Sada je: čet vel 22, 2018 23:03.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: KAKO SE JE STVARAKA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA,
PostPostano: pon ožu 06, 2017 18:51 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (1)


S ISTINIM NA ČISTAC

(Po reakcijama i željama mnogih čitatelja ove teme o Maksu Luburiću, tj. o H.N.O., mišljena sam da je došlo vrijeme da se kaže i ono što se još nije reklo, kao i o onome što se još ne zna. Ja ću pod ovim gore naslovom, tj. naslovom "UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU" iznositi ono što ja znam i ono kroz što sam ja osobno prošao. Ja ću
u nastojati ove opise bilježiti po brojevima, a moglo bi se dogoditi da ću na neke opise zaboraviti staviti redni broj, jer će ih biti mnogo, a naslov će uvijek biti isti. Počet ću s mojim dolazkom u San Francisco poslije pola noći u srijedu jutro 11 prosinca 1968. godine.

Neće me smetati mišljenja i kritike onih koji se iz načelnih razloga neće složiti s ovim mojim opisima, jer, kako to neki znadu reći: da još za to nije došlo vrijeme. A ja sam odlučio sa mojom istinom izići vani, po onim univrezalnim načelima da svak svoju istinu najbolje zna. Ja moju istinu znam i ja se moje istine niti sramimi, niti se bojim niti ju izbjegavam.

Iznoseći ovdje moju ISTINU - a svaki od nas ima svoju ISTINU - odlučio sam iznijeti ono što znam iako to neće biti kronološki poredano, jer sami opisi će zasjecati u mnoge prošle dogodovštine za koje će se trebati vraćati unatrag i potražiti, kako izvore, tako i dokaze.

Sve što bih zamolio zainteresirane je to da prate, bilježe, pamte, ali u isto vrijeme da si stave u položaj da je sve to činjeno, rađeno i djelovalo se je u odrazu vremena. Moglo bi se reći da drugačije nije moglo biti.

Nekima je već poznato a mnogima nije. Ja sam Mile Boban, iz Bobanove Drage. Bio sam Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora. Bio sam s mojom ili bez moje želje upleten (upetljan) u mnoge zavrzlame hrvatskog političkog emigrantskog djelovanja. Ne želim isticati moju malenkost niti moje ime, ali želim reći da je moje ime, kao i moja obitelj, su bili upleteni u događaje hrvatske političke emigracije.

Neka ovo nekolio riječi bude kao UVOD u sve ostalo što ću opisivati. Ja ću iznositi mnoga pisma vezana za ovaj naslov i za ovu temu. Iznosit ću i sijećanja s raznih sastanaka, sjednica i razgovora. Sve to činim s jednom svrhom a to je kako bi se popunila mojom ISTINOM praznina hrvatske iseljeničke povijesti. I čvrsto se nadam da će ova "moja istina" dati povoda i drugima da i oni iznose svoje ISTINE tako da se domovinska ISTINA poveže sa hrvatskom iseljeničkom ISTINOM i da to bude naša zajednička POTPUNA HRVATSKA ISTINA, s jedne strane, a sa druge da mi ništa ne odnesemo sa sobom u GROB, pod zemlju. Mile Boban, Otporaš.


KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

Moja prva nedjelja u San Franciso-u

Moje dvije sestre, Jakica i Kata te brat Rafo su nas dočelaki na uzletištu u San Francisku. Doček i zagrljaji su bili bratski, pošto se godinama nismo vidjeli. Kada smo došli u njihov stan 107 Brazil Street, našli smo njihove prijatelje, nevjestu Zdenku, brata Rafe suprugu koji su nas na ulaznim vratima došekali s velikim natpisom: DOBRO NAM DOŠAO BRATE MILANE! WELCOME BROTHER MILAN! Počelo je upoznavanje s nepoznatim osobama. Iako je bilo prošlo tri sata u jutro, dobro jelo se je pripremilo. Za vrijeme objeda bilo je raznih pitanja na koja sam ja iskreno i od srca odgovarao. Za vrijeme jela skoro su svi pušili, pa sam i ja pušio. Tako je to vrijeme tada bilo. Kašika u jednoj ruki, tanjur pred tobom a do njega ćikopelnica. Jedi, pij, puši i uživaj!

Najuočljiviji u tom društvu je bio neki po izgledu Lenjinove kozije brade John Schoscho, Hrvat po ređenju a Jugoslaven po osjećajima. Zatim neka Agata Herceg od Kaštela Šućurac, partizanka, po partizanskom zadatku bila je u kairu, dosegla do vrha AFŽ-ja, (Antifašistički front žena Jugoslavije koji je osnovan u Bosanskom Petrovcu 6 prosinca 1942. i koji je igrao veliku ulogu u razvijanju jugoslavenskog komunističkog pokreta i stvaranju jugoslavenske države.) pala u nemilost 1951. godine kod svojih nadležnih, razočarana dođe u posjetu svojoj sestri Dragi u San Francisco iste godine, gdje je upznala Luku Šimić iz Alagovca, pokraj Gruda, Hercegovina; iz istog sela, kuća uz kuću, odakle je bio poznati Gorski Harambaša Andrijaca Šimić, odakle je poznati hrvatski guslar Željko Šimić. Luka Šimić je došao u Ameriku 1911. godine. Nije bio ženjen. Upoznao je Agatu te su se iste godine 1951. oženuli.

Tu za vrijemne objeda i u veselom razgovru gdje sam i ja bio, misleći da sam u slobodnoj zemlji Ameriki, isticao sam naše hrvatstvo. U početku su skoro svi na isticanje mojeg hrvatstva šutijeli. Ali na kraju krajeva Agata je eksplodirala i na mene svalila drvlje i kamenje. Kako ja mogu govoriti o hrvatstvu kojeg je Ante Pacelić predvodio. Pozvala je mojeg brata Rafu da joj dadne aspirine za smirivanje živaca. Naravno da sam bio tim činom iznenađen. Kasnije se je to sve smirilo i mi smo postali prijatelji.

Prva stvar koju mi je moj brat Rafo (1944-2004) u četvrtak jutro, 12 studenoga 1968. godine saopćio je to da imam tri (3) paketa, dva iz Zagreba, jedan iz Španjolske. Odmah sam znao o čemu se radi. Ja sam bio povjerenik u Parizu za "GLAS KONCILA" i za "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST", kao i za novinu "OBRANU", glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Ja sam na vrijeme javio uredništvu spomenutih novina i saopćio im da odlazaim iz Pariza za San Francisco, dao im adresu mojeg brata Rafe na koju su oni već poslali određene pakete novina. General Drinjanin mi je pisao i zaželio sretan put, i zamolio me da se stavim u kontakt, tj. vezu s Antom Kršenićem iz Oaklanda i Filipom Šolom iz San Jose. General me je savjetovao i kako sa ljudima saobraćati. Doslovno mi piše: Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije. Tako i ja tebe šaljem u gnjezdo jugoslavenstva.

Dolazimo moj brat Rafo, sestra Jakica i sestra Kata u hrvatsko/slovensku Crkvu na Fell Street u 11 sati. Svećenik je bio Slovenac za Hrvate i za Slovence, Fra. Vodušek. Misna dvorana je bila na katu, dok je prizemlje služilo za crkvene potrebe, sastanke i sl. Poslije sv. mise silazim niz stepenice, pod rukom tri vrste hrvatskih novena: "OBRANA", "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST" i "GLAS KONCILA" i odmah prepoznajem Ivana Buljana i njegovu suprugu Nadu i Vinka Pađana, koje sam poznavao još iz Pariza.

Masa naroda pred crkvom. Nudim novine, nitko neće. Glas Koncila su ipak neki kupili. HKL i Obranu nitko nije htio kupiti. Počimam, staloženo i mirno objašnjavati da HKL nije iz Španjolske već iz Zagreba. Kada su se neki uvjerili da to nije emigrantska politička novina, kupili su HKL. Za novinu Obranu nitko nije htio ni čuti. Najgrlatijih od svijuh bio je neki Mate Leutar. Počeo meni savjete davati da je ovo Amerika gdje se novci zarađuju a ne provoditi potrošenu politiku. Još mi reče da je on bio Ustaša i da se je borio za NDH, ali dans su vremena drugačija. Predbacio sam mu da on nije nikada bio Ustaša, a sve da i jest, da je on onda bio labavi ustaša. Naljutio se je i rekao mi da će mi u iduću nedjelju pokazati da je bio Ustaša. U istinu u iduću nedjelju mi je pred svima pokazao da se je oženio 29 travnja 1945. godine u Zagrebu. Na knjižici se vidi žig NDH i sve oznake iste, ali mi nije mogao dokazati da je bio Ustaša. Prešli smo preko svega i postali smo prijatelji. Bio je uistinu dobar čovjek i dobar Hrvat, rodom od Tomislavgrada.

MOJ PRVI BOŽIĆ U SAN FRANCISCO-u

Kada sam se prvog tjedna u rujnu mjesecu 1968. godinu s bratom Rafom u Parizu dogovorio i pristao na njegovu vruću želju da ću emigrirati u Ameriku, odmah sam počeo praviti potrebne papire kod nadležnih američkih vlasti u Parizu. Kupio sam jednu knjigu za turiste koji pituju u Ameriku kako bi se upoznali sa američkom klimom, državama, gradovima, tradicijom, običajima, atrakcijama i načinom života. Tako kada sam došao u San Francisco već mi je donekle smještaj, klima, povijest San Francisca malo bilo poznato, naravno iz knjige. Kako je moj dolazak u San Francisco bio samo tri tjedna do konca godine, sestre Jakica i Kata, te brat Rafo nisu se žurili da mi pronađu bill kakav posao. Htjeli su me upoznati s gradom i nekim njihovim prijateljima koji su već preko Hrvatskog Radio Sata čuli da sam došao.

Tako, jedno jutro brat me je Rafo odvezao kod jednog Hrvata koji mu je pričao da on mene pozna iz Pariza i da smo skupa bili u HOP-u. Nije mi htjeo reći kod koga iđemo i tko je taj Hrvat, jer me je htjio iznenaditi. Mi se nismo vidjeli nekih 5/6 godina, ali sam ga ipak prepoznao. To je bio Jozo Jurić, Hrvat od Tomislavgrada. Poslije uobičajnog pozdrava i rukovanja, rekoh mu da izgleda otmjeno, lijep i da se je dobro ugojio. Nasmijao se je i kaže da je on sada u Ameriki gdje se dobro jede i pije, a dobro se i zarađiva. Mislio sam da je on još uvijek onaj isti Jozo Jurić iz Pariza koji ne vjeruje u hrvatstvo ako nisi u bilo kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji. Pitam ga kojoj organizaciji on ovdje u San Franciscu pripada. Odgovorio je: ni jednoj. Patam ga zašto, našto odgovara da je on iz Pariza imigrirao samo zato da se više ne bavi politikom. To me iznenadilo pa sam mu rekao da: baviti se hrvatstvom, to nije politika, to je naša hrvatska nacionalna dužnost. Morat ćemo Jozo ovdje nešto pokrenuti tako da i naše u pravom smislu hrvatstvo ovdje na dalekom i hladnom Pacifiku oživi . Ja sam ovdje novi i mnoge stvari mi još nisu poznate, ali sam već primjetio da je sve zaraženo jugoslavenstvom i nekim "slavenstvom". Good Luck, reče Jozo a Brat Rafo mi dade znak nogom da prestanem; jer naš Jozo Jurić se već zajapurio i zacrvenuo govoreći o hrvatstvu. Kad smo izišli van, pošto ja nisam znao engleski, pitam brata šta bi mu to značilo; "good luck", našto mi je brat odgovorio da to znači: sretno, želim ti svaku sreću.

Polnoćka je bila u 11 sati na večer u hrvatsko/slovenskoj crkvi na Fell Street. Puna crkva naroda meni nepoznata, najviše Hrvata. Crkva jako lijepo okićena božićnim ukrasima a posjetnici, žensko, muško i djeca pristojno i gospodski obučena, divota gledati i promatrati! Brat i sestre me upoznavaju sa svojim prijateljima, jedni drugima čestitamo Božić. Father Vodušek, kako su ga župljani zvali, s još dvojicom svećenika prolaze sredinom cravene dvorane prema Oltaru. Sv. Božićna Misa počima. Vlč. Vodušek predstavlja drugu dvojicu hrvatskih svećenika koji su došli iz Portlanda za tu prigodu, vlč. Mikulića dok se drugog svećenika imena ne sjećam. Moji pogledi su bili upereni u Oltar, svećenike, svijeće, ukrase na Oltaru i primjetih da na jednoj strani Oltara ima američka zastava dok na drugoj neka meni nepoznata crkvena zastava. Šapljem bratru Rafi: ne vidim hrvatsku zastavu. Kako to? Neznam, kaže brat. Ti sve moraš zapaziti. Mi smo sada u crkvi a ne na nekom pazaru gdje se može galamiti i o svačemu govoriti. Ja muč!

Poslije sv. Mise, pred crkvom na ulici Fell kao na derneku. Jedni drugima čestitaju Božić, a ja kako se s kim upoznajem i čestitam Božić, odmah mu nudim božoćni broj "JUBILARNI BROJ 100 OBRANE" 1968. gdje se na prvoj stranici očito vidi borova grančica na kojoj vise ukrasi znaka Božića, i na naslovnoj stranici velikim slovima "MIR U RATU I RAT U MIRU". Istini za volju skoro bez ikakovih sustezanja ponuđeni su kupovali novinu. To me je oduševilo i dalo veliku nadu za budućnost.

