Sada je: pon stu 18, 2019 19:24.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: KAVRANOVA AKCIJA
PostPostano: čet stu 29, 2012 20:59 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Ovo donosim sa portala "Ustaški Pokret".

Šteta da nema datuma kada se je ovo pisalo i da se na zna gdje je originalno izišlo. Ja sa moje strane mogu reći, ono što sam godinama i deseljećima pročitao tu i tamo, što sam čuo od tada živućih svjedoka kojih danas među nama živima nema, da je Dinko Šakić oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu Tambić i da je pukovnik Jakov Džal oženio drugu Maksa Luburića poluststru Zoru Tambić, ta da u ovome opisu imade podosta istine. Ima također i stvari u ovom opisu, ili za koje ja neznam ili nisu istinite, te sve ih treba preispitati. Svakako da je to stvar povijesničara i povijesti, ali ni oni ništa nebi mogli napraviti ako im mi, koji smo živi, ne ostevimo zapisane dogodovštine. Zato molim svakog Hrvata emigranta koji je bio djelatni politički emigrant i borio se na jedan ili drugi način za ponovnu Obnovu Hrvatske Države, da stave svoje dogodovštine iz burne i olujne hrvatske emigracije zapisane. Netko će do njih doći, netko će se s njima poslužiti i netko će sa njima popuniti prazninu HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. Otporaš.

Kavranova akcija
Index članka
Kavranova akcija
Strana 2
Sve stranice

kavranMotto: "Komunistički đavolski mozak stalno pronalazi nove
formule za uništenje svojih protivnika...

...Njegova sposobnost prilagođavanju svim prilikama tako je velika da
su i najbolji poznavatelji njegovih varka i metoda često žrtve i kroz
dugo vrijeme, i ne znajući to. izvršavaju ono što im on sugerira."

Kada smo odlazili iz domovine postojala je teoretska mogućnost da će
zapadni Saveznici otvoriti oči u zadnji čas i uz pomoć europskih
nacionalnih snaga zaustaviti boljševički prodor u srce Europe. U to
smo vjerovali ne samo mi Hrvati nego i Mađari, Rumunji, Bugari,
Albanci, Srbi i Crnogorci, jer su svi u mnoštvu s vojničkim
postrojbama i civilima išli ususret kulturnim zapadnim Saveznicima.

Ubrzano napredovanje oklopnih jedinica američkog generala Pattona
prema Pragu išlo je u prilog našim očekivanjima. Nu, mi nismo tada
znati da su različiti ALGER HISSI i drugi komunistički agenti u
Washingtonu >>mislili i djelovali<< u ime bolestnog Roosewelta, prema
uputama i zapovjedima svojih gospodara u Kremlju. Zbog toga je i
propao Churchilov plan iskrcavanja savezničkih snaga na našem Jadranu
a s time su propale i sve nade prije spomenutih naroda. Polovica
Europe predana je boljševičkoj nemani.

Istina je da smo se svi nadali i vjerovali u sukob Zapada s Istokom,
ali smo taj sukob očekivali >>pet minuta<< prije njemačke kapitulacije,
dok smo još bili pod oružjem i visokim borbenim moralom, zbog čega smo
pošli u susret Saveznicima na Zapad, da se uklopimo u opći plan
zaustavljanja ruske invazije. Međutim, bili smo izdani, na prijevaru
razoružani i poslani u klaonicu.

Nakon toga, misao na povratak u hrvatske Šume bila je u svim glavama
mladih hrvatskih častnika, dočastnika, vojnika i ustaških dužnostnika
jer smo se uvjerili da ne možemo ništa dobra očekivati od onih koji su
nas izdali.

Mnogi su pojedinci u malim grupama, od 2-3-4 čovjeka odlazili u
Hrvatsku, ali to nije bilo organizirano nego spontano, bez određenog
plana. Nego, jednostavno, bili su ponosni hrvatski vojnici, kako mi je
jednom prilikom rekao pok. Ljubo Miloš: - Idem rađe u Hrvatsku i tamo
častno poginuti u borbi, nego ovdje slušati >>verfluchtev Ausländer<<
(prokleti stranac) i doživljavati poniženja od engleskih kolonijalnih
>>sargenata<<.

Prvi organizirani podhvat odlazka u domovinu, s određenim programom i
zadatkom, zamišljen je na konspirativnim osnovama, bio je nakon
neuspjeha i tragedije poznat kao KAVRANOVA AKCIJA. (Po Božidaru
Kavranu koji je bio vidljivi inspiratortoga podhvata).

Božu Kavrana i sve ostale koji su s njim surađivali i dobrovoljno
otišli u hrvatske šume nije na to naveo nikakav očaj ili strah od
progona i >>razpisanih tjeralica<< kojima su bili izloženi. Vodila ih je
ljubav i odanost prema domovini Hrvatskoj, čast i ponos hrvatskih
vojnika koji se nisu osjećali poraženima, nego prevarenima i izdanima
od onih koji su propovijedali slobodu, demokraciju i samoodređenje
naroda.

Vjerovali su ili su bili uvjeravani da se unatoč tragičnih događaja,
izdaje i pokolja Hrvatske vojske, još uvijek može povesti oružana
borba s preživjelim borcima u hrvatskim šumama, srušiti komunistički
režim i obnoviti hrvatska država.

Do toga uvjerenja dolazio je Božo Kavran na temelju različitih
informacija iz >>pouzdanih vrela<<, iz Hrvatske i od različitih osoba
koje su mu bile predstavljene kao predstavnici nekih američkih i
engleskih ustanova, koje su obećavale materijalnu i tehničku pomoć za
borbu >>protiv komunizma<<.

O Kavranovoj akciji napisano je vrlo malo (s naše hrvatske strane).
Ono šio je napisano to je površno, nepodpuno i tendenciozno. Svi su u
tom neuspjehu tražili i dokazivali >>izdaju<<, što je u biti točno. Nu,
nitko nije još napisao ili rekao istinu. Oni koji su je znali imali su
razloga o tome ne govoriti, a neki prikazuju stvarni način da bi svoje
sudjelovanje i suodgovornost u toj tragediji umanjili ili prebacili na
tuđa leđa.

Stjecajem okolnosti bio sam u središtu gdje je taj podhvat zamišljan,
dok je stvar bila još u zametku. Premda sam bio mlad i neiskusan, bio
sam u prilici upozoriti Božu Kavrana i dr. Lovru Sušića na stanovite
stvari, koje su tijek događaja mogle usmjeriti drugim pravcem, da se
posvetila pažnja upozorenjima.

Komunisti, a i druge tamne sile, koje iza neprozirnih zastora
upravljaju svijetom, kad osjete ili primijete da se ntšto sprema ili
radi što nije u skladu s njihovim interesima ili se suprotstavlja
njihovim planovima oni odmah u tu sredinu neprimjetno ubace svoje
spretne agente, koji svojim idejama i dinamizmom brzo zauzmu ključne
položaje u različitim organizacijama i pretvore se u nenadoknadive
suradnike i savjetnike političkim predvodnicima ili predsjednicima
organizacija. Tako oni doznaju sve što se radi, sprema ili planira i
sa svojih privilegiranih pozicija savjetuju, usmjeruju i kontroliraju
cijeli rad. To se nažalost dogodilo i u ovomu slučaju koji je predmet
ove razprave o Kavranovoj akciji.

Nitko nije zahvatio u dubinu problema, niti je iztraživao pozadinu tog
podhvata, u čemu i leži izdaja i uzrok tragedije. Nitko nije postavio
jedno temeljno i jednostavno pitanje s kojim bi se moglo orijentirati,
gdje treba tražili uzroke tragedije? A, to pitanje glasi:

- Kako, kada i zašto je Božo Kavran došao na ideju da organizira ODPOR
u domovini iz emigracije, da upućuje ljude, častnike, dočastnike i
vojnike i političke dužnostnike u hrvatske šume, a da prije toga nije
ni pokušao stupiti u vezu sa zapovjednikom odpora u zemlji, generalom
Luburićem, i od njega tražiti informacije o stvarnom stanju i
potrebama i njemu ponuditi svoju suradnju ako bi to trebalo. Kavranu i
dr. Lovri Sušiću ponudio sam vezu s generalom Luburićem, ali zaslugom
njihove najbliže okoline i >>savjetnika<< poput Ratkića, Jileka, Rovera,
Gregla i drugih oni to nisu prihvatili.

Poslije, nakon neuspjeha i tragedije oni na vrhu organizacije
pokušavaju dokazivati da je glavna podloga za Kavranovu akciju bilo
izvješće koje je vojnik Ante Vrban - častnik Ustaške obrane - podnio
svomu predpostavljenom, pukovniku Jakovu Džalu.

Naivno je vjerovati, a još pogubnije tvrdili da je netko od nas -
mislim na emigrantske organizacije - pošteđen od komunističke
infiltracije. Katolička Crkva, najstarija ustanova u svijetu, uz svoje
skoro dvije tisuće godina iskustva, nije ostala pošteđena od te
pošasti. Papa Pavao VI. je rekao: >>Sotonin dim infiltrirao se u
vatikanske zidove...<< Tako i Ustaški pokret u prvoj emigraciji nije
ostao pošteđen. Bio je infiltriran po jugoslavenskoj policiji, po
uhodama vojničke obavještajne službe. Bubalo, Kruhak, Olujić, Gruber,
Jelka Pogorelec i ostali, manje poznati, su primjer. Nu, onda su
vladale druge prilike, emigracija je bila malobrojna u usporedbi s
današnjom pa je bilo lakše odkrivati i neutralizirati ubačene agente i
izdajnike.



MITROVICA-KOMUNISTIČKO SVEUČILIŠTE



Jugoslavenska komunistička partija pokušala je uspostaviti suradnju s
hrvatskim nacionalistima, ustašama, zatvorenima u Mitrovici. Vođa
ustaške grupe STIPE JAVOR je to najenergičnije odbio. Moša Pijade,
Đilas i ostali istaknuti komunisti - uz naklonost jugoslavenske
kraljevske policije - počeli su u Mitrovici >>obrađivati<< pojedince.
Nisu tražili da istupe iz nacionalističkih redova i da stupe u
partiju. Naprotiv, savjetovali su, one koje su uspjeli zavesti, da
ostanu u nacionalističkim redovima, da se što bolje afirmiraju, da
dođu na važne položaje kako bi u danom času mogli izvršavati partijske
naloge. U tom sotonskom planu imali su uspjeha. Jedini poznati slučaj
otvorenog prelaza iz nacionalističkih redova u komunističku partiju
bio je ŠIME BALEN.

Unatoč zanosu i oduševljenju u desetotravanjskim događajima, osjetila
se štetna djelatnost infiltriranih >>ustaša<< koji su svojim očitim
provokativnim djelima i ispadima nastojali kompromitirati Ustaški
pokret, stvarati zabunu i dezorijentaciju u tek obnovljenoj državi.
Dosta je takovih otkriveno i onemogućeno, ali je veći broj ostao
prikriven u svim slojevima pokreta, državne uprave i vojničkim
administrativnim uredima. Najveća infiltracija je izvršena kroz
Građansku zaštitu jer su komunisti za vrijeme banovine infiltrirali
veliki broj izgrađenih članova partije od kojih su, kasnije kada je
Zaštita raspuštena i djelomično uključena u oružane snage, mnogi
ostali nezapaženi u vojničkim redovima. Mnogima još ni danas nije
jasno i osuđuju razoružanje i raspuštanje Građanske zaštite u prvim
danima Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, oni koji su to učinili,
znali su zbog čega to čine?

Prvi korak, Vjekoslava Maksa Luburića, mladog ustaškog povratnika s
Janka Puste, bio je preuzimanje komunističke kartoteke od redarstva u
Zagrebu. Nakon neuspjelog komunističkog pokušaja u Mitrovici da
postignu otvorenu i javnu suradnju s ustašama, partija je pošla
drugim, zaobilaznim putem. Naredila je svojim najsposobnijim
aktivistima da se neupadljivo približe istaknutim hrvatskim
nacionalistima, posebno na zagrebačkom Sveučilištu. Upute su glasile:
ni u kojem slučaju ne smije se pokušavati pridobiti za partiju
istaknute prvaka, hrvatske nacionaliste. Neuspjeli pokušaj u Mitrovici
bio je pouka. Treba im odobravati njihova stajališta i pokazivati
solidarnost prema njihovoj borbi protiv dinastije Karađorđevića i
osuđivati beogradski žandarski režim i teror koji provode nad
hrvatskim narodom. Govoriti samo o socijalnoj pravdi, onako kako se to
poklapa s ustaškim načelima. Glavni je cilj bio najprije steći
povjerenje, a kasnije se postupno pretvoriti u dobre prijatelje i
>>nenadoknadive<< savjetnike. Jedan od takovih značajnih slučajeva bio
je VJEKOSLAV DILBEROVIĆ, konspirativnog imena KUM.

On se približio Božidaru Kavranu i pratio ga kao sjena sve do njegove
tragične, ali i junačke smrti. Vjerojatno je Božo došao do spoznaje da
nešto nije u redu s pothvatom slanja ljudi u šumu, pa je sam otišao u
smrt da njegovi suborci i prijatelji ne bi pomislili da ih je on izdao
i napustio.

Još na Sveučilištu prijatelji su Božu Kavrana upozoravali na njegovu
vezu s Dilberovićem, ali on je uvijek odgovarao da znade da je
Dilberović komunist, ali da je hrvatski orijentiran i nije mu nikada
ni pokušao nametati svoje komunističke ideje, te je on isto toliko,
ako ne i još više, protiv Srbijanaca i dinastije.

Kada je partija saznala - preko svojih agenata u najbližoj Kavranovoj
okolini - što on planira, ukopčala je Dilberovića i on >>savjetuje<<
Kavranu što i kako treba raditi. Partija je od prvog časa bila
informirana o svemu, upravljala je akcijom iza neprozirnog zastora i
svaki korak kontrolirala, a to potvrđuje prisutnost stanovitih osoba u
najintimnijem krugu oko Bože Kavrana. Partija ništa ne improvizira,
misli na sve i planira na dugi rok. OZNA je znala, isto kao i Kavran,
da se na čelu Odpora u domovini nalazi general Luburić, pa su
pretpostavljali da bi se prema ustrojstvu Hrvatskog Narodnog Odpora i
prema svojoj dužnosti, Kavran trebao obratiti generalu Luburiću i s
njim surađivati, što bi bilo normalno i razumljivo.

Dilberović je sugerirao Kavranu organiziranje oružanog odpora u
domovini i slanje ljudi iz emigracije u šumu, ali u tom poslu mora
biti podpuno odvojen od generala Luburića. OZNA je dobro znala i često
na svojoj koži osjetila da se general Luburić nalazi u hrvatskim
šumama i predvodi odpor, jer im je dvije godine zadavao velike brige,
kažnjavajući mnoge oznaške krvnike, sve dok nije bio u jednom većem
okršaju teško ranjen i zbog liječenja morao je napustili domovinu. Oni
su predpostavljali da bi Kavran u najmanju ruku morao obavijestiti
generala Luburića o svojim planovima djelovanja na području domovine i
to su morali po svaku cijenu spriječiti, jer da se je Kavran obratio
generalu Luburiću, OZNA ne bi uspjela u svojim namjerama.

Zbog toga je jedna Dilberovićeva poruka Kavranu glasila: >>Ti si Božo
najidealnija osoba da staneš na čelo odpora u domovini. Luburić je
proglašen ratnim zločincem i svaka Tvoja i najmanja veza s njim
škodila bi cijeloj stvari, a posebno Tvom prestižu. Ne zaboravi da je
u izgledu i američka pomoć, a oni krugovi ovdje u domovini, s kojima
će se morati računati u danom času, najenergičnije odbijaju svaku, pa
i najmanju suradnju s Luburićem zbog njegove prošlosti. Eto, tako je
na najjednostavniji način bio Božo Kavran izoliran i nije htio,
sigurno u najboljoj nakani, prihvatiti ponuđenu vezu s Maksom da ne
>>kompromitira podhvat<<.

