Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: čet sij 18, 2018 23:16.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA, piše Željko Bebek
PostPostano: ned pro 10, 2017 04:34 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250

LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA, piše Željko Bebek "Hrvatska Država" br. 171/172 svibanj 1969.



NIKAD PRIJE VIĐENA SLIKA UBOJICE GENERALA DRINJANINA - ILIJE STANIĆA.

LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA - HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek,


(Donosim ovdje opis Željka Bebeka o pogibiji generala Maksa Luburića 20 travnja 1969. god. kojeg je on poslao dru. Branku Jeliću da ga uvrsti u njegovu novinu HRVATSKA DRŽAVA. Dr. Jelić je uvrstio taj članak Željka Bebeka u br. 171-172 HRVATSKE DRŽAVE za svibanj 1969. na stranici 7. Kliknite na gore priloženi link i vidjet ćete sliku Ilije Stanića kada je došao u Madrid u ožujku 1967. Knjiga dra. Miljenka Dabe Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" i ovaj članak Željka Bebeka bi mogli uveliko poslužiti svim onima koji se budu bavili u pronalazku urote u ubojstvu generala Maksa Luburića. Za podsjetiti je da je Željko Bebek bio prvi i glavni urednik novine OBRANA kojeg je prvi br. izišao na Novu Godinu 1963. Pripisivajući ovaj članak iz novine HRVATSKA DRŽAVA i ako se potreba ukaže da se poslužim nekim citatima iz spomenute knjige ili drugim nadopunama, to ću učiniti. Otporaš.)


LANAC UDBI-nih ZLOČINA SE NASTAVLJA

LUBURIĆEV SURADNIK ŽELJKO BEBEK O UMORSTVU U CARCAGENTE


U ponedjeljak, 21. travnja oko 16 sati, netko je snažno pokucao na moja vrata. Iznenadio sam se posjeti trojice nepoznatih ljudi i već htio zatvoriti, kad mi jedan od njih pokaza iskaznicu inspektora tajnog redarstva. U prvi čas sam pomislio, da nešto nije u redu s mojim boravkom. Ili je netko iskoristio ovdašnje političko stanje i lažno me optužio? - (Lažno optužiti ZAŠTO!!!???. Jer dok je Željko Bebek ovaj članak pisao za poslati u novinu HRVATSKA DRŽAVA, mnogi još Hrvati nisu ni znala za gnjusno umorstva generala Luburića. Ja bar tako mislim. MO. Otporaš.) pitao sam se. A onda je, nakon uobičajnih upita i odgovora u ovakvim prilikama, došlo objašnjenje iz inspektorovih usta. Kao tuš hladne vode! "General Luburić je ubijen u Carcagentu!"

KAKO SE JE ČIN DOGODIO?


U nedjelju, 20. travnja, u generalovoj kući bile su samo tri osobe: pokojnik, njegov stariji sin Domagoj i Ilija Stanić. Oko 9 sati Luburić je poslao sina, da mu kupi novine. Isgleda, da je dečko prisustvovao Sv. Misi, jer se vratio oko 10 sati, dao ocu novine i otišao se igrati sa svojim vršnjacima, dok su general i Stanić ostali spremati ručak. Kad se ponovno vratio oko 12 sati , u kući je bio samo Ilija. Na Domagojevo pitanje za oca, ovaj je odgovorio da je naglo taksijem otputovao u Benidrom (turističko mjesto na sredozemnoj obali) i da se neće vratiti za nekoliko dana. Mali nije ništa posumnjao. (U ovom opisu Željka Bebeka i o ovoj stvari ima nejednakosti koje se mogu naći u spomenutoj knjigi Dabe Peranića na str. 30/31, mo.)

Ilija je dokrajčio spremanje ručka i već počeo postavljati stol. Tada je netko pozvonio. Bio je to Slavko Logarić, veliki prijatelj i bivši vojnik generalov, koji živi u obližnjem mjestu. (U spomenutoj knjigi Dabe Peranića Slavko Logarić je pozvonio na vrata točno u 13:25 mn., st.31, mo.) Stanić mu je ponovio pričicu (Interesantno je da je za Ž. Bebeka ta laž Ilije Stanića da je general s taksijem otputovao u Benidrom je samo jedna obična "pričica", mo. Otporaš.) o Benidormu i pozvao ga na ručak. Sva trojica su jeli skupa i razgovarali o svakidašnjim stvarima. Kasnije su uključili gramofon s hrvatskim pločama. Oko 14 sati Ilija je otišao s obrazloženjem, da ima posla. Drugi su znali da ima zaručnicu i tako su razumojeli žurbu. Malo zatim otišao je i Logarić svojoj kući. Sve je izgledalo normalno. A za čitavo to vrijeme general Luburić ležao je mrtav pod krevetom, samo nekoliko metara daleko od blagavaonice. (U spomenutoj knjigi dra. Peranića ima na st.30 skica, tj. crtež rasporeda soba. Počevši s lijeva na desno je kuhinja, zatim spremište, dnevna soba, spavaona, tj. spavaća soba gdje je general spava i gdje se je pod krevetem pronašlo generalovo mrtvo tijelo, zatim nužnik, soba pa još jedna soba. U svojoj knjigi dr. Peranić opisiva razgovor i razgovore s Slavkom Logarićem koji je rekao dru. Peraniću da je ostavio cedulju i metnuo ju na stol pod pepeljaru, da bi ju general primjetio kada se "povrati", st.31. Sada se postavlja jedno pitanje: Kako to da Ž. Bebek opisuje u detalje pripremanje ručka, odlazak i dolazak Domagoja sa kupnje novina, dolazak i odlazak S. Logarića i Ilije Stanića, a zna se da on tu nije bio? Što o tome piše dr. Peranić u svojoj knjigi je razumljivo, jer mu je to sve osobno pričao i ispričao Slavko Logarić. Tko je to sve (is)pričao Ž. Bebeku, to samo on zna? Mo. Otporaš.)

Te noći Domagoj je sam spavao u kući. Barem je tako mislio. (U susjednoj sobi nalazio se njegov otac - mrtav!)


Ujutro se ustao dosta, nabrzinu nešto doručkovao i otišao u školu. Kad su malo kasnije došli radnici tiskare, Španjolci, začudili su se da im nitko ne otvara. Ali jedan od njih imao je ključ i tako su ušli. Vele, da su na strop tiskare primjetili krv. Čak se priča, da je bilo krvi i na strojevima, što je nevjerojatno. Naime, pod je cementni, krv se prirodno gruša nakon kratkog vremena i nikako nije mogla stići u donju postoriju. Izgleda prirodnije, da su ga nešto trebali i zato se je jedan od njih popeo na kat, da ga potraži. Skoro izvan sebe pojurio je do prve redarstvene postaje. (Bilo bi za hrvatske povjestničare zanimljivo znati tko je i kada ove podatke dao Željku Bebeku. Znamo iz prve rečenice ovog Željkova opisa da je španjolsko redarstvo kod njega došlo oko 16 sati u ponedjeljak 21 travnja. Znamo i to da su španjolske vlasti zaključale kuću, pristupa nije bilo k njoj, i sl…Nadati se je da će Željko Bebek u svojim uspomenama mnoge nama još uvijek nepoznate detalje ovog slučaja iznijeti jer je bio generalov prijatelj i suradnik. Mo.)

AUTOPSIJA I REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA


Dok su redarstveni samovozi jurili na sve strane i zvonili brzoglasi, sudska komisija je užurbano radila u generalovoj kući. Nije joj bilo teško rekonstruirati događaj, koji se odigrao ovako:

Nakon Domagojeva izlaska, general je nešto radio u kuhinji; vjerojatno pripremao ručak. Ubojica mu se približio s leđa i snažno ga udario u zatiljak nekom željeznom šipkom. Napadnuti je pao naprijed i lupio glavom o štednjak, od čega je zadobio veliku rani na čelu. Tada mu je ubojica zadao još tri uboda velikim kuhinjskim nožem u vrat. Zamotao je mrtvaca u prozorski zastor i odvukao ga u prvu sobu, uguravši ga pod krevet. Zatim je brzo oprao tragove krvi, nož i odjeću te mirno nastavio pripremati ručak. Što se kasnije dogodilo već smo spomenuli naprijed. (Svakako bi treblo s ovim iskazom Ž. Bebeka usporediti video kasetu iskaz Ilije Stanića bosansko/hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969., dakle samo 9 i 10 dana poslije ubojastva generala Luburića. Ovaj članak Ž. Bebeka, spomenuta knjiga dra. Peranića i spomenuti video iskaz Ilije Stanića bi mogli dati povijestničarima odskočnu dasku u svakom istraživanju ubojstva generala Drinjanina. Mo.)

Liječnik je ustanovio, da Luburić nije umro odmah, nego tek nakon dva sata smrtne agonije. Ubojstvo se dogodili između 10 i pol i 11 sati. Dakle, još je bio živ dok su ostali ručali. Možda je čak čuo melodične zvuke "Kafu mi, draga, ispeci" prije, nego je konačno ispustio dušu.

NA TRAGU UBOJICE


Sumnja je odmah pala na Stanića, jer se je jedino on palazio u kući za vrijeme zločina. Zato je redarstvo usredočilo istragu u tom pravcu. U njegovu stanu, nedaleko od tiskare, pronađene su još mokre hlače, s koji je prethodno bila oprana krv. Ali ubojica je već bio nestao.

Nije bilo teško ustanoviti, da je u nedjelju oko 14 sati i 15 minuta došao taksijem u Valenciju. Ali tu mu se je izgubio trag, te je potjera otežala. Prirodno je bilo predpostaviti, da je okrenuo prema francuskoj granici. Međutim, u ponedjeljak su pristala dva jugoslavenska broda u Valensijskoj luci; "Jugoslavija" i "Solun". Dali su došli po ubojicu? Ako je istina - zašto dva, a ne jedan? Čak se je počelo pričati, da je viđena jedna brza barka mako juri prema njima. Zato su brodovi pretraženi, ali bez uspjeha. Da li su ti brodovi došli baš zato, da potjeru navedu na lažni trag ili slučajno? To je još nepoznato i u ovom času manje važno. Činjenica je, da su vlasti konačno okrenule na pravi put: prema granici.

I tek u utorak su saznale, da je Stanić u Valenciji uzeo drugi taksi i uputio se prema Barceloni. Tamo je stigao točno u 20 i 5 minuta, a u 20 i 15 kreće jedan flak za Francusku. Sve se rasvijetlilo. Nažalost! Od ovog bijega iz Carcagente do otkrića zločina ubojica je imao dosta vremena da stigne do Pariza, a ne samo prijeđe granicu.

TKO JE ILIJA STANIĆ?

Došao je u Francusku sredinom 1967. iz Njemačke. Najprije se utekao pod okrilje fra. Branka Marića u Madridu rekavši, da ga progone njemačke vlasti radi neke tučnjave, u kojoj je ranio jednog Njemca. Ovaj ga je uputio generalu Luburiću, gdje je jedino mogao imati zaposlenje. Tu je i ostao. Rodom je iz jednog sela u blizini Konjica. Otac mu je bio istaknuti hrvatski borac, koji je nastavio ratovati 7 godina nakon pada NDH kao pripadnik ilegalne skupine Arapovića i drugova. Poginuo je 1952. u bijegu predsrbokomunističkim vlastima, mada su izdajom bili otkriveni i opkoljeni. I sam Ilija je bio 3 godine u zatvoru, premda tek sada ima 24 godine. (Od kada je izišla na javnost video kaseta izjava Ilije Stanića bosansko/hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. i pismo Josipa Perkovića iz hrvatskog poslanstva iz Budimpešte 1992. godine, kojeg je pisao "svojim kolegama u Beograd", sada se zna da je Ilija Stanić bio doušnik i plaćenik Udbe, da je bio uličar i da nije bio na Golom otoku kako je tvrdio. Bio je u zatvoru u Sarajevu zbog provala i krađa. Mo.)

Sve mu je to služilo kao izvrsna iskaznica kod bivšeg generala, (titula uvijek ostaje TITULA bio čovjek živ ili mrtav. Da je Ž. Bebek rekao: "kod pokojnog generala", ja ovu opasku ne bih napisao, mo.) koji je čak tvrdio, da je osobno poznavao starog Stanića. Istina - ili je to govorio samo zato, da u vlastitoj podsvjesti otkloni svaku sumnju? Nikad se neće saznati, jer je tajna otišla sa njim u grob. Ali je činjenica, da su u skladu i potpunom povjerenju proveli oko godinu dana pod zajedničkim krovom, blagujući za istim stolon. Ilija je poslušno radio sve poslove u tiskari. Vani ga je Luburić čak predstavljao kao svog bratića. Dok se jednog dana nije dogodio malo čudan lom.


.
.
.
.


ILIJA ISTJERAN JER JE PLJUSNUO LUBURIĆEVO KĆER

Mislim da je bio konac kolovoza ili početak rujna prošle godine. Za vrijeme jednog generalova otsustva Ilija i dvanaestogodišnja Drina (Drina je rođena 26 veljače 1956., mo.) su nešto raspravljali. Izgleda da je došlo i do oštrijih riječi., jer ju je Stanić pljusnuo. Kad je to general saznao od sluškinje, dao je svom štićeniku nešto novca i pokazao mu vrata. "Na stranu naši nacionalni osjećaji i politika, ali ne mogu dopustiti da netko tuče moje dijete u mojoj vlastitoj kući" - rekao mi je dosta kasnije Maks, komentirajući događaj i svoju odluku. (Ne znam šta bih rekao na ovaj citat Željka Bebeka. Prvo treba ispitati i točno saznati dužinu tog vremena "…rekao mi je dosta kasnije…" Drugo treba se uzeti u obzir da je Ilija tada radio u tiskari DRINAPRESS i da je kadkada i po potrebi radi pripremanja svoje knjige JEDAN NAROD U OPASNOSTI za tisak, Željko tu dolazio, i treće može se saznati iz Maksovih pisama Dabi Peraniću da Maks nije imao previše povjerenja u Željka.Tako Dabo iznosi u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na st. 46 kako mu je general pisao 27 prosinca 1963. da je Željki da "pakrački dekret", što znači da ga je otjerao s posla početkom siječnja 1964. godine. U knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA general je više puta spominjao Željka Bebeka, tako da u jednom pismu piše dru. Peraniću da više sumnja u Bebeka nego u Stanića. A dr. Peranić u svojoj gore spomenutoj knjigi piše na strni 204: "…Vidjeli smo mišljenje Generalovo o Staniću u slučaju dvije željezne motke koje je General našao u svom stanu par mjeseci prije svoje pogibije: General je sumnjao na Bebeka, a ne na Stanića…" Mo. Otporaš.)

