Sada je: pet pro 13, 2019 07:20.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 393 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18 ... 20  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 10:13 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Glavno Tajničtvo
br. 19/ 1955
Stan, dne 20.I.1955.

OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955


SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

Hrvati!
Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.

Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

Ni Moskva ni Beograd !

Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

GENERAL DRINJANIN v.r.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 10:29 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
OD RAKOVICE DO SYDNEYA

(Donosim ovdje jedno Okružno pismo kojeg je general Drinjanina pisao skupini Hrvata u Australiji 21.XI.1961. Pismo je vrlo važno i povijsne naravi iz više razloga, a ponajviše iz tog razloga što se iz prve ruke, tj. ruke generala Luburića, može nešto saznati o uzrocima razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Što nije u ovoj Okružnici rečeno i izraženo, za sigurno, tko je pratio i čitao dosadašnja pisma, mogao je iz istih saznati za mnoge pojedinosti...Mo)

"NAČELA HRVATSKIH BORACA".
- (Prvi broj "DRINE" je tiskan u 25 tisuća primjeraka u početku 1960 godine, odmah iz Poglavnikove smrti. U toj "DRINI" su izišla TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMOGRACIJI, Mo)neka mi bude oprošteno od mnogih, što nisam odgovarao na mnogobrojna pisma i mnogobrojna pitanja savezno sa pojavom Načela u posebnoj "DRINI".
Obećao sam dati računa o tome hrvatskim vojnicima, pa to činim ovim putem, jer je to nemoguće (fizički) svakome posebno, a ne želim za istu stvar upotrebiti "DRINU".
Htio sam i sačekati mišljenja nekih, kojima sam to izložio na SASTANKU HRVATSKIH ČASTNIKA U MADRIDU, (Potrebno je ovdje nadodati ili reći da je general imao neprilika ili nezgoda sa nekim svojim užim suradnicima koji su mu - navodno - prigovarali što nije stavio imena osoba koja su tu bila nazočna na tom sastanku hrvatskih Častnika u Madridu. U pismu od 14.X.1962. general piše Peri Tutavcu u Buenos Aires, između ostaloga i ovo "...U posebnoj pošti - i preso (hitno, mo) šaljem nekoliko proglasa, koje smo u svoje vrijeme na zahtjev pukovnika Štira tiskali, i koje sam ja platio i poslao u 20.000 po cielom svietu.
I to pukovnik zna. Nu ja nisam mogao tiskati uz NAČELA I IMENA TIH LJUDI, pa makar ih oni pisali. NISU TO NAČELA MOJA ILI TVOJA NEGO VOJSKE. Šta tu ima ime onih, koji su sastavljali? Reci mi: tko su ta gospoda: Matković, Kelava, Kalebić, Hraščan, Frantić, - da budu podpisnici NAČELA ZA VOJSKU. Ta nije ni pukovnik Štir podpisao..." Mo
) kao i svršetak godine 1961., koja je bila godina proslava, jubileja, obljetnica, sastanaka, na kojim su se morali definirati stavovi hrv. političkih snaga u emigraciji.

HRVATSKI VOJNICI U VRTLOGU PERMANENTNE POBUNE DUHOVA.

- Sve tamo od bleiburžke tragedije hrvatski si vojnici postavljaju pitanje: je li to tako moralo biti, je li se moga spasiti Hrvatska država, je li morala biti poklana hrvatska Vojska, da li se je sve poduzelo za oslobodjenje domovine, kako to treba učiniti, tko je za to pozvan, i na koji način treba početi sa radom. Tragedija je bila previše velika, gubitci strahoviti, pa je čak bio u pitanju biološki opstanak hrvatskog naroda, a u najboljem slučaju poremećen je demografski ekvilibrij na načem području na našu štetu. Postavljalo se pitanje poviesne odgovornosti.

"IGRA KOLO NAOKOLO...."