Došli smo kući. Brat i sestre su pozvali u goste neke svoje prijatelje kojima su govorili o meni i s kojima su me htjeli upoznati. Božićna večera je bila bogata, obilje prikladnog jela, kolača, pića i uzajmnih božićnih poklona. Naravno da je te zgode i uz božićno veselje i raspoloženje bilo dosta priče i razgovora o svemu, ali najmanje o hrvatstvu. Iako sam, donekle, mogao bih reći, uočio da je među mnogima koje sam već u ova dva tjedna susreo najzgodnije i najpoželjnije ne pričati o bilo kakovome hrvatstvu. Uočio sam, na moje veliko iznaneđenje da mnogi, ako ne svi, među sobom i između sebe govore da su došli iz "starog kraja", da govore "naški", a sve to s jedne strane da se nebi sugovorniku zamjerili da su došli iz Hrvatske i da govore hrvatski, a s druge strane da se potpunama ne spominje ime zemlje iz koje si došao, da se ne spominje majčin jezik kojim te je tvoja majka naučila govoriti, a to je naš hrvatski jezik. A vrlo dobro je poznato da što se ne spominje, da to i ne postoji, a što ne postoji o tome se i ne priča. To je bila jugoslavenska taktika koju je širila preko svojih razgranatih ogranaka diljem Amerike i Canade Hrvatska Bratska Zajednica, HBZ sa svojim glasilom "ZAJEDNIČAR".

MOJE PRVO SILVESTROVO U SAN FRANCISKU

Kako se moj dolazak iz Pariz u San Francisco približavao, piše mi moj brat Rafo da za njegova gazdu gdje radi kupim jedn lijep poklon iz Pariza kao uspomenu. Kupio sam kutiju keksa s vrlo lijepim i atraktivnim slikama grada Pariza na poklopcu kutije.

Moj brat je bio šef Restaurant-a Veneto na svjetski poznatom turističkom sletištu Fisherman Wharf u San Francisku. Vlastnik Restauranta je bio Talijan gosp. Amizzola. Srijeda 31 prosinca 1968. godine brat mi govori da ću ja sa njim poći taj dan i biti sa njim i da ću ja predati taj poklon gosp. Amizzoli, a poslije zatvaranja Restauranta oko pola noći da ćemo otiću na zabavu dočeka Nove Godine koju organizera Hrvatski Radio Sat. Doček Nove Godine je bio u jednoj vrlo poznatoj zgradi u California Hall, na uglu Wan Ness i Market ulici.

Tu večer, taj zadnji dan u godini na obalama Pacifika i na turističkom mjestu Fisherman Wharf-u sve živo i veselo. Kada smo unišli u Restaurant bio je već krcat gostima. Tu već vidim mojeg rođaka Jerku Boban, Gršić (1941-2013) koji je tu radio kao konobar. Brat me upoznaje s jedenim Hrvatom koji tu radi kao konobar, Blaško Ljubas od Kupresa. Upoznaje me brat s vlastnikom Restauranta gosp. Amizzolom. Govori mu da sam ja za njega donio jednu uspomeni iz Pariza. Gosp. Amizzola govori ne sada nego za vrijeme večere u blagavaonici da mu tu uspomenu dadnem. Za osoblje i radnike Restaurant-a ima posebna blagaonica koja je odvojena od blagaonice za goste. Oko 8 sati na večer nekoliko radnika, moj brat i ja, rođak Jerko i gosp. Amizzola smo sjeli za jedan dugi stol. Svaki uzima za jesti ono što mu se dopada. Meni brat Rafo donosi odrezak pun smoka i soka, koliko god je ukusan za jesti, još više izgleda ukusan za gledati. Meni na desno je gosp. Amizzola a na lijevo moj brat Rafo. Brat je prevodio razgovor između mene i gosp. Amizzole, jer ja nisam govorio engleski. Predao sam mu poklon na kojem mi se je uljudno i gospodski zahvalio. Brat mi priča koliko je gosp. Amizzola bogat, da ima tri Restauranta i da vrijedi preko 50 milijuna dollara. Ja se nadušio smijati iz razloga toga da gosp. Amizzola jede za večeru dječije jelo, žitarice i mlijeko, a ja sočan odrezak i boca Chianti vina od tri litra pred mnom. Ja bratu govorim da sam ja bogatiji od njega. Brat me u čudu pita: kako to ti misliš da si bogatiji od njega!? Ja bratu govorim: Vidi šta taj bogataš jede a vidi šta ja jedem. Brat to prevodi gosp. Amizzoli, a on, kada je to čuo, potapka me po ramenu i reče: Što se tiče mojega bogatstva, ja bih mogao jesti i piti što god hoću, i koliko god hoću, ali mi moje zdravlje ne dozvoljava. Meni je 73 godine i ja sam narušena zdravlja. Ispričao sam mu se i rekao da sam to rekao u šali i poradi šale.

Došli smo na zabavu, doček Nove Godine, u zgradu Californija Hall, malo iza pola noći. Ugodno sam se iznenadio kada sam vidio toliki skup Hrvata. Brat me upoznaje s onima koje nisam imao priliku još vidjeti. Upoznaje me sa glavnim i odgovornim urednikom Hrvatskog Radio Sata gosp. Ivom Vučičevićem, Jozom Bajurinom, Markom Miletićem i drugima. Tu sam upoznao i Branka Bandova, (1938-2010) Hrvata iz Livna, kao i njegova rođaka Tomu Bandova, koje sam, obadvojicu, poznavao još u Parizu. Bili smo prijatelji i oni su otišli za Ameriku početkom šesdesetih godina prolog stoljeća. Bilo mi je drago kao i njima da smo se opet susreli. Pozvali su nas za njihov stol. Bilo je lijepo suresti stare prijtelje i poznanike. Osobno sam se osjećao slobodniji njih nešto pitati o našj hrvatskoj stvari, tim više što me je začudilo da se skoro tu i ne priča o hrvatskoj problematiki. Svak sebi pronašao društvo i pričaju o onome što im neće talk dizati. Sve više i više čujem: pa kada si doša iz "starog kraja"; pa i ti govoriš "naški" isl. Pitam Branka Bandova kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji pripada. Nisam sa pitanjem ni završio, dobio sam odgovor: ni-jedoj. Ovdje je to malo drugačije nego je bilo u Parizu. Ovdje sve podjeljeno, svak ima svoju grupu, San Francisco ima Radio Sat i svoje prijatelje, Hrvatski Dom sa devetnaeste (Hrvati su 1940. godine kupili jednu zgradu i službeno ju prozvali CROATIA HALL=HRVATSKI DOM na uglu 19the i Mission Street. Zato je Branko Bandov rekao oni sa devetnaeste.) ima svoje članove, svoje simpatizere i svoje prijatelje, Slovenci imaju svoj Slovenian Hall, Jugoslaveni svoj Slavic Club, Hrvatska Bratska Zajednica ima svoje, a mi Hrvati iz San Jose imamo Hrvatski Centar, Hrvatsku Katoličku Misiju. To je tako pocijepano i slažemo se kao rogovi u vreći.

MOJA PRVA NEDJELJA U HRVATSKOJ CRKVI U SAN JOSE

Prva nedjelja u godini 1969. iđemo u San Jose na sv. Misu. Župnik Hrvatske Katoličke Misije je bio Vlč. Petar Topić. U to vrijeme Hrvati grada San Jose nisu imali svoju, tj. našu hrvatsku katoličku Crkvu, nego su iznajmili kod jedne američke katoličke Crkve prizemnu dvoranu i tu su služili sv. Misu svake nedjelje i svake svetkovine. Kada smo ušli u pridzemnu crkvenu dvoranu, ugodno sam bio iznenađen velikim mnoštvom Hrvatica i Hrvata svake dobi. Vidim vrlo lijepo okićen Oltar, cvijeće, svijeće i za moje oči što je bilo najuočljivije je to da je s jedne strane bila američka a s druge hrvatska zastava. Iako sam već nešto čuo da Hrvati San Jose-a hrvatuju više od Hrvata San Franciska, povezao sam to i sa nazočnošću hrvatske zastave na Oltaru u San Jose, dok u hrvatsko/slovenskoj Crkvi u San Franicisku to nisam vidio.

Za vrijeme sv. Mise bilo je lijepo. Vlč. Topića služe dvije časne sestre, dok na desnu stranu vlč. Topića jedan otmjen gospodin čita iz Biblije prikladnu priču za sv. Evanđelje. Iz neke neobjašnjene znatiželje zagledavao sam se više puta u tog nepoznatog otmjenog gospodina. Pitam brata Rafu tko je taj koji čita iz Biblije. Brat mi samo ukratko reče da je to Rudy Spajić i ništa više.

Poslije sv. Mise, vani, pred Crkvom, skoro na ulici ljudi se pozdravljaju, jedni drugima još uvijek čestitaju Novu Godinu, a poneki prilaze k mojem bratu i meni, jer su čuli preko Hrvatskog Radio sata da sam stigao iz Pariza. Priđe k nama jedan gospodina, rukuje se s nama i meni govori da je on Filip Šola i da mu je nedavno pisao general Drinjanin i saopćio da sam ja već stigao u San Francisko te da bi se nas dvojica trebali što hitnije sastati, o svemu porazgovoriti i razraditi plan za daljnji rad. Dok smo mi bili u tom razgovoru priđe k nama taj isti otmjeni gospodin koji je za vrijeme sv. Mise čitao "pistolu" kako se je to kod nas pučki i na selu govorilo, tj. prikladne priče za sv. Evanđelje iz Biblije, rukuje se s nama, predstavi se imenom i prezimenom Rudy Sapjić. Pita mene i mojeg brata Rafu dali mi znamo tko je Petar i Mate Boban, našto smo mi odgovorili da nam je Petar otac a Mate da nam je stric. On nama govori da on poznaje i jednog i drugog i da su oni bili kod njega, tj. kod njegova oca više puta i da su oni neka svojta. Pitam ja Rudija: Odakle ste Vi gospodine?, našto on odgovara da je od Banja Luke. Tada sam ja Rudiju rekao da bi to mogla biti samo neka puka slučajnost, jer mi smo iz Hercegovine, iz sela Sovića, Bobanova Draga. U nadolazećim opisima bit će još govora o ovom "otmjenom" gospodinu Rudy Spajić.

Za mene ta prva nedjelja 5 siječnja 1969. godine u San Jose je bila puna nekog veselog nadahnuća. Konačno sam upoznao od generala Drinjanina vrlo preporučenog čovjeka, Hrvata od Livna Filipa Šolu. On i ja smo tu, rekao bih na brzinu, izmijenili neke misli za naš budući rad, a sve ostalo smo ostavili za slijedeći sastanak, i to čim prije. Rekao sam mu da ja još nisam počeo raditi, da tražim posao a da još auto za prijevoz nemam, pa će se to još možda i oduljiti. Dok smo mi tako još u razgovoru bili, priđe k nama jedan čovjek, s šćulama, štakama, predstavi se imenom i prezimenom Mate Kapulica, čestita nam Novu Godinu a posebno meni dobrodošlicu u novu sredinu. Gledam tog čovjeka koji se više naslonja na svoje štake nego na svoje noge. Na reveru kaputa vidim veliko "U" koje mi izgleda 100% istinito i originalno. Pitam ga: odkud Vama taj "U"?, našto on meni odgovara: Ja sam stari Ustaša, povratnik iz logora Lipari. Ovo "U" sam za četiri godine naše borbe nosio. On je moja svetinja koja će s menom ići u grob. (Mate Kapulica, rođen 25.5.1907, Prisoje, Livno, seljak, pristupio Ustaškom Pokretu 5.1.1935 pod rednim brojem 360, izvor PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, strana 558, 567, Zagreb, 1978.) Divio sam se tom čovjeku! U borbi i borbama za Hrvatsku Državu bio je više puta ranjavan a sada je postao bogalj, ali pun energije, čeličnosti i ne predaje se. Bit će još govora o Mati Kapulici u nadolazećim opisima.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARAKA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA,
PostPostano: uto ožu 07, 2017 12:55 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (2)

NA SPROVODU STIPI ĆIKEŠ

Polovicom siječnja 1969. godine ja sam već preko mjesec dana u San Francisku. Za to vrijeme upoznao sam malo grad, upoznao mnoge Hrvate San Franciska, San Jose i okolice, upoznao sam donekle i gibanje hrvatstva ali i situaciju općenito.

Jedno jutro brat Rafo mi govori da je umro neki njegov prijatelj i poznanik, mislim da se je zvao Stipe Ćikeš, i da ćemo ići na sproved. Sprovod kao i svaka smrt u ljudskome životu imaju svoje značenje: strahopoštovanje i pijetet. Ni jedno ni drugo se ne mogu popraviti, uljepšati, dotjerati, kao što se to mogu uljepšavati sve druge stvari: ljudi, kuće, pokućstvo i sl., ali smrt i sproved se ne mogu uljepšati, te kao nepopravljivi ostaju zapamćeni kao smrt i kao sprovod.

Mi smo iz Crkve krenuli prema groblju. Ne sijećam se više koje je to groblje i koja je to Crkva bila. Na groblju stotinjak osoba. Neke sam već prepoznao a mnoge nisam. Kao i obično brat Rafo me upoznaje i sa jednima i drugima. Ljudi se uzajmno rukuju a bližnjoj svojti izrazuju sućut. Većinom se šuti iako se tu i tamo čuje šaputanje i tihi razgovor među nazočnima. Ja sa moje strane gledam uokolo i promatram. Govori se pomješano hrvatski i engleski. Meni nerazumljivo. Pitam sam sebe dali je to znak nehajnosti ili ubrzane želje da se što prije zaborave korijeni vlastitog postanka. Počesto čujem riječi "naški" i "satari kraj". To me čudi! Priđe netko k nama, k bratu i meni, rukuje se s nama i mene pita kada sam došao iz "starog kraja". Ja mu odgovaram da sam došao iz Francuske a da sam u Francusku došao iz Hrvatske. To sam rekao otvorenim i jasnim naglaskom tako da je on meni samo rekao: You know what I mean što uopće nisam tada razumio što bi to moglo značiti, jer tada još nisam govorio engleski. Pitam brata da mi prevede što je rekao, našto brat kaže da sada iđemo u kuću pokojnika na neku vrst daće, jela, jer da je to običaj kod svakog sprovoda.