Krajem prošle godine čuo sam i dvije međusobno protuslovne teorije zainteresiranih. (Dvoje zainteresiranih u ovom slučaju su svakako od 12 i pol godina dijevojčica Drina Luburić i 24 godine Ilija Stanić. Mo.) Dali je Stanić udario curicu zato što mu je ona odbila ženidbenu ponudu "jer da je obična ništarija", kako je tvrdio general, (Nešto se ovdje ne poklapa. General tu nije bio, a tvrdio je general, kako Željko Bebek kaže da je Ilija udario Drinu "jer da je obična ništarije", i na kraju da je Ilija rekao "…da o ženidbi nije bilo ni govora…" mo.) je ili zato, što je Drina u običnom razgovoru nazvala "ništarijama sve Hrvate", a da o ženidbi nije bilo ni govora, kako je pričao Stanić. (Bilo kako mu drago, netko je za nečije račune u ovom članku izmislio priču o ženidbenoj ponudi. Mo. Otporaš.) Važno je samo to, da je on curicu zaista udario i da je izgon uslijedio iz osobnih, obiteljskih, a ne političkih razloga.

ODLAZI U INOZEMSTVO I PONOVNO SE VRAĆA


Opet se je obratio fra. Branku, koji mu je uredio putnicu i dao mu još novca. Od kad je tada prešao španjolsko-francusku granicu, nitko ne zna gdje je sve bio. Kad sam početkom listopada prošao kroz Pariz, bio je u kući dra. Peranića. Susret je bio toliko kratak, da sam ga kasnije zaboravio. (Ali zato dr. Peranić nije zaboravio taj susret, pa u svojoj spomenutoj knjigi na strani 45 i 46 piše: "…Upravo smo završili s večerom. Za stolom se nisam mogao sabrati…Razmišljao sam dali je Stanić upleten u aferu protiv mene ili nekog drugog? Pomislio sam opet na njegova prijatelja " s autom". "On bi mi otvorio oči" "…Nisam trebao dugo čekati na odgovor. Netko pokuca na vrata...Ne znam već tko je otvorio vrata na kojima je stajao - Željko Bebek. Dok smo se pozdravljali logika je radila…" Strana 46: "Bilo je to 5 listopada, prvu subotu poslije Stanićeva nestanka." Pročitati spomenutu knjigu dra. Paranića taj "s autom" je bio Željko Bebek, koji je nenadano došao u stan dra. Peranića a da ovaj za taj dolazak nije ni znao. Mo.) Stvarno sam ga upoznao (Iliju Stanića, mo.) tek sredinom istog mjeseca kad se vratio u Valenciju i molio generala, da ga ponovno primi u kuću, jer da mu u Njemačkoj i Francuskoj nisu dali boravak. [i](Ovo ne odgovara istini. Prvo Dabo Peranić piše u svojoj spomenutoj knjigi na strain 43 i 44: "26. Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Paris. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja, (5) [i](Taj br.(5) je tako označen u knjigi. Kada mi je u New Yorku dr. Peranić 20 kolovoza 1978. godine dao rukopis te knjige da pregledam. Tu je bio posebni list od 34 broja koji svaki za sebe pojašnjava svoju ulogu u ovoj knjigi. Tako br. (5) je Vidušin "Freskić", 257 bis, Bld. Jean Jaures, 92 Boulogne-Billancourt. Mo.) drugi mu tražili posao (6) (Milan Bagarić, 87 rue Tocqueville, Paris 17e, mo.) a za legalizaciju sam ga poslao kod Vlč. Ostojića, Upravitelja Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u. Kada je pak on odbio, dao sam mu sam garanciju, koja je i danas u njegovu dosiju, (Prefeecture de Police, Paris) Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je u svoj stan, rekao stanarima da je susreo nekog prijatelja, te nestao - Bog zna gdje…" Tako dr. Peranić piše kada je bio kod njega u Parizu Ilija Stanić, a general piše pismo dru. Peraniću 25 rujna 1968. a deset dana kasnije Ilija dolazi kod Peranića u Paris što je 5 listopada. Mo. Otporaš.) I primio ga je , ali ovog puta samo na posao i hranu, dok mu je iznajmio jednu sobu u blizini, "de se prijašnji slučaj ne bi ponovio". (Mnogi nas smo pročitali Izjavu Ilje Stanića koju je dao bosansko/hercegovačkoj Ubdi 29 i 30 travnja 1969. godine u kojoj Ilija kaže da je direktno iz Pariza došao kod vojeg prijatelja Željka Bebeka u Valenciju i tu bio kod njega dok se generala nije pripšremilo da se mogo ponovno vratiti. Mo.)[/i]

Baš u to vrijeme počelo je tiskanje moje knjige, koju sam osobno uređivao. Kako sam također trebao boraviti u mjestu, general me zamolio, da nađem sobu za dvojicu, kako bi bilo jeftinije. Poslušao sam ga. I od 25 listopada do 28 prosinca dijelio sam prostoriju s budućim ubojicom generala Luburića, a da na to nikada nisam mogao pomisliti. (Mnogi Hrvati ni za ovo otkriće od 2 mjeseca i tri dana, tj. od 5 listopada do 28 prosinca nisu znali da su Ilija Stani, generalov ubojica i Zeljko Bebek bili zimmermeni. Mo.)

"DOBAR MLADIĆ"

Sudeći po njegovu ponašanju za čitavo vrijeme našega pozananstva, ne bi trebali ovi navodni znaci. U tiskari je nastavio raditi kao i prije. U međusobnom ophođanju ni jedan od njih nije davao nikakva znaka, da se sjeća prijašnjeg izgona i motiva, koju su ga prouzročili. Čak su se često srdačno šalili. Ni Drina nikad nije spomenula svoju "ženidbenu odbijenicu". (Jer je nije bilo i nije moglo biti, a što nije bilo o tome se i ne govori, mo.) A kad je baš u to vrijeme general otpustio (Može se u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (pro)naći nekoliko pisama gdje general piše Dabi Peraniću baš o toj sluškinji Leonari da će ga napustiti a "…da ćemo bodri Ilija i ja biti sada stopanjice…" ili tako nešto slično, mo.) staru sluškinju, Ilija se pretvorio u pravu domaćicu. U stan je dolazio sam na spavanje, i to uvijek kasno. Ponekad je izlazio sa svojom zaručnicom (Tu smo. Ako je Ilija Stanić "pljusnuo" Drinu u početku rujna a sada je početak studenoga, tj. nekih dva mjeseca od "pljuske", onda svi izgledi postaje da je Ilja Stanić već imao "zaručnicu" prije smomenute "pljuske". Mo.) ili sa prijateljima na ples. Svi su ga smatrali simpatičnim i uljudnim mladićem.

Naši osobni razgovri nisu bili česti. Ja sam bio previše zaokupljen svojom knjigom, a inače sam ga smatrao politički nezrelim. Kad smo to činili, obično smo raspravljali o "Starima i mladima", poglavlju moje knjige, koje mu se neobično sviđalo. Davao je utisak dobra nationaliste, ali bez vlastitih ideja; čak se nije oduševljavao ni za čije ideje. Obješnjavao sam to bitnošću njegove osobnosti: sin je ubijenog ustaše, odgojen u hrvatskoj obitelji, ali također i na sarajevskim ulicama. K tome je premlad i bez škole (zanatlija). Proveo je tri godine u zatvoru, a da mi nikada nije htio reći zašto. Na svaki moj upit odgovorio je protuupitom: "A što ti misliš?") Sanjao je o povratku doma i o tome volio govoriti. Također o ženama i dobrom životu. "Tipični hrvatski maldić današnjice, proizvod jugoslavenskog komunističkog društva (ili sarajevskih ulica…, mo.) - pomišljao sam. U njemu još nije potpuno umrla hrvatska svijest, ali niti izgrađena prava nacionalna ni ljudska osobnost. Sve ovisi od budućeg "tesara", koji će obraditi ovu sirovinu. (Po svim do sada znanim dokazima, tu "sirovinu" obrađivali su "tesari" u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu. To dokazuje i njegov dolazak u Pariz i tajno skitanje po Parizu. Mo.) I često sam u duši prokleo one, koji su nas doveli u ovako stanje, kao i one, koji "ne tešu" ovu mladež prema hrvatskom nacionalističkom modelu! jer nema sumnje, da hugo-komunisti ne gube vrijeme.

BEZ PERSPEKTIVE

Što će biti od ovoga i mnogih ovakvih? - pitao sam se često. "Ne znam što da radim" - govorio mi je i on sam. Tvrdio je da nema nikakvih isprava ni novca, a niti se je Luburić o tome brinuo. Odjeće je imao vrlo malo, video sam. U tiskari je zarađivao 200 peseta tjedno, stan i hranu. A radio je mnogo i sve: uvezivao, pisao adrese, išao na poštu, kuhao, ribao, prao, bojio…čak i nedjeljom je morao ostati topiti olovo, dok su drugi mladići šetali i zaručnica ga čekala. (Ja sam to "…i zaručnica ga čekala…" odgonetnuo i tako razumio da je ta "zaručnica" bila Ilije Stanića zaručnica koja je svojeg dečka Iliju Stanića čekala, i da je Ilija imao ovu zaručnicu prije nego je u početku rujna "pljusno" generalovu kćer Drinu. Mo.) Pokušavao sam ga hrabriti. Neka se strpi. Jedan revolucionarac mora biti spreman na sve, odreći se sebe…Vidio sam, da nije prihvaćao. Nisam ni očekivao, da privati. Lako je savjetovati, ali nije biti strpljiv.

Od kuće su mu pisali često. Tražili su novca. "Lip si nam, Ilko, i sve cure vele, da si lip…" I to ga je mučilo, sigurno. "Oženi se, zaručnica ti je bogata" - savjetovao sam mu (Nemam na ovo šta nadodati osim reći da je ona "ženidbena ponuda između Ilije i Drine Luburić" izmišljena, mo.) kad smo se vidjeli zadnji put, kao da nije čuo moj savjet, gledajući u daljinu, odgovorio mi je "sasvim treće". "Ma ipak me sve ovo ne zabrinjava mnogo, ali nikad mu (Maksu) ne ću zaboraviti jednu stvar: kad smo jedamput razgovarali o mome ocu, odmahnuo je rukom i rekao, da su ono sve bili ljudi bez iluzija, koji su se ostali boriti u šumama poslije rata. Bilo mi je gore, nego da me je udario nožem u srce." (O ovome je i Ilija Stanić kasnije pisao u svojim raznim izjavama. Dakle, mogla bi biti istina da je on to pričao Željku Bebeku. Samo bi se sada moglo postaviti pitanje: zašto je Ilija to Željku Bebeku pričao ako je on već znao da će u određeno vrijeme ubiti generala? Dali je Iliji Željko Bebek bio osoba od velikog povjerenja, ili još nešto više!? Mo.)

OSVETNIK ILI UDBAŠKI AGENT

Dok ovo pišem, vjerojatno je već započeo verbalni rat između jugoslavenskog i hrvatskog izbjegličkog tiska. Znam, da su zagrebačke i beogradske novine odmah ustvrdile, da je to "obračun među ustašama". Naši će sigurno jednostavno konstatirati: udbaška posla, da bi zatim posvetili čitave stranice uobičajnim nekrolozima. Bit će i "lovljenja u mutnom". A Istina? Ta skoro nikada nije u ekstremima, nego negdje u sredini.

Već do sada navedene činjenice stvaraju sumnju: da li su ubojicu pokrenuli osobni motivi ili je bio (on, Ilija Stanić, mo.) samo izvršitelj UDB-inih naloga? Nema sumnje, da je Stanić prije jedno 4 godine došao u izbjeglištvo s iskrenim namjerama. Njegov identitet, kojim se predstavio generalu Luburiću, istinit je. Dakle, osvetnik?

Ne! Sve se je promjenilo za vrijeme njegova boravka u iznozemstvu krajem prošle godine. Tamo se je sastao s jednim svojim starim prijateljem, za kojega sigurno znamo da radi za UDB-u. On ga je uvukao u njihove mreže. Kad se je vratio, već je imao zadatak. Dobio je i suradnju. Evo dokaza:

1. Premda prije nikada nije imao novaca i pred nama je i dalje glumio krajnje siromaštvo, kasnije se ustanovilo, da je trošio velike svote i čak uvijek imao dosta stranih deviza: dolara, maraka…

2. Dan prije zločina naglo je otputovao u Valenciju i još brže se vratio. Nesumnjivo se sastao s nekim, koji mu je donio zapovijed i isprave. Čak su ga neke osobe vidile u društvu nekog čovjeka trideset i petih godina, vrlo kratke kose, koji je davao jasan utisak stranca. (Da budem što kraći mojim dopunama, želim ovdje reći to: da bi za svako istraživanje urote oko ubojstva generala Luburića terebalo uzeti u obzir i: (1) Ilije Stanića izjavu bosansko-hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969., (2) knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA i (3) ovaj članak Željka Bebeka kojeg je on poslao novini DRŽAVA HRVATSKA skoro odmah iza generalova ubojstva. Mo.)

3. Budući da nije imao nakakvu putnicu, a sam je legalno prešao granicu poslije zločina, nema sumnje, da mu je "netko" na vrijeme donio krivotvorene improve.

I konačno - znamo sigurno, da je odsjeo u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu, jer je odotud čak pisao neka pisma, u kojima stoji i njegovo priznanje, da je ubojstvo izvršio. (Treba svakako uzeti u obzir i ovaj Ž. Bebeka cijeli paragraf. On piše sa "mi". Tko bi mogli biti ti "mi"? Tko je Ž. Bebeku u tako kratkom roku vremena mogao dati do znanja da je Ilija Stanić odsje u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu. Dr. Peranić u svojoj spomenutoj knjigi piše na stranicam 175-18 i donosi tri pisma koje je navodno Ilija Stanić pisao Stipi Mikulić u Švedsku, Iliju Vučiću u Njemačku i Dabi Peraniću u Pariz, i da su ta pisma poslata sa pošte Rue de Pyrennes, Paris 20e, 2 svibnja 1969. godine. Ilije Stanića izjava Udbi je od 29 i 30 travnja, dakle 3 do četiri dana prije nego su pisma odaslata spomenutim osobama. Drugim riječima Ilija Stanić nije mogao pisati ta pisma, jer već više nije bio u Parizu. Netko je drugi u ime Ilije Stanića pisao ta pisma i potpisivao se u njegovo ime, tako kako bi se što više moglo zbuniti već zbunjene Hrvate. Pisma su pisana rukom i dr. Peranić analizira pisma i svako slovo, i to donosi sa slikama u spomenutoj knjigi i dolazi do zaključka da taj rukopis nije rukopis Ilije Stanića. Željko Bebek zna za sigurno "I konačno - znamo za sigurno…" da je Ilija Stanić u jugoslavenskoj ambasadi u Paruzu, jer hotimično ili ne Ž. Bebek sebe ubraja u one "mi". Mo.)

