Sada je: ned srp 22, 2018 14:04.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: ned ruj 03, 2017 01:29 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO
KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA




KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (1)

S ISTINIM NA ČISTAC

Po reakcijama i željama mnogih čitatelja ove teme o Maksu Luburiću, tj. o H.N.O., mišljena sam da je došlo vrijeme da se kaže i ono što se još nije reklo, kao i o onome što se još ne zna. Ja ću pod ovim gore naslovom, tj. naslovom "UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA" iznositi ono što ja znam i ono kroz što sam ja prošao. Ja ću nastojati ove opise bilježiti po brojevima, a moglo bi se dogoditi da ću na neke opise zaboraviti staviti redni broj, jer će ih biti mnogo, a naslov će uvijek biti isti. Počet ću s mojim dolazkom u San Francisco poslije pola noći u srijedu jutro 11 prosinca 1968. godine.

Neće me smetati mišljenja i kritike onih koji se iz načelnih razloga neće složiti s ovim mojim opisima, jer, kako to neki znadu reći: da još za to nije došlo vrijeme. A ja sam odlučio sa mojom istinom izići vani, po onim univrezalnim načelima da svak svoju istinu najbolje zna. Ja moju istinu najbolje znam i ja se moje istine niti sramim, niti se bojim ju iznijeti na svijetlo dana kao jedan povijestni dio istine koja se je kroz redove i organizaciju Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO širila u hrvatskoj političkoj emigraciji.

Iznoseći ovdje moju ISTINU - a svaki od nas ima svoju ISTINU - odlučio sam iznijeti ono što znam iako to neće biti kronološki poredano, jer sami opisi će zasjecati u mnoge prošle dogodovštine za koje će se trebati vraćati unatrag i potražiti, kako izvore, tako i dokaze.

Sve što bih zamolio zainteresirane je to da prate, bilježe, pamte, ali u isto vrijeme da si stave u položaj da je sve to činjeno, rađeno i djelovalo se je u odrazu vremena. Moglo bi se reći da drugačije nije moglo biti.

Nekima je već poznato a mnogima nije. Ja sam Mile Boban, iz Bobanove Drage. Bio sam Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora. Bio sam s mojom ili bez moje želje upleten (upetljan) u mnoge zavrzlame hrvatskog političkog emigrantskog djelovanja. Ne želim isticati moju malenkost niti moje ime, ali želim reći da je moje ime, kao i moja obitelj, su bili upleteni u događaje hrvatske političke emigracije.

Neka ovo nekolio riječi bude kao UVOD u sve ostalo što ću opisivati. Ja ću iznositi mnoga pisma vezana za ovaj naslov i za ovu temu. Iznosit ću i sijećanja s raznih sastanaka, sjednica i razgovora. Sve to činim s jednom svrhom a to je kako bi se popunila mojom ISTINOM i mojim sjećanjima hrvatska iseljenička povijest. I čvrsto se nadam da će ova "moja istina" dati povoda i drugima da i oni iznose svoje ISTINE tako da mi ništa ne odnesemo sa sobom u GROB, pod zemlju. Ja ću početi moje opisivanje od mojeg prvog dana dolaska u San Francisco 11 prosinca 1968.
Mile Boban, Otporaš.



MOJA PRVA NEDJELJA U SAN FRANCISCO-u

Moje dvije sestre, Jakica i Kata te brat Rafo su nas dočelaki na uzletištu u San Francisku. Doček i zagrljaji su bili bratski, pošto se godinama nismo vidjeli. Kada smo došli u njihov stan na adesu 107 Brazil Street, našli smo njihove prijatelje, nevjestu Zdenku, brata Rafe suprugu koji su nas na ulaznim vratima dočekali s velikim natpisom: DOBRO NAM DOŠAO BRATE MILANE! WELCOME BROTHER MILAN! Počelo je upoznavanje s nepoznatim osobama. Iako je bilo prošlo tri sata u jutro, dobro jelo se je pripremilo. Za vrijeme objeda bilo je raznih pitanja na koja sam ja iskreno i od srca odgovarao. Za vrijeme jela skoro su svi pušili, pa sam i ja pušio. Tako je to vrijeme tada bilo. Kašika u jednoj ruki, tanjur pred tobom a do njega ćikopelnica. Jedi, pij, puši i uživaj!

Najuočljiviji u tom društvu je bio neki po izgledu Lenjinove kozije brade John Schoscho, Hrvat po ređenju a Jugoslaven po osjećajima. Zatim neka Agata Herceg od Kaštela Šućurac, partizanka, po partizanskom zadatku bila u Kairu, dosegla do vrha AFŽ-ja, (Antifašistički front žena Jugoslavije koji je osnovan u Bosanskom Petrovcu 6 prosinca 1942. i koji je igrao veliku ulogu u razvijanju jugoslavenskog komunističkog pokreta i u stvaranju jugoslavenske države) i pala u nemilost 1951. godine kod svojih nadležnih, i tako razočarana dođe u posjetu k svojoj sestri Dragi u San Francisco iste godine, gdje je upznala Luku Šimić iz Alagovca, pokraj Gruda, Hercegovina; iz istog sela, kuća uz kuću, odakle je bio poznati Gorski Harambaša Andrijaca Šimić, odakle je poznati hrvatski guslar Željko Šimić. Luka Šimić je došao u Ameriku 1911. godine. Nije bio ženjen. Upoznao je Agatu te su se iste godine 1951. oženuli.

Tu za vrijemne objeda i u veselom razgovru gdje sam ja, misleći da sam u slobodnoj zemlji Ameriki, isticao sam naše hrvatstvo. U početku su skoro svi na isticanje mojeg hrvatstva šutijeli. Ali na kraju krajeva Agata je eksplodirala i na mene svalila drvlje i kamenje. Kako ja mogu govoriti o hrvatstvu kojeg je Ante Pacelić predvodio. Pozvala je mojeg brata Rafu da joj dadne aspirine za smirivanje živaca. Naravno da sam bio tim činom iznenađen. Kasnije se je to sve smirilo i mi smo postali prijatelji.

Prva stvar koju mi je moj brat Rafo (1944-2004) u četvrtak jutro, 12 studenoga 1968. godine saopćio je to da imam tri (3) paketa, dva iz Zagreba, jedan iz Španjolske. Odmah sam znao o čemu se radi. Ja sam bio povjerenik u Parizu za "GLAS KONCILA" i za "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST", kao i za novinu "OBRANU", glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Ja sam na vrijeme javio uredništvu spomenutih novina i saopćio im da odlazaim iz Pariza za San Francisco, dao im adresu mojeg brata Rafe na koju su oni već poslali određene pakete novina. General Drinjanin mi je pisao i zaželio sretan put, i zamolio me da se stavim u kontakt, tj. vezu s Antom Kršenićem iz Oaklanda i Filipom Šolom iz San Jose. General me je savjetovao i kako sa ljudima saobraćati. Doslovno mi piše: Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije. Tako i ja tebe šaljem u gnjezdo jugoslavenstva.

Dolazimo moj brat Rafo, sestra Jakica i sestra Kata u hrvatsko/slovensku Crkvu na Fell Street u 11 sati. Svećenik je bio Slovenac za Hrvate i za Slovence, Fra. Vodušek. Misna dvorana je bila na katu, dok je prizemlje služilo za crkvene potrebe, sastanke i sl. Poslije sv. mise silazim niz stepenice, pod rukom tri vrste hrvatskih novena: "OBRANA", "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST" i "GLAS KONCILA" i odmah prepoznajem Ivana Buljana i njegovu suprugu Nadu i Vinka Pađana, koje sam poznavao još iz Pariza.

Masa naroda pred crkvom. Nudim novine, nitko neće. Glas Koncila su ipak neki kupili. HKL i Obranu nitko nije htio kupiti. Počimam, staloženo i mirno objašnjavati da HKL nije iz Španjolske već iz Zagreba. Kada su se neki uvjerili da to nije emigrantska politička novina, kupili su HKL. Za novinu Obranu nitko nije htio ni čuti. Najgrlatijih od svijuh bio je neki Mate Leutar. Počeo meni savjete davati da je ovo Amerika gdje se novci zarađuju a ne provoditi potrošenu politiku. Još mi reče da je on bio Ustaša i da se je borio za NDH, ali dans su vremena drugačija. Predbacio sam mu da on nije nikada bio Ustaša, a sve da i jest, da je on onda bio labavi ustaša. Naljutio se je i rekao mi da će mi u iduću nedjelju pokazati da je bio Ustaša. U istinu u iduću nedjelju mi je pred svima pokazao da se je oženio 29 travnja 1945. godine u Zagrebu. Na knjižici se vidi žig NDH i sve oznake iste, ali mi nije mogao dokazati da je bio Ustaša. Prešli smo preko svega i postali smo prijatelji. Bio je uistinu dobar čovjek i dobar Hrvat, rodom od Tomislavgrada.

MOJ PRVI BOŽIĆ U SAN FRANCISCO-u

Kada sam se prvog tjedna u rujnu mjesecu 1968. godinu s bratom Rafom u Parizu dogovorio i pristao na njegovu vruću želju da ću emigrirati u Ameriku, odmah sam počeo praviti potrebne papire kod nadležnih američkih vlasti u Parizu. Kupio sam jednu knjigu za turiste koji pituju u Ameriku kako bi se upoznali sa američkom klimom, državama, gradovima, tradicijom, običajima, atrakcijama i načinom života. Tako kada sam došao u San Francisco već mi je donekle smještaj, klima, povijest San Francisca malo bilo poznato, naravno iz knjige. Kako je moj dolazak u San Francisco bio samo tri tjedna do konca godine, sestre Jakica i Kata, te brat Rafo nisu se žurili da mi pronađu bill kakav posao. Htjeli su me upoznati s gradom i nekim njihovim prijateljima koji su već preko Hrvatskog Radio Sata čuli da sam došao.

Tako, jedno jutro brat Rafo me je odvezao kod jednog Hrvata koji mu je pričao da on mene pozna iz Pariza i da smo skupa bili u HOP-u. Nije mi htjeo reći kod koga iđemo i tko je taj Hrvat, jer me je htjio iznenaditi. Mi se nismo vidjeli nekih 5/6 godina, ali sam ga ipak prepoznao. To je bio Jozo Jurić, Hrvat od Tomislavgrada. Poslije uobičajnog pozdrava i rukovanja, rekoh mu da izgleda otmjeno, lijepo i da se je dobro ugojio. Nasmijao se je i kaže da je on sada u Ameriki gdje se dobro jede i pije, a dobro se i zarađiva. Mislio sam da je on još uvijek onaj isti Jozo Jurić iz Pariza koji ne vjeruje u hrvatstvo ako nisi u bilo kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji. Pitam ga kojoj organizaciji on ovdje u San Franciscu pripada. Odgovorio je: ni jednoj. Patam ga zašto, našto odgovara da je on iz Pariza imigrirao samo zato da se više ne bavi politikom. To me iznenadilo pa sam mu rekao da: baviti se hrvatstvom, to nije politika, to je naša hrvatska nacionalna dužnost. Morat ćemo Jozo ovdje nešto pokrenuti tako da i naše u pravom smislu hrvatstvo ovdje na dalekom i hladnom Pacifiku oživi . Ja sam ovdje novi i mnoge stvari mi još nisu poznate, ali sam već primjetio da je sve zaraženo jugoslavenstvom i nekim "slavenstvom". Good Luck, reče Jozo a Brat Rafo mi dade znak nogom da prestanem; jer naš Jozo Jurić se već zajapurio i zacrvenuo govoreći o hrvatstvu. Kad smo izišli van, pošto ja nisam znao engleski, pitam brata šta bi mu to značilo; "good luck", našto mi je brat odgovorio da to znači: sretno, želim ti svaku sreću.

