Sada je: uto lis 23, 2018 10:35.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 393 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 20  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:27 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
PISMA MAKSA LUBURIĆA.

Odmah naglašavam da posjedujem vrlo važnih pisama što u originalu što u kopijama od istaknutih osoba NDH, kao Poglavnikovih, Artukovićevih, generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića, Džaferbega Kulenovića i drugih. Ako bi ova pisma zanimala našu hrvatsku javnost, spreman sam ih iznositi na ovom Forumu kako bi se hrvati mogli upoznati idejama tih ljudi koji su djelovali u ODRAZU ONOGA VREMENA kada su se koplja lomila da se spasi hrvatsko ime i hrvatski identitet i stvori hrvatska državu itd. Koliko god će ova pisma biti interesanta, mišljenja sam da bi razni komentari na dotična pisma bili kamo/kud zanimljiviji. I ne samo to. Iznositi ova povijesne važnosti pisma bi se sačuvala jedna velika povijest Ustaškog Pokreta, njihovih pokretača i mnogih sudionika stvaranja NDH.

Donosim ovdje prvo (1) pismo generala Drinjanina upućeno Nikoli Perša u Toronto, Ontario. Mnogi koji pročitaju ovo pismo a nisu upoznati sa situacijom Hrvata velegrada Toronto, bi željeli znati tko je bio Nikola Periša i osobe koje general spominje u pismu. Sve te spomenute osobe nisu više među nama živima. Stoga bi bilo poželjno, iz povijesnih načela, ako netko iz Toronta ili okolice može pozitivno odgovoriti tko je bio tko i šta je tko radio za Hrvatsku ili protiv Hrvatske. Pozitivni odgovori bi mogli uveliko pomoći onima koji se budu bavili hrvatskom političkom djelatnom emigracijom.




(Ovdje je grb Odpora)

general DRINJANIN

15.XII.1965 Brat NIKOLA PERŠA

340 Shaw St.
Toronto, Ont.

Dragi brate!

Primio sam tvoje pismo kao i 2 dolara. Hvala na vijestima. Ta je stvar meni sada vrlo sumnjiva. Ja njega nisam poznavao nego ga je poznavao prijašnji urednik "Obrane" Bebek. (Ovdje se radi o Željku Bebek. On je bio početni urednik glavnog glasila organizacije Hrvatski Narodni Odpor. Prvi broj novine OBRANA je izišao na Novu Godinu 1963., mo, Otporaš). Molim te, da bi razgovarao o toj stvari sa bratom R. Gagrom, (Ratko Gagro (1913-1975) je bio jedan od značajnih Hrvata hrvatske zajednice grada Toronta, mo, Otporaš) a on će ti predstaviti koga od naših, koji možda poznaju Radoša odprije. (treba znati tko je bio taj Radoš, mo, Otporaš) Trebalo bi ustanoviti, jer je već sudjeno nekim našima radi Radoša, a izgleda da je i Stanko Čerkez bio s njim prije povratka u domovinu. (Koliko je meni poznato, naravno iz tada hrvatskog iseljeničkog tiska, da je Stanko Čerkez i još neki iz emigracije otišli u Domovinu "dizati ustanak" i čim su došli do Širokog Brijega ili u Široki Brijeg, bili su uhapšeni,mo, Otporaš). Ako nisi čitao "Obranu" br. 26, neka ti ju dade Gagro, pa pročitaj uvodni članak, gdje se o njemu govori. Svakako, sve je to čudno što on radi, pa ili je budala ili je agent Udbe, koji namamljuje ljude u njihove ruke. Dogovori se dobro s našima, a onda učini kako ti oni kažu. Možda bi bilo dobro, da bi uspostavio vezu s njime jer vjerojatno ima ih više u Beču kao Radoš i previše je ljudi stradalo, pa bi valjalo sa raznih strana pokušati saznati istinu. Mi ćemo i s druge strane poduzeti korake, a ti svakako dogovori s našima i učini kako ti oni kažu. S obzirom da mnogi naši mijenjaju adresu, šaljem ti i ovo pismo preko brata Gagre, jer je njegova adresa sigurna, pa će te on potražiti. Javi se i opet, grli te
tvoj odani

general DRINJANIN.


Ovo je prvo pismo. Bit će ih mnogo, ali sve zavisi o želji i zainteresiranosti Hrvata. Kako se vidi iz ovoga pisma da sam ja, Otporaš, stavio ili popunio prazninu u ovome pismu kako bih drugima dao do znanja da i oni stave svoje istine i vjerodostojne odgovore na sva moguća pitanja. Također se u ovom pismu može primjetiti kako je general Drinjanin bio oprezan i na vješt način poslao ovo pismo na svojeg glavnog Povjerenika HNO za Canadu ratki Gagri.

Molim one zainteresirane da se javljaju svojim komentarima, pitanjima i slično. Pozdrav. Otporaš


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:33 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Pismo dra. Miljenka Dabe Peranića svome vjenčanome kumu i suradniku MB.

New York, 15.XII. 90. (nisi mi javio da li si ovo primio o Izmirenju. Pozdrav, Miljenko.

(predmet)

O H.N.O

Po svoj vojničkoj veličini i sposobnostima, Generalu Luburiču je bila povjerena zadaća štititi povlačenje hrvatskih i savezničkih snaga iz NDH, kao i civila, koji su bježali pred komunizmom. To je on vršio sve do Bleiburga.

Ali uporedo s tim, mnogi su njegovi vojnici silom prilika morali ostajati u teritorijima iz kojih su se povlačile hrvatske jedinice, te je i General Luburić kao i ti sami hrvatski vojnici, stvarao odpor nadalazećem neprijatelju. Krajem 1944 g. je taj Hrvatski Narodni Odpor preuzeo znatne podhvate okupacionim komunističkim snagama, pogotovo poslije predaje odgovornosti Generala Luburića Hrvatskoj (državnoj,mo) Vladi u Bleiburgu, (koja je tragički nastradala poslije prisilne predaje komunističkim snagama) kada se je General Luburić sa dijelom svojih jedinica povratio u hrvatske šume i planine, te pružao sa njima po svoj Hrvatskoj ODPOR.

Geopolitičke su prilike formirale najznačajniji ODPOR u slavonskim šumama 1946, gdje su i General Luburić i General Boban djelovali tako da je Slavonija postala najjačim centrom ODPORA, čak sa svojojm vojnom glazbom. A u Lici se istakao satnik Rukavina, koji je u Gospiću nastupio "specijalnim" opunomoćenikom UDBE (po svoj prilici tada OZNE,mo), poslao sve hrvatske zatvorenike u Velebit na "streljanje", t.j. u slobodu, gdje su bili formirali novi Velebitski ODPOR. (Ovdje treba istaknuti da mi je sličnu stvar pričao i Ustaša Marko Miletić u San Franciscu koncem siječnja 1970 godine u mojoj kući, prilikom dolazka hrvatskog pjevača Vice Vukova. Satnik Rukavina se priobukao u Oznaša i tako prirušen u komunističko/jugoslavensko ruho došao kao specijalista pregledati - kako su ih oni tada zvali - tu fašističku bandu. Pri tome ih je sve poslao na "streljanje" u Velebit gdje su već jame bile iskopane za njih. Naravno da su ih tamo dočekale hrvatske jedinice Tome Župane, mo)

Međutim, H.N.ODPOR nije mogao dalje vojnički izdržati u Domovini, Jer je General Boban poginuo 1946, General Luburić bio teško ranjen. General Luburić je svoje jedinice prebacio u pasivni odpor njihovih sela i pokrajina, koji su prešli u civilni život, te pripremali čas budućih političkih djelovanja. Sam pak General Luburić, ranjen, pređe u Mađarsku, pod legitimacijom njemu poznatog Hortijevog časnika, izliječen je kao takav u mađarskoj bolinici, pređe u Austriju, preko Bavarske u Francusku, gdje je u rudniku zaštedio novac, za svoj put u Španjolsku, gdje 1847 g. formira Vanjski Front H.N.Odpora, koji uzdigne visoko nad sve ostale hrvatske organizacije, te 1964 g. pristupa novoj politici IZMIRENJA Ustaša sa Hrvatskim partizanima. Hrvatsko proljeće je bila prva javna manifestacija toga IZMIRENJA, uspon Dra. Tuđmana na Predsjedništvo Republike Hrvatske najjasnija je manifestacija hrvatskih Partizana i Hrvatskog Narodnog Odpora s Unutarnjim i Vanjskim Frontom Hrvatskog Narodnog Odpora.

Ovdje treba nadodati da je dr. Miljenko Dabo Peranić (1926-1995) s otoka Paga, selo Novalija, kao student (mislim teologije) i maloljetnik mobiliziran koncem 1944. u partizane, vido mnoge i okrutne partizanske i antifašističke počinjene zločine nad Hrvatima, počeo o njima, zločinima, svojim školskim kolegama govoriti i tako posta meta Ozne i dospio u logor Stara Gradiška. Po izlasKu iz zatvora dolazi u Pariz gdje doktorira glazbu. Napisao je tri obujme knjige na francuskom jeziku o staroj grčkoj glazbi, kao i o podrijeklom Hrvata još iz davnih davnina. Uz moju malenkost počeo je čitati Drinapress izdanja, novine Obrana i časopise Drina. Izražaji i pisanja su mu se dopali i tako je dr. Peranić prišao u organizaciju H.N.ODPOR 1962 godine.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:36 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu. Prvi (1) dio ovog pisma.

General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bavali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.


U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:42 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
ZADNJE PISMO MAKSA LUBURIĆA

Donosim ovdje za hrvatsku javnost zadnje pismo generala Drinjanina.Mozda se nece nikada (sa)znati za njegovo prvo pismo kada je pisano.
Zadnje pismo u životu generala Vjekoslava viteza Luburića je pismo pisano Koordinatoru Stjepanu ( Štef-u ) Crničiki ( 1903-2006, pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS)


general DRINJANIN:
18.lV.1969.

Dragi Štef !


Hvala na trudu, na vijestima, pozdravima i brigama za nas. Nisam ti se javljao, jer si stalno u pokretu, kako smo se dogovorili a kako sve ide u redu, nisam se požurivao. Ja sam dobro, logoraši su bili za praznike (po svoj prilici ovdje general Drinjanin misli na svojih troje djece koja su bila smještena kod nekoga radi škole a ova ih baba čuvala i na njih pazila preko tjedna dok bi oni išli u školu. Često bi dolazili kući za week-end gdje bi se oni osjećali kao "logoraši", misleći na logor Janka Pusta), baba nas obilazila, pa iako sam išao i u Barcelonu, sve je bilo uredu, i logoraši se vratili u logor, baba kući, a nas troje ko i obično ( ovdje general Luburić misli na Iliju Stanića - udbinog ubojicu - , Domci, generalov sin koji je stanovao sa njima i general), u redu. Danas je Domci bio kuhar, Ilija isto, i ja isto. I proživili smo , kako vidiš i ovo. Nema problema, i sada pravim OBRANU, ( novina, mjesečnik, glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Otpor HNO.), dovršili smo Dabinu povijest, (dr. pr. Miljenko Dabo Peranić (1926-1995) je bio uski suradnik generala Drinjanina. Dabina knjiga je: Povijest za vrijeme narodnih vladara.), otpremamo pomalo ono prije napravljeno, Mijatovića i Nikice. Dica dobro, zdravlje isto, a i vijesti su dobre. ( general pozetivno misli o hrvatskoj stvari a da ni slutio nije da ima guju ljuticu u svojim njedrima), kako od Tebe i Dabe, tako je već stigloa i od Stanića iz Hamiltona, ( potrebno je ovdje spomenuti da je u Hamiltonu živio jedan čestit Hrvat istim prezimenom Stanić i da je bio vjerni generalov suradnik. Nije mi poznato da li su ova dva Stanića rodbinski povezani.) da je bilo naroda iznad očekivanja u Torontu a nadam se da je ispalo dobro i drugdje. ( radi se o proslavama Dana hrvatske drzavnosti 10 Travanja). U Chicagu Grgić, Ilić, fra. Vendalin (Vasilj) i vitez Ćorić Dominik, naš kapelan, (radi se o glavnim govornicima na proslavi) pa vjerujem da smo i tamo dostojno svršili. Javljaju da ide dobro i fond za kuću u Torontu (kupnja Doma Hrvatskog Narodnog Otpora HNO),drugo ništa, posebno iz USA (ovdje se misli na Ameriku).

Bebek nam je poslao 40.000 P.(esota) i veli da će i drugo do kraja maja. (radi se o Željku Bebeku koji je od 1962 do konca 1968 godine radio sa generalom Drinjaninom u tiskari DRINAPRESS. On je napisao knjigu: JEDAN NAROD U OPASNOSTI i tiskao ju u tiskari DRINAPRES za koju nije imao novca da plati ni minimalne troškove. Tih 40.000 pesota su za tu svrhu) Kum Prcela (Ivan) piše za knjigu Blajburg ( Bleiburška Tragedija ) da će ju morati pregledati jezični i drugi stručnjaci, i da su odlučili cekati. (Koliko mi je poznato morali su (sa)čekati da se sakupi dovoljno dobrovoljnih doprinosa za pokriti troškove tiskanja spomenute knjige, koja je na koncu ugledala svijetlo dana 1970 godine).

Jedino nam se gazda od kuće joguni i sada traži 600.000 peseta, jer da je novac izgubio vrijednost. Rekao sam: njet. I bumo vidili.

Ovdje se treba objasniti hrvatskoj javnosti da je kuća u kojoj je stanovao hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić i u kojoj je bila tiskara DRINAPRESS, gdje su se tiskale mnoge knjige, časpopisi, letci, novina OBRANA i vojnićki priručnici za izobrazbu budućih hrvatskih vojnika DRINA, nije bila vlasništvo generala Drinjanina, nego je bila iznajmljena i pod kirijom.

Vlasnik kuće je htio prodati kuću generalu Drinjaninu u vrijednsti za 4.000 američkih dolara, što je bilo čudo manje od sada tražene 600.000 pesota cijene. General se obratio Hrvatima grada Toronto da bi mu oni prikupili sredstva da kupi ovu kuću tako da se ne mora preseljavati.

Evo šta o tome kaže generalov suradnik Ratko Gagro (1913-1975).

Pismo 11.3.1969.

Dragi Generale,

..." U vezi kuće sam sve razumio...Meni je to prva vijest da se prodaje...kako vi navadjate za $ 4.000...Moje je mišljenje da se da par stotina dolara kapare i stavi se rok mjesec ili dva ...Dotle treba dati vrimena organizaciji i pojedincima da se svota pronadje i dostavi za odredjeni datum...Ako svi zataje neće Šimunac, Stanić, Nikica, Ćurić i Gagro. Stoga kupite..."

Tako kaže Ratko Gagro o toj kupnji, koja se na svu hrvatsku žalost nije ostvarila, jer je neprijatelj hrvatskog naroda drugačije planirao...)

Sve to ovo pišem zato, da budeš miran, da se ne žuriš i dobro iskoristiš tvoje vakancije, kad si jednom već tamo i pare u put utrošio. ( Ovdje se radi o Stjepanu (Štefu) Crničkom koji je iz Clevelanda za tu svrhu došao u Europu kao Koordinator organizacija HNO.) Istina jest da je kuća bez tebe prazna, da i ja i dica ostasmo kao siročad, jer te smatramo dijelom obitelji. Mirica (generalova kcer) stalno pitala, a kad otvore televiziju i pokažu se "picolitinos", svi odmah na tebe misle, i o tebi govore. Fališ nam kao brat, otac, stric, pocolitino, što hoćeš, ali fališ. Ali još ima dana da budemo skupa i ne može se uvijek putovati. Pa iskoristi dobro, obadji i prijatelje a i prijateljice, a kad ti dojadi, a para nestane, ti lijepo kući. Ali nije hitnja, pa za to ne beri brige.


Nadam se da ćeš Dabi, (dr. Miljenko Dabo Peranić je živio u Parizu) zato šaljem na njega pismo. Pozdravi gdju Rolf, ako ju vidiš. Grli te tvoj odani


Vjeko.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:44 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu. Treći (3) dio

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

" Sve komisije za izseljenje (ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači "Sve komisije za izseljivanje..." Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo. Otporaš) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto"?

" Nalazim se kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjek. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira."

Da li ste čitali u "Hrvatsko Glasu", (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru."

" Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa."

" Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu."

" Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. "

" Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. "

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:49 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Sada ću donijeti odlomak jednog pisma kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću. Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.

Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame u Parizu 1959 godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je vodio Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme mise. Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću, predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je bilo poduzeće Librairie Hachette.

Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima koji nas tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pita da se učlani. Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak - koji se je zvao, ako se ne varam "šapirograf" koji bi se okrećao i dodirivao papir kojeg je mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred crkvom hrvatske Katoličke Misije.

Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959 godine, mnogi istaknuti predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960 na povratku za London kroz Pariz je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je pretvorio Ustaški Pokret u HOP. Na moj zahtijev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom traćio od dra. Peranića da se učlani u HOP. Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.

U to vrijeme sam dobiva od generala Luburića letke "Prvi Korak" i drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Kako se dr. Peranić sve više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.

Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, zamolio me je da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962 godine.

Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanima da im kažem sljedeće: Doktur Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum, on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA MAKSA LUBURIĆA.


Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.

general DRINJANIN
26.VIII.1962.

G.Dr. Dabo Peranić,
Pariz

Poštovani gospodine profesore!

Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na tom radu. Meni je neobično drago, da ste se posvetili tom razdoblju hrvatske povijesti, jer eto, u vremenu kada si narodi moraju inventirati priče o par stotina povijesti, mi brojima dva milenija hrvatske samosvjesnosti. Na Vama je zasluga, da ste nam ipak dali vjerodostojnu sliku našega postanka. Dosta je nama toga slavjasnkog (po svoj prilici Maks je gtio reći slavenskog,mo) masla, jer ono nas je dovelo na Bleiburško polje.

Ja sam imao uvijek veliku sklonosti za povijest, još u mastarskoj gimnaziji, dok nam je Otac Dominik Mandić bio profesorom i tukli se sa Srbima. Imali smo prof. Leovca, divljeg vlaha sa katedrom povijesti, i taj nas je tjerao da učimo imena Vladika, Hajduka, i govorio da nema hrvatske povijesti. Tada sam se pobunio,-ni prvi, ni zadnji puta, i donio mu Klaića i Šišića. Šta bi tek bilo, da smo imali stvari oca Mandića, Vaše, Šakača itd. Bio bi mu oči izkopao. Nu kako sam još kao dijete otišao na Jankapustu (ime logora u Mađarskoj gdje su se Ustaše trenirali za oslobođenje Hrvatske,mo), obustavio sam študirati povjest, a pridružio se onima, koji su htjeli pisati povijest....

Nu čim sam naučio madjarski, odmah mi se probudio apetit i počeo sam študirati hrvatsko-madjarske odnose i madjarsku, uopće povijest i kasnije pohodio slobodno sveučilište, koje daje kategoriju madjarskom narodu. Tamo sam odkrio nešto, što me sada vuče k Vama: turanska (iranska) teorija. Madjari su turani, a to znači iranska ravnica i ja sam o tome čitao bezbroj djela, slušao predavanja poznatog slaviste Dr. Rasza, i našao imena koja Vi spominjete. Dapače u jednoj svadji sa jednim madjarskim profesorom, a u onom prkosu, počeo sam mu spominjati imena Sarmata, Haravtha, Harouvata, te da smo mi bili elita u vojsci Darija, dok su oni, turani, madjari bili bili divlja plemena. Taj je čovjek bio zinuo kao som, odveo me svojoj kući i dao mi biblioteku na raspolaganje A ja bjež do staroga Marka Došena (Taj Marko Došen je kasnije bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora NDH, mo), koji je cijeli dan čeprkao po bibliotekama, ali kako nije znao madjarski, to bi meni donosio i podvlačio svugdje gdje je našao ime Horvat, znači Hrvat. Ja sam tako imao 2000 knjiga koje sam kupio i htio kasnije u Hrvatskoj stvoriti sa starim Došanom jedan institut za istraživanje povijesti, htjeli smo razvijati teoriju iranskog poriekla samo neka ne bude što sa Srbima ima veze. (That make sense, ovo ima smisla, mo) Kasnije je to propalo jer je za vrijeme revolucije uništeno. Šteta. Nu sada ste mi Vi i opet dali nade, da bi zaista mogli stvar postaviti na znastvene temelje . Tako se eto i ja smatram, uz Marka Došena, jednim od poklonika teorija o iranskom porieklu. Ja bi to činio i kada nebi bio uvjeren, nu ja sam siguran, da ćete vi jednom u Pešti naučiti madjarski, pa ćemo skupa čeprkati po starim bibliotekama i knjižarama, i naći sve one izvore, koji će Vam pomoći, da stvorite teoriju, i da ju branite pred svietom.