U kuću pokojnika mnogi s groblja nisu došli, a oni koji su došli su bili dobro došli, dobro pogošćeni i počašćeni. Razgovaralo se je prijateljski a meni brat po stoti put ponavlja da se ne upuštam u politiku, jer da ovdje nije mjesto politike a da ove ljude ovdje to i ne zanima. Brat me upoznaje s jednom gospođom, mislim da se je zvala Marija Petković, udovica. Nju je bilo teško razumjeti jer je miješala hrvatski sa engleskim i usput dalmatinsko zagori dijalekt. Za mene kaže da se čudi kako lipo govorim "naški". Kada sam joj rekao da me je moja majka naučila hrvatski i da ja govorim hrvatski, sa smiješkom ona meni odgovara: You know what I mean. Tada opet pitam brata da mi prevede šta to znači. Brat mi kaže da to znači: Znaš šta mislim…Dok su se gosti u kući pokojnika gostili, ja sam se već u mislima pripremao da napišem pismo generalu Luburiću čim dođemo kući.


MOJ PRVI POSAO U SAN FRANCISKU

Moja sestra Jakica je bila registrirana, tj. profesionalna boliničarka. Radila je u General Hospital - Opća Bolinica u San Franciscu. Preko njezinih veza i prijatelja našla je za mene posao kao konobar u talijanskom Restaurant-u DOROS. Otišao sam sa sestrom u taj Restaurant. Manager, tj. upravitelj je bio po imenu neki Joseph koji je dobro govorio francuski. Pitao me je dali sam ja konobar našto sam, naravno odgovorio da jesam. Primio me je i odmah sam počeo raditi. To je bio jedan od najkvalitetnijih Restauranta u San Francisku, poznat po pet zvijezda.

Nije treblo dugo da je Manager Joseph uvidio da ja nemam skoro nikakove blage veze s ugostiteljstvom niti konobarskom strukom. Pozvao me u ured rekao da me otpušta s posla, ali da se je pobrunuo za mene i pronašao drugi posao na Fisherman's Wharf u Restaurantu Laffitte's. Otiđi tamo i pitaj za Manager-a Jack Kadich. Nekako tužan, žalostan i razočaran odmah sam otišao u taj Restaurant i zatražio Jack-a Kadich. Ugledah krupna, ukočena i uštirkana čovjeka koji dolazi prema meni. Začudih se kad ga vidih, a i on se isto začudio. Poznajemo se iz Pariza. On je pripadao društvu hrvatskih studenata a poznavao sam ga kao Stanislava Kadić. Bio je član društva Cerlcle D'etudients Croates, Društvo Hrvatskih Studenata. Ovdje u Ameriki je promijenio ime u Jack Kadich. On je inače sinovac prof. doktora Ante Kadića. To sam kasnije saznao. Razgovor je bio kratak i odriješit: Primam te ali ovo nije Pariz. Ovo je Amerika gdje se novac zarađuje a ne politika vodi. Ovdje ima dvojica naših koji ne misle kao ti. Bez politike i možeš početi večeras raditi.

Moje radno vrijeme je bilo od 5 poslije podne do zatvoranja, što bi se oduljilo i do jedan sat u jutro. Tu je radio jedan imenom Zoran Matulić, mladić nekih dvadesetak i nešto godina. Uvijek ga se moglo čuti kako pjeva pjesme sedam titinih ofanziva: "…tu je leža 13 dana, hranio se lišćem s grana…" i slično. Ja sam šutio i radio svoj posao. Gutao sam gore pilule ali se nisam dao izazvati. Sve što sam tada mislio je da moram generalu napisati pismo i upoznati ga sa situacijom. Ali sam također željno očekivao moment i trenutak kada bih mogao sa tim Zoranom Matulićem na samu u četiri oka porazgovarati. To se je ostvarilo neka dva tjedna od kada sam počeo tu raditi. Bili smo u blagavaonici. jell smo večeru. Pitam ga šta je on po narodnosti, reče da je Jugoslaven. Pitam ga zašto. Kaže jer mu je otac Jugoslaven i radi u jugoslavenskoj delegaciji kod Ujedinjenih Naroda u New York-u. U daljnjim razgovrima mi je priznao da je Hrvat, Splićanin ali da se on osjeća Jugoslavenom. Na tome smo ostali, ali ja sam nastavio s isticanjem našeg hrvatstva. Svakog puta kada sam sa njim imao bilo kakav govor ili razgovor o hrvatstvu, sukobili bi se. To me je natjeralo da što prije napišem posmo generalu Maksu Luburiću.

Uredništvu "DRINAPRESS"
Apartado 1523
VALENCIA - ESPANA

San Francisco, dne 13 siječnja 1969.

Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću,

Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove daleke zemlje. Kako Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj, San Francisco. Poznato Vam je i to da sam boravio i u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. Dabe Peranića, koji Vam je često pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su u meni razvili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati pasivan, i to u doba kada nam je najpotrebitije uvjeravati, ne samo naše "koristne budale" u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu, nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim srbokomunističkim i Titinim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O tim "uvjeravanjima" sam se osobno uvjerio ovdje u San Francisku, gdje ima veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim slavenstvom.

Ovdje, naime, imao takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj službi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: "Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zaboravio je "naški". Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju". Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovencu u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku. Tako su mi pričali oni koji su već od prije tu.

Ovdje u San Francisku postoji jedan "Hrvatski Radio Sat" koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uobće nemaju, već se služe publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak programa je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priredjivaju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikada nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primjetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive.

Cijenjeni Gospodine i generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: "Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobodjenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti". Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. Zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu "hrvatsko" i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

Prošli tjedan sam u San Jose imao priliku suresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku surest ni vidjeti. Nadam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao daste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom podhvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspijeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatskodržavotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bilo uredu. istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato vas milim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, milim Vas pošaljite mi što prije.

Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavjestiti.

Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!

Vaš odani Mile Boban. 203 Brazil Ave., san Francisco, Calif. 94112.


U RESTAURANTU LAFFITE'S

Jednu večer dođem na posao u Restaurant LAFITTE'S i odmah primjetih da Jack-a Kadich-a više nema. Njegov zamjenik Danijel Dupont priđe k mene i pozvao me u ured. Tu me reče da Jack više nije odvdje i da je on od sada glavni upravitelj Restaurant.a. Pitam ga šta je bilo, našto mi Danijel reče da je kontrola uhvatila Jack-a u jednoj malverzaciji i da je odmah izbačen.

Ja sam imao jako dobro razumijevanje s novim glavnim u praviteljem Danijelom Dupont i sa šefom kuhinje Jaques. Oni su oba bili Francuzi a ja sam govrio s njima francuski i tako se osjećali kao da smo u Francuskoj ili u Parizu. Kada nismo pretrpani s gostima, mi konobari imali bi više vremena za "ćakule", tj. razgovore. Mene bi upravitelj Danijel pozvao u svoj ured a šefu kuhinje naredio da nam donese specijalne večere za nas dvojicu. Tako bi mi razgovarali o sveme, a moja najdraža tema je bila pričati o politiki i sve svoditi na hrvatsko pitanje. Za mnoge stvari nije nikada čuo ali sada jest. To sam ja iskoristio, jer je njegov brat ili neki od svojte bio u Alžiru i borio se protiv Ben Belle, predsjednika Alžirskog Nacionalnog Fronta koji se je borio protiv Francuske a za oslobođenje Alžira. Znao je za Tita jer je ovaj pomagao Ben Bellu i njegov pokret a sve protiv Francuske. Ta Titina pomoć Ben Belli je išla tako daleko da su francuske vojne vlasti u mediteranskom moru, tj. sredozemlju zarobili jugoslavenski brod Galeb u rujnu 1962. godine pun oružja za Ben Bellu. Taj incident je uzrokovao prekid diplomatskih odnosa između Pariza i Beograda. Novom upravitelju Danijelu Dupont su se uveliko sviđale moje priče da smo često u njegovu uredu imali zajedničku večeru. Istini za volju kod ovih dvojice Francuza sam više naišao na razumjevanje za naš hrvatski slučaj, nego kod mojih Hrvata Zorana Matilić i konobara Hrvata Zogorca. Uvijek sam razmišljao i iz dana u dan sam se oštrio kako bih osnovao jedno isključivo hrvatsko državotvorno društvo.

Potreba radi i boljeg razumijevanja donosim ovdje zadnje pismo Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina meni. Pismo ću prepisati onako kako ga je meni pisao general. Ako se potreba ukaže poslije punih 47 godina od kada je pismo pisano da nešto pojasnim, to ću učiniti. Pismo počima ovako:

"general DRINJANIN
1.III.1969.
(Rukom nadodano: Piši mi na adresu izravno, Drinapress Apartado 32 Carkcagente (pro. Valencia, Espana.)

Dragi brat Mile!

Pisao Ti je puk. Crnički, i ja sam te pozdravio, ali nisam bio dospio da ti kažem nešto više. (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆ" na stranici 1011, mo.) Nadam se da si već u vezi sa Džebom i Kršinićem, koji su zlatni ljudi i vrlo aktivni rodoljubi, pa iako ih nisi poznavao, nadam se daćete se upoznati i pojačati rad. (Radi se o Ivanu Džebi iz Clevelanda koji je bio zadužen za DRINAPRESS tisak i Anti Kršinić iz Oaklanda, California, mo.) I njima smo javili za Tebe odmah čim si se javio, tako poznate se, iako ne osobno.

Bio je ovdje prof. Dabo Peranić, kao što znaš odavno on dolazi i naravno razgovarali smo i o Tebi mnogo puta. On je uvijek isticao Tvoj patriotizam, sredjenost, ozbiljnost i odgovornost, a to je ono što možda najviše manjka mnogim našim ljudima. On se svakako nada da će i njemu uspjeti neko zaposlenje u Americi, jer mu je ženina rodbina tamo, (Spurge Dabe Peranića brat Nikola Šonje je živio u New York-u i bio predsjednik ogranka HNO, mo.) i svakako svaka obitelj traži salameta. To ne znači da bi on manje radio za Hrvatsku, nego obratno, više, jer kad bi bio materijalno sredjeniji, imao bi više vremena i snage za našu stvar.

Znam da si razmišljao da li od tamo možete išta učiniti. Ja mislim da možete više nego prije, jer proces je politički i borba je ideja i propaganda na sve strane, a Amerika će odlučivati u svakom slučaju. Dakle možete od tamo mnogo učiniti.

Mi smo ovih dana pisali Džebi i svima tamo, a kad se pokrene i stvoriš jednu grupu, znamo da ćeš izvršiti svoju dužnost. U svakom slučaju javi se i nama. Ako i ne mognem brzo odgovoriti, ja ću ipak uvijek naći par riječi za svakog poštenog Hrvata.

Ono što nam javljaš znamo da je tako. Pa i gore na nekim mjestima. Previše dugo vremena su ljude trovali, previše smo dugo bili tudji robovi, i boli čovjeka srce gledajući Hrvatsku kako se razseljuje a Vlasi pune naša sela i gradove, (kao što se dans dešava s sirijskim i islamskim izbjeglicama, koji se naseljavaju na napuštena hrvatska ognjišta, mo. Otporaš) i k tome Hrvati u tudjini gube čak i narodnu svijest i rade za tudjina. Znam da ćeš svega viditi. Ali mi nismo očajnici, i baš zato jer ide slabo, jaki karakteri daju od sebe sve, za sebe, za svoje i za one, koji nevaljaju.

Dobar je članak o ljudima, koji se stide prošlosti. Sliven je i ulazi. Piši još. Treba i njih vratit Hrvatskoj, jer nas je malo, svi će nam trebati i baš mnogi od njih, (Ovdje se treba uzeti u veliki obzir dra. Franju Tuđmana koji je pohlepno čitao Maksa Luburića i doslovno upijao sve njegove miroljubive ideje u pomirdbi sinova Ustaša i partizana. Pročitajte PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska "DRINA" br. 3-4 1964., strana 18-21,. Mo. Otporaš.) su na mjestima odakle mogu nešto učiniti.

Pozdrav svima našima. Grli Te odani Tvoj Maks.

General Drinjanin.

Sada prilažem članak iz novine OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. godine. To je ujedno i zadnja OBRANA u kojoj je general pisao. Mene je general i prije molio nekoliko puta da pišem o "…tamošnjim jadima…". Članak je o zločinima Ozne i Udbe kod nas odmah poslije drugog svjetskog rata. O tome general kaže: "Dobar je članak o ljudima, koji se srame svoje prošlosti. Sliven je i ulazi. General Drinjanin".


LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA - NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA - 52 kometara


Pročitajte više na , Kamenjar

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA |

Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, tjeranje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše "braće" po bratstvu i jedinstvu - Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje "naše" janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije. Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali "bratstvu i jedinstvu" svaku naredbu, bez obzira da li ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji "braći". Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza "oslobodjenja", bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj "braći" po "bratstvu i jedinstvu" u Beograd.

Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na "bratski" i "ravnopravni" način. Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi, republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to. Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa "našom braćom" Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno.

Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se "naša braća" već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara. Poslije spomenutog "oslobodjenja" su "braća" Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za "bratstvo i jedinstvo" ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu. Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani "Kurilj" i "veliki".

Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku "braći" u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo - zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske "bande" kako su ih od milja nazivali janjičari. Za taj "delikatni" posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani "Vencelo" koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani "Žerić". Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo).

Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela iz jednog u drugo, tj. izmješati sela. To je bilo veoma teško i na****o. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo.) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno "narodni" sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti.