Polnoćka je bila u 11 sati na večer u hrvatsko/slovenskoj crkvi na Fell Street. Puna crkva naroda meni nepoznata, najviše Hrvata. Crkva jako lijepo okićena božićnim ukrasima a posjetnici, žensko, muško i djeca pristojno i gospodski obučena, divota gledati i promatrati! Brat i sestre me upoznavaju sa svojim prijateljima, jedni drugima čestitamo Božić. Father Vodušek, kako su ga župljani zvali, s još dvojicom svećenika prolaze sredinom crakvene dvorane prema Oltaru. Sv. Božićna Misa počima. Vlč. Vodušek predstavlja drugu dvojicu hrvatskih svećenika koji su došli iz Portlanda za tu prigodu, vlč. Mikulića dok se drugog svećenika imena ne sjećam. Moji pogledi su bili upereni u Oltar, svećenike, svijeće, ukrase na Oltaru i primjetih da na jednoj strani Oltara ima američka zastava dok na drugoj neka meni nepoznata crkvena zastava. Šapljem bratru Rafi: ne vidim hrvatsku zastavu. Kako to? Neznam, kaže brat. Ti sve moraš zapaziti. Mi smo sada u crkvi a ne na nekom pazaru gdje se može galamiti i o svačemu govoriti. Ja muč!

Poslije sv. Mise, pred crkvom na ulici Fell kao na derneku. Jedni drugima čestitaju Božić, a ja kako se s kim upoznajem i čestitam božić, odmah mu nudim božoćni broj "JUBILARNI BROJ 100 OBRANE" 1968. gdje se na prvoj stranici očito vidi borova grančica na kojoj vise ukrasi znaka Božića, i na naslovnoj stranici velikim slovima "MIR U RATU I RAT U MIRU". Istini za volju skoro bez ikakovih sustezanja ponuđeni su kupovali novinu. To me je oduševilo i dalo veliku nadu za budućnost.

Došli smo kući. Brat i sestre su pozvali u goste neke svoje prijatelje kojima su govorili o meni i s kojima su me htjeli upoznati. Božićna večera je bila bogata, obilje prikladnog jela, kolača, pića i uzajmnih božićnih poklona. Naravno da je te zgode i uz božićno veselje i raspoloženje bilo dosta priče i razgovora o svemu, ali najmanje o hrvatstvu. Iako sam, donekle, mogao bih reći, uočio da je među mnogima koje sam već u ova dva tjedna susreo najzgodnije i najpoželjnije ne pričati o bilo kakovome hrvatstvu. Uočio sam, na moje veliko iznaneđenje da mnogi, ako ne svi, među sobom i između sebe govore da su došli iz "staroga kraja", da govore "naški", a sve to s jedne strane da se nebi sugovorniku zamjerili da su došli iz Hrvatske i da govore hrvatski, a s druge strane da se potpunama ne spominje ime zemlje iz koje si došao, da se ne spominje majčin jezik kojim te je tvoja majka naučila govoriti, a to je naš hrvatski jezik. A vrlo dobro je poznato da što se ne spominje, da to i ne postoji, a što ne postoji o tome se i ne priča. To je bila jugoslavenska taktika koju je širila preko svojih razgranatih ogranaka diljem Amerike i Canade Hrvatska Bratska Zajednica, HBZ sa svojim glasilom "ZAJEDNIČAR".


MOJE PRVO SILVESTROVO U SAN FRANCISCO-u

Kako se moj dolazak iz Pariz u San Francisco približavao, piše mi moj brat Rafo da za njegova gazdu gdje radi kupim jedn lijep poklon iz Pariza kao uspomenu. Kupio sam kutiju keksa s vrlo lijepim i atraktivnim slikama grada Pariza na poklopcu kutije.

Moj brat je bio šef Restaurant-a Veneto na svjetski poznatom turističkom sletištu Fisherman Wharf u San Francisku. Vlastnik Restauranta je bio Talijan gosp. Amizzola. Srijeda 31 prosinca 1968. godine brat mi govori da ću ja sa njim poći taj dan i biti sa njim i da ću ja predati taj poklon gosp. Amizzoli, a poslije zatvaranja Restauranta oko pola noći da ćemo otiću na zabavu dočeka Nove Godine koju organizera Hrvatski Radio Sat. Doček Nove Godine je bio u jednoj vrlo poznatoj zgradi u California Hall, na uglu Wan Ness i Market ulici.

Tu večer, taj zadnji dan u godini na obalama Pacifika i na turističkom mjestu Fisherman Wharf-u sve živo i veselo. Kada smo unišli u Restaurant bio je već krcat gostima. Tu već vidim mojeg rođaka Jerku Boban, Gršić (1941-2013) koji je tu radio kao konobar. Brat me upoznaje s jedenim Hrvatom koji tu radi kao konobar, Blaško Ljubas od Kupresa. Upoznaje me brat s vlastnikom Restauranta gosp. Amizzolom. Govori mu da sam ja za njega donio jednu uspomeni iz Pariza. Gosp. Amizzola govori ne sada nego za vrijeme večere u blagavaonici da mu tu uspomenu dadnem. Za osoblje i radnike Restaurant-a ima posebna blagaonica koja je odvojena od blagaonice za goste. Oko 8 sati na večer nekoliko radnika, moj brat i ja, rođak Jerko i gosp. Amizzola smo sjeli za jedan dugi stol. Svaki uzima za jesti ono što mu se dopada. Meni brat Rafo donosi odrezak pun smoka i soka, koliko god je ukusan za jesti, još više izgleda ukusan za gledati. Meni na desno je gosp. Amizzola a na lijevo moj brat Rafo. Brat je prevodio razgovor između mene i gosp. Amizzole, jer ja nisam govorio engleski. Predao sam mu poklon na kojem mi se je uljudno i gospodski zahvalio. Brat mi priča koliko je gosp. Amizzola bogat, da ima tri Restauranta i da vrijedi preko 50 milijuna dollara. Ja se nadušio smijati iz razloga toga da gosp. Amizzola jede za večeru dječije jelo, žitarice i mlijeko, a ja sočan odrezak i boca Chianti vina od tri litra pred mnom. Ja bratu govorim da sam ja bogatiji od njega. Brat me u čudu pita: kako to ti misliš da si bogatiji od njega!? Ja bratu govorim: Vidi šta taj bogataš jede a vidi šta ja jedem. Brat to prevodi gosp. Amizzoli, a on, kada je to čuo, potapka me po ramenu i reče: Što se tiče mojega bogatstva, ja bih mogao jesti i piti što god hoću, i koliko god hoću, ali mi moje zdravlje ne dozvoljava. Meni je 73 godine i ja sam narušena zdravlja. Ispričao sam mu se i rekao da sam to rekao u šali i poradi šale.

Došli smo na zabavu, doček Nove Godine, u zgradu Californija Hall, malo iza pola noći. Ugodno sam se iznenadio kada sam vidio toliki skup Hrvata. Brat me upoznaje s onima koje nisam imao priliku još vidjeti. Upoznaje me sa glavnim i odgovornim urednikom Hrvatskog Radio Sata gosp. Ivom Vučičevićem, Jozom Bajurinom, Markom Miletićem i drugima. Tu sam upoznao i Branka Bandova, (1938-2010) Hrvata iz Livna, kao i njegova rođaka Tomu Bandova, koje sam, obadvojicu, poznavao još u Parizu. Bili smo prijatelji i oni su otišli za Ameriku početkom šesdesetih godina prolog stoljeća. Bilo mi je drago kao i njima da smo se opet susreli. Pozvali su nas za njihov stol. Bilo je lijepo suresti stare prijtelje i poznanike. Osobno sam se osjećao slobodniji njih nešto pitati o našj hrvatskoj stvari, tim više što me je začudilo da se skoro tu i ne priča o hrvatskoj problematiki. Svak sebi pronašao društvo i pričaju o onome što im neće talk dizati. Sve više i više čujem: pa kada si doša iz "starog kraja"; pa i ti govoriš "naški" isl. Pitam Branka Bandova kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji pripada. Nisam sa pitanjem ni završio, dobio sam odgovor: ni-jedoj. Ovdje je to malo drugačije nego je bilo u Parizu. Ovdje je sve podjeljeno, svak ima svoju grupu, San Francisco ima Radio Sat i svoje prijatelje, Hrvatski Dom sa devetnaeste (Hrvati su 1940. godine kupili jednu zgradu i službeno ju prozvali CROATIA HALL=HRVATSKI DOM na uglu 19the i Mission Street. Zato je Branko Bandov rekao oni sa devetnaeste.) ima svoje članove, svoje simpatizere i svoje prijatelje, Slovenci imaju svoj Slovenian Hall, Jugoslaveni svoj Slavic Club, Hrvatska Bratska Zajednica ima svoje, a mi Hrvati iz San Jose imamo Hrvatski Centar, Hrvatsku Katoličku Misiju. To je tako pocijepano i slažemo se kao rogovi u vreći.


MOJA PRVA NEDJELJA U HRVATSKOJ CRKVI U SAN JOSE

Prva nedjelja u godini 1969 iđemo u San Jose na sv. Misu. Župnik Hrvatske Katoličke Misije je bio Vlč. Petar Topić. U to vrijeme Hrvati grada San Jose nisu imali svoju, tj. našu hrvatsku katoličku Crkvu, nego su iznajmili kod jedne američke katoličke Crkve prizemnu dvoranu i tu su služili sv. Misu svake nedjelje i svake svetkovine. Kada smo ušli u pridzemnu crkvenu dvoranu, ugodno sam bio iznenađen velikim mnoštvom Hrvatica i Hrvata svake dobi. Vidim vrlo lijepo okićen Oltar, cvijeće, svijeće i za moje oči što je bilo najuočljivije je to da je s jedne strane bila američka a s druge hrvatska zastava. Iako sam već nešto čuo da Hrvati San Jose-a hrvatuju više od Hrvata San Franciska, povezao sam to i sa nazočnošću hrvatske zastave na Oltaru u San Jose, dok u hrvatsko/slovenskoj Crkvi u San Franicisku to nisam vidio.