- Ti su problemi podielili mnogo puta i rodjenu braću, stare prijatelje, suradnike i istomišljenike. Jedni su se bunili u ime savjesti, drugi su ih izključivali u ime stege i treći samo žmirkali u ime "viših interesa". Ja sam prošao sve faze te unutarnje tragedije; izključivao i bio izključen, optuživao i bio optužen, izrugivao i bio izrugan, ganjao i bio ganjan...Tako smo odlazili, povraćali se, napadali i bili napadati, blatili i bili blaćeni. Tu tragediju proživljavaju svi svjestni ljudi. Težko je bilo buniti se, još teže ostati. To je bilo još teže nego Bleiburg, jer nam otvara horizonte novog Bleiburga...

NOVI VAL HRVATSKIH BUNTOVNIKA.

- Jugoslavenske tamnice i zagrebačko sveučilište rodili su novu borbenu elitu, koja se osjetila pozvana da zabrtvi mjesto prodora u borbenim redovima i velikodušno se stavila na raspolaganje MAJCI DOMOVINI. Oni su u Domovini osjetili zov krvi, zov sudbine, zov hrvatske revolucije, one moderne, koju je u duhu pokrenuo OTAC DOMOVINE, a prvi hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik htio provesti u djelo u Rakovici pred 90 godina. Puni su zatvori onih, koji su osjetili mistiku hrvatske revolucije. Dio ih je stigao u emigraciju, pa se odmah stavili na raspolaganje veteranima najveće hrvatske revolucije svih vremena, što je bio u stvari tar 1941-1945.

MUHADŽIRSKI JADI.
- (turska riječ a znači: izbjeglica, bjegunac, emigrant i sl., mo) Mi smo te mlade ljude politički organizirali i duhovno pauperizirali. (U ovom smislu bi moglo značiti: "duhovno preodgojili, mo) U domovini su bili predhodnici jedne nove velebne bitke, koju će hrvatska revolucija voditi u skoroj budućnosti, a mi smo ih u emigraciji pretvorili u zalaznicu jedne izgubljene bitke. (Vođa Francuskog Narodnog Odpora general Charles de Gaulle je u svom APPEL = POZIVU francuskom narodu 18 lipnja 1940 godine rekao: Mi smo izgubili jednu bitku, ali nismo izgubili rat. O toj izgubljenoj bitki i naš general Drinjanin govori; kao što je i general Ranko Boban rekao svojoj vojsci na Bleiburgu 15 svibnja 1945 godine: Vojsko moja nepobjeđena, razriješivam vas od vojničke prisege...Mo)
Bili su sjeme koje je dalo ploda prema njivi, kamo je sjeme palo, kamo ga je vihor sudbine donio. Tako su ti mladi ljudi postali neoustaše, jelićevci, draganovićevci, "seljaci" (ovdje se misli na simpatizere HSS, mo), maksovci, heferovci, - a neki su pali i još niže... kada su stigli u "moju stranku" bili su proglašeni zdravim, modernim, novim itd. snagama, a kada su pali u protivni tor, postali su partizani, partijci, izdajnici, sumnjivi, problematični... UDBA ne spava, pa je slala i zaista svoje, ali to su oni, sposobniji, koje bace kamen, a sakriju ruku.

"TUGO MOJA PRIDJI NA DRUGOGA".

- Pproblem smo riešavali, svi skupa, bacajući krivnju na drugoga. Svi smo baratali podatcima, za koje nikad nismo znali jesu li točni, jesu li podvaljeni po dobro organiziranoj Udbi, po velikosrbima, i ostalim neprijateljima. Heroji su bili oni, koji su znali više patetizma (osjećaja, mo) staviti u pozivima na slogu, na sudbinu, na ovo ili ono veliko ime iz daleke ili bliže prošlosti. Svi smo htjeli slogu svih, ali u našem taboru, i tako se rodila kanibalska organizacijska norma; "SVI SU POŠTENI HRVATI U NAŠOJ ORGANIZACIJI".
Svatko je na svoj način reakcionirao na kompleks i zato smo se selili kao ptice selice, kao vagabundi, (lutalice, mo) idemo iz organizacije u organizaciju, da se razočarani povučemo, i prepustimo mjesto onima, koji su znali više drečati, više obećavati, više...