To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu "bratstva i jedinstva", janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su "možda" nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po vise mjeseci i godina. U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja.

Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani "brko", gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo.) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi "DJEVOJKA DRINA" fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore - pljačkanje svega do čega se može doći.

Odredjeni su odkupi "narodnim vlastima". Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuruz su prozvali "banditom". To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo. Otporaš.)

Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban "Dedo" pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojima je kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo.) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su "narodne vlasti" misare zaustavljali i natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac je bio za istu stvar zatvoren i mnoge muke pretrpio. Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih "bogovi" danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju.

Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Hrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. "Braća" Srbi iz "bratstva i jedinstva" se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači "braća" Srbi i ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima. Zato neka naši bivši "janjičari" osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa "bratstvom i jedinstvom", te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.

San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.

(Ovo je pisano prije 44 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja "OBRANA" br. 107-108 ošujak 1969. koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Ovaj gore članak je izišao u ovom broju OBRANE, a u prethodnom broju OBRANE, br. 105-106 na prvoj stranici general mi rukom piše u novini koju mi je poslao avionski: "Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. "OBRANU" traži od Džebe, jer smo mu poslali više 50 kom. za Tebe. Skoro više, pozdrav. Tvoj Maks". Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.)

Za Kamenjar.com piše: Otporaš

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARAKA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA,
PostPostano: uto ožu 07, 2017 23:23 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (3)

MOJ PRVI PIKNIK U SAN FRANCISKU

U San Francisku je postojao Hrvatski Radio Sat kojeg je vodio i bio glavni i odgovorni urednik gosp. Ivo Vučićević. Govorio je svake subote od 2:00 do 3:00 sata poslije podne. Čuo sam preko radio sata da će u nedjelju 27 travnja 1969. godine biti piknik kojeg priprema Hrvatski radio sat. Taj radio sat je bio potpuno u osobnoj službi gosp. gosp. Vučićevića. To govorim zato jer sam kasnije, od 1971 pa sve do konca 1978 godine bio rizničar istoga. Moja riznišarska dužnost je bila prikupiti članarinu, izdati potvrdu, pronaći nove članove i oglase koji su se platiti, predati sve u ruke gosp. Vučičeviću, novac, potvrde i sve što pripada Radio satu a da nikada nisam imao priliku ili prilike vidjeti bilo koji iznos kud je i zašto upotrebljen. Naravno da su se računi morali plaćati, i netko ih je morao plaćati, ali, ja kao rizničar, nikada nisam niti jedan jenini račun platio niti kome ček napisao.

Veselio sam se tom Pikniku koji se je svake godine održavo na istom mjestu 2666 Mountain Boulevard u Oakland-u, istočno od San Franciska. Ponio sam sa sobom paket novina OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. To je na svu žalost bila zadnja novina OBRANE za života generala Maksa Luburića. Novina je bila uočljiva zbog dva razlog. Prvi razlog je bio taj što su slova bila crvenom bojom i Hrvati, i to oni Hrvati kojima do Hrvatske uopće nije stalo, počeli su odmah na histeričan način prosvjedovati da je to komunističko/jugoslavenska novina jer je pisana komunističkom crvenom bojom. Drugi razlog je taj što je na prvoj stranici velikim crvenim slovima bio članak Zdenka Hršek: "ANALIZA PROŠLOSTI RADI DESETOG TRAVNJA HRVATSKE BUDUĆNOSTI - narodi istočne Europe poslije YALTE"

Pošto je to bilo proljetno doba, u šumi, prirodi, ljudi željni izleta što je uveliko privuklo masu Hrvatica i Hrvata na ovaj Piknik. Sve ljepše od ljepšega, stol do stola, Hrvat do Hrvata. Glazba se čuje, ražnji se vrte, poće se toči, dok dvije mlade i lijepe Hrvatice lutrije, tj. tombole prodavaju. Ugodno se iznenadih kad ugledah jednu od tih dviju Hrvatica koju sam poznavao još u Parizu. To su bile setre Dragica i Mira Marin od Zadra. Čim me Dragica spazi, i ona se je iznenadila, ne mogu reći ili ugodno ili neugodne, jer je odmah rekla: Od kud ti ovdje? i to s novinama. Kako je išla od stola do stola i tombole prodavala, meni se je činilo, tada pa i danas kao da mi reklamu pravi kada je otvoreneo i pred svima govorila: ja poznajem ovog čovjeka iz Pariza. On nije išao k Misi da Misu sluša nego da novine prodaje. Kako je bila zgodna, mlada, ljubkasta i zasmijana da što više tombola proda, ja sam ju ispravio i rekao. Dragice ja prodajem hrvatske novine, a sve ostale se mogu kupiti na Kiosku. Ali ljudi su ko' ljudi; što jedan ne vidi drugi opazi. Tako je jedan opazio na prvoj stranici novine OBRANE, i to crvenin slovima gore spomenuti članak o Desetom Travnju. To je bilo dosta onima koji nisu htjeli kupiti novine kao jedan izgovor da su to komunističke novine a ne hrvatske. Ipak sam uspio prodati više od polovine, a ostalo sam razdjelio da ljudi čitaju.

Kada sam došao kući, poslije 8 sati na večer zove me rodijak Jerko Grubišić iz Chicaga. Kroz suze i u plaču, reče mi: jesi li čuo da je MAKS JE ZAKLAN. Začudio sam se, jer ništa do tada nisam čuo. Začudio sam se tim više što je rodijak Jerko rekao riječ MAKS JE ZAKLAN, te sam ga počeo ispitvati. Ništa mi mnogo nije mogao reći, jer da je i one tek čuo od Mile Markića da su mu to javili iz Toronta i rekli da je MAKS ZAKLAN. Iako je ubojstvo bilo tjedan dana ranije, tj. u nedjelju 20 travnja 1969., ipak je čudno bilo kako je ta vijest tako kasno i prekasno stigla. To je tako bilo u ona vremena, a danas je sasvim drugačije.

Čim sam spustio slušalicu nazvao sam gosp. Ivu Vučićevića. Javila se njegova supruga Vere. Rekao sam joj tužnu vijest. Rekla mi je odmah govorite o tome sa Ivom. Čim je gosp Vučićević došao na telefon, rekao sam mu vijest. nadao sam se da će se razgovor razvesti te da će mi nešto drugo reći osim onoga što mi je rekao. rekao mi je kratko i jasno: TO SU STARI RAČUNI i skor mi poklopi telefon, jer da ga netko drugi zove ili sl. Kako nisam bio zadovoljan odgovorom gosp. Vučićevića, nazvao sam Jozu Bajurina. Jozo je bio malo umjereniji, blaži, govorljiviji tako da smo razvili priču skoro osvemu. Kasnije sam saznao preko povjerljivi ili ne kalana da je Jozo Bajurin išao u pravničku školu za vrijeme NDH i da je bio obolio na pluća, a kao dobar đak dobio je stipendiju i na trošak vlade NDH otišao je na liječenje u švicarske Alpe gdje je dočekao i kraj WW2 rata. Poslije rata je imigrirao za Ameriku. Nisam rekao "emigrirao" nego "imigrirao" jer nije bio politički nego ekonomski useljenik u Ameriku.

Iza toga sam nazvao dra. Dinka Šuljka u Davis, blizu Sacramenta. Saopćio sam mu vijest o pogibiji generala Maksa Luburića. Na tu vijest se je neugodno iznenadio. Rekao sam mu moje negodovanje na reagiranje gosp. Ive Vučićevića. Oni su se poznavali. Dr. Šuljak je ponekada govorio preko Hrvatskog Radio Sata. Kroz razgovor sam primijetio da dr. Šuljak ili govori istinu ili ima neke nesporazume ili nerazumjevanja sa gosp. Vučićevićem, jer mi je rekao da će mi poslati jednu sliku gosp. Vučićevića na kojoj se uz ostale nalizi i Ivo Vučićević. Sliku sam dobio nekoliko dana kasnije i sada prepisujem s te slike koju mi je poslao dr. Dinko Đuljak. Žao mi je da sliku ne mogu ovdje staviti, ali ću zato sve prepisati onako kako mi je dr. Dinko Šuljak pojasnio. Stavite se kao da imate ovu sliku pred sobom. Gore iznad slike piše: "Zakletva ustaškog poglavnika Prve hrvatske vlade Ante Pavelića, 1941. godine. Snimak Muzeja revolucije naroda Jugoslavije." Ispod slike piše doslovno: "Danas gledah knjigu M. Baste Agonija NDH i na str. 64. jest slika zakletve prve vlade NDH. Iza ministara uz zid stoje Vućičević, Bogdan-pola sakriven- (što bi svakako trebao biti Ivo Bogdan a ne Radica Bogdan, mo. Mile Boban, Otporaš.) i Tomić-Dalma. U mojim nastavcima će još biti govora o dru. Dinku Šuljku.

nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARAKA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA,
PostPostano: pet ožu 31, 2017 09:36 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Neka i ovih par linkova budu dio ovi opisa.

Ja "U"staša i ćaća mi bio, ćaća sinu zanat ostavio!
…nu-zanat-ostavio/

Nikad prije viđena slika u javnosti Viteza generala Ranka Boban...
…ala-ranka-bobana/
Sviđa mi se · Odgovor · 26. siječnja 2017 14:22


PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI - (Povodom 56-te godišnjice smrti dr.Ante ...
kamenjar.com/privilegij-velikih-ljudi/
28. pro 2015. - PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI. Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao “svojim konzulom” i prema obišaju, pola u ...


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARAKA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA,
PostPostano: čet tra 13, 2017 11:14 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
Otporaš
KONTAKT
ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ

Posted by Otporaš Date: travanj 13, 2017
ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ
Početna stranica » Hrvatska » ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ!
ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ!

unnamed-1

(Mojoj Majki Ivi “Vićeki” Boban jugo/udbaške vlasti u Mostaru nisu htjeli dati potrebne papire da dođe posjetiti u Ameriku svoju djecu i unučad. Prisiljena je bila otići kod sina Jerke u Veliku kod Požege i tu se prijaviti kao stalni stanovnik Općine Požege, u nadi da bi mogla dobiti potrebne papire za doći u Ameriku. Dobila je potrebne papire samo do Pariza i natrag. Tada smo supruga i ja iz Texasa došli sa šestero djece u Pariz za Božić 1985. Bilo je lijepo se sastati poslije toliko godina sa mojom Majkom, a njoj isto tako vidjeti nevjestu strankinju i šestero unučadi. Najviše ju je zanimalo znati u detalje moj slučaj kada sam bio u New York-u na sudu. Rekao sam joj da imam snimljenu vrpcu mojeg oproštajnog govora kojeg sam rekao na oproštajnoj večeri u Domu Hrvatskih Udružitelja u San Francisku. Zamolila me je da joj pošaljem taj govor, što sam i obećao. Kada sam se povratio u Ameriku i pronašao obećanu vrpcu. Kada sam počeo vrpcu slušati i preslušavati, poradi galame u dvorani i nejasnoće, odlučio sam prepisati govor s vrpce i poslati mojoj Majki.

U potražnjih nekih stvari, upravo naletih na kopiju prijepisa tog govora kojeg sam mojoj Majki poslao za Božić 1986. godine. Govor je malo podug i neću ga u nastavcima iznositi. Sve što bih cijenjene čitatelje zamolio je to, da, uz potrebu želje da ovo pričitaju, imadnu strpljenje pročitati sve, i ne samo to, nego se staviti u odraz onog vremena kada se je išlo u New York na sud, kada se je četiri godine kasnije s vrpce prepisivalo mojoj Majki, i danas, poslije punih 32 godine događaja. Nastojat ću biti dosljedan originalnom prijepisu s vrpce s tim da ću neke tipkarske pogriješke ispraviti, kako bi se sadržaj ovog cijelog opisa mogao što bolje razumijeti. Hvala svima. Mile Boban, Otporaš.)
RAZGOVOR SA OPROŠTAJNE VEČERI UOČI MOJEG ODLAZKA NA SUDJENJE U NEW YORK, 14 VELJAČE 1982. GODINE, U DOMU HRVATSKIH UDRUŽITELJA, 415 GRAND AVENUE, SOUTH SAN FRANCISCO, CALIFORNIJA.

Draga Mama,
14 prosinca, 1986. godine.

Pišem Ti ovo pismo na Tvoju želju i onako kako smo se u Parizu dogovorili. Toga se vjerojatno još uvijek sijećaš. Pišem ti ovo pismo na Materice (stari hrvatski običaj kada su se Majke častile dvije nedjelje prije Božića, mo.) što me podsjeća na pjesmicu koju si mi Ti kazala prije tri desetljeća: “Znaš li mala kad su Materice, na Očiće (nedjelja prije Božića, mo.) daš’ mi čorapiće.”

Ovih dana se navršava godinu dana kako smo se sretno sastali u Parizu. To je bio radostan dan! Uvijek si vruće željela vidjeti Tvoju unučad prije nego podješ na vječni počinak, kao i saznati pravu istinu šta se je to sa menom dogadjalo u Ameriki. I konačno Ti se ta želja ispunila. Ali, na žalost, istinu oko mojeg slučaja i slučaja mojih prijatelja samo Washington i Beograd znaju i njihovi vjerni doušnici.