Ja ću pisati Anti Došenu, sinu pok. Dida Marka, s kojim sam u vezi i dobru prijateljstvu, da pogleda, ima li u ostavštini Dida Marka šta o tome. Nu prije bi moglo biti, da to ima kćer Dida Marka, a ta je udata za dra. Hefera (Stjepan Hefer nasljednik Poglavnika poslije njegove smrti i predsjednik HOP, mo) i to je već teže. (Postojala je velika zategnutost između Poglavnika i generala Luburića zbog dogovora s drm. Milanom Stojadinovićem o podijeli Bosne 1955 godine. Ta zategnutost je nastavljena i poslije Poglavnikove smrti, kako ovdje Maks i kaže: "...a ta je udata za dra Hefera i to je već teže...".) Nu pokušat ću.

Ja se nudim Vama kao suradnik i ako treba pomoći ću u svakom pogledu. Nastavite istraživanja. Ja ovu Drinu (DRINAPRESS u službi HNO je tiskala mjesečnik novinu OBRANA i tri puta godišnje knjigu Drina za izobrazbu budući hrvatski vojnika, mo) posvećujem Ocu Dominiku Mandiću, radi djela o BOSNI I HERCEGOVINI. Neobično bi mi bilo drago, kada bi Vi za taj broj napisali resumen, extrakt Vaših teorija i k tome aplicirati na VOJNU STRANU. Stara je hrvatska vojna povijest uopće povijest Hrvata, pa i dio nove, odnosno iz kraljeva i srednjeg vijeka.

Dakle jedna stvar, koju nitko dosada u hrvatskoj povijesti nije pokušao: najstarija vojna povjest Hrvata. Kako ste vidili iz Drina, ja sam uvijek pisao nešto iz povijesti, a sada donosim stvar puk. Pavičića: Vijna povjest Hrvata. Nu ta počima, kako ste vidili sa hrvatskim kraljevima. Nu to je mnogo manje interesantno. Ako Vi razradite teorije i primjenite na sedam Banova, kao šefova sedam ratničkih plemena, i njihov dolazak na jadran, kao i put, mačem u ruci, iz iranske ravnice, preko Dona, Bijele Hrvatske, Slovačke/ gdje ima hrvatskih sela najstarijeg oblika, koja sam ja išao posjetiti, ako pogleda geografske nazive u dijelu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Podkarpatske Rusije (gdje ljudi govore ikavski), naći ćete vojnički put starih Hrvata. I neka idju do djavla Srbi sa svojim hajducima, komitima, razbojnicima i vladikama.

Mi smo upravo sada stvorili POVIESNI ODJEL i mislimo tiskati jednu brošuru o našem vojničkom povlačenju, mislimo raditi na reformi, odnosno preispitivanju naše vojne povijesti od najstarijih dana s ciljem, da se preispitaju stvari sa općeg i svehrvatskog gledišta kroz vjekove ili milenija. Jer smo i balkanski, mediteranski i srednjoevropski-panonski narod treba postaviti svehrvatsku teoriju, odnosno stvoriti što dosada nitko nije pokušao filozofiju hrvatske vojne povijesti. Nije više interesantno da su se tukli katolici i muslimani i da je postojala Turska Hrvatska, nego da trebaju Hrvati teorije o UZROCIMA. Zašto se sve to dogodilo. To opet zasjeca u geopolitiku, koju sam s posebnim žarom študirao i posebno engleza Lidell Harta. Treba dakle pustiti na stranu kroničarsku /skoro novinarsku/ povjest, nabrajanja knezeva, pandura i paša, nego zahvatiti i stvarati filozofiju povjesti uopće i vojničke posebno, sa hrvatskim teorijama i pustiti nas kao antemurale (preziđe kršćanstva, mo), kao turski pašaluk ili habsrburžki lebensraum. Idimo dalje. Ja bih želio hrvatsku/ vojnicima dati nešto više iz dva razloga: da već jednom otresemo komplekse inferiornosti prema Rimu, Beču, Pešti, Beogradu i Istanbulu, pa da stvorimo vlastiti put, iz Irana na jadran, teoriju Velike Hrvatske, koja je iz geopolitičkih i geostratežkih razloga dolazila pod utjecaj, utjecaj jednih i drugih, ali je uvjek sačuvala svoj personalite. S druge strane želio bi hrvatskom malom čovjeku probuditi apetit za više ciljeve, koji daju smisao životu i smrti, a to je znati živiti, umirati/ u sferama Historije i veličine, a ne tapkati u kaljuži hrvatske nazdravičarske kortežke i stranačarske duševne bijede, kao i danas, kad ima maksovaca, jelićevaca, heferovaca, mačekovaca, itd. ali nema perspektiva veličine, slave, slobode, obraza i časti.

Jesti li spremni suradjivati sa Drinom i Drinjaninom, pa makar nas naši politički proleteri napadali da smo fanatici, i k tome, da smo i ubijali kako bi Hrvatska bila velika, snažna, ponosna, pa ako treba i ipmerijalistička, prodorna, borbena zavojevačka. Znajte da ako ne predjemo u ofensivu i stresemo blato, ići ćemo sa Srbima kao baba za misarima.

Ako jeste spremni, kao Dr. Peranić/ ili pseodonim: recimo bojnik HARAUAIT ili sl. napišite predhistoriju Hrvata kao vojnog naroda. Ja ću reproducirati klišeje, i staviti da sam ih uzeo iz Vaše knjige, da se time Vi pokrijete / Oh Bogovi, povjesničari i koljači skupa / ili prema Vašim željama. Voljan sam to ukrasiti lijepim klišejim, koja ako ne trebate možete posuditi, a ja bi napravio separate od toga, i Vama darovao kao brošuru, sličnu ovima, koje imate. Vi se tako možete materijalno pomoći i nastaviti rad. Uvjek, naravno, računajući na našu pomoć. Mogli bi stvoriti i mali KRUG PRIJATELJA DRINE - "IRAN" i okupiti intelektualce i raditi skupa i stvoriti školu. HRVATSKA ĆE VOJSKA POMOĆI TU STVAR i smatrati se počašćenom.

Pošaljite na, ako mislite, da je pametno, jednu fotografiju Vašu, klišeje, ili otiske, pa da još u ovom broju posvećenom fra. Dominiku, dademo novu verziju stare nam slave. Srdačni pozdrav g. Galiću (Stanko Dujam Galić 1901.1971, od starog Kaštela, živio u Parizu, naš zajednički prijatelj,mo) i ostalima, pozdravlja vas Vaš odani general Drinjanin. podpis.



Eto, to je prvi pismo generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću. Ona dvojica su pokretači PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:51 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napasti da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je mešu njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti mešu Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, je ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo"). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtana na podrušju Hrvatske.

Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 09:56 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Ovdje donosim jedno okružno pismo u obliku letka upućeno, kako se u pismu kaže, hrvatskim borcima, društvima, skupinama, pojedincima i hrvatskoj emugraciji općenito. Ne znam tko još ili koliko nas ima još živi danas da imaju original ovog okružnog pisma. Ja ga imam i izvijet ću ga na ovim stranicama u par nastavaka po rednim brojevima, tako da oni zainteresirani mogu pratiti ovu ozbiljnu situaciju koja je dovela do potpunog razlaza između zadnjeg Zapovjednika HOS generala Vjekoslava Maksa Luburića i Poglavara NDH Poglavnika dra. Ante Pavelića. Nadopunit ću neke mene poznate stvari poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja ovog okružnog pisma koji iznosi nekih dio ili početak uzroka tog razlaza. Što je najžalostnije da u ovom okružnom pismu nije naveden i datum kada je pisan. Pošto su mi donekle neke stvari poznate i po pisanju ove okružnice, to bi moglo biti po raspletaju svih dogodovština početkom godine 1956.Ako netko uz ovu temu imadne bilo kakovo ozbiljno pitanje, zamolio bih ga da se preko ovog Foruma javi. Hvala. Otporaš


HRVATSKI NARODNI ODPOR - Okružno pismo br. (1)

POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE

Hrvatski borci! Braćo Ustaše, Domobrani, Legioneri, Mornari! Hrvatski emigranti!
Hrvatski borci, društva, klubovi, logori i skupine po svietu dobivaju, čak i avionski, novi list iz Buenos Airesa, kojeg izdaje Vlaho Rajić, a zove se "SLOBODNA RIJEČ". Znam da debeli paketi tih novina idu redovnim putem na sve naše skupine po svietu. To je nastavak neslavno preminulog "IZBORA" a Rajić je, poput Šubašića (Ovdje se radi o Stjepanu Šubašiću koji je bio urednik časopisa "IZBOR" a ne o dru. Ivanu Šubašiću koji je bio u sastavu jugoslavenske kraljevske vlade u Londonu i kasnije šurovao sa Titom s kim je sastavio prvu komunističku jugoslavensku vladu u kojoj je on bio ministar vanjskih poslova, mo), jedan od onih, koji je ponudio Srbima pola Bosne i pripada "genijalnoj" skupini Hrvata, koji žele mir sa Srbima, odricajući se sami sebe, svoje prošlosti, ustaške revolucije i pola Bosne! Rajić je napisao pred tri godine debelu knjigu ničega, samo da može na kraju predložiti mirno riešenje i razlaz medju Srbima i Hrvatima tako, im prepustimo Sarajevo i pola Bosne, te još neka područja, kao pola Istre, koju ni Tito nije prepustio Talijanima. Rajić je cielog života, kao i Subašić, bio nepopravljeni Jugoslave, bio je medju onima, koji su izdali Hrvatsku 1918. god., služio je sve srpske režime, bio je uviek protiv nacionalista i ustaša, da sada pod starost, i opet ponudi Srbima, ne cielu Hrvatsku, nego pola Bosne.

"DRINA" (br.1-3 1956, imam taj broj,mo Otporaš) donosi opširni material o svemu, a vas upozorujemo, da znate o kome se radi, i da najenergičnije poduzmete korake i povratite taj novi izdajnički list onome, tko Vam ga je poslao bez Vašeg znanja. Povratite list i kašite u skupnim pismima tom nepopravljivom izdajniku, da će ga hrvatski borci, kadli-tadli staviti pred ustaški sud i suditi radi vele izdaje. Izrazite svoj prezir prema čovjeku, koji je ponudio Srbima pola Bosne i našu VJEKOVNU GRANICU NA DRINI, za koju je proliveno (Vidi Adil Zulfikarpađić PUT U FOČU, veljača 1942., mo) more krvi načih najboljih sinova. Preživjeli borci bezmrtne Legije Smrti, Francetićeve Crne Legije, pripadnici domobranskih i ustaških postrojba, koji su branilo ideale na Romaniji i na Drini, izrazite svoj prezir i svoju osudu prema onima, koji zatajuju krv Vašu i Vaše pale braće, stotine tisuća muhadžira, ponosnih koljenovića hrvatske istočne Bosne! Osudite onoga, koji vara hrvatsku javnost očitom laži da Srbi imaju imaju u istočnoj Bosni većinu, kada je poznato svima nama da BAŠ U ISTOČNOJ BOSNI HRVATSKI MUSLIMANI IMAJU OGROMNU VEĆINU, a da Srba ima u zapadnoj Bosni, gdje prema zamisli velikosrba od Pašića do Stojadinovića, nadiru prema moru i prema Slovencima, da se spoje i uguše hrvatski narod na području, gdje danas srbokomunisti vrše istu misiju. Kada bi se Srbima predala istočna Bosna i sarajevski kraj srednje Bosne sa Sarajevom, tada bi Srbi, nakon što bi doklali što Koča i Peko nisu poklali, sutra tražili i zapadnu Bosnu, jer bi u njoj imali većinu! Zato listovi Dra. Milana Stojadinovića, kao buenosaireška "Srpska Zastava" i traže granicu na Kupi pod Zagrebom i zahtievaju hrvatski Dubrovnik!

(Ta "Slobodna Riječ" donosi na str. 4 tri bilješke pod skupnim naslovom: UPOZORENJE BJEGUNCIMA IZ JUGOSLAVIJE, i u jednoj bilježci daje znati tim bjeguncima iz Jugoslavije, da je informiran iz nacionalističkih krugova, da su isključeni M. Luburić i S. Rover iz nacionalističkih redova, i da vlada medju istima velika radost!

Moja nota. Tko pažljivo bude ovo pratio olako će uočiti nagomilanu napetost između Poglavnika i Maksa Luburića. To je naš zajednički jugoslavenski neprijatelj iskoristio do te mjere da se je izvršio atentat na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 travnja 1957 godine u predgrađu Bueos Airesa. Napetost je išla tako daleko da se čak optuživalo generala Maksa Luburića da je on sa svojim ljudima izvršio taj atentat. to se je mogo čuti i sinoć 7 svibnja 2012 g. u emisiji o jugoslavenskoj tajnoj službi, gdje je ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić otvoreno lagao da je u tom ubojstvu na generala Drinjanina indirektno sudjelovala i Poglavnikova supruga Mara.)


Tako, nakon što je neslavno preminuli " Izbor " godinu dana unapred davao znati, tko će iz nacionalističkih redova biti eliminiran, i nakon što je srpski sluga Subašić javljao u osobnim pismima odluke, koje će se donieti, i koje su se doniele nakon izvjesnog vremena, tu je novi izdajnik, koji je informiran iz "nacionalističkih krugova", kakva radost vlada, jer se obistinilo ono, što je " Izbor " najavio u svom listu, a Subašić u osobnim pismima najavio sa strahovito mnogo vjernosti.

Sada je jasno, koji smo branili ideal na Romaniji, Drini, Ivan Planini i diljem svete hrvatske grude, koji su to "nacionalistički krugovi", gdje srpske sluge Subašić i Tajić znaju davno prije, nego mi svi skupa, šta će se dogoditi i šta se je dogodilo.

Ako nam se ne bi uzelo za zlo, postaviti ćemo sliedeća pitanja:

a). koji su to "nacionalistički ktugovi", gdje imaju društvene prostorije, tko im je šef, zapovjednik, vodja, predsjednik ili tajnik, kakovi nazov imaju, koji list zastupa njihovo stanovište, šta je njihov cilj, koji im je program, ideologija, i tko su im pristaše, sljedbenici i vjernici?

b). kako to, da poznati ustaški generali, zapovjednici Zborova, članovi Glavnog Stana Poglavnika, sabornici Hrvatskog Sabora, povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, Zapovjednici Ustaške Obrane, Upravitelji Ustaške Nadzorne Službe, rukovnici (po svoj prilici pukovnici, mo) Poblavnikove Tjelesne Bojne, saznaju iz novina onoga, koji dieli Bosnu, da je izvršeno ono, što je najavio Subašić, koji nas je zvao "ustaškom paščadi", a Srbe braćom, dok smo mi krv lili svakodnevno za Ustašku i Poglavnikovu Hrvatsku?

c). kako to, da je brat S. Rover, Glavni Povjerenik Hrvatskog Narodnog Odpora za Oceaniju, bio najprije ukoren što je vraćao pakete " Izbora ", zatim po ministru Iliću zazriešen dužnosti Glavnog Povjerenika, zatim ustanovljeno da Odpor uopće ne postoji, zatim ukoren što nije dobro podpisao proteste, (ovdje se nesumnjivo radi o prosvjedima koje su Hrvati u tadašnjoj političkoj hrvatskoj emigraciji slali novoj argentinskoj vladi koja je progonila i hapsila državotvorne Hrvate, osobito Poglavnika i pripadnike ustaškog Pokreta, koje je jugoslavenska promidžba optužila da su bili na strani Perona i njegovog režima. Tada je Poglavniku prijetila opasnost uhićenja i mogućeg izručenja Titinoj Jugoslaviji, kao što se je desilo i s Adolfom Eichmannon 1960. kojeg je nova argentinska vlada izručola Izraelu, mo, Otporaš), koji su upućeni za Argentinu, zatim ukoren, što novom "vodstvu" (te godine 1956 Poglavnik je preimenovao Ustaški Pokret u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP u kojem nije bilo niti jednog istaknutog Ustaše/borca NDH, osim nekih nevažnih ili niži častnika i dočastnika, mo, Otporaš) nije dao dovoljno navca (što sve možemo dokumentirano dokazati), a na kraju, kada su Rovera njegovi zapovjednici, general Drinjanin i pukovnik Pušić, uzeli u zaštitu, da je na kraju proglašen - izdajnikom i krivcem za tragediju Bože Kavrana? Zar se je smjelo tolerirati Rovera, da je udovoljio zahtjevima "vodstva", makar je na njemu bila sumnja izdaje?

d). kako to, da se na izdanog ustaškog častnika nabacuje optužbom, i to najtežom, a unapred se isključuje svaki dokazani postupak, sudjenje, kao i unapred odbija materijal, kojeg Roverovi zapovjednici posjeduju kao rezultat istrage od dvije godine?

e). kako to, da se sada iz "nacionalističkih krugova" nabacuju optužbom suradnje sa komunistima na suradnike Odpora, kao Rovera, kada je Hrv. Narodni Odpor već pred godinu dana u svom letku, koji je rasturen po cielom svietu u mnogo tisuća primjeraka (br. 19. od 26.1.1955. okružno pismo br. 7,) dao na znanje hrvatskoj emigraciji, da komunistički agenti iz Beča pokušavaju doći u dodir sa predstavnicima nacionalista, izmedju ostalih, i da infiltriraju svoje agente u naše redove, i to u vrijeme, kada je Subašić sablazno protiv svega što je nama sveto, protiv svećenstva, protiv same dogme i doktrine, kada je provodio svoje "antiklerikalno manhitanje" otvarajući razornom duhu, sumnji i kulturnom razkolu? Kako se može svoj vlastiti frakaso pokrivati nečastnom optužbom protiv onih, koji su imali hrabrosti upozoriti na komunističke i srpske agente medju nama, koji su hvalili Nedića i branili Mihailovića, zvali ih patriotima, a ustaške generale, pobjednike četničke vojske na Ljevču polju običnim koljačima i zločincima, pa čak napisali i to, da se ne zna tko je otac hrvatskome generalu Luburiću, pobjedniku sa Ljevča Polja?


Moja bilješka. Kako sam prije rekao da je ovo početak početaka razlaza Poglavnik/Luburić. U svim ovim ovim unutarnjim prepucavanjima, samo naš hrvatski neprijatelj se veselio i od veselja ruke trljao i smutnje ubacivao gdje god je to trebalo. Poznavajući površno ovaj slučaj, drugim riječima vrlo malo, a za današnje naraštaje - možda dovoljno -, postavlja se sada pitanje dali je i koliku ulogu u atentatu na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 Travnja 1957 godine u blizini Buenos Airesa, direktno ili indirektno, igrao dr. Milan Stojadinović, koji je godinu dvije ranije s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem razpravljao o podijeli Bosne. Dr. Milan Stojadinović je imao brata u četnicima kojeg je srpska Udba držala u zatvoru i uvijek ucjenjivala i preko njega slala poruke bratu Milanu Stojadinoviće. Možda će još o tome biti govora u ovim opisima.


f). Kako to, da se tek nakon Subašića, Rajića i Stojadinovića, negdje uz "srpsku i hrvatsku šljivovicu" došlo na to, da je general Luburić i u prošlosti počinjao djela, koja da sada treba u emigraciji spriečiti? Koja su to djela? Gdje i kada su počinjene? Zašto se to prije nije spriečilo ili zašto se "takova djela" nagradjivalo najvišim činovima, počastima, odlikovanjima i položajima? Kako to, da jedan Subašić i jedan Rajić, mogu u listovima, u novinama, u razgovorima sa čestitim hrvatskim emigrantima, govoriti u ume "nacionalističkih krugova" i konkretno u ime osoba, da se treba odreći onih, koji su "za sve krivi", a to su Ustaše i svećenstvo, na koje se baca ljaga, da su klali Srbe i time krivci "za sve", a da se, time ubija moral hrvatskih vojnika, koji će i sutra morati krv liti i tući se protiv vojvoda Gazde Stojadina (mislise ovdje na dra. Milana Stojadinovića, mo), koji unapred traži Bosnu i granicu na Kupi i traži hrvatski Dubrovnik, a daje izjavu o "mirnom razlazu". Kakav bi taj razlaz morao biti? Gdje? I zašto treba uništiti Hhrvatski Narodni Odpor i " Drinu ", (časopis kojeg je izdavao Hrvatski Narodni Odpor za obuku i izobrazbu budućih hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, mo) koja je uzela za lozinku i ove rieči:

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, a zovemo se " D R I N A "

Zašto proglasiti Rovera izdajnikom, a Drinjanina krivcem za ono, što se u prošlosti dogodilo, kada znamo da Srbi i opet spremaju isto ono, i da će se morati odgovoriti silom na silu, puškom na pušku i krvlju na krv palih Hrvata? Zašto se u nebesa dizalo Stojadinovića, kada se zna, da je pao baš zato, jer mu nije uspjelo terorom uništiti naš odpor i rješiti hrvatsko pitanje? Zašto uljuljkivati u san sigurnosti hrvatsku emigraciju i hrvatski narod, kada je jasno, da se Srbima oduprieti možemo samo snagom oružja i moralom hrvatskih vojnika, koji se ruši od tamo, gdje se sprema izdaja Bosne i Drine, a time i ideala na kojima može počivati zgrada NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE?