Za vrijeme sv. Mise bilo je lijepo. Vlč. Topića služe dvije časne sestre, dok na desnu stranu vlč. Topića jedan otmjen gospodin čita iz Biblije prikladnu priču za sv. Evanđelje. Iz neke neobjašnjene znatiželje zagledavao sam se više puta u tog nepoznatog otmjenog gospodina. Pitam brata Rafu tko je taj koji čita iz Biblije. Brat mi samo ukratko reče da je to Rudy Spajić i ništa više.

Poslije sv. Mise, vani, pred Crkvom, skoro na ulici ljudi se pozdravljaju, jedni drugima još uvijek čestitaju Novu Godinu, a poneki prilaze k mojem bratu i meni, jer su čuli preko Hrvatskog Radio sata da sam stigao iz Pariza. Priđe k nama jedan gospodina, rukuje se s nama i meni govori da je on Filip Šola i da mu je nedavno pisao general Drinjanin i saopćio da sam ja već stigao u San Francisko te da bi se nas dvojica trebali što hitnije sastati, o svemu porazgovoriti i razraditi plan za daljnji rad. Dok smo mi bili u tom razgovoru priđe k nama taj isti otmjeni gospodin koji je za vrijeme sv. Mise čitao "pistolu" kako se je to kod nas pučki i na selu govorilo, tj. prikladne priče za sv. Evanđelje iz Biblije, rukuje se s nama, predstavi se imenom i prezimenom Rudy Sapjić. Pita mene i mojeg brata Rafu dali mi znamo tko je Petar i Mate Boban, našto smo mi odgovorili da nam je Petar otac a Mate da nam je stric. On nama govori da on poznaje i jednog i drugog i da su oni bili kod njega, tj. kod njegova oca više puta i da su oni neka svojta. Pitam ja Rudija: Odakle ste Vi gospodine?, našto on odgovara da je od Banja Luke. Tada sam ja Rudiju rekao da bi to mogla biti samo neka puka slučajnost, jer mi smo iz Hercegovine, iz sela Sovića, Bobanova Draga. U nadolazećim opisima bit će još govora o ovom "otmjenom" gospodinu Rudy Spajić.

Za mene ta prva nedjelja 5 siječnja 1969. godine u San Jose je bila puna nekog veselog nadahnuća. Konačno sam upoznao od generala Drinjanina vrlo preporučenog čovjeka, Hrvata od Livna Filipa Šolu. On i ja smo tu, rekao bih na brzinu, izmijenili neke misli za naš budući rad, a sve ostalo smo ostavili za slijedeći sastanak, i to čim prije. Rekao sam mu da ja još nisam počeo raditi, da tražim posao a da još auto za prijevoz nemam, pa će se to još možda i oduljiti. Dok smo mi tako još u razgovoru bili, priđe k nama jedan čovjek, s šćulama, predstavi se imenom i prezimenom Mate Kapulica, čestita nam Novu Godinu a posebno meni dobrodošlicu u novu sredinu. Gledam tog čovjeka koji se više naslonja na svoje šćule nego na svoje noge. Na reveru kaputa vidim veliko "U" koje mi izgleda 100% istinito i originalno. Pitam ga: odkud Vama taj "U"?, našto on meni odgovara: Ja sam stari Ustaša, povratnik iz logora Lipari. Ovo "U" sam za četiri godine naše borbe nosio. On je moja svetinja koja će s menom ići u grob. (Mate Kapulica, rođen 25.5.1907, Prisoje, Livno, seljak, pristupio Ustaškom Pokretu 5.1.1935 pod rednim brojem 360, izvor PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, strana 558, 567, Zagreb, 1978.) Divio sam se tom čovjeku! U borbi i borbama za Hrvatsku Državu bio je više puta ranjavan a sada je postao bogalj, ali pun energije, čeličnosti i ne predaje se. Bit će još govora o Mati Kapulici u nadolazećim opisima.


NA SPROVODU STIPI ĆIKEŠ

Polovicom siječnja 1969. godine ja sam već preko mjesec dana u San Francisku. Za to vrijeme upoznao sam malo grad, upoznao mnoge Hrvate San Franciska, San Jose i okolice, upoznao sam donekle i gibanje hrvatstva ali i situaciju općenito.

Jedno jutro brat Rafo mi govori da je umro neki njegov prijatelj i poznanik, mislim da se je zvao Stipe Ćikeš, i da ćemo ići na sproved. Sprovod kao i svaka smrt u ljudskome životu imaju svoje značenje: strahopoštovanje i pijetet. Ni jedno ni drugo se ne mogu popraviti, uljepšati, dotjerati, kao što se to mogu uljepšavati sve druge stvari: ljudi, kuće, pokućstvo i sl., ali smrt i sproved se ne mogu uljepšati, te kao nepopravljivi ostaju zapamćeni kao smrt i kao sprovod.

Mi smo iz Crkve krenuli prema groblju. Ne sijećam se više koje je to groblje i koja je to Crkva bila. Na groblju stotinjak osoba. Neke sam već prepoznao a mnoge nisam. Kao i obično brat Rafo me upoznaje i sa jednima i drugima. Ljudi se uzajmno rukuju a bližnjoj svojti izrazuju sućut. Većinom se šuti iako se tu i tamo čuje šaputanje i tihi razgovor među nazočnima. Ja sa moje strane gledam uokolo i promatram. Govori se pomješano hrvatski i engleski. Meni nerazumljivo. Pitam sam sebe dali je to znak nehajnosti ili ubrzane želje da se što prije zaborave korijeni vlastitog postanka. Počesto čujem riječi "naški" i "satari kraj". To me čudi! Priđe netko k nama, k bratu i meni, rukuje se s nama i mene pita kada sam došao iz "starog kraja". Ja mu odgovaram da sam došao iz Francuske a da sam u Francusku došao iz Hrvatske. To sam rekao otvorenim i jasnim naglaskom tako da je on meni samo rekao: You know what I mean što uopće nisam tada razumio što bi to moglo značiti, jer tada još nisam govorio engleski. Pitam brata da mi prevede što je rekao, našto brat kaže da sada iđemo u kuću pokojnika na neku vrst daće, jela, jer da je to običaj kod svakog sprovoda.

U kuću pokojnika mnogi s groblja nisu došli, a oni koji su došli su bili dobro došli, dobro pogošćeni i počašćeni. Razgovaralo se je prijateljski a meni brat po stoti put ponavlja da se ne upuštam u politiku, jer da ovdje nije mjesto politike a da ove ljude ovdje to i ne zanima. Brat me upoznaje s jednom gospođom, mislim da se je zvala Marija Petković, udovica. Nju je bilo teško razumjeti jer je miješala hrvatski sa engleskim i usput dalmatinsko zagori dijalekt. Za mene kaže da se čudi kako lipo govorim "naški". Kada sam joj rekao da me je moja majka naučila hrvatski i da ja govorim hrvatski, sa smiješkom ona meni odgovara: You know what I mean. Tada opet pitam brata da mi prevede šta to znači. Brat mi kaže da to znači: Znaš šta mislim…Dok su se gosti u kući pokojnika gostili, ja sam se već u mislima pripremao da napišem pismo generalu Luburiću čim dođemo kući.


MOJ PRVI POSAO U SAN FRANCISKCO-u

Moja sestra Jakica je bila registrirana, tj. profesionalna boliničarka. Radila je u General Hospital - Opća Bolinica u San Franciscu. Preko njezinih veza i prijatelja našla je za mene posao kao konobar u talijanskom Restaurant-u DOROS. Otišao sam sa sestrom u taj Restaurant. Manager, tj. upravitelj je bio po imenu neki Joseph koji je dobro govorio francuski. Pitao me je dali sam ja konobar našto sam, naravno odgovorio da jetsam. Primio me je i odmah sam počeo raditi. To je bio jedan od najkvalitetnijih Restauranta u San Francisco-u, poznat po pet zvijezda.

Nije treblo dugo da je Manager Joseph uvidio da ja nemam skoro nikakove blage veze s ugostiteljstvom niti konobarskom strukom. Pozvao me u ured rekao da me otpušta s posla, ali da se je pobrunuo za mene i pronašao drugi posao na Fisherman's Wharf u Restaurantu Laffitte's. Otiđi tamo i pitaj za Manager-a Jack Kadich. Nekako tužan, žalostan i razočaran odmah sam otišao u taj Restaurant i zatražio Jack-a Kadich. Ugledah krupna, ukočena i uštirkana čovjeka koji dolazi prema meni. Začudih se kad ga vidih, a i on se isto začudio. Poznajemo se iz Pariza. On je pripadao društvu hrvatskih studenata a poznavao sam ga kao Stanislava Kadić. Bio je član društva Cerlcle D'etudients Croates, Društvo Hrvatskih Studenata. Ovdje u Ameriki je promijenio ime u Jack Kadich. On je inače sinovac prof. doktora Ante Kadića. To sam kasnije saznao. Razgovor je bio kratak i odriješit: Primam te ali ovo nije Pariz. Ovo je Amerika gdje se novac zarađuje a ne politika vodi. Ovdje ima dvojica naših koji ne misle kao ti. Bez politike i možeš početi večeras raditi.

Moje radno vrijeme je bilo od 5 poslije podne do zatvoranja, što bi se oduljilo i do jedan sat u jutro. Tu je radio jedan imenom Zoran Matulić, mladić nekih dvadesetak i nešto godina. Uvijek ga se moglo čuti kako pjeva pjesme sedam titiovih ofanziva: "…tu je leža 13 dana, hranio se lišćem s grana…" i slično. Ja sam šutio i radio svoj posao. Gutao sam gore pilule ali se nisam dao izazvati. Sve što sam tada mislio je da moram generalu napisati pismo i upoznati ga sa situacijom. Ali sam također željno očekivao moment i trenutak kada bih mogao sa tim Zoranom Matulićem na samu u četiri oka porazgovarati. To se je ostvarilo neka dva tjedna od kada sam počeo tu raditi. Bili smo u blagavaonici. Jell smo večeru. Pitam ga šta je on po narodnosti. Reče da je Jugoslaven. Pitam ga zašto. Kaže jer mu je otac jugoslaven i radi u jugoslavenskoj delegaciji kod Ujedinjenih Naroda u New York-u. U daljnjim razgovrima mi je priznao da je Hrvat, Splićanin ali da se on osjeća Jugoslavenom. Na tome smo ostali, ali ja sam nastavio s isticanjem našeg hrvatstva. Svakog puta kada sam sa njim imao bilo kakav govor ili razgovor o hrvatstvu, sukobili bi se. To me je natjeralo da što prije napišem posmo generalu Maksu Luburiću.

PRVO PISMO GENERALU LUBURIĆU IZ SAN FRANCISKA

Uredništvu "DRINAPRESS"
Apartado 1523
VALENCIA - ESPANA

San Francisco, dne 13 siječnja 1969.

Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću,

Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove daleke zemlje. Kako Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj. Poznato Vam je i to da sam boravio i u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. Dabe Peranića, koji Vam je često pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su u meni razvili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati pasivan, i to u doba kada nam je najpotrebitije uvjeravati, ne samo naše "koristne budale" u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu, nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim srbokomunističkim i Titovim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O tim "uvjeravanjima" sam se osobno uvjerio ovdje u San Francisku, gdje ima veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim slavenstvom.

Ovdje, naime, imao takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj službi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: "Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zaboravio je "naški". Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju". Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovencu u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku. Tako su mi pričali oni koji su već od prije tu.

Ovdje u San Francisku postoji jedan "Hrvatski Radio Sat" koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uobće nemaju, već se služe publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak programa je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priredjivaju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikada nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primjetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive.

Cijenjeni Gospodine i generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: "Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobodjenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti". Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. Zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu "hrvatsko" i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

Prošli tjedan sam u San Jose imao priliku suresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku surest ni vidjeti. Nadam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao daste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom podhvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspijeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatskodržavotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bilo uredu. istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato vas milim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, milim Vas pošaljite mi što prije.

Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavjestiti.

Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!

Vaš odani Mile Boban. 203 Brazil Ave., san Francisco, Calif. 94112.

Kasnije ću iznijeti pismo generala Luburića meni kao odgovor.


U RESTAURANTU LAFFITE'S

Jednu večer dođem na posao u Restaurant LAFITTE'S i odmah primjetih da Jack-a Kadich-a više nema. Njegov zamjenik Danijel Dupont priđe k meni i pozvao me u ured. Tu mi reče da Jack više nije odvdje i da je on od sada glavni upravitelj Restaurant-a. Pitam ga šta je bilo, našto mi Danijel reče da je kontrola uhvatila Jack-a u jednoj malverzaciji i da je odmah izbačen.

Ja sam imao jako dobro razumijevanje s novim glavnim u praviteljem Danijelom Dupont i sa šefom kuhinje Jaques. Oni su oba bili Francuzi a ja sam govrio s njima francuski i tako se osjećali kao da smo u Francuskoj ili u Parizu. Kada nismo pretrpani s gostima, mi konobari imali bi više vremena za "ćakule", tj. razgovore. Mene bi upravitelj Danijel pozvao u svoj ured a šefu kuhinje naredio da nam donese specijalne večere za nas dvojicu. Tako bi mi razgovarali o sveme, a moja najdraža tema je bila pričati o politiki i sve svoditi na hrvatsko pitanje. Ovaj Francuz Danijel Dupont za mnoge stvari nije nikada čuo ali sada jest. To sam ja iskoristio, jer je njegov brat ili neki od svojte bio u Alžiru i borio se protiv Ben Belle, predsjednika Alžirskog Nacionalnog Fronta koji se je borio protiv Francuske a za oslobođenje Alžira. Znao je za Tita jer je ovaj pomagao Ben Bellu i njegov pokret a sve protiv Francuske. Ta Titova pomoć Ben Belli je išla tako daleko da su francuske vojne vlasti u mediteranskom moru, tj. sredozemlju zarobili jugoslavenski brod Galeb u rujnu 1962. godine pun oružja za Ben Bellu. Taj incident je uzrokovao prekid diplomatskih odnosa između Pariza i Beograda. Novom upravitelju Danijelu Dupont su se uveliko sviđale moje priče da smo često u njegovu uredu imali zajedničku večeru. Istini za volju kod ovih dvojice Francuza sam više naišao na razumjevanje za naš hrvatski slučaj, nego kod mojih Hrvata Zorana Matilić i konobara Hrvata Zogorca. Uvijek sam razmišljao i iz dana u dan sam se oštrio kako bih osnovao jedno isključivo hrvatsko državotvorno društvo.

Potrebe radi i boljeg razumijevanja donosim ovdje zadnje pismo Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina meni. Pismo ću prepisati onako kako ga je meni pisao general. Ako se potreba ukaže poslije punih 47 godina od kada je pismo pisano da nešto pojasnim, to ću učiniti. Pismo počima ovako:

"general DRINJANIN
1.III.1969.
(Rukom nadodano: Piši mi na adresu izravno, Drinapress Apartado 32 Carkcagente (pro. Valencia, Espana.)

Dragi brat Mile!

Pisao Ti je puk. Crnički, i ja sam te pozdravio, ali nisam bio dospio da ti kažem nešto više. (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆ" na stranici 1011, mo.) Nadam se da si već u vezi sa Džebom i Kršinićem, koji su zlatni ljudi i vrlo aktivni rodoljubi, pa iako ih nisi poznavao, nadam se daćete se upoznati i pojačati rad. (Radi se o Ivanu Džebi iz Clevelanda koji je bio zadužen za DRINAPRESS tisak i Anti Kršinić iz Oaklanda, California, mo.) I njima smo javili za Tebe odmah čim si se javio, tako poznate se, iaklo ne osobno.

Bio je ovdje prof. Dabo Peranić, kao što znaš odavno on dolazi i naravno razgovarali smo i o Tebi mnogo puta. On je uvijek isticao Tvoj patriotizam, sredjenost, ozbiljnost i odgovornost, a to je ono što možda najviše manjka mnogim našim ljudima. On se svakako nada da će i njemu uspjeti neko zaposlenje u Americi, jer mu je ženina rodbina tamo, (Spurge Dabe Peranića brat Nikola Šonje je živio u New York-u i bio predsjednik ogranka HNO, mo.) i svakako svaka obitelj traži salameta. To ne znači da bi on manje radio za Hrvatsku, nego obratno, više, jer kad bi bio materijalno sredjeniji, imao bi više vremena i snage za našu stvar.

Znam da si razmišljao da li od tamo možete išta učiniti. Ja mislim da možete više nego prije, jer proces je politički i borba je ideja i propaganda na sve strane, a Amerika će odlučivati u svakom slučaju. Dakle možete od tamo mnogo učiniti.

Mi smo ovih dana pisali Džebi i svima tamo, a kad se pokrene i stvoriš jednu grupu, znamo da ćeš izvršiti svoju dužnost. U svakom slučaju javi se i nama. Ako i ne mognem brzo odgovoriti, ja ću ipak uvijek naći par riječi za svakog poštenog Hrvata.

Ono što nam javljaš znamo da je tako. Pa i gore na nekim mjestima. Previše dugo vremena su ljude trovali, previše smo dugo bili tudji robovi, i boli čovjeka srce gledajući Hrvatsku kako se razseljuje a Vlasi pune naša sela i gradove, (kao što se dans dešava s sirijskim i islamskim izbjeglicama, koji se naseljavaju na napuštena hrvatska ognjišta, mo. Otporaš.) i k tome Hrvati u tudjini gube čak i narodnu svijest i rade za tudjina. Znam da ćeš svega viditi. Ali mi nismo očajnici, i baš zato jer ide slabo jaki karakteri daju od sebe sve, za sebe, za svoje i za one, koji nevaljaju.

Dobar je članak o ljudima, koji se stide prošlosti. Sliven je i ulazi. Piši još. Treba i njih vratit Hrvatskoj, jer nas je malo, svi će nam trebati i baš mnogi od njih, (Ovdje se treba uzeti u veliki obzir dra. Franju Tuđmana koji je pohlepno čitao Maksa Luburića i doslovno upijao sve njegove miroljubive ideje u pomirdbi sinova Ustaša i partizana. Pročitajte PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska "DRINA" br. 3-4 1964., strana 18-21,. Mo. Otporaš.) na mjestima su odakle mogu nešto učiniti.

Pozdrav svima našima. Grli Te odani Tvoj Maks.

General Drinjanin.

Sada prilažem članak iz novine OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. godine. To je ujedno i zadnja OBRANA u kojoj je general pisao. Mene je general i prije molio nekoliko puta da pišem o "…tamošnjim jadima…". Članak je o zločinima Ozne i Udbe kod nas odmah poslije drugog svjetskog rata. O tome general kaže: "Dobar je članak o ljudima, koji se srame svoje prošlosti. Sliven je i ulazi. General Drinjanin".

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA - NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA - 52 kometara

Pročitajte više na , Kamenjar

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA | Kamenjar
kamenjar.com
Dragi Lilith i svi oni koji budu ovo čitali. Nastojati ću kao živi svijedok i očevidac mnogih tih tada i u ta vremena žalostnih dogodovčtina.



Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše "braće" po bratstvu i jedinstvu - Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje "naše" janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije. Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali "bratstvu i jedinstvu" svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji "braći". Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza "oslobodjenja", bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj "braći" po "bratstvu i jedinstvu" u Beograd.

Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na "bratski" i "ravnopravni" način. Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to. Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa "našom braćom" Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno.

Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se "naša braća" već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara. Poslije spomenutog "oslobodjenja" su "braća" Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za "bratstvo i jedinstvo" ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu. Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani "Kurilj" i "veliki".

Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku "braći" u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo - zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske "bande" kako sui ih od milja nazivali janjičari. Za taj "delikatni" posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani "Vencelo" koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani "Žerić". Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo).

Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela iz jednog u drugo, tj. izmješati sela. To je bilo veoma teško i na****o. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno "narodni" sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti.

To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu "bratstva i jedinstva", janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su "možda" nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po vise mjeseci i godina. U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja.

Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani "brko", gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi "DJEVOJKA DRINA" fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore - pljačkanje svega do čega se može doći.

Odredjeni su odkupi "narodnim vlastima". Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuruz su prozvali "banditom". To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo. Otporaš.)

Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban "Dedo" pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojima je kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su "narodne vlasti" misare zaustavljali i natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac je bio za istu stvar zatvoren i mnoge muke pretrpio. Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih "bogovi" danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju.

Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Hrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. "Braća" Srbi iz "bratstva i jedinstva" se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači "braća" Srbi i ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima. Zato neka naši bivši "janjičari" osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa "bratstvom i jedinstvom", te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.

San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.

(Ovo je pisano prije 44 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja "OBRANA" br. 107-108 ošujak 1969. koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Ovaj gore članak je izišao u ovom broju OBRANE, a u prethodnom broju OBRANE, br. 105-106 na prvoj stranici general mi rukom piše u novini koju mi je poslao avionski: "Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. "OBRANU" traži od Džebe, jer smo mu poslali više 50 kom. za Tebe. Skoro više, pozdrav. Tvoj Maks". Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.)

Za Kamenjar.com piše: Otporaš

Nastavlja se.