PRAVI ZLOČINAC JE U BEOGRADU

Gornje je dostatno za sudske vlasti. Zličinac je otkriven. Jedino manjka uhvatiti ga i suditi prema odnosnom zakonskom članu. Ali za nas Hrvate nationaliste i prokomuniste polje mora biti šire. Za nas je važniji začetak, nego izvršitelj zločina. Lako ga je otkriti. Stijačić ga je otkrio prije nas, kad je u rujnu prošle godine izjavio u beogradskom "Parlamentu": "Znamo tko su. Ubuduće se ne ćemo štediti. Treba ih likvidirati!" I likvidacija uskoro započela u masovnijem obliku. Dvojica u Parizu, dvojica u Trstu, jedan u Frankfurtu, četvorica u Minhenu. Ali sve su to bile "sitne ribe" za UDB-u. Trebalo je beogradskoj čaršiji prinjeti neku značajniju žrtvu. I koja je mogla biti veća od "bauka" Maksa Luburića? Ubojica im je došao kao naručen.

To je nesumnjivo bio pravi uzrok zločina. Svrha je višestruka. Komunistički tisak upravo je bio napao UDB-u zbog nesposobnosti i nesuvremenosti. "Građani" Srbije bili su izgubili svako povjerenje u svoje "organe sigurnosti". Trebalo je učiniti nešto, što bi im povratilo attribute "svemoćnih". Ubiti Maksa! I to u sred Frankove Španjolske! A znali su, da će čak naići na potporu zapadnih "humanista". I zaista, pariške novine "Combat" i "Le Monde" odmah su im izišle u susret, veleći, da je ubijen "hrvatski Eichmann", koji ima na duši 300.000 žrtvava. (Ne treba se čuditi Francuzima i drugima koji tako misle niti ih za njihovo mišljenje treba okrivljivati. Koliko ima Hrvata da i danas koji tako ili slično misle!? Pročitati u ovom istom broju novine Hrvatska Država, strana 3 članak "POVODOMA TRAGIČNE SMRTI V. LUBURIĆA" iz kojeg se mogu izvući ideje sličnog mišljenja. Članak nije potpisan što daje naslutiti da je vlasništvo i mišljenje urednika novine Hrvatska Država, a urednik te novine je bio dr. Branko Jelić. Iz mnogih pisama Maksa Luburića koja se nalaze u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA može se zaključiti da dr. Branko Jelić nije bio sklon Maksu Luburiću i njegovim idejama u borbi za Oslobođenje Hrvatske. Čak Maks piše u nekim pismima svojim suradnicima da je dr. Jelić izjavljivao preko njemačke televizije sve najgore o Maksu i da je on ratni zličinac. Možda ću ovaj članak nepotpisani članak staviti ovdje za bolje razumijevanje cijele situacije. Mo. Otporaš.) Dakle, ne će baš biti "prokomunistički" Zapad, koji će prolijevati suze za hrvatskim žrtvama i osuditi ubojice. Naprotiv!

Kao i uvijek, UDB-a odmah nastoji izvući i drugu korist. Dok vješto prikriva svoje zlodjelo pred stranom javnošću, koja nasjeda, pokušava optužiti iskrene hrvatske rodoljube i tako unijeti pomutnju u naše već i onako mutne redone. Sam Stanić, po njezinu nalogu, već je pisao na sve strane neka "nevina" pisma, gdje optužuje pisca ovih redaka. (Ovo je po prvi puta da sam bilo gdje čuo ili pročitao da je Ilija Stanić optužio Željka Bebeka. Može to biti, ali fale izvori, jer ovi je članak Željka Bebeka pisan između mjesec i mjesec i pol dana od ubojstva generala Luburića, dakle u vrijeme dok se je Ilija krio i dok za njega nitko nije znao osim njegovih naredbodavaca. Istina da su neki iz jugoslavenske ambasade iz Pariza slali pisma Iliji Vučiću u Njemačku, Stipi Mikuliću u Švedsku i Dabi Peraniću u Pariz i ta pisma/razglednice potpisivali imenom Ilija Stanić. Mo.) U djelu španjolskog tiska objavljena je moja slika kao Stanićeva, a riječju optužen je g. Oreč, koji također nema ništa sa zlodjelom. Slučajno? Odnosni urednici i novinari uskoro će odgovarati pred španjolskim sudom i tek onda ćemo otkriti to njhovo "vrelo obavjesti". (Ubojstvo Maksa Luburića nije bila nikakova tajna i to ubojstvo se je prepričavali u raznim skupinama i na razne načine. Tako se je spočitovavalo nekim istaknutim Hrvatima i generalovim prijateljima i suradnicima koji su bill u blizini i imali priliku biti na generalovu sprovodu, a nisu bili. Možda baš upravo poradi toga su neki španjolski novinari, koji su znali da je Željko Bebek bio generalov suradnik i prvi glavni i odgovorni urednik novine OBRANA, nije bio na generalovu sprovodu, iako ga je španjolsko redarsvto o tome obavijestilo oko 4 sati poslije podne u ponedjeljak 21 travnja, a sproved je bio u utorak 22 travnja. Ja sam tada živio u San Franiciscu i saznao za generalovu smrt u nedjelju 27 travnja oko 6 sati na večer. Mo. Otporaš.)

Osobno sam očekivao sličnu djelatnost s UDB-ine strane, jer je dobro poznata njezina bitnost. Kad su ranili Pavelića, optužili su upravo Luburića za zločin. Prirodno je, da sada postupe slično i opet pokušaju "ubiti dvije muhe jednim udarcem", ako ne više njih. Očekivao sam i neozbiljnost od zaista neozbiljnog dijela hrvatskog izbjeglištva. Ali nikad nisam ni pomišljao da…. (Ove četiri točkice koje je Željko Bebek stavio poslije riječi od dva slova "da" za nekoga bi mogle značiti bilo šta, ali za mene znače: da Željko Bebek nikad nije pomišljao da bi ga se moglo osumnjičiti da je bio dio urote u generalovu ubojstvu. Ja osobno u to ne vjerujem, ali ima ih koji možda drugačije misle. Mo.)

ZAKLJUČAK

Ne pišem nikakav nekrolog. Bit će ih pozvanijih za to. Tek ispunjavam dužnost obavijestiti hrvatsku javnost o pojedinostima događaja, jer su mi dobro poznate i jer su me mnogi za to molili. Dodao sam neke osobne misli zato, što tretiranu temu smatram najvažnijom činjenicom u ovom slučaju i opće u životu hrvatske emigracije danas i sutra. činjenicu, da su Hrvati počeli ubijati Hrvate za račun tuđinca. Počeli velim? Možda je bolje reći - nastavljaju ubijanjem. To je ono važno i tragično. U ovom slučaju izgubili smo dva Hrvata, dva suborca. U nedavnoj prošlosti mnogo više. Neki su mrtvi, a drugi u neprijateljskim redovima, koji će nastaviti zlodjela, te je gore, nego da su pali. A dotle se mi iživljavamo i igramo velikih vođa, dok nas poganski i krvnički žrtvuju na oltar beogradske čaršije.

Teče hrvatska krv, koju prolijeva hrvatski nož za srbijanske dinare, a mi ne činimo ništa, da to spriječimo. To je ono bolno. Do kad će to tako biti? Odgovorite, gospodo, barem sada!

Kraj ovog opisa Željka Bebeka. Prepisao Otporaš.

Idući nastavak će biti odgovor gospođe Tijan na ovaj članak Željka Bebeka. Naslo odgovora će biti:
JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA, piše Željko Bebek
PostPostano: pon pro 11, 2017 03:17 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250



JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA, (1) piše profesorica Nedjeljka Luetić-Tijan u "Hrvatska Država" br. 174/175 srpanj 1969.


JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA, piše Nedjeljka Luetić-Tijan u "Hrvatska Država" br. 174/175 - Otporaš

otporas.com
JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA, piše profesorica Nedjeljka Luetić-Tijan u “Hrvatska Država” br. 174/175 srpanj 1969. Bog! dragi prijatelji, (U prilogu vam prilažem profesorice gospođe Nedjeljke Luetić-Tijan, speakerice Hrvatskog Radio Sata GLAS MADRIDA kojeg su mnogi Hrvati u zarobljenoj i porobljenoj domovini Hrvatskoj potajno slušali. Ona je ovaj članak napisala kao odgovor na članak Željka Bebeka koji …


Bog! dragi prijatelji,

(U prilogu vam prilažem profesorice gospođe Nedjeljke Luetić-Tijan, speakerice Hrvatskog Radio Sata GLAS MADRIDA kojeg su mnogi Hrvati u zarobljenoj i porobljenoj domovini Hrvatskoj potajno slušali. Ona je ovaj članak napisala kao odgovor na članak Željka Bebeka koji je izišao u novini "Hrvatska Država" br. 171/172 "Lanac Udbinih zločina se nastavlja". Ja sam na nekim mjestima i po potrebi dodao moje dodatke kako bi se, poslije skoro pola stoljeća smisao članka mogao bolje shvatiti. Mile Boban, Otporaš.)




(Potražio sam sliku Nedjeljke Luetić-Tijan i naletih na ovu lijepu sliku i opis gospođe Nedjeljke Luetić-Tijan. Slika je izvor Glasa Koncila. To sam učinio zato što ću ovdje iznijeti odgovor kojeg je ona napisala u novini "Hrvatska Država" br. 174/175 srpanj 1969., a upućen na članak LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA kojeg je napisao Željko Bebek u novini "Hrvatska Država" br. 171/172, svibanj 1969. povodom gnjusnog ubojstva generala Maksa Luburića 20 travnja 1969. Mile Boban Otporaš.)


…74-srpanj-1969-1/

JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA - HRVATSKA DRŽAVA, br. 174 srpanj 1969.,

U nastavcima ću iznijeti jedan poduži osvrt na članak Željka Bebeka jedne Španjolke hrvatskog podrijetla. Po sadržaju i stilu pisanja predpostavljam da znam tko bi mogla biti ta vrijedna Hrvatica, ali to ću ostaviti za kraj ovih nastavaka. Svakako da bi bilo zanimljivo staviti šta uredništvo novine Hrvatska Država kaže o ovom osvrti na članak g. Željka Bebeka. Novina "Hrvatska Država" je bilo glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor kojeg je dr. Branko Jelić osnovao pedesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj. Otporaš.

"HRVATSKA DRŽAVA" I ČLANAK G. BEBEKA

"U pretprošlom broju našeg lista ("Hrvatska Država" br. 171-172, mo.) mi smo donijeli članak gosp. Bebeka o umorstvu generala Vjekoslava Luburića. Mi smo bili uvjereni, da je gosp. Bebek bio Luburićev prijatelj, pa prema tome da je njegov prikaz objektivan. Mi smo bili odmah upozoreni, da s člankom nije sve u redu, pa smo dali preispitati stvar. Pri tome smo dobili dopis od ugledne hrvatske ličnosti i prikaz sa osvrtom na Bebekov članak, pa ih ovdje odmah oba objelodanjujemo radi aktuelnosti i objektivnosti znajući da hrvatska javnost u veliko za to zanima.
Uredništvo."


POŠTOVANI GOSPODINE UREDNIČE!

Pročitala sam članak g. Bebeka u "Hrvatskoj Državi", te Vam šaljem svoj odgovor na onu hrpu netočnosti i neistina. Hrvatica sam po rođenju, odgoju i osjećaju. Udajom sam postala španjolska državljanka. Pratim sve, što se zbiva u međunarodnoj politici i u mojoj domovini hrvatskoj. Ne pripadam ni jednoj političkoj stranci, niti sam ikada pripadala bilo kojoj skupini. Pišem kao nezavisna osoba, bez stranačke stege i obzira.

Konstatiram činjenicu da Srbi brane Dražu Milailovića i Milana Nedića, dok Hrvati pljuju na sve svoje, pa bili živi ili mrtvi. Hrvati se tuku u prsa i kaju se, tražeći oproštenje, a pitam se: tko je ikada od nas Hrvata molio oproštenje zbog stotina tisuća hrvatskih žrtava, ne samo u toku rata, nego u miru, poslije 1945. i sad 24 godina poslije rata, u doba tako zvane "miroljubive koegzistencije"? Kome se danas Hrvati mogu obratiti za zaštitu prilikom najnovijih hrvatskih žrtava? Danas, kad se ni Moskva, ni Peking, ni Varšava, ni Sofija, ni Prag, ni Bratislava, ni Bukarešt, ni Budimpešta ne bave više političkim atentatima, već to jedino radi velikosrpska komunistčka partija Jugoslavija, - hrvatski muževi šute. Morat ćemo mi žene ostaviti pregače i kašike te uzeti kuhinjske noževe u ruke, da obranimo svoje muževe i braću, kad oni dopuštaju, da ih kolju kao janjce. (Ja pomastio, mo.)

Ni jedan politički zreo narod ne iznosi pred neprijatelja u doba, dok traje rat, svoje prljavo rublje, jedino to rade veliki hrvatski demokrati, kao da će ulagivanjem nešto dobiti. Gorem pasu, bolja kost. Nakon Versailles-a, velike europske demokracije bacile su nas svojim nemarom i nepoznavanje naših prilika u naručaj Njemačke i Italije, a nakon drugog svjetskog rata, zajedno su s komunistima demokratske države vodile hajku protiv Hrvata.

A mi se i dalje cijepamo i glođemo, mudrujemo i jedni drugima koješta predbacujemo. Hoćemo li se opametiti ili ćemo dopustiti, da nam se neprijatelj i dalje smije i prebacuje na nas svoje zločine? Pamet i pera upotrijebimo u borbi za svoju nezavisnost, za hrvatsku državu, a ne u svađe, spletke i obračune

Hrvatske žene su dosad šutjele, iako su na svojim leđima i u svojoj djeci doživjele najtežu tragediju. One broje mrtvu braću, muževe, roditelje, rođake i djecu, one jače osjećaju gubitak domovine i one se zgražaju, kako se hrvatske glave, muške glave ponašaju. Žene imaju više zdrave pameti i osjećaja mjere nego li muškarci. Ni jedna žena u hrvatskoj emigraciji nije pisanjem izazvala nikakva političkog skandala, nego sve, što je koja od njih napisala, bilo je sređeno i razumno. U tuđem svijetu, radeći po uredima i u svojoj kući, naučile smo svoju djecu hrvatski jezik, naučile smo ih ljubiti Hrvatsku, biti joj korisni, pa i onda, kada smo se udale za strance. (Ovaj paragraf "hrvatske žene...pa do ...kada smo se udale za strance" je jdna velika istina. I mi muškarci, hrvatski muškarci bi trebali na umu uvijek imati ovu izreku hrvatskog podrijetla Španjolke Nedjeljke Luetić-Tijan. Mo. Otporaš.)