Tražimo odgovor na gornja pitanja i od Rajića i od Subašića, ali i od "nacionalističkih krugova", koji su nam naprtili na ledja neprijateljstvo Crkve, peronistički frakaso, podjelu Bosne i izdaju Drine, i da raskol medju dobrim i vjernim Poglavnikovim ustaškim fanaticima, borcima, kojima nije trebalo stvarati zasluge riečima, nego borbom, djelima i krvlju kroz 25 godina, kroz četvrt stoljeća ustaške revolucionarne borbe u prvim borbenim redovima. danas, tobože, brane Poglavnika oni, od kojih smo mi morali braniti i Poglavnika i Hrvatsku kroz mnogo godina. Izbijaju na površinu tipovi, koji su deset godina sjedili u zaprećku, kada smo mi, Hrvatski Narodni Odpor i " Drina " razvili ustaški i Poglavnikov stieg! Tražimo da se stvore naše institucije, da proradi naža vlada, da se stvori Glavni Ustaški Stan i Vrhovno Zapovjedništvo HOS-a, da djeluju Ustaški, Vojnički, Stegovni, i Častni sudovi, da šačica intelektualaca, koji su sami sbe proglasili "vodstvom" i "nacionalističkim krugovima", razbijaju ono, što smo stvarali čestitim radom kroz dugi niz godina, ne može se dogoditi, da izdajnici, kao Subašić i Rajić, te razni promičbenjaci postavljaju i smjenjuju generale i vojnička zapovjedničtva, i ne bi se moglo dogoditi, da se izigrava auktoritet Poglavnika u malim trzavicama, svadjama i ambicioznim obračunavanjima "vodstva". Danas se ne kolju Srbi radi "Izbora" što je navodno bio cilj, nego se koljemo mi Ustaše, jer su ne Srbima, nego nama na ledja uprtili "Izbor" i njegov otrov, i jer i opet na isti način rade sa drugim nečastnim tipom, Rajićem.

Čuvajmo auktoritet našeg Vrhovnog Zapovjednika, Vodje i Poglavara, Poglavnika dra. Ante Pavelića za najviše poslove!

Čuvajmo jedinstvo, koje neka dostojno predstavlja Hrvatska Državna Vlada i njen Predsjednik Dr. Džafer Kulenović! Neka se sa više dojstojanstva biraju ministri i upotrebljava ime Vlade!

Stvorimo GLAVNI USTAŠKI STAN, koji neka provede ustaški preporod i neka vodi poslove novog hrvatskog narodnog Ustanka, novog 10 travnja, bez koga nama nema povratka! Neka Stegovni sudovi Glavnog Stana, kako predvidjaju i Ustaška Načela, vrše stegovnu vlast i izriču osude nad ustaškim častnicima!

Pomozimo HRVATSKI NARODNI ODPOR I " DRINU " koji u Domovini i izvan domovine, u tudjini, okuplja hrvatske borce i spremaju ih za njihovu novu misiju, za novi hrvatski ustanak, novu borbu i novi DESETI TRAVNJA. Bez borbe i ustanka nema povratka u Hrvatsku! Neka rade i druge organizacije, ali se ne smije zaboraviti, da nije sav narod u emigraciji, i da nije sva emigracija u Argentini, ni sve Ustaše u Domu (ovdje se misli na službenu adresu Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu gdje je bilo glavno sjedište HOP-a, mo), odakle ras Vrančić (ministar hrvatske državne vlade dr. Vjekoslav Vrančić, mo), novi vodja novog vodstva poručuje: idite od nas! Tko ste to " Vi " pa da idemo od " Vas ". Kuda? Zašto?
Zar nije nama mjesto ovdje, iza Pirineja, gdje je vodstvo svih protukomunističkih pokreta na svietu, i gdje je novi Antikominform, pod vodstvom generalisimusa Franka, pobjeditelja nad komunizmom u vrijeme, kada je Subašić u svojim tadašnjim novinama hvalio Moskvu, komuniste, a Franka i novu Španjolsku nazivao onim imenima, koja prišiva danas nama? Zar braća iz "nacionalističkih krugova", sa kojima ima tako dobre veze Subašić i Rajić, misle da će se Hrvatska osloboditi sa onim radom, kojega oni provadjaju na drugom kraju svieta i najudaljenijoj točci na kugli zemaljskoj od drage nam Hrvatske? Argentina je izvršila svoju misiju, a ta je bila spasiti glavu i reorganizirati se, pa sada samo životari i izživljavaju se u nostalgiji starih dana, stare slave, kada je jasno, da su novi centri u Munchenu, Madridu i Washingtonu, gdje se sigurno nije moglo rješiti hrvatsko pitanje Subašićevom antikomunističkom kampanjom i peronističkom propagandom. Treba istini pogledati uoči i odstraniti iz našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novom putevima, bez Rajića, Subašića i nestrpljivih "nacionalističkih krugova", koji su nas i doveli u ćor sokak, iz kojeg moramo naći izlaz, a ne prikrivati svoj frakaso napadajem na one, koji na vrijeme pokazaše prstom u izdajnike i srbokomunističke agente medju nama.

Mi smo za ustašku i hrvatsku revoluciju, najprije u našim redovima, a onda smjelo napried u borbu za Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer narod od nas očekuje više, nego što mi činimo! Mi smo za hrvatsku i ustašku legalnost i državni kontinuitet! Nezavisna Hrvatska Država (to je bilo u početku originalno ime ustaškog pokreta pod kojim je imenom izlazila novina u Chicagu NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA, mo) i ustaška revolucija žive u nama i mi ih se ne smijemo na nedostojan način odricati, nego se spremiti na novu borbu i nove žrtve. Židovi, Arapi i ostali narodi oružjem u ruci krvare za svoj ideal i nama mora biti jasno, da bez borbe nema Hrvatske!

Živio hrvatski Suveren, Poglavnik i Vrhovni Zapovjednik, Dr. Ante Pavelić!
Živio sin Bosne i Predsjednik Hrvatske Državne Vlade Dr. Džafer Kulenović, branitelj Drine!
Živio neustrašivi Kardinal Stepinac, koji nije ni pred srbokomunističkim sudom zatajio svoje Hrvatske, nego ju je tada i uniek neustrašivo branio pred slobodnim svietom i savjesti čovječanstva!
Živio Hrvatski Narodni Odpor, koji nastavlja radom i žrtvama tako dugo, dok se ne ostvari Nezavisna Hrvatska Država sa granicama na Drini!
Živila " Drina ", (misli se na časopis "Drina", knjiga za odgoj i izobrazbu budućih hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika, mo) koja će Vam skoro stići veća i bolja, ustaškija, hrvatskija i borbenija nego ikada dosada!
Živili sviestni hrvatski borci diljem svieta, koji ostaju nepokolebivo na stanovištu, koje smo iznosili kroz pet godina, i koje jedino može dovesti do NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE gdje će VLADATI BOG I HRVATI!
Za Poglavnika i Dom Spremni! Bog i Hrvati!

HRVATSKI NARODNI ODPOR (general Drinjanin)

Ovdje se može primjetiti početak i završetak razlaza između Poglavnika dra. Ante Pavelića i generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Poglavnik je preimenovao Ustaki Pokret te godine 1956 u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, ali je i dalje ostala suština i jezgra ustaških načela u HOP-u. General Drinjanin ovdje kaže: "...Treba istini pogledati uoći i odstraniti od našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novim putevima..." Ti novi putevi su započeti razlazom Poglavnika/Luburića 1956 godine., i taj razlaz je dove do PORIKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj Drnini 1964 godine. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 11:15 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Pismo generala Drinjanina
25. lX. 1968.

Dragi Miljenko !

Ovo je treća tužopoljka o "narodnih vladari" (radi se o knjigi koju je dr. Peranić napisao: Hrvatski Narodni Vladari, mo). Ispravio sam tekst, biografije banova i nadpise ispod klišeja sravnio nekako sve i nije problem samo u onome što su zajebali Mlečani, Bizanti i Vlasi, nego i moj Ilija (radi se o Iliji Staniću, mo) i Pepe, (radi se o Španjolcu imenom Pepe koji je bio zadužen voditi tiskaru DRINAPRESS, a ne kako je to Ilija Stanić neki dan rekao u sedmom (7) DVD serijalu "jugoslavenske tajne službe", da je on vodio tiskaru DRINAPRESS i pravio korekture. Korekture je pravio Željko Bebek, kada je bio tu, dr. Peranić iz Pariza, gdje sam imao priliku osobno mojim očima vidjeti, jer smo skupa radili on i ja u istom poduzeću Hachette, general Drinjanin i drugi, mo), pa je sada problem uglavnom u razmjeru naslova i podnaslova, grupacija: uvodnih poglavlja i tri glavna poglavlja. Osim toga u klišejima. Ti si istina ostavio sve to uredjeno, no klišeji su isto skupi, barem novi, a nije teško ni druge skupiti nego je problem u novima, koje imam, a neznam da imam, i u onima u Klaićevoj knjigi, kojih ima a nigdje ih nisam prije vidio. I k tome jučer sam dobio knjigu koja nam uz Klaića može dati desetak stvari iz onog doba, od kojih neke imamo, neke ne, a nebi smjeli faliti. Radi se o knjizi KROATISCHE ADRIAKUSTLE od Vladimira Marića, na njemačkom jeziku, gdje ima stvari baš iz onog doba. Opet: Neke imamo, neke ne. Možda bi mogao sve to nekako srediti, ali sa manje kriterija (kako se iz ovoga vidi da general traži od dr. Peranića "...Možda bi mogao sve to srediti, ali sa manje kriterija...", mo) nego ti, ili skupa, - ali ostaje ono iz predgovora, uvoda, gdje smo stavili "NO" - a neznam zašto. Ima nekih darovnica, ima bilježaka, ima bilježaka. (dva puta u tekstu, mo). Prelamanje se mora početi izpočetka. Nemože se tu ništa improvizirati, a ima i mapa, ima "vladarskih tabla", koje će valjati vjerovatno umetnuti, - a sve to skupa bi riješili za dan-dva, ali sam nisam u stanju. (Dr. Peranić je često puta išao kod Maksa upravo poradi tog i kod njega bi ostao po par tjedana. Meni bi Dabo Peranić ostevio ključ svojeg poštanskog pretenca kako bih mogao podizati poštu, pregledati ju i što bi bilo hitno potrebno bih slao na Maksovu adresu, mo) Bojim se opet slanja po pošti, jer se zagubi i onda odoše Banovi, koje si izmislio, pa ćemo čekati opet 100 godina na novog Dabu, dakle teško mi je dati to iz ruka. Možda se ustanem koji dan ranije, pa opet zabodem nos, i to bi bilo definitivno zabadanje pa da vidim bili to prelamanje mogao riješiti, nu bojim se. Svakako bi mogao sravnati klišeje koje imamo, tako ako bi došao, da bi...to sredili.

Pisao sam ti za Iliju. Ovdje nije mogao ostati, jer je naivan i glup, i nabasao na kućni osinjak, inače nema grijeha. Poslao sam ga do onoga našega Hotelijera (Lončarića, mo) u Bendirom, ali ne će ni jednog Hrvata osim za gosta, a to znači plati, jer inače belaj. Zato sam učinio što nisam htio ništa od te ***are, jer sada nabraja tko je sve od Hrvata prao guzicu u Sredozemlju na njegov račun. I Ilija nema gdje, pa sam mu savjetovao da prodje granicu i dočepa se Francuske ili Švedske, dao mu novaca i dao tvoju adresu. Rekao sam mu da kaže da je rodjak Marijin (Marija je supruga Dabe Peranića, mo), a ona kako je Francuzica, (naturalizirana Francuskinja, mo) može mu pomoći, pa ako se smjesti, neka ti pomogne, a ako ne sa njihovim papirima može lakiše za Švedsku, neka pomogne Mikuliću (Stipe Mikuli povjerenika HNO za Skandinaviju: Udbin agent Kubura Kukuraš ga ubio pred Božić 1975 god., mo) Ovdje sezona gotova, a on budala, i bolje je da traži neku slouciju za sebe, i ako čto može za Hrvatsku učiniti, neka učine. Rekao sam mu da kaže da dolazi iz Jugoslavije, jer ako odavde ide, neće mu dati papire. Ako se može, pomozi mu da dodje do papira. Pošten je i ima ih dosta koji su bili s njim na Golom Otoku. (ovo treba ispitati do utančine. kako se do sada zna on nikada nije bio na Golom Otoku, mo) Držao se dobro.

Tako sada imaš osim brige za Banove i Bubrige, (dr. Peranić je imao problema sa bubrezima. Često se je tužio, mo) i Iliju. Mlad je, zdrav, raditi može, pošten je, velikih problema neće praviti, bojati se nije. Ako se ne može, nitko mu nije kriv što je glu bio na mjestu, gdje je bio. On to i priznaje, ali mu nema koristi od toga.

Danas sam dobio pismo i od Nikole iz New yorka, (brat Marije, supruge Dabe Peranića. Zvao se Nikola Šonje, mo), pa ako bude što trebam tebi javiti, učinit ću to kasnije.

Inače ova knjiga na njemačkom je prekrasni album slika, državotvorno, najljepđe što sam dosada vidio o Hrvatskoj, pa i pametno je struktuirano jer govori o ADRIJI I HINTERLANDU, a to je Hrvatska do Drine. Ukusno, nešto u bojama, lijepo sve, skladno i osvaja.

Dobivam Vijesnik u VUS i vidim da Tito zauzima stav iz 1948. i k tome organizira radničke i dječke čete za gerilski rat. (ovo je bilo odmah iza krize Čehoslovačke kada su jedinice varšavskog Pakta umarširale u Prag 21 kolovoza 1968., mo) Opet će dignuti pare kapitalistima, i što sam ti pisao, raste upis mladih članova SK, a i ugled njegovih, jer Rusija neće zagaziti na Balkan iz dosta razloga. Ne barem sada. Nigdje nevidim proruskih stavova u Hrvatskoj, a ni u Srbiji, iako ih ima. Htio bi i o tome s tobom govoriti. Poslao sam ti novi POSEBNI PRILOG (radi se o novini "Obrana", mo) i dogotoviti ću OBRANU skorom. Ako bude VIJESTI INTERESANTNIH ŠALJI. I odmah poslije o RANKOVIĆEVCIMA, ali iz nove perspektive. Spojiti sa stanjem, inače zastari.

Poljubi Kitu (kćerka Dabe Peranića, mo) za moj, a Mariju za vlastiti račun. Grli Vas sve stric Maks.
(ovdje je Maksov podpis)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 11:24 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA - DRINJANINA

Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969 godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Karkagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradit toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisko. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga radvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Otporaš

Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969 g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.

Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov - Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godina, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktuale bez posla po Europi. Željko Bebek (o Željku Bebeku se uistinu treba posvetiti jedna velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina, mo) je već tada, navodno, bio u rikama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na "obuku" i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u štampu Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako - po računu Udbe - u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući - jer je poznato da je General bio oprezan - željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968 dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) ( Dr. Peranić u svojoj knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47 : "... Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbilno. Nismo se htjeli brukati u Drina.pressu.

Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:

"Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968 god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima "nešto" novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i moža je već i pametniji".

Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslućati. Nije htio poslušati savjete. - Ali važnije je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom "Bimbo" u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948 godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo). Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: " Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku".

General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko (Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. ( Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se ide lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESs i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata).

Pokopan je veličanstveno uz učešće dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: " Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?". Domagoj je odgovorio: " Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju ". General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.

General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, (druga strana) dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 godina, Drina 13, Vjekoslav 12, a najmladjoj Marici je 11 godina.

Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj "naš brat X.", mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti?)

Smijemo Vam (pismo je pisano meni i mi smo se uzajmno tako oslovljavali sa "Vi", mo) za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice. ( Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56:

"...Pogrebu je prisustvovao i Vel. Beluhan, kojemu su "povjerovali" vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile...

Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjoloac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemogu će mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastave. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o "srbokomunističkoj zastavi", mo) ...

Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali - i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.

Kako "slučajno" našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979 god., mo) i kao "slučajno" je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali - i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreža četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu...

Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom "Sinu Hrvatske - Padre Eugenio" (hrvatski svećenik Eugen Beluhan, mo) - - na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci...(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) ( Za podsjetiti je da je dr. Peranić stiga u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo)..." kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbači počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom - da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. - Jest, nad grobom Generala viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.

Tek ćeteri dana poslije Generalova umorstva stižemo podpisani i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbačka mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četiri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.

Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.

Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) podpis

Ovdje je nadodano rukopisom dra. Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:

" Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gor. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga,mo) i svima.

Tvoj Miljenko.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 11:32 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršanić (1917-1995). Ante Kršanić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršenića osamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršenić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su u duplikati, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Poradi dužine znosim ga u tri (3) nastavka i u cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni, ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke.

ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

T A J N O.
Stan, 20 listopada 1953.

Dragi brate !

Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

1. Znam da ste svi zabrinuti radi "DRINE", i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak "DRINE". Redovni broj 7-8 pretvoren je u "Domovinski broj" i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da žete se svi veseliti toj činjenici, jer je "DRINA" izvršila svoju misiju. "DRINA" radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila "DRINA", i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. "DRINA" ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, - kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje "DRINA" bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.

Dvobroj 9-10 izišao je i već je odpremljen. Odpremljeno je ...komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti. ( Gospodin Ante Kršenić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je "naški" i došli smo "iz staroga kraja" samo da se ne maže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:...Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije...Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš..., mo). Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja "DRINA" ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.

III. S ovim brojem "DRINE" dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo: domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format "DRINE" je nastavak tradicije "Grića" i "Ustaše", nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi "DRINA" bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.

IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su "DRINE" izlazile do 1956 godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš)

V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme, fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle sve "DRINE" i "OBRANE" pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina "ustaške" borbe u obrani Hrvatske Države, mo) Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas, na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati ne napisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: "Čovjek i znanost u službi rata", "Ljudi, ideje i djela", "Stratežki vidici", "Dokumenti, koji obtužuju", "Iz poviesti našeg rata", "Iz Erine torbe" itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.

VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. viditi ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema naćim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u forjim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za odstanak.

VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim "prijateljima".

Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i rodi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni.
Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski vodiči svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao i uviek u poviesti, da odgajaju naš podmladak.
Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića da je dijete partizana, mo otporaš)
Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole - i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunovič Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih.
Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJA SE I DANAS NALAZI. ( Ne zaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953 godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. rada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim pute. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo) i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja.
Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.

I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

ZPID ! General Drinjanin (potpis)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 11:35 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
PREKO TISUĆU ČESTITKI GENERALU DRINJANINU!

Vezano uz temu "ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA" prikladno je ovdje iznijeti i mišljenje i mladoženje Maksa Luburića kojeg je on pisao svojem prijatelju, suradniku i povjereniku HNO Anti Kršeniću. Koliko god ovo pismo ili ova pisma Maksa Luburića trenutačno izgledala ne zanimljiva, doći će vrijeme kada će netko s oduševljenjem tražiti informacije iz ovih pisama kako bi mogao - ili kako bi mogli - napisati ISTINU o Maksu Luburiću.

Maksa Luburića treba promatrati iz TRI DIMENZIJE. Prva (1) Vjekoslav Luburić kada se je rodio i gdje je odrastao. Druga (2) njegova prva emigracija i vojničko školovanje i gerilska izobrazba na Janka Pusti gdje mu je Jure Francetić dao konspirativno ime Maks. U ovu drugu DIMENZIJU spada i ratno razdoblje 1941-1945 i sve njegove borbe u očuvanju i obrani NDH. Treća (3) njegova druga emigracija, pokretanje organizacije HNO i časopisa "DRINA" od kojeg imena je on prozvao sebe GENERAL DRINJANIN, ženidba s jednom otmjenom Damom Španjolokom i razlaz s Poglavnikom drm Antom Pavelićem.
Ove tri (3) DIMENZIJE treba posebno razraditi i kroz njih opisati: (1) Vjekoslava, (2) Maksa i (3) Drinjanina. Jedino tako - po mome skromnom mišljenju - može se ISTINA pisati o Maksu Luburiću.