MOJ PRVI PIKNIK U OAKLAND-U, CALIFORNIA.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: uto ruj 05, 2017 15:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
PROSLAVA DANA HRVATSKE DRŽAVNOSTI DESETOG TRAVNJA U SAN JOSE, KALIFORNIJA. (2)

S velikom željom sam očekivao taj dan proslave dana hrvatske državnosti desetog Travnja u San Jose u subotu večer 12 travnja 1969. Iako sam radio u restorantu kao pomoćni konobar, zatražio sam taj dan slobodan, što mi je upravitelj restoranta Danijel Dupont vrlo rado odobrio. Moj brat Rafo, njegova supruga i ja smo došli na adresu 901 Lincoln Ave. To je bio jedan restorant kojeg je vlastnica bila Hrvatica imenom Sela. Dvorana velika i vrlo lijepo ukrašena hrvatskim slikama i znakovima. Na zidu gdje je bila govornica na zidu se vidi pet slika. Prva na vrhu Oca Domovine dr. Ante Starčević. Druga s lijeva malo niže Stjepan Radić a s desna nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Ispod njih malo niže s lijeva dr. Stjepan Hefer predsjednik HOP-a a s desna Poglavnik dr. Ante Pavelić. Preko zvučnika se čuju hrvatske pjesmu. Mojem oduševljenju nije bilo kraja, jer tako nešto još nisam imao prilike prije vidjeti.

Prije ulaza u dvoranu ima predsoblje gdje se nalazi bar. Tu je bilo mnoštvo naroda. brat Rafo me s nekima upoznaje i hoće da odmah iđemo u dvoranu kako bi mogli mjesto zauzeti. Čim smo ušli u dvoranu, učini mi se na prvi pogled da ima više Hrvata kod bara nego u dvorani. To nije potrajalo dugo, jer je ravnatelj večeri bio inj. Rudi Spajić i najvaio preko zvučnika da se bar hitno zatvori i da svi uđu u dvoranu, jer će program početi. Gosp. Spajić je pozdravio sve nazočne i zaželio svima dobrodošli na prosvali dana hrvatske državnosti Desetog Travnja. Tri male hrvatske djevočice u lijepim hrvatskim našnjama su recitirale nekoliko hrvatskih pjesama. Zatim je nastupilo kolo hrvatskih narodnih plesova. Sve ljepše od ljepšega! Iza plesova gosp. Spajić je stavio preko zvučnika hrvatsku Himnu LIJEPA NAŠA DOMOVINO.Svi smo se ustali. Okrćem se i pažljivo promatram. Za vrijeme slušanja hrvatske Himne svi nazočni drže desnu ruku na lijevoj strani gdje mu je srce. Poslije Himne upravitelj te večeri gosp. Spajić najavljuje govornika gosp. Nikolu Kirigina. Opet smo se svi digli i govornika pozdravili oduševljenim aplauzom.

NASTUP GOSP. NIKOLE KIRIGINA

Dobra večer plemenite gospođe i gospodo, drage hrvatske sestre i draga hrvatska braćo...Govor je bio kao i svi drugi govori koji su se tih dana održavali na raznim mjestima slobodnog svijeta gdje su tada Hrvati živjeli i prebivali; svrha i značenje Desetog Travnja. Govornik je temeljito iznio opravdane razloge Hrvata u borbi za Hrvatsku Državu. Najznačajnije je bilo iz tog govora što sam zapamtio je to kada je gosp. Kirigin rekao između ostaloga i ovo: "...Hrvatska nije stvorila Deseti Travnja, ali je zato Deseti Travnja stvorio NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU..."

MOJ PRVI PIKNIK U SAN FRANCISKU

U San Francisku je postojao Hrvatski Radio Sat kojeg je vodio i bio glavni i odgovorni urednik gosp. Ivo Vučićević. Govorio je svake subote od 2:00 do 3:00 sata poslije podne. Čuo sam preko radio sata da će u nedjelju 27 travnja 1969. godine biti piknik kojeg priprema Hrvatski radio sat. Taj radio sat je bio potpuno u osobnoj službi gosp. Ive Vučićevića. To govorim zato jer sam kasnije, od 1971 pa sve do konca 1978. godine bio rizničar istoga. Moja rizničarska dužnost je bila prikupiti članarinu, izdati potvrdu, pronaći nove članove i platiti oglase koji su se plaćili, predati sve u ruke gosp. Vučičeviću, novac, potvrde i sve što pripada Radio satu a da nikada nisam imao priliku ili prilike vidjeti bilo koji iznos kud je i zašto upotrebljen. Naravno da su se računi morali plaćati, i netko ih je morao plaćati, ali, ja kao rizničar, nikada nisam niti jedan jenini račun platio niti kome bilko zašto ček napisao.

Veselio sam se tom Pikniku koji se je svake godine održavo na istom mjestu 2666 Mountain Boulevard u Oakland-u, istočno od San Franciska. Ponio sam sa sobom paket novina OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. To je na svu žalost bila zadnja novina OBRANE za života generala Maksa Luburića. Novina je bila uočljiva zbog dva razlog. Prvi razlog je bio taj što su slova bila crvenom bojom i Hrvati, i to oni Hrvati kojima do Hrvatske uopće nije stalo, počeli su odmah na histeričan način prosvjedovati da je to komunističko/jugoslavenska novina jer je pisana komunističkom crvenom bojom. Drugi razlog je taj što je na prvoj stranici velikim crvenim slovima bio članak Zdenka Hršek: "ANALIZA PROŠLOSTI RADI DESETOG TRAVNJA HRVATSKE BUDUĆNOSTI - narodi istočne Europe poslije YALTE"

Pošto je to bilo proljetno doba, u šumi, prirodi, ljudi željni izleta što je uveliko privuklo masu Hrvatica i Hrvata na ovaj Piknik. Sve ljepše od ljepšega, stol do stola, Hrvat do Hrvata. Glazba se čuje, ražnji se vrte, piće se toči, dok dvije mlade i lijepe Hrvatice lutrije, tj. tombole prodavaju. Ugodno se iznenadih kad ugledah jednu od tih dviju Hrvatica koju sam poznavao još u Parizu. To su bile dvije setre Dragica i Mira Marin od Zadra. Čim me Dragica spazi, i ona se je iznenadila, ne mogu reći ili ugodno ili neugodne, jer je odmah rekla: Od kud ti ovdje? i to s novinama. Kako je išla od stola do stola i tombole prodavala, meni se je činilo, tada pa i danas kao da mi reklamu pravi kada je otvoreneo i pred svima govorila: ja poznajem ovog čovjeka iz Pariza. On nije išao k Misi da Misu sluša nego da novine prodaje. Kako je bila zgodna, mlada, ljubkasta i zasmijana da što više tombola proda, ja sam ju ispravio i rekao. Dragice ja prodajem hrvatske novine, a sve ostalo se može kupiti na Kiosku. Ali ljudi su ko' ljudi; što jedan ne vidi drugi opazi. Tako je jedan opazio na prvoj stranici novine OBRANE, i to crvenin slovima gore spomenuti članak o Desetom Travnju. To je bilo dosta onima koji nisu htjeli kupiti novine kao jedan izgovor da su to komunističke novine a ne hrvatske. Ipak sam uspio prodati više od polovine, a ostalo sam razdjelio da ljudi čitaju.

Kada sam došao kući, poslije 8 sati na večer zove me rodijak Jerko Grubišić iz Chicaga. Kroz suze i u plaču, reče mi: jesi li čuo da je naš "MAKS JE ZAKLAN". Začudio sam se, jer ništa do tada nisam čuo. Začudio sam se tim više što je rodijak Jerko rekao riječ "MAKS JE ZAKLAN", te sam ga počeo ispitvati. Ništa mi mnogo nije mogao reći, jer da je i one tek čuo od Mile Markića da su mu to javili iz Toronta i rekli da je "MAKS ZAKLAN". Iako je ubojstvo bilo tjedan dana ranije, tj. u nedjelju 20 travnja 1969., ipak je čudno bilo kako je ta vijest tako kasno i prekasno stigla. To je tako bilo u ona vremena, a danas je sasvim drugačije. Tko želi čuti više o ubojstvu generala Drinjanina, neka izvoli kliknuti na: "Izvještaj o smrti generala Luburića" i tu će naći pismo kojeg su na licu mjesta pisali dr. Miljenko Dabo Peranić i puk. HOS-a Štef, Stjepan Crnički. Pismo je meni poslao gosp. Miljenko Dabo Peranić iz Pariza 16 svibnja 1969., dakle tri tjedna poslije generalove pogibije.

Čim sam spustio slušalicu nazvao sam gosp. Ivu Vučićevića. Javila se njegova supruga Vera. Rekao sam joj tužnu vijest. Rekla mi je odmah govorite o tome sa Ivom. Čim je gosp. Vučićević došao na telefon, rekao sam mu vijest. Nadao sam se da će se razgovor razvesti te da će mi nešto drugo reći osim onoga što mi je rekao. Rekao mi je kratko i jasno: TO SU STARI RAČUNI i skoro mi poklopi telefon, jer da ga netko drugi zove ili sl. Kako nisam bio zadovoljan odgovorom gosp. Vučićevića, nazvao sam Jozu Bajurina. Jozo je bio malo umjereniji, blaži, govorljiviji tako da smo razvili priču skoro o svemu. Kasnije sam saznao preko povjerljivi ili ne kalana da je Jozo Bajurin išao u pravničku školu za vrijeme NDH i da je bio obolio na pluća, a kao dobar đak dobio je stipendiju i na trošak vlade NDH otišao je na liječenje u Švicarske Alpe gdje je dočekao i kraj WW2 rata. Poslije rata je imigrirao za Ameriku. Nisam rekao "emigrirao" nego "imigrirao" jer nije bio politički nego ekonomski useljenik u Ameriku.

Iza toga sam nazvao dra. Dinka Šuljka u Davis, blizu Sacramenta. Saopćio sam mu vijest o pogibiji generala Maksa Luburića. Na tu vijest se je neugodno iznenadio. Rekao sam mu moje negodovanje na reagiranje gosp. Ive Vučićevića. Oni su se poznavali. Dr. Šuljak je bio istaknuti član i veliki simpatizer HSS-a. Napisao je knjigu "TRAŽIO SAM RADIĆEVU HRVATSKU". Knjigu su skori svi hvalili i mnogi su iz iste citirali neke stavke. Sada se postavlja jedno otvoreno pitanje URBI ET ORBI kakova bi reakcija bila da je netko od Hrvata napisao knjigu "TRAŽIO SAM POGLAVNIKOVU HRVATSKU".