Ja sam Tebi, draga Mama, mnogo toga pričao, a ti si uvijek htjela znati kako sam se ja osjećao tih dana, prije polazka na sud. Ja sam tebi rekao da imam moj snimljeni govor pred odlazak na sudjenje u New York, našto si Ti rekla da bi ga voljela imati, jer da će on jedini biti odsjev mojih osjećaja, kao i ispovijed čovjeka pred smrt. Obećao sa ti ga poslati, ali na žalost ne u vrpci već na papiru, pošto na vrpci ima mnogo nejasnoća i galame koje su meni poznate i samo ih ja mogu razumijeti i pojasniti, jer sam bio tu.
Draga moja Mama, moj brat Rafo i moja sestra Kata su pripremili ispraćajnu večeru pred moj odlazak u New York na sud, 14 veljače 1982. U to doba straha i svadjalačke revolucije među podijeljenim Hrvatima, u doba kada su mnogi Hrvati zauzeli svoje stavove, kako prema meni tako isto i prema ishodu procesa, stvorivši svoje predodžbe i ideje, osudivši me prije porote i suda, ipak je dvorana bila dupkom puna onih, koji ni uz cijenu straha, prijetnji i odmazde, nisu htjeli iznevjeriti simpatije i prijateljske osjećaje koje su gajili prema meni i mojoj obitelji.

Program je vodio gosp. Velimir Sulić, koji je svojom vještinom i duhovitošću sve nazočne držao u velikom razpoloženju.

Bilo je mnogo govornika i svaki je htio biti dio mojih trenutačnih muka i tegoba. Ali poradi dužine svih govora i poradi pomanjakanja prostora, iznijeti ću Ti, u prijevodu na hrvatski, govor gospodina Jima Bachan-a iz Los Angeles-a, odvjetnika hrvatskog podrijetla, koji je, da se zna i da se nezaboravi, dobrovoljno i bezplatno, pristao biti u pomoći desetorici (10) odvjetnika obrane, jer gosp. Bachan govori hrvatski i engleski, paralelno.

Usput Ti šaljem dva različita mišljenja od dva različita Hrvata iz onog vremena kako bi bolje mogla shvatiti atomsferu u kojoj su Hrvati tada živjeli. Jedno je od gosp. Vlade Glavaša iz Chicaga, a drugo od gosp. Ive Vučićevića iz San Francisca.

Draga Mama poslušaj sada Jima Bacha-a:

“Dobra večer gospodje i gospodo. Ja sam presretan što sam ovdje večeras. Želio bih reći nekoliko riječi o gospodinu koji sjedi na lijevo do mene, gospodin Mile Boban. Ja poznajem Milu Bobana ima samo dva mjeseca. Ali u to vrijeme sam ga počeo cijeniti i obožavati. Imam za to dva razlog:

Prvo, njegova hrabrost koju pokazuje kroz cijelu ovu tešku muku. On sutra odlazi u new York suočiti se sa Federalnim Sudom, a on ovdje sjedi hladno-miran i nije prestrašen. To pokazuje da on ima čistu savjest i da je on potpuno nevin.

Drugo, ja cijenim Milu Bobana zbog njegovih načela. On je uvijek bio jednostavan čovjek koji vjeruje u jednu stvar: Slobodu i Nezavisnost za svoju zemlju Hrvatsku. Ja vjerujem da ćemo se za tri do četiri mjeseca, opet svi zajedno, još jednom, ovdje sresti i zaželiti Mili Boban dobro došlicu iz New York-a u San Francisco u zagrljaj svoje obitelji i u društvo svojih brojnih prijatelja. Dobro došlicu kao slobodan čovjek, kojeg ugled i čast nisu povrijedjeni. Hvala Vam!”

Mama, gosp. Bachan je govorio engleski za goste koji nisu govorili hrvatski.

Mama, evo što sam ja rekao:

Dragi moji prijatelji, najprije pozdravljam one koji su zbilja htjeli večeras doći ovdje, zbilja, u srcu i u duši su htjeli biti s nama ovdje, ali nisu mogli. Nešto ih je spriječilo: njihove osobne, obiteljske, prijateljske i ine potrebe. Tim ljudima mi moramo dati priznanje, poštivanje i našu pažljivost. U drugom redu i zatim pozdravljam takodjer i one koji su mogli a nisu htjeli doći. I ne samo to da oni nisu htjeli doći, nego su i druge nagovarali da ne dodju večeras ovdje. U trećem redu, dragi moji prijatelji, najviše pozdravljam Vas koji ste došli večeras ovdje. Došli ste odati jedno prijateljsko priznanje čovjeku, Hrvatu i znancu, koji je živio s Vama ovdje, u istoj hrvatskoj zajednici preko trinaest godina. Došli ste odati priznajne jednom prijatelji i jednom poštenom čovjeku. Ja sam pošten čovjek i ja Vam to jamčim. (Napomena. Nije na vrpci. Ovdje sam naglasio riječ “pošten” – suprotno od lopovluka – jer je neprijatelj nastojao širiti i proširiti vijest da sam ja moju kuću napravio “iznudjivačkim” novcem.)

Ja znam da Vi želite nešto od mene čuti večeras. I čut ćete. Reći ću Vam onoliko koliko će mi biti moguće reći. Ne da imam nešto sakriti, daleko od toga, nego moram paziti što ću reći, kako ne bi sam sebi naškodio na sudu. Reći ću Vam da sam ovdje dvanaest i pol godina, skoro trinaest, da nikada nisam pričao o mojim osobnim ili mojim obiteljskim problemima, stvarima i slično. Sve što me je vodilo, vodio me je hrvatski zanos, ljubav prema Hrvatskoj i ljubav prema onima koji su patili i pali za tu Hrvatsku, za koju i ja danas patim, za koju pate tisuće, tisuće i tisuće drugih Hrvata, diljem Domovine i takozvanog slobodnog svijeta.

Ja kada ne bih poštivao te junake, onda bi oni imali pravo, i to puno pravo – kada bi bili živi – meni reći: da ja ne zaslužujem njihovo prijateljstvo.

Meni je često puta bilo drago reći koju riječ o meni, ali ju nikada nisam izgovorio do ove večeras večeri. Imam ovdje večeras prijatelja. Uvijek sam to prepustio njima i drugima neka oni kažu o meni a ja ću o njima. I tako se je to činilo, i fala dragom Bogu da je to tako bilo. U to ste se mogli uvjeriti i večeras. Ali jednu stvar večeras ovdje želim spomenuti prije nego predjem na drugo. To je slijedeće: Nedajte se zavesti! Pazite se lažnih prijatelja! Ima ih danas medju nama svakakovih. Ja Vam večeras ovdje kažem da ima u San Franciscu lažnih Hrvata, onih koji govore o hrvatstvu samo kako bi što lakiše mogli rovariti medju nama. Danas su sputali mene. Ja Vam jamčim ako se ne budete pazili, da će sutra sputati Vas. Sastaju se po raznim lokalima. Sastaju se sa doušnicima stranih služba. (Napomena, nije na vrpci. Odnosi se na one koji su bili inicijatori sastanka sa agentom FBI Bob Gorett-a u Hrvatskom Domu u San Franciscu na devetnaestoj (19) ulici i koji su taj sastanak zdušno promicali preko gosp. Ive Vučičevića Radio Sata na prvi kolovoza 1981. godine.) Ignorirajte te ništarije! Nemojte se sa njima svadjati! Nemojte sa njima gubiti vrijeme! Imate časnih ljudi, časnih Hrvata, časnih prijatelja! Drž’ te se tih ljudi ako nešto hoćete raditi za Hrvatsku!

Ja večeras ovdje vidim, u ovim mojim teškim momentima mojeg života od 42 godine, tko mi je iskreni a tko lažni prijatelj. I sutra, da taj lažni prijatelj dodje k meni i kaže: Mile idemo nešto za Hrvatsku raditi zajedno, samo bih ga pogledao i odmakao se od njega. Tako možete i Vi postupati. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je da za jugoslavenski konzulat na 1919 Sacramento ulica u San Franciscu svako isticanje hrvatstva je terorističko djelo.

Dalje, vjerojatno želite čuti stvar oko procesa. Ja bih Vama o tome mogao otvoreno govoriti, ali neću. Sada kada vidim Vaša vesela lica, vidim kako ste raspoloženi, ne želim Vam pokvariti to veselje. Jer jedini put da Vam pokvarim to veselje i to Vaše raspoloženje koje u Vašim zjenicama sja, jest da Vam govorim o mojim brigama, o mojim patnjama, tegobama mojih šestero djece i moje supruge Annie pred moj odlazak na sud u New York. Ja to neću učiniti iz ljubavi prema Vama. Zato budite hrabri! Pratite dogadjaje sa suda u New York-u. Došlo je do Zenita gdje se neće moći više ništa sakriti. I ja sam za to da se ništa ne sakrije i da na površinu izidju svi oni gmizavci koji uvijek ujedaju i kamen bace a ruke sakriju.
Teško je govoriti o sebi. Ja mislim da mi Hrvati imamo jednu specifičnu manu, a ta je da mi nikada, kada smo u jednom skupu, ne govorimo o sebi, iako svaki pojedinac najviše sam o sebi zna bolje nego netko drugi, pa i najbolji prijatelj. To je nažalost tako.

Ja vidim ovdje u dvorana čovjeka, vidim ga, (Napomena. Nije na vrpci. To je bio Filip Šola iz San Jose, California.) koji mi je prije dvije godine rekao: “Mile, o tebi se svašta priča…” Ja kao sin seljačke majke i čega se nikada neću stiditi, jer me je Mater naučila i odgojila sa onom starom hrvatskom poslovicom: “Dragi sine nikad nemoj protiv ljudi krivo govoriti, jer lažne riječi više bole nego i najači udarci…”, pa neka ljudi govore što god hoće, tako ja odgovorim Filipu Šoli.

Nažalost ja sam se tog pravila držao i nisam obraćao pažnju što zli jezici govre o meni, mrežu oko mene pleli svim raznim spletkama kako će me na sud dati, kao što je Juda Iškariot sve moguće činio kako bi Isusa izdao. Ja sa ovim ne želim reći da je mene moja majka krivo učila. Ona je mene učila miroljubivom naukom: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. I to je ostalo vrlo duboko u mojem sječanju. Fra. Mate Markota je u prošlu nedjelju s Oltara u prediki rekao za one koji se služe zlim jezicima: “Tko je prešao četrdeset godina, niti ga može Crkva popraviti, niti krčma pokvariti”. Tako i jest. Ja sam već kao čovjek preko 42 godine zaplovio hrvatskim putem i tim putem iđem do groba, a ta ideja se zove HRVATSKA.

Zašto sam Vam ovo spomenuo što mi je moja majka govorila? Spomenuo sam to zato da svaki od nas, pojedinačno i skupno, večers ovdje i sutra i prekosutra i svugdje i na svakom mjestu razmislite kako su nas naše hrvatske majke odgajale. Neće me iznenaditi da se pokoji večers ovdje među nama nalazi koji će sutra zdušno prenijeti svojim naredbodavcima što se je ovdje večers govorilo i koliko je uzvanika bilo. Kamo sreća da sam prije dvije godine poslušao mojeg prijatelja (Filip Šola) koji je večeras ovdje među nama, kada mi je rekao: “Mile zaustavi sve te priče protiv tebe i Otpora…”

Zato dragi moji prijatelji, ja Vas zbilja večaras smatram mojim iskrenim prijateljima, pa Vam to govorim zato da i Vas ne zadesi što je mene zadesilo. Spavajte otvorenih očiju. Nedajte lažima na Vas! Nedajte! Kada čujete da Vas netko kleveće, ogovara, govori protiv vas što nije istina, imate pravo naći tri čovjeka, tri svjedoka i suočiti te osobe koje šire laži protiv Vas, zausteviti ih i reći im: Deder, majčin sine, govori istinu ili prestanite govoriti i širiti laži, protiv mene ili bilo protiv bilo koga drugoga. Jedino na taj način ti lažovi u ovčijoj mišini se mogu otkriti. To toliko o tome.

Ja sam rođen 1939. godine. I956. sam dobio poziv za predvojničku dva tjedna. Naravno da smo svi prošli sedamnaest godina i znamo kako smo se osjećali, pa tako i ja. Radio sam na polju sa ocem kada mi je milicioner donio tu pozivnicu. Tamo piše: drug Mile Boban. Ljudi, nemojte misliti da sam neki fanatik, o tome nema ni govora, nego riječ “drug” u mojoj obitelji se nije nikada spominjala. I ja sam tu odmah počeo prkositi i prepirati se sa milicijom. Kada je došao spomenuti dan da moram ići u Tihaljinu na predvojničku, ja se nisam odazvao.

Pošto je bilo proljetno doba, ja sam okopavao duhan sa ocem. Milicioner je došao i rekao da ja moram ići sa njim i da će me on sprovoditi. Otac je rekao: “Idi sinko”. Ja nisam htio da on mene sprovodi kroz sela kao nekog lopova, nego sam mu rekao: “Evo ti Boga od zlata, pođi samo korak sa menom. Ja znam gdje je Tihaljina i ja ću večeras tamo biti”. Otišao sam preko Šimića Brijega. Mi neki znamo gdje je to. Ja sam se pojavio u logoru za predvojničku obuku u Tihaljini.

Došao sam tamo. Dali su mi neku pušku i neku šajkaču na kojoj je bila petokraka, ali ne od željeza već od neke čoje, sukna. Kunem Vam se…ovo je istina. Ja sam čoju istrgao, i na svu sreću da sam ju stavio u džep, a ne bacio. Kada su nas na večer postrojili, svaki od nazočnih ima petokraku na šajkači, Mile Boban ju nema. Kada sam vidio da je vrag odnio šalu, ja sam ju izvadio iz džepa i rekao da je odpala. Dali su mi nekoliko minuta da ju prišijem. Ja sam se “zbunio” i prišio ju unutra šajkače, gdje je ostala petnaest dana.

Što sam htio sa ovim reći je to, što je malo prije rekao odvjetnik Jim Bachan, da imam moj princip. Jest, ja imam moj princip. Sve mi je poginulo, što se kaže. Kada kažem “sve”, tim mislim reći da nam je poginula Hrvatska Država boreći se protiv petokrake. Bilo mi je samo sedamnaest godina.