H R V A T S K I N A R O D N I O D P O R
Ured Glavnog Tajnika br. 01215

15 DIC. 1953

Dragi brate !

Radi nastalih promjena i reorganizacije posla molim Vas, da bi me u radu pomogli pridržavajuči se sliedećih tošaka.

1. Moja nova adresa jest ova:
Roberto Campos Caballer,
Apartado 979
Valencija, Espana

2. Nije potrebno stavljati nikakovo drugo ime, nadimak, oznaku, čin, ustanovu itd. Samo i jedino kao gore. Svako drugo ime samo otežčava rukovodjenje pošte, posebno one preporučene. Osim toga i nehotice odajemo kretanje naše pošte i naše veze.

3. Svaku novčanu pošiljku treba slati zračnom poštom i preporučeno, po mogućnosti u čeku. Ček uvjek treba glasiti samo na ime ROBERTO CAMPOS CABALLER, i ništa drugo. Svako drugo ime otežčava promjenu. Ako je manja svota ili se nema mogućnosti slanja preko Banke, tada je uputno staviti novce u plavi papir, staviti unutar pisma, čvrsto zaliepiti kuvertu, i uvjek preporučeno slati. U popratnom pismu napisati u koju svrhu se šalju novci i kuda treba poslati potvrdu.

4. Svu poštu, suradnju, reklamacije i narudžbe za "DRINE" treba slati isto na adresu kao gore, ako to Vi šaljete, ili pak netko koga Vi dobro poznate i smatrate potrebnim, da mi se javi. Sva ta pošta i tako mora biti meni osobno poslata, jer taj dio posla vršim. Slati, dakle, izravno, jer uštedimo na vremenu i radu.

5. Kada nam se traba javite netko, koga osobno i dobro poznate, ili se radi o široj masi, tada neka se jave na našu adresu šire poznatu, a to je:
"DRINA" Apartado 5024, Madrid, Espana

6. U koliko netko tvrdi, da nije primio odgovora, prigovara poslovanju "DRINE", nije dobio potvrdu na poslate novce, nije mu želji udovoljeno, nije dobio "DRINE", ili je pak promjenio adresu, tada mi to javite, da mogu stvar ispitati. Kraj je godine i želimo, kao i lanjske godine, izvršiti pregled našega rada. Mnogo je posla, ljudi su isto netočni, težka su vremena, pa je lahko moguće da ima i propusta na našoj strani. Bit ću zahvalan za svaku objavu u tom pravcu.

7. Zahvalan bi bio svima, da mi jave: kada su primili "DRINU" br. 9-10 jer je nevjerovatno, da su jedni dobili, drugi ne. Možda da je negdje zapelo. Javite nam to odmah s tošnim danom primitka i eventualnu promjenu adrese, opaske s obzirom na naš okružni list o promjeni u "DRINI" itd.

...... ....................

"DRINA" br. 11-12 (Božić i Nova godina), u punom je poslu i izlazi za koji dan na preko 100 stranica. To je naš odgovor na glasine neprijatelja o "crkavanju DRINE".

Prilažem moju Zahvalu na čestitkama za vjenčanje i Božićnu i Novogodišnju čestitku s molbom, da to uručite onima, koji su preko Vas te čestitke poslali, podpisali itd. Toliki je broj (preko 1.000) stiglih pozdrava i čestitaka, da je upravo nemoguće svakom posebno odgovoriti i zahvaliti mu se. Braća će shvatiti.

Uz naš vojnikčki pozdrav.

Za Poglavnika i Dom Spremni !
(ovdje pečat/žig HNO) General Drinjanin

(podpis)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 11:39 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
KROZ ZRCALO IDEJA MAKSA LUBURIĆA!

Kada čitatelj pročita jednu knjigu, kroz izraženi sadržaj iste nesumnjivo če doći do zaključka kuda je sadržaj knjige ciljao. Ista stvar je i sa pismima generala Drinjanina. On je pisao mnogima i nikada se za sigurno neće znati broj Hrvata kojima je pisao niti broj pisama koliko ih je napisao. Ali za sigurno će se znati - i zna se - da je svako njegovo pismo pisano iz ljubavi prema Hrvatskoj i kako pomoći Hrvatskoj. Svako pismo započimlje: "Dragi brate, draga hrvatska braćo, braći Hrvatima itd". Ovo spominjem zato da poštovani čitatelji kroz čitanje ovih Maksovih pisama sami ocijene smijernice pisanja Maksa Luburića. Kroz ova pisma je izraz Maksove ljubavi prema Hrvatskoj. Otporaš.

(ovdje je grb HNO)
general DRINJANIN
stan dne, 29. X . 1956.


Dragi brate. (Radi se o Anti Kršenić,mo)

Primio sam Tvoje drugo pismo od 20. X. kao i prilog za "Drine". Hvala na pomoći za "Drinu", i prilažem potvrdu. Molim da se bratu Vidiću u ime moje zahvališ na daru za "Drinu". Hvala na tako iskrenom i opširnom pismu. Nastojat ću biti isto tako iskren, kao i uviek.

Ja sam podpuno složan s Tobom u Tvom kriteriju, da, "Drina" nebi smjela napadati. Moj san je napraviti "Drinu" kao svetište nacionalnih težnja, prema poviesnog, političkog i vojničkog štiva, bez napadaja, bez prgavosti i sitničavosti. Pritisak je naših ljudi, da se odgovori, jer su na fra Borić i Majić zaista bili prešli sve mjere razumljivog i poštenog. Svaki kaže, da ih se napada i zamjeruju i onako što neidem putem "Izbora". (Časopis koji je izlazio u Argentini,mo) Ja sam nastojao ipak kritizirati pojedince, a braniti instituciju i ne dozvoljavam da se generalizira. Ostaje nam vjera u sebe i u borbu. Zato moramo voditi računa i o borcima i njihovu raspoloženju, jer ih pomalo rastvaraju i mnoge privlače sebi propagandom, koja nije uvjek čista. Znate svi Vi u USA. da je ključ rada u rukama svećenika, koje je ipak državotvorno. Ja sam to svećenstvo ipak branio, a osudio pojedince. "Hrvatska" (novina koja je izlazila u Argetini, mo) bi to zapravo trebala činiti, ili netko drugi, pa da mi nemoramo. Mnogi najbliži suradnici isto žele, da se napada, odnosno brani, jer su vrtemena težka i prilično luda. Ja ću na prvoj sjednici Stožera predložiti s dva rješenje:

a., da se "Drina" ne bavi time,
b., da se u posebnim okr. pismima rješi ta stvar i napadne onaj tko je to zaista zaslužio. Hvala Tebi na savjetu. Ja želim izdići "Drinu" na viši stupanj i znam, da je to nemoguće ovako.

I sada kada pišemo "Jadransku Drinu" uz suradnju sviju, molim Tebe, da mi napišeš nešto za ovaj broj. Možda malo podrobnije o Korčuli, (Ante Kršenić je iz Korčule, mo) narodnom odporu itd. Učini to, ali što prije. Ako imaš fotografiju Korčule, pošalji. Napravi jedan mali dopis, sada je baš prigodno.

Krnjević (dr. Juraj, u to vrijeme glavni tajni HSS, mo) hoće Hrvatsku, ali je pitanje, kuda će ju strpati Maček i društvo, koje govori u ime HSS! Oni su razdielili uloge - i opet po starom, pa tko ispliva - s njim će i posle - tražiti više. Tako nikad Hrvatske. Ne niečem nikom hrvatstvo, tek upoznali smo te ljude, što su išli sa svakim, ali još nisu nikada čisto, jasno i glasno za Hrvatsku Državu! Krnjevića poznajem iz naše prve emigracije, ljudski je mizerija, politički je kao i svi iz fine garniture te nesretne stranke u kojoj počima osvajati pristaše Košutić za političku suradnju sa Titom. Oni igraju na tri karte, ali kasno stignu na sve, jer se neće izložiti, neće umirati nego žele vladati, biti "uz vladu, pri vladi", kako je pokojni Radić volio, a ja vjerujem da ima samo jedna politika, ta je ustanak (podvučeno, mo) na strani Amerike (podvučeno) za Hrvatsku (podvučeno). Sve drugo je - samoubojstvo. Krnjevič kaže, da je protiv Jugoslavije, Maček je za nju, a onda Krnjević kaže, da je 100% sporazuman s Mačekom. Bog i vrag ih nebi razumili, ni odgonetnuli.

A sada jedna obiteljska nota: Bog neka poživi tvoju zlatnu kćerkicu Lindu Marie - i dao Ti svemogući još dosta andjelaka, možda kojeg andjlaka u hlačama, ali svjedno, sve što Bog da, je zato, jer tako mora biti. Ja sam kao lud čekam nasljednika jer smo 400 god. uviek prvo muške imali, i to je jedno čudo, ali bi bio sretan i sa kćerkicom isto kao i sa sinom.
(Ovdje se mora nešto pojasniti. Inače, moglo bi doće do jednog velikog povjesnog propusta. Kako se je moglo vidjeti po datumu da je pismo pisano 29. X. 1956 god. Posjedujem karticu u originalu koju je general Drinjanin poslao Anti Kršenić kao čestitku na rodjenju njegove kćeri Drine. Citirat ću doslovno:
" Zahvalni Svevišnjemu Saopćujemo Vam Radostnu Viest, Da Nam Se je Rodila Kćerka D r i n a
Dana 12 veljače 1956 god.
Sretni Rodlitelji Isabel i Vjekoslav Luburić ", mo)



Čestitam i neka bude berićetno. Gledajući sviet i tamnu budućnost istog, možda je ipak bolje imate kćerke, jer ih neće rat zahvatiti kao sinove. Sreća roditelja je u djeci, a zdravlju, napredku....i utjeha je za starost u vjekovnoj dobroti. Za ovo su bolje curice, zasladjuju život. Mi očekujemo u veljači - ili malu Drinu ili Vjeku, pa neka se širi vira Isusova, kako kažu kod nas. Ako u mene bude sinova, a u tebe kćeri, pa ćemo ih ženiti i vezati tako Hrvatsku i Ameriku, Korćulu i Hercegovinu! Rukoljub Tvojoj milostivoj supruzi, pahuljica od poljubca malom čedu, Lindi Mariji, a Tebi hrvatski pozdrav,
odani Tvoj
Drinjanin.
Bog!


Nota:
Koliko sam ja do sada moga saznati iz raznih izvora i sa raznih strana u Maksa Luburića se rodilo četvero djece, i to po redosljedu: Sin Domagoj 1955, kćerka Drina 1956, sin Vjeko 1957 i kćer Marica 1958. Ovi izvori su prepisivani, dopisivani sa svih strana. Kroz ova pisama će se za sigurno saznati prava stvar, jer će to doći iz ruke i pera samog Maksa Luburića.

Sa moje strane ću poduzeti sve da saznam nešto više, jer, moj prijatelj je oženio kćerku Ante Kršenoća Lindu o kojoj general upravo piše u ovom pismu. Ja ovo iznosim iz povijesnih motiva, pa koga ovo bude zanimalo neka prati.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 11:43 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Ovo što prilažem ovdje je jedan dio iz govora generala Drinjanina kojeg je on poslao Hrvatima velegrada Toronta za Deseti Travnja 1968 godine. Njegov govor je preko jedan i pol sata dug. Na You-tub se može pronaći dvije AUDIO vrpce po nekih 10 minuta. Ovo je izišlo u Australskom Hrvatskom Tjedniku 1 travnja 1980 god., str. 8 kao jedan mali dio opisa iz ovog govora pod naslovom kojeg sam gore spomenuo. Ovaj opis je napisao i poslao za HT Australsko Hrvatski Narodni Otpor povodom jedanaeste godišnjice pogibije generala Drinjanina.

IN MEMORIAM GENERALU VJEKOSLAVU LUBURIĆU

Desetotravanjska Poruka
G. Luburića 1968 godine.


"Treba graditi hrvatsku državu za našu djecu bez kompleksa krivnje odgovornosti i rata otsela. Otpor je zato pokret mladih ljudi koji želi u svoja jedra obuhvatiti snagu vjetra hrvatske povjesti, borba za slobodu prolivene krvi i skupljenih znanja.

Čuli jesmo da se povjest ponavlja, lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest obnoviti sa krilaticama, sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bih izgledali i bili bi ono kao 1940., mi i svi drugi. Tako teorecki ponavljam, teorecki se može dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja, i opet iskrsnu među nama jedan novi Radić, i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne!! Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo i plemenito.

Može jednom doći do novog ustaškog pokreta, do novih Starčevića, Pavelića, Radića pa i novog socijalnog pokreta, koji će nas opet htjeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti novi Matija Gubec nakon četrsto godina mučeničke smrti. Mohu uskrsnuti naši plemenitaši, Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonici, i čak može doći do novih vjerskih ratova, to stoji!

Filozofija povijesti dokazuje tako nešto, ali zato trebaju stotine godina da naši sanjari, naše babe vračare u grobu dočekaju ispunjenje tih slatkih snova. Međutim politika nije ništa statična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina, koju se ne smije upotrijebiti kao labarotirske zečeve, narod je tu, on živi, plodi se, umire, radi, uči, kreće se, jednom rječju živi. Njemu zato trebaju žive solucije, i danas a ne sutra i prekosutra, jer on i danas živi i misli i traži soluciju za svoje rješenje. Te solucije su u nama same, mi smo dio svog naroda, naravno ako ih budemo tražili naći ćemo ih. Ako budemo zatvarali oči o deliriju 10 travnja, kako je nekad bilo divno i veselo, i kako bi nekada moglo biti, a neće biti, jer vrijeme iđe, i nosi svoje breme, koji smo bili starci 10 Travnja i zreli muževi, danas smo sjednom ili sa obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci mladi i zreli i poneki prezreo sa svim pozitivnim i negativnim svojstvima, vrlinama i praksom koja je uvijek bolna sa znanjem koje treba usaditi našem nasljeđu. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu svima nama je mjesto, starima sa znanjem, a mlađima sa snagom. Griješnicima sa mogućnosti praštanja, i naraštajima budućnosti, sa legendom bez kompleksa grijeha prošlosti.

Oni koji bi htjeli rat, svoj bivši rat proslijediti ustaško, partizanski, hrvatski rat među našim sinovima su izdajnici hrvatske stvari.

" MI SMO ZA HRVATKU REVOLUCIJU I U TOJ REVOLUCIJI IMA MJESTA SVAKOM HRVATU, KOJI JE VOLJAN DATI SVOJ ŽIVOT ZA SLOBODU HRVATSKE, ALI NE ZA OVAJ ILI ONAJ POLITIČKI REŽIM ILI IDEOLOGIJU ".
ODANI VAM MAKS, GENERAL DRINJANIN!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 11:46 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
HRVATSKI NARODNI ODPOR

Ovo je originalno ime kada se je na Ivan planini u listopadu 1944 godine osnovao HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HOS. Na čelo HNO hrvatska državna vlada je (po)stavila generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića.

Godine 1951. u suglasnosti hrvatske državne vlade i Poglavnika dra. Ante Pavelića general Maks Luburić reorganizira i pokreće HNO i mjesečnik "DRINA", koja je u to vrijeme bila više kao vijestnik između razbacanih hrvatskih boraca u emigraciji. U tim "DRINAMA" Maks Luburić uzima ime "general DRINJANI", piše mnoga pisma, izvještaje, okružnice, članke što sve potpisuje pod imenom "general Drinjanin". Mnoge uspomene i ratne dogodovštine su u tim "DRINAMA" opisane i tako sačuvane za povijest.

Kada je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Drinjanina 1956 godine, dolazi i do obustave svih aktivnosti HNO kao i izlaženje časopisa "DRINA". Tko bi iz bliza čitao u tim "DRINAMA" Maksa Luburića pisanja, očito bi mogao shvatiti po pisanju i izražaju da je Maks ostao onaj isti Maks iz Janka puste i rata.

Poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959 godine u Madridu, Maks Luburić se iz zimskog sna od skoro četeri godine pokreće. Odmah u početku 1960 g. pokreće organizaciju HNO, izdaje letak PRVI KORAK i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, u ožujku daje intervju novini NOVA HRVATSKA koju u Londonu izdaje Jakša Kušan, gdje otvoreno govori da su grijesi "ustaške revolucije" na njemu i da nikada viže neće biti Poglavnika , dvije vojske i Crne Legije u borbi za hrvatsku državu. U tom intervju je najznačajnije kada je rekao: "...da su neke ustaške glave počele misliti svojom glavo..."

Od tada je počeo novi horizont HNO u službi Domovine Hrvatske. Pratiti pisanje Maksa Luburića prije smrti Poglavnika i poslije smrti Poglavnika, uočit će se velika politička promjena, a ne nacionalna.

Poslije pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969 godine, dolazi do velikog nesnalaženja u organizaciji HNO. Novina OBRANA neredovito je izlazila sve do potpunog prestanka 1975 godine. Časopis "DRINA" je prestao izlaziti. Izišla su dva ili tri časoposa koja su već od prije bili pripremljeni za tiskanje. Napetost između Glavnih Povjerenika HNO se širi sve više i više. Saziva se Glavna Sjednica svih Povjerenika HNO u Hamilton, Canada 1974 godine. Na jednoj strani izabran je za Glavnog Pročelnika Stipe Bilandžić iz Njemačke a na drugoj Dinko Šakić, zet generala Drinjanina. Tako dolazi do polarizacije ove hrvatske vojničke i stegovne organizacije HNO.

Novi Pročelnik HNO Stipe Biladžić sa svojim najužim suradnicima u Glavnom Pročelništvu: Mirko Bušić, Argentina, Tomislav Kvaternik, odnosno Nikola Štedul, Škodska, Ante Ljubas, Stipe Šego i Mile Markić, Chicago, počimaju davati nove smjernice, u duhu tadašnjice 1975/76., organizaciji HNO. Proljećari, Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi su srcem i dušom, drugim riječima idejno bili uz zacrtani program HNO.

Glavno Pročelničtvo Hrvatskog Narodnog Odpora HNO je sazvalo sjednicu u Chicagu 1977 godine. Tada se je izabralo za Kontinentalnog Pročelnika za sjeverni kontinent gospodina Milu Boban iz San Francisca. Bruno Bišić je izradio i tiskao jednu knjižicu UPUTE ZA OSLOBODITELJSKI RAD - hrvatski grb - GLAVNO SJEDIŠTE HRVATSKIH OSLOBODITELJSKIH SNAGA, Zagreb 1977. Tada se je poteglo pitanje rijči "osloboditeljskih" umjesto "oslobodilačkih", našto je Bruno odgovorio da je jezik živ kao i riba i da se mora prilagođivati duhu i vremenu u kojem hrvatski narod živi. Tada smo mi OTPORAŠI došli do ideje da se riječ "Odpor" fonetički više izgovara "Otpor" nego "Odpor". Izradili smo i izdali USTAVNA I TEMELJNA NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA.

Sada donosim ovdje:


RESISTENCIA NACIONAL CROATA (ovdje grb otopra) CROATIAN NATIONAL RESISTANCE
secretaria general secretary's general office

HRVATSKI NARODNI ODPOR
ured glavnog tajnika


GLAVNI STAN ODPORA,
Br. Z.: 738/64.

O T V O R E N A Z A P O V J E D

bratu MILANU MARKICH, glavnom povjereniku Odpora, da kao posebni izaslanik Zapovjednog Skupa odputuje u Njemačku, te u istoj obadje naše povjerenike i suradnike i izvrši sliedeće:

1. ) Provjeri i reorganizira sva povjereništva, te smjeni ili postavi druge povjerenike, ako potrebe zahievaju.

2. ) Skupi podatke o kretanju neprijateljskih agenata, te provjeri podatke o onim Hrvatima, koji rade za tudjina i strane službe.

3. ) Održi sastanke glavnih suradnika i ustanovi taktiku za rad u budućnosti.

Svi su pripadnici HOS-a i ODPORA dužni dati svu pomoć br. Markiću u toj misiji i staviti mu na raspolaganje sve podatke.

Uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin
podpis

Veliki okrugli grb HNO s tropletom okolo.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lis 03, 2012 12:21 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
HRVATSKI NARODNI ODPOR
ured glavnog tajnika
general Drinjanin,
Stan, 27. VI. 1954.

Br. Ante Kršinić (prvi (1) dio pisma)
San Lorenze, Cal., USE.