Odlučih iznijeti u svom odgovoru g. Bebeku ono, što ja znadem o umorstvu generala Vjekoslava Luburića. Upoznala sam ga ovdje u Španjolskoj 1958. i bila sam prijatelj tog hrvatskog generala. Mogu kazati svima, da je Luburić bio simpatičan, inteligentan čovjek, nadprosječne energije i dinamizma. Znao se je vladati kao uglaženi kavalir od glave do pete, ali i prostodušno kao hercegovački seljak. Znadem o njemu više nego itko, jer on nije imao u blizini ni majke, ni sestre, pa na žalost ni žene, kojima bi se mogao povjeriti, a kao svaki čovjek osjećao je potrebu, da se nekomu izjada. Otvoreno smo raspravljali o svim problemima, prošlim i sadašnjim. On mi je rekao: "Ja sam spreman odgovarati za sve svoje čine samo hrvatskom narodu, ali ne ovim razbojnicima, koji su sada na vlasti u Beogradu".

Ako pogledamo oko sebe i na 24 godine upravljanja u SFRJ, onda smijemo kazati, da je general Vjekoslav Maks Luburić u usporedbi s Titom i Rankovićem bio nevino djetešce, te da su ustaše sa svim svojim djelima i nedjelima bili pravi šegrti i šeprtlje prema beogradskim majstorima, koji su nasamarili i Churchila i Staljina.

Već za vrijem rata, dok su Srbi namjeravali stvoriti drugu Jugoslaviju, nabacivali su se na Hrvate svim mogućim klevetama. Kakav je to zaručnik, koji prije svadbe blati svoju zaručnicu, a nakon nemogućeg i groznog braka, ne daje joj pravo na rastavu? Zbog toga, što je Hrvatsku branio do zadnje kapi krvi, do zadnjeg daha, Luburić je koljač, ratni zločinac, đavo u ljudskoj spodobi. Ako tako govore hrvatski neprijatelji, razumljivo je, ali zašto to ponavljaju i samo Hrvati, i to oni, koji dobro poznaju "današnju stvarnost" u SFRJ?

Vjekoslav Luburić, general Drinjanin ili Don Vicente Perez Garcia, danas je mrtav. On više nikomu neće smetati, ni kao vođa u emigraciji, ni kao budući general ili političar u oslobođenoj Hrvatskoj. (Duh i Vizija Maksa Luburića će uvijek smetati neprijatelju Hrvatske i onim labavim i u titovim školama oprana mozga Hrvatima. Dokaz je tome i činjenica da je jedan Hrvat dobrog i poznatog pera prikupio dovoljno vjerodostojnog materijala i htio izdati knjigu o Maksu Luburiću. Kada mu je supruga za to saznala, dala mu je ultimatum: Ako izdaš tu knjigu pod tvojim imenom, računaj na rastavu braka. Eto dokle je kod Hrvata strah došao, da se Hrvati istine boje! Mo. Otporaš.) Njega su ubili jugoslavenski komunisti, posluživši se plaćenicima, vrlo vješto, simbolički, i to nožem. Ušli su u katoličku, falangističku, Francovu Španjolsku, ti "humani komunisti" titova "posebnog puta u socijalizam" i izveli su zločin. Ubojica opet simbolički bježi na brodu "Jugoslavija" (Po svim dosadašnjim saznanjima do kojih se je moglo doći, generalov ubojica Ilija Stanić vremenski nije mogao do Pariza doći brodom "Jugoslavija". Od luke Barcelona pa do najbliže luke do Pariza bilo bi pristanište Le Havre. Od Barcelone do Le Havre bi se napravio veliki krug, što bi uzelo nekoliko dana. Osim toga sam Ilija Stanić je izjavio da je s vlakom napusti Barcelonu u 20 sati i pet minuta, jer je vlak mora proći španjolsko francusku granicu prije pola noći. Mo, Otporaš.)

Ako je Vjekoslav Luburić zbog svojih "krvavih klanja" zločinac, zašto i klanja nad njim ne smije nitko proglasiti zločinom? Kojim pravom se smije danas ubiti desni pokajani razbojnik, i pri tome hvaliti lijevi, koji se nije obratio? Milovana Đilasa hvale i mnogi naši Hrvati, s njim se rukuju, a dotle svog hrvatskog borca, koji je branio Hrvatsku od najazde svih stranih neprijatelja, proglašuju banditom ili sotonom. Luburić je ubijen pokajani razbojnik, i pri tom hvaliti lijevi, koji se nije obratio? Milovana Đilasa hvale da je Luburić bio izraz elementarne snage hrvatskog dinarskog soja, koji je 22 godine trpio beogradski jaram, i onda je odvraćao 1941. onako, kako je primio udarce, do te godine za vrijeme rata i poslije od 1945. do danas. U današnjoj politici "otvoranja na lijevo", koja je u velikoj modi, stradao je bivši hrvatski general i borac. Postao je hrvatski mučenik, i pišemo ovo kao njegova zemljakinja i prijatelj, pa neka svatko misli, što hoće. Ne pišem za plaću; naprotiv znadem, da će na mene zagraktati sa svih strana. Ali svoje prijatelje nikad nisam izdala ni žive, ni mrtve, i uz pomoć Božiju, nadam se, da to ne ću ni u buduće učiniti.

Svijesna sam, da sjedim na vulkanu, da su izdajice, mutikaše i agenti različitih služba i ovdje oko nas. Molim Duha Svetoga, da mi dade jakost i snagu, te umjerenost u pisanju. Uvjerena sam, ako i ode glava, da će Pravda konačno pobijediti, a gore na drugom svijetu naći ću, mislim bolje društvo nego li u ovozemnom perivoju nekaraktera, ulizica, smutljivica i plaćenika.

Starija sam žena, a starost osim svojih nevolja imade i veliku prednost, da se tada ljudsko biće usudi kazati istinu, ono, na što se u mladosti ne bi možda odvažilo. Ulazim u arenu poput španjolskog borca, da ubijem crnog bika, ali ne mačem, kojim ne znam baratati, nego perom. (Nesumnjivo autorica ovdje misli da se je upustila u borbu protiv neistina i laži Željka Bebeka koje je on iznio u svojem članku: Lanac UDB.inih zločina se nastavlja. Mo. Otporaš.) Završih ovo pisanje dne 21 srpnja 1969., onoga dana, kada je mladi, ali slobodni američki narod poslao svoje ljude na Mjesec - kada je zaista nastupila kozmička era čovječanstva, ali u početku te ere stari, tisućljetni hrvatski narod živi na Zemlji kao kolonija velikosrpskog hegemonizma i Titove socijalističke tiranije, proživljavajući još uvijek svoje homersko doba, a njegovi po svem svijetu rasuti sinovi tešku odiseju, te brojači žrtve gangsterskih atentata u srcu zapadne, ali ne više ni kulturne, ni kršćanske Europe.

Molim vas, g. uredniče, da uvrstite u svoj list priloženi odgovor.

S poštovanjem i hrvatskim pozdravom
Ines Vibric de Castroviejo.

Ovo je bio uvod ili uvertura, kako tko hoće, odgovor Španjolke hrvatskog podrijetla Nedjeljke Lueti-Tijan na pisanje Željka Bebek.

Otporaš.…74-srpanj-1969-1/



Nikad prije viđena slika generalova ubojice Ilije Stanića
-http://otporas.com/1966-2/


JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA, piše Nedjeljka Luetić-Tijan

LAŽ I "DEZINFORMACIJE" U ČLANKU. - Ž. BEBEKA


Vrlo me je iznenadio i začudio članak g. Bebeka "Lanac Udbinih zločina se nastavlja, što ga je donijela "Hrvatska država" u svom broju 171-172 od svibnja-lipnja 1969. Prvi je dojam bio: taj gospodin znade više od samog sudca istražitelja i španjolske policije. Dok je čitava istraga o umorstvu bivšeg hrvatskog generala Vjekoslava Luburića "sud judice", ("sud judice", latinska poslovica, u ovom slučaju bi moglo značiti: pod ovim suncem, tj. ova stvar još nije presuđena, mo.) kako smije nekadašnji njegov suradnik iznositi neke pojedinosti i svijesno iskrivljivati činjenice? Pročitavči tu reportažu do kraja, jasno uvidjeh, da je to obračun g. Bebeka s mrtvim generalom i apologija, odnosno obrana ubojice Ilije Stanića, nepoznatog g. Oreča, te samog g. Željka, bivšeg Luburićevog suradnika. (U knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" ima pisama u kojima general piše dru. Peraniću: "...da više sumnja na Bebeka nego na Stanića ..." Mo. Otporaš.) Pođimo slijedom samog članka, da ustanovimo netočnosti, laži i pomanjkanje ukusa kod tog "književnika i novinara",

Vrlo me je iznenadio i začudio članak g. Bebeka "Lanac Udbinih zločina se nastavlja, što ga je donijela "Hrvatska Država" u svom broju 171-172 od svibnja-lipnja 1969. Prvi je dojam bio: taj gospodin znade više od samog sudca istražitelja i španjolske policije. Dok je čitava istraga o umorstvu bivšeg hrvatskog generala Vjekoslava Luburića "sud judice, kako smije nekadašnji njegov suradnik iznositi neke pojedinosti i svijesno iskrivljivati činjenice? Pročitavši tu reportažu do kraja, jasno uvidjeh, da je to obračun g. Bebeka s mrtvim generalom i apologija, odnosno obrana ubojice Ilije Stanića, nepoznatog g. Oreča, te samog g. Željka, bivšeg Luburićevog suradnika. (U knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" ima pisama u kojima general piše dru. Peraniću: "...da više sumnja na Bebeka nego na Stanića ..." Mo. Otporaš.) Pođimo slijedom samog članka, da ustanovimo netočnosti, laži i pomanjkanje ukusa kod tog "književnika i novinara", kako se voli potpisivati g. Bebek.

Činjenica je, da g. Bebek nije bio već nekoliko godina ni suradnik ni pomoćnik generala Vjekoslava Luburića, koji je tog svojeg suradnika od sebe udaljio. (U pismima dru. Peraniću general je pisao da je Željku Bebeku dao "pakrački dekret" zbog lijenosti i nerada, mo.) Nakon prekida s Luburićem, g. Bebek je otišao u Carcagente u Valenciju, gdje je radio kao crtač kod nekog španjolskog arhitekta. Pokojni Luburić i g. Bebek su se mirno rastali, te su se i nakon toga znali sresti i razgovarati, jer je Luburić bio inteligentan i širogrudan. (Dr. Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na strani 46-47: Željko Bebek je bio došao Generalu 1962. g. Ne znam točno kada, jer mi je njegov predšasnik Živko Vasilj, bio datirao zadnje svoje pismo u ime "Drine" 1. Prosinca 1962. a prvo sam Bebekovo pismo primio datirano 26. veljače 1963. Ne dvojim u to da je Bebek bio došao generalu s poštenim namjerama. Ali Bebek nije bio radnik koji je Generalu odgovarao. General je bio strpljiv. Nadao se ipak da će od njega učiniti dobrog namještenika "Drinapress-a". Nije imao sreće. Bebeka je malo što zanimalo. Želio je samo auto kojim bi "jurio nevjerojatnom brzinom" - kako mi je govorio General.
Upoznao sam ga pobliže Svibnja-Lipnja 1963. g. za vrijeme prvih mojih praznika kod Generala. Zadnje mi je pismo u ime "Drinapress-a" datirao 27. Prosinca 1963.g. General mu je dakle dao "pakrački dekret" negdje početkom 1964.g. Smjestio se zatim u Valenciji, i dao se na pisanje knjige "Jedan narod u opasnosti". Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozboljna. Bebek nije imao osnovong znanja da bi mogao napisati nešto ozbiljno. Nismo se htjeli brukati u Drina-press-u. Začudio sam se zato Generalovim pismom od 16 listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. (Ovo generalovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 971. Mo.) General mi piše: "Tu je Željko Bebek, sa knjigom. Vjerujem da ćemo tiskati. Konačno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjda je probao svugdje. Ja nisam osoban, a on je mald, i možda je već i pametniji".
Nisam bio suglasan s Generalovom odlukom o tiskanju Bebekove knjige. On je bolje znao za financijske poteškoće "Drina-press-a", koje su ga i natjerale da promijeni mišljenje o tiskanju-netiskanju Bebeokove knjige. U istom mi pismu govori i o Iliji Staniću: "Jest se Ilija prebio pišući. Bebek mi je rekao da je sretno stigao (Povratak Ilija Stanić u Carcagente. Moje osobno mišljenje je to da je Ž. Bebek pripremao teren i povratak Ilije Stanića kod generala, mo. Otporaš,) Javi mi svakako. Hvala"!

Kako se je čin odigrao?

To je prvi pod naslov članka g. Bebeka, i u tom odlomku nam člankopisac s obiljem detalja iznosi, kako je zločin obavljen. Pravu istinu još ne zna ni španjolska policija, koja kao zalivena šuti, i prema tome mi u Španjolskoj znademo ono, što smo pročitali u novinama ili koliko su nam omogućili doznati španjolske vlasti.

Dali je ubojica Ilija Stanić imao pomoćnika, nitko ne zna. (Mislim da je Marko Lopušina bio prvi koji je u javnost iznio sarajevske Udbe snimljeni 29 i 30 travnja 1969. godine govor Ilije Stanića, gdje Ilija tvrdi da je bio sam, jer nije htio nikakovu pomoć s druge strane. Ta njegova izjava se može olako pronaći na internetu, a sve kasnije izjave Ilije Stanića su nevjerodostojne, pune laži i kontradikcije s njegovom originalnom izjavom. Mo.) Po liječničkom nalazu utvrđeno je , da se je zločin obavio između 10 i 12 sati izjutra u nedjelju 20. travnja, te da je smrt morala nastupiti nekoliko sati iza toga. Da se je Luburićev stariji sin Domagoj vratio kući između 10 i 12 sati, dok je Ilija Stanić nožem klao svoju žrtvu, dječak bi danas bio mrtav.

Ubojica je moga zakračunati ulazna vrata male kuće, u kojoj nikoga od ostalih ukućana nije bilo, osim osuđne žrtve, te je iza zatvorenih i zakračunatih vrata mirno mogao obaviti svoj zadatak. Nije isključena mogućnost, da je imao uza se još nekoga, da taj pazi, ne dolazili tko u kuću. Luburić je bio snažan čovjek, srednjeg rasta, jak i mišičav. Da je napadaj bio frontalan, on bi bio svladao i tri Ilije Staniće, ali napad je bio iza leđa (kukavički, razbojnički, mo.) i od čovjeka, u kojega je pokojnik imao puno povjerenje. Ubojica ga je udario odstrag željeznom motkom po glavi, dok je general "spremao ručak". Zamotati još živu žrtvu u prozorski zastor, nije vjerojatno, jer bi sin Domagoj mogao opaziti, da nema zavjese, ako bi slučajno ušao u onu sobu. Više je moguće, da je ubojica uzeo pokrivač s kreveta ili je pak imao u tu svrhu već pripremljenu, nabavljenu neku zavjesu, da ne mora u zadnji čas trgati zastor s prozora. Zločin je bio do u tančine pripremljen, pa vjerojatno i taj detalj.