OD RAKOVICE DO SYDNEYA.

- Slika na pročelju ovog Okružnog pisma prikazuje skup od 200 takvih buntovnika, (Na vrh ovog Okružnog pisma ima jedna slika koja prikazuje punu i krcatu dvoranu okupljenih Hrvata koji sjede, kao u Crkvi, a među njima stoji i očito se primjećuje Srećko Rover (1920-2005) i kako svojom desnom rukom artikulira svoj govor i svoje razlaganje. Srećko Rover je bio poznat kao dobar govornik...Možda je slika sa ovog Okružnog pisma jako rijetka slika, a bez nje za sigurno povijest hrvatske političke emigracije nebi bila potpuna. Mo) koji traže ptu.
Govore dva mlada čovjeka. Jednog poznam: Rovera. Iz pravaške obitelji. kao gimnazijalac član hrvatskih borbenih organizacija. Kao dječarac član tajne ustaške ćelije, i spašava se iz Ade Ciganlije i vješala na sudu za "Zaštitu Države" samo radi malodobnosti. Kao mladić ustaški časnik, kao čovjek suradnik u akciji Bože Kavrana, spašava se sa još dvojicom pukim slučajem. Postaje moj suradnik, pokazuje se izvrstan organizator, govornik, pisac, borac.
Drugog osobno ne poznam, Pašti (Geza Pašti, osnivač Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, kojeg su agenti Udbe kidnapirali, kako se obično misli, u Nici, Francuska, ljeta 1965 god., mo) od novog vala.
Obojica su pali u "čistki", (jer su obadvojica bili u organizaciji HOP-a i doživjelu sudbinu mnogih koji su bili isključeni iz svoje organizacije HOP-a, mo) na kojoj bi mogao i Kruščev zamjeriti. Pa ipak oba u Sydneyu, pred 200 buntovnika svih vrsta propovjedaju ideje hrvatske revolucije, koja je nastala u Rakovici.

MINIMALNI HRVATSKI PROGRAM KAO BAZA AKCIONOG JEDINSTVA I HRVATSKE REVOLUCIJE.

- Mladi je intelektualac Prcela (Ivan Prcela rođen u selu Košute kod Trilja 1922. a danas živi, i fala Bogu još je živ, u Clevelandu. Napisao knjigu HRVATSKI HOLOKAUST..., mo) dao emigraciji teoriju Bleiburga kao naše Arhimedove točke. Dajte mi jednu točku, pa ću se, čvrst na istoj uhvatiti u koštac sa sudbinom i pokrenuti sviet. To je pravo značenje jednog plana za akciju. Buntovnici su u Sudneyu postavili bazu: ta svi smo za Hrvatsku Državu, svi smo demokrate, svi smo protiv Jugoslavije, svi smo protiv svake vrsti komunizma. Nije li to Arhimedova točka koju traži intelektualac Prcela?

MAKSIMALNI PROGRAM ZA NOVI MILENIJ.

- Mladost je sviestna snage, jer je mlada. Ona je uviek idealistička, pa i onda, kada brani krivi ideal. Ona je jasna, jer ih oportunizam nije imao vremena razvodniti. Ona je revolucionarna i nije konzervativna, jer nema ništa za konzervirati, za očuvati. Oni se nezadovoljavaju "starim pravicama", oni hoće, zahtjevaju socijalnu jednakost. Oni se nezadovoljavaju "paternalizmom" oni hoće da biraju svoje tajnike, delegate, programe, odbore i ideje. Oni se nezadovoljavaju sa Hrvatskom "uru hoda široka i 5 dugom". Oni hoće VELIKU HRVATSKU sa sandžakom, sa Bokom Kotarskom, sa istrom, sa Otocima, sa Srijemom, sa Bačkom, sa Baranjom, a u njiov mentalitet ne dolazi u obzir dielenje Bosne, Dalmacije, stvaranje Banovina, uključivanje u zajednici sa susjedima. Oni hoče sve, jer su voljni sve dati. To je, gospodo, hrvatska revolucija, to je plan za budućih 1000 godina.