Dragi Ante !

Obećan Ti opširno odgovoriti, pa to evo i činim, nakon što sam "smlatio" najžurnije poslove u mom malom gospodarstvu, gdje sa mojom suprugom radim i živim. Ujedno sam morao srediti i najnoviju "DRINU", a znate, da sve dolazi rukom pisano, pa sve valja ispravljati, prepisivati, zatim korekture praviti i držati veze svuda na svietu. Ne stigne čovjek nešto pametna i sredjena napisati. Pokušati ću to sada Tebi, a ako ne uspijem, onda krivi kišu, koja nas je ove noći potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti.

Radi "DRINE": nisam se ljutio, nego sam razaslao Okružno pismo i dao na znanje, da nikom nećemo pisati, ni slati "DRINE", ako nam svoju adresu ne potvrdi. Ljudi se skiću, a zaborave nam to javiti, pa onda uzalud pošta i novine, i propada, i vraća se i dolazi u ruke nepoznatih. Tako smo poslije Božića sve veze, nepotvrdjene i ne provjerene obustavili. Ja se veselim, da si na istom mjestu, da radič, da imaš sredjen život itd., što se ne može reći za mnoge naše ljude.

Sada vidim da sam pisao sa Ti. To je naime naš ustaški običaj ukorjenjen u ratu, i jedva se odučavamo od toga. Ti si stari borac, imaš i godine, pa budimo kao i drugi i govorimo si Ti.

Molim Te, da pozdraviš prijatelja Vidića, da mu se zahvališ na pomoći datoj za "DRINU", a isto tako i moga zemljaka fra Nikolu, kao i sve "pravovjerene". Drago je čovjeku čuti, da ima "svojih" i da su dobro i da se sjećaju onih, koji rade i vjeruju, jer je to podstrek i moralna pomoć, koju i mi zapovjednici i te kako trebamo.

Vidim, da si prošao rat na Pacifiku, bio ranjavan, pa tako će Ti biti jasnije mnogo toga, što se dogadjalo u Hrvatskoj, iako to nije bilo dosta, jer je ono bio klasični, frontalni, redoviti rat, dok smo mi vodili rat i ustanak, revoluciju i što god hoćeš. Znam da je bilo gerile i na Pacifiku, ali Balkan je gori, nego svi Japanci, Malajci i koreanci skupa. Srbi su rodjeni gerilci, petsto godina pod Turcima su se hajdučki odgajali, uzeli hajdučke običaje, moral, taktiku i psihologiju hajduka poprimio čitav jedan narod, kraj toga brdjanin, gorski i pastirski narod, dakle pogodan za hajdukovanje. Ako bi Amerika vodila rat onake vrsti, odnosno pobijala redovitim divizijama, onda bi trebali 50 divizija, jer bi nestajale kao i njemačke.

Nadam se, da ćemo se naći u borbi protiv komunizma, onog Malenkovog i onog Titova, Ti kao američki vojnik, ja kao hrvatski, ali za isti ideal, za slobodu, državnost naše domovine i za slobodu i dostojanstvo svih ljudi dobre volje na svietu.

Ja imam jednog tetka i očeva brata, (dakle stric Maksa Luburića koji se je oženio sa Korčule, mo) koji se oženio sa Korčule. Bio sam tri puta na Korčuli, još kao diete, jer sam poslije otišao u emigraciju, i onda već znaš kako je išlo. Imao sam za vrieme rata dosta naših ustaških dobrovoljaca sa Korčule, a inače bilo je i tamo svašta, kako ćeš i sam znati, najviše radi onih gadova "digića" Talijana. Dao Bog, da nam Domovina bude slobodna brzo i da sretno možemo doći u naša sela i gradove, naše otoke i naša brda. Možemo u drugim zemljama i bolje živiti, ali sretni možemo biti samo tamo.

Veseli me, da je prijatelj Vidić moj zemljak. Mislim da bi morao biti od Gorice ili Sovića, (ja sam iz Sovića i kod nas ima Vidića. Da li je ovaj Vidić iz mojeg sela Sovića, ne znam, mo) iz Bekije, jer tamo ima Vidića, a ima i u Makarskoj, na granici sa Ljubuškim. Svejedno, glavno je, da je čestiti i državotvoran, a kao stari Domobranac, šta drugo može i biti. Toplo mi ga pozdravite i uručite mu jednu moju fotografiju, koju prilažem za Njega. (Radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina, mo).

Frank Fekter je bojnik, izvanredan čovjek. veliš da ne pozna stanja u toj zemlji. Možda. A ima nešto, što je u nama, pa makar i poznavali stanje. Mi smo za rata padali kao klasje. Svaki dan i svaki čas. Posebno ustaški častnici, što je i dalo podrške momčadi, da juriša, da gine i da trpi sve nepodobštine koje su Tebi dobro poznate. Pa čovjek, koji je svaki dan čuo pjevati : glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate, - nezna dobro cjeniti svoju glavu. Naučio je na pregaranje, pa su se sve čini dobro, ako i nije dobro, kao što i nije..... Stariji su već opekli prste sa Domobranom i Kolom, (po svoj prilici general misli na Coca Cola, mo) a i godine staloženog života u toj zemlji, unutarnji mir i red, blagostanje, zatim i tamošnji demokratski sistem, koji umiruje i zabrinjuje iste, - sve je to pomoglo da naši stari Domobranci drukčije gledaju na stvar, nego nova emigracija, iako smo plod istog stabla.
Da, isto stablo, ali drugo podneblje, drugo kalamnjenje. U nekim mjestima: Cleveland, Chicago, Newyork, itd. nešto se postiglo, ali još uvjek najvići dio starih drži se po strani, ili pak drži sa fratrima i sa UH., (UH je Ujedinjeni Hrvati,mo) i ne želi čuti za nove. Možda jer se ne razumiju, jer se boje, itd.

Ja sam u tom pravcu mnogo poduzimao, ali sa malo uspjeha. Osim Erića, koji je danas skupio nove, posebno nakon smrti Sulentića, jedva ima starih, koji rade. Godine isto čine svoje, nema sumnje, ali eto vidim, da ima "starih", koji su i te kako mladi, kao i Ti. Pa kao američki gradjani i vojnici, imate više prava, mogućnosti i mogli bi mnogo napraviti, da se krenemo s mrtve točke, ma i ne napravili čudesa radi nesretne politike s Titom. Ako, dakle, učiniš koji pozitivan korak, da skupiš stare i mlade, onda si zaista izvršio svoje "držanstvo", kako bi naš Stari rekao. Ja ću jako rado pomoći, ako je to moguće, savjetom, uplivom na naše nove za moderaciju, što bilo. Možeš na mene računati.

Sada ću pokušati dati konkretne odgovore na Tvoja numerirana pitanja odnosno stavke:

1.

Upravo sam jučer čitao članak poljskog ministra Sumlakovskog, koji je predstavnik Poljaka u komitetu u Madridu, i on kaže, da treba postaviti Vladu, Vojsku, Organizme, pa makar to bilo i simbolički, a ako mogu nešto napraviti, tim bolje. To me je i ponukalo, da sam izvukao Tvoje pismo, koje je trebalo čekati, dok dobijem odgovor od Džaferbega i nekih naših ministara, kojima sam pisao o Tvojim sugestijama. Nadam se svaki čas odgovoru, ali nema sumnje, da Vlada postoji, imamo ju, samo bi ju trebalo, možda, upodpuniti i to predstavnicima drugih grupa, kontinenata, itd. Naime, da to ne budu stari ministri, nego da se uzmu i novi, mladji elementi, uzevši u obzir kontinente, da budu po svim kontinentima razdjeljeni i da mogu tamo djelovati.

U isto vrieme, da bi se stvorilo neke vrsti Tajnog Državnog Savjeta, sa predstavnicima na sve strane, svih socijalnih i staležkih klasa, dobi, vjera i političkih grupacija. To je potrebno, ali se bojim, da će se moći nešto učiniti, jer ovog časa mi se nalazimo još uvjek u stadiju bjegstva, koje je započelo 1945., jer je i sada Tito predstavnik demokracije za nas Hrvate i on odlučuje, kome će glava dolje, a nedaj Bog, da bi se Andriji (u to doba 1954 god. bilo je suđenje dru. Andriji Artukoviću u Los Anđelesu za izručenje u Jugoslaviju, mo) šta dogodilo, koliko će ljudi vjerovati, da postoji demokracija i da je sposobna za život. Dok se ne vide konture nečeg solidnijeg nedaju se ljudi upregnuti, a ne samo masa, koja se pokreće samo u predvečerje velikih dogadjaja, nego ni predstavnici nacionalnih grupa, koji još neznaju "kaj bu". (Ovo "kaj bu" ili "bum vidili" je uobičajna izreka dra. Vladka Mačeka. Ovo je general Drinjanin često spominjao i ponavljao u svojim opisima u 15/16 nastavaka "Povodom smrti dra. Vladka Mačeka" koja su izlazila u novini OBRANA 1965 godine, mo)

2.

Svadje! To je posebno pitanje. Recimo "Sv. Ante /Plovidba/". (ovo ne znam šta bi moglo značiti, osim uobičajnih proslava u hrvatskoj emigraciji kada su se slavila tri (3) Antuna: Starčević, Radić, Pavelić u zajednici sv. Ante Padovanskog 13 lipnja, te uz to i Dan HOS, mo)
Oni su jednostavno rješili stvar, nazvavši nas zločincima, zlikovcima, banditima, fašistima, komunistima. Prema tome. kog vraga se može raditi s njima. Mi znamo o čemu se radi. Vatikan ne će mir sa Titom, jer ne vjeruje u Hrvatsku.
Ne vjeruje mnogo ni u pobjedu evropskog antikomunizma i kao što traže "modus vivendi" u Poljskoj, traže i u Hrvatskoj. Pa kako su Poljaci uvjek Poljaci, a mi smo, prema tome, Jugoslaveni ili Hrvati, treba akceptirati one, što je - danas. A to je srbe, komunizam, Jugoslaviju i Beograd. Pa kako ne će da izostanu, natječu se u ocrnjenju, drugi "čekaju", treći se ogradjuju, neki su tek oprezni, itd. To je "pobuna duhova" radi izgubljena rata. treba se spremati za novi rat. S kim da idemo?
Maček je pacifista, on neće rata, a pobjediti komuniste krunicom i tolstojevštinom, to se ne može.
Tko ga je pobjedio do sada? Franko, a kako, to znamo mi. Sve one, što o nama kažu, sve su rekli Franku. Baš sam o tome pisao u zadnjoj "DRINI" koju ću ti dati poslati iz Clevlanda, da ne čekaš dok ti od mene stigne. Evo sada u Sydneyu : došao vlč. Mihalić i tražio , na brzinu, da mu se da mjesečna plaća i kupi auto, da može obići svu Australiju. Ljudi tek počeli kupovati odjela, slati sirotinji kući koju šoldu i sada ovaj na brzinu i na friške, hoće - aute. Novi i u gotovu. E ljudi ne daju. Sada ih je proglasio sve komunistima. Domaći Srbi otišli do vlasti i rekli, da svećenik govori da su svi Ustaše komunisti. (Dakle, za Srbe svi Hrvati su Ustaše i u ovom slučaju su sada i komunisti, mo) I kako je upravo sada antikomunistički kurs, može biti vraga. Sada, ili moramo skrštenih ruku gledati, kako nas denunciraju, blate, truju stari (strani,mo) svjet, koji ne pozna, - ili se moramo braniti.
Težko pitanje, vrlo težko. (Ovdje se radi o pitanju kojeg je postavio brat Ante Kršanić generalu Drinjaninu da se u "DRINAMA" ne napada. General odgovara ovako kako i odgovara: "Težko pitanje, vrlo težko", mo) I to da čine svećenici, kao Kamber (Charles Kamber svećenik hrvatske župe u Torontu, mo), koji su nosili ustaške pukovničke odore, bili "ustaški povjerenici", vršili vlast itd.
I sve išlo dobro, dok Rusi nisu preplavili sve. zar smo od heroja postali hajduci one noći, kad smo morali napustiti Zagreb?
Čim novinari moradoše napustiti vile, aute i ne dobiše plaće, eto vraže, sve se okrenulo.

3.

Imaš podpuno pravo. Ne gubiti živce i spremati se. U Domovini i inozemstvu, Svaki svoj posao, svoje mjesto i odgovornost. Nije idealno sve što postoji. Ali ono, što postoji, možda (može, mo) služiti za polaznu točku. Ja sam ostao kao zalaznica sa II. Sborom ustaša, dobrovoljaca. Tukao sam se, da se mogu izvući druge stajaće i rezervne trupe, časničke škole, itd., kako bi imali u emigraciji ljude, mladost, časnike, intelektualce, ministre i generale. Vjerovali smo, da sa Rusijom mora doći do rata i danas vjerujemo. Znaš kako smo svršili.

Ja kada sam vidio, da ljude predaju probio sam partizanski obruč i vratio se natrag, kao i general Boban. (Ovdje se mora nešto nadodati za današnje prilike i za današnji hrvatski naraštaj, a to je da je hrvatska državna vlada NDH imala jednu vrst garancije od strane Saveznika da ih se neće izručiti Titi i partizanima. Na osnovu te nazovi "garancije" hrvatska vojska i civili su išli s pouzdanom vjerom u ruke Saveznika, tj. Zapada, a ovi su ih iznevjerili i judinskom izdajom izručili Titi i partizanima, mo). Stvorio sam Križare, ja, i moji prijatelji, vodili ih i čekali. Ali šta? Kada sam vidio, da Zapad još nije zreo za obračun sa Rusima, a kako sam bio ranjen u nogu, te sam izišao van i došao u emigraciju 1947. godine. I počeo sam okupljati ljude, koje se jedva moglo zamisliti nakon Kavranove neuspjele akcije. kojom su nastradali unatoč mojim opomenama i savjetima.

Predalo mi je /Državni Odbor/ (po mome saznanju radi se o novoosnovanoj organizaciji "DRŽAVNI ODBOR" kojeg su istaknuti članovi hrvatske državne vlade NDH osnovali odmah poslije Tragedije Bleiburga. Taj DRŽAVNI ODBOR je koordinirao sve aktivnosti tadašnjeg rada hrvatskih izbjeglica, uključivši i Akciju Božidara Kavrana, Kavranova akcija mo) poslove Odpora u najteže vrijeme. Nastavio sam i s pomoći "DRINE" skupio borce po cielom svietu.
Nastojim sačuvati živce i zdravlje, vjeru i vedrinu. To je sve, što se u ovim okolnostima može učiniti. Ja vjerujem u rat, jer poznam komunizam.
Zapovjedao sam ustaškim Zborom, imao sam 50.000 /na kraju/ vojnika - dobrovoljaca, imao sam nadzor nad više institucija za sigurnost, kaznione, logore itd., kao i nadzor na tajnom službom, pa znam šta je komunizam.
Za vrijeme NDH imao sam svaki dan ujutro u 8 sati u ruci sve što su rekli zapadni saveznici, kao i Moskva. Nastojim i sada činiti isto i mjeriti. Radi se o vremenu. Sada nas Amerika ne će, ali će nas trebati i htjeti. Nas i sve druge. Amerika bi danas išla u preventivni rat, išli bi bez velike glavobolje, jer znaju, da će svaki dan Rusija biti jača i da će poslie biti gore, ali NE MOGU UVJERITI SVOJ NAROD. Ne mogu stvoriti psihozu koja je potrebna da se žrtvuju milijuni ljudi. Ili čekati Ruse, koji će pokrenuti crnce, slavene, sve vrsti nezadovoljnika, sve glupane i zvekane, kojih imade i u Americi i onda će tek viditi Amerikanci, o čemu se radi i šta je komunizam.
Šta mi možemo: čekati i spremati se, prema skromnim sredstvima, koja nam hrvatski borci stave na raspolaganje. Ostavio sam nešto u Domovini (ovdje on misli na oružje i drugu ratnu spremu, mo), spremio nešto vani. Franka su nazivali istim imenima, njegov ministar i general Munoz Grandez je bio "ratni zločinac" kao i ja i na što sam jako ponosan, ali sve će to vrijeme urediti.

Zvat će nas i mi ćemo ići. I nećemo zaboraviti zaboraviti braniti naše interese. Nama je Amerika u našoj Domovini, na Korčuli, Zagrebu i Ljubuškom. Stvar sa Titom će se rješiti na jedan ili drugi način. Mi bi ga ubili sutra, ali bi prva Amerika optužila nacionaliste, da radimo za - Rusiju. Ne. Neka ga ubiju nezadovoljni komunisti (to bi mu se i dogodilo da je dočekao do kraja propasti komunizma kao i rumunjski diktator Nikola Čaučeski, mo), kao što će i biti, ili neka ga ubiju Amerikanci, ta velika djeca, nakon što ih izda.
Nitko još komunistu nije mogao poslati protiv majčice Rusije, a najmanje pak Srbina i Crnogorca, koji su stvoreni i ciele povjesti branjeni po Rusima. Ja mislim nastaviti istim putem, i prema mogućnostima.
Sreća je, da sam se oženio dobro, naime, da mi je ženina obitelj pomogla, jer inače sve bi bilo stalo. Ali ipak krećemo, i vjerujem, da će borci uvjek pomoći, jedan, masa, društva, grupe, ali uvjek netko. Dali će nas drugi Hrvati sliediti, to neznam. To su politička pitanja, koja su za mene rješena, jer sam djelatni general Hrvatskih Oružanih Snaga i tako meni će zapovjedati moj Vrhovni Zapovjednik. Politikom, onom stranačkom i partijskom, ne mislim se baviti, ni onda, ako bi bila naša, ustaška, starčevićanska. Interesira me oslobodilačke i državotvorna politika.
Mnogi misle kao i ja, a mnogi misle i protivno i iz oportunističkih razloga odriču se nas, koji smo proveli čitav život u borbi i koji smo JEDINA GARANCIJA ZA USPJEH.
Amerika će biti i previše okupljena svojim velikim jadima, a na našem prostoru odlučivat će Bog, Ustaše, Četnici i partizani. (Kolika velika pronicljivost!,mo)
Drugi će čekati ishod borbe, pisati pisma i novine hvaliti jedne ili druge, čekati i mudrovati. Prema tome, kako vidiš, ja ne mogu prisiliti ljude da idu sa mnom, jer su svi bili i jesu i bit će samo i jedino dobrovoljci. Ovi znaju ginuti, žrtvovati se. Ovi će doći sami. Ja ne mogu i ne ću rješiti nijednog političkog pitanja, iako vjerujem, da će to naši rješiti u danom času.
JA SE SPREMAM BORBOM I ŽRTVOM STVORITI POLITIČKI KAPITAL U DANOM ČASU, A SLUŠAT ĆU SVAKOG TKO BUDE VODIO HRVATSKU DRŽAVU.
Imam 42 godine ( Moram ovdje nešto nadodati što me uistinu gnjavi i muči. Imaju dvije verzije kada je rodjen Vjekoslav Luburić. Neki tvrde 1913 a neki 1914 godine. Ovo njegovo rukom pisano pismo je pisano 27 lipnja 1954 godine. Dakle, po ovom pismu Maks Luburić bi trebao biti rođen 1914 a ne 1913 godine, mo) i 25 godina se nalazim u djelatnoj službi Domovine i s oružjem u ruci. Znam, da to nije sve, što bi Hrvatska trebala od nas. Nu ovog časa i ovim okolnostima, više se neće moći napraviti. Imam kontakt, javan ili tajan, sa svim onima, koji bi zaista nešto mogli napraviti. Ako dodju bolji časi bit će i toga. Zavisi sve u prvom redu ipak o nama samima i onda - o Americi.

Rekao sam Ti o Americi i američkim vodjama. Znaju da treba ići u rat, ali ga se boje. Ako će medjusobni strah od atomske bombe odstraniti upotrebu istih onda će komunizam ići svojim putem, oslanjajući se na iskustvo i čovjeka. I napravit će, nažalost, kao i dosada. Francuska već pravi svoj mir, Engleska je radi Indije i trgovačkih interesa nemoćna.
Ostaje Amerika i američki ljudi, koji previše dobro živu, da bi shvatili, da trebaju sve izgubiti. Ali najgore je da time neće izbjeći rata. Ima tri rata : klasični, atomski i gverilski. Ali s njim treba računati.
Tisuću milijuna su komunisti organizirali i vara se onaj tko već od 1917 godine čeka, da se sruši iznutra. Roosvelet je bio paralitičar a Churchill ima prko 80 godina i iz vlastite perspektive i psihologije gledaju na problem svjetova. Tu je tragedija.
Mi šta možemo napraviti? Čekati, vjerovati i podržavati vjeru u drugima. Bog će nam svima suditi, a Poviest će ipak na kraju istinu reći svima : velikima i malima, pobjednicima i pobjedjenima. Mi ćemo do kraja vršiti našu misiju. Ja osobno tako misim, i vjerujem najvećo broj preživjelih hrvatskih vojnika tako misle.