POGLAVNIK - GLAVNI CILJ OZNE

Partija je montirala spomenutu akciju kao preventivnu mjeru, tj. prema
komunističkim shvaćanjima, mora se sve potencijalne neprijatelje
likvidirati i uništiti. A to su bili častnici hrvatskih oružanih
snaga, politički dužnostnici i intelektualci koji su se spasili, oni
koje nisu uspjeli likvidirati od Bleiburga do Vršca u marševima smrti.
Stoga su uvijek poručivali Kavranu da je u domovini potreban vodstveni
sloj, kojeg treba dovesti u stupicu i uništiti, jer taj ljudski
potencijal u slobodnom svijetu uvijek bi im visio nad glavom kao
Damoklov mač. A s druge sirane, jedan veliki i tragični neuspjeh
emigracije omalodušio bi i obeshrabrio i one najborbenije i
najodlučnije elemente u domovini, s čime bi dokazali da se nitko ne
treba ničemu nadati od emigracije, jer se vidi rezultat njezinog
djelovanja.

Partiji je trebalo čim prije učvrstiti svoju vlast jer su bili
svjestni da procesom i osudom nadbiskupa Stepinca nisu uspjeli na dugi
rok. Nu, glavni cilj bio im je Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nadali su
se da će im uspjeti inscenirati sve, pa i neke akcije širih razmjera
koje su bile predviđene kao podpuna kontrola šireg područja po
križarima, s čime su mislili navesti Poglavnika da dođe u šumu na
>>oslobođeno područje<<.

S jednim dobro montiranim procesom protiv Poglavnika i njegovih
najbližih suradnika, koji bi im pali u ruke, mislili su, i nadali su
se uspjehu, postići ono što im nije pošlo za rukom s nadbiskupom
Stepincem i pukovnikom Lisakom. Vjerovali su da bi na taj način
zauvijek uništili i samu ideju o mogućnosti postojanja Hrvatske države
izvan jugoslavenskog državnog okvira.

Kada je Ozna saznala da se Poglavnik nalazi izvan njihova dohvata,
poduzeli su sve da se domognu što većeg broja najistaknutijih ustaških
časlnika, ministara i političkih dužnostnika. Pokušali su u emigraciji
ugrabiti ministra dr. Matu Frkovića, zadnjeg ministra unutarnjih
poslova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Buenos Aires je stiglo jedno
vlastoručno pismo iz >>šume<< u domovini, naslovljeno na adresu kapetana
bojnog broda g. Andriju Vrkljana, a to pismo je navodno pisao Jure
Preka (Dorđe Precc), jedan od sudionika u Kavranovoj akciji. U tom
pismu se traži da se iz Argentine u domovinu čim prije uputi šio veći
broj častnika, a posebno je naglašeno ime pukovnika Ivana Štiera jer
je njegovo ime popularno u cijeloj Slavoniji. Bilo je naglašeno da
onima koji se odmah jave postoji mogućnost prijevoza u Europu
zrakoplovom. Taj detalj svratio nam je pozornost i osjećali smo da se
nešto krupnog krije iza svega. (Dr. Vjekoslav Vrančić bio je osobni
prijatelj Jure Preke i identificirao je autentičnost njegova
rukopisa).

Pukovnik Štier, s opravdanim razlozima i sumnjom, odklonio je poći u
domovinu zrakoplovom, što je u stanovitim krugovima naišlo na
nerazumijevanje, pa čak i na osudu. Kada je Ozna vidjela da se nitko
ne odaziva i unatoč zrakoplovnom prijevozu, završili su tu akciju
poznatim tragičnim procesom i smrtnim osudama nad hrvatskim vitezovima
koji su u svojoj neograničenoj ljubavi prema svojoj domovini pali u
sotonske komunističke mreže.

U jednoj izjavi velečasnog Vilima Cecelje, koja je objavljena u knjizi
Ivana Prusca "Akcija Deseti Travanj" na stranici 442. piše doslovno,
citiram: >>Po pričanju Jole Bujanovića, izvještaji o borbama u
Hrvatskoj bili su tako uvjerljivi, da je i Poglavnik odlučio poći na
put (u domovinu). Navodno ga je čekao autobus kod Maribora. Međutim, u
pravi čas je stigao brzojav da se put odgađa, pa je Poglavnik ostao u
Napulju. Naravno te izvještaje je slala Ozna, kao i one koje je Rover
donosio Kavranu iz Trsta<<. Gornje potvrđuje moj navod da je Oznin cilj
bio dovesti Poglavnika u stupicu. Nu, ne odgovara istini da je
Poglavnik namjeravao poći u šumu, jer nakon Maksove poruke po bojniku
Anti Vrbanu, Poglavnik je naredio Kavranu da zaustavi sve što je
planirao poduzeti na području domovine. (Po ovoj izjavi Dinka Šakića,
Poglavnik, ne da nije znao za "Akcija Deseti Travanj" Bože Kavrana,
nego ju je čak i odobravao, ako nije direktno sudjelovao. Mo,
Otporaš).

S ISTINOM NA VIDJELO

Pod gornjim naslovom napisao je g. Srećko Rover nešto o svom
sudjelovanju u Kavranovoj akciji. To je objavljeno u HRVATSKOM
TJEDNIKU u Australiji 1. XII. 1979. na stranici 9.. U tim člancima
Rover nastoji umanjiti svoju ulogu i suodgovornost u toj tragediji
tvrdeći da on uopće nije ni znao do rujna 1947.g. da ta akcija
postoji. Međutim, stvari stoje drugačije.

Nedvojbeno je ustanovljeno da jjc g. Srećko Rover suodgovoran jer je
sudjelovao u toj akciji od samog početka. Tek sada kada, 30 godina
poslije tragičnoig završetka te akcije, misli da su svi koji bi ga
mogli teretiti mrtvi, želi g. Srećko Rover izaći na vidjelo sa svojom
istinom, u kojoj će svi mrtvi biti krivi jer se ne mogu braniti, a on,
jedan od glavnih čimbenika te IZDAJE, trebao bi ostati čist i nevin. U
svojoj obrani g. Rover bio bi uvjerljiviji da je pošteno i ljudski
preuzeo dio svoje odgovornosti. Nu, prevario se je jer još ima živih
osoba koje su na jedan ili drugi način imale uvid u cijelu stvar od
prvoig časa. Postoje pisma, dokumenti i razni zapisnici koji pokazuju
da je Rover, alias BIMBO, partijsko konspirativno ime, od samog
početka u toj akciji bio najuže povezan s Bozom Kavrainom. Donosio mu
je >>povjerljiva izvješća<<. Služio mu je najprije kao teklić, a kasnije
i kao vodič, koji je preveo preko granice osam grupa u Sloveniju i
predao ih oznašima u ruke, a sve to g. Rover želi zaboraviti.

S kakvom istinom želi g. Rover izaći ma vidjelo pokazat će nam ovaj
mali primjer iz njegova članka u OTPORU. G. Rover doslovno piše: >>Ivan
Prusac je otišao u Hrvatsku u četvrtoj grupi i bio zatvoren po Ozni u
Hrvatskoj, prije mego li sam ja znao da uopće postoji dotična
akcija.<<.

Prema Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova, na stranici 38.,
Ivan Prusac piše daje njegova grupa pošla iz Austrije dne 7. rujna
1947.g.<<. Prije sam spomenuo >>izvješće<< iz pouzdanih izvora iz
domovine koje je u travnju 1946.g. Božo Kavran predao Poglavniku (u
mojoj nazočnosti) i kazao da mu je to donio iz Trsta Srećko Rover,
osoba njegova povjerenja. G. Rover svjestno ne govori istinu kad tvrdi
da on nije znao do rujina 1947.g. da dotična akcija postoji. (Iz
Poglavnikova pisma od 31 prosinca 1955. jednom bojniku HOS-a kojeg
imenom ne spominje, Poglavnik piše doslovno, citiram: "...Rovera ne
poznam osobno, nu velikoj množini Hrvata je poznato, da je upravo on
bio onaj, koji je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u
tragičnom slučaju pok. borca i velikog rodoljuba Bože Kavrana podju u
domovinu u šumu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i moja
bila želja i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana
pismeno zamolio, da se ne ide, jer, da za to još nije vrieme..." Gdje
je sada istina? Poglavnik u svojem pismu kaže da Rovera osobno nije
poznavao, a Dinko Šakić sa svije strane kaže da mu je u njegovu
nazočstvu 1946 godine Srećko Rover predao Poglavniku izvješće iz
domovine, mo.Otporaš)

U Obrani broj 157., Madrid, studeni 197l.g., objavljena je jedna
izjava koju su podpisali dva visoka duižnostnika Hrvatskog narodnog
Odpora u Argentini, g. Lukas Juiričić, bivši Poglavni pobočnik u
Hercegovini i predsjednik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku,
i g. Tomiša Grgić, pukovnik Poglavnikove tjelesne bojne u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj i Glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu
Ameriku. Iz te izjave (koja je podpisana pred javnim bilježnikom)
proizlazi da je Srećko Rover u studenom 1946. godine u Rimu, Italija,
pozivao generala HOS-ag. Ivana Herenčića, u nazočnosti Drage Jileka i
Andrije (Brace) Juratovića, da stupi u vezu s hrvatskom (?) Oznom koja
se nudi i spremna je napraviti >>usluge<< hrvatskoj emigraciji,
likvidirati sve i svakoga tko bude na putu >>pravim interesima<<
hrvatske emigracije kojoj bi na čelu bio, među ostalima, i Srećko
Rover. Rover je predlagao generalu Herenčiću da pođe u Trst gdje će ga
on spojiti s nekim oznaškim majorom koji se zove Hahn, što je general
Herenčić energično odbio. Kada je general Herenčić stigao u Argentinu,
napravio je pismeni izvještaj o tom slučaju i predao ga Starješinslvu
hrvatskog domobrana u Buenos Airesu, u čijoj se pismohrani taj
dokument nalazi.

Možda je spomenuti major Hahn ili major Štern dao ona izvješća koje je
Rover donosio Boži Kavranu iz pouzdanih izvora u domovini? "Ni
Churchil mu nije do koljena" (Dilberoviću) prema Roveru. S time mi je
Rover napravio neizmjernu uslugu, potvrdio je moje navode o zlokobnoj
ulozi >>kuma<< Dilberovića. To dokazuje da je Kavranova akcija bila
kontrolirana i upravljana po Ozni i daje Srećko Rover u tom svjestno
sudjelovao, a najuvjerljiviji je dokaz njegova veza s OZNOM koju je u
studenom 1946. u Rimu predlagao generalu Ivanu Herenčiću.

Vidjeli smo kako je Dilberović na podal način spriječio da se Kavran
spoji s generalom Luburićem. Odbijanje veze koju sam Kavranu i dr.
Lovri Sušiću ponudio, mi smo tumačili, i logično zaključivali, u
smislu da Kavran, Sušić i njihovi najuži suradnici žele sami
organizirali oružani odpor u domovini, iza leđa generalu Luburiću, da
dokažu Poglavniku kako su oni sami sposobni to učiniti bez pomoći i
suradnje generala koji je ozloglašen zbog svoje djelatnosti za vrijeme
rata. Bio sam uvjeren u to, kao i pukovnik Džal i sami naši suborci,
ali nismo mogli ni slutili da je takav njihov postupak bio inspiriran
po neprijatelju.

U logoru FERMO, Italija 1946.g., Rover je nagovarao častnike da idu u
šumu, i još su živi častnici koje je on nagovarao, a danas to
osporava. U Otporu broj 2., od veljače I979.g., Rover piše doslovno:
>>Uvijek mi pred očima lebdi lik i žive oči genijalnog Dilberovića-
takozvanog našeg 'kuma'. On je svojim vizionarstvom odskakao nad
Churchilom i da su drugi imali, na kojoj bi strani bio Dilberović sa
svojim profelskim (profesionalnim, mo, Otporaš) zapažanjima dotični bi
rat dobili<<. Naravno, ako bi poslušali savjete Dilberovića. S ovim je
Rover rekao sve. Kavran je poslušao savjete Dilberovića i zbog toga je
završio na vješalima sa svojim suborcima.

Tito je imao Dilberovića na svojoj strani pa je vjerojatno zbog toga
rat dobio - prema Roverovu naklapanju. Možda su ta >>kumova profetska
zapažanja<< usmjerila Roverovu orijentaciju prema Moskvi? Sada će mnogi
lakše razumjeli Roverovo kameleonsko pretvaranje, kamufliranje i
prilagođivanje svakoj situaciji.

U spomenutom broju Hrvatskog Tjednika, Rover kritizira dra. Antu
Pavelića što se je ogradio od ove akcije Hrvatskog državnog odbora,
(Kavranove akcije), premda je on (Pavelić) osobno postavio i imenovao
taj odbor, te zanijekao daje on išta imao s dotičnom akcijom odpremom
u Hrvatsku ovih rodoljuba (između 1946. i 1948. godine), a neizravno
je nabacio krivnju na mene osobno.

Točno je da je Poglavnik postavio i imenovao Hrvatski državni odbor,
kojem su na čelu bili g. dr. Lovro Sušić, dr. Mate Frković i dr. Meho
Mehičić, ali je druga stvar snositi odgovornost izravno za sve ono što
je učinjeno ili se radilo njemu iza leda, bez njegova znanja i
odobrenja, pa i protiv njegovih zapovijedi. Znadem da se je dosta toga
radilo u ime Poglavnika i prikrivalo njegovim imenom i da je njegov
podpis bio često krivotvoren i zloupotrebljavan. A to sam Rover
najbolje zna jer se je i on tim služio kada je u logoru Fermo 1946.g.
kazao hrvatskom časmiku g. Mirku Bušiću da ima Poglavnikov pismeni
nalog za pozivanje ljudi u šumu.

Kako sam prije naveo, po nalogu Poglavnika, pukovnik Džal i ja smo
poslali u domovinu bojnika Antu Vrbana da pronađe Maksa i donese
izvještaj o stvarnom stanju u domovini. Kada je Poglavnik dobio
Vrbanovo izvješće, naredio je Boži Kavranu da sve zaustavi što je
planirao... Nažalost, Božo Kavran nije to poslušao, nego je nastavio
započetim putem, vjerojatno potican i ohrabljivan po svojoj najužoj
okolini. Hrvatski emigrantski povjestničar dr. Jere Jareb poslao mi je
tri različite verzije (fotokopije) izvješća bojnika Ante Vrbana o
prilikama u domovini.

Bojnik Ante Vrban sretno je stigao u Hrvatsku sa svojim pratiocem i na
određenoj adresi uspostavio prvu vezu. Kazao je: >>Donosim poruku
Ademage za Šaćir-efendiju<<. >>Dobro došao<<, dobio je odgovor, a to je
bio ugovoreni znak da je veza korektna. Morao je prokrstariti mnoga
područja dok je uspio predali Poglavnikovu poruku, jer je general
Luburić bio u stalnom pokretu. Za generalom Luburićem u to vrijeme
tragale su dvije posebne divizije Rankovićevih oznaša i Titovih
partizana na svim područjima širom Hrvatske. General je izbjegavao
otvorene sukobe zbog strašnih represalija protiv civilnog pučanstva na
područjima gdje su se pojavljivali križari. Poduzimao je samo one
akcije koje su bile neophodno potrebne da se kazne oznaški krvnici
koji su se posebno isticali svojim hajdučkim nagonima u progonu
hrvatskog pučanstva.