Postoji mogućnost, da je Stanić stavio Luburiću u doručak neki napitak, te je general omamljen pao na pod: tada mu je zločinac zadao ranu na čelu i dalje ga nožem dotukao. Dali je sudski liječnik dao analizirati sadržaj želudca i što je pri tome ustanovljeno, nitko ne zna, jer sudac istražitelj o tom šuti, a također i sve istražne vlasti, prema propisima španjolskog sudskog propisa. Jedino g. Bebek "sve zna". O ovome ne bih ni ja španjolska državljanka smjela pisati, ali moram istini za volju odgovoriti g. Bebeku, koji je iznio mnoge netočne stvari i pobiti ono, zašto znadem, da je lažno. Mnogo toga ne znam ni ja, ni itko osim onih, koji vode istragu, i stoga je bivši "sudionik" pokojnog Luburića povrijedio španjolske zakone, iznoseći neovlaštene u javnost pojedinosti i netočne podatke.

G. Bebek se nimalo ne zgraža, što onaj, koji umire pod krevetom - gubeći krv i gušeći se omotan zastorom ili pokrivačem - jest otac dječaka, koji ništa ne sluteći mirno jede s ubojicom svojeg oca. Kakav je tek nečovjek Ilija Stanić, koji nakon zločina može jesti sa sinom svoje žrtve u agoniji? Pjesničku dušu g. Bebeka to nimalo ne smeta, već on u jednom od idući odsjeka (Paragrafa, mo.) svoje reportaže, opravdava motive Ilije Stanića, psihološki nam tumači njegov "posebni put" u zločinstvo.

Prijateljski Španjolci i svi pošteni ljudi, bilo koje narodnosti, najviće se zgražaju nad tom činjenicom, da je "sinverguenza de asesino" (razbojnička ništarija) mogao nakon počinjena umorstva mirno jesti sa sinom ubije žrtvre.


…1969-drugi-2-dio/


POTJERA ZA UBOJICOM

Laž je, da su tek u ponedjeljak pristala dva jugoslavenska broda u valencijskoj luci, koji se zovu "Jugoslavija" i "Solun", a istina je , da su ta dva broda istog dana, kad je Vjekoslav Luburić bio ubijen, u nedjelju 20 travnja navečer otplovila iz španjolske luke. Tokom čitavog dana u nedjelju 20 travnja ni jedan putnik iz tih jugoslavenskih brodova nije smio stupiti na španjolsko tlo, i to ne zbog toga, što bi to bile zabranile španjolske vlasti. Dva broda su mogla doći po ubojicu, da se tako bolje zametne trag.

Laž je, da su ti jugoslavenski brodovi bili pretraženi sa strane španjolske policije, naprosto zato, jer je zločin otkriven tek u ponedjeljak ujutro. 21. travnja, brodovi, odnosno onaj s ubojicom, isplovili su u nedjelju na večer 20 travnja. O tomu, da je brod "Jugoslavija" isplovio iz Valencije u nedjelju navečer 20 travnja pišu španjolski listovi "ABC" od 25 travnja, "Infornationes" od 24 travnja, "Neuvo Diario" od 25 travnja, "La Vanguardia Espanola" od 26 travnja i nijedan od tih španjolskih dnevnika, koji izlaze u Madridu i Barceloni ne isključuje mogućnost, da je ubojica stigao posebnim motornim čamcem na jugoslavenski brod i tako pobjegao. Naprotiv, najveći madridski list, dnevnik "ABC" od 26 travnja 1969. i poznati barcelonski dnevnik "La Vanguardia Espanola" od istog datuma, to jest 26 travnja 1969. donose poluslužbenu vijest, da "je ubojica hrvatskog generala pobjegao, posluživši se brodom "Jugoslavija", koji je isplovio iz Valencije u nedjelju navečer 20 travnja". Također ti listovi i mnogi drugi pisali su, da je u subotu Ilija Stanić odlazio taksijem u Valenciju, da su u subotu došli neki stranci u Carcagente i razgovarali s ubojicom, i da je po svemu sudeći, ovo bio dobro planirani zločin iz inozemstva, ali uz pomoć i nekih nepoznatih osoba u samoj Španjolskoj, koje tu možda stalno žive, ili su samo doputovale kao turisti, da pomognu "obaviti zadatak". Poluslužbenu vijest, dobiveno od dobro obavještajnih izvora donijela je španjolska agencija "CIFR" i madridski "ABC" od subote 26 travnja i šalje je dopisnik madridskog dnevnika iz Valencije.

"Valencija 25. travnja". Poluslužbeno se saznaje , da je Ilija Stanić. navodni ubojica hrvatskog generala, otputovao iz Valencije iste nedjelje, kad je general umro u Carcagente, te da je Stanić upotrijebio brod JUGOSLAVIJA, koji je pristao u valencijskoj luci ujutro rano i isplovio u nedjelju navečer u nepoznatom pravcu." "Poluslužbeno saopćenje" agencije "Europa Press" mogla je dobiti jedino od vlasti, koje vode istragu, ali one još nisu istragu dovršile, te stoga ne daju "službeno" nego samo "poluslužbeno" saopćenje."

G. Bebek nastoji u svom članku "okrenuti vlasti", a i čitatelje na "pravi put", to jest prema suhoj granici, te u****o pokušava odbaciti mogućnost bijega na jugoslavenskom brodu. Da li time g. Bebek koristi istini ili nekom drugom. Ilija Stanić je uzeo taksi za Valenciju, a možda iza toga drugi za Barcelonu, a zatim mu se zameo trag. Neki novinari tvrde, da je od taksiste, koji ga je vozio prema Barceloni tražio, da neprestano drži otvoren radio, da na taj način dozna, nije li potjera za njim već započela.

Ali bilo iz Valencije, bilo iz Barcelone, Stanić je mogao sasvim sigurno i mirno otploviti "Jugoslavijom", budući da je španjolska obala vrlo dugačka, i na bilo kojem mjestu, blizu Valenciji ili blizu Barcelone, mogao ga je čekati motorni čamac, jahta ili bilo kakvo drugo prevozno sredstvo i prebaciti ga na brod. Od Valencije do francuske granice ima preko 500 km. španjolske obale, a u obzir dolazi još i 100 km. obale južno od Valencije. (Za pronaći pravu istinu, ovo područje svakako treba ozbiljno ispitati. Mnogo toga već ima na internetu, samo treba potražiti. Tada su mnoge stvari Udbi i Jugoslaviji išle u prilog, pa uz nekoliko verzija i ovu treba uzeti u obzir. Nije mi poznata brzina broda i koliko bi vremena uzelo brodu stići iz luke Barcelona ili Valencija za stiću u francusku luku Marsaille te od Marsaille-a do Le Havre, najbliže luke Pariza, ne znam. Sve što znam iz izvora preko interneta i donekle iz knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" koju je napisao dr. Miljenko Dabo Peranić, tiskao u vlastitoj nakladi New York 1984., je to da je Ilija Stanić bio 29 i 30 travnja 1969. godine sa sarajevskom Udbom kojoj je dao snimljenu izjavu s naglaskom da je on sam sudjelovao u ubojstvu generala Luburića. Mo. Otporaš.)

Ilija Stanić piše pisma iz Pariza, ali je pitanje, da li su to njegova vlastoručna pisma. (Ovo je vrlo interesantno znati da se već zna, mjesec i pol ili dva mjeseca poslije generalova ubojstva, da je Ilija Stanić pisao i slao neka pisma iz Pariza, dok je knjiga dra. Peranića izišla 15 godina kasnije. Tko je bio taj koji je te informacije već tada u javnost iznio? Teško je povjerovati da je to bio dr. Peranić koji je jedini - tako ja mislim - on bio taj i tada imao informacije o slanjima tih pisama. Prepisujem iz spomenute knjige dra. Peranića neke izvadke:

"Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2. Svibnja, "netko" ja na istoj pošti, Rue des Pyrennes, Paris 20, stavio oko podne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučić, a na pošti Rue du Louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skandinaviju, Stipu Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi određuju datume i satove odslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

1. Stipi Mikuliću:

"Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni ti ne vjeruješ u ono što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaze protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!
Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!"

2. Iliji Vučiću:

"Dragi imenjače"
Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod tebe.
Piši na: Poste Restante, Paris VIe.
Voli Te Tvoj jaran
Ilija Stanić".

(Ovo se nalazi u spomenutoj knjigi strana 176. Mo. Otporaš.)

3. Dabo-Peraniću:

"Dragi moj Profesore!
Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me netko ne vidi. Ostao sam na cjedilu, molim Vas pomosite. Najbolje da se sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.
Ako mi ne pomognete ja ću reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!
Primite mnogo pozdrava od vašeg Ilije!
Doviđenja!"

(Strana 177 spomenute knjige. Kako se iz ove tri razglednice može vidjeti da su poslate 2 svibnja iz Pariza sa dvije različite Poste Restante 12 dana poslije generalova ubojstva, a zna se da je Ilija Stanić već bio sa sarajevskom udbom 29 i 30 travnja, što bi uistinu moglo značiti da je Ilija Stanić poslije bijega iz Španjolske išao direktno kod svojih u jugoslavensku Ambasadu u Parizu. Tu su se pisma pripremala i slala na određena mjesta. Ta pisma ili razglednice su uveliko pomogle nekim Hrvatima osumnjičiti dra. Peranića da je bio u "uroti" s Ilijom Stanićem u ubojstvu generala Luburića. Mo. Otporaš.)

Moguće je, da taj zločinac nije više živ, jer je vrlo mald, rođen je 19 listopada 1945. On bi mogao jednog dana koje šta izlanuti, otkriti svoje ortake i naredbodavce, ili pak postati "književnik" poput mnogih kuhara, vratara, tajnika i "suradnika" interesantnih ličnosti, te dobro unovčiti svoje "Memoare". Osim toga rukopis primitivaca vrlo je lako imitirati.

Preko vrlo važne činjenice, da je od zločina do njegova otkrića prošla čitava nedjelja po podne i noć, te da je umorstvo otkriveno tek u ponedjeljak ujutro, g. Bebek olako prelazi i on "dezinformira" čitatelje, kad tvrdi, da su jugoslavenski brodovi bili "pretraženi" te da su isplovili tek u ponedjeljak, a ne u nedjelju navečer, kako piše sva Španjolska štampa.



Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 3


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA, piše Željko Bebek
PostPostano: pon pro 11, 2017 03:23 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA (2)

Tko je Ilija Stanić?

Ovaj odlomak reportaže generalova suradnika trebao bi nositi naslov "Plaćeni udbaški ubojica", ali Bebek ne želi nikoga vrijeđati. Ilija Stanić obratio se je sredinom 1967. godine kada je po prvi put došao u Madrid "bez ikakvih isprava" fra. Branku Mariću, neka bi mu on isposlovao od madridske policije, da se ne mora javljati svakog dana, nego samo jedanput ili dvaput tjedno. Kada je u tu svrhu fra. Branko Marić pošao s Ilijom Stanićem na policiju u Madridu, šefu odjela za strance učinio se taj mladić sumnjivim, te je odlučio, da ga pošalje natrag u Francusku. Tada mu je fra. Branko Marić dao novca za put, preporuku za jednog Hrvata u Nizzi, da mu nađe posao i osobno ga ispratio na stanicu, da vidi, da li je zaista otputovao.

Ilija Stanić se je od tamo javio fra. B. Mariću i zahvalio. Međutim je onaj Hrvat iz Nizze (Nice, mo.) pisao poslije fra. Branku da je Stanić nezadovoljan, da traži veću plaću. Doskora je Ilija Stanić napustio taj posao. Fra. Branko Marić tvrdi, da on nikad više nije čuo ni vidio tog maldića Stanića, nego je tek poslije Luburićeva umorstva vidio njegovu sliku u novinama. Kad sam nekoliko mjeseci nakon Stanićeva boravka u Madridu razgovarala sa pokojnim Luburićem, kazala sam mu, da je ovdje u Madridu bio neki Ilija Stanić, mladić od oko 22 godine, po zanimanju tapetar.

- On je sad kod mene i radi u tiskari - odgovorio je pokojni general.
- Tko vam ga je poslao? - zapitah?
- Moji ljudi.

Nisam više insistirala, smatrajući da bi bilo indiskretno, a s druge strane mislila sam, da generalovi pristaše valjda znaju, koga mu preporučuju i šalju. (U novini "Nova Hrvatska" iz Londona krajem 1969. ili početkom 1970. godina, ne sjećam se više koji broj novine NH, pisao je Ante Vukić jedan malo kraći članak o Iliji Staniću kako je njega 1966. godine uhapsila njemačka policija i kod njega pronašla krivotvorenu španjolsku putnicu, stavila ga u zatvor. Tada su se za njega zauzeli Ilija Vučić i Jakov Jurić. Policija ga je pustila iz zatvora i da ga je Milan Dorić odvezao do francuske granice za Francusku. Za podsjetiti je danas da je slovenski publicist Romano Ljeljak pronašao u dosijama slovenske Udbe da je upravo ovaj Milan Dorić bio doušnik i plaćenik Udbe od 1954. godine pod kodnim imenom HANZI, i da je upravo on ubio u veljači 1975. u Klagenfurtu Nikicu Martinovića, predsjednika Bleiburškog počastnog Voda, te da je isti pokušao otrovom u Dortmundu ubiti Antu Vukića. Tako navodi Roman Ljeljak u knjigi: UDBA 1, Radenci, Slovenija, strana 223. Mo. Otporaš.) Inače sam ga prilikom svakog razgovora upozoravala, da su vjerojatno i njegove organizacije prorešetane agentima UDBE, te neka se pazi, osobito od stanovitih svojih suradnika. On bi na to mahnuo rukom i lakoumno odgovorio: - Znam ja to, gospođo. Pisao je u "Obrani" o "Azovima", dvostrukim špijunima, ni ne sluteći, da će ga jednom ti "azevi" ubiti.

Ilija je istjeran jer je pljusnuo Luburićev kćer

Ovaj odlomak je primjer neukusa, pomanjkanja osnovnih ljudski načela te neodgovornosti g. Bebeka. Spominjati 12-godišnju kćer pokojnog generala u vezi s nekakvim ženidbenim ponudama, naprosto je ogavno. Istina je, da je Ilija Stanić pljusnuo malu Drinu, jer su se nešto porječkali, i djevojčica mu je rekla, neka ide u go..a, a na to ju je on udario. Zločinac je imao i neki manji okršaj sa starijim sinom pokojnog Luburića, te je i njega jednom pljusnuo. Čini se da su djeca instinktivno osjećala neku odvratnost prema tom "suborcu" svog oca, kako plaćenog ubojicu naziva g. Bebek.