Dr. Dinko Šuljak je ponekada govorio preko Hrvatskog Radio Sata. Kroz razgovor sam primijetio da dr. Šuljak ili govori istinu ili ima neke nesporazume, nerazumjevanja i razilaženje u mišljenjima sa gosp. Vučićevićem, jer mi je rekao da će mi poslati jednu sliku gosp. Vučićevića na kojoj se uz ostale nalizi i Ivo Vučićević. Sliku sam dobio nekoliko dana kasnije i sada prepisujem s te slike koju mi je poslao dr. Dinko Šuljak. Žao mi je da sliku ne mogu ovdje staviti, ali ću zato sve prepisati onako kako mi je dr. Dinko Šuljak pojasnio. Stavite se kao da imate ovu sliku pred sobom. Gore iznad slike piše: "Zakletva ustaškog poglavnika Prve hrvatske vlade Ante Pavelića, 1941. godine. Snimak Muzeja revolucije naroda Jugoslavije." Ispod slike piše doslovno: "Danas gledah knjigu M. Baste Agonija NDH i na str. 64. jest slika zakletve prve vlade NDH. Iza ministara uz zid stoje Vućičević, Bogdan-pola sakriven- (što bi svakako trebao biti Ivo Bogdan a ne Radica Bogdan, mo. Mile Boban, Otporaš.) i Tomić-Dalma. U mojim nastavcima će još biti govora o dru. Dinku Šuljku.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: uto ruj 19, 2017 13:15 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
TKO SU BILI TI HRVATI KOJIMA SE JE SUDILO U NJUJORKU?

Donosim redosljedom imena optuženih Hrvata i njihov sažeti rezime. Izvor: Hrvatski Tjednik br. 221, 16 veljače 1982.

ANTE LJUBAS

Djete Duvanjske krajine. Rođen 1944. u Raškom Polju. Neoženjen. Nakon završenog zanata bježi u Francusku. U Parizu proba prvi emigrantski kruh. Za čovjeka odgojena u pravom kršćanskom duhu, nije ništa teško. Tu stiče prognaničko iskustvo osjetivši veću nepravdu nad hrvatskim narodom.

1967. godine dolazi u Chicago. U ovim godinama čikaškog života aktivno djeluje u hrvatskom folklore i u par hrvatskih drama izvrsnoj je glumio glavne uloge. Nakon kraćeg vremena postage član Hrvatskog Narodnog Otpora i od tada mu Hrvatska postaje najveća briga. Nije ga zanimo logodan život, nego rad i samo rad za Hrvatsku. kao takav, postao je crna vrana u očima hrvatskih protivnika. Ante se nije osvrtao ni na kakve podvale, nego je ponosno išao naprijed. Plašeći se takocve osobe, na mig Beograda policija ga zatvara 25 lipnja 1982. godine s drugom subraćom. Optužnica se temelji isključivo na rekla-kazala. Ponos i hrabrost čovjeka su dokaz pravednosti, što je kod Ante slučaj i ovim događajem.

MILE MARKIĆ (ime i prezime po rođenju Ivica Hećimović, mo.)

Rođen je prije 56 godine u Perušiću, Lika. Otac je šestero djece. Kao maloljetnik stupio je pod ustašku kapu da brani mladu Hrvatsku Državu od stranih grabljivaca i osvajača. Kobnog svibnja 1945. povlači se prema Zapadu s drugim hrvatskim nesretnicima. Božijom voljom izbjegao je krvnički hugo-srpski nož na Bleiburgu.

Saznavši za Kavranovu zamisao, stavlja se Boži na raspolaganje. Ukratko, nakon započete akcije slanja ljudi u Domovinu doznaje se, da je cijeli plan otkriven i da ljudi padaju u partizanske ruke, odlučio je bolje odustati, nego bezkorisno izgubiti glavu. Ova odluka povukla je sa sobom mnoge bestemenljne komentare. U među vremenu je Mile, u par navrata išao u Domovinu sa zadatcima, koje je uspješno izvršio.

Živeći u Austriji, donosi odluku da odseli u Kanadu, gdje dolazi 1950. godine. Radi po rudnicima da bi prehranio sebe i svoju obitelj. U hrvatskom radu uvijek je aktivan i nikada nije zastajao. Za Hrvatsku je uvijek imao vremene, mako je znao govoriti: "Za Hrvatsku mora biti vremena i novaca".

Od prvih dana obnavljanja HN Otpora usko suradjuje s generalom Drinjaninom i sve do dana uhićenja 25 lipnja ove godine, obnašao je dužnost u Pročelništvu HN Otpora.

Iz Kanade dolazu u USA 1967. i nastanjuje se u Chicagu. Za Milu možemo reći da je izuzetak ratne generacije, da ga povijest nije zadržala u razmišljanju o ratnim godinama, nego čitanjem svega što je došlo pod ruku, uz razgovor i rad s ljudima, išao je s vremenom.

Pokušalo se na sve razne načine izvaditi ga iz zatvora na jamčevinu, ali nikako ne ide, jer drugovi uvijek nešto nađu za ispriku. Sada se nalazi u njujorškom zatvoru. Nadajmo se, privremeno.

RANKO PRIMORAC

Rođen 1947. godine u Metkoviću. (R. Primorac je rođen u malom Hercegovačkom selu, mjestu Bijača. Izvoriz knjige: "Moj brat RANKO" st. 13, mo.) Kao dijete dobrostojećih roditelja, posvećuje se nogometu i uskoro postaje nada mjesnog kluba NERETVA. Igrao je u prvoj momčadi, dok nije došao u Toronto, na poziv trenera hrvatskog nogometnog kluba "Croatia" 1974. godine. Radi nesređenih papira u Torontu iste godine odlazi u Chicago i postaje jedan od stubova obrane slavne momčadi "HRVATSKA".

1975. godine odlazi u Los Angeles, gdje nastavlja nogometnu karijeru u hrvatskom timu "CROATIA". U istom mjestu postage član mjesnog odbora ogranka HN Otpora i od tog vremena postage policijska meta. Iako se je prijavio Useljeničkom uredu, stalni papiri boravka ne dolaze. Ne znajući svoju sudbinu, sve je češće potišten, ali povremeno vatren (na južnjački način). Mnogi su počeli širiti neistinite priče, (o Ranku, mo) koje nisu koristile Hrvatskoj, ali sve to pobijaju Rankove kvalitete.

Bataljon od četrdesetak policajaca naoružanih do tuba vežu Ranka i odvode u tamnicu 25 lipnja. Tuže ga za stvari, za koje je Beograd odgovoran, ili netko drugi. Sud će odlučiti, iako je njegova odluka češće neispravna.

IVAN MIŠETIĆ

Rođen je u Grabovniku, kod Ljubuškog, 1944. godine. Bježi u Austriju 1967. i tu jedno vrijeme provodi u logoru. Uskoro upoznaje časnog hrvatskog svećenika Cecelju, koji mu daje prvu emigrantsku školu.

Dolazi u Chicago 1968. godine. Oženjen je i otac je troje djece. Po dolasku u Chicago stupa u redone HN Otpora, čiji je član i dans. Ističe se među ostalim članovima, te je obnašao razne dužnosti u mjesnom ogranku i u Pročelništvu za Sjevernu Ameriku. Zgob svog tipičnog temperementa često zapinje za oko protivnicima suprotnog gledanja, a napose neprijateljima Hrvatske. Često su mu podbacivane trice ili pucali kroz prozor. Sve te makinacije Ivana nisu kolebale, nego naprotiv, tjerale su ga da bude još aktivniji. Uhićen je 25. lipnja. Pokušaji da se brani sa slobode, do sada nisu uspijeli. Zašto? Razlog treba tražiti na odgovornim političkim mjestima ove države.

ANĐELKO JAKIĆ

Iako je rođen u Runovićima, kod Imotskog, svojim temperementom djeluje kao sjevernjak. Čovjek radon i ne baš od velike priče. Mući ga hrvatska dvoličnost, a napose hrvatski skeptici i cicije. Mrzi mudroliju, zastupa djelatan rad. Za Hrvate u nemilosti i za Hrvate koji su trebali bratsku pomoć, Anđelkovo srce je uvijek veliko. Davao je, kako kažu naši stari, šakom i kapom, a hvala Bogu i može. Vrijedan i probitačan dečko, otvorio je tokarsku radnju. Posla ima dosta, ne na lijepe oči, nego zato što radi dobro i na vrijeme.

Emigracija nije razočarala Anđelka, nego mu daje još veći elan za rad. Njegov rodoljubni rad u Parizu i New Yorku su jamstvo za povjerenje. Radi njegove širogrudnosti, neprijatelj je odlučio zatvoriti ga pošto-poto. U hajki na Hrvate, zatvaraju i njega, ali ubrzo izlazi na slobodu, nakon položene jamčevine. Anđelko vjeruje u pobjedu.

VINKO LOGARUŠIĆ

Rodio se 10 travnja 1946. godine u Tolovcu, kod Prozora. Domovinu je napustio iz istog razloga kao i tisuće drugih Hrvata. 1968. dolazi u Austriju. Tu živi neko vrijeme i okusio je što znači biti tuđinac u tuđoj domovini. 1969. ponovno se vraća kući, misleći da će naći posao i nastaviti život u svojoj zemlje. Nepravde i pomalo mladost gone ga nazad u Austriju, odakle dolazi u USA 1970. godine. Nije čekao ni prolijevao suze, nego se odmah priključio rodoljubima. Od 1976. godine zapeo je jugovićkoj i američkoj policij za oko radi svoga rodoljublja, te ga nikako ne puštaju na mire. (Tu je u Clevelandu Vinko Logarušić upoznao brata svoje supruge Zdraveke, hrvatskog junaka Zvonka Bušića. Mo.)

Vinko sudjeluje u svim hrvatskim akcijama za koje je uvjeren da code dobrobiti Hrvatske. Bogata Amerika nije opsjenula Vinka, aiko je dobro zarađivao. Hrvatska mu je ostala glavna briga. Tajno policija mu je podbacxivala razne smicalice, mako bi ga uplašili. Kada nisu uspjeli, podbacuju mu namjerovano ubojstvo nekog Lasića iz Clevelanda. Duga sudska rasprava ga oslobađa svake krivnje.

U New Yorku, sa preostalom devetoricom Hrvata, čeka ga novi sudski proces. Vinko hrabro podnosi sve ove progone i vjeruje, da će i ovaj proći u najboljem redu. (Poslije izlaska iz zatvora, Vinko Logarušić živi jedno vrijeme u Clevelandu. Zatim se vraća u Hrvatsku gdje ubrzo umire. Zakopan je u Aleji Hrvatski Velikana na groblju Mirgoju. Mo.)