TEORIJA BLATOBRANA.

- Mladi, budući vojnici, ne mogu nikako shvatiti optužbe dviju hrvatskih tradiconalnih stranaka. Najveća je pogrda, kada "seljaci" (misli se na prvake HSS i njihove simpatizere, mo) žele uvriediti ustaše, jest, da su došli u Hrvatsku na talijenskim blatobranima.
A onda replika: kada je stvorena HRVATSKA VOJSKA, i Hrvatska zaštita, kao partikularna stranačka Vojska HSS-a, razbijala ostatke jugoslavenske srpske vojske, onda se je Dr. Krnjević povlačio na srpskim blatobranima u Niš.
Naprema tim činjenicama stoje geopolitika, politika i sudbina. Poglavnik je izabrao talijanske blatobrane jer drugih nije bilo. Krnjević se povlačio sa srpskom vojskom, jer nije vjerovao, da će Njemačka pobjediti, pa je predspostavljao, da će sa vojničkim padom Njemačke, pasti i politička tvorevina nastala sa pomoću istih.
Poglavnik je tražio pomoć na sve strane, kao i Kvaternik, kao i Starčević, kao i Radić, kao i Maček. Krnjević je bio u Londonu i nasojao se sjesti na engleske blatobrane. Danas nam je odabrati izmedju ruskih ili američkih blatobrana. Izgleda da ostali ne fabriciraju blatobrane ili ih importiraju iz te dvije zemlje...A mi Hrvati nismo nismo imali i nemamo fabrike blatobrana. Pa čemu onda taj spor blatobrana? Taktika je jedna stvar a stratežki i politički ciljevi, drugi.

JEDNA HRVATSKA UVIJEK U PARTIZANIMA.

- Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice. Partizani su, poput penciline, televizije, gume za žvakanje i demokracije produkt vremena, doba, epoke. Pa valja s njima računati.
Naši Križari i Mladi muslimani nisu drugo nego hrvatski partizani. Sutra će biti svake vrste partizana. Analizirajući glavne zaključke glavnih hrvatskih političkih stranaka u emigraciji, na kojima su stvoreni u stvari zaključci, da je svaka od njih, jedina legalna, pozvana, i da su svi pošteni Hrvati u njihovim redovima, pa ili "se pokloni, ili se ukloni"; dolazimo do sinteze naše budućnosti: jedna stranka na vlasti, druga u partizanima.
Pa ako situacija bude pogodovala jednoj stranci, druga, ako neće svršiti u logorima, mora ići u šumu. Znači jedna Hrvatska na vlasti, okupljena oko jedne stranke, druga stranka, druga Hrvatska u šumi, u partizanima. Budući da u šumi imaju nasljedno pravo stari hajduci, komitadžije, partizani, i i "narodnooslobodilačka vojska", to je drugoj Hrvatskoj, priključiti se tim prastanovnicima hrvatskih šuma i brda.
A ovi u službi kojega od susjeda. Četnici su služili Italiju i njemačku ekspanziju, komunisti rusku i medjunarodnu, pa bi tako DRUGA HRVATSKA uvjek morala biti protihrvatska. Tako bi imali Drugu Hrvatsku, (Pokušaj braće Andrića i Akcije Fenix 72, poznate imenom BUGOJANSKA AKCIJA; da se je pobuna proširila, evo nam Druge Hrvatske u šumi, o kojoj u ovom Okružnom pismu general Drinjanin govori, mo) ne samo politički, nego i teritorijalno, jer bi morali susjedima prepustiti jedan kraj: Srbima Sandžak, i Bosnu, Madjarima Medjumorje, Bačku i Baranju, Njemcima "lebensraum" ili Talijanima Istru, dio Dalmacije, Boku itd.

SREDOVJEČNE FORMULE U ATOMSKO DOBA.