Slati ću Ti deset "DRINA". Ako želiš više piši. Daj ih starima i novima, a kada mogneš piši, ja ću Ti rado i iskreno odgovoriti na svako pitanje. Možda uvjek neće biti ono što bi ti želio, ali ja tako mislim i tako pišem. Mlad sam u godinama, ali previše star u borbi i životnom iskustvu. Znam da se komunizam može pobjediti samo borbom i krajnjom žrtvom, poznavajući njih, partiju, taktiku i psihologiju tih ljudi, znam, da valja raditi r a d i k a l n o.
Pomladiti redove i čekati. A s komunistima drugog razgovora nema. Sviet će doći na to. To ću i u "DRINI" propadirati. Kad mognete nadjite joj prijatelja, jer 90 posto ju čita i džabe dobiva, a može ili neće pomoći. Vjerujem da ćemo jednom biti ponosni na ono, što smo učinili.

Rekao sam za prijatelja Vidića, a evo drugu šaljem Vama i jednu za vlč. Pehara. Možda ste vidili uniformu hrvatskog generala, možda niste. Neka Vam bude za uspomenu. (radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina i njegove supruge Isabele, mo)
Ja se nisam predao 1945. nego sam otišao u hrvatske šume i u Vran planinu udario Stožer. Danas ga imam u Madridu i u ovoj plemenitoj zemlji nadjoh drugaricu, koja je već Hrvatica i hrvatski misli. Ženio sam se usred Bilbao, velikog grada, u katedrali i u hrvatsko uniformi. Donio sam ju, kao i moje oružje.
Imam ga 25 godina djelatne borbe i neću se ni predati nikada, a borit se hoću, onda KADA VIDIM DA MOGU NOSITI UNIFORMU I MOJE ORUŽJE, koje sam upotrebio protiv neprijatelja Boga, Države, Naroda i Čovjeka. Imam pet rana, ožiljaka, bogato iskustvo, a nastojao sam naučiti i šta nova, pa čekam i ako Bog da, naći ćemo se još.

Još bih Vam rekao koju o FBI. (Federal Bureau of Investigation, mo) Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude sa FBI. Ja se bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolie bi razgovarati sa jednim od tih ljudi.
Oni su intelegentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti, da će nas progoniti. rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. išli smo s Njemcima, idemo s Amerikancima, i možda sutra opet s Njemcima, protiv Rusa i komunizma.
A pitanje Tita će se rješiti kao i pitanje sliepog crieva, koje za Zapad ne vrši koristne funkcije, a škoditi može.

Vas sve i vaše obitelji pozdravlja, uz naš stari pozdrav BOG I HRVATI.
odani podpis Maks.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pet lis 19, 2012 08:13 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Mile Markić je Ivica Hećimović.

želim ovdje iznijeti da sam poznavao Milu Markića preko tri destljeća. Bio je zaljubljeni fanatik u Hrvatku. Rođen Ličanin 1923 godine. kao maloljetnik pristupa u Ustaše 1941 godine. Bio je kroz cijelo ratno i borbeno vrijeme na svim ratištima, najviše u jedinicama Venture Bakljka.

Usko smo surađivali u organizaciji HNO. Kada smo 1979 godine sa sjednice HNO u Torontu išli za Chicago kući, u auto smo bili: Ante Ljubas, Mile Markić, Stipe Šego i ja. tada mi je Mile Markić pričao kako je u povlačenju u Sloveniji imao okršaje sa partizanima gdje je bilo žrtava i na jednoj i drugoj strani. Tada je on s jednog mrtvog partizana uzeo njegove papire koje je kasnije pokazivako kao svoj identitet engleskoj patroli u Austriji.

Kasnije, poslije Kavranove Tragedije 1948 godine u kojoj je i on bio kao vodić, odlučio se je odseliti preko lokve za Canadu. Tu je živio, mislim u Hamiltonu, i oženio jednu Slovenku imenom Jelka s kojom je imao šestero (6) djece.

Kao jedan od rijetkih Hrvata borio se je za Hrvatsku svim svojim sposobnostima, i u toj borbi on i još drugih devetorica (9) Hrvata, članova organizacije HNO, sikronizirano FBI ih hapsi 25 lipnja 1981 godine, dakle, vremenski, ni jedan dan razlike od ukazivanja Gospe u Međugorju 24 lipnja 1981 godine šestero djece. Sud je počeo toj hrvatskoj desetorki 16 veljače 1982., a porota je donijela svoj pravorijek/presudu u subotu 14 svibnja 1982 godine. Mile Markić je bio osuđen na tridest i pet (35) godina zatvora. Otišao sam ga posjetiti u newyorški zatvor u nedjelju 15 svibnja 1982. Ostao sam sa njim koliko su mi dozvolili ostati. Pričali smo o svemu a sve nače priče su bile priče o Hrvatsko. Tada je Mile Markić pred menom bez stida zaplakao i rekao slijedeće: Imenjače, i meni je ime Mile, nemam ni mačke u Hrvatskoj da bi se za nju trebao boriti. Žena mi nije Hrvatica niti su mi djeca rođena u Hrvatskoj, a ja ludo za njom patim. Danas je petnaesti (15) svibnja, moj drugi krvavi i žalostni datum 15 svibnja. Prvi je bio 1945. a danas je drugi. Imenjače, zapamti, ti ja imamo istu sudbinu. Tvoja supruga je Francuskinja. Timaš šestero djece kao i ja. Nikada u hrvatskoj nećemo živjeti, ni ti ni ja niti naša djeca. Ti i ja nikada više se nećemo vidjeti. Ali molim te, budi ono što si i do sada bio: Hrvat i sve za Hrvatsku. Rastali smo se i nikada ga više nisam vidio.

Prije nekoliko godina nazove me jedan prijatelj i kaže da je Mile Markić jako bolestan i da bi ga trebao nazvati. Dao mi je njegov telefon. Odmah sam ga nazvao u Zagreb. Pričali smo, naravno o prošlosti i Hrvatskoj i o sveme. Pitao sam ga za mnoge stvare koje sam ja smatrao da bih trebao znati. Rekao mi je sve što sam ga pitao, pa nadodao: Imenjače, znam te u dušu i znam da ćeš kad tad ti nešto napisati. Molim te što god budeš pisao SAMO PIŠI ISTINU. NEMOJ NIŠTA LAGATI. To sam mu očećao i toga se drđim. Nekoliko dana iza tog našeg razgovora Mile Markić je umro. Sve što ću sada ovog puta reći za njega. Dragi imenjače počivao u Miru Bođijem u načoj Domovini Hrvatskoj! Slava ti!


Sada donosim jedno pismo kojeg mu je pisao general Drinjanin a on ga meni dao u lipnju 1980 godine.


General drinjanin,
30 / VI. 1968

Dragi moj Hećime!

Vrlo me je razveselilo tvoje pismo. Početi na novo u novoj okolici sa tolikom familijom i još sa problemima u zdravlju, nije lako. (Mile Markić sa obitelji je do tada živio u Hamiltonu ili okolici, u Canadi, te se priselio u Chicago, mo) Bio sam zaista zabrinut, pa iako znam, da te naši ne bi napustili jer si zaslužio, da te pomognu, isto znam, da sve to nije riješenje. Hvala Bogu! Poljubi tvoju dječicu i pozdrav stopanjici.

Ja sam dobro i djeca isto. Već su veliki i idu svi 4 u više škole. Briga puno, posla još više, ali zdravlje služi i nedam se živ pod ledinu, pa eto! (ovo pismo je pisano punih 9 mjeseci i 20 dana prije nego ga je udbaški agent Ilija Stanić krvnički ubio 20 travnja 1969 godine, mo)

Hvala na ćeku od 30 dol (trideset) što si poslao za knjige!

Tumić mi je pisao, ali ga još nema! Vidim iz pisma starog Lujića, da je svega govorio. Mora da mu fali jedna daska. On ga pozna, od prije i izgleda, da su i rod! Svakako ću nastojati ćuvati se i riješiti se što prije!

Drago bi mi bilo, da mi javiš Tvoje osobne impresije iz Hamiltona, te kako je prihvaćena moja Poruka na vrpci. (Radi se o vrlo poznatom povijesnom govoru Maksa Luburića kojeg je on poslao Hrvatima grada Toronta prilikom proslave Desetog Travnja 1968 godine, mo). Znam da ima i škakljivih stvari, ali prvo je otjerati Srbe i stvoriti Hrvatsku Državu, a vidiš i sam kako je sa komunizmom u svijetu. (Iz ovog "...a vidiš i sam kako je sa komunizmom u svijetu...", može se stvoriti i formirati mišljenje o Maksu Luburiću da on nije bio pristalica približavanja k Rusima, što mu neki impliciraju. Vidjeli smo u pismu Anti Kršeniću od 27 lipnja 1954 godine kako Maks Luburić izročito govori da mi moramo ići sa Amerikancima, mo)

Piši mi tko je još bio u Hamiltonu od naših iz Chicaga, kao i sve ostalo. Pisao sam i Stipi (Šego, mo), ali više oka (očiju, mo) vidi više, a tek tome poznaš ljude iz Kanade i s njima si radio od prije i znati ćeš ocijeniti rad i učinak!

Stari Lujić mi je pisao da će pokrenuti akciju za pomoć "Obrane" (novina i glavno glasilo HNO, mo). Dobro će biti ako uspijete proširiti "Obranu". Znam da je tamo "Danica" (novina, tjednik koju izdaje Kustodija hrvatskih Franjevaca u Chicagu, mo) i sve druge novine, ali vjerujem da se nešto ipak može učiniti. Pokušajte barem, jer teško izlazim na kraj. trebali bi jo 300 - 400 predplatnika i onda bi išlo lakiše!

spremam "Drinu" posvećenu Mili Budaku i njegove priče o Velebitu itd.

Idite zacrtanim putem i kako dobro kažeš: sa svakim suradjivati, ali svoje nedamo. U Domovini ide dobro, samo traže više pomoći, više letaka, tiska, knjiga. Ja činim što mogu. Bog neka bude Tebi i Tvojoj dječici na pomoči, a Tebe grli odani Ti Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pet lis 19, 2012 08:16 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Za dvadesetgodišnjicu HRVATSKOG NARODNOD ODPORA,

Donosim ovdje za mnoge koji nisu znali ZAŠTO JE OSNOVAN HRVATSKI NARODNI ODPOR iz pera generala Drinjanina. On je to iznio u prvom broju novine OBRANA od 1 siječnja 1963 godine.

...Zašto je osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR godine 1943.- 1944, kada je postojala NDH sa svojom Vladom i državnim Poglavarom?

...Zažto se je neke poznate ustaške borce, posebno pripadnike Hrvatskog Narodnog Odpora, kako u Domovini, tako i u emigraciji, lišavalo čina, zatim opet rehabilitiralo, unapredjivalo u najveće položaje u državnoj, političkoj i vojničkoj hijerarhiji, da si se i opet proglasi buntovnicima, samovoljnicima, pa čak i komunističkim agentima?

...Zažto ti ljudi ne iznesu istinu sada u slobodnome svijetu?

...Zažto su puč Lorkoviča interpretirali jednom ovako, jednom onako, nikako i svakako, te da ih se u krugovima jedne iste stranke naziva herojim, drugi put neozbiljnim i nepoštenim ljudima, četvrti puta ih se opet jednostavno prešućuje?

...Zašto se je Hrvatska Vojska povukla kada je imala 17 divizija sa zavidnim moralom i spremnosti na žrtvu?

...Zašto je rečeno vojničkim zapovjednicima da idu na predaju, ako se je znalo (nije se tada znalo. Saveznici su iznevjerili na Bleiburgu. Vidi knjigu dra. V. Vrančića S Bijelom Zastavom preko Alpi, mo), da su propali svi pokušaji za naći neki kontakt sa zapadnim saveznicima?

...Zašto se je bio organizirao odpor (rezistencija), a onda opet dat nalog, da se ide na zapad?

...Zašto se je predala Hrvatska Vlada, Hrvatski Vojni Stožer i Vojska a zašto se nije predao Poglavnik?

...Zašto se nije obnovila Bitka na Krbavskom polju?

...Zašto je došlo do Bleiburga?

...Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude, koji žrtvuju sve, da svijet sazna za Bleiburšku tragediju i Titove zločine?

...Zašto blatimo jedni druge i nekada i brat brata, prijatelj prijatelja, iako znamo, da činimo nepravdu i škodimo našoj stvari; uništavamo ugled boraca za koje znamo, da su pošteni i hrabri rodoljubi!

...Zašto? Zašto...........

Prošlo je 17 godina od Bleiburga, a 21 godina od Desetog Travnja i već se nova generacija boraca stvara za novu svehrvatsku revoluciju. Ta generacija ima pravo znati istinu. Mi je moramo reći prije konačnog polaska u boj, jer nas je tako jako malo preživjelih, koji nešto o tome znamo. Mi istinu moramo reći i onda, ako iz te bitke sa istinom i osobno ostanemo u slabom svijetlu. Svjetske velesile atvoraju arhive i iznose tajne, koje im ne služe na čast! Zašto to čine? Zato, jer ih nove generacije povjestničara tjeraju na to, kao što i nas naši povjestničari u ime časti poivlju, da im kažemo istinu.

Mi smo obećali nekolicini hrvatskih povjestničara, da ćemo iznieti ono što znamo. Obećali smo to hrvatskim povjestničarima Jeri Jarebu i Marku Sinovčiću, kao i pročelniku Odbora za istraživanje Bleiburške Tragedije Ivanu Prceli, u čije rodoljublje ne sumnjamo.

"OBRANA" u svojim narednim brojevima donosi niz članaka, koje će napisati podpisani, dok će o akciji Odpora, koja je poznata pod imenom "Kavranova akcija" pisati jedan od učesnika br. Rover. Brat Rudi Erić će pisati o radu Odpora u stranome svijetu, a br. Dr. Mahmut Muftić o suradnji Odpora sa drugim organizacija.

Mnogo smo puta rekli, da nam je težko govoriti istinu.

Sada velimo: težko nam je već šutiti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje, pa je bolje, a da nadju svoj smisao za žrtvu u novom revolucionarnom pohodu za slobodu naroda.

Avijestni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će nas povjest suditi prema onome, kako se budemo vladali danas, a ne prema tome što smo htjeli biti ili što bi bili, da smo mogli i htjeli...

Prije odluke podpisani je dobro razmislio, uredio svoje račune sa Bogom i ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka, da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske.

general Drinjanin.


Da. Tako je mislio i djelovao Maks Luburić. Kada se je on pokrenuo sa hrvatskim Narodnim Odporom odmah poslije smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića 28 prosinca 1959 godine, najprije je izdao jedan letak imenom PRVI KORAK.
Zatim je početkom 1960 godine izdao TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Sa starim borcima prikuplja nove koje počima osvajati dinamikom novog političkog kursa. Izdaje nekoliko DRINA 1961 i 1962 godine.
Zatim izdaje letak DRUGI KORAK. Tada sam bio i živio u Parizu. Bio sam član HOP-a i prisegnuti član TRUP-a. Pred crkvom svake nedjelje se dijele letci Maksa Luburića. Veliko komešanje nastade među Hrvatima grada Pariza. Jedni ostadoše u HOP-u, vjerni Poglavniku i ustaškom pokretu. drugi ostaju uz HSS, svojatajući da oni imaju narodni mandat za voditi hrvatski narod. Treći odoše k dru. Branku Jeliću i njegov Hrvatski Narodni Odbor.
U tom metežu i nesnalaženju izlazi dr. Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš sa svojim Hrvatskim Demokratskim Odborom. Sve to Hrvate zbunjuje. Svaki vrti glavom i ne zna gdje će i kojoj stranci prići.
General Drinjanin nudi novi početak. Jedni samo o njemu govori i njegovu novom programu, dok drugi, treći i ostali govore kako je Maks kompromitiran svojim zlodjelima i Jasenovcem. Zatim izlazi prvi broj novine OBRANA baš na Novu Godinu 1963 godine. I tako počima TREĆI KORAK djelovanja HNO.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pet lis 19, 2012 08:20 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
VAŽNOST JEDNOG PISMA:

Pismo koje dolje niže iznosim je pisao general Drinjanin gosp. Igoru Buljan (1935-2009). Upoznao sam Igora Buljana ljeti 1962 godine na Monmantre, Sacre Coeur u Parizu. Završio je kemijski fakultet na sveučilištu u Zagrebu. Sebe je smatrao studentom. Stric mu je bio Vice Buljan, hrvatski partizan, komunista i antifašista i jedan od jugoslavenskih prvoboraca NOR. Tražio je da mu pomognem naći posao. Mojom preporukom zaposlio se je u istom poduzeću gdje smo dr. Miljenko Dabo Peranić i ja radili, Labrairie Hachette. Razvili smo dobro prijateljstvo i našli zajednički rječnik u radu za Hrvatsku. Upoznao sam ga sa izdanjima DRINAPRESS-a: letke, Obrana, Drine i drugo. Iz dana u dan mu se svidjalo sve što je pročitao. Znao je mnogo o ishodu rata , više sa stričeve strane i, kako je sam rekao da za mnoge stvari nije čuo dok o njima nije sada pročitao u izdanjima DRINAPRESS-a. Na moj nagovor, kao intelektualac, pisao je generalu Luburiću. Neka mi se oprosti ako u zaporkama stavim neke dodatke poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja u pismu, jer su mi neke stvari poznate. Donosim pismu u originalu:


genera DRINJANIN
12.II.1964.

Br. Buljan Igor,
90 rue Blomet, hotel du Nivernais,
Paris, XV.e. FRANCE

Dragi hrvatski brate ! (Već ovim naslovom, kako mi je Igor pričao, general Drinjanin ga je osvojio, mo)

Primo sam Tvoje pismo, kao i priloge. Hvala na svemu i posebno na opširnosti. Ima mnogo mladih, koji žele da ih se razumije, shvati, a da ni prstom ne maknu, ni u pogledu napora prema ostalima, ni u pogledu nastojanja, da i sami shvate nešto od onoga što se dogadja i što je izvan njih. kada god mognete pišite mi o problemima, a i ja ću u važnijim stvarima konzultirati Vas i prijatelje, pa da vidimo šta i kako mošemo napraviti za Hrvatsku mladi i stari. I netreba se niti bojati da se ne razumimo, i nije važno da se u svemu razumimo, niti je odsudno, da se to odmha dogodi. ali jest važno da ima dialoga.

Skoro isti principi odnose se na i sastav i brojčano stanje onih komponenata, koji formiraju bilo grupu sveučilištaraca, bilo grupu Prijatelja Drine. Problemi i vrieme, osobe i dogadjaji, vrline i defekti komponenata zbližavati će i udaljivati ljude, - ali mukleusi (po mojoj prosudi ova riječ "mukleusi" bi trebala značiti šutnja, mo) su tu, misli se, radi se, nastoji se i iz svega će borba i vrijeme nešto učiniti za našu stvar kao i u formiranju samih. Ja dakle ne gledam tragično na gibanje, brojna stanja, odlazke i povratke. Ako proučite povjest revolucionarnih ( ili inih ) pokreta vidit ćete iste sintome. To je prirodno. U predvečerje dogadjaja to će sve izgledati solidnije, evidentnije, a tih dogadjaja na našem obzorju nema, kao ni izričitih dominatnih polova, osoba, dok su ideologije i tako već skoro sve istrošene i nalazimo se, svi skupa, u dobu kriza i traženja puteva unutra kanibalsko-pragmatičnih poteza "velikih". Hvala na imenima, i učinite to i drugi put, a ja Vam velim načelni stav. I onda na kraju - tu je još čovjek sa svim svojim manama, vrlinama, ambicijama, netaktičnostima i nekada se iz osobnih razloga traži ideološki, taktički, ili politički plašt, da ne ispadnemo smiešni. Napried, dakle.

U svakom slučaju i uz sve gornje mene će jako veseliti, da Miljenko (Dabo Peranić, mo) nadje u Vama dobra i koristna suradnika.