MILAN BAGARIĆ

Rođen 1936. godine u Mesihovini, kod Tomislavova grada. U desetoj godine ostaje bez majke. Vrijedni i ponizni otac biva i otac i majka za šestero djece. Neimaština u kući natjerala je Milana u ranoj mladosti, da napusti rodno mjesto i potraži kruha na drugom mjestu. Tako se mučio jedno vrijeme u domovini, da bi je napustio 1960. kada dolazi u Pariz. Od prvih dana prebivanja u emigraciji stupa u redove Ujedinjenih Njemačkih Hrvata, čiji zakleti član ostaje do smrti Nahida Kulenovića. Iz Francuske seli se u USA 1970. i za stalno se nastanjuje u Chicagu. Ostaje i dalje vjeran svojoj rodnoj grudi. Pomaže u granicama mogućnosti sve što je za dobrobit hrvatske sutrašnjice. Po prirodi je šutlji i ne midruje Svakog iskrenog Hrvata voli kao brata svoga. Oženjen je i otac troje djece. Zatvoren je tri dana poslije prve hajke, tj. 28. lipnja, i isti dan pušten na slobodu, kada je za njega položena jamčevina u nekretninama u iznosu od 250.000 dollara. (Za povijest ovdje je potrebno reći i to da su federalne vlasti tri dana mučile, gnječile i gnjavile Milana Bagarića da bude njihov, to jest državni svjedok. Obećavali su mu kule u oblacima, sve što je htio, samo da pristine raditi za njih. To ja, Mile Boban koji sam već tada bio u zatvoru, znam iz prve ruke. K meni u zatvor je dolazio svaki dan moj odvjetnik Dennis Roberts i izvještavao me o situaciji uhapšenih Hrvata. Kada mi je pokazao pismo kojeg je US tužitelj Stuart Baskin po zakonu morao poslati svim odvjetnicima obrane, gdje je ime Milana Bagarića kojeg US Federalne vlasti prisilno nagone da bude izdajica svojih prijatelja i hrvatskog naroda, tj. hrvatske stvari, tada sam mojem odvjetnioku rekao da je Milan Bagarić oženio moju rođenu rodicu Filomenu Grubišić. Milan Bagarić, duša i kremen hrvatskog poštenja i hrvatske vrline, nije prestao na pritisak i ucijenu federalnih vlasti, jer je znao da su to sve jugoslavenske podvlae državotvornim Hrvatima. Kada su Federalne vlasti vidjele da je Milan Bagarić neslomljiv, onda su ga uhapsile. Milan Bagariće je umro godine, 2015. i zakopan uz velike počasti u groblju Mesihevina. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Vjerujemo i njegovu nevinost, i da će i ostati na slobodi.

MIRO BIOŠIĆ

Čestiti je sin pitomog sela Zmijavci, gdje je rođen 1948. godine. Neoženjen je. Imotska krajina mu daje prvu školu. Već u ranim godinama svoga života proba gorčinu kruha u domovini, pa u emigraciji. U Ameriku dolazi 1968. godine. Prva mu je postage bila Chicago, gdje se bavi nogometom, a potom odlazi u Los Angeles, da bi se zaustavio u Sjevernoj Kaliforniji, nedaleko od San Francisca. U Los Angelesu postaje član HN Otpora i sa time wastage prekretnica u njegovu životu. Posvećuje se hrvatskom rodoljubnom radu. Hrvatski patnički narod postaje njegova prva briga. Nažalost, dosta ih ne posjeduju žarku ljubav prema rodnoj grudi, pa zato ne mogu shvatiti Mirinu ljubav. Znog toga je nemilosrdno uhićen i našao se uza rašetaka 25. lipnja ove godine, zajedno sa svojim istomišljenicima i velikim rodoljubima. Nalazi se u zatvoru u New Yorku, u isčekivanju na slobou.

MILE BOBAN

Sin je Bobanove Drage, rodnog mjesta slavnog Ranka Boban. Rođen je prije 42 godine. (rođen 1939. mo.) kao dijete brojne siromašne obiteljei (Petar i Iva/Vićeka Boban, Gabrić su imali petnaestero (15) djece. mo.) napušta hercegovački kamen u 17 godini i bježi u Francusku. Pariz mu biva privremena postaja, gdje se ženi sa Francuskinjom s kojom ima šestero djece. Molim za bolje razumijevanje kliknite na priloženi link HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965 ...
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe Parizu se čeliči. Hrvatska i fransuska knjiga daju mu školu i političke putokaze. Ideje Generala Drinjanina su ga opsjenule i postaje njegov glavni ljubimac. Za vrijeme boravka u Parizu biva jedan od nositelja hrvatskog gibanja.

U Ameriku dolazi 1968. godine i nastanuje se u San Franciscu. Kao vrijedan čovjek dobiva povjerenje svugdje gdje radi. Uskoro počima raditi kao građevinar za sebe. S teškim poslom i uz brojnu obitelj nije zanemario rodoljubni rad. Naprotiv, ostao je u tome nepomirljiv. Već četiri godine obnaša dužnost Pročelnika za Sjevernu Ameriku. Upšravo radi toga dospio je u nemilost sa ostalim suradnicima. Brani se sa aslobode.

DRAGO SUDAR

Poznat je po svojoj prošlosti i radu Hrvatima širom emigracije. Kao sedamnaestogodišnjak, Drago je 1948. godine bio uhićen sa skupinom Hrvata iz Like, s optužbom da su usko surađivali s Kamišarima na tom području. Također su bili optuženi da su usko surađivali s tajnom hrvatskom organizacijom ODRA (OSVETNICI DRAVOGRADA, mo. Otporaš.) iz Zagreba, čiji je vođa Dane Šarac bio streljan. (To se je tada samo nagađalo da je bio streljan, mo.) Sud ga proglašuje krivim i osuđuje na kaznu izdržavanja strogog zatvora u trajanju os 13 godina.

Nakon izdržane kazne uspijeva pobjeći u Europu i nakon kratkog vremena dolazi u Kanadu. U Torontu postage članom HOP-a, gdje se ističe svojim nesebičnim radom. Zbog neslaganja s politikom vodstva HOP-a izlazi dobrovoljno iz organizacije. Međutim, s time njegov rad na hrvatskom polju ne prestaje. Pomaže sve hrvatske akcije, ne samo moral no, nego i materijalno u okviru svojih mogućnosti. Zahvaljujući dobrom poznavanju njemačkog i engleskog jezika, prati i čita sea zbivanja koja dotiču gospodarstvo, političko i socijalno pitanje Jugoslavije, odnosno srpsko-hrvatske odnose. Zahvaljujući svojoj političkoj oštroumnosti i pronicljivosti, predvidio je još 1973.,1974. albansku revoluciju na Kosovi. Bez mogućnosti za školovanje, Drago je uspio postati hrvatski intelektualac u pravom smislu riječi, iako nema diplomu sa sveučilišta. Većini može biti dobar primjer.

Nastvlja se.

Izvor: Hrvatski Tjednik iz Australije, br. 221, 16 veljače 1982., prvi dana suđenja u New York-u HRVATSKOJ DESETORKI.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: uto lis 31, 2017 13:13 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavk sijećanja dogodovština "Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO", što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u "Hrvatski Tjednik" iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz "Hrvatskog Tjednika". Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE
DOSIJE

ŠIMOVIĆ

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
"Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim
frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se
ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao
u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime
Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke
o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa
Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati
i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći."

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ - S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je "taj" mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to "komšije" i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim "generalijama" KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj...). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las Vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.) s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a - iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za "dobre novce" srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti "posao". Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu "hrvatskoj desetorki" u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD - što je Los Angeles Police Department - hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve "poslovne ponude" navodno je predlagao da on likvidira "glavnog" u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga "agent UDB-e Krešimir Šimović" namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao "udbinom profesionalcu".

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on "svojima" u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome u****o suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao "svojima" u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji Los Angeles 26. 9. 1978.

"DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.
MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI
DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I
SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA
NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I
ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI
NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)
JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM
DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.
PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)
JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I
KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO
GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ
PETAR."


Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis - stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti - tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder "Olimpus" (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. - znači pred putovanje u USA - ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena "taksa" 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A "taksa" naplaćena u "biljezima" na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za "osobnu uporabu".), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ "izvadila" mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja "američkih papira". Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko "jugo-mafije" (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ "opet došao nekoga ubiti".. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi - uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao "Krešo Šimović iz Ljubuškog". Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s "legendom" oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i "malo oštrije" ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ "izvede na stranu", čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti "incident" na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga "locirali" i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje - kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je "kronični narkoman" i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao - bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora "obilazili" hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio "umješan"), navodno su se, "kao usput" Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz "za posjetu", nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu "jugo-mafije", da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi "nekoliko tisuća dolara" jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je "slučaj Palme" upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail Keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj "lokalni klub" zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na "slučaju Palme", i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta "trojica Jugoslavena" na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili "pokrivanju" atentatora. Osobno mislim da je sve to "švedski posao", da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa "ne znam", "nije mi poznato" ili "za te nisam nikad čuo". Na primjer, tvrdi da za ime Miro Barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za "dobar novac" ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o "poslu" između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz "Hrvatskog Tjednika" od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: sri stu 08, 2017 10:22 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
OGRANAK HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO
"DESETI RUJNA 1976."


OGRANAK HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO "DESETI RUJNA 1976."


Ogranak HNO "DESETI RUJNA 1976." je bilo službeno ime organizacije Hrvatski Narodni Otpor. Poslije Zvonka Bušića i njegove petorke posudbe TWA zrakoplova 10 rujna 1976. godine, hrvatska iseljenička emigracije se je uzburkala i reklo bi se trgla se iz mrtvila i oživjela poslije ubojstva Maksa Luburića i mnogih drugih istaknutih hrvatskih političkih emigranata. Moglo bi se reći da su se tada Hrvati točno natjecali kako bi dali neku uspomenu na Zvonka Bušića i njegovu akciju. Bilo je Hrvata koji su svojoj djeci davali ime Zvonko ako je sin, Julija ako je kćer. Ni mi Hrvati iz San Francisca u okolice nismo bili po strani niti osamljeni.

Nedjeljko Miličević i ja smo satima i satima, ako ne danima i danima razgovarali kako bi i mi malo oživjeli našu hrvatsku zajednice Bay Area na uspomenu Zvonka Bušića i njegove petorke. U tim mnogim razgovorima pomogao nam je vrli i dobri suradnik Maksa Luburić gosp. Filip Šola iz San Jose-a. Tako smo zajednički došli do zaključa da bi bilo najbolje osnovati jedan ogranak Hrvatskog Narodnog Otpora i dati mu službeno ime "DESETI RUJNA 1976." Pripremali smo teren, razgovarali s nekim Hrvatima, prijateljima i naišli na pozetivno i oduševljavajuće zadovoljstvo.

Prvi sastanak smo sazvali koji se je održao jednog petka večeri u veljači 1977. godine u mojoj kući, bolje rečeno garaži na 2641 Hacienda Street, San Mateo, Californija. Na tom prvom sastanku bilo nas je 28 Hrvata koji smo se svi međusobno poznavali. Iako su skoro svi znali svrhu sastanka, ipak smo napravili raspored sjednice, izabrali stoloravnatelja tako da on izloži svrhu ovog sastanka i potrebu osnivanja ogranka Hrvatskog Narodnog Otpora na ovom dalekom hlednom Pacifiku. Predložio sam Ivana Kapetanovića na što je on rado pristao. On je vodio sjednicu, davao prijedloge i riječ drugima da kažu što misle, itd. Kada se je dnevni red završio i nazočni na sjednici bili stopostotno zadovoljni, demokratskim putem i demokratskim načelima prešlo se je na biranje uprave novoosnovane, još jedne u nizu tolikih ogranaka HNO na području Amerike i Kanade. Koliko se sjećam za predsjednika je izabran Branko Kojundžijić, za tajnika Ivan kapetanović a za rizničara Nikola Bilandžić. Jednodušno se je usvojilo ime našem ogranku "DESETI RUJNA 1976." kao jedna velika i vječna uspomena na Zvonka Bušića i njegovu Akciju.

