ovaj članak "IZ ERINE TORBE" od slova do slova. Nisam sudac niti sam pozvan nekome suditi, ali sam zato slobodan čovjek za dati moje mišljenje a to je da je ovaj članak pisan ni punih deset godina poslije "Puča Vokić/Lorković", te da su uspomene i događaji bili kud i kamo sviježiji - nego, recimo, što je to slučaj danas - a da je pisac ovog članka bio generala Maks Luburić taj koji ih je uhapsio po nalogu HDV i Poglavnika. Neka ovo bude kao uvod na nadolazeći članak.Otporaš.)


I Z E R I N E T O R B E

VOKIĆEVA MINISTARSTVA I GROFICE Kada neprijatelji Poglavnika i Ustaša žele prikazati "nečovječni postupak" u radu Ustaša, onda tobože liju suze nad sudbinom Vokića i govore o njemu kao "uzor Ustaši". Vokić je nekada bio uzor - mali službenik, kojega su progurali na položaj, - jer je bio "umjereni" Ustaša i nepoznat i jer se nije nikome zamjerio, pa ga tako Niemci lakiće "progutali". I nako što je "krv lio" po uredima Željezničke direkcije, bio je gurnut na ministarsku stolicu.

Sa prvim ministarstvom došla je prva grofica. Kud ćeš manje! Ostavio je vjernu i uzornu ženu iz ugledne hrvatske kršćanske i ustaške obitelji, prekinuo veze sa onim sitnim krugovima Sarajeva - i dobio drugo ministarstvo. Sa drugim ministarstvom došla je i druga grofica. I dok smo mi "ljuti Ustaše" hodali od bojišta do bojišta, taj je "uzor Ustaša" dolazio u svoje urede sa crnim podočnjacima , pogrbljenih ledja i izpijena mozga. Dok su jadni vojničari žalili "uzor Ustašu", koji se žrtvuje i mnogo radi, - mi i komunisti znali smo točno adrese, gdje je dupli ministar ciele noći "radio"!

Tada je postao general i krilnik. Dva ministarstva i dvie grofice! U izmoždenom mozgu Vokića, izmedju orgija i "ljubavi" njegovih grofica, rodila se ideja:
treba preuzeti vlast! Vlast! Više titula, više grofica!
Svu vlast i sve grofice!
I onda je naglo i brzo s visoka pao i završio, kako se to obično uviek dogadja ljudima takova kova. Ustaški Pokret je tako jak, da si može dozvoliti iznieti ovu istinu i osuditi jednog svog bezvriednog člana, pa neka to znadu i oni, koji tobože nad sudbinom Vokića, a sve u svrhu, da napakoste Poglavniku i Ustašama, liju "krokodilske suze". Mi poštujemo uzrečicu: "De mortuis nihil nisi bene", (1) o mrtvima se ne govori, (2) ili ne treba govoriti nego dobro; (3) radije ništa, ako se nema šta dobro reći, Rječnik Stranih Riječi, Zora, Zagreb 1962., mo. Otporaš.) ali kada naši protivnici te mrtve nastoje izrabiti protiv nas, onda smo dužni odgovoriti im.

*********

JE LI LORKOVIĆ BIO LIBERALAC - ILI PRAKTIČNI KATOLIK?

G. Omrčanin (ne znam o kojem G. Omrčaninu "ERO" ovdje govori ako nije dr. Ivo Omrčanin koji je napisao nekoliko knjiga među kojima je "ISTINA O DRAŽI MIHAILOVIĆU", mo.) mnogo govori i malo piše. Zato, valjda, mnogo gluposti rekne, a ponešto pametna napiše. Tako je naedavno napisao, da je pok. vlč. Juretić bio državni službenik N.D.H., imao putnicu i ustaške tajne fondove i da nije žrtva ustaškog režima! Tako se je, konačno, saznalo, da je liberalac Lorković spriečio da monsignor Juretić postane ministar u ustaškoj vladi - i vjerojatno utaški pukovnik, kao ona velečanstvena gospoda, koja nas danas žele, poput vlć. Juretića, proglasiti žrtvama ustaškog režima!

Da, ali se kroz 10 godina nastojalo Lorkovića pretvoriti čak i u "praktičnog katolika", - da bi se i to moglo upotriebiti protiv Poglavnika i Ustaša. (Potrebno je ovdje spomenuti, ne za prošlost niti za današnjost već isključivo za budućnost i za one Hrvatice i Hrvate koji se budu takmičili i jagmili u pisanju povijesti hrvatske političke emigracije, posebno RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ, kako je i zašto do tog razlaza došlo. Znamo da je u Buenos Airesu izlazio jedan časopis IZBOR kojeg su bili glavni i odgovorni urednici Josip Subašić i Nikola Perić. Čitajuć knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, Despot Infinitus, Zagreb 2014., može se naći i pronaći u više pisama u kojima Maks Luburić iznosi mnoge nepovoljnosti i bacanje krivnje nesporazuma i svađa između Poglavnika s jedne strana i Maksa Luburića, odnosno HRVATSKOG NARODNOG ODPORA s druge strane, upravo na taj časopis IZBOR i njegovu okolinu. Dok ovo pišem gledam u časopis IZBOR br. 19, lipanj 1955., gdje je slika Poglavnika na koricama IZBORA u stilu govornika preko radia. Čak taj br. donosi neke izvadke iz ovog opisa "IZ ERINE TORBE", što bi moglo značiti da je početkom te iste godine 1955. general bio još uvijek u dobrim odnosima, jer je sve najpovoljnije pisao o Poglavniku. Povijest će reći svoje. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

Ero je bio bliži prijatelj Lorkovića u emigraciji - i živi su još svjedoci, da je Ero nosio cigle po peštanskim gradilištima i pomagao materialno Lorkovića, kao i to, da mu je pomogao sakupljati statistički material po peštanskim knjižnicama. Postoji još fotografija iz Požege, kao i govori Lorkovića, gdje govori vrlinama ustaša na djelu it. itd. Grijeh je, kad ljudi govore o sebi i svojim zaslugama, a posebno mladi, jer to odaje stanovito duševno stanje, i tek sam spomenuo ovih nekoliko rieči samo zato, da se vidi, da je Ero bio prijatelj Lorkovića.

kao prijatelj Lorkovića znao je Ero, kakav je on čovjek i - katolik. Kada ga je jedan prijatelj u Njemačkoj - ostavljena i prezirna - primio u svoju kuću,nahranio ga i odjenuo, Lorković mu je za zahvalnost zaveo ženu i s njom pobjegao. Zahvaljujući toj ženi lorković je mogao praviti planove za budućnost, kad je tu svoju budućnost postigao, ostavio je tu ženu i "promienio sektu", stupivši u Kalodjernu beogradsku vjeru. nakon toga se je "rzaženio" i "priženio" u kuću jednog bogatog - masona! Tri godine u Pešti nije otišao na misu.

Pa ipak Eru - Domagojca, Orla i Križara, učenika Žarka Vlahe, (Ovo su imena organizacija u kojima je Vjekoslav Luburić sudjelovao kao Vjekoslav Luburić i kao Maks. Svi ovi podatci se mogu naći u već spomenutoj knjigi. mo. Otporaš.) proglasiše "slabim", a toga Lorkovića "praktičnim" katolikom...
Dok im Omrčanin nije zamrčio.

nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 19 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009