- Jedna grupa mladih HSS-ovaca šalje mi izrezak iz Kalendara HSS-a, str. 34. za godinu 1961. Iz bogodane pjesme "Još Hrvatska nij propala" napravljena je, ili bolje rečeno "poseljačena" je i izmedju ostalog veli "PUŠKA OBRAZ LJUDSKI KALJA, PLUG I KNJIGA TO TI VALJA, PO TOM SU JUNAK". Ti koncepti, danas, nakon svega što se dogodilo i što se dogadja, stavlja nas pred dilemu: proglasiti te ljude neozbiljnima, ludima, ignorantima, zastarjelima, ili pak poduzeti mjere, kako nas nebi i opet u budućnosti razoružavao "zeleni kadar", napravljen iz taloga ljudskog društva, kako nas nebi i opet "oslobadjale" srpske bajunete kao 1918., ili balkanski ušljivci kao 1945. godine. kakvu sudbinu će imati Hrvatska Vojska u zemlji kojom bi upravljali učenici ove škole?
Šta ova škola može reći NOVOM VALU HRVATSKE REVOLUCIJE, koji je sviestan, da će imati slobodu, ako se bude borio, a Državu, ako je bude stvorio. Ili ostaje ona stara sumnja, da ćemo i opet morati praviti vojsku pod "škrlakima" (neka vrst Mačekove odjeće, po kojoj su se prepoznavali Zaštitari, mo) i HRVATSKU REVOLUCIJU dovesti na degradirajuću ulogu prosječenja i meštarenja u beogradskim koalicijama? (Za naš hrvatski državotvorno nacionalni ponos, gora je bila koalicija HSS-e sa Beogradom nego Ustaška sa Rimom. Bit će ih koji će sada na ovo graknuti, ali prije nego graknu, analizirajte sve ono što nam je Beograd "dobra" učinio od 1918. pa do 1990., te šta nam je i koliko loša Rim napravio od 1941-1943. Ono što su saveznici tajnim Londonskim ugovorom 1915. dali Italiji, to se zna, ne spada u nikakovu odgovornost ustaškog pokreta, mo)

IDEOLOŠKI I ORGANIZACIJSKI KAOS

- Tko će posumnjati u Dra. Hefera, Njegovo čisto ime, Njegovu svietlu prošlost, Njegov patriotizam, i Njegovu demokraciju, u Njegovu sposobnost, i Njegovo pravo, da se bavi politikom, da vodi organizaciju, pa ako hoće i HOP-a. Nama je hrvatskim vojnicima, sasma jasno, da će u svim prilikama Dr. Hefer biti šef jedne velike snage, a možda i najjače hrvatske političke snage. Ali, velimo ali, čovjek se je našao u "neobranu groždju", i protiv svoje vlastite volje, i možda čovjek žrtvuje i svoju vlastitu političku karijeru.
Sasma je isključeno jednu snagu u isto vrieme smatrati revolucionarnom, elitnom, demokratskom, majoritarnom, (u ovom smislu najbrojčanijom, mo)ustaškom i svehrvatskom, pokretom, vojskom, strankom, te htjeti biti vodja, predsjednik, nasliedjen i biran, nametnut i prihvaćen.
Ustaški revolucionarni pokret je izabrana elita hrvatske revolucije i nemože biti demokratski pokret. nemože biti Poglavnik, jer nije Ustaša, a jest se trudio, da se to zna.
Ako je izabrani Predsjednik jednog Pokreta, jer to može biti, nemože biti vodjom svehrvatstva, i najmanje si praviti iluzije u pogledu HRVATSKE VOJSKE. Ta neće biti ni HOPovska, ni "seljačka", ni "Katolička", ni "Muslimanska", ni "proleterska", pa ni "ustaška" nego samo i jedino HRVATSKA.

HRVATSKA POLITIKA I HRVATSKA VOJSKA NE SMIJU IĆI U RASKORAK.