Nije istina da je djevojčica nazvala "ništarijama sve Hrvate, ali da je i to uradila, nakon poznavanja Ilije Stanića i još nekih tipova, koji su se zadnjih godina vrtjeli oko generala Luburića, nitko to ne bi smio zamjeriti 12-godišnjoj Drini. Naprotiv, trebalo bi pohvaliti oštroumnost te djevojčice, osobite simpatije svog oca, koji je obožavao svoju djecu. Kad bih se ja umorila od političkih i ideoloških rasprava s pokojnim generalom, trebala sam samo postaviti pitanje: "A kako vaša djeca?", da Luburić postane nježan, lice mu se razvedri i dva sata pripovjeda o njima i svojim obiteljskim problemima. (Evo šta general piše svojem uskom suradniku dru. Miljenki Dabi Peranić u pismu od 16 rujna 1968. godine, dakle 5 mjeseci i četiri dana prije pogibije: "...Draga mala Kita (to je kćerka dra. Peranića, krštenim imenom Anita, ali su je roditelji od milja zvali Kita, mo.) koja se sjeća svih! I to sada kada su nam otišli i Vjeko i Mirica u Valenciju na škole. Pusta kuća bez ovih nestašnih andjela, posebno Mirice, koja je najmanja i zato najdražesnija. Idemo ih ići vidjeti u kaledž...", strana 948 u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.) Povlačiti po novinama ime djevojčice Drine, pokazuje pomanjkanja ukusa, mjere i najelementarnijih obzira prema "bivšem generalu", kako veli g. Bebek, i prema djevojčici, koja je ostala siroče i doživjela strahovit udarac u doba svog razvoja. Izgubila je ne samo oca, nego možda i vjeru u ljude.

Odlazi u inozemstvo i ponovno se vraća

Pošto je po riječima g. Bebeka "izgon uslijedio iz osobnih, obiteljskih, a ne političkih razloga", to se je Ilija Stanić opet obratio fra. Branku, koji mu je uredio putnicu i dao mu još novca. (To je velika laž da se je Ilija Stanić obratio fra. Branku Marić za pomoć. Evo šta u spomenutom pismu od 16 rujna 1968. godine piše general Drinjanin dru. Miljenki Dabi Peranić na strani 947: "Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknem par riječi, prije nego zabodem nos u drek svakadašnji, koji mi se je povećao, jer sam morao izdati Iliji "pakrački dekret"/ baš sada kada je počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospodjom i djecom/. I kad smo već kod njega: bio sam zadovoljan već pomalo gajio nadu, da bi bio koristan, kao što je čestit. Mislim da li bi možda mogao zaposliti ga i legalizirati u Francuskoj ili Švedskoj, gdje bi mogao biti koristan za našu stvar. Bio je glup i dao se već drugi puta navući na tanak led, a onda biti "energičan", mjesto da bude obratno, i našto sam ga upozorio prije puta. Pao je dvaput na ispitu na istom mjestu, i onemogućio se u vršenju "vlasti". I pokušat ću ga negdje smjestiti ovdje, blizu, pa onda negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije moguće. Žao mi je i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koristan za Odpor vani. Razmisli, a i ja ću..."


Fra. Branko Marić kategorički tvrdi, da on nije nikad više vidio i čuo tog Iliju Stanića, od kada ga je sredinom 1967. otpremio iz Madrida. Kliknite na priloženi link i vidite sliku vjenčanja Maksa Luburića 19 studenoga 1953. godine.

Fra Branko Marić vjenčao Maksa Luburića | Kamenjar
kamenjar.com/fra-branko-maric-vjencao-maksa-luburica

G. Bebek se početkom listopada 1968. po prvi put susreće sa Stanićem u kući Dra. Peranića. Riječ je na g. Peraniću da objasni taj susret. (Iz jednostavnog razloga jako teško je povjerovati u tu verziju da je Ž. Bebek po prvi puta susreo Iliju Stanića kod dra. Peranića. Čitajući knjigu "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" koju je napisao dr. Peranić, tu se može naći prvo (1) da je general pisao 16 rujna dru. Peraniću da je Iliji dao "pakrački dekret", što znači da ga je izbacio iz kuće, drugo (2) krajem rujna 1968. g., oko 6 mjeseci prije pogibije, poslao mi General u Paris Iliju Stanića (kojega je morao otpustiti iz tiskare i odstraniti iz svoje kuće) da ga legaliziram u Francuskoj i pobrinem mu se za zaposlenje..., strana 25 spomenute knjige, treće (3) znamo iz Peranićeve knjige da je uvećer 5 listopada 1968. Ilija Stanić bio kod dra. Peranića. "...Dok smo razgovarali...Netko pokuca na vrata...Ne znam već tko je otvorio vrata na kojima je stajao - Željko Bebek. Dok smo se pozdravljali logika je radila: "General - Bebek - Stanić - Azevi - "nepoznati Stanićev prijatelj s autom". ", strana 45 spomenute knjige, četvrto (4) logično bi bilo da dr. Peranić predstavi Iliji Staniću nepoznatog (sic) Željka Bebeka, a to g. Peranić nije mogao učiniti, jer su se oni poznavali, peto (5) nije istina da je po prvi puta Željko Bebek susreo i vidio Iliju Stanića u Parizu kod dra. peranića. Mo. Otporaš.) "Stvarno" je g. Bebek upoznao Iliju Stanića, kad se ovaj opet vratio u Valenciju, jer mi ni u Njemačkoj, ni u Francuskoj nisu dali boravak. (Dakle Željko Bebek neistinito prikaziva svoje poznanstvo s Ilijom Stanićem; navodi da ga je po prvi put susreo u Parizu kod dra. Peranića, a sada navodi da ga je "stvarno" upoznao kad se je vratio u Valenciju, mo.)

Pitam: 1. Zašto Ilija Stanićnije mogao u tim europskim zemljama dobiti boravak? 2. Tko je izgladio spor i tko je nagovarao Luburića, da opet primi tog Stanića? 3. S kakvim je papirima došao u Španjolsku drugi put, kad je otišao ravno generalu Luburiću u Carcagente, i sada, kada ga je on ponovno primio? Tri puta je Ilija Stanić ulazio u Španjolsku. Prvi put tobože "bez papira". Tada je bio isprašen. (Izgnan iz Španjolske i otišao kod nekog Hrvatau Nice, Francuska, mo.) Drugi put dolazi ravno k Luburiću, dakle ima neke papire, a tako i treći put. Osoba, koja mu je dala te papire i putnicu, mora postojati. Možda su ta osoba ili osobe u samoj Španjolskoj, ja ih ne poznam. 4. Ako je istina, da Njemačka ni Francuska nisu dale boravak Iliji Staniću, nije li razlog u tome, što je on bio obični kriminalac i džepar? Ne znamo, da li je on doista i tražio dozvolu boravka u tim europskim državama, jer iz svega jasno proizlazi, da je Ilija Stanić imao zadatak ubiti generala Vjekoslava Luburića, i radi toga se je oko njega vrtio, ulazio i izlazio iz Španjolske i tako dolazio do putnih isprava. Ilija Stanić se je prikazao Luburić kao žrtva svoje političke prošlosti, ubijena oca križara, uništene obitelji itd. On je već prilikom prvog boravka kod Luburića mogao njega ubiti, da je bio osvetnik iz "obiteljskih razlog" ili zbog uvrede, koju da je pokojni general nanio njegovu ocu, ali on to nije učinio, jer nije imao do utančine pripremljeni i osiguran bijeg, i jer se Luburić nije tada nalazio sam u kući, nego su kod njega bila djeca, gazdarica i po koji prijatelj. Ilija Stanić je čekao točne naloge svojih naredbodavaca i ortaka, tražio je povoljan čas, da Luburić bude sam, da ima nakon umorstva osiguran bijeg, te da umakne kazi, kao što su umaknuli kazni svi dosadašnji UDB-ini plaćenici, koji su slične zločine počinili nad Hrvatima u Francuskoj i Njemačkoj.

Luburić je opet po preporuci "svojih ljudi" primio na hranu i posao Iliju Stanića, ali taj je morao stanovati izvan generalove kuće.

Ja sam u rujnu prošle godine 1968. razgovarala s Luburićem, i on mi nije niti jednom riječi spomenuo odlazak Ilije Stanića. (On to autorici ovog osvrta na pisanje Željka Bebeka nije mogao tada to ni reći, jer, po generalovu pismu dru. Peraniću od 16 rujna 1968. godine, kada se je povratio iz Madrida i zabojo svoj nos u drek svakadašnji, saznao šta je Ilija napravio i tek tada mu dao "pakrački dekret". Vidi opis br. 4. Mo. Otporaš.) iz kuće, ni upadicu s Drinom, smatrajući to valjda nevažnim. Upravo u to doba tiska g. Bebek svoju knjigu, osobno je uređuje, i stoga boravi u Carcagenteu. Neka nam g. Željko Bebek dopusti ova pitanja. On je bio namješten kao običan crtač kod nekog arhitekta u Valenciji. Poznate su nam plaće španjolskih crtača. Otkud g. Bebeku novac za put u Pariz? Otkud mu 57.000 peseta, koje je u gotovu platio pokojnom Luburiću na račun tiskanja svoje knjige, a koji račun ukupno iznosi 85.000 peseta? Otkud mu novac, da preko dva mjeseca "dijeli prostoriju s budićim ubojicom generala Luburića" u Carcagentu, to jest od 25.10 - 28.12.1968., kad nije radio ni kao crtač, jer je samo uređivao "svoju knjigu". (Tko ptočita knjigu dra. Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" uočit će iste brige i ista pitanja: Odkud Željku Bebeku taj novac za tiskanje knjige i novac za kupiti auto s kojim se je po Parizu i Francuskoj vozao s Ilijom Stanićem? Ja sam u utorak 10 siječnja 2017. godine nazvao osobu u Hrvatsku koja se temeljito bavi ovim slučajem. Ta osoba je preko brata Željka Bebeka stupila u kontakt sa Željkom Bebekom i kroz razgovor dotakli se pitanja i izvora tog novca. Željko je bio vrlo oprezan u razgovoru i rekao da mu je taj novac za tiskanje knjige i kupnju auta posudio brat Miljenko koji je tada živio i radio u Njemačkoj. Sve kada bi to i odgovaralo istini, onda bi to značilo da je Željko Bebek iz Valencije otputovao u listopadu 1968. godine kod svojeg brata u Njemačku, ovaj mu posudio toliku svotu novca da je mogao kupiti auto, platiti jedan dio za tiskanje njegove knjige; ali u isto vrijeme se postavlja jedno ozbiljno pitanje Željku Bebeku: Tko je njemu rekao ili javio da se ilija Stanić nalazi u Parizu kod dra. Peranića? Znamo iz Peranićeve spomsnute knjige da je zadnji pismeni kontakt dr. Peranić imao s Željkom Bebekom koncem 1963. godine. Po kojem ključu Željko Bebek je trebao ili morao nenajavljeno, i to po prvi put, 5 listopada 1968. godine ići posjtiti dra. Peranića na adresu 30 Rue de Jacob, Paris 6e., četvrti kat, spiralne stepenice. Ovo je jedno pitanje na koje može - ako hoće - samo Željko Bebek odgovoriti. Mo. Otporaš.)

Dobar mladić s navodnim znakovima ili bez?

Opet radi "dobri maldić" Ilija Stanić u generalovoj tiskari. Srdačno se šale on i Luburić. To je istina, jer je pokojni general volio šalu, rado se je smijao, bio je duhovit, i španjolski novinari su prilikom umorstva zabilježili, da nitko nije znao poput njega pripovjedati šale i viceve. Dokaz da je Luburić bio širokogrudan jest i u tom, što je prešao preko uvreda, nanesene njegovoj djeci i opet primio "rasplakanog sina". Opet i u ovom odlomku spominje g. Bebek nekakvu "ženidbenu odbijenicu", što je neukusno i dokazuje mržnju g. Bebeka prema djevojčici Drini.

Pripovjeda "bivši suradnik", da je Ilija Stanić postao i domaćica, jer je stara sluškinja bila otpuštena. Poznavala sam tu gospođu. Ona je udovica željezničkog službenika i imala je sina, koji je također neko vrijeme živio s majkom u generalovoj kući. Taj sin se je namjestio u jednoj banci u Valenciji, spremao je ženidbu, te je njegova majka, generalova "domaćica", koja je preko sedam godina vodila kućanstvo i brinula se se za četvero Luburićeve djece, upravo prošle jeseni pošla raditi na pakovanju naranča k budućoj punici svoga sina. (Kroz pisma u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" može se sve pronaći o ovoj gospođi Leonari, generalovoj "domaćici", njezinu sinu Bepo. O njima autorica ovog osvrta na pisanje Željka Bebeka govori. Mo. Otporaš.) Treba znati, da je Carcagente središte proizvodnje čuvenih valencijskih naranča. Ta je gospođa mogla puno više zaraditi tih nekoliko mjeseci, kad se pakuju naranče i dobro se plaća takav rad.

Osim toga služavke i domaćice su u Španjolskoj svakog dana sve skuplje, a general Luburić je bio siromašan i morao je paziti na svaku pesetu. Pokojnom "Maksu" dolazili su gosti sa svih strana, on je svakog počastio, ugostio, poveo taksijem u Valenciju, često dao i krevet, pa su kadkad i njegova vlastita djeca i on sam bili prikraćeni. Znao se je potužiti: - Dosta mi je već ovog "političkog turizma". Naši hrvatski emigranti dolazili su k njemu odsvud, a nije se baš svatko sjetio, da mu ostavi nešto za podmirivanje najnužnijih troškova, i još su mu oduzimali vrijeme od rada u tiskari. Hrvati i Srbi, uza sve svoje velike razlike, imaju ipak jednu zajedniču oznaku, a ta glasi:


ZA OVU ZEMLJOVIDNU KARTU HRVATSKE DRŽAVE USTAŠE SU SE BORILE.
…ase-su-se-borile


…1969-sesti-6-dio/


"GLAVU DAJEM ALI PARE NE DAJEM"

Vjekoslav Luburić nije bio prosijak, koji bi molio novac od svojih pristaša i stavio "namet na vilajet", već je svojim ljudima slao puno više novina, knjiga i brošura, nego li je za to dobivao u predplatama. Crko bih ja po našim hrvatskim stvarima, da ne tiskam i za Španjolce. Doduše imadem sjajnih i požrtvovanih ljudi, koji otkupe i razparčaju sve, što im pošaljem, ali tih je malen broj. A ja moram pakovati, nositi na poštu, plaćati poštarinu, i nitko ne zna, kako je to silan posao. "Obrana" mi je aktivna, ali "Drina" i neke druge knjige leže mi nerasprodane, i to je čisti deficit. Ovo su doslovno riječi pokojnog generala. (Prilažem ovdje jedan link na kojem se vidi zemljovidna karta za koju se je general Luburić iz svih svojih snaga i svoje ljubavi za tu Hrvatsku borio. Mo.)