Dobro. Došao je jedan iz Čapljine i održao nam političku nastavu. Bio je kapetan prve klase. Ne sjećam se sada njegova imena. Zvali su ga “Žućo”. Kada je svoj govor završio, reče: Da vidim tko je zapamtio što sam ja govorio” i upri prstom u mene. Doduše ja niti sam slušao niti što zapamtio o čemu je on govorio. Ja se dignem i kažem: “Omladinac Mile Boban”. On meni: “kaži sada što sam govorio”. Ja mu odgovorim da sam ja gluh i nisam dobro čuo. On na mene počeo vikati i po partizanski psovati, rekavši: “Sredili smo mi Bobane, sredit ćemo i tebe”. To je bilo 1956. godine. Nisam bio navršio ni punih sedamnaest godina, a na mene se već počeo politički pritisak vršiti. Dali su ti korijeni političkog pritiska prešli na mene i ovdje, možda će se to saznati na sudu.
Iz dana u dan za mene postaje sve nesnošljivije. Skoro za svaku moju njivu na kojoj sam radio milicija je znala, jer su me uvijek za nešto tražili. Odluka je pala. Morao sam bježati; najprije u Sloveniju, preko nje u Italiju i zatim preko Alpi za južnu Francusku. Sada se već osjećam sigurnijim, osjećam se Hrvatskim Političkim Emigrantom! Sada sam u emigraciji. Počeo sam tražiti svoje, kada kažem “svoje”, dragi prijatelji tim mislim reći da tražim poštene i čestite hrvatske rodoljube, tražim istomišljenike za istu stvar, isti cilj: kako osloboditi Hrvatsku i Obnoviti Hrvatsku Državu.
Živio sam u Parizu i večeras ima ovdje nekoliko mojih prijatelja koji me poznaju iz Pariza. Želio bih, ne poradi njih ili poradi mene, nego poradi Vas koji ste ovdje a ne poznajete me iz Pariza, neka kažu riječ/dvije o meni, dali sam krnjio hrvatsko ime, dali sam pred ikim zatajio hrvatsko ime, osobito pred Francuzima i strancima. Nemojte zaboraviti, gospodo, da je Pariz za nas Hrvate drugi Beograd. Što sam se više isticao hrvatskom djelatnošću u Parizu, sve više i više za mene postaji opasnije. Sa sigurnošću mogu Vam večeras reći i to da sam ostao u Parizu, doživio bih sudbinu Zvonimira Kučara, Nedjeljka Mrkonjića “Zmijara”, Brune Bušića, Mate Kolića i drugih.
Konačno dolazim u Ameriku 1969. god. Dolazim u Hrvatski Dom u San Francisco na 19 ulici i Mission. To me je oduševilo, jer mi je to bilo prvi put vidjeti, u emigraciji, jednu hrvatsku kuću, jedan Hrvatski Dom sa hrvatskim oznakama, sa hrvatskim slikama, sa hrvatskim zastavama i trobojnicima i sa hrvatskim osjećajima. (Napomena. U Parizu smo mi za naše hrvatske svetčanosti i potrebe iznajmljivali dvorane koje nisu bile ukrašene hrvatskim oznakama i hrvatskim ukrasima. Za priredbe za koje smo mi ove dvorane iznajmljivali, mi smo ih sami našim hrvatskim slikama kitili.) Tu u tom Hrvatskom Domu prilaze k meni gosp. Mate Kovačević i gosp. Zvonko Pribanić. Još sam toliko čovječan i uljudan da kažem gosp. Zvonko Pribanić. (Napomena. Gosp. Zvonko Pribanić je pošten Hrvat, čestit rodoljub koji nije imao dovoljno snage oduprijeti se lažovima, te poradi pomanjkanja zdravog prosuđivanja, postao je jatak lažova i doušnika stranih služba, koje su usko surađuju sa jugoslavenskim vlastima. Svi su se oni okupili oko Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu kojeg uređuje gosp. Ivo Vučičević. To okupljanje je počelo u proljeće 1979. god., od kada se među nama nalazi gosp. Jozo Vrbić.) Oni me pitaju da se učlanim u Dom, našto ja odgovaram: “Ljudi, vrlo rado, ali ja nemam 100 dollara za uplatiti da postanem član”.
Pošto sam ja bio i radio kao građevinski radnik, oni me pitaju dali bi ja htio popraviti jedne stepenice koje vode iz dvorane vani za tih sto dollara. Ja sam rekao da hoću i ona dvojica su za mene uplatili 100 dollara, i tako sam ja postao član Hrvatskog Doma u San Franciscu, jer nism htio niti želio biti izvan Hrvata područja San Francisca.
Nastojao sam u svakom pogledu, ne biti voditelj ili biti na čelu hrvatskih gibanja područja San Francisca i San Jose, nego sam nastojao biti sa Hrvatima i da ova hrvatska zajednica – kako se to biblijski kaže, ne živi samo o kruhu i vodi – nego joj treba od “A” do “Z”, to jest tisuće stvari. Neka netko kaže, tko me poznaje, kada se je god pomoć tražila, bio ja tu nazočan ili ne, kada god je bilo potrebno pomoći Hrvata ili Hrvatsku stvar, i kada me se je pitalo, dali sam ikada odbio. No! Nikada, jer to nije u mojoj naravi, niti me je moja Majka škrta rodila, kao što se mnogi drugi Hrvati škrto ponašaju kad je u pitanju hrvatska stvar. (Napomena. Ovo sam rekao zato jer smo imali FOND ZA OBRANU HRVATSKE u koji su Hrvati plemenita srca, po svojim hrvatskim osjećajima i svojim mogućnostima mogli poslati svoj udio, kako bi se mogli podmiriti visoki odvjetnički troškovi. Izuzev neznatni broj častnih Hrvata koji su pomogli koliko su mogli, i hvala im!, velika većina je ostala po strani. Iz škrtosti ili straha, svejedno, jer rezultat je isti! Jedan iz tog društva klevetnika i ptica zlokobnica Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca je poslao pismo na FOND ZA OBRANU HRVATSKE, nazvavši ga: FOND ZA OBRANU PAKLA KOJI SLUŽI LUCIFERIMA. Tako da se i ovo zna ili da se nezaboravi, jer je dio hrvatske iseljeničke povijesti.)
Sa te strane ja sam učinio i izvršio moj dio, kako sam to jutros rekao preko radio sata “GLAS SLOBODNA HRVATSKA”, kojeg vode gg. Marijan Pehar i Leon Galić, kao župljanin i kao rodoljub.

Nove snage ovdje dolaze. Treba se tražiti nešto drugo. Ono što je nekada bilo dobro i zadovaljalo potrebe hrvatske zajednice u Bay Area, ne znači da to više nije dobro, nego znači da je dotrajalo i da trebaju izmjene. I tek se je počelo 1972. godine govoriti da bi trebalo oživijeti hrvatsku zajednicu ovdje. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je: Prije petnaest godina u ovom zalijevu nije bilo možda više od dvadeset do tridest hrvatske djece. Danas ih ima preko pet stotina. Vidite šta prirodni proce čini. Možemo se između sebe ženiti i udavati, što je jedna velika i plemenita stvar u tuđeme svijetu. Kada govorimo o ovome, želim naglasiti da su potrebe iziskivale da se nešto drugo ovdje mora napraviti. Napravili smo ovu zgradu “CROATIA ASSOCIATES”, “HRVATSKI UDRUŽITELJI”. Moje građevinsko poduzeće ju je gradilo i znam za svaki ekser gdje sam ga zabio. Prijatelji dragi, najveću pogriješku činimo kada šutimo, kada oko istine obilazimo. A svijedoci smo svi ovdje i znamo koliko se je ovu zgradu bojkotiralo. Ovu zgradu se je bojkotiralo – uvjerenja sam, a to moje uvjerenje ću povući samo onda kada mi se protivno dokaže – da su ovu zgradu napravili Ranković i Đilas u ime hrvatstva i stavili ime “CROATIA ASSOCIATES”, da bi u nju, u ovu zgradu, više dolazili, nego što se je do sada dolazilo. (Napomena. Nije na vrpci. Ovu zgradi sam ja pronašao 9 siječnja 1978.. Tada smo gosp. Milan Cvitanović i ja počeli raditi na tome da iz ove velike i trošne zgrade napravimo jedan modreni “HRVATSKI DOM”. Uzelo je više od godinu dana da se pripremi plan, kojeg je Arhiktekt gosp. Ivo Terzić napravio i svoj honorar, koji je prelazio preko sedam tisuća dollara, poklonio kao dar u taj hrvatski velebni i značajni podhvat. Hvala mu! Gosp. Milan Cvitanović je najzaslužniji za sve administrativne korake i službene papire, tako da se zgrada službeno zove “DOM HRVATSKI UDRUŽITELJA”. Bez pretjerivanja ja sam svakako najzaslužniji za izgradnju i moderniziranje zgrade. Skoro znam gdje se svaki čavao nalazi. Ja sam također isposlovao da Općina grada South San Francisca da službeno proglasi po cijelom gradu da se za “GRAND OPENING” slavi “HRVATSKI TJEDAN”, a sve to da se čuje i širi hrvatsko ime među strancima i Amerikancima koji nikada prije nisu čuli za hrvatsko ime. A Tadija Pavić iz San Jose, – ne znam dali je u ikakovoj svojti sa Ninom Pavićem koji u Vjesnikovim Feljtonima piše sa jugoslavenske perspektive o Hrvatima i hrvatskom nacionalizmu – je imao snage predlagati da se Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja održi u Domu Hrvatskih Udružitelja, ali samo Mili Bobanu treba zabraniti dolazak u tu zgradu. Kolike li drskosti i “hrvatske” svijesti?!)

Godine 1972. dolazi moj Otac i Majka u posjetu ovdje. Najprije su bili kod brata Rafe tjedan dana. Zatim kod sestre Kate tjedan dana, te i kod mene tjedan dana. Jedne večeri smo razgovarali. Roditelji ko’ roditelji, žele sve znati. Mi smo skoro ovdje svi roditelji i znamo roditeljske osjećaje. Meni Mater govori: “Sinko, ti imaš djecu. Kakova je tvoja buduća ideja za djecu. Šta ti misliš”. Mama, moja buduća ideja je da se ja vratim kući, sa mojom djecom, u Hrvatsku i da mogu mirno i slobodno, niz moj put, moj kolovoz, ići u polje, sa čovjekom se slobodno sresti i sa njim još slobodnije pričati i razgovarati o sveme, bez bojazni, i reći mu da i mi Hrvati imamo svoju Državu Hrvatsku. Moj Otac Petar, koji je skupa sa Zukinim Ocem bio u zatvoru, kaže: “Sinko, ja bih ti dao jedan savijet”. Da čujem Tata: “Okani se ti svega toga. Ja sam stariji Hrvat od tebe, jer sam se prije tebe rodio. Dok ne sazori, jer prije zore svanuti se ne može, do Hravtske Države će jako teško doći. Zmija se u glavu tuče, a tko će ju tamo tući? Starci kao ja! A gdje ste Vi, naša snaga i naša mladost, utekli ste vani, a nas stare i nejake ostavili na milost i nemilost. Okani se ti moj sinko politike i svega toga. Imaš ti svoju djecu, svojih šestero anđela i svoju ženu. Ti si Hrvat i to ti nitko ne može oduzeti”.

Usput rečeno. Roditelji nikada svoju djecu ne uče pogrešno. Ja slušao i slušao. Jesi li ti gotov, Ćaća, pitam ja njega. “Jesam”, kaže moj Otac. Kako ti Ćaća tamo živiš, pitam ga ja. “Pa, eto, tako, znaš, ono, po seljački”. Pa šta to znači “ono, po seljački”, pitam ja Ćaću. “Pa, eto, tako, iz dana u dan, je li, krpari se. Vi se, moja djeca, razbježali, lijevo desno, je li. Ostavili nas dvoje stari sami. I to se može izdržati, ali što je najteže, kada poštar svaki drugi dan prođe kroz selo a nami ne donese pismo od Vas. To boli, jer ne znamo šta je s vama”. Pa imaš li ti malo novca, Ćaća, pitam ja njega? “Ma sinko, eto tako. Prikupi se tu i tamo. Prodamo nešto duhana, nešto janjaca, nešto kokošiju i jaja i fala Bogu gladni nismo. Ja sam u bijedi rođen i u bijedi ću umrijeti”. Zašto se ti te bijede ne okaneš, dragi moj Ćaća? A On će meni: “Kako ću se ja te bijede riješiti, kada sam ja srastao sa tom bijedom”. Onda ja Ćaći. Pa dobro, sad sam te razumio. Kako ću se ja te politike riješiti i okanuti, kada jedino na politički način mi Hrvati možemo i moramo doći do Hrvatske Države. A On meni: “Sinko, kad je to tako, onda neka te Bog blagoslovi. Nikada više ti o tome ni riječi neću reći. Moj je Otac otišao odavle kući u siječnju 1973. a da Ga ja više nikada nisam vidio. Umro je na njivi vršeći svoju seljačku dužnost, beruću kukuruz 23 rujna 1983., kao što i vojnik vrši svoju dužnost na bojnom polju.

Tako je i bilo. U mojim najtežim momentima i trenutcima kada je saznao šta se je s menom desilo, nazvao je moju sestru Matiju u Njemačku, pitao ju dali je on išta čula šta se je sa Milanom dogodilo u Ameriki i dali je to sve istina što novine pišu. Sestra Matija Mu kaže da su pred njom novine i da sve najgore pišu o Milanu. Pa šta pišu, pita ju Otac. Ma sve najgore, sestra Matija odgovara Otcu. Poslije jedne stanke Otac kćeri Matiji odgovara: “Kada bi oni (tj. novine i Udba, mo.) pisali i govorili o mojem sinu Milanu sve najbolje, onda bih ga se ja stidio, sramio i odrekao bih ga se”, završava moj dragi i voljeni Otac Petar Boban, Gabrić.