U Valenciji početkom 1956. godine pripovijedao mi je general
pojedinosti, kako je dalekozorom gledao Vrbana iz prilične
udaljenosti, prepoznao ga je, a i znak razpoznavanja bio je korektan,
nu ustaljene mjere opreza i sigurnosti nisu mi dopustile osobni dodir.
>>Kako sam mogao bili siguran da Antu netko ne prati i gleda ga iz
daljine kao i ja, a da to može izbjeći svim mjerama opreza<<, kazao mi
je general. Kasnije u Torontu 1969.g., nakon generalovog umorstva,
pripovijedao mije pukovnik Džal opisujući Vrbanov put po Hrvatskoj i
njegov povratak i usmeni izvještaj koji mu je bojnik Ante Vrban
podnio, i sve se poklapalo s onim što mi je general rekao o Vrbanovu
putu po Hrvatskoj.

Generalova poruka je glasila:... >>da nema nikakvih preduvjeta niti se
može misliti o bilo kakvom oružanom djelovanju na području domovine,
jer se komunistička vlast ustaljuje, pa je potrebno prijeći u pasivni
odpor, spašavati ljude infiltracijom u njihove komunističke redove, u
vojsci, partiji i svim državnim ustanovama, dobro se prikriti u
pokrajinama gdje su nepoznati, spasiti glave i čekali kad dođe čas pa
tek onda, s položaja koje bi s vremenom postigli, mogu biti koristni
svom narodu".

Hrvatski Narodni Odpor, tj. dr. Lovro Sušić, dr. Male Frković i dr.
Meho Mehičić, poslije sloma Kavranove Akcije izdali su 20. srpnja
1948.g. OBAVIJEST za najuži krug suradnika. Obavijest povezuje početak
Kavranove Akcije s putom bojnika Vrbana u Hrvatsku (1946.g.) i
njegovim izvješćima o tom putu. Vrban je bio u Hercegovini naišao na
partizansku zasjedu, bio je teže ranjen. a njegov pratilac vodnik
Ćavar je poginuo. Spasila ga je grupa križara pod zapovjedništvom
satnika Mandića.

U prvoj točki obavijesti stoji: >>Da se dođe do pouzdanih podataka o
stanju u hrvatskim šumama, dobrovoljno je otišao u domovinu koncem
travnja 1946.g. bojnik Vrban s jednim svojim pratiocem. On se povratio
koncem mjeseca listopada iste godine donesavši sa sobom nekoliko
pismenih izvješća pojedinih zapovjednika jačih skupina i davši svoje
vlastito izvješće o nađenome i viđenome. Proputovao je napose
Slavoniju, srednju i zapadnu Bosnu te Hercegovinu, našavši manje ili
veće grupe hrvatske vojske koje su bile uglavnom još nepovezane, i to
napose radi pomanjkanja viših častnika...<<

Potreba sustavnog povezivanja i jedinstvenog vojničkog i političkog
organiziranja spomenutih grupa u svrhu vođenja hrvatskog narodnog
odpora potrebna je jedna skupina mladih hrvatskih častnika i
političkih dužnostnika da krenu u domovinu. Njihova je namjera, osim
gornjega, bila još napose sprječavati neodgovorne ispade pojedinih
grupa i time izazivanje represalija nad pučanstvom, dakle sprječavati
nepotrebno prolijevanje krvi te spremati organizirani odpor za onaj
čas kad opće prilike u svijetu dozore za opći narodni ustanak.

Jer je bojnik Vrban već bio upoznao teren i mnoge grupe na terenu,
koje on bio najpogodniji, to tim prije što je i dobrovoljno opet
izjavio da je prvi spreman poći uspostaviti >>kanal<< i prihvatnu
postaju, kao i organizirati >>bazu<<. Njemu se je dobrovoljno pridružio
i bojnik Ljubo Miloš i to naročito zato jer mu je daljnji boravak
poradi raspisanih tjeralica u inozemstvu bio nemoguć.

Njih dvojica, u pratnji Luke Grgića, otišli su u mjesecu ožujku
1947.g., a sa njima je otišao i poručnik Nemec koji će poslije biti
vodič za ostale. (Radi se o Luki Ruščiću zastavniku Ustaške obrane
koji nas je s Poglavnikom vodio preko Alpa u Italiju u rujnu I 946.g.)
Oni su svi u domovinu sretnižo stigli te se odanle odmah javili
vlastoručnim pismima prema dogovorenim znakovima, a Nemec je nakon
povratka i usmeno o tom izvijestio. Napominje se da i sama optužnica
tvrdi da su Vrban i Miloš uhićeni 20. VII. 1947.g., dakle 4 mjeseca
nakon njihova odlaska. Toliko o Obavijesti koju je vodstvo namijenilo
najužem krugu suradnika.

Međutim, i nakon Vrbanovog prvog puta u Hrvatsku, o čemu nije ništa
znao ni Onkel ni Kavran, to im je Poglavnik kazao kasnije, oni su i
dalje nastavili s pripremama za svoj planirani rad na području
domovine ne obazirući se na ono što će eventualno bojnik Vrban
izvijestiti. A kasnije nakon Vrbanovog poraznog izvještaja, o čemu su
Kavran i Sušić namjerno prešutili i ignorirali poruku generala
Luburića i unatoč izričitog Poglavnikova naloga da zaustave sve što su
planirali, oni su nastavili sa svojim programom i slali grupe ljudi u
šumu. Vjerojatno su im njihovi savjetnici i informatori iz domovine
poručivali i uvjeravali ih da kada se započne s jednom širom akcijom,
cijela će Hrvatska >>planti<< i u roku od nekoliko mjeseci bit će
komunistički režim srušen i obnovljena Hrvatska Država.

Nešto slično dogodilo se 24 godine kasnije s Bugojanskom akcijom.
Prije nego je grupa mladih rodoljuba pošla u Hrvatsku iz Australije,
jedan od braće Andrića rekao je jednom svom i našem prijatelju:
>>Vidjet ćeš, kad se započne, za tri mjeseca planuti će cijela
Hrvatska...<< Sigurno je i on bio uvjeren u to na temelju informacija
iz >>pouzdanih izvora iz domovine<<, (i njih je čekao Bojnik Ante Vrban
javio se je dobrovoljno poći ponovno u Hrvatsku kako to stoji u
Obavijesti Hrvatskog Narodnog Odbora. Vrban i Ljubo Miloš bili su
stari prijatelji i suborci od prvih dana osnutka Ustaške obrane, pa je
i bilo normalno da zajedno pođu, tim više jer je Ljubo Miloš već davno
prije odlučio poći u hrvatske šume i tamo častno poginuti u borbi.
Osim toga, jer su ih Kavran i Sušić uvjeravali da imaju sigurne
informacije iz Amerike, iz najpouzdanijih izvora, da je ratni sukob
između Amerike i Rusije neminovan i da može izbiti u svakom času, pa
unatoč situaciji i stanju u domovini koju je Vrban provjerio i poruke
generala Luburića, oni su povjerovali u navodni skori ratni sukob i
zaključivali da su Kavran i Sušić bolje informirani od generala
Luburića, jer oni imaju izravne veze s Amerikom.

Ovdje se moram posebno osvrnuti na mišljenje dra. Lovre Sušica da se
je Ljubo Miloš dobrovoljno pridružio bojniku Vrbanu iz očaja, jer mu
je boravak u inozemstvu bio nemoguć zbog razpisanih tjeralica.

Uvjeren sam da je ta tvrdnja tendenciozna, nepravedna i zlonamjerna, s
posebnom pozadinom. Ako ćemo problem nepristrano gledati i stvari
postaviti na svoje mjesto, onda to treba prikazati na sljedeći način:

Tjeralice i lov na ljudske glave nisu bile usmjerene samo na glavu
bojnika Ljube Miloša, nego na sve nas općenito, jer je Titova
Jugoslavija predala Saveznicima listu od 30.000 hrvatskih >>ratnih
zločinaca<< i, dosljedno tome, bila je razpisana tjeralica i za
Onkelom, drom. Lovrom Sušićem, kojeg smo zbog toga bili sklonili kod
nas u Alpama u našem uporištu broj 2, u stanu pukovnika Džala, dok
nije došao Poglavnik, a kasnije kada sam ja otišao u Italiju, sklonio
ga je u svoj stan, koji smo mu mi prepustili, bojnik Ljubo Miloš. S
druge strane dr. Lovro Sušić, kao pravnik, trebao bi imati u vidu da
su i on, kao i svi ostali najviši ustaški dužnostniei, bili prema
komunističkim shvaćanjima - ideološki začetnici svega onoga što se je
Ljubi Milošu i svima nama pripisivalo i s čime se je nas teretilo.
Dakle, prema tome i s pravnog stajališta. Ljubo Miloš i svi mi bili
smo samo izvršitelji njihovih programa i planova. S toga ne mogu
shvatiti da je bojniku Ljubi Milošu daljnji boravak u inozemstvu bio
nemoguć i da je takorekuć iz očaja otišao u Hrvatsku, a dru. Lovri
Sušicu, koji je bio visoko iznad Ljube Miloša, na vrhu hijerarhijske
ljestvice kao Postrojnik Ustaškog pokreta, njemu je boravak bio moguć?

Prije sam spomenuo da mi je jednom prilikom Poglavnik rekao: >>Božo je
ustaša, veliki je rodoljub, idealist vjeran i odan, ali sve te njegove
vrline nisu dovoljne za ovu vrst djelatnosti<<. Božo Kavran je bio
povrijeđen što je Poglavnik poslao bojnika Vrbana u Hrvatsku da pokuša
uspostavili vezu s generalom Luburićem, a nije njemu odmah ništa
rekao, pa je iz toga zaključivao da Poglavnik nije vjerovao izvješćima
koja mu je on donosio.

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA od Ivana Prusca, tiskanoj 1980. godine,
na stranici 420.-422. nalazi se izjava Rev. VilimaCecelje i u toj
izjavi piše sljedeće: >>Kavran je pokušao generala Gašćića pridobiti da
osobno uđe u sklop akcije. Gašćić ga je zamolio da mu kaže ime
voditelja vojničke akcije. Ako bi to bio general Peričić,Gašćić je
izjavio da bi ušao u akciju kao običan vojnik. Kavran je odbio dati
ime vojničkog zapovjednika. Kada je Gašćić upitao Kavrana koliko je
pročitao literature o gerili, odgovorio je Kavran da nije pročitao
nijednu knjigu. Na to je Gašćić pozdravio Kavrana i napustio
Salzburg<<.

U istoj izjavi Rev. Cecelje u dragom odlomku piše: >>Iz arhiva je
vidljivo da se je javio i Maks Luburić. On je onaj čas boravio u
Španjolskoj, ali je čuo za Kavranovu akciju, preselio se u Francusku i
stavio se na raspolaganje dru. Sušiću. Međutim, Sušić je odbio njegovo
sudjelovanje u Pokretu. Nakon tog neuspjeha povukao se Luburić natrag
u Španjolsku...<<

Vjerojatno je to netko Rev. Cecelji krivo ili zlonamjerno protumačio,
jer to ne odgovara istini što mogu dokumentima i još živim svjedocima
dokazati. Moje je mišljenje da se tim i drugim pričama želi sakriti
ono bitno, to jest da je general Luburić iz hrvatskih šuma na vrijeme
upozoravao da se ništa ne poduzima u domovini iz emigracije, jer ne
postoje niti minimalni uvjeti za oružanu borbu u onim časovima. U
drugoj polovici 1947. godine u jednom većem okršaju s partizanima
(pokušaj oslobođenja zarobljenika iz logora Stara Gradiška) bio je
general Luburić teže ranjen, ali ipak je nastavio s borbom dok mu se
rana nije inficirala zbog pomanjkanja lijekova, pa su ga u zadnji čas
njegovi suborci prebacili u Mađarsku, gdje su ga prihvatili i pomogli
mu njegovi stari prijatelji iz doba Janka Puste, zaliječio je ranu
privremeno, ali je bila potrebna komplicirana operacija da spasi nogu.
Iz Budimpešte je prešao u Beč, odakle je kroz Njemačku, uspostavivši
vezu s našim fratrima, pukovnikom fra Bertom Dragičcvićcm, prešao u
Francusku. Tamo je operacija izvršena i spasio je koljeno. Postojala
je opasnost da mu koljeno ostane zakrečeno tj. ukočeno bez
artikulacije. Nakon operacije radio je u jednom rudniku soli u
Wittcnheimu u blizini Milhasena, Haut Rhin, odakle se je obratio
Međunarodnoj komisiji za izbjeglice u svrhu dobivanja statusa
izbjeglice i osobnih dokumenata. Međunarodna komisija 1RO je
odgovorila molilelju i poslali su mu formulare da ih ispuni, što je
general i učinio. Dobio je osobne dokumente na ime LORJNZ KOVACH
(Laurenl na francuskom), rođen u Bratislavi, mađarski državljanin.
Nama u Rosario, u Argentinu, javio se preko fra Ive Sivrića iz
Chicaga, a zatim dok je boravio u Francuskoj, dopisivali smo se preko
Rev. Emanuela Zloušića, 7. Rue Marie Rose, Paris 14. Francuska.

General je uspostavio vezu s Poglavnikom i on mu je zapovjedio da se
prebaci u Španjolsku, da se ne vraća u domovinu, što je general i
kanio u namjeri da spašava svoje suborce pribavljajući im potrebne
dokumente kojima bi se mogli prikriti i uklopiti u normalan život i
čekati čas. Odlučio je poći u Španjolsku, a kako je procedura za
dobivanje ulazne vize trajalo predugo, on je postao nestrpljiv, jer je
osoba koja je radila na dobivanju vize bila indiskretna i postojala je
opasnost da ga odkriju, pa je odlučio prijeći Pirineje pješice i ući
ilegalno u Španjolsku, unatoč što mu rana nije još bila dobro
zacijelila. Prešao je granicu 18. listopada 1948. godine, prijavio se
na postaji Gurdic Civil i dospio u zatvor dok španjolske vlasti nisu
ustanovile njegov pravi identitet. Odmah je pušten na slobodu i dobio
dozvolu boravka. Tamo je stekao velika prijateljstva i razumijevanje
za našu pravednu hrvatsku oslobodilačku borbu, za samostalnost
Hrvatske države.

Prema tome nije general Luburić došao iz Španjolske u Francusku da se
stavi na razpolaganje dru. Lovri Sušiću, nego je istina da je general
Luburić, osim poslane poruke po bojniku Vrbanu, upozoravao dra. Lovru
Sušića pismeno, preko našeg pukovnika fra Berte Dragičevića, da ne
šalju ljude u domovinu jer će svi stradati. Međutim, kako se vidi iz
jednog pisma koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću da on nije
mogao nigdje pronaći njegova pismena upozorenja. Može biti i to, jer
piše da nije mogao pronaći i druga generalova pisma na koja se je
general pozivao. Možda su zapela na >>cenzuri<< koju je vršila okolina,
a najvjerojatnije jest da nakon tragedije i neuspjeha nije bilo
oportuno priznati da je bio upozoravan.