Prije nego smo se razišli nova uprava ogranka HNO "DESETI RUJNA 1976." je predložila da smo mi sada jedna službena hrvatska organizacija u službi za borbu Hrvatske Države, te kao takova i u ime uprave zahtjevam da se svi ustanete i stavite u pozor mirno i dadnemo jednu minutu šutnje za sve one Hrvatice i Hrvate koji su svoje živote dali na Oltar Hrvatske Države...Slava im!!! čuo se je jednoglasan glas od svih nazočnih. Zatim je predsjednik rekao da će slijedeća sjednica biti u Hrvatskome Domu u San Francisku na Mission i 19 Street. Svi ćete dobiti pismeno službenu pozivnicu, i mi smo od danas službena organizacija HNO.

Ne sjećam se točno kada je bila sazvana slijedeća sjednica, jer nemam tog zapisnika. Možda mjesec ili nešto dana kasnije. Svakako bilo je oko Uskrsa i Desetog Travnja. Svega čega se sjećam da je na tu sjednicu došao i gosp. Velimir Sulić i Lovro Lučić. Velimir priđe k meni i ozbiljnim tonom mi reče: Zašto i mene nisi pozvao na prvu sjednicu. Ja volim Maksa i njegove ideje i ja hoću biti i želim biti član Otpora. Ispričao sam se Velimiru i u isto vrijeme mu zaželio dobrodošlicu u organizaciju HNO., kako njemu tako isto i Lovri Lućiću.

Na toj sjednici u Hrvatskom Domu u San Francisku odlučeno je da se u svibnju održi "DAN OTPORA". To je bila jednom godišnje uobičajna proslava Dana Hrvatskog Narodnog Otpora. Ogranci na području Amerike i Kanade su to usklađivali po njihovim potrebama i dozvoljenim prilikama. Mi u San Francisku smo izabrali taj dan za subotu 21 svibnja 1977. godine. Za tu prigodu iznajmili smo u South San Francisku jednu talijansku lijepu dvoranu a pozvali za glavnog govornika prof. Radicu Bogdan iz Njujorka. On se je rado odazvao. Dvorana je bila dupkom puna. Oduševljenju nije bilo kraja. Za to oduševljenje kojeg je prof. Radica tu doživio, napisao je opširan i vrlo dobar članak u franjevačkoj novini "DANICA" iz Chicaga: "U SAN FRANCISKU MEĐU OTPORAŠIMA".

Ovom proslavom "DAN OTPORA" u Bay Area novoosnovani ogranak HNO "DESETI RUJNA 1976." je počeo biti poznat i među onima koji nisu ni htjeli čuti za njega. Tako smo došli na ideju da pozovemo Matu Tovila iz Toronta, Kanada da nam prikaže film o Poglavniku "JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA". Gosp. Mate Tovilo je pristao doći a član ogranka "DESETI RUJNA 1976." Miljenko Dugandžijić je pronašao jednu dobru i lijepu kinodvoranu u sred grada Redwood City. Kinodvoranu smo rezervirali za subotu 9 srpnja 1977. u dva sata poslije podne. Na zahtijev uprave dvorane morali smo staviti na zgradi kinodvorane naslov filma na oglasnoj ploči zgrade, engleski MARQUEE. Stavili smo naslov: CROATIA IN WW2 = HRVATSKA ZA VRIJEME WW2. Posjeta je bila iznad očekivanja. Zašto? Mnogi Amerikanci su došli i kada su vidjeli da je sve na hrvatskom jeziku, ništa nisu razumijeli, neki su napustili dvoranu. Neki su tražili svoj novac nazad. Kako sam ja bio taj za naplaćivanje tj. na blagajni, vratio sam svima koji su tražili da im se novac vrati. Mnogi su tek tada po prvi puta čuli za Hrvatsku i ime Hrvat. Neki su sa zadovoljstvom ostali do kraja i tako se upoznali sa Hrvatima.

Kako sam ja bio građevinski poduzetnik poslova, moje poduzeće je imalo svoje knjigovodstvo i odvjetnika koji je bio službeno zdužen za nadziranje svih aktivnosti u poduzeću. Tako jedne zgode u razgovoru s odvjetnikom Jaques Farras ja sam mu rekao o ovom slučaju prikazivanja filma u kinodvorani u Redwood City. On meni odmah: Nemoj meni donositi nikakove papire glede toga, jer tvoje poduzeće "Croatia Construction Company" nije jedna organizacija "NON PROFIT ORGANIZATION"...Tvoje poduzeće kuće pravi a ne zabave organizira. To bi u ovom slučaju značilo NEKOMERCIJALNI OGRANAK "DESETI RUJNA 1976." Ja sam ga odmah razumio šta je htio time reći; te sam iz toga dobio zaključak da mi trebamo našu organizaciju "DESETI RUJNA1976." službeno prijaviti kod nadležnih vlasti države Kalifornije kao organizacija "NON PROFIT ORGANIZATION".

Nazvao sam Ivana Džebu u Cleveland, Ohio i od njega zatražio formulare za registrirati naš ogranak "DESETI RUJNA 1976." u saveznoj američkoj državi Kaliforniji. Ivan Džeba mi je poslao formulare koje smo mi koristili za prijaviti vlastima države Kalifornije kako bi mogli dobiti dozvolu kao NEKOMERCIJALNI OGRANAK "DESETI RUJNA1976." Ivan Kapetanović i ja smo napisali na hrvatskom jeziku svrhu molbe a njegova kćer Ružica i sin Alojzije su to prevele na engleski. Prilažem tekst na engleskom:

811837
FILED
In the office of the Secretary
of the State of California,
OCT. 17 1977
March Fong EU, Secretary of State


ARTICLES OF INCORPORATION
OF
AMERICAN FRIENDS OF THE CROATIAN
NATIONAL REZISTANCE, INC.



The undersigned, who are citizens of the United States of America, desiring to form a
corporation, non profit, under the laws of the State of California, do hereby certify:

FIRST: That the name of said corporation shall be AMERICAN FRIENDS
OF THE CROATIAN NATIONAL RESISTANCE, INC.

SECOND: That the place in this State where the principal office of the corporation is to be
located in the City of San Mateo, County of San Mateo.

THIRD: That the purpose or purposes for which said corporation iz formed are the following:

a) A mutual assistance among the members;

b) Propagation of the brotherhood of man;

c) Promotion of national, political, social, spiritual and cultural achievements among the members;

d) Education directed for good and loyal citizenship of the United States of America;

e) To combat communistic activities by publications and disseminations of printed materials
such as books and pamphlets, to support materially and morally other American Croatian
anti-communistic organizatios in this country or elsewhere;

f) To establish a Croatian Information Center for the purpose of research and gathering
information on communistic activities, their propaganda among the Croatian people in
order to act against the penetration of communistic ideas into the ranks of American-
Croatians;

g) To submit to the United States of America information pertaining to the struggle of
Croatian people;

h) To work towards achievement of freedom and independence for the Croatian people
by resolutions, memorandums, peaceful demonstrations in the frame of the Constitution
of the United States, the State of California and other States, and the laws of the United
States of America.

FOURTH: The names and the post office addresses of trustees who are to serve said corporation
until the first annual meeting or other meeting called to elect trustees are follows:

a) Ivan Kapetanovic
P.O Box 6219
San mateo, California 94403

b) Branko Kujundzic
1586 parrot Dr.
San Mateo, California 94403

c) Nedjeljko Milicevic
1338 Hudson Street
Redwood City, California 94061

d) Kata Grizelj
1747 Brooks Street
San Mateo, California 94403

e) Rafael Boban
1441 Royal Avenue
San Mateo, California 94403

Priloženo je jedan službeni i povijestni dokumenat države Kalifornije da je ogranak Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO "DESETI RUJNA 1976." bio regristriran u državi Kaliforniji kao NEKOMERCIJALNO I BEZ PROFITA HRVATSKO DRUŠTVO, iako je američki državni tužitelj hrvatskoj desetorki na sudu u Njujorku Stuart Baskin bio stavio organizaciju Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO pod status RICO (Racketeering Influance Corporate Organization = Udružena Iznuđivačka Djelotvorna Organizacija) kao jednu hrvatsku kriminalnu organizaciju i preko 50 najistaknutijih članova organizacije HNO u SAD i Kanadi. Da organizacija HNO nije imala ovaj službeni dokumenat, organizacija HNO bi bila optužena kao jedna kriminalna organizacija, i umjesto nas deset (10) Hrvata na sudu u Njujorku bi bilo 50 Hrvata i organizacija HNO bi bila zapranjena. Zahvaljujući ovom službenom dokumentu kojeg sam dao mojem odvjetniku Dennis Roberts-u a ovaj ga predočio sudu. Sud nije imao drugog izbora osim poništiti javnog tužitelja Stuart Baskina tužbu protiv organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. Tako je, fala dragom Bogu i ovom dokumentu sačuvana organizacija HNO i onih dodatnih (50) Hrvata svih muka, poteškoća, novčanim izlaganjima i sa svih strana prezirima.

Pošto je ovaj dokumenat povijestnog značenja kojeg se može u vrstiti u opise "KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO.", mišljenja sam da bi sve ovo trebalo nadopunjati i iznositi istinu na svijetlo dana kako bi hrvatski povijestničari mogli što svrsihodnije napisati jednu poštenu analizu dogodovština vezane za organizaciju HNO.

Od ovih pet Hrvata koji su potpisali ovaj gore priloženi dokumenat je moja sestra kata Griželj i moj brat Rafael Boban. Ja nisam mogao to potpisati jer nisam bio američki državljanin. Ako netko od čitatelja zatraži da se to prevede na hrvatski, to ću rado učiniti. Poradi dužine izostavio sam to prevesti na hrvatski, misleći da mnogi čitatelji razumiju ili govore engleski.

Uz naš hrvatski pozdrav:

Bog i Hrvati!

Za Dom Spremni!

Mile Boban, Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: ned sij 14, 2018 13:45 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA - DRINJANINA - Kliknite na priloženi nikan i pročitajte izvještaj i saznajte za detalje.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: ned tra 22, 2018 18:29 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Ja nisam "Ustaša" ali "Ustaški" osjećam, kaže Mile Boban, Otporaš.
.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
PostPostano: sri tra 25, 2018 20:26 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
---------
Ja znam šta je komunizam. Znam šta je nacizam. Znam šta je jugoslavenstvo ali zbilja ne znam šta je "fašizam". Može li itko to meni i mnogim drugima stručno pojasniti...

Pismo Zlatka Markusa Karli Sopti..


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009