U pogledu letaka mi smo velikodušni i nama je svjedno, da li dolaze od NOVE HRVATSKE (novina koju je izdavao u Londonu Jakša Kušan, mo) i prijatelja, ili s druge strane, ali mislimo da bi letci namjenjeni hrvatskom narodu trebali biti nestranačarski, svehrvatski, i jedva vjerujem da će itko od HOP.a slati letke koje tiska DRINA ili idu u ime Kušana ili iz Munstera (grad u Njemčkoj, mo).

moramo biti apsolutno velikodušni i ne sitničavi. Nije pametno da tako rade, ali nije pametno ni to, da se od njih to traži. Pa uvijek sve propadne na tom nesretnom sitničavskom problemu. Nu stvorimo AKTIVISTIČKE CETRE, svehrvatske, državotvorne, i bez natruhe malog buržujskog i malogradjanskog karaktera. U Hrvatskoj vlada novo doba, novi duh, i Vi to znate. Šta je Hrvatima stalo do nekih imena iz Londona, Madrida, Munstera? Stvorimo aktivističke letke, aktivističke centre medju nama, i stvorimo sredstva, i napried ! Inače nikada napried ! Ja sam u zadnjih 7 mjeseci suradjivao i sa onim , koji me javno napadaju, ili se od nas elegantno ogradjuju. Mi hoćemo pokušati i to. Dajmo, zaboga, položimo ispit zrelosti u našoj propagandi. Vidite kako radio Madrid ( Glas Madrida kojeg je vodio prof. Pavao Tijan sa svojom suprugom prko 20 godina, mo ) daje primjer. Mi bi mogli, pa ne koristimo priliku, da o SEBI GOVORIMO. Tu je čitav problem naše politike, strategije i propagandne politike. Šta se hoće postići? Isticati Kušana iz Londona, Gezu iz Australije, ( Geza Pasty je bio pokretač, organizator i prvi predsjednik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB kojeg su agenti Udbe kidnapirali iz Nice, francuska, ljta 1965 godine i usmrtili u YU, mo) Maksa iz Madrida, Orlovića iz Munstera, ili Miroslava (Varoš, Udbin agent, mo) iz Rima, ili Derviša iz Pariza, (Derviš Šehović je bio predstavnik bosanskih muslimana u Francuskoj, mo), - ili trebamo pred narod izići sa problemima, primjerima i solucijama. Drugo : drukčiju propagandu treba voditi u tudjini, drukčiju pred narodom. Nisam ja proti stvaranja grupa i demokratizacije, nu pred narod treba izlaziti sa suvremenim riešenjem, ako hoćemo postići neki efekt. Računajte dakle sa nama, ali na drugoj bazi. Zašto nebi stavili adrese svih novina, radio postaja i javnih adresara? Nu i tako još od HOP-a nećete dobiti suradnju. Mi smo mnogo koplja polomili u tom predmetu, jer na sve vele: treba pitati Buenes Aires, a od tamo znate šta vele, da su svi pošteni Hrvati u njihovom redovima, i Živio Hefer! (Predsjednik HOP-a koji je naslijedio Poglavnika, mo) Razgovorite dakle o predmetu.

Naša slova su br. 10. a uopće nemamo grugih, osim neznatno malo br. 6. koje ne upotrebljavama, a koja su predvidjena tek za trgovačko sveučilište. Mi nemamo foto i drugih sprava za to, nego samo tiskarske strojeve i poznata Vam slova.

Ja ću poslati nešto ovih DRINA o kojima pišete, i razmišljao sam o ponovnom tisku. Molim vas uzmite tu stvar u razgovor sa našim Krugom i prof. Dabom, pa konkretno recite šta izostaviti, šta nadometnuti. Ispravno stavljate opasku da treba nadodati nešto o problemima muslimana, pa čak i izmjeniti tekst, jer ja sam to povjerio bio jednom drugom krugu intelektualaca, gdje je prevladao "zapad", a vi znate da to nije kriterij, osim - na zapadu samom i u propagandne svrhe. Mi moramo k tome i sa socijalne strane nešto izmjeniti i nadodati. Razgovorite i uzmite tu stvar ozbiljno, jer ima materije za tu u tom broju. Ja se nadam da ćete "osposobiti" tu Drinu za današnjicu.

ja sam poslao g. Profesoru 100 kom. OBRANA, a drugih 100 g. Šehoviću za muslimanski sektor kako u Francuskoj, tako i za druge geografske prostore. U pogledu cijena DRINE to neka tamo uredi sam g. dabo, a prema prilikama i mogućnostima.

Jezik ! Oh to je već tragično. Mi dobivamo sa svih strana toliko opaski i tako kontradiktornih, da je za poluditi. ja tom problemu nisam davao važnosti. Prvo jer nisam siguran viđe u ništa, a ni gg. profesori, a osim toga ja se ne bavim tim nego do sada Bebek (Željko, prvi urednik novine OBRANE, mo), prije drugi, nekad jedan, nekad drugi, jedni čestitaju, drugi psuju za iste stvari. I budući da tu stvar ne možemo riešiti, ja ostavljam svakom neka piše kako hoće, a oni koji ispravljaju kako hoće, dok se ne nadje riešenje.

Mene veseli da ste povezani sa g. Šehovićem, i da ispravno gledate na stvar muslimana i problematike koja postoji, i koja se neće riešiti negiranjem. Naravno ne radi se o g. Šehoviću, nego o Odboru Hrvata Muslimana. Trebalo bi svu tu propagandu uspraviti na načelne probleme i na aktiviste, koji mogu, trebaju i moraju pripadati svim hrvatskim grupama. U predvečerje dogadjaja i tako će se morati sva propaganda uskladiti, pa je dobro praviti pokuse i stvarati precedente.

Nemojte se obezhrabiti ako naidjete na mnogo nerazumjevanja. Ima ih. Mi nikog ne isključujemo, ali ih ima mnogo, koji to čine sa nama, tajno i javno. I mi moramo računati sa ljudima, jer je sve veći broj onih (kvalitetno slabijih) koji nam predbacuju, da mi pomažemo mnogima, koji lupaju po nama, iako to rekompenzira kod elita (koje ne gledaju na kvalitet).

Ja sam iz Pariza u više navrata dobio pisma od intelektualaca i na ista odgovorio. Uvjek ne prihvaćamo sve, ali je sigurno, da smo mnogo toga usvojili. Prijatelji smo dialoga, i kako vidite nikom ne solimo pamet, jer ljude želimo uvjeriti i damo se i sami uvjeriti. Nastavite, dakle, i dogovorite sa g. Profesorom.

Svima oko Vas šaljem iskrene hrvatske pozdrave, a posebno onima, koji se s nama bili ili jesu u vezi. Odani Vam Vaš

genera Drinjanin.


Poslije amnestije iz 1962 godine koju je Aleksandar Ranković uveo, mnogi Hrvati su napuštali svoja djedovska i roditeljska ognjišta. Mnogi su došli i u Pariz. Bio sam jedan od onih koji je mnogima pomogao. Kod mene u stanu po podu su spavali dok ime se papire ne srede za boravak i posao ne pronađe. Kako sam imao mnogo hrvatskih knjiga, časopisa, novina, letaka i sl. iz svih hrvatskih strujanja, po cijelu noć bi čitali. Najviše su govrili da im se štivo DRINAPRESS-a dopada, jer je bio više prikladan mišljenju ideja Hrvata iz Domovine. To je general Drinjanin znao vrlo dobro, te je na osnovu tih domovinskih ideja zadobivao povjerenje, kako se je to u ta vremena govorilo u emigraciji, PASOŠARA. Mošda baš iz tih od nekih "pasošara" Udba je vrbovala svoje agente protiv svojih poznanika u sunarodnjaka Hrvata. Tako je i Ilija Stanić kao "pasošar" postao ubojica hrvatskog generala Maksa Luburića. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pet lis 19, 2012 08:23 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
---------
Neka i ovaj opis bude dio PISMA MAKSA LUBURIĆA.

40 godina poslije krvave pogibije

U SPOMEN VIDOVITOG GENERALA V. LUBURIĆA

Piše: J. Ivan Prcela

Moja definicija generala Luburića

Dne 11. svibnja 1969., pred tužnim skupom u Clevelandu ovako sam definirao umno prodoran i vidovit duh generala-viteza Vjekoslava Maksa Luburića: "Što čini jednoga lidera različitim od drugih ljudi u poslovanju ili na bilo kojoj dužnosti? Lider se ne radja nego se kuje u kovačnici života. Lider vidi ono što on uistinu jest a ne što bi mu bilo drago vidjeti. Lider se ne boji prstom ukazati na istinu ma koliko ona bila gorka. On je optimist kojega "željezni zakoni" determinizma nisu dotaknuli. Kad on čuje drukčiji ritam, ne zabrinjava ga mogućnost da on ide u raskorak. On se radije hvata originalne ideje i nastoji je učiniti izvedivom. Lider je svjestan odgovornosti da mora tražiti nove puteve i ispuniti nemoguće te ostaviti u baštinu svima onima koji se oko njega okupljaju ne samo ideju koja do u dubine ispituje sve dogadjaje nego i duh koji gleda na odlučnost u djelovanju kao na osebinu koja je uvijek dobro došla i od koje se nikada ne smije bježati."

Prema susretu s generalom Luburićem

Za te osebine generala Luburića mnogo puta sam čuo i o njima čitao u godinama 1941-1945 Prvoga domovinskog rata, kada sam se kao mladi franjevac molitvom i učenjem za život pripravljao na Visovcu, u Sinju i u Makarskoj. Pedesetih godina prošloga stoljeća u Clevelandu sam o tome junačkome hrvatskom generalu doznao od Bože Bagarića, hrvatskog vojnog veterana iz Bukovice kod Tomislavgrada; od Štefa Crničkog, prekaljenoga zagrebačkog Starčevićanca već u vrijeme kraljevske Jugoslavije; i od Rudolfa Erića, legendarnog hrvatskog Domobranca u SAD-u još prije NDH-a. O našemu dragome generalu doznao sam takodjer i od ustaškog satnika Ante Pivca, sina Krešimirovog grada Šibenika. Od spomenute četvorice i od drugih članova Kola hrvatskih vitezova (iz ove udruge sredinom 60-tih godina nikla je dinamična organizacija Američkih prijatelja hrvatskog narodnog o d p o r a) mnogo sam naučio o prodornome duhu generala Luburića. Oni su me njemu toplo preporučili i puteve mi utrli da se s njime u ljetu 1960. u Valenciji sastanem, kadno sam na mojim putovanjima po Zapadnoj Europi posjetio najistaknutije hrvatske javne djelatnike.
Za sastanak s generalom Luburićem pripravljao sam se takodjer svojim posjetom fra Branku Mariću u franjevačkom samostanu San Francisco El Grande u Madridu. Ovaj hercegovački fratar kao poznavatelj Poglavnika Ante Pavelića i Maksa Luburića odveo me je da na Poglavnikov grob u ime Ujedinjenih americkih Hrvata u Clevelandu položim velik vijenac cvijeća. Medjutim, najviše sam upoznao veličinu duha generala Luburića od njegovih velikih štovatelja prof. Pavla Tijana, enciklopedijski obrazovanoga Senjanina, i od njegove supruge-junakinje Nedjeljke Tijan Luetić, kćerke hrvatske državotvorne splitske obitelji Luetić. Oni, i blagoslov Nadbiskupa Ivana Ev. Šarića baš na smrtnome krevetu, uputili su me na točnu adresu generala Luburića u njegovome poslovnome uredu u Valenciji. Kao što sam nekoliko dana prije preko hrvatske sekcije Nacionalnog španjolskoga radia u Madridu pred hrvatske domovinske slušatelje iznio veličantsven uspjeh Petnaeste godišnjice blajburške tragedije u Clevelandu (ona je 2. lipnja 1960. u analima američkog Kongresa u Washingtonu, CONGRESSIONAL QUARTERLY, nadugo zabilježena) isto tako sam nastupio i pred toplo-prijaznim generalom Luburićem.

Sastanak s junakom širokih pogleda

Budući da su Rezolucijom UA Hrvata u Clevelandu i brošurom S. W. Skertića o Blajburško-mariborskim pokoljima (vidi CONGRESSIONAL RECORD od 2. lipnja 1960.) već bile date smjernice za moje daljnje istraživanje i promicanje istine o Blajburškoj tragediji, glavna svrha mojega sastanka s generalom Luburićem bila je utjecati na njega da on kao član Glavnog ustaškog stana napiše svoj iskaz, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. On me je velikom pozornošću saslušao i obećao mi taj iskaz napisati i poštom mi ga u Cleveland poslati. I ja sam njega pozorno saslušao i njegovim vidovitim pogledima o izmirenju ustaških i partizanskih sinova u svrhu rušenja hrvatožderne Jugoslavije toliko frapiran ostao, da sam na licu mjesta postao njegov sljedbenik. U tim časovima došle su mi na pamet riječi dr. fra Otona Knezovića, koje sam u Chicagu pedesetih godina od njega čuo, naime, da jedino general Luburić posjeduje sposobnost Hrvate ujediniti u rušenju Jugoslavije i ponovnome ostvarenju Države Hrvatske.
Upravo zato, desetak godina kasnije sam na proslavi 20. godišnjice uspostave NDH-a ovako u Torontu izrazio Maksove državotvorne poglede:

"General Luburić Vam preko mene poručuje da U NARODNOM RADU GLEDATE NAJPRIJE NA SLUŽBU DOMOVINI I NA SVEOPĆE DOBRO HRVATSKOG NARODA I DA SE ČUVATE KULTA BILO KOJE POJEDINE OSOBE.
ON VAM SVIMA NAPOMINJE DA NE ISTIČETE NI NJEGOVO IME JER ISTICANJE POJEDINANACA VIŠE NEGO NARODNOG PROGRAMA URODJUJE NEUSPJEHOM PA ČAK I TRAGEDIJOM ZA HRVATSKU STVAR."

Razgovori s povjesničarom Draganovićem i drugi susreti

Iz Španjolske put me odveo u Rim, gdje sam u Zavodu Sv. Jeronima imao duge razgovore s dr. K. Draganovićem kao najboljim poznavateljem Blajburške tragedije. S njime sam se dogovorio, kako ćemo zajednički raditi na pripremanju djela, kojemu smo već u Clevelandu postavili čvrste temelje. Iz Rima sam otišao u Klagenfurt a odavle u grad Bleiburg. Zatim sam vlakom otputovao za Munchen i u njemu, radi Mejunarodnog euharistijskog kongresa, desetak dana ostao. U tom glavnom gradu Bavarske često sam se sastajao s dr. Brankom i s dr. Ivanom Jelićem. Tu sam od njih i od drugih istaknutih Hrvata, kao na pr., od don Vilima Cecelje, fra Mirka Čovića, puk. Pjanića, puk. Batušića, dr. Buća, gosp. M. Ilinića, itd. tražio suradnju i moralnu podršku u promicanju Blajburške tragedije. S istim planovima otputovao sam takodjer u London na duge razgovore s dr. Jurjem Krnjevićem i s osobljem "Nove Hrvatske". O svim tim posjetima javljao sam vidovitom generalu Luburiću jer me je on kao revolucionarac, ratnik, general i sve od jeseni 1944. zapovjednik Hrvatskog narodnog o d p o r a najbolje razumio u pitanju Blajburške akcije. Prihvatio me je kao borca čvrste volje i spremna duha da, kako je on često isticao, RAZVIJEM BORBU BAŠ S BLEIBURGOM, GDJE JE MASOVNIM POKOLJIMA HRVATSKA VOJSKA ZAUSTAVLJENA.
Posljednje desetljeće života generala Luburića, tj. razdoblje 1960-1969, prepuno je duboko-umnih njegovih tekstova, kako o rušenju Jugoslavije iznutra treba ujediniti sinove hrvatskih ustaša i partizana i kako se politički i vojno treba pripremati za ponovnu uspostavu Države Hrvatske. Ti tekstovi su objavljivani u posebno tiskanim letcima. Otiskivani su bili u Drinapressu, koju je on stvorio velikom novčanom pomoći svojih vjernih sljedbenika. Na prvom mjestu su to bili njegovi odporaši bojnik Stjepan Fistrović iz Lima, Peru, i Stipe Šego iz Chicaga. Ta izdanja Drinapressa su ne samo letci nego brojne knjige iz vojne znanosti. Tu dalekosežnu Doktrinu generala Luburića širili su ogranci i članstvo H. N. O d p o r a u SAD-u, Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i u Zapadnoj Europi. Ta Doktrina širila se je i u našoj široj Hrvatskoj, prodrijevši čak i u redove Komunističke partije u Hrvatskoj, na čelu s Mikom Tripalom. On i ja učenici smo bili Franjevačke klasične gimnazije u Sinju još za vrijeme Kraljevske Jugoslavije. M. Tripalo često se je služio tekstovima generala Luburića, iz čije Doktrine je niklo i Hrvatsko proljeće

Razbuktala vatra Blajburške akcije

U godinama 1960-1969 razvila se je i razbuktala takodjer Bljajburška akcija, kojoj sam ja bio na čelu. Tu akciju je svim žarom promicao general Luburić, kako to možemo čitati na mnogim, mnogim stranicama službenih odporaških glasila "Drine" i "Obrane". One su preko odporaških organizacija po svijetu bile širene pa je preko njih dopirala moćna riječ o mojemu pisanju, organiziranju Blajburških komemoracija i pripremanju obsežne knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica). Stizala je i novčana pomoć, najviše od ogranaka HN O d p o r a, za to monumentalno izdanje. Tolika je bila ta pomoć, da su zli jezici širili "priče", kako ja spremam odporašku knjigu a ne djelo od sveopće hrvatske vrijednosti. Unatoč tome, ja sam baš udarnički vršio svoje DERŽANSTVO naprema svome poklanome naraštaju, umnažajući i prevadjajući dokumente, podržavajući korespondenciju, upravljajući sakupljanim novcem, itd., itd. Upravo zato, general Luburić me je ranih 60-tih godina "mobilizirao" i udijelio mi čin satnika, ali ja sam mu smjesta odgovorio, da on mene kao američkog državljanina ne može mobilizirati niti imenovati satnikom. Uz to sam nadodao, da ja samo želim biti njegov vjerni suradnik Ivan Prcela. On se na moj odgovor nije naljutio, nego me je čak skupa s puk. Erićem i puk. Crničkim ubrojio u svoja TRI VELIKA. Ostao je on, dakle, dosljedno vjeran onome što mi je već godine 1960. jednom pisao: "Ivane, Ti iza sebe ostavljaš tako dobar dojam, da se prvi sastanak s Tobom ne može nikada zaboraviti." Eto, tako ja udjoh u krug TROJICE VELIKIH vidovitog hrvatskog generala Luburića.
Pri koncu 1962. poštom sam primio iskaz generala Luburića, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. Ovim dokumentom bili su još više utvrdjeni temelji mojega životnoga djela o Blajburškoj tragediji. Odmah sam počeo planirati svoje putovanje u Španjolsku za slijedeću godinu, zapravo dug posjet našemu junačkome hrvatskom generalu. Tako, u ljetu 1963. dva mjeseca sam proveo kod njega u gradu Carcagente, gdje se je on pod zaštitom vjernoga prijatelja Padre Miguel Oltre krio u jednoj iznajmljenoj kući u neposrednoj blizini franjevačke škole Colegio San Antonio. Rektor ove škole bio je taj učeni Padre M. Oltra. Do tada, za mene i široku javnost Maksova adresa bila je jedino na poštanskim pretincima u Madridu i Valenciji a toga ljeta točna adresa je postala - Calle Santa Ana 33, Carcagente (Valenicia). Na toj adresi nalazila se je i Drinapress, odakle se je po svijetu i u Lijepoj našoj širila POVIJESNA Doktrina generala Luburića o rušenju Jugoslavije i o ponovnoj uspostavi Države Hrvatske. Ta vrlo plodna izdavalačka kuća stvorena je od poduzetnoga i vidovitog generala Luburića obilatom financijskom pomoći njegovih sljedbenika, medju kojima su se najviše istakli bojnik Stjepan Fistrović iz Lime, Peru, i Stipe Šego (rodjen i pokopan u Medjugorju) iz Chicaga.