NEĆU BRTE, KAD SAM DO SADA MOGA ŽIVIT KO’ ČOVIK, MOGU I OD SADA!
hrvatskoobrambenostivo.com
Ovu gore navedenu izreku mi je rekao moj otac Petar 1956 godine. Moj otac Petar Boban, Gabrić (1907-1981), bio je u Domobranima. Ranjen je bio na Kozari 1942. godine. Pričao mi je da mu je n…



U Madrid bi dolazio dva ili tri puta godišnje. Uvjek bi me barem telefonski nazvao, ukoliko nije imao vremena za duži razgovor. Poznajem stoga generala Luburića bolje od ikojeg njegovog najodanijeg pristaše, te premda sam po svom mužu Španjolka, ali po rođenju i po srcu sam Hrvatica, i stidim se, da Hrvati tako loše pišu i govore o Luburiću, dok ga Španjolci časte i za njim sada žale, a za života su ga dapače htjeli učiniti načelnikom u mjestu, gdje je prije živio. Imao je bliskih prijatelja među Španjolskim teolozima, generalima, aktivnim ministrima i političarima.

Ali vratimo se na članak g. Bebeka!

On piše, da se je Ilija Stanić pretvorio u pravu domaćicu, međutim taj je "dobri mladić" ubio generala, dok je ovaj kuhao ručak. Prema tome su u kući bez domaćice svi radili sve poslove. Nije dakle Luburić iskoristio radnu snagu "revolucionarnog suborca", svog budućeg ubojice. Ako bivši hrvatski general od 56 godina može kuhati, valjda to može raditi i mladi tapeter od 23 godina, premda je "prošao škole" na Golom otoku.

Ilija Stanić je odlazio na ples sa svojom zaručnicom ili s prijateljima i kasno se vraćao doma, što je također dokaz, da nije pokojni Lugurić držao tog svog radnika kao psa na lancu. Treba konačno vremena, da se nađe zaručnica, pogotovo, ako je ta djevojka iz dobre kuće, bogate i ugledne. Sjećam se da mi je pokojni general iza Božića o tom pripovjedao, te kazao kako je preporučio Iliji, neka se pristojno ponaša prema djevojci, jer sramota bi pala i na Luburića i na sve Hrvate.

Što su Ilija Stanić i g. Bebek razgovarali u svojoj zajedničkoj sobi, to samo oni znaju. Ako se je Staniću svidjelo poglavlje iz knjige bivšeg (generalova, mo.) suradnika o "Starima i mladima", znak je, da mu je ovaj to čitao, te da su imali dosta vremena za razgovor. (Radi se o knjigi Željka Bebek "Jedan narod u opasnosti", a poglavlje "Stari i mladi" se nalazi u toj knjigi na stranicima 433-454. Pročitao sam to poglavlje a radi se najviše o tome da je Ž.Bebek više puta citirao neke izvadke iz knjige koju je napisao Pavao Tijan "Mladost na bespuću": "Osoba i duh" svezak I., Madrid 1952. Koliko sam mogao shvatiti iz tih citata je to da je Pavao Tijan dao naglasak hrvatskim budućim pokoljenjima, čitaj "Mladosti" da se drže stari hrvatski boraca, stari hrvatski vrlina u borbi za prava hrvatskog naroda itd., dok je Željko Bebek isticao suprotno gledište, što bi se moglo zaključiti da su na putu "hrvatskoj mladosti" bili upravo ti "Stari". Mo. Otporaš. "Politički nezreli" Ilija Stanić "davao je utisak dobrog nacionaliste, ali bez vlastitih ideja: čak se nije oduševljavao ni za čije ideje."

"Utisak" g. Bebeka o Staniću je besmislen, jer "dobar nacionalist" mora se oduševljavati bilo kakvim nacionalnim idejama,ili Ante Starčevića, ili Stjepana Radića, ili pok. Ante Pavelića, ili čak Josipa Broza Tita, ali "suradnik pokojnog generala Luburića nam to objašnjava": "bitnošću njegove (Ilijine) osobnosti: sin je ubijenog ustaše, odgojen u hrvatskoj obitelji, ali također i na sarajevskim ulicama". Nema škole, proveo je tri godine u zatvoru, i nikad nije htio reći g. Bebeku za što. Svaki politički zatvorenik ili kažnjenik odmah kaže, da je bio na robiji, dapače to mu služi na čast, a ako je Ilija Stanić o tome šutio, odnosno odgovarao protuupitom: "A što ti misliš", (ja pomastio, mo.) onda je autor članka (Ž. Bebek, mo.) trebao "misliti" i posumnjati u svog sobnog druga, da je taj mogao biti u logoru i zbog običnog kriminala, te na to upozoriti generala Luburića.

Ilija Stanić je "sanjao o povratku doma i o tome vilo govoriti. Također o ženama i dobrom životu." Dakle Ilija je imao ipak svoje "ideale, kojima se je oduševljavao", ali preko toga g. Bebek prelazi "spužvom prek". On dalje piše: "Tipični hrvatski mladić današnjice, proizvod jugoslavenskog komunističkog društva". To nije istina. Ako bi takovi mladići bili tipični za današnju hrvatsku mladost, onda je najpametnije napustiti svaku borbu za hrvatsku državu, za slobodu, za pravo. Svi ćemo se upisati u komunističku partiju, vikati, neka živi Tito i Jugoslavija na čelu s "novom klasom" (Milovana Đilasa, mo.) i velikosrpskim partijskim vodstvom.

Nije to "tipični hrvatski maldić današnjice", gospodine Bebeče, jer to bi bila tragedija za hrvatski narod, gora od one 1945., kada su hrvatsku mladost između 20 i 30 godina Titovi partizani svlačili do gola, naređivali im, da kopaju sebi jame za grobove, a onda ih mitraljezima šišali, te još i danas uzaludno majke i očevi traže svoje sinove. Vi, gospodine Bebeče, time tvrdite, da su današnji mladići u Hrvatskoj plaćenici, ubojice, kriminalci poput vašeg sobnog druga i "dobrog mladića", a mi stariji ne dopuštamo da se vrijeđa hrvatska mladost u domovini, jer ona i danas znade, što znači "dulce et decorum est pro patria mori" (slatko je i časno umirati za domovinu).

Međutim nama je dosta hrvatskog umiranja, mi želimo da naša mladost živi, da i mi stariji doživimo mirnu starost, nakon svih užasa, koje smo prošli, nakon "Titovih univerziteta", koje smo neki proučili na vlastitoj koži, nakon grobova koji su se otvorili za našu braću, roditelje i rođake, i koje nemožemo posjetiti, nego su zarasli korovom ili su ima rasuli kosti, ili su jednostavno preorali grobove hrvatskih boraca. Prema nekom dirigentskom štapiću na nas danas grakću: "Banditi, ustaše, fašisti". (Ni danas 13 siječnja 2017. g. situacija u Hrvatskoj, što se tiče tih epiteta, nije ništa bolja, mo. Otporaš.) Tu ploču, navijenu već četvrt stoljeća, predobro poznajemo. I danas, dok prodavač novina u Zagrebu noseći pod rukom svežanj "Vjesnika", već u travnju ove godine"Ubilo NAM Luburića", dotle Vi, gospodine Bebeče, pravite obračun s mrtvim hrvatskim generalom, kome ste bili "suradnik", uži zemljak (par ili nekoliko kilometara kuća od kuće, mo.) s njim jeli i pili i šalili se.

…1969-sedmi-7-dio/

G. Bebek piše, kako u Iliji Staniću "još nije potpuno umrla hrvatska savjest, ali nije izgrađena prava nacionalna ni ljudska osobnost. Sve ovisi od budućeg "tesara", koji će obraditi ovu sirovinu. I često sam u duši prokleo one, koje su nas doveli u ovakvo stanje, kao i one, koji "ne tešu" ovu mladost prema hrvatskom modelu! Jer nema sumnje, da jugokomunisti ne gube vrijeme". Ne gospodine Bebeče, ne gube ga. Gubimo ga mi Hrvati, jer evo sad vam trebam tumačiti glagol "tesati". Od tog glagola potječu i složenice "istesati", "otesati", imenica "tesar", ali i "neotesane", to jest, koji nije "otesan", odnosno nije se dao, niti mogao "otesati, ili "istesati", pa ni uz najbolju volju svog "tesara".

U španjolskom jeziku postoji izraz "hat madera" u često normalnom smislu, i upotrebljava se za ljudsko biće, odnosi se na svojstva neke osobe, te znači "ima tu drva", ili "drvo je dobro i od toga će nešto biti, dat će se "otesati". Tesaru kadkada dođe pod ruku čvorava bukovina, zelena jelovina, gnjili panj, bivši hrast, i od toga jadni tesar ni uz najveću muku ne može ništa solidno načiniti. U narodnoj pjesmi Kraljević marko tek, kad se najeo i ponapio vina, mogao je iscijediti kap od suhe drenovine od sedam godina, ali Marko Kraljević iz srpske narodne pjesme bio je Srbin, a oni mogu sve.

Mi smo Hrvati skromniji, iako smo "koljači i bnaditi", te zato imamo još priličan broj neotesanaca, a među tu "zlatnu mladež" spada i Ilija Stanić, koji je došao s jasnom namjerom i određenim zadatkom, da ubije generala Vjekoslava Luburića. Kako je Luburić mogao "tesati" tog Iliju Stanića, koji je samo vrebao čas, kada će zaklati svog "tesara" i tako "istesati" djelo UDB-e i različitih služba, koje s njim zajedno rade! Nije istina, da je Stanić bio "bez perspektive", nego je istina, da je on imao točno određenu "perspektivu", sramotnu i koljačku, te određeni dan, sat i čas, kada će obaviti svoje nedjelo, zašto su se dobro pobrinuli njegovi naredbodavci i čitava mreža plaćenika, "neotesanih", često puta glupih, ali lukavih i prepredenih zločinaca.

Da je Stanić bio nekakav idealist i ubio Luburića, da se osveti za uvredu nanesenom njegovu ocu, ili jer je smatrao generala zaprekom svojim komunističkim idejama, onda bi to bio učinio davno prije, ali bi morao podnijeti i žrtvu i kaznu za svoje djelo. Vi g. Bebeče, pišete, da se "Luburić nije brinuo, što Staniće nema isprava, ni novca, a odjeće vrlo malo." Tri puta Stanić je dolazio s nekakvim ispravama u Španjolsku i iz nje izlazio, a nakon obavljena zločina, otputovao je brodom JUGOSLAVIJA. Imao je Stanić i novca, jer on je s vama stanovao nakon svog drugog dolaska u Španjolsku, te u idućem odsjeku svoje reportaže i vi sami pišete: "kasnije se ustanovilo, da je trošio velike svote i čak uvijek imao dosta stranih deviza: dolara i maraka." (Sjetimo se Ilije Stanića izjave sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969., u kojoj je rekao da je taksist koji ga je vozio od Valencije do Barcelone tražio 300 peseta a Ilija Stanić mu dao 500 peseta. Kada mu je taksist vraćao kusur, Ilija mu je odgovori: "...To je za teba, ja častim..." Mo. Otporaš.)

A gdje su vam bile oči ona dva mjeseca? Zar ste samo buljili u svoj rukopis i u korekture svoje knjige? Sva vaša raznježenost nad "dobrim maldićem" pada u vodu. Pa vi ste ispadali smiješni, dok ste ga hranili: "Neka se strpi. Jedan revolucionarac mora biti spreman na sve, odreći se sebe", a prije toga ste napisali, da se Ilija Stanić nije oduševljavao ničijim idejama. Pa vi ste onda mlatili praznu slamu, g. Bebeče, i onda nakon zločina ta "dostignuća" svoga mozga predajete Hrvatima u "Hrvatskoj Državi".

Ilija Stanić je bio nestrpljiv, jer se je bojao, da može biti otkriven prije obavljena zadatka, znao je, da mora sam naći povoljan čas, kada Luburić bude posve sam, da ga ubije i da to mora biti određenog dana i sata. Da ste vi bili oštrouman maldić, mogli ste već onda opaziti: 1: da Ilija Stanić ne kaže, zašto je bio u logoru: (ako je bio, mo) 2. da se ljuti na slabu plaću i puno posla, premda je imao stan, hranu i 200 peseta mjesečno. A zašto nije ostao raditi u Njemačkoj ili Francuskoj, kamo odlaze i španjolski radnici, da više zarade? Ako nije mogao ostati u tim europskim zemljama, morali ste ga upitati i za razlog. Vi mu pak savjetujete: "Oženi se, zaručnica ti je bogata" ili drugim riječima: "Prodaj svoju mladost i ljepotu za pare", što dokazuje, da i u vama postoji ponešto čudan "idealizam". I od kuće traže od Ilije novac. I od tamo mu govore: "Lip si nam, Ilko, i sve cure vele, da si lip. "Boja obitelj, koja od svog mladog sina zahtjeva novac, premda oni od kuće znaju, tko je njihov "Lipi Ilko".

Ali Ilija Stanić je dobar sin. Njegova oca je uvrijedio Luburić, rekavši, da su "ono sve bili ljudi bez iluzija, koji su se ostali boriti u šumama poslije rata." "Plemenito srce" Ilije Stanića povređeno je i vi ga, g. Bebeče razumijete, te doslovno navodite ubojičine riječi: "Bilo mi je gore, nego da me je udario nožem u srce" - i stoga idući odsječak vaše reportaže glasi:

"Osvetnik ili udbaški agent"

Stavljate se u pozu velikog arbitra, koji se pita: "Dok ovo pišem, vjerojatno je već započeo verbalni rat između jugoslavenskog i izbjegličkog tiska. Istina nije u ekstremima, nego negdje u sredini." U kojoj "sredini", da li u udbaškoj ili hrvatskoj emigrantskoj? Udbaški plaćenici redom ubijaju Hrvate emigrante ili ih otimaju, kao da je bilo malo prolivene hrvatske krvi već nakon rata 1945. Žeđ za hrvatskom krvi neuteživa je kod onih razbojnika na vlasti, koje vi g. Bebeče, stvarno branite, dodavši da je istina"po sredini", i prema tome hrvatski emigrantski tisak je u zabludi, pa i udbaški novinari su u zabludi, a istinu, tu "po sredini" znate samo vi. Možda je i tako. Zatim stvarate sumnju, da li su ubojicu pokrenuli osobni motivi ili je bio samo izvršitelj UDB-inih naloga? Ta, kud bi UDB-a nešto slično napravila? Sačuvaj Bog! Osobni motivi su mogući, jer ste se spretno pobrinuli tokom čitavog članka, da ih iznesete i nametnete površnom i neupućenom čitatelju, prikazavši "dobrog mladića" odgojena u "hrvatskoj obitelji i na sarajevskim ulicama", zatvorima i eto ponižena i uvrijeđena od lošeg "tesara" generala Luburića.