- Nama je bitno, da izgradimo temelje HRVATSKE VOJSKE i pripremimo duhove, kako bi sutra svaki hrvatski sin mogao u redovima svoje nacionalne vojske naći svoje borbeno mjesto prema svojim stručnim uvjetima, a ne prema pripadničtvu nekoj stranci.
Mnogo je stranaka u emigraciji, a ima poneka i u domovini, i ne može svaka praviti svoju Vojsku, jer bi to bilo gore nego ono što se dogadja danas u Kongu.
Ne možemo ni stvoriti državotvorni front u emigraciji, jer ni London, ni Bonn, ni Paris, ni Washington neće razgovarati sa predstavnicima stranaka, pa i onda, ako vele, da su jedine...i neće baš zato, jer im to vele sa više strana.
Mi hoćemo radni front emigracije, u Domovini jedinstvenu državotvornu i oslobodilaćku Politiku i jednu jedinu Hrvatsku Vojsku. I ako nam hrvatska politika neda to pravo, da stvaramo hrvatsku Vojsku, onda ju moramo stvoriti i bez politike. (A šta više na ovo reći!, osim citirati jedan mali citat s prve stranice i prve "DRINE" iz 1960 god., druge epohe, tj. epohe poslije Poglavnika:
"...Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno..."Ovaj opis o "razlozima" je dug na velike dvije i pol stranice, u kojima se, rekao bih, potanko objašnjava kako je i zašto je došlo do razlaza. Možda bi bilo potrebno to stavititi ovdje za one koje taj razlaz zanima. Mo
)
A kako bi pripravili naš put, moramo stvoriti preduvjete u emigraciji, moramo stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo u emigraciji, koje može predstavljati sve hrvatske snage, a ne samo "moju stranku" ili "moj pokret". (Iz do sada izloženih pisama moglo se je uočiti da je upravo Hrvatski Narodni Odpor bio začetnik stvaranja prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. Ovdje general u ovom Okružnom pismu otvoreno poziva na jedno sveopće Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Mo)

VERTIKALNE I HORIZONTALNE ORGANIZACIJE.

- Mjesto deset stranak sa svojim vrhovnim stožerom, sa ramifikacijama (razgranatost, jer svaka od ovih deset stranak ima svoj posebni vrhovni stožer. O tome general govori, mo) po cieloj emigraciji, koja se snaga kanalizira vertikalno, k stranačkom vrhu, treba stvoriti svuda po svietu horizontalne organizacije na bazi demokracije i s osnovnih ciljeva,a ovim organizacijama trebaju pripadati svi Hrvati područja.
I treba zatim sve te lokalne, pokrajinske, provincijske, itd. organizacije svih Hrvata ("Ujedinjeni Hrvati") grupirati u horizentalnim centrima, Glavnim Odborima, recimo, australskih, europskih, američkih itd. Hrvata, a onda iz ovih i ostalih, stranaka, odbora, vrhova, uglednih osoba, itd. stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo.
Tek ovo mora onda stvoriti političke, Propagandističke, Vojničke, nadzorne itd. sekcije.
I ove mogu, onda, obavit svoju dužnost.
Mogu te sekcije, u ime sviju razgovarati, još uvjek, sa onima, koji to budu htjeli, koje vjerujemo, da smo nešto napredniji nego Kongo, i da nije potrebno, da nas eventualno sutra pacificiraju Abesinci, Malajci, ili Zulukteri.
Tada ćemo moći razgovarati o predradnjama za stvaranje Hrvatske Vojske, kojoj će pripadati pripadnici svih stranaka u emigraciji i domovini ! Tada ćemo moći stvoriti Nadzornu Službu, i kontrolirati zaista sumnjive i provjerene agente, a nećemo iz poštenih, starih i maldih, praviti izdajnike zato jer nije u našoj stranci.

SYDNEY NAM POKAZUJE PUT!

GEN. DRINJANIN

U Madridu, 21. XI. 1961.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 10:37 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
KUPILI SMO TISKARU ZA POTREBE HRVATSKIH VOJNIKA

EDITORIAL " D R I N A "
Apartado 5024
MADRID - ESPANA

PEROM I MAČEM U SLUŽBI DOMOVINE

Hrvatski vojnici !