Možda je do konfuzije i krivog tumačenja došlo zbog nekoliko redaka
koje je pisao dr.Sušić generalu Luburiću u pismu od 19. VI, 1948. g.,
neposredno prije nego je izbila na javu vijest o tragičnom završetku
Kavrana i drugova. U tom pismu piše dr. Sušić generalu mnoge
pojedinosti koje su se događale nakon tragičnog svibnja 1945. godine.
Navest ću neke. >>... U zimi na godinu 1947. nije se moglo ništa
poduzeti. Istom u proljeću krenuli su kao pioniri u domovinu isti
Vrban i s njime Ljubo Miloš, Vaš rođak, s kojim sam većinom tu zimu
proveo zajedno u istoj sobi u susjedstvu Vašeg šure Jakova i gđi
sestre, kod kojih sam također jedno vrijeme stanovao. Šakić je sa
svojom gospođom otišao pod jesen u Italiju, a sada je u Argentini, dok
je prije toga bio kod Jakova odnosno u susjedstvu. J. (Jole Bujanović,
moja primjedba) bio je nedavno ovdje. Pred par dana vratio se u vječni
grad (Rim). On nam je pričao za Vaše veze s Ivanom Herenčićem koga je
opisao kao velikog dobrotvora (benefaktora) za naše izbjeglice. Kaže
daje Bratovštini u Rim poslao već debele hiljade dolara. Kaže da bi on
na samu Vašu poruku sigurno odmah doznačio u našu opću svrhu veći
iznos, a on bi bio kadar i od drugih sakupiti, samo to bi trebalo biti
u najvećoj tajnosti. On živi u Buenos Airesu. ... Držim, da sam Vam
uglavnom bacio malo svjetla na naš rad i stanje naše stvari, a također
i odgovorio na neka Vaša pitanja. Mi smo ovdje također govorili o
Vama. Naše je zajedničko mišljenje da bi, s obzirom na Vaše neosporive
sposobnosti, našem poduzeću u domovini izvanredno mnogo koristili.
Međutim >>s obzirom na obzire<< za sada barem držimo, da nije
svrsishodno, da se pojavljujete... a kod raznih dodira s prijateljima
sugerirano nam je da ne kompromitiramo stvar s >>kompromitiranim
ljudima<<, među koje napose poznatog Vam Maksa. Dakako da će to s
vremenom opasti pa će biti sretni ako se takovih što više nađe!<<

Dakle, iz gornjeg citata ne može se nikako doći do zaključka da je
Maks saznao za Kavranovu akciju i da je zbog toga došao iz Španjolske
u Francusku, a još manje da se je on ponudio uzeti učešća u istoj.

General Luburić je saznao u Mađarskoj preko svojih starih veza, koje
su bile infiltrirane u strukture nove vlasti, da su neki Hrvati
uhićeni, a neki ubijeni prilikom pokušaja prelaza mađarske granice u
Hrvatsku, pa je i žurio da ode čim prije iz Budimpešte na Zapad, da
naše ljude upozori, što je i učinio preko ustaškog pukovnika fra Berte
Dragičevića.

Kasnije, nakon tragedije, pisao je dr. Sušić drugo pismo generalu
Luburiću s nadnevkom od 24. rujna I948.g. pa u jednom dijelu piše:
>>... Kazali ste da treba ustanoviti osobne i načelne manjkavosti, jer
da je prodor moguće uslijedio ovdje. Za nas ljude ne postoje apsolutne
tvrdnje, po mom najdubljem uvjerenju prodora ovdje nije bilo. Vaš
prijedlog, da bi trebalo negdje stvoriti jednu maskiranu bazu i tu
ljude stručno, taktički i konspirativno odgajati, izvanredno je dobar
i gledajući na prošlost, nadasve potreban, dapače to bi trebalo biti
preduvjetom svakoga rada... Nu pitanje je tko bi to htio preuzeti na
sebe'? Jeste li Vi voljan to preuzeti? Ako ne posredno a ono barem da
Vi nađete osobu i povjerite joj taj zadatak, dadete potrebne upute i
vršite nadzor. Drugoga osim Vas ne znamo za taj posao...<< Dakle, sada
nakon katastrofe, general Luburić je postao jedini koji bi mogao nešto
učinili. A, ono >>s obzirom na obzire i prijateljske savjete<< samo
potvrđuje moje navode o onome što sam pisao o Dilberoviću i >>njegovim
savjetima<<, a sigurno je da on nije bio jedini savjetnik... Stoga je
Sušićevo uvjerenje da kod njih nije bilo >>prodora<< točno. Nije ga
trebalo biti jer je IZDAJA bila od prvog časa kada su Kavrana okružili
savjetnici i suradnici koji su bili u službi Ozne. Sve ostalo je
drugorazredne vrijednosti jer uloga vodiča, raznih Lojzeka i drugih,
su samo tehničke strane i izvršitelji, svjestno ili ne, programa i
rada koji su bili planirani i upravljani iz Kavranove najbliže
okoline. (Kada sam pisao o Dilberoviću, nisam bio u posjedu navedenih
pisama koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću.)

Nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u ruke Ozne, koja je za njima
tragala četiri mjeseca jer je iz centrale u Villachu bila obaviještena
Ozna da su otišli. Oni su mogli sretno stići u Hrvatsku, jer Vrban
nije išao >>poznatim kanalom<<, a nakon njihova pada u oznaške ruke" sve
je bilo jednostavno..."

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA, na stranici 130., piše: >>...
Saslušanja drugih optuženih u toj su mjeri u jugoslavenskom
novinarstvu nevjerno preneseni, ali su sami optuženi u toj mjeri bili
izmrcvareni, da njihovi govori na sudu zaista ne mogu predstavljati
temelj za kakvo ispitivanje pravog stanja<<. Međutim, g. Ivan Prusac
unatoč svoje gornje tvrdnje ne primjenjuje isti kriterij na sve
optužene. On pripisuje bojniku Ljubi Milošu kukavičko i izdajničko
držanje i time sam sebi dolazi u protuslovlje. Sigurno je da se iza
tog stajališta i ocjene o Ljubinom navodnom nekorektnom držanju kriju
tamni interesi, jer kod te svoje negativne ocjene navodnog izdajničkog
držanja Ljube Miloša pred takozvanim komunističkim sudom, g. Ivan
Prusac nije imao ili nije htio imati u vidu sljedeće:

1.) Da je Ljubo Miloš bratić generala Luburića (majke su im sestre).

2.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik svih sabirnih logora.

3.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik logora u Jasenovcu.

4.) Da je ljubo Miloš prilikom uhićenja, 20. srpnja 1947.g., teško
ranjen, što je Ozna prešutila, a tom prilikom je ubijen Luka Rušćić
jer su pružali odpor brojčano nadmoćnijem neprijatelju.

5.) Da je logor Jasenovac bio najveći srpski top iz kojeg su oni
pucali ne samo po ustašama, nego po cijelom hrvatskom narodu, jer im
je bilo stalo do toga da jedan bivši zapovjednik logora Jasenovca
prizna pred >>celim svetom<< i da potvrdi sve njihove laži i podvale o
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, generalu Luburiću i
Jasenovcu.

U tu svrhu, osim fizičkog maltretiranja hajdučkim metodama. Ljubo
Miloš je bio podvrgnut primjeni najsavršenijih droga iz N.K.V.D.-ovih
laboratorija kojima su ga u višemjesečnom prepariranju pretvorili u
robota, čovjeka bez vlastite volje i razuma, pa je na taj način
govorio pod utjecajem droge ono za što je bio programiran. Kako se
inače može drugačije protumačiti Ljubina izjava: >>Da je bilo više
Miloša, ne bi me imao tko suditi...<<, koju navodi g. Ivan Prusac. To
bi moglo značiti, daje Ljubo Miloš priznao daje on sam likvidirao
omiljeni broj: 800000 (osamstotina tisuća) Srba, i da je bilo barem
deset Miloša, onda je više nego sigurno, da ga ne bi imao tko suditi.

Dakle, ono negativno što piše Prusac o ustaškom bojniku Ljubi Milošu
nije u skladu s onim prije navedenim njegovim citatom na stranici 130.
njegove knjige. Ne samo to, u Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i
drugova imade mnogo netočnosti, izmišljenih pripovijesti na koje se ne
želim osvrtali, jer nije ovdje mjesto da to činim.

A što se tiče izmišljene tvrdnje da je izvještaj bojnika Vrbana svom
predpostavljenom pukovniku Jakovu Džalu, bila podloga i glavni poticaj
za Kavranovu akciju, nije istina. (Jer |e akcija bila rano (po svoj
prilici davno prije, mo, Otporaš) prije zamišljena i pripremana). Bio
sam svjedokom, u nekoliko prilika, kada su se pukovnik Džal i Božo
Kavran žestoko prepirali u povišenom tonu i pred Poglavnikom, jer je
Džal osporavao svrsishodnost planova i priprema za poduzimanje
oružanih djelatnosti na području domovine, bez znanja i iza leđa
prirodnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, generala Luburića,
koji je u tu svrhu i ostao u domovini. Jednom prilikom formalno sam se
izderao na obojicu riječima: >>Zar Vas nije sramota tako razpravljati
pred Poglavnikom...<< iako mi je pukovnik Džal bio izravno
predpostavljeni zapovjednik. (Dakle, iz svega ovog navedenoga se može
očito zaključiti da je Poglavnik za sve znao. Mo, Otporaš.)

Nakon tragedije, u svim Obavijestima vodstva i drugih preživjelih
sudionika u akciji, svi ističu da je odlučujuća podloga za akciju
slanja ljudi u domovinu bilo >>porazno<< izvješće bojnika Vrbana...
Međutim, znadem da je Akcija bila planirana barem 6 mjeseci prije
dolaska Poglavnika k nama u Wolfnitz... Mi smo saznali od Onkela za
pripreme, jer je on računao s našom suradnjom koja mu je bila
potrebna. Budući da su pukovnik Džal, bojnik Ante Vrban i Ljubo Miloš
bili pripadnici Ustaške obrane i najbliži suradnici generala Luburića,
suptilno se insinuira da je Ustaška obrana neposredno odgovorna za
neuspjeh te akcije. Vidjeli smo kako g. Jvan Prusac pokušava neuspjeh
natovariti na leđa bojniku Ljubi Milošu zbog njegovog navodnog
izdajničkog držanja u zatvoru Ozne, a dr. Lovro Sušić u svom pismu
generalu Luburiću u rujnu 1948.g. neposredno nakon tragedije piše da
kod njih u >>vodstvu<< nije bilo prodora. Iz toga se može zaključivati
da su oni mišljenja da je prodor bio u šumi nakon pada bojnika Vrbana
i Ljube Miloša u oznaške ruke, jer su oni imali šifru i radio-vezu s
>>vodstvom<< i to su oni odali Ozni koja je tom šifrom dovela u stupicu
hrvatske rodoljube.

Nu, oni koji su upravljali cijelom akcijom, morali su poznavati sva
pravila konspirativnog rada, pa su morali odmah izravno provjeriti
jesu li šifre koje su dobivali iz šume autentične ne oslanjati se samo
na korektnost tajnih ugovorenih znakova. Vidjeli smo kako je postupao
general Luburić, iako je prepoznao bojnika Vrbana i znak razpoznavanja
je bio korektan, nije se htio osobno sastati s Vrbanom >>jer vrag ne
spava<<. On je dobro poznavao komunističke metode i varke jer se je i
sam služio istima u borbi protiv neprijatelja.

Vidjeli smo iz prijašnjih redova pod kakvim je okolnostima Ljubo Miloš
davao izjave pred tzv. komunističkim sudom, a sigurno je da ni Jure
Preka nije dobrovoljno pisao svojom rukom (čiji rukopis je poznavao u
Buenos Airesu dr. Vjeko Vrančić) pismo i pozivao častnike da dođu u
šumu, i to još zrakoplovom. Da je tajnu šifru imao bilo koji drugi
sudionik u toi akciji, odao bi je pod metodama koje su bile
primijenjene na Ljubi Milošu.

Potrebno je osvrnuti se na još neke netočnosti iz Obavijesti vodstva
od 20. srpnja 1948.g.. Tamo stoji da se je bojnik Vrban dobrovoljno
javio poći u Hrvatsku. Ne kažu komu se javio. Pukovnik Džal i ja
poslali smo bojnika Vrbana u Hrvatsku po uputama i želji Poglavnika.
(Opet Poglavni! Ako je povjerovati satniku Dinki Šakiću, poglavniku je
od prvog dana bio upućen u sve i da je za sve zano i odobravao. Mo,
Otporaš.) Vrban nije donio nikakvih nekoliko >>pismenih izvještaja<<,
jer je kao stari iskusni konspirativac znao da svaki i najmanji
papirić, s bilo kakvim nedužnim sadržajem, predstavlja veliku opasnost
i odmah se podvrgava >>temeljitom ispitivanju<<. Međutim, ako čovjek
slučajno padne, a nema kod sebe ništa što bi ga moglo sumnjičiti
uvijek postoji mogućnost da se nekako izvuče, osim ako nije dospio u
ruke profesionalnim iztražiteljima.

Vodstvu je bilo potrebno izvijestiti Poglavnika da su dobili pismene
izvještaje u kojima se traži upućivanje viših časlnika u šumu.
Poglavnik mi je izričito naglasio da Vrban ne smije ništa pismeno
nositi šio bi ga moglo kompromitirati.

Dinko Šakić


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAVRANOVA AKCIJA
PostPostano: pet stu 30, 2012 15:58 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Božidar Kavran,

ustaški pukovnik

magistar farmacije

22. rujna 1913. Zagreb

31.kolovoz 1948. Zagreb

Gimnaziju je završio 1932. godine. Od 1935. godine aktivan je u kulturno akademskom društvu "August Šenoa" (osnovanom 1932. godine), najpoznatijem hrvatskom studentskom nacionalističkom društvu u Kraljevini Jugoslaviji.Na studiju farmacije diplomirao je 1939. godine. Kao istaknutom članu KAD-a "August Šenoa", čije je članove policija Kraljevine Jugoslavije zatvarala i mučila, Kavranu su, odmah poslije uspostave NDH povjerene odgovorne dužnosti. U svibnju 1943. Ante Pavelić ga je imenovao upravnim zapovijednikom svih ustaša i zamjenikom postrojnika za sve ustaške organizacije. Na tim dužnostima rukovodio je djelatnošću ustaških organizacija NDH.

Otišao je u inozemstvo 7. svibnja 1945. (britanska vojska ga kao civila nije izručila partizanima). Ondje je pomagao hrvatskim izbjeglicama, pa je tako primjerice za Dolores Bracanović i još neke organizirao odlazak u Italiju, našavši im vodiče, budući da su ih jugoslavenske vlasti tražile. Uskoro se vratio u Hrvatsku 3. srpnja 1948. kao glavni organizator naoružane grupe od 96 povratnika u akciji 10. travnja, no UDBA ga je uhitila i osuđen je na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine. Komunističke vlasti kao službeni datum smrti navode 31. kolovoza 1948., no supruga Zlata posjetila ga je u zatvoru nakon što su nju pustili iz zatvora 3. rujna 1948.[3] Točan datum smrti do danas nije poznat,

Kavran kao zatočenik OZN-e
RAZGOVOR S MILOM MARKIĆEM
Razgovarao: Franjo IVIĆ

Gospodin Mile Markić bio je djelatni sudionik dviju etapa borbe za hrvatsku državnu neovisnost. Jedne, u doba uspostave i obrane Nezavisne Države Hrvatske, i druge, nakon njezina sloma. Naime, Mile Markić (Ivica Hećimović) jedan je od dvojice još živih sudionika "Kavranove akcije". U njoj je sudjelovao kao jedan od desetak vodiča. Računajući na to, da će njegova sjećanja zanimati naše čitateljstvo, objavljujemo razgovor s njim.

* F. IVIĆ: Gospodine Markiću, molim Vas da se predstavite.

* M. MARKIĆ: Rođen sam u Lici 27. prosinca 1923. kao Ivica Hećimović. Poslije rata ime sam, silom prilika, promijenio u Mile Markovinović i, po dolasku u Ameriku, u Mile Markić. Godine 1941., na Veliki četvrtak, bio sam u Zagrebu kad su Nijemci ušli u grad nakon što je proglašena NDH. Sutradan sam vlakom otišao u rodnu Liku. Vlak su kod Ličkog Lešća bombardirali Talijani. Granata je pogodila vagon u kome sam bio, ali sam slučajno ostao živ i pješice produžio oko 15 km do kuće. Nakon kraćeg vremena, 10. svibnja 1941., javio sam se kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u ustaše.

* F. IVIĆ: Što vas je potaknulo da odete u ustaše?