Kada sam saznao za ovaj Ćaćin razgovor sa sestrom Matijom, ja Mu napišem pismo u kojem sam naglasio da je bolje da se Udba i neprijatelji mene boje, nego da se ja njih bojim. Na svu sreću On je to pismo dobio, i kako je novina, glavno glasilo Hrvatskog Narodnog Otopra, HNO OTPOR pisala, da ga je u novčeniku nosio i svojim prijateljima pokazivao: “Vidite šta mi moj sin Milan piše i da se on ne boji naši neprijatelja”. Usput rečeno, kao što je rekao i Ćaća pok. Stanka Nižića, koji je poginuo 23 kolovoza 1981. u Švicarskoj, a njegov brat Blago Nižić iz Toronta je došao na sprovod i nad otvorenom rakom pročitao telegram Ćaće iz Hercegovine, koji poručuje svome sinu Blagi: “Uskači u Stankove čizme, uskači! Nemoj se povlačiti”. Tako je i meni moj Ćaća rekao. On se je ispovijedio u nedjelju 22 rujna a u ponedjeljak 23 rujna 1981. godine išao je sa svojom suprugom “Ivom/Vićekom” brati kukuriz i na koljenima svoga kuma Dominika Boban, Blaškića od kljenuti srca izdahnuo. Kako su mi javili da su mu zadnje riječi bile: “Sretan sam da se moj sin Milan njih ne boji i ja umirem veseo…”
Dalje, naslušao sam se svega i svačega. Fala dragome Bogu što imam jedno Božije nadahnuće, Božiju snagu, koje su mi uvijek bile pravac. Ni vjetrovi, ni oluje nisu me mogli skrenuti s tog pravca, već sam uvijek smjelo išao tim pravcem za oslobođenje naše Hrvatske. Kada sam na sastanke išao, spreman sam išao, a ne kao neki kada dođu na sastanak, došli su nespremni, a oni koji su došli spremani i predložili spreman prijedlog za rad, naišli su na oporbu onih koji su došli nespremni i odmah počeli glasovati protiv spremna prijedloga. Protiv lijenčina i protiv takojevića sam se uvijek borio i borit ću se uvijek. To je u mojoj dužnosti. Jer da bi mi bili ravnopravni u diskusijama, trebaju i ti nespremni nespavati jednu noć te se pripremiti i spremni doći na sastanak. Tek tada, u podjednako nenaspavanih noći u pripremanju za naš zajednički cilj i zajedničku svrhu, moći ćemo razgovarati. Zašto sam sve ovo rekao? Ja sam sudjelovao skoro na preko pet stotina sastanaka za našu hrvatsku stvar u zadnjih 25 godina moje političke emigracije. Prožvakao sam deset kila čačkalica u toj lomljavini živaca, ne da se bogatim ili obogatim, nego da stvarno krenemo naprijed u našim hrvatskim nastojanjima za oslobođenje Hrvatske. Sve što sam radio radio sam da dokažemo strancima od kralja Tomislava do Brune Bušića, Stanka Nižića, Mate Kolića i drugih, da smo častni sljedbenici njihovih ideala.Ta ideja me je uvijek vodila. I ovdje priznajem, dragi moji prijatelji, Vama koji ste večeras ovdje, jednu veliku istinu, a ta je: da čovjek nikda neće uspijeti, bilo u kojem poslu: trgovačkom, športskom, političkom – osobito u političkom – kulturnom i svim drugim, ako nema razumijevanje svoje supruge. Fala dragome Bogu, evo nas sedamnaest godina u braku, zajedno. Imamo šestero djece, fala dragome Bogu. Nikada mi nije rekla: “Mile, nemoj to i to činiti, ili zašto to ili to činiš.” Više je učinila za našu hrvatsku stvar, kao strankinja, i to sa ponosom ovdje govorim, nego mnogi koji su Hrvati ili koje su Hrvatice sa mokrim jezicima, i ništa više. Ovo nije napadanje ili ogovaranje bilo na koga. Ovo je obrana, obrana koju sam Vam morao večera reći, Vama mojim prijateljima.Ja Vas večeras pitam, dragi moji prijatelji, kako bi se Vi osjećali i šta bi Vi sve rekli o onima koji su Vas najviše oklevetali i teren pripremili za sudski proces u New York-u?
Eno tamo sjedi moja od 14 godina kćer Catherina. Na Uskrs prošle godine, dakle još nema ni godinu dana, kada se svako od nas veseli Kristovu Uskrsnuću. Izišli smo iz Crkve. Svak gleda svoje prijatelje, traži svoje društvo; djeca k svojima, žene k svojima a ja k mojima, muškarcima. Čestitamo jedai drugima Uskrs, pa čak i Deseti Travnja. Mnoštvo naroda na parkingu, sve Hrvatice i Hrvati. Djece na stotine. Sve puno Uskrsnog veselja!

Iđući kući, supruga je vozila. Ja sam čitao Glas Koncila. Primijetio sam da moja kćer Catherina nešto kroz plač govori. Pošto sam čitao novine, priznajem da nisam posvetio mnogo pažnje između moje kćeri Catherine i moje supruge Annie, ali sam primijetio da nešto nije u redu. Kada smo došli kući pitam ja suprugu: Šta je? Zašto je Catherina plakala? Supruga mi kaže da sada uzvanici dolaze te da će mi to reći kasnije. To je njezin običaj ne pričati stvari pred djecom koja nisu za djecu. Mene je to uistinu, u isto vrijeme zanimalo i brigalo što će mi to supruga reći kasnije. Oko četiri sata iza objeda, kada su se uzvanici razišli, pitam ja suprugu da li mi može sada reći, sada smo sami. Supruga mi kaže da je Catherina plakala zato što je jedna djevojčica na parkingu nagovarala druge djevojčice da se ne druže sa Catherinom Boban, jer je njezin otac ubojica i palikuća (Napomena: Odnosi se na podmetnuti požar na kuću koju je gradio gosp. Ivan Kapetanović u kolovozu 1977. godine. Podmetači požara nisu otkriveni, ali zli jezici su okrivili organizaciju HNO. mo.) To je bilo u travnju, na Uskrs, dakle sedam tjedana prije mojeg hapšenja. Sada Vas ja pitam, dragi moji prijatelji: Otkud sve to! Otkud svi ovi zapletaji! Tko je to sve tako lijepo pripremio da čak i djeca o tome znaju i javno na parkingu pričaju, dok ja nisam niša znao niti išta primijetio? To je razumljivo da nisam ništa primijetio, jer sam bio vrlo prezauzet gradnjom ove velebne zgrade gdje se večeras nalazimo. Ovu zgradu sam gradio i izgrađivao da se Hrvati i njihova djeca imaju gdje sastati i razonoditi. Je li to nama ovakovu situaciju u kojoj se danas nalazimo Udbaš pripremio? No! Ja znam što ovdje večeras govorim i znam koliko mogu reći.

Ja Vama ovdje ne govorim da Vi od njih okrećete glave, daleko od toga. Sa takovim koji su nas stavili u današnji položaj samo im možete reći dobar dan za dobar dan, i ništa više. Inače ćete nagrabusiti kao i ja. (Napomena: Nije na vrpci. U to vrijeme je bilo popularno biti doušnikom, jer oni koji su na to pristali su nesmetano mogli putovati u Jugoslaviju i vraćati se nazad bez straha i bojazni. Nikada nisi mogao znati kada ćete netko optužiti za nešto što nisi nikada počinio. To je bilo lako, jer smo bilo raznim poznajstvima i prijateljstvima izmješani. Slučaj dra. Andrije Artukovića i naš njujorški slučaj će mnogima otvoriti oči te će ti labavi Hrvati konačno uvidjeti da Washington i Beograd uzajmno rade protiv probitaka Hrvatske.) Iz moje velike dobrote i ljubavi za Hrvatsku ja sam uhapšen i skupa sa mojom obitelji trpim i patim ovu nepravdu i poteškoće. Ja ću moju nevinost dokazati na njujorškom sudu. Zato Vas ja ovdje pitam, ne da Vas gnjavim nego da budete živi svjedoci: Da li će oni koji su šurovali u mome hapšenju imati snagu, kada se ja povratim iz New York-a čist od svih trinaest (13) točaka optužbi reći: Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! Ne. Ti ljudi neće imati te snage. Kažem opet: NE! Ti ljudi su skalupirani na drugi način, njihov način i to je njihov način rada. Imali smo neki dan sjednicu u Hrvatsko Domu u San Francisku. Prijateljski se je počelo govoriti. Ima ovdje večeras nekoliko svjedoka koji su bili na toj sjednici. Prijedlozi su padali gdje održati ove godine Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja. Jedan se diže i kaže: “Ja ne znam da li svi drugi iskreno govore, ali ja iskreno govorim”. (Napomena: To je bio gosp. Josip Vrbić koji je istu večer rekao za gosp. Marijana Pehara da je “Otporaški” obojen, našto mu je Marijan Pehar odgovorio da je on samo hrvatski obojen.) Dragi moji prijatelji gosp. Josip Vrbić nam je dao način i put kako doći do svađe. Takove guje mi imamo u njedrima. Takove guje mi oko sebe držimo i sa takovim gujama se družimo. Mi ako želimo biti državotvorni Hrvati, najprije moramo znati šta hoćemo: govoriti iskreno ili ćemo iskreno lagati, ogovarati i olajavati svoje prijatelje. Prepustimo to budućnosti. Idemo dalje!Nedavno me je jedno društvance pozvalo, te pitaju s lijeva na desno, ko’ iz straha da me ne uvrijede: kako se osjećam. Ja sam im rekao da se osjećam čelično, dobro, i još bolje od dobra, da se osjećam vrlo dobro. Osjećam se vrlo dobro jer sam siguran u sebe, a onaj koji je siguran u sebe je čist kao zlato, a za zlato se hrđa ne hvata. Ako bude vladalo ono pravilo: dvojica bez duše, treći bez glave, onda sam ja nastradao. Ali ako bude vladalo ono pravilo: Deder, dokaze ovdje, činjenice ovdje, onda sam ja na konju, čist i slobodan čovjek.
Prije tjedan dana sam ja imao priliku vidjeti te lažove na saslušanju Joze Majića, Ilije Ćurića na treći veljače 1982., kada su počeli nabrajati koji su u njihovu klevetničkom društvu. I sada će se desiti to da ja, Mile Boban, tužim ovoga ili onoga. Mile Boban ne tuži nikoga. Mile Boban se samo brani od raznih kleveta i ogovaranja. Meni je Bog dao život da ga imam pravu čuvati i braniti. I ja to činim. Svi oni koji kasnije budu snosili bilo kakove posljedice, ne trebaju okrivljavati Milu Boban, nego neka okrivljuju sami sebe i one druge koji su na saslušanju sami upirali prstom na one koji su o meni širili laži, ogovarali i klevetali me. Tu da se razumijemo. (Napomena: Mjesec dva dana prije mojeg hapšenja 25 lipnja 1981. godine, pred Crkvom u San Jose Jozo Majić, Andrija Škrabo i Ilija Ćurić su dijelili letke protiv mene. Naslov letka je bio “DRAGA HRVATSKA BRAĆO”. Sadržaj tog letak je bio klevetnički i udbaškog karaktera. U tom letku se mene optužuje da sam ja zapalio kuću Ivana Kapetanovića, ubio Križana Brkića i mnogo drugih laži. Iz toga je došlo do mojeg hapšenja. Prije nego sam pošao na sud u New York 15 veljače 1982. godine, tužio sam gore spomenutu trojku, tako da je došlo 3 veljače do saslušanja ove trojke, mo.)