Upoznavajući Doktrinu o rušenju Jugoslavije

Živeći puna dva mjeseca kod nezaboravnoga svog prijatelja i suborca generala Luburića, izbliza sam ga promatrao, slušao i pomagao mu u Drinapressu. U to vrijeme on mi je za glavni zadatak dao da za obljelodanjenje preuredim doživljaje Safeta Jaškića iz Osnabrucka u Zapadnoj Njemačkoj. Prvu polovicu te Jaškićeve knjige sam preuredio a drugu polovicu sam ostavio za dr. Dabu Peranića u Parizu jer sam, idući na dnevnu svetu Misu i Pričest u franjevačkoj crkvi Sv. Franje, susreo franjevačku trećoredkinju Ameliju Consuelo Mir pa smo si malo pomalo obećali doživotnu vjernost, koja je 26. prosinca 1963. konačno zapečaćena velikim sakramentom svete Ženidbe. Tih nezaboravnih dana u Cargenteu, mnogo puta na licu mjesta sam se uvjerio, kako nas veliki hrvatski general Luburić ljubomorno brani povijest Hrvatskog narodnog odpora, korijenski pisanoga u vrijeme njegova osnutka 1944. i pedesetih godina KORIJENSKI od njega obnovljenoga u prijateljskoj nam zemlji Španjolskoj. Po hrvatskim novinama njegov dragi H. N. ODPOR namjerno su izvrtali u "Odbor", "Otpor" i tome slično. NJEGA JE TO DO U DUBINE SRCA POGADJALO jer on je u tome vidio, da protivnici i neprijatelji H. N. O d p o r a time žele promjeniti smjernice toga dičnoga hrvatskog državotvornog Pokreta.

Iako su ga te pojave pogadjale, on je ipak sa mnom šale zbijao o meni nadasve dragoj Blajburškoj akciji. Znao mi je dobaciti: "Ivane, čime bi se Ti bavio i o čemu bi pisao da se nikada Blajburška tragedija nije desila?" Ja bih mu odgovorio:"Dragi moj Makse, u tome slučaju ja bih sigurno pisao o dubini i visini, dužini i širini Božje i romantične ljubavi!" Na to je on nadodavao: "Ivane, počekaj sa Ženidbom dok ne odrastu moje kćerke Drina i Mirica!" Te prekrasne djevojčice i njihova braća Domagoj (Donchi) i Vjeko mene su od milja nazivali "Strikom Ivanom" i u srce su me dirali jer je u to vrijeme njihov nježni otac bio sudski rastavljen od majke im Isabele. Sud ih je povjerio skrbništvu NE njihove majke nego oca jer u njemu je sud, isto kao i ja, upoznao VELIKOGA LJUBITELJA ŽIVOTA I ZAGOVARATELJA JOŠ BROJNIJE SVOJE VLASTITE OBITELJI…

"Doličan doček" najvećega krvnika hrvatskog naroda

Uvijek vjerni uputama vidovitoga generala Luburića, da hrvatsku borbu vodimo u skladu sa zakonima zemlje u kojoj živimo, mi američki Hrvati smo u zadnjoj trećini godine 1963. razvili vrlo zavidnu promičbu sveopće hrvatske stvari.
Pod vodstvom Rudolfa Erića pripremali smo se za "doličan doček" Tita u Bijeloj kući kod Predsjednika Kennedyja. Ja sam pripremio jedan dug opis najglavijih dijelova Blajburške tragedije - OSAM dugih i predugih "marševa smrti" od Bleiburga do rumunjsko-jugoslavenske granice. Te "marševe" sam ocrtao jasnom mapom i njih osvijetlio dugim sastavom pod naslovom THE POSTWAR MASSACRES IN YUGOSLAVIA.

Na osam punih stranica velikog formata tu analizu dao sam tiskati u nekoliko stotina primjeraka pa smo to poštom razaslali na mnoge važne adrese, uključivši i Bijelu kuću. Američki Hrvati iz Clevelanda, New Yorka, Chicaga i drugih gradova pod vodstvom R.Erića otišli su da pred Bijelom kućom masovno prosvjeduju protiv Tita, dijelili su tu otiskanu analizu o Titovoj strahovladi i o masovnim pokoljima hrvatskih ratnih zarobljenika. Prosvjedi su dobro odjeknuli na televiziji i u američkim novinama, uključivši čak i New York Times. I general Luburić čitavu jednu stranicu "Obrane" posvetio je tim prosvjedima.
Na prosvjedima ja nisam bio jer sam ostao predavati svojim razredima na Charles F. Brush High Schoolu u Lyndhurstu, Ohio. Američki tajni agenti ipak me nisu pustili u miru, nego su me u toj školi došli ispitivati o tobožnjim planovima, da mi Hrvati planiramo ubiti Tita. Dva agenta ispitivala su me u jednoj sobi na domak direktorovom uredu. Odmah sam im odvažno odgovorio, da mogu biti sigurni da ja ne ću pucati na Tita iz svojega razreda, ali ako ga slučajno netko u Washingtonu ubije, ja ću organizirati svečani program zahvalnosti Bogu, da je taj najgori medjunarodni zločinac konačno "dolično" završio. Na to će oni meni, da se uopće ne slažu s mojim mišljenjem. Odgovorio sam im, da se ne radi o nikakvom mišljenju, nego o dokazanim činjenicama iz najnovije povijesti moje rodne Hrvatske. Te povijesne činjenice, kako im rekoh, ja stručno istražujem i o njima već pripremam obsežno djelo. Za dokaz toga istraživanja dao sam im našu ukusnu brošuru o OSAM "marševa smrti" uzduž cijele Jugoslavije.

Ni tri tjedna nisu prošla od toga mojega neugodnog razgovora s američkim tajnim agentima, kadno u Dallasu 22. studenoga 1963. bi ubijen Presjednik Kennedy. Američke tajne službe više su štitile krvnika Josipa Broza Tita nego svoga mladoga i popularnog presjednika!!
General Luburić prati me u novu fazu mojega života

Unatoč iznenadnom ubojstvu Predsjednika Kennedyja, moji planovi za vjenčanje s mojom cargagentijskom odabranicom nisu bili prekinuti pa par dana prije Božića 1963. ja se opet nadjoh u kući dragog mi prijatelja generala Luburića. Iz te kuće od njega sam čak i otpraćen bio u župnu crkvu Nuestra Senora de Remedios u Carcagenteu. Pred tom čudotvornom Gospinom slikom 26. prosinca vjenčao sam se sa svojom Amelijom Consuelo Mir. Na njezinoj lijevoj strani klečala joj je majka Remedios a na mojoj desnoj strani kum mi je bio general-vitez Vjekoslav Luburić. Padre Filibero Mir, brat moje odabranice i k tome svećenik-franjevac, u ime Crkve Kristove je blagoslovio naše vjenčanje a propovjednik nam je bio Padre Miguel Oltra, veliki, veliki prijatelj našega kuma generala Luburića. I četvero generalove djece bili su na toj nezaboravnoj svečanosti. Moja A. Consuelo "Chelo" i ja otišli smo u Madrid na naše bračno "putovanje". Tri puna tjedna odsjeli smo u Hotelu Nacional blizu željeznicke postaje Atocha. Taj hotel smo si izabrali jer smo znali da tu odsjeda naš kum general Luburić kadgod ga put vodi u Madrid. U prekrasnom glavnom gradu Španjolske morali smo biti radi mnogih, mnogih procedura na američkom veleposlanstvu za što skoriji ulazak moje supruge u SAD. Zahvaleći baš Padre Miguel Oltri, prijatelju našega kuma, i njegovom uplivu na američkom poslanstvu, moja Chelo dosta brzo je dobila papire za ulazak u Ameriku. Za vrijeme našega trotjednoga boravka u Madridu u posjet nam je došao naš kum general Luburić. S njime je bio Padre M. Oltra i još jedan njegov franjevački subrat.
Sav sretan general je meni na poklon donio tek u Buenos Airesu objavljenu knjigu na španjolskom - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG u izdanju revije "Studia Croatica". Prije nekoliko mjeseci za tu knjigu, na nagovor generala Luburića, ja sam poslao dvadesetak iskaza o Blajburškoj tragediji, sakupljenih od dr. Krunoslava Draganovića. Za to izdanje poslao sam takodjer dugi iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatske Vojske.

U toj knjizi taj njegov iskaz nisam našao, ali drugi iskazi iz moje pripremane knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE bili su na španjolski prevedeni i u to izdanje uključeni. U tome novo-objelodanjenom djelu uzalud sam tražio nekakvo priznanje za dvadestak iskaza, od mene njima u Buenos Airesu dostavljenih. Jedino "priznanje" sam našao, što se u knjizi spominje NE jedan, nego tri Odbora za istraživanje Blajburške tragedije - u Clevelandu, Rimu i Buenos Airesu. Od godine 1960. do konca 1963. po hrvatskim novinama se znalo samo za jedno tijelo KAO ODBOR a eto, tada se na stranicama knjige LA TRAGEDIA DE BLEIBURG iznenada pojavila tri "Odbora"!!
Upravo zato, ta knjiga se spominjala onda a i dandanas se PROTUČINJENIČNO spominje (vidi članak Zvonimira Springera u ZBORNIKU Četrvrtoga žrtvoslovnog kongresa) kao majka drugih knjiga o Blajburškoj tragediji. Činjenicno stanje je skroz drukčije jer ja sam svome životnome djelu čvrste temelje postavio već godine 1960. i iz njega dosta dokumenata u Buenos Aires poslao.

Neprestana borba oko iskaza generala Luburića

Nakon povratka u Cleveland opet, iako oženjen, dao sam se svim žarom na prevadjanje mnogih dokumenata o Blajburškoj tragediji. Najviše me je ipak zanimao iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga prema Austriji jer sam tu njegovu analizu smatrao kamenom-temeljcem mojega već pripremanoga životnog djela. Iskaz generala-viteza DOSLOVNO sam na engleski preveo i onda ga svome suuredniku dr. Guldescuu, profesoru povijesti na Fayetteville State Teachers' Collegeu u Sjevernoj Karolini, na uvid poslao. Njemu se je smjesta neobično svidio taj Maksov opis ondašnjih dogadjaja. Taj američko-hrvatski povjesničar onda je taj vrijedni dokument preuredio i u engleskom jeziku za američku čitalačku publiku savršeno dotjerao te onda meni kao odgovornom uredniku natrag dostavio. Odmah sam vidio, da je taj iskaz toliko preuredjen da sam ga izmedju redaka s engleskog na hrvatski preveo. Taj preuredjeni i dobro organizirani tekst generalu Luburiću sam poštom poslao, da on engleski tekst odobri i potpiše. Nakon nedugog čekanja, manuskript sam natrag primio sa sljedećom napomenom: "Svaki prevod i pregrupiranje dovodi do manjih ili bitnijih pogrešnih interpretacija i posebno kad to čine osobe koje ne poznaju predmet izbliza."
General Luburić kao istinoljubiv i izvanredno nadaren pisac pred mene je na više od dvije gusto tipkane stranice pomnjivo napisao ŠESNAEST svojih ispravaka koje je "bezuvjetno potrebno u tekst unijeti jer ćemo se izvrgnuti ruglu, kritici i ima ih previše koji bi to jedva dočekali. Ima tako velikih kontradikcija u izjavama, da se to jednome vojniku nikada ne bi oprostilo." Čim sam te BEZUVJETNE ispravke u ruke primio, spremno sam ih sve u generalov iskaz unio i tako ispravljen čitav tekst dr.Guldescuu natrag poslao. On se je sa svim ispravcima potpuno složio i manuskript mi poštom poslao, postavivši mi i on svoj NEOPOZIV UVJET, naime, da iskaz generala Luburića u našu knjigu mora ući kao Treće poglavlje. Inače, on (Guldescu), prestaje biti moj suurednik. Dr. Guldescu je tako postupio jer je, što se tiče generalova Poglavlja, od mene znao za "povuci-potegni" stavove mnogih hrvatskih povjesničara i drugih pisaca .

Ta grmljavina je od mene detaljno opisana u HRVATSKOM HOLOKAUSTU od 2001. i od 2005. godine.pa ne želim više ulaziti u te dobronamjerne ali i zlonamjerne kritike.
Nestanak dr. Draganovića, pogibija gen. Luburića i izlazak mojega djela

U ljetu godine 1967. ja sam opet otputovao u Carcagente, ali ovoga puta sam sa trudnom ženom i dvoje male djece boravio u rodnoj kući moje supruge. Ja sam si ipak našao vremena da budem sa svojim dragim kumom generalom-vitezom Luburićem. On je posebnom nježnošću oca svoje četvero djece moju dječicu grlio i ljubio a mojemu četveromjesečnom sinčiću Josipu od srca je zaželio da jednom postane hrvatski general ili hrvatski kardinal. U generalovoj iznajmljenoj kući opet sam s njime mnogo razgovora vodio i s njime opet pomnjivo, pomnjivo njegovo dugo Treće poglavlje pregledao. ON GA JE PREDA MNOM ČAK I U ENGLESKOM PREVODU TU NA LICU MJESTA POTPISAO. Unatoč tadašnjem protivljenju dr. Krunoslava Draganovića (s njime su se slagali R. Erić i drugi vodeći odporaši) da generalov iskaz udje u moje životno djelo, dr. Guldescu i ja u to vrijeme bili smo jedini za to da generalovo Treće poglavlje udje u sastav knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE. Moj suurednik i ja smo to Poglavlje smatrali najbolje pisanim stranicama, kako je uopće došlo do povlačenja Hrvatske Vojske i kako se je ono u duhu već onda postojećega Hrvatskog narodnog o d p o r a u djelo provadjalo. General Luburić je do u dubine svoga srca bio potresen držanjem čak i njegovih VELIKIH da, u svrhu postignuća Draganovićeve analize Blajburške tragedije, njegova vlastita analiza bude iz knjige potpuno ispuštena.

Nakon kratkoga vremena što sam se sa svojom dječicom u Cleveland povratio, hrvatskim se svijetom pročula vijest, da je dr. Draganović u blizini grada Trsta od Udbinih agenata ugrabljen, u nutrinu Jugoslavije odveden i smrskane glave u bolnicu u Splitu doveden. Udba je tim nasilničkim činom mislila, da je i djelu o Blajburškoj tragediji smrtni udarac zadala. Baš u tome duhu i HRVATSKA REVIJA je u Buenos Airesu pisala. Zloguki proroci ipak su se grdno prevarili jer nestanak dr. Draganovića s hrvatske iseljeničke pozornice izlaženje DEFINITIVNOGA DJELA (riječi su to sveučilišnog američkog profesora C. Michaela McAdamsa) o Blajburškoj tragediji ustvari je pospješio. Uklonjeno je dugogodišnje zatezanje dr. Draganovića pa sam ja kao odgovorni urednik dugo očekivane knjige čvstu odluku stvorio, da iskaz generala Luburića ulazi u moje životno djelo i ono će bez daljnjega zatezanja konačno biti objelodanjeno.
Ta moja NEOPOZIVA odluka najviše je obradovala generala Luburića, jednoga od najvećih rušitelja i kraljevske i srbo-komunističke Jugoslavije. Tom mojom odlukom obradovao se i povjesničar dr. Guldescu. On i ja dali smo se smjesta na traženje izdavalačke kuće. Nakladničke usluge ponudio nam je i sam general Luburić, nastojeći mene pridobiti da OPERATION SLAUGHTERHOUSE bude tiskana u nakladi Drinapressa.

Iz sveopće-hrvatskih narodnih interesa tu generalovu ponudu ja sam kategorički odbio. Moj suurednik dr. Guldescu napokon je našao izdavalačku kuću Dorrance Publishing Company u Philadelphiji, koja je prihvatila da sa mnom potpiše ugovor za objelodanjenje knjige. Ugovor sam s tom tvrtkom potpisao i točno na Veliki Petak 1969. o tome sam javio svome kumu generalu Luburiću. On mi nikada nije na tu vijest odgovorio jer. 20. travnja 1969. on od Ilije Stanića Livaje, upletenoga u za hrvatski narod i za H. N. O d p o r štetne terorističke mreže Hrvatskog revolucionarnog bratstva, bi metalnom šipkom u glavu smrtno dotučen, dok si je u svojoj kuhinji kavu pipremao. Taj legendarni i dalekovidni branitelj Države Hrvatske u vječnost je odselio, umrijeviši NE u krevetu nego USPRAVNO NA NOGAMA STOJEĆI, baš kako je on meni svome dragome suborcu često proricao.
U proljeću godine 1970. moje životno djelo pred izlaskom se u Philadelphiji nalazilo, kadno iz newyorske "kuhinje", gdje je čitav moj manuskript bio u rukama dr. Mate Meštrovića, žestoki vjetar u Cleveland preko Rudolfa Erića zapuhnu pa mi ovaj vodeći čovjek H. N. O d p o r a pred Ivanom Džebom, Ivanom Ćorićem i preda mnom, dakle, pred TRI IVANA, i pred školom hrvatske župe Sv. Pavla jedne nedjelje zapovijed dade da smjesta zaustavim tiskanje knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE jer ona uvelike vrijedja Zapadne Saveznike!!

Na tu autoritativnu zapovijed R. Erića, predsjednika Odbora za istraživanje Blajburške tragedije, ja sam odvažno kao odgovorni urednik knjige odgovorio, da mu ja poslušnost KATEGORIČKI ODKLANJAM i da će knjiga naskoro iz tiska izići.
Sredinom godine 1970. knjiga je konačno na svijetlo izišla i otpremljena je bila na mnoge Delegate u Organizaciji Ujedinjenih Naroda. Ona je otišla i u Državno tajništvo u Washingtonu i tu se je uvijek nalazila na "Jugoslavenskom desku". Stigla je i u ruke mnogih sveučilišnih profesora povijesti i političke znanosti pa je svima njima i američkim novinama SKUPA S DOKTRINOM GENERALA LUBURIĆA nagovještala skori raspad hrvatožderne Jugoslavije.

Zaključak

U svijetlu svega u ovome dugome članku iznesenoga, u ime ubijenog generala Luburića, u ime njegovih pokojnih sljedbenika, u ime svih zivućih i umrlih veterana Prvoga i Drugoga domovinskog rata a poglavito u ime STOTINA TISUĆA hrvatskih narodnih mučenika apeliram na sve državotvorne Hrvate i Hrvatice u našoj široj domovini i u svijetu da proučavaju dalekovidnu Doktrinu generala Luburića i moćnu poruku mojega životnoga djela OPERATION SLAUGHTERHOUSE / HRVATSKI HOLOKAUST. Doktrina generala Luburića i moje životno djelo još uvijek sve Hrvate i Hrvatice moćnom porukom pozivaju da čvrsto stoje na braniku naše VJEČNE Hrvatske protiv mnoštvu njezinih neprijatelja iznutra i izvana. Svi moramo s velikom zahvalnošću poštivati hrvatske branitelje jer oni su svojom nevino prolivenom krvlju natopili sve kuteve Hrvatske, Bosne i Hercegovine te čak i susjednih država. Ne smijemo dozvoliti raznim demagozima i revizionistima da nam razvodnjavaju i iskrivljuju povijest Blajburške tragedije i uvijek državotvornoga H. N. O d p o r a. Ova dična hrvatska organizacija osnovana je od hrvatskih državnih vlasti već u jeseni 1944. a NE pedesetih ili sedamdesetih godina prošloga vijeka. Baš u 25. godišnjici H. N. O D P O R A ubijen je njegov zapovijednik general-vitez Vjekoslav Maks Luburić.
Hrvatska braćo i sestre u domovini i širom svijeta, nadasve ustajte protiv iskrivljivanja povijesti naše VJEČNE Hrvatske.
Crni izdajice hrvatskog naroda Prvome i Drugome domovinskom ratu svim silama nastoje nakalamiti nekakav magloviti i hrvatožderni "anitifašizam", tj. srbo-komunizam i jugo-partizanstvo. Medjutim, nadljudska borba hrvatskih branitelja u razdobljima 1941-1945 i 1991-1995.bila je čista hrvatska državotvorna borba protiv i prve i druge Jugoslavije. Ta nadljudska borba za Drzavu Hrvatsku, ako se u obzir uzmu sve okolnosti i mnoštvo neprijatelja iznutra i izvana, čistija je nego borba ijedne druge države na svijetu.
Da je to prava pravcata povijesna istina, svjedoči nam u prvome redu Bl. Alojzije Kardinal-Mučenik Stepinac, najveći hrvatski domoljub svih vremena.
To nam svjedoče i nekoliko hrvatskih biskupa-mučenika; to nam svjedoče takodjer više od ŠEST STOTINA svećenika-mučenika; to nam poglavito svjedoče STOTINE TISUĆA drugih narodnih mučenika. Njihova nevino prolivena krv neprestano vapi pred Božjim prijestoljem, pozivajući sve nas da u uzvišenoj hrvatskoj borbi nikada ne smalakšemo nego da do zadnjega svoga daha s Božjom pomoći ustrajemo.
Eto, u to ime neka je vječna slava generalu-vitezu Luburiću i STOTINAMA TISUĆA drugih hrvatskih mučenika! Neka po zagovoru njihovom nad Hrvatskom i nad čitavim hrvatskim narodom uvijek vladaju samo BOG I HRVATI!

J. Ivan Prcela
Cleveland, Ohio, 11. veljače 2009.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 393 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 20  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009