* M. MARKIĆ: Ja nisam znao ništa o politici. Znao sam samo da su Hrvati u Jugoslaviji proganjani, a u Lici osobito nakon 1932. kad su ustaše digli ustanak. Mi djeca smo već iz iskustva znali da jugoslavenski oružnici ("žandari") tuku narod, pa bismo se skrivali kad bi oni prolazili kroz selo. Što nam je onda 1941. preostalo nego biti sretan zbog uspostave hrvatske države i, u skladu s tim, ići u ustaše. Nisam ja tada puno znao o politici. Bilo mi je jasno da mi je mjesto u hrvatskoj vojsci i ništa više.

* F. IVIĆ: O tome ratnom vihoru ne ćemo naširoko, ali nam ipak ispripovjedite neke svoje uspomene

* M. MARKIĆ: Prvo vrijeme 1941. bio sam u Lici. Kasnije smo došli u Zagreb. Tamo je osnovana Lička legija u koju sam odmah pristupio. U veljači 1942. pošao sam na bojište. Najprije smo bili na Kordunu, a poslije toga u Bihaću i Bosanskoj Krupi. Za Božić 1942. došli smo nazad u Liku, u Lovinac. Tamo sam bio godinu dana i tako je tekao rat sve do proljeća 1945. za koje vrijeme sam se većinom nalazio u Lici.

* F. IVIĆ: Jeste li imali težih okršaja s četnicima ili partizanima?

* M. MARKIĆ: Uvijek, rat je bio uvijek, svaki dan. U proljeće 1945. u Zagrebu mi je poginuo otac, pa sam trebao otići na sprovod. Cestovni je promet bio jako slab, ali mi je zapovjednik zdruga, Kolačević rekao: "Imamo, desetak-petnaest engleskih zarobljenika, zrakoplovaca, koji su se u okolicu spustili padobranima, i ti ćeš njih odvesti u Zagreb". I tako sam ja s vojnom kolonom otpratio te zarobljenike u Zagreb. Tjedan dana sam boravio u Zagrebu. U to je vrijeme prvi put u ratu pao Gospić, pa sam tako ostao u Zagrebu. Za 14 dana počeli su dolaziti naši iz Like, gdje su bili razbijeni. Reorganizirali smo se u Samoboru. Tada sam iz stožernog stražnika promaknut u čin poručnika, te sam postao zapovjednik satnije. Zastavnik nisam nikad bio, niti sam taj čin ikad dobio, ali sam bio zapovjednik satnije.

* F. IVIĆ: To je jedna od od netočnosti u knjizi Ivana Prusca, ali o tome kasnije.

* M. MARKIĆ: Kako je to došlo u Pruščevu knjigu, ne znam. Zbog događaja na terenu čak ni čin poručnika nije mi bio potvrđen, ali zapovjednik satnije sam bio. I tako smo se kod Samobora u proljeće 1945. pregrupirali i prebacili na položaj u Draganić kod Karlovca. Tu smo branili Karlovac, a partizani su nadirali iz Like. Za vrijeme borbi oko Karlovca došla je zapovijed da se povučemo. Povukli smo se u Jastrebarsko, pa u Samobor. Mi smo još 8. svibnja bili u Samoboru, a zatim smo produžili kroz Sloveniju prema Bleiburgu.

* F. IVIĆ: Jeste li putem imali čarki s partizanima?

* M. MARKIĆ: Mi ne. Borbi nije bilo tako puno, ali je promet bio jako otežan. Kad smo došli pred Celje, u njemu su već bili komunisti, slovenski komunisti. Sa skupinom od 15 vojnika kretao sam se u smjeru Celja i kad smo došli na jedan zavoj u samom Celju, pred nas su iskočili partizani, koji su zatražili da se predamo. Odgovorio sam im: "Mi se predati ne ćemo". Na to oni: "Pa, dobro, idite, predat ćete se tamo dalje". I tako smo došli u Dravograd. U Dravogradu nismo mogli preko mosta, pa smo produžili prema Bleiburgu. U Bleiburg smo stigli 14. svibnja i tamo smo, sutradan, dobili zapovijed da se odloži oružje, jer da ćemo ići u zarobljeništvo kod saveznika. Tu smo položili oružje i prelazili na drugu stranu kod Engleza, a njihovi su tenkovi bili raspoređeni po cijelome bleiburškom polju. Kad smo prošli prijeko, postrojili su nas u četverorede. Tamo je već čekala jedna divizija jugoslavenskih partizana, a mi razoružani! Vidjeli smo da su nas Englezi izdali: umjesto da idemo u zarobljeništvo, partizani su nas vraćali iz Bleiburga u Lawamünd, iz Lawamünda u Dravograd. To je bila najveća kolona, brojila je oko 70.000 ljudi. U Lawamünd smo stigli uvečer. Sutradan smo došli u Dravograd. Tu smo se malko odmorili i zatim produžili u Maribor. U Dravogradu su nas odvajali. Među nama je bilo još civila, žena i djece, i njih su odvajali. Iduće noći odlučio sam da ne ću živ u Maribor, i dalje u logor. Slučajno sam nedaleko u koloni vidio jednog poznanika, Ivaniševića iz Lovinca, i on mi je rekao da tamo ima još jedan naš zvani Vrakela, a to je bio vodnik Kovačević. Rekao sam im da kanim bježati i ponudio da krenu sa mnom. Pristali su. Kiša je padala, pa su partizani stalno bacali rakete i osvjetljivali, a ja sam gledao kamo bi se moglo najlakše pobjeći. Lijevo nismo mogli, tu je bio sve vojnik do vojnika. Desno se svrstao vojnik na svakih 10-20 koraka. Pozorno sam gledao i vidio jedan poveći šumarak. Odlučio sam se, bilo je oko pola sata do ponoći. Uzeo sam Ivaniševića za ruku, a on se uhvatio za Vrakelu i krenuli smo! Ako nas vide, ubit će nas, ako nas ne vide, proći ćemo. I prošli smo! Došli smo tako do šumaraka i sjeli. Nije imalo smisla čekati, jer će nas pronaći. Krenemo li lijevo, možemo samo u Dravu. Nitko od nas nije bio bogzna kakav plivač. Odjeću smo skinuli sa sebe i kanili smo samo u gaćama preplivati Dravu, pa ćemo tamo kod seljaka možda dobiti nešto za obući. To je bio jedini način da umaknemo. No, Ivanišević je tada rekao da ne će ići, jer ne zna plivati. Tako smo se rastali od njega oko jedan sat poslije ponoći i prošli kroz taj šumarak. Svoju smo odjeću spakirali i stavili u jedan grm, te se onako goli, u gaćama, spustili u vodu.

* F. IVIĆ: Jeste li ikad poslije čuli za tog Ivaniševića, kako je on prošao?

* M. MARKIĆ: Mi smo, dakle, ušli u Dravu koja je već uz kraj bila duboka oko metar i pol, a na tom mjestu se uz obalu nadvilo nekoliko grmova. Vodnik Kovačević zv. Vrakela, tada je imao oko 35, a ja sam imao 21 godinu. Čim smo ušli u vodu, Vrakelu je uhvatio grč. Radi toga smo morali odustati od preplivavanja, pa smo sve do sutrašnjeg popodneva ostali u vodi držeći se za grm. Rijeka je na tome mjestu tekla kružno. Razlog smo razaznali tek kasnije, u blizini je bila hidrocentrala. Sat i pol nakon našega bijega, čuli smo kako partizani pretražiju grmlje na obali. Nedugo zatim čuli smo glasove: "A, tu si, banditu!" Začuo se Ivaniševićev glas: "Dvojica su preplivala". On je mislio da smo već preplivali, a mi smo još bili tu. To nas je možda spasilo, jer su obustavili potragu. Njega su odveli i više nikad nisam čuo za nj. Nas dvojica smo se sutradan oko tri, pola četiri poslije podne izvukli iz vode i sjeli u grmlje. Kolona iz koje smo pobjegli promicala je pokraj nas cijelu noć, sve do jutra. Mi smo, u grmlju, onako goli, smrznuti, najednom začuli da se netko primiče. Vrakela je bio nervozan, a ja sam mislio da je neka životinja. Najednom, čujemo gdje netko pije vodu. Ustali smo, gledamo, kad tamo jedan zastavnik, Hrvat, vidimo po odori. Zalegao i pije vodu iz Drave. Upitam ga tko je. On nas pogleda, i odgovori: "Ti vidiš tko sam ja, ali tko ste vi?". A mi goli, u gaćicama. Tako smo se sastali i počeli razgovarati. Ispričao nam je kako je bio u skupini koja se sakrila, a u njoj su bili satnik i još tri, dakle, ukupno četiri zastavnika. Ta je skupina bila iz časničke škole. I njih su partizani pronašli, ali se on prikrio u grmlju i tako se spasio, za razliku od ostalih. Nas dvojica i naš novi suputnik smo uvečer, kad se spustio mrak, našli onu svoju odjeću, obukli se i prešli cestu, pa onda krenuli prema Austriji. Kretali smo se cijelu noć kako bismo došli na austrijsku stranu. Kada smo ujutro stigli na austrijsku stranu, otišli smo kod prvih seljaka, tražiti nešto jesti. Tamo su već bili Rusi. To lutanje je trajalo tjedan dana, išli smo od kuće do kuće, malo smo jeli, malo radili, pomagali narodu cijepati drva. Tako smo došli do Klagenfurta, i izmakli iz ruske u englesku zonu. U Klagenfurtu smo našli logor s drugim Hrvatima..

* F. IVIĆ: Kako ste doznali za Kavranovu akciju?

* M. MARKIĆ: Dva mjeseca nakon mog dolaska u Klagenfurt, k meni u logor je došao jedan satnik i predstavio se, razgovarali smo malo. Pita me poznajem li generala Herenčića. Rekoh da ga poznajem, jer smo se upoznali za vrijeme povlačenja, u Jastrebarskom. Kaže on, general bi želio razgovarati s Vama. Pristao sam, pa smo tako skupa otišli do njega. General je stanovao u jednome malom mjestancu u blizini, u Krumpendorfu. Tu smo se sastali i razgovarali. Herenčić mi je rekao da postoji ideja u najvišem državnom vodstvu, da bi netko otišao u Hrvatsku vidjeti što se događa, jer nije bilo nikakvih značajnijih veza s domovinom. General je pomislio da bih ja mogao pomoći. Nakon otprilike tjedan dana sastali smo se general Herenčić, ministar Artuković, Joso Rukavina koji je bio šef policije u Zagrebu, i ja. Pitali su me, bih li ja mogao i htio otići u Zagreb. Rekao sam da ću pokušati, i da ću za pratnju pokušati naći još jednog prijatelja. Našao sam tog prijatelja, pa smo zajedno išli provjeriti granicu, gdje bi bilo najbolje prijeći. Tamo sam vidio da je on neodlučan, i da od zajedničkog puta ne će biti ništa. Vratio sam se u Klagenfurt i izvijestio ih da ćemo morati pronaći nekoga drugog. Rekoše mi da imaju jednog zastavnika s kojim su razgovarali i koji je rekao da bi želio ići sa mnom. Tako smo se taj zastavnik i ja upoznali i odlučili ići zajedno.

* F. IVIĆ: Sjećate li se imena tog zastavnika?

* M. MARKIĆ: Da, zvao se Vavra, Vjekoslav Vavra i bio je rodom iz Visokog kod Sarajeva. Odlučili smo ići, a dobili smo još i vezu. General Herenčić bio je vjenčani kum jednom poručniku, Novaku. Novak je bio njegov vojnik i on nam je dao adresu svoje obitelji, na rijeci Sutli, na samoj slovenskoj granici. Navodno će nam njegov otac i njegova obitelj pomoći da se prebacimo u Zagreb. Vavra i ja smo tada krenuli na put, no to je duga priča. Uglavnom, trebala su nam tri dana do Zagorja. Morali smo putovati samo kroz šumu, nikad putem. Po danu se sakrijemo u grmlje, po noći nastavimo. I tako, nekoliko kilometara prije Krapine, naletjeli smo na partizane. Kako više nije bilo moguće kretati se kroz njive i blato, morali smo ići putem. Ja sam išao ispred njega sa samokresom. Dogovorili smo se, ako naiđemo na stražu ili nešto, ako nas zaustave, morat ćemo se boriti. Upravo tako se i dogodilo; kiša je padala, naletjeli smo na partizansku stražu. Stražar je bio pod krovom, onako na cesti. Podviknuo je: "Stoj, tko je? Tko ste?" Istodobno je počeo vikati i netko s druge strane. Odmah skočih lijevo, moj prijatelj iza mene. Partizani su zapucali, a ja uzvratio. Netko od njih počeo je vikati da je pogođen. Pobjegao sam. Bježao sam jedno pola sata bez prestanka. Padao sam i dizao se. Konačno, sjednem da bih predahnuo. Nema nigdje nikoga, nema mog prijatelja, ostao sam sam. Što ću? Tu sam se pribrao i malo odmorio, a zatim krenuo, opet prema jugu, prema rijeci Sutli gdje treba uspostaviti vezu. Tako sam putovao tu noć, a sutra ujutro bio sam na Ivančici, gdje sam proveo cijeli dan. Sutra ujutro opet sam nastavio i naišao na rijeku. Po njoj sam se kretao prema jugu te došao skroz blizu Zaprešića. Tek tada sam vidio da to nije Sutla, nego rijeka Krapina. Dan sam proveo u jednom vinogradu, a navečer sam produžio pješice prema Sutli, prema slovenskoj granici. Došavši do slovenske granice, uhvatio me dan, nisam mogao dalje. Na samoj granici još je bila žica i visoka trava. Tu sam se zavukao preko dana, a sutra navečer pokušao sam naći vezu. Došao sam u kuću i pitao za obitelj Novak? Tu je bio neki stariji čovjek, mlada cura i momak, te jedna žena. Kad sam ih upitao, je li Joža Novak njihov sin, oni su se uplašeno pogledali i odgovorili da jest. Rekoh im da ga poznajem. Bilo im nezgodno, ali su po mom izgledu zaključili da nisam provokator i povjerovali su mi. A Novakov otac se baš prije tjedan dana bio vratio iz logora, jer je bio, mislim, tabornik. Novakov stric radio je na željeznici i stanovao odmah u susjednoj kući. Pristao je pomoći mi, da zajedno vlakom dođemo u Zagreb. Ja nisam imao nikakvih papira, ali sestra poručnika Novaka, kojoj je moglo biti oko osamnaest godina, na moje pitanje kako nabaviti nekakvu propusnicu, odgovorila mi je da ona nema ništa, ali da ima tata koji je išao popravljati zub u Zagreb. Ja sam vidjela tu njegovu staru propusnicu, reče ona, ako bi to moglo vama koristiti. Uglavnom, oni su nabavili pisaći stroj, a ja sam napisao propusnicu i jajem prenio štambilj s njegove propusnice na svoju. Za svaki slučaj. Nakon dva dana otišao sam s ovim drugim Novakom, željezničarom, u Zagreb. Na Zapadnom sam kolodvoru sišao s vlaka, nisam htio ići na Glavni kolodvor. Sa Zapadnog kolodvora produžio sam pješice skroz Ilicom do trga. Jelačićev je spomenik bio okovan daskama, nekakvim slavolukom. Bio je kolovoz. U Zagrebu sam se smjestio kod rodbine na nekoliko dana. Vidio sam i pokupio sve što me zanimalo, pa sam se uputio natrag u Klagenfurt. U povratku je bilo svakakvih zgoda i nezgoda, ali sam se ipak uspio vratiti u Klagenfurt, gdje sam podnio izvješće onima koji su me poslali.

* F. IVIĆ: Kako je teklo osnivanje Kavranove skupine?