Da se malo vratim natrag. Kada je moj Otac Petar bio ovdje ima upravo sada 10 godina, pričali smo o svemu. U jednom razgovoru on meni: “Sinko, želio bih ti o nekim stvarima govoriti. Kada si bio kući nisam ti htio govoriti o mnogim stvarima o ratu, za vrijeme i poslije rata. Bio si mald, neiskusan i vitren. Sada si oženjen i roditelji si. Znaš kako je kod nas bilo i da sam u zatvoru bio i uvijek glavi mjesto tražio, švercujući duhanom i boreći se da preživimo. Sada si pola života prošao i Bog sami znade hoću li te ikada više vidjeti. Ti znaš da sam ja bio u Domobranima i ranjen bio na Romaniji 1942. Poslije rata današnja vlast me je progonila, ne zbog lumpovalja, krađa, tuča ili provala, nego zbog mojeg hrvatstva. Zato pamet u glavu, jer ne znaš ko’ s kim šuruje.” na svu žalost nikada više se nismo ni vidjeli.
SLIKA: S lijeva na desno stoje: Prvi nepoznati, drugi moj otac Petar Boban, Gabrića, iz Bobanove Drage, treća osoba, žena nepoznata, četvrti nepoznat, peti nepoznat, ćući: mogao bi biti Ivan/Vinko Vlašić, zvani Patik, iz Sovića. Slika je uzeta na Romaniji 1942., po pričanju mojeg oca Petra Bobana. Svi su u Domobranskoj odori HOS-a NDH.
petar-gabric_f
Mnogi me često puta pitaju kako to da ja o mnogim stvarima govorim, imana, datume i godinu spominjem i da mnoge stvari znam. Hvala Bogu zapamtio! Kunem Vam se, eno ih tamo, mojih svih šestero djece, sjede na klupi. Zapamtit će i moja djeca! Zapamtit će i moja supruga! Završit ću, ali samo još nešto. Neki dan je došao u moju kuću jedan prijatelj iz iskrenih motiva, i pati me: “Mile, istinu mi kaži kako se osjećaš, ali samo istinu i šta te najviše muči. Da sam ja na tvojem mjestu, ne znam bi li sve ovo mogao izdržati”. (Napomena. To je bio Jakov Jurić,) Ja ga gledam i smijem se, a on meni: “Šta se smiješ”. A ja njemu: Dragi moj prijatelju izgleda meni da u tebi nema ni kapi vjere, baš ni kapi vjere. Naposljetku želim Vam sve najbolje. Ja ću se braniti i ja ću se obraniti. Ja ću sa vama biti prijatelj. Ovaj slučaj neće narušiti moje prijateljstvo s Vama i čvrsto vjerujem da neće ni Vaše s menom, jer u protivnom nebi večeras Vi bili ovdje. Ali oni koji su prošle godine kada sam ja bio uhapšen i stavili pjesmu na Radio Sat: “Hode Mujo niz čaršiju i nikad se više vratiti neće”. (Napomena. Urednik Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu, gosp. Ivo Vučičević je stavio tu pjesmu po želji društva svojih klevetnika. Gosp. Nedjeljko Miličević se sa njim prepirao poradi te pjesme, našto mu je gosp. Vučičević rekao: “Ja ću se ispričati gosp. Bobanu zbog sumnje i uvreda koje sam mu nanio, ako ga sud oslobodi optužbe”. Niti je mene sud pronašao krivim niti se je gosp. Vučičević ikada ispričao. Ni Vjesnik u Srijedu se nikada nije ispričao za nanešene uvrede i klevete hrvatsome narodu, pa onda nazdravlje obadvojici!) Ja Vam kažem da se ja vraćam. Šime se vraća i vratit će se Šime…i gdje će biti da će biti, lipo će mu biti.Na koncu ispričavam se poradi duljine. Oprostite što sam najviše o sebi govorio. Uostalom došli ste ovdje poradi mene i ovo je moja večer. Ja Vas sve volim. Pozdravljam Vas sve. Želim Vam sve najbolje. Završavam onom iz Biblije: Ne plačite žene mene, neg plačite sinke Vaše koji mene na sud daše. Ja bih tu izreku preinačio u: da nitko ne treba plakati za mojom sudbinom, već za sudbinom onih koji su mene i moju obitelj stavili na ove iskušnje, muke i patnje. Hvala Vam! (Napomena. Pošto su neke žene plakale dok sam govorio a mnogima su oči suzne bile, nabrzinu sam se sjetio ove biblijske izreke, i zato sam ju na koncu rekao.)
Eto draga Mama, na tvoju i za tvoju želju sam prepisao s vrpce moj govor s oproštajne večeri pred polazak na sud u New York. Sada možeš znati što sam sve rekao. To si željela znati prije nego odeš u vječnost. A ti nađi nekoga u selu ko’ ćeti pročitati ovo pismo, ili otiđi u Grude kod sestre Mile da ti njezina djeca ovo pročitaju. Usput ću ti reći što je gosp. Vlado Glavaš iz Chicaga rekao o nama u programu svojim slušateljima 15 studenoga 1981. godine:

“Kako znate, deset Hrvata iz Amerike i Canade, početkom veljače iščekuje sudski proces u New York-u. Od tih su: Mile Markić, Ivan Mišetić, Ante Ljubas, Ranko Primorac su u zatvoru, Milan Bagarić, Miro Biošić, Vinko Logarušić, Drago sudar iz Toronta, Anđelko Jakić i Mile Boban iz San Francisca se brane sa slobode. Poznavajući optužene, mi vjerujeme da oni neće dugo čamiti iza željeznih rešetaka i vjerujemo da je pobjeda na našoj strani.

No, bez obzira na ishod sudskog procesa, pa taman ovi hrvatski žrtvenici sutra izišli na potpunu slobodu, policija je uspjela što je tražila. Ljudi su izgubili poslove, uzeti su odvjetnici koji traže veliki novac, poremećene su obiteljske njege, i što je najžalostnije, unijet je velik nered i nepovjerenje među Hrvate.

Ne gledajući što će sutra biti, dužnost je nas Hrvata da priskočimo u pomoć odmah danas, kako bi umanjili obiteljske boli i skinuli crni plašt sa hrvatskog imena, i na koncu da pomognemo samu obranu. Jer će od same obrane ovisiti, ne samo sudbina ovih hrvatskih žrtvenika, nego i buduća hrvatska djelatnost na ovom kontinentu. Da bi donekle ovo postigli, Hrvati Chicaga priredjuju dobrotvorni bankvet vešeras u šest sati i trideset…Svi nam dobro došli!!!!

Draga moja Mama kako vidiš da je gosp. Glavaš zabrinut za sudbinu uhapšenih Hrvata. On vjeruje da oni neće dugo čamiti iza željeznih rešetaka i da će pobjeda biti na našoj strani. On poziva Hrvate na njihovu dužnost da priskoče u pomoć i to odmah. Ti ćeš sve pročitati, odnosno netko će pročitati za Tebe te ćeš moći sama zaključiti tko je dobar a tko loš, tko je netko a tko je nitko. Sada poslušajmo gosp. Ivu Vučičevića iz San Francisca i njegov program kojeg je uputio svojim slušateljima 22 svibnja 1982. godine:
”U subotu je konačno porota izrekla svoj pravorijek na sudjenju protiv desetorice Hrvata u New Yorku, i vijest se ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi. Saznajemo da je (novina, mo) New York Times objavio pravorijek u jednom svom mjesnom i nedjeljnom izdanju, (Napomena. Za kakove kvake se gosp. Vučičević hvata samo da omalovaži dogadjaj pred hrvatskom javnošću. I sam u svojem početu kaže da se je “…vijest ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi…”. da je to bila jedna nedjeljna mjesna novina koja je namjenjena samo užem krugu i susjedima u susjedstvu, za sigurno se vijest nebi tako brzo proširila. Kakove li kontradiktornosti!) kao i San Francisko Examiner. Po uputi suda, porota je trebala pronaći krivim ili osloboditi krivnje od optužbe sve optužene, ako po njenom mišljenju ne prihvaća dokaze i svjedoke državnog tužitelja, izvan svake sumnje. Svoju odluku porota je donijela na temelju dvije optužbe. Prvo urotom, to jest dogovor optuženih za urotničko djelo, i drugo, izvršenje stanovitih zločina, uključivši posjedovanje i prenešanje oružja i njemačka pisma i umorstva. Po tim uputama je pronašla krivim pod obadvije točke optuženog: Milu Markića, Antu Ljubasa, Milana Bagarića, i Ranka Primorca. A na temelju prve točke, to jest urote: Vinka Logarušića i Dragu Sudara. Po tim istim uputama, optuženi: Miro Biošić, Andjelko Jakić, Mile Boban i Ivan Mišetić oslobodjeni su optužbe i nisu pronadjeni krivim izvan svake sumnje, te su odmah pušteni na slobodu. Sudac će izreći osudu šest tjedan nakon pravorijeka porote, to jest od prilike krajem mjeseca lipnja. Po točki jedan optužbe, svaki osudjeni bi mogao teoretski dobiti do dvadeset godina tamnice, a po točki dva najviše do dvadeset godina. Ali isto tako osuda može biti izrečena minimalno. (Napomen. Da je gosp. Ivo Vučečević zastao ovdje, to bi se moglo podrazumijevati kao dnevna vijest dogadjaja. Ali kada je gosp. Vučičević počeo izlagati svoje mišljenje, to više nije izgledalo kao vijest, nego kao obični istres svoje mržnje prema uhapšenima) Kao što se moglo i očekivati, pravorijek porote izazvao je i razočaranje i radost kod svih onih koji su pratili sudsku raspravu. O tome zašto je porota donijala takovu odluku a ne drugačiju, to jest zašto nije sve oslobodila ili sve osudila, raspravljat će se još dugo vremena. Svakako da je američki sud dokazao da nije fašistički kao što su neki govorili i pisali, niti je proizvod neke židovske urote, jer je židova bilo medju porotom i medju odvjetnicima obrane i medju odvjetnicima optužbe. (Napomena. Gosp. Ivo Vučičević je bio onaj zadrti ustaša koji je u svoje vrijeme klicao Hitleru, koji je progonio židove. Odvjetnici optužbe i odvjetnici obrane su svi bili židovi, osim jednoga Mike Monica iz Chicaga koji je branio Ivana Mišetića. Zato nije nikako moglo biti niti je bilo govora o nekom sudu židovske proizvodnje, kako to “lijepo” gosp. Ivo Vučičević izviješćava slušateljstvo Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca, jer su svi optuženi ratni ili poslije ratni hrvatski naraštaj, kojeg nije školala antisemitistička škola, već komunistička. Zato se može mirne duše reći da je taj nekakav sud židovske urote, proizvod gosp. Ive Vučičevića bolesne mašte.)
(A što se tiče porotovog pravorijeka kojeg se može razumijeti samo kroz službenu američku politiku, koja je toliko utjecajna na svim područjima američkog javnog života, pa tako i na području sudstva, da je početkom rujna ove 1986. godine mogla pustiti jednog ruskog špijuna, gosp. Zakarova, kojeg je zamijenila za svojeg američkog špijuna , gosp. Daniloffa. Sve se to odigrava bez suda i porote, a Vi ste znali tvrditi, gosp. Vučičeviću, preko Vašeg Radio programa da se ovdje u Americi vlada ne miješa u sudstvo koje je odvojeno tijelo od svih vladinih utjecaja. Onda tko je izručio dra. Andriju Artukovića ako nije vlada. Američki sud ga nije osudio na izručenje.) Mi ćemo se od vremena do vremena osvrnuti na neku točku ove rasprave koja je nanijela veliku štetu ugledu hrvatskog imena i hrvatskoj narodnoj borbi. (Napomena. Kada su Hrvata San Francisca štrajkali gladju 1978. god. pred federalnom zgradom, na jednom transparentu je pisalo:

MI HRVATI SE BORIMO ZA LJUDSKA PRAVA.

Nitko drugi nego Vi, gosp. Vučičeviću, bili ste protiv riječi “borba”, jer da to može naškoditi hrvatskome imenu. Tada sam ja Vama u oči pred svima rekao: “Ona ovca koja svoje runo ne može nosti, osudjena je na smrt. Ako nama Hrvatima bude smetala riječ “borba”, onda smo i mi osudjeni na iščeznuće.” Četiri godine kasnije, to jest 1982. Vi se zdušno razbacujete sa riječi “hrvatske narodne borbe”.) Državni odvjetnik u svom završnom govoru je, medjutim, naglasio, da se ovdje ne radi o političkom procesu, kao što su to htijeli optuženi, i ne radi se o političkoj borbi protiv Hrvata u okviru zakonskih mogućnosti ove zemlje, nego samo o progonu počinjenih zločina. (Napomena. Ovdje gosp. Vučičević se nateže iz dno nožnih žila kako uvjeriti svoje slušatelje da su optuženi Hrvati krivi, a prešućuje svoje prijatelje koji su bili državni svjedoci protiv nas. Zato nas ni čudi što gosp. Vučičević brani stav državnih odvjetnika koji su njegovim prijateljima dali pomilovanje (imunitet) za sve počinjene zločine u ovoj zemlji. Osudjeni i optuženi Hrvati su samo “patnici za tudje grijehe”.) Na sudjenju se, po nekim točkama optužnice, nije uopće raspravljalo, kao na primjer o slučaju Cikoja, o bombama u New Yorku, o nekim dogadjajima u okolici San Francisca, i o drugima. Da će se istraga nastaviti u smiaslu izjave glavnog ravnatelja FBI. Webstera, koji je prošle godine rekao: “da je to jedan od procesa, jedan od rezultata istrage protiv hrvatskog terorizma, koja se nastavlja”. (Napomena. Ni Bog čovjeka ne sudi dok ne umre. Eto, gosp. Vučičević osudi sve one sa kojima se ne slaže, prije nego su ovi bilo koji prekršaj učinili. Njemu je svakako veoma žao što je optužnica bila pretrpana onim optužbama koje se nisu mogle dokazati, te kao takove u početku procesa bile odbačene. Pozivati su uvijek šta su državni odvjetnici rekli je identično koji su za gotov “groš” prihvatili, prihvaćali i vjerovali u sve ono što je 1946. godine državni odvjetnik Jugoslavije, drug Jakov Blažević, upotrebljavao na sudu protiv Njegove Uzoritosti, zagrabačkog Nadbiskupa dra. Alojzija Stepinca.) U medju vremenu se očekuje da će odvjetnici onih koji su pronadjeni krivima, uložiti priziv na višu ustanovu”, završava svoje izlaganje preko radio sata gosp. Ivo Vučičević.
Eto, draga moja Mama, šaljem ti što si od mene tražila. Moji osjećaji su izraženi u ovom pismu, a ti možeš sama prosuditi kako nam je bilo. Sve napisano kosim slovima nije bilo na vrpci. To sam ja ubacio kada sam prepisivao s vrpce. Catherina je kod Rafe u San Franciscu. Ona želi ići u Francusku, pa joj treba jedan predmet koji je u San Franciscu, a kojeg će francuska Sorbonne-a priznati. Mi smo fala Bogu svi dobro i zdravo. Za Božić Catherine dolazi ovdje pa ćemo zajedno sprovesti Božić i božićne blagdane. Ja se nadam da si Ti sa zdravljem jako dobro. Molim Te Mama, pozdravi sve naše susjede i zaželi im svima Sretan Božić i Sretnu Novu 1987. Godinu od nas sviju. A Tebe, draga Mama, tvoj sin Milan, Tvoja unučad i Tvoja nevijesta Ti žele Sretan Božić i Sretnu i Blagoslovljenu Novu 1987. Godinu! Draga Mama željela si imati ovu vrpcu. Ja sam sve prepisao za Tebe s vrpce na papir kako bi mogla što bolje i što jasnije sa vrpce sve znati.
Bog! Tvoj sin Milan.
Izvor: Otporaš

Podjeli ovo:


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009