"Nema sumnje, da je Ilija Stanić prije 4 godine došao i izbjeglištvo s iskrenim namjerama. Njegov identitet, kojim se je predstavio generalu Luburiću, istinit je. Dakle, osvetnik?" O njegovu identitetu nitko ne može "bez sumnje" govoriti, jer priličan broj ljudi danas putuje s lažnim putnicama, pod krivim imenom itd. Da li je taj mladić pravi Ilija Stanić ili je uzeo njegovo ime, - znade policija, koja u svoj odjelu za identifikaciju o takvim stvarima vodi računa.


…e-dr-marin-sopta/

…-1969-osmi-8-dio/

Da je Stanić bio "obični osvetnik", on bi bio ubio generala odmah nakon nanesene uvrede, ako je ta uvreda baš tako jaka da zbog toga Luburić zaslužuje smrt, - a ne bi čekao, da mu bijeg bude osiguran. Dobro ste vi to sve zamislili, g. Bebeče, pa se onda "simtamačete", kako veliju naši Zagrebčanci v zagrebačkom tramvaju. Sada desno sad lijevo, sam, pa tam. Sad je Ilija Stanić osvetnik, (nekome je stalo do toga da Ilija Stanić bude kao "osvetnik" ubojstva generala Maksa Luburića, a ne kao agent/plaćenik Udbe; jer se u isto vrijeme nije moglo biti oboje: "plaćenik" i "osvetnik". Biti "plaćenik" znači zaštiti i sakriti sve naredbodavce, sve Udbine Operativce, sve izvore i sve urote. Mo. Otporaš.) sad pak udbaški plaćenik, ali pri svemu vašem prikazivanju - ubojica prolazi mnogo bolje od ubijen žrtve.

Vi kažete da se je "sve promijenilo za vrijeme njegova (Stanićeva) boravka u inozemstvu prošle godine". Tada ste i vi bili u inozemstvu, u Parizu i pišete "tamo se je sastao s jednim svojim starim prijateljem, za kojeg sigurno znamo, da radi za UDB-u". "On ga je" (piše g. Bebek) uvukao u njihove mreže. Kad se je vratio, već je imao zadatak". Pitamo vas, g. Bebeče: Otkud vi to znate? Kad ste to doznali? U Parizu? Ili u Carcagente-u? Prije ubojstva ili sad poslije zločina? kao potkrepu svojoj tvrdnji navodite četiri dokaza: 1. novac: 2. putovanje u Valenciju, sastanak s nekim čovjekom: 3. primanje putnice: 4. "znamo sigurno", tako vi pišete, da je odsio u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu i odund pisao pisma o priznanju ubojstva. (Ovo je uistinu jedno veliko otkriće koje bi mnogima moglo pomoći u otkrivanju istine o UROTI ubojstva generala Luburića. Čitajuću već nekoliko puta spomenutu knjigu dra. Peranića "UBOJSTVO GENERALA LUBURIĆA", uočljivo se može doći do zaključka da je dr. Peranić, čim se je poslije generalova pogreba vratio iz Španjolske, a to je bilo 28 ili 29 svibnja, dakle u isto vrijeme kada je ubojica Ilija Stanić davao svoju izjavu sarajevskoj Udbi, počeo prikupljati podatke, bilježiti i biljžke praviti, da za te podatke i bilježke, razglednice, pisma tj. informacije nitko nije znao osim dra. Peranića. Sada se jedno ozbiljno pitanje postavlja: Kako to da Željko Bebek mjesec dana i nešto poslije generalova ubojstva zna za ta pisma, a knjiga dra. Dabe Peranića je izišla i tiskana u New York-u tek 1984. godine??? Mo. Otporaš.)

Ne možete vi ništa "sigurno" tvrditi, jer vi niste znali dva mjeseca, da dijelite sobu s prefrganim udbaškim plaćenikom, koga niste bili u stanju niti ispitati, zašto je bio tri godine u zatvoru u Jugoslaviji, iako ste prilično razgovarali i vi mu čitali poglavlja iz svoje knjige. A otkuda vi. g. Bebeče, sad to "sigurno tvrdite". U drugom svom dokazu vi g. Bebeče, pišete: "Nesumnjivo se sastao s nekim čovjekom, koji mu je donio zapovjed i isprave". Taj čovjek je davao "jasan utisak stranca". Tko je taj "stranac"? Tko ga je vidio? Da li ga vi poznate? Četvrti dokaz: "Znamo sigurno, da je odsio u jugoslavenskoj ambasadi." I to vaše "znanje" prilično je čudno.

Zar vi mislite, da su oni, koji vode jugoslavensku ambasadu u Parizu, tako glupi i naivni, da će čovjeka, čiju sliku donose sve španjolske novine kao ubojice, te koga progoni Interpol, lijepo držati u ambasadi? Možda će za nj urediti i poseban izlog s narodnom nošnjom i vezivo kao okvir " lijepom Ilki" i "dobrom mladiću".

Pravi zločinac u Beogradu

Neka se sakrije Cristobal Colon pred Željkom Bebekom. G. Bebek nam je otkrio Ameriku, napisavši, da je Beograd planirao umorstvo Vjekoslava Luburića. Pri tome je bivši suradnik hrvatskog generala napisao ove riječi: Ubuduće se ne ćemo štediti". Sačuvaj Bog, g. Bebeče! Hrvatski je jasno, te gramatički i pravopisno pravilno, morali ste napisati: "U buduće nas ne će štedjeti" - a gornjem rečenicom vi ste jako zamutili već i onako muntu Savu. Kako ste lijepo i spretno umetnuli i zapadne "humaniste", iznoseći pisanje "Le Monde-a" i "Le Combat-a", (francuske poznate novine, mo.) koje kažu, da je ubijen "Hrvatski Eichmann" s 3000.000 žrtava na duši. A zar mogu ti zapadni "humanisti" bolje pisati, kad vi. g. Bebeče, bivši suradniče, obračunavate s mrtvim generalom? Kao "iskren rodoljub" trebali ste uraditi, dok je Luburić bio živ.

Nepoznato mi je, koji će to španjolski novinari "uskoro odgovarati pred španjolskim sudom", jer su optužili g. Oreča. (Jozo Oreč Hrvat iz Dervente u emigraciji od 1961. godine, jedno vrijeme živio u Australiji, postao članom Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, po zadatku vratio se u Europu, agenti Udbe su stalno vrebali za njim. Jozo Oreč se na koncu sklonuo u Johansbourg, južna Afrika, gdje su ga agenti zloglasne Udbe Vlado Pavlić i Branko Čučković pronašli i pred Božić, 18 prosinca 1978. godine ga namamili na noćni ribolov, ubili ga, strpali u vreću i bacili u more. Početkom siječnja 1979. policija je pronašla mrtvo tijelo Jože Oreča, ali su ubojice imali dovoljno vremena da su nesmetano preko Frankfurta utekli u Udbino skrovište Jugoslavija, isto kao i Ilija Stanić. Izvor Nova Hrvatska br. 6 1980., strana 17/18. Mo. Otporaš.) Čudno je, da g. Oreč nije odmah poslao svoj ispravak urednicima novine, čim je njegovo ime osvanulo u stupcima mnogih članaka, a vi ste mogli protestirati, što su novinari zabunom donijeli vašu sliku mjesto Stanićeve. Po zakonu štampe, imali ste na to pravo.

"Očekivao sam i neozbiljnosti od zaista neozbiljnog dijela hrvatskog izbjeglištva. Ali nikad nisam ni pomislio, da..."Pa dovršite rečenicu, g. Bebeče, prije koje ste opet vješto umetnuli, da su pristaše "Luburića optužili za zločin" prilikom atentata na Antu Pavelića. U onim časovima razgovarala sam s Luburićem, koji je bio bijesan od boli i srdžbe, jer pokojni general je ljubio Pavelića kao svog državnog poglavara, kojemu je on bio vjeran suradnik, iskreno odan, i nije bio kriv, što su ga mlada i neiskusna stavljali na visoke položaje, i na mjesta, koja mu nisu odgovarala. Poslije je bio odbačen kao stara cipela, te oklevetan i od svojih bivših gospodara i od novih gospodara u Hrvatskoj, čije klevete vi, g. Bebeče onako za usput, kao da nećete, ipak prenosite.


"JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA" - HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969.

…-kraj-ovih-opisa/

JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969., (deveti (9) dio) kraj ovih opisa.
otporas.com
JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA - HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969., deveti (9) dio) kraj I ja kažem NAPOKON će ove govdine ugledati svjetlo dana nova knjiga "SLUGA DOMOVINE" o Maksu Luburiću. Prva k




…-1969-osmi-8-dio

…u-makas-luburica/

U zaključku kaže g. Bebek, da ne piše nikakav nekrolog. To se jasno vidi, jer taj "Lanac" laži, iskrivljivanja činjenica i mućenja pojmova" u stvari je obračun s pokojnim Luburićem, a apologija ili obrana Ilije Stanića, Željka Bebeka i nepoznatog g. Oreča. (Možda ću kasnije ovdje iznijeti članak iz Nove Hrvatske br. 6 1980. "UDBAŠKI LOV NA JOZU OREČA", kako bi čitatelji bili upoznati tko je Jozo Oreč, mo. Otporaš.) "Činjenica je, da su Hrvati počeli ubijati Hrvate na raču tuđinca". To je istina. U savkom žitu ima kukolja, u svakom narodu izroda i plaćenika, špijuna i agenata, pogotovu u hrvatskom, koji već preko osam stotina godina nema svoje vlastite države, a ona za vrijeme rata trajala je samo četiri godine, i svi su se počevši od Talijana, Njemaca, Srba i komunista, te vlastitih izroda bacili na nju, da ju unište.

Vi se usuđujete napisati u svom članku: "U ovom slučaju izgubili smo dva Hrvata, dva suborca". Usporođujete ubojicu, plaćenika, običnog ganstera, koji iza leđa podmuklo ubija za novac, mladića koji hini, laže, koji je i vas varao ona dva mjeseca u zajedničkoj sobi, s generalom Vjekoslavom Luburićem, koji je uvijek bio hrvatski rodoljub i poginuo na izdajnički način za svoje ideale! To mi nalikuje na onaj sarkazam iz narodne pjesme, kad mrtvog Musu udara nogom Kraljević marko, i veli: - "Ustaj Musa, da pijemo vina!" ili kad "nježna" srpska pjesma završava: "Ode Marko poljem pjevajući, osta Musa nogom kopajući".

I sad g. Bebek u pjesničkom zanosu piše: "Teče hrvatska krv, koju prolijeva hrvatski nož za srbijanske dinare, a mi ne činimo ništa, da to spriječimo. To je ono bolno".

I ja kažem, da je bolno, što vi g. Bebeče, ovako tendenciozno i služeći se lažima, obračunavate s mrtvim čovjekom. Budući da ja kao žena i strana državljanka ne računam s budućim ministarskim foteljima, niti kanim doći "dijeliti vlast" u budućoj hrvatskoj državi, - pišem ove retke i tumačim ovaj zločin prema do sada poznatim činjenicama. Ne samo svojim "lancem" dezinformacija nego i poslanom fotokopijom novina iz Španjolske, g. Bebek se je dobro legitimirao. On je "Hravtskoj Državi" podvalio nepoznate novine "Las Provincias", sa senzacionalističkim naslovom "o misteriju oko identiteta ubojice", a zatim njemačke novine, u kojima njemački dopisnici iz Madrida pišu masne naslove "Kasna osveta na ubojici Srba i Židova"? ili "Tko je potegnuo nož na "Gospodina Vincente Garcia Pereza?" Tu je i "Vjesnik" s člankom Mate Rajkovića s neobično velikim i debelim slovima: "Koljač Luburić poginuo od noža"....(točkice su da ima par nečitljivih riječi, što uopće ne mijenja smisao članka, mo.)

Simbolično ubijaju koljača nožem, simbolično g. Bebek šalje svoj članak s ovakvim fotokopijama upravo "Hrvatskoj Državi", čije uredništvo nema pojma, što se je u Španjolskoj pisalo tih dana. Kako to, da niste poslali uredništvu "Hrvatske Države" naslove članaka iz velikih i ozbiljnih španjoskih dnevnika, kao što su "ABC" iz Madrida, "La Vangardia Espanola" iz Barcelone, sindikalistički popodnevni list "El Pueblo" i večernji dnevnik "Madrid", te "Arriba" ili "El Aleazar", koje su novine točno i objektivno pisale o ovom političkom umorstvu, jer su dobile informacije od španjolskih istražnih organa, od pokojnikovih prijatelja Španjolaca i od poštenih Hrvata, a ne od udbaških plaćenika ili agenata stranih obavještajnih služba?

G. Bebeče, u zdravom hrvatskom mesu ne treba mušičijih upljuvaka. Žalosno je, da dok Španjolci pišu obitelji mrtvog hrvatskog generala topla pisma saučešća i iskreno žale za izgubljenim prijateljem, dok tri tisuće španjolskih časnika iz "Plave divizije" dolaze svom protukomunističkom suborcu odati zadnju počast, - da vi kao Hrvat, (i nekih 3 kilometra od sela gdje se je rodio Vjekoslav Luburić, general Drinjanin, dakle susjedi, mo. Otporaš.) Luburićev uži zemljak i neko vrijeme njegov suradnik, ovako nečasno obračunavate s mrtvim lavom. Gdje su lješinari, dok je lav živ?

Ako su takovi vaši "mladi" u tom vašem slavnom poglavlju, jadne li nam hrvatske budućnosti! Zatvorimo onda dućan, bacimo ključ u more, povičimo - "Živela velika Srbija od Triglava do Vardara" i naka Bog poživi druga Tita! Ali - jer nije tako, jer osim takovih maldića kao što ste vi, imade još pravih i iskrenih Hrvata i Hrvatica, - ti će obračunati s udbaškom bandom, jer su i oni prošli škole, i to visoke, te umiju razlikovati dobro vino od kvsine ili octa.

Ines Vibrić de Castroviejo

Kraj ovog opisa.

Kako sam rekao u početku ovih opisa da ću na kraju donijeti moje mišljenje tko bi mogao biti pisac ovog osvrta na pisanje Željka Bebeka članak "LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA" - "Hrvatska Država" br. 171/172 svibanj/lipanj 1969. godine. Po sadržaju opisa i poznavanju stvari i situacije i samog generala Luburića, potpisana autorica ovog osvrta Ines Vibrić de Castroviejo bi mogla biti supruga glavnog i odgovornog urednika hrvatskog radio programa "GLAS MADRIDA" kojeg je uređivao prof. pavao Tijan, Neda, Nedjeljka Luetić, Tijan.

Mile Boban, Otporaš.

…-1969-osmi-8-dio

…u-makas-luburica/


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 4 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009