* M. MARKIĆ: Mislim da sam bio jedini koji je tada bio u Hrvatskoj, u izviđanju, i donio natrag ono što je zanimalo glavne ljude hrvatske emigracije. I tako sam ja ostao s njima u Klagenfurtu oko mjesec dana. Tamo je bilo jako teško živjeti, vladala je glad, pa sam odllučio otići u Italiju. Na put sam krenuo zajedno sa svojim prijateljem Milom Markovinovićem, s čijim sam papirima kasnije otišao u emigraciju. Stigli smo u Italiju, u logor Fermo. Tamo smo se dobro snašli, bili prihvaćeni, i tu smo ostali do Božića 1945. U Fermu sam upoznao druge naše ljude koji su već znali da sam ilegalno bio u Hrvatskoj. Onda me k sebi na razgovor pozvao Mime Rosandić, državni tajnik u ministarstvu šuma i ruda. I njemu sam ispričao kako sam putovao, što sam vidio. On mi je u razgovoru nabacio da oni kane nešto poduzeti, da bi u Hrvatsku možda trebalo otići i pomoći u njezinu oslobađanju, ako se može.

* F. IVIĆ: Da vjerojatno ima još ljudi po šumama...

* M. MARKIĆ: Da. I kaže on, mi računamo na tebe, nadam se da ćeš prihvatiti ono što budemo tražili od tebe. Uglavnom, već na proljeće pozvao me k sebi i pitao bih li ja bio voljan ići u Austriju. Razumljivo, to sve trebalo je biti ilegalno, bez papira, bez igdje išta. Jer u Austriji je bio glavni predstavnik hrvatske vlade za tu akciju, dr. Lovro Sušić, postrojnik ustaškog pokreta. Ja sam onda s dokumentima, s papirima koje su ovi iz Italije poslali, otišao u Austriju kod Sušića u Wolfsberg, gdje je bio prihvatni logor. Sušić je živio izvan logora, ali u logoru je bio čovjek koji je znao gdje je on. To je bio inženjer Pere Čulumović. Tako sam predao Sušiću sve što su oni iz Ferma poslali i na taj način sam jednostavno ušao u to društvo. Oni su uvijek računali na mene, te sam dva-tri puta išao u Austriju i natrag. U proljeće 1946. dogovorili su se i odlučili da opet odem u Hrvatsku. Ovoga puta sam išao u Hrvatsku, u Liku, sam. Bilo je određeno da bojnik Ante Vrban ode u Slavoniju i dalje u Bosnu, dokle stigne. Naša zadaća je bila da još jednom izvidimo situaciju u Hrvatskoj. Ja sam imao lažne dokumente. Nabavili smo ih preko nekog mladića koji je pobjegao iz Jugoslavije i zadržao legitimaciju. Tu su legitimaciju naši od njega dobili, te je prepravili za mene. Ime i prezime ostalo je isto, samo su skinuli sliku i umetnuli moju, ali to bi mi vrijedilo samo unutar države. Ja sam se tada uputio u Graz i onda na austrijsko-jugoslavensku granicu i preko granice. Kad sam došao nekih desetak kilometara u unutrašnjost, kod Murske Sobote, ukrcao sam se na vlak i vlakom u Zagreb. Tamo sam opet imao staru vezu preko poručnika Novaka. Njegova žena živjela je u Zagrebu. On me zamolio da joj pomognem, ako bi možda htjela doći k njemu u emigraciju. Iz Zagreba sam otišao u Liku. U Lici sam bio dva dana, posjetio mjesta gdje su se nalazili naši. No, tu nije bilo nikakvih većih snaga, male skupine koje su se skrivale više nego išta drugo, borili su se samo ako su morali. Uvidio sam da tu nema ništa naročito, ali kad sam već bio u Perušiću, otišao sam u kuću roditelja moje djevojke i pitao je hoće li ići sa mnom. Ona i njezini roditelji su pristali. Tako sam nju odveo u Zagreb, gdje sam uzeo ženu poručnika Novaka i obje ih preveo u Austriju. Novaku sam doveo suprugu, a vodstvu podnio izvještaj da u domovini nema ništa organizirano. Zbog takvoga negativnog izvješća bio sam po strani neko vrijeme, jer je Vrban rekao da se sastao s križarima u Papuku. Na proljeće 1947. zbio se slučaj zbog kojeg sam bio u logoru u Italiji zatvoren. Božo Kavran je zatražio od svećenika Krunoslava Draganovića koji je imao veza u Rimu, da izvadi mene, bojnika Vukića i učitelja Stanića. Draganović je to učinio, izvukao nas je na slobodu i dobili smo dozvolu boravka od 30 dana u Italiji. U Rimu smo se zadržali u Zavodu Sv. Jeronima. Draganović nam je rekao da, ako želimo, možemo emigrirati, a ako ne želimo, da možemo ići nekamo drugdje. Nije rekao izravno kamo, no mi smo znali što to znači. Odmah sam odlučio da ne ću emigrirati. Jednog dana kaže on Vukiću i Staniću, da je brod u Genovi i da trebaju ići, ako misle emigrirati. Oni su pristali i otišli na brod. Sutradan sam na hodniku naletio na msgr. Mađerca, rektora Zavoda, koji me upita kako to da i ja nisam otišao. Odvratih da mi je Draganović rekao kako moram mijenjati papire, jer mene traže kako bi me izručili u Jugoslaviju, dok onu dvojicu ne traži nitko. Na to me Mađerec upitao: "A zašto ste ih bacali s mosta?". Ja sam ga samo gledao, nisam znao kakva su njegova politička uvjerenja. U Zavodu je na službi bio jedan izvanredan svećenik, veliki domoljub, zvao se Golik. Uđem kod njega u ured i kažem što mi je rekao Mađerec. Kaže on: "Sinko moj, ima nas svakakvih, ne znaš ti to". I tako, sutra se vrate Vukić i Stanić, predomislili se. Ne će ići u Argentinu, hoće negdje drugdje.

* F. IVIĆ: Krunoslav Draganović je bio veoma zanimljiva osoba. Recite mi, što vi mislite, je li on znao o Kavranovoj skupini ili je to tek naslućivao?

* M. MARKIĆ: On je znao. Znao je sve, samo to nikad nije htio reći. Draganović je bio jako opasan Jugoslaviji koja je s Vatikanom vodila pregovore. Vatikan je, po mom mišljenju, od Jugoslavije dobio jamstva da se Draganoviću po povratku ne će ništa dogoditi.

* F. IVIĆ: Dobro, vratimo se našoj temi. Vukić i Stanić su odustali od odlaska u Argentinu...

* M. MARKIĆ: Ja sam s nekoliko ljudi otišao u Austriju, a Vukić i Stanić došli su kasnije s drugom skupinom. Tako smo stupili u kontakt s Kavranom, stigli u bazu gdje su se skupljali ljudi, od kojih su se neki već prebacili u Hrvatsku.

* F. IVIĆ: Vaši dojmovi o Boži Kavranu?

* M. MARKIĆ: On je mene poznavao iz onih prvih izvješća i rekao mi je da me treba: "Čovjek koji je dosad bio vodič već mi je dojadio, uvijek navaljuje da hoće ići u Hrvatsku". I nastavio je: "Ja bih htio da ti budeš sljedeći vodič, a njega bih pustio neka se ide boriti". Na to sam rekao: "Došao sam, vi zapovijedajte, a i ja bih isto više volio ići u borbu, nego biti vodič". Mislio sam se prebaciti sa skupinom Mile Markovinovića u kojoj je bio i Rosandić, ali kako me Kavran nije pustio, ostalo mi je biti vodičem. Kavrana nisam od ranije poznavao, ali zbog svega što sam znao o njemu, moji dojmovi nisu mogli biti bolji. Koliko je bio sposoban organizirati ovakvu akciju, druga je stvar. On je bio intelektualac, a njegovo poštenje i rodoljublje bili su nenadmašni.

* F. IVIĆ: Jeste li poznavali još neke od sudionika akcije?

* M. MARKIĆ: Sve sam ih poznavao. Neke sam znao samo poimence, a četiri petine sam osobno poznavao. To su uglavnom bili časnici i dočasnici. Upoznao sam se s njima u Fermu, u emigraciji, nisam ih poznavao prije toga.

* F. IVIĆ: Rekli ste da ste se u akciju uključili tek negdje pred kraj?

* M. MARKIĆ: Došao sam pred kraj, kad me Božo uključio kao vodiča. Prvi put smo Srećko Rover, Lojzek (Pavao Vučetić, op. ur.) i ja provodili jednu skupinu preko granice. Tako sam upoznao put. Drugi put opet smo išli Rover i ja, a nakon toga sam ja sam provodio svoje, a oni svoje.

* F. IVIĆ: Kad prebacivanja s Roverom i Lojzekom, ili kad ste išli sami, jeste li imali dojam da sve teče u redu? Jeste li mogli zapaziti nešto sumnjivo?

* M. MARKIĆ: Ništa se sumnjivo nije moglo zapaziti. Važno je jedno, u ovakvom djelovanju nema se što pričati ili pitati. Dobio si zadaću i imaš je poslušno odraditi. Bio sam spreman učiniti sve što mi se zapovijedi, prema svojim mogućnostima, i vjerovao sam da sve ide u redu, po dogovoru. Preveo sam ljude do onoga mjesta gdje su ih dočekali i preuzeli drugi, a ja sam se vraćao nazad i ništa dalje nisam znao. Ako je bilo pošte ili sličnoga, ja sam to preuzeo i odnio natrag u Austriju. To je bila kao veza. Imali smo radio-stanicu, ali ovo je bila pismena pošta. Prijelaz se odvijao ovako: kad se ljudi dovedu u bazu s druge strane, tamo je čekao neki šumar, ili netko tko je bio najavljen kao naš. Ja bih ušao kod njega u kuću. Ako smo stigli ranije, pričekali smo dok nisu došla druga dvojica iz šume. Oni bi preuzimali moje ljude i vodili ih dalje. Jednom, dok sam vodio drugu skupinu, malo smo zakasnili, jer se jedan čovjek kretao veoma sporo. Zvao se Šmit, bio je stariji čovjek, blizu 60 godina. Prije povratka u Austriju razdanilo se, a ja sam još bio tamo. Rekao sam našem čovjeku, "vezi", da ne mogu sada van, kako ću preko granice po danu? On kaže da ćemo se snaći. Smjestio me tamo u neko žito, pokraj grmlja i kaže: "Tu budi cijeli dan do navečer, ja ću ti donijeti jesti, a onda natrag". Tako sam proveo cijeli dan u tome grmlju. On mi je donio jesti i sutradan sam se vratio nazad u Austriju, javio što se dogodilo. O tome je kasnije, u svome izvješću "kurir u grmu", pisao i onaj bandit Mate Rajković.

* F. IVIĆ: Ivan Prusac u svojoj knjizi "Tragedija Kavrana i drugova" govori, kako se Božidar Kavran, vidjevši da je cijela akcija propala, dragovoljno predao u neprijateljske ruke!? Je li to, po Vašem mišljenju i saznanjima, moguće?

* M. MARKIĆ: Božo Kavran nije znao da je itko uhvaćen. Ništa on nije znao dok to Jugoslavija nije objavila preko Novog Sada, no oni su njega tada već imali u svojim rukama. Ništa nije bilo sumnjivo. Mi smo tražili da se netko vrati s terena, ali su oni (OZNA, op. F. I.) uvijek imali neke izgovore i to su odbijali. Najzad je pala kocka da se bojnik Ivica Gržeta mora vratiti s izvješćem, inače više nikoga ne ćemo slati prijeko. Oni su prema tome zaključili da više nikoga ne će uhvatiti. Ja sam vodio zadnju skupinu. Prije granice uhvatio nas je lugar, austrijski lugar, i zarobio nas. Bili smo mu sumnjivi, jer se krećemo noću. Imao sam zapovijed da u takvim slučajevima ne smijem pucati, da se jednostavno moramo pokoriti i onda će naši znati što dalje raditi. Kad nas je austrijski lugar zarobio bila je noć. On sam, a nas šest. Kažem ja: "Dečki, pitam se kako će naši doznati za ovo? Mislim da je najbolje da ja pobjegnem, kako bih javio Boži što se dogodilo, ali jedino ako se vi slažete". Složili su se. Pobjegao sam, a lugar nije ni primijetio. Otišao sam skroz nazad u bazu i javio što se dogodilo. U međuvremenu lugar je naše predao policiji koja ih je tamo ispitivala. Netko od njih je izdao, priznao gdje je baza. Drugi dan navečer bio sam u zgradi gdje su boravili radnici, sjedio sam uz štednjak, bilo je oko pet sati. Bojnik Jelinek i ja smo pričali. Pogledam kroz prozor, kad najednom, austrijska i britanska policija opkolili zgradu! Što sada? Oni uđu u prostoriju koja je služila kao ured. Tu vidim jednog od ljudi iz uhvaćene grupe, zvao se Majdak. S njim su bili britanski satnik i tumač. Uletjeli su u ured i Majdak odmah pokaže prstom u mene! Satnik me upita, tko je tu zapovjednik? Također uputa, jesam li vodio ove ljude? Rekoh da nisam. "Ovaj kaže da si ih ti vodio". "On je lud", kažem ja i okrenem se Majdaku: "Bog te ubio, ja te ni ne poznam, kako možeš reći da sam ih ja vodio?". No, on i dalje tvrdi da sam ih ja vodio. Tumač je bio neki četnik, htio me je udariti, ali je to satnik spriječio. Zatim su svezali šefa našeg logora, mene, i još jednoga koji je u logoru bio zadužen za opskrbu, ukrcali nas u jeep i odveli u Leibnitz. Tamo je uhićena skupina već bila u zatvoru, a ovih drugih 10-15 iz logora, uključivši bojnika Jelineka i prof. Vidalija, pustili su. Tijekom ispitivanja tu se svašta događalo. Bilo je i prijetnji izručenjem. Mene i ovu dvojicu iz logora odvezli su nazad na granicu kako bi nas izručili, doveli nas tamo i nakon kraćeg vremena odvojili nas. Ostadoh sam, nisam znao što se njima dogodilo, a oni ne znaju što je sa mnom. Uglavnom, mene su ispitivali cijelu noć. Ispitivali me, mučili me. Gola su me svezali na neke opruge u garaži i metnuli mi kantu vode da mi curi u lice, kako bih im ispričao sve što znam. Ispitivao me jedan engleski narednik koji je bio u Grčkoj s partizanima. Ja i dalje ništa ne znam, a on mi prijeti da će me izručiti Jugoslaviji. Kažem ja: "Izruči, pa što." A on meni: "Što ti je zadnja želja?" "Da me ubijete, pa da me ne morate izručiti". On kaže: "Neka te ubiju tvoji". Nakon mučenja koje je trajalo između tri i četiri sata, oko dva po ponoći, odveo me onako mokroga u ured, sjeo na stol, i kaže mi da mu ispričam sve prije nego me izruči. Opet odgovaram: "Nemam ja tebi što ispričati". Kako sam bio sav promrznut, svezao mi je noge lancem za radijator. Mene je polako hvatao drijem, jer sam se mokar i hladan najednom našao pokraj toplog radijatora. No, čim bih malo zadrijemao, već mi baca tenisku lopticu u lice. To mučenje je trajalo cijelu noć. Ujutro oko pet sati engleski narednik se otišao odmarati, ali je u zamjenu doveo austrijskog policajca da on dalje ispituje. I od ovoga ista pitanja, a ja isto tako, ništa ne znam. "Mi smo išli tražiti posao u šumu, ja ne znam šta vi hoćete". Kaže on meni: "Ti si rekao mojim prethodnicima da si bio domobran, nisi ti bio domobran". "Kako ti znaš da ja nisam bio domobran?" "Poznam ja vas dobro, ti si ustaša", a ja ga upitam: "A što si ti?" "Viši austrijski policajac", kaže, "inače sam bio natporučnik njemačke tenkovske divizije. Borio sam se ja u Hrvatskoj, zato znam tko si ti". "O", kažem, "pa gdje si bio u Hrvatskoj?". "Ja sam bio u Kninu, a gdje si bio ti?", pita. "U Gospiću" odgovaram. "Aha, sjećaš li se kad smo vam 1943. došli u pomoć iz Knina?", veli on. Pitam ja njega: "Kako si se ti izvukao?" Kaže: "Bio sam zarobljen u Kninu i onda su me partizani razmijenili za jednoga svog. Sad sam policajac, jer sam rođeni Austrijanac. No, da ti pravo kažem, ne volim gledati da te ovako muče, pa zajedno smo se borili". Nešto kasnije on izađe malo van, a ja ne mogu nikuda, svezan sam. Kad, k meni uđe neka žena, pita me kako sam i kaže: "Znate što, čula sam kako vas je ta budala, engleski časnik, mučila. Recite vi njemu bilo što, samo da vas ne zafrkava". Pitam je tko je, a ona reče da je Slovenka, da joj je muž bio Crnogorac, žandar, i da je sada njihova kuharica. Nakon kraćeg vremena ode ona, a vrati se onaj engleski narednik i opet me počne ispitivati. Sjetivši se kuharičina savjeta rekao sam mu: "Znaš što, ne znam puno o tome, ali ono što znam, reći ću ti". On skoči, uzme papir i olovku. On pita, ja odgovaram. I tako je on više od pola sata pisao. Ranije sam bio gladan i tražio čašu vode, no ništa mi nije htio dati. Sad kad je sve napisao, nudi mi jesti. Oko devet sati evo engleskog satnika, onoga koji me doveo iz Leibnitza. Narednik odmah trči k njemu: "Evo, sve, sve je priznao!". Satnik gleda taj komad ispisanog papira, uzme, zgužva ga i baci u koš. "Što je to, ovo nema veze s ničim", kaže satnik. Poslije toga me stavio u jeep i opet u Leibnitz. A druge dvojice nema. Došli mi nazad u Leibnitz, u zatvor, a on će odmah: "Sad ću te suočiti s tvojima". On, tumač i ja sjedimo u uredu i čujem kako dovode ove moje. Kad su ih doveli unutra, zatvore vrata, i oni se postroje kraj zida. Međusobno su se pogledavali, jer su mislili da sam već izručen, kako su im Englezi rekli. Naredi satnik tumaču da me pita: "Kaži ti meni", veli, "kako ste vi to organizirali te ljude?" Ja mu odgovorim: "Nisam ih ja organizirao, išli smo se boriti u Hrvatsku protiv komunizma. Sve je dragovoljno". Na to satnik naloži tumaču da pročita neke od njihovih izjava. Njih su cijelo vrijeme tukli, a tumač je sam pisao izjave. Zatim bi ih gurnuo njima na potpis, a u nevolji ljudi svašta potpisuju. "Je li istina ovo što tu piše?" pita me satnik: "Ovo što ovdje piše, čista je laž, oni su svi došli u organizaciju da se bore protiv komunizma za demokratsku hrvatsku državu, a sada neka oni kažu je li istina ovo što piše tu, ili ovo što ja kažem". Svi su potvrdili da je istina sve što ja kažem, a ne što tamo piše. Na to ih engleski satnik sve pošalje vani, na hodnik. Oni izađu, a ja ostanem. Satnik izvadi "Vjesnik", i tad sam prvi put saznao da je cijela akcija propala. Gledam i ne vjerujem. U "Vjesniku" slike uhvaćenih! Isprva sam mislio da je sve to neko podmetanje, pa gledam kad je tko uhvaćen. Piše: "Božo Kavran uhvaćen", a ja gledam kada. Nakon što sam ja već bio uhićen, preveo ga je Lojzek. Tada sam shvatio da je istina. U životu sam uvijek bio priseban, ali tog trenutka sam zamalo pao u nesvijest. Nakon toga strpali su nas u zatvor, gdje je svaki dan uslijedilo ispitivanje, a ponekad i batine. Tako je to trajalo oko tri tjedna. Onda nas prebace u Graz, u glavno zapovjedništvo britanske vojske. Jugoslavija je znala za nas, te je neprestano tražila da nas se izruči, ali Englezi su se, zbog njima znanih razloga, predomislili i nisu to bili voljni napraviti. Njihov odgovor je bio da smo mi u zatvoru radi krijumčarenja karata za hranu, bonovima. Zatim su nas predali austrijskoj civilnoj policiji. U zatvoru smo proveli sedam mjeseci, a onda su nas izveli pred sud. Osuda je bila veoma mudra - zatvorene su nas držali sedam, a osudili na šest mjeseci - pa smo odmah pušteni van. Na sudu je bilo sve kako je Jugoslavija rekla, ali nas više nije bilo. Kud koji, mili moji!