U ranijim okružnicama iznieli smo naš načelni stav namrama totalnoj mobilizaciji svih neprijatelja Hrvatske Države. Ima nas mnogo, koji smo voljni pristupiti totalnoj hrvatskoj mobilizaciji. Jedan dio rada mi smo preuzeli na sebe, a izmedju ostalog i odgajanje hrvatskih vojnika u svehrvatskom, konstruktivnom, vojničkom duhu. Na nama je , da pripremimo stručno štivo, koje treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i izvan domovine. To bi se postiglo tiskanjem vojničkog časopisa "DRINE" i posebnih vojničkih vježbovnika i stručnih vojničkih knjiga za čarkare, dočasnike i časnike, te za posebne grane oružja i zvanja. Ili da se izrazimo s malo rieči: da spremimo sebe i druge, duh i tielo za naše zvanje i našu buduću misiju.

PRETVORIMO IDEJE U DJELA.

Ima nas dosta koji smo voljni i sposobni napisati poviest našeg rata, ali i izkustva istoga, jer će i budući rat, makar bio i atomski, biti ujedno i partizanski rat. Problem četnika i partizana neće riešiti ni Ujedinjeni Narodi a ni atomske rakete. Ta Srbi nam javno u svom tisku najavljuju odmazdu i klanje ako htjednemo ostvariti svoju Hrvatsku Državu, a mi to hoćemo i moramo učiniti. Ratovanje je umjeće i znanost, a gerilsko ratovanje je posebni kompleks pitanja, gdje sudjeluju i ratno umjeće i ratna znanost, i psihologija i politika, i niz ostalih činbenika.

Mi smo u zadnjem ratu, a i poslije rata, mnogo toga naučili. Pratimo i dogadjaje poslie rata u hrvatskoj, ali i u stranom svietu. I sada je zadnji čas, da sve naše znanje pritvorimo u priručnike, svezke knjiga. Tada će naše znanje i naša izkustva biti koristni novim generacijama, a i nama samima. Trebamo mnogo knjiga, časopisa, i mnogo tisuća primjeraka. I to treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i u svietu. Treba ideje pretvoriti u djela, ili su nekoristne za narod.

UZDAJE SE U SE, I U SVOJE KLJUSE.

Mi smo u zadnja vremena izmjenili, pismeno i usmeno, misli sa mnogo hrvatskih rodoljuba. Ogroman je dio voljan započeti korisnim, konstruktivnim radom i na našem, tj. vojničkom sektoru. Pa ipak smo ustanovili jedan kompleks, koji nam je, gotovo svima, zajednički. Svi mi očekujemo, da će eto Amerika riešiti sve naše probleme, da će jednostavno uviditi, da smo na pravom putu, da će se odreći Tita, pa u danom času i ostvariti nam Hrvatsku Vojsku, opremiti ju, i pomoći nas, da stvorimo demokratsku, ali i Božiju Hrvatsku Državu. To je sve liepo i mi smo uviek bili na strani antikomunističke i moćne Amerike, pa će ona, možda i vjerojatno i učiniti dosta toga u korist našu.

Ali Amerika mnogo grieši što misli, da se sve, pa i sloboda i krv, može kupiti i prodati, a mi griešimo, da naše želje konfundiramo (pomiješati, mo) sa stvarnošću. A stvarnost jest ta, da će nas Amerika pomoći kada njoj bude konveniralo, a učiniti će to ona a i ostali, ako mi dadnemo dojam jakih, sposobnih i spremnih boraca. (Zar se to nije pokazalo i ostvarilo Domovinskim ratom?!, mo)

Jake se pomaže, a slabe se tek sažaljava. Na nama je da priredimo duh jedinstva medju hrvatskim vojnicima, i da stručno spremimo neše borce, kao što je i na hrvatskim političarima i hrvatskim umovima, da politički teren bude pripremljen. Inače će nas novi rat zateći kao i g. 1917., kada smo bili tjerani u Jugoslavenske Legije, ili kao g. 1941-1945