* F. IVIĆ: Kako ste otišli u Kanadu? * M. MARKIĆ: S ovim je slučajem bilo završeno. "Akcija 10. travanj", ili "Kavranova akcija" propala je. Ljudi su se razbježali. Tada sam donio odluku da nemam više što tražiti u Europi, premda sam uvijek govorio, da se potopi brod koji će mene voziti u emigraciju. Ali nije bilo druge. Po izlasku iz zatvora boravio sam u Klagenfurtu, u logoru. Radio sam u šumi i tako je došla pedeseta. Tad se javim za odlazak i prime me. Nisam im rekao da sam zbog akcije neko vrijeme bio u zatvoru. Naime, kad su se naši prebacivali preko granice svi su ostavljali novac i dokumente u bazi, ako nekome zatreba. Tako sam i ja po dolasku iz Italije pregledao njihove papire i nađem dokumente prijatelja Mile Markovinovića, koji je sa mnom bio u vojsci. S obzirom na to da nisam imao nikakvih dokumenata, uzeo sam njegove, stavio svoju sliku, i tako sam postao Mile Markovinović. Prigodom ranijeg ispitivanja engleskog satnika, u "Vjesniku" su objavili imena svih uhvaćenih u Kavranovoj akciji. Među njima je i Mile Markovinović (uhvaćen s X. skupinom 15. travnja 1948., op. F. I.). Pita me satnik: "Kako to, ti si Mile Markovinović ovdje, a tu piše da je Mile Markovinović u Zagrebu, u zatvoru?" Kažem ja njemu: "Pa, i u Austriji najvjerojatnije ima nekoliko tisuća Hansa Mayera!

* F. IVIĆ: Kako ste onda postali Mile Markić?

* M. MARKIĆ: To je prezime u Kanadi predugo za engleski izgovor. Svagdje ga je trebalo sricati, tako da su ga od Markovinović obično pretvarali u Marko Vinović. Stoga smo žena i ja jednoga dana odlučili promijeniti ga, ali da ipak ostane hrvatsko. Kažem - Markić. Zatim se s tim imenom i prezimenom išlo na sud i tako sam legalno postao Mile Markić..

* F. IVIĆ: Kako i kada ste se politički aktivirali u hrvatskoj emigraciji?

* M. MARKIĆ: U hrvatskim krugovima bio sam dosta poznat nakon "Akcije 10. travanj". Za Kavrana su svi znali, to je bila senzacija, samo su nas tri-četiri preživjela. Razumljivo, ja sam uvijek bio za ustaški pokret i mi smo svi bili jedno, sve do 1954. godine. General Luburić je bio u Španjolskoj kao vojna osoba, a predsjednik vlade, Kulenović, boravio je u Siriji. Poglavnik se smjestio u Argentini. Prikupilo bi se nešto novaca i slalo se poglavniku. Luburiću se nikad nije slalo. I mi smo bili kao ustaše, svi smo trebali biti jednaki. Zapravo, Luburića nisam nikad volio. Sjećam se jednog slučaja u Gospiću, 1944. Kroz Gospić je prolazila vojska iz Maksove "Obrane", na otok Pag, po sol. Išao sam s bojnikom Kolačevićem ulicom. S druge strane nailazio je vodnik iz kamionske pratnje. Kad smo se mimoišli, oni nisu pozdravili. Bojnik ih zaustavi i kaže: "Vodniče, niste pozdravili", a ovaj odgovara: "Mi u Obrani nikoga ne pozdravljamo". Ta mi se bahatost gadila. Zato ni Maksa nisam volio. Moj se odnos prema njemu kasnije promijenio. Došlo je do sukoba i sporova u emigraciji, uglavnom oko prevlasti i utjecaja. U tim su se raspravama potezale i priče o sudbini Kavranove akcije. General Luburić je štitio Srećka Rovera. Rovera su napadali da je izdajica, jer je i on vodio ljude u šumu. To je došlo do Maksa, a on kaže: "I o meni Jugoslavija govori da sam zločinac. Valja raspraviti o tome je li Rover nešto skrivio, a ne da se blato samo tako baca na čovjeka. Ali ne žele oni raspravljati." U Torontu su se skoro svake nedjelje održavale sjednice zbog toga. Tako sam i ja na jednoj sjednici morao svjedočiti o onome što znam. Izađem tako na pozornicu i kažem: "Ljudi Božji, evo, govore da je Rover izdajica, jer je prevodio ljude. Ja sam ih isto tako prevodio!" Pita me Maks: "Pa je li tebi itko išta prigovorio". Odvratih: "Nije, jer nemam novaca i ništa ne odlučujem, a on odlučuje, i zato vjerojatno ne valja. Sve je to bilo u novinama, u 'Obrani'. Sve kako je bilo. A Srećko je napravio izvještaj na oko 20 stranica i razaslao ga svima."


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: KAVRANOVA AKCIJA
PostPostano: pet stu 30, 2012 21:15 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
---------
Borci za slobodu
Odgovori
1 poruka • Stranica: 1/1.

Borci za slobodu

PorukaUpisao/la zummann » 03. 11. 2008. (18:37)
BORCI ZA SLOBODU: KAVRANOVO PISMO UDOVICI BOŽIDARA CEROVSKOG

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kad bismo danas i one upućenije u hrvatsku nacionalnu borbu u prvoj polovici XX. stoljeća upitali tko je bio Božidar Cerovski, vjerojatno ne bismo dobili posebno sadržajan odgovor. Čudnom je, naime, igrom sudbine Cerovski, istaknuti pripadnik hrvatskoga nacionalističkog naraštaja između dva svjetska rata, politički uznik u tridesetim godinama, a u doba Nezavisne Države Hrvatske državni dužnosnik, uglavnom nepoznat hrvatskoj javnosti. Osim kratke bilješke u leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb, 1996.), koju potpisuju Goran Ante Blažeković i Zdravko Dizdar, mršave spoznaje o njemu uglavnom su fragmentarne i razasute po memoarskoj publicistici i u historiografskoj literaturi.

Božidar Cerovski

Dokument koji objavljujemo u prilogu ovoga teksta, prigoda je – u sklopu sjećanja na Rujanske žrtve – podsjetiti se na životopis toga hrvatskog borca.

Naslućujući skoru smrt, prof. Ana Kokša, udovica B. Cerovskog, uručila je prof. Kazimiru Kataliniću, svomu prvom susjedu i dugogodišnjem prijatelju, fotokopiju rukom napisana pisma, koje joj je početkom 1947. uputio mr. pharm. Božidar Kavran (1913.-1948.) Željela je da pismo ostane sačuvano kao svjedočanstvo o njezinu pokojnome mužu. Na preporuku da pošalje izvornik u Hrvatsku, Hrvatskomu državnom arhivu, rekla mu je kako želi da pismo ostane u obitelji, kao jedna od malobrojnih uspomena na oca.

Gospođa Kokša je iz Zagreba otišla u emigraciju skupa s mužem i dvoje nejake djece: Brankom, rođenim 1942. i godinu mlađim Božidarom. U vrijeme prve Jugoslavije, dok je još studirala glazbu, djelovala je u ilegalnome ustaškom pokretu i tako je upoznala Božidara, za kojeg se kasnije, u doba NDH, udala. Ostavši bez muža, u emigraciji je na****im radom, isprva fizičkim, a kasnije kao profesorica klavira, uzdržavala sebe i djecu, omogućivši im i studij, pa je stariji sin danas poznati odvjetnik, a mlađi je zubar. Zbog opasnosti od izručenja Jugoslaviji, već u Austriji je počela upotrebljavati djevojačko prezime, dok malodobnim sinovima ostavlja očevo prezime, koje nose i danas. Zahvaljujući svojoj sposobnosti, simpatičnosti i iznimnoj prodornosti, uspjela se probiti u tada jedini argentinski televizijski kanal, gdje je nastojala promicati hrvatsku stvar. O njezinoj je glazbenoj djelatnosti u više navrata pisano u hrvatskome emigrantskom tisku, napose u Hrvatskoj reviji.

Cerovski je kao hrvatski nacionalist robijao u Srijemskoj Mitrovici

Kavranovo pismo gospođi Kokša upućeno je u siječnju 1947. Pisac pisma, Božidar Kavran, magistar farmacije, predratni zaprisegnuti pripadnik ustaškog pokreta, a tijekom rata istaknuti ustaški dužnosnik, najpoznatiji je kao ključni organizator akcije Deseti travanj, u sklopu koje se veći broj hrvatskih rodoljuba, nakon povlačenja u svibnju 1945., odlučio vratiti u domovinu i nastaviti borbu protiv Jugoslavije i komunističkog režima. Većinom su pohvatani i – kao i Kavran koji je jugoslavenskim službama pao u ruke među posljednjima – osuđeni u jednome montiranom postupku i mahom smaknuti u rujnu 1948. Iako na razrješenje niza pitanja u svezi s tom akcijom još uvijek čekamo, o njima je ipak napisan znatan broj članaka i knjiga. Nasuprot njima – kojih pedesetu obljetnicu osude i smaknuća obilježavamo upravo ovih dana – daleko od očiju vlasti, «krišom, krišom, dragi čitaoče, krišom» (Matoš, Kip domovine leta 188*), Cerovski je zapravo nepoznat.

Rođen je 23. prosinca 1902. u Karlovcu. U Zagrebu je pohađao srednju školu i Trgovačku akademiju te se kao službenik zaposlio u Hipotekarnoj banci. Još od mladosti pripada hrvatskim nacionalističkim redovima, a Ustaškom je pokretu pristupio 1932. Prema raspoloživim podatcima, već u to doba održava veze s hrvatskom političkom emigracijom, a u domovini sudjeluje u osnivanju nacionalističkih organizacija «Mladica» i «August Šenoa» na Sveučilištu. Uhićen je u ožujku 1934. kao pripadnik skupine koja je sudjelovala u prebacivanju svojih istomišljenika preko granice, u Austriju. U toj su skupini zatvoreni Stjepan Crnički, Ivan Baraković, Franjo Rel, Josip Gašparović, Božo Cerovski, Slavin Cindrić i Petar Peroš. Čitava je skupina 12. travnja 1934., nakon jednomjesečnoga redarstvenog pritvora, prebačena u Beograd, na Adu Ciganliju, radi suđenja pred Sudom za zaštitu države. Postupak protiv Gašparovića je razdvojen, jer ovaj zbog zlostavljanja nije bio sposoban stajati pred sudom, pa su 2. lipnja 1934. osuđeni na tešku robiju, i to: Baraković na 15 godina, Crnički na 10 godina, Rel na pet godina, Cerovski na tri godine, a Mokrović na šest mjeseci, dok je Cindrić oslobođen. Istodobno je u odsutnosti na doživotnu robiju osuđen bjegunac Josip Katušić.

Prof. Ana Kokša, udovica Bože Cerovskoga

Kaznu Cerovski izdržava u Srijemskoj Mitrovici. Prema nekim je svjedočenjima tamo održavao i predavanja o gospodarskim temama, koja su slušali ne samo hrvatski nacionalisti, nego i komunisti, a sa sigurnošću se može tvrditi da je u Mitrovici upoznao i istaknute komuniste (A. Hebranga, O. Keršovanija i dr.), te da je sudjelovao u organiziranju štrajkova i prosvjeda protiv zatvorske uprave i robijaškog režima.

Nakon izlaska iz zatvora nastavlja sudjelovati u borbi hrvatskih nacionalista. Među najistaknutijim je članovima Odbora hrvatskih političkih robijaša, prve udruge hrvatskih političkih uznika, kojoj je na čelo izabran Juco Rukavina, a sudjeluje u osnivanju «Uzdanice», jedne od organizacija pod kojima je u domovini djelovao ilegalni Ustaški pokret. Cerovski je bio jedan od članova njezina upravnog odbora, u kojem su još bili Jure Pavičić, Aleksandar Seitz, Blaž Lorković, a od 1940. i Juco Rukavina i Viktor Tomić. «Uzdanica» je stajala iza objavljivanja novina Orač i Sijač, koje su jugoslavenske vlasti odmah zabranile. Cerovski surađuje i u novopokrenutome Budakovu Hrvatskom narodu, kojemu je jedan od glavnih suradnika, uz Slavka Kvaternika, Ivana Oršanića, Mladena Lorkovića, Vilka Begića i Dominika Bumbera. Po svemu sudeći, postaje članom i borbene organizacije «Matija Gubec», koja poduzima niz oružanih akcija na predstavnike režima. U svakom slučaju, prema dostupnim procjenama jugoslavenskih vlasti, Cerovski je krajem tridesetih godina spadao u sam vrh ustaške organizacije u domovini. Kao takav, našao se na zubu redarstvenih službi Mačekove i Šubašićeve Banovine Hrvatske. Nije posve jasno, je li i Cerovski bio uhićen početkom 1940., kad su banovinske vlasti poduzele opsežne akcije protiv hrvatskih nacionalista, te su mnoge od njih uhitile i bez ikakva suda strpale u koncentracijske logore u Lepoglavi i u Krušćici kod Viteza. Prema nekim je tvrdnjama, naime, bio uhićen, ali je uspio pobjeći, dok se s druge strane tvrdi da je izbjegao uhićenje.

Mr.ph. Božidar Kavran

No, nepobitno je da se u lipnju 1940. nalazi u Italiji, gdje će dočekati proglašenje NDH. U emigraciji postaje jednim od najbližih Pavelićevih pouzdanika, te se njegovo ime nalazi među imenima ukupno pet povjerenika Glavnoga ustaškog stana, koje je Pavelić imenovao još u emigraciji. Svega nekoliko dana nakon povratka u domovinu, Pavelić ga 22. travnja 1941. imenuje ustaškim povjerenikom za javni red i sigurnost za grad Zagreb. Prigodom reorganizacije redarstva, 4. svibnja 1941. Eugen Dido Kvaternik, dotadašnji ravnatelj za javni red i sigurnost za čitavu državu, imenovan je državnim tajnikom i ravnateljem Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR), dok je Cerovski istog dana dobio naslov povjerenika pri RAVSIGUR-u za grad Zagreb. Ministar unutarnjih poslova dr. Andrija Artuković imenovao je 1. svibnja 1941. Marijana Ivu Nikšića novim ravnateljem zagrebačkog redarstva. Cerovski je postao i pripadnikom Poglavnikove tjelesne bojne. Iz svega toga proizlazi, da je u prvo vrijeme bio među najistaknutijim pripadnicima sigurnosnog sustava nove države.

Nakon saziva Hrvatskoga državnog sabora u veljači 1942., Cerovski postaje njegovim članom. Početkom studenoga 1942. promaknut je u čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne, a u listopadu 1944. u ustaškoj vojnici dobiva čin ustaškog pukovnika. Radi i u gospodarstvu, u upravi Ponove te zagrebačke tvornice «Union».

Za njegovu je daljnju sudbinu ipak najvažniji bio njegov udio u izgradnji redarstveno-sigurnosnog sustava NDH. Na taj je dio sustava koji je nastajao u izrazito nepovoljnim okolnostima, pala nezahvalna zadaća nadzora nad osobama i skupinama koje su mogle ugroziti novi državni poredak. To su u prvom redu bili jugoslavenski nacionalisti, pripadnici Jugoslavenske vojske i četnici. S obzirom na nazočnost njemačkih oružanih snaga i njemački ideološki pritisak, te hrvatsku potrebu da mlada država dobije njemačke simpatije i zaštitu u predstojećim pregovorima o razgraničenju (osobito s Italijom), uskoro će biti poduzete i oštre mjere protiv Židova. Nejasno je bilo i držanje komunista. Hrvatske su vlasti od Banovine naslijedile oko 300 uhićenih komunista. S obzirom na njihovu jugoslavensku orijentaciju (i «liniju Partije na obranu zemlje»), te su osobe i dalje smatrane nepoćudnima, ali su neke bile puštene već sredinom travnja 1941., dok su druge ostale internirane u zagrebačkim zatvorima i u dvorcu Kerestinec.

Iz brojnih svjedočenju komunista koje su hrvatske vlasti zatekle u banovinskim zatvorima ili su ih same pritvorile odnosno internirale, Cerovski se ponašao tolerantno. Prema tvrdnjama Zvonimira Komarice i Zvonka Ivankovića Vonte, malo nakon proglašenja NDH Cerovski je razgovarao s pritvorenim Otokarom Keršovanijem. Ponudio mu je slobodu pod jednim jedinim uvjetom: da ne djeluje protiv novoproglašene hrvatske države, ali je Keršovani ponudu odbio. Nije, dakle, tražio nikakvo demonstrativno odricanje od komunističke ideologije niti odustanak od promičbenog djelovanja, nego samo izjavu komunista da ne će djelovati protiv hrvatske države. Već 10. svibnja Cerovski je iz zatvora na zagrebačkoj Savskoj cesti pustio tridesetak komunista, nazvavši ih hrvatskim sveučilištarcima i hrvatskim sindikalistima, pozivajući ih da ne ometaju izgradnju hrvatske države. I od njih je, dakle, tražena samo elementarna lojalnost prema državi proglašenoj u svjetskome ratu. Nažalost, njima je bila preča «matuška Rusija» (Cesarec) i sudbina svjetske boljševičke revolucije.

B. Kavran pred komunističkim sudom

Prema jednom od kerestinečkih interniraca, Z. Komarici, komunisti internirani u tom dvorcu nadomak Zagreba bili su smješteni u sobe koje stražari nisu posebno nadzirali. Nisu morali raditi, a imali su kvalitetnu hranu i mogli su bez ikakvih smetnji i nadzora održavati partijsku nastavu. Imali su pravo na dvije duge šetnje dnevno i neograničeno primanje paketa, pošte, novina i knjiga. Neograničeno su se služili knjižnicom bana Mihalovića. Uživali su zdravstvenu zaštitu s pravom odlaska u Samobor i Zagreb. Kućni red je zajednički utvrdila zatvorska uprava odnosno nadzornik Mladen Horvatin s predstavnicima interniranih komunista, oslanjajući se na propise iz doba Banovine Hrvatske i praksu koja je vladala u Lepoglavi odnosno u zatvoru u zagrebačkoj Savskoj ulici. Posjetitelji su mogli dolaziti i bez posebnih propusnica, a nedjeljom su posjeti bili neograničeni kako po trajanju, tako i po broju posjetitelja. Posjetitelje su internirci (kako komunisti, tako i židovski odvjetnici) mogli pratiti i izvan zatvorskoga kruga. Uprava je čak udovoljavala zahtjevima komunista, da se iz njihovih soba isele oni, koji nisu bili komunisti.

Iako se zatvorski režim nešto postrožio nakon 22. lipnja 1941., prvo prebrojavanje i popisivanje interniraca uslijedilo je tek nakon mjesec i pol, 9. srpnja 1941., što znači skoro dvadeset dana nakon njemačkog napada na SSSR (odnosno sve do odmazde zbog ubojstva redarstvenog agenta Ljudevita Tiljka). U svakom slučaju, kerestinečki su internirci – prema Komaričinim riječima – «bili (...) sretni što se način i ritma našeg življenja razlikuje od onoga što smo [o zatvorima i zatvorskim režimima, op. T. J.] pročitali u knjigama». Jedan od bliskih Titovih suradnika, Vladimir Velebit, svjedoči o tolerantnu odnosu hrvatskih vlasti prema komunistima, kako u Kerestincu, tako i uopće u Zagrebu i okolici, gdje je polako počela funkcionirati hrvatska vlast: «Prvih dana travnja, nakon napada na Jugoslaviju, u Zagrebu je vladao pravi kaos, čak i nekoliko dana nakon proglašenja NDH. Tada je bila prilika da se svi mirno išetaju iz Kerestinca. Događalo se da zatvorenici iziđu iz zatvora, odu kući u Zagreb, a onda se vrate. Neshvatljivo. Znam jednog zatvorenika koji se u zatvor vratio kasno navečer, a čuvari mu nisu htjeli otvoriti vrata. Rekli su mu da dođe ujutro». Istaknuti komunistički dužnosnik, dr. Pavle Gregorić, također potvrđuje neobično liberalan režim u internaciji. Zahvaljujući takvomu ponašanju stražara i zatvorske uprave, dr. Mladen Iveković je «neprimijećen izišao iz sobe i napustio policiju». Internirane komuniste u zagrebačkim zatvorima, pa tako i u dvorcu Kerestinec moglo se bez ikakvih poteškoća (pa čak i bez propusnice!) posjetiti čak i nakon njemačkog napada na SSSR. Prema nekim preživjelim internircima, komunisti su u Kerestincu imali i oružje, i to šest pištolja i dvije puške.

Korisno je taj zatvorski režim usporediti s režimom koji su uživali hrvatski i drugi politički uznici u komunističkoj Jugoslaviji.

Svi ti podatci govore o političkom stavu novih hrvatskih vlasti prema komunistima. Kako proizlazi iz podataka koji se tiču Zagreba i zagrebačkog područja, njega je, očito, dijelio i Božidar Cerovski. Štoviše, Keršovanijeva udovica navodi 1966. kako je upravo Cerovski zaslužan za liberalan režim u kerestinečkom zatvoru, te dodaje da joj se on potužio kako mu neki zbog toga i prigovaraju.

Do krupnih promjena dolazi nakon njemačkog napada na SSSR i komunističkih proglasa odnosno letaka objavljenih tim povodom. Tada počinje razdoblje strožih mjera, pa i represalija prema malom broju komunista. Komarica ipak navodi da su stražari u Kerestincu, nakon što je Cerovski 26. lipnja posjetio internirane komuniste, postali «manje službeni». Cerovski je, naime, tog dana došao u Kerestinec, te je s Keršovanijem razgovarao u šetnji po dvorištu dvorca. Ta šetnja i razgovor trajali su oko sat vremena, a pritom su ih s prozora promatrali drugi komunisti, koji nisu mogli čuti o čemu govore. Uvečer je Keršovani bio škrt na riječima, a bilo je očito da između njih dvojice nije postignuta suglasnost oko daljnjega vojnopolitičkog razvitka. Oko tri tjedna kasnije – potaknuti komunističkom propagandom i fanatično uvjereni u skoru pobjedu Crvene armije, a dijelom i osokoljeni ublažavanjem zatvorskog režima nakon posjeta Cerovskog – komunisti internirani u Kerestincu odlučili su se na bijeg. Nakon njega, a i u represalijama koje su slijedile povodom drugih komunističkih akcija – koje se i danas različito tumače – stradali su mnogi istaknuti komunisti. Među njima je bio i književnik August Cesarec, kojemu se – jednom nevještom manipulacijom i grubom krivotvorinom, o kojoj ćemo drugom prigodom i na drugome mjestu, atribuira tobožnji zatvorski natpis na zidu koji sadržava poklik «Živjela sovjetska Hrvatska!» – ali nitko od preživjelih sudionika i njihove rodbine nikada nije okrivio Cerovskoga ni za kakav neljudski čin.

Također, iako je sudjelovao u provedbi protužidovskih mjera, nema nikakvih dokumentiranih tvrdnji o njegovu nekorektnu ponašanju. Ni u nizu knjiga o stradanju zagrebačkih i hrvatskih Židova, koje su objavljene posljednjih godina, Cerovskoga se ne apostrofira posebno. To mu, međutim, nije pomoglo. Nakon što se u svibnju 1945. povukao u Austriju, u Wolfsbergu su ga uhitile britanske vojne vlasti, koje su ga smjestile u logor Federau. Izručen je jugoslavenskim vlastima i 12. siječnja 1947. osuđen na smrt po kratkom postupku i bez prava na obranu, te smaknut, navodno 24. siječnja 1947. u Zagrebu ili u zagrebačkoj okolici. Na vijest o njegovu ovozemaljskomu kraju, njegovoj se supruzi Kavran («Matek») obratio pismom, koje u cijelosti glasi:
*
«Mnogo poštovana gospodjo!

Hrvatski je narod oduviek pokazivao divan primjer požrtvovnosti u borbi za slobodu i nezavisnost. Kroz čitavu poviest Hrvata vidi se da je hrvatski narod uviek imao krasne uzore borbenosti i baš toj odlici ima zahvaliti, da se je do dana današnjega održao kao narod, jer samo su oni narodi sačuvali svoj život, koji se nisu plašili smrti. Kao što u životu pojedinca nema uzpjeha bez poteškoća i žrtava, tako i u životu naroda nema napredka bez znoja i krvi. Tajna je života, da se sve ono što je veliko temelji na krvi.

Narod crpi snagu iz grobova boraca, koji padoše za vlastiti narod i Domovinu.

Žrtve su najljepši simbol i najveći poticaj u borbi protiv neprijatelja.

Žrtve[,] iako nieme[,] najriečitiji su propovjednici.

Mnogo poštovana gospodjo! Vaš suprug[,] a naš ratni (?) drug[,] pošao [je] još davno na veliki i težki put[,] s kojega se mnogi i mnogi nisu povratili, a mnogi i mnogi neće povratiti. I on je sliedio naše uzore, div-junake, bezsmrtnike i neće se više vratiti, ali na mjestu njegovu zasjat će luč.

Uzvišena i sveta žrtva namirisati (?) će krv junaka i mučenika[,] iz koje će niknuti ponovno dan slobode Hrvatskom narodu.

Kad se je odlučio na taj put i kocka kad je već pala, znao je da povratka više nema. Iza njega je bilo ropstvo u najcrnijem obliku, pred njim vizija Hrvatske, kakva je bila u najsretnijim danima svojim i kakova opet jednom biti mora. Znao je i bio je sviestan da je najveća žrtva koju doprinosi pojedinac kao član zajednice, žrtvovanje vlastitog života.

Gospodjo, onaj koji daje život za ideale, za koje se bori cieli narod, ne ostaje neopažen u narodu, njegova žrtva nije bez ploda, već ostaje kao svietli primjer, kao uzor sadašnjim i svim budućim pokoljenjima. Veličina ustaške Hrvatske i snaga slobodnog naroda u vlastitoj državi bila je plod boraca i mučenika za Hrvatsku i Hrvatstvo. Da nismo poznavali snagu i veličinu žrtava[,] nikad ne bi[smo] bili tako jaki i toliko odlučni se boriti dalje, biti spremni i poginuti, da Hrvatska živi.

Božo Cerovski, uzor – borac, bio je i ostaje zastupnik hrvatskog naroda u borbi za njenu slobodu i nezavisnost. Bio je prije zastupnik na hrvatskoj grudi, a danas je pred licem Svevišnjeg.

Neka Svemogući svojim pravednim sudom donese hrvatskom narodu slobodu i nezavisnost[,] biti će i Vaš i naš Božo smiren, gord na svoj rad, hrvatski narod sretan i zadovoljan, a Vi, gospodjo, ponosni da ste bili životni drug narodnog borca, čije sinove odgajate na uzpomenu njihovog velikog i nezaboravnog oca.

Gospodjo, ovo nekoliko redaka primite od moje strane za sjećanje na Vašeg Božu.

Ustaša Božo Cerovski – s nama je!

Matek»

("Politički zatvorenik" broj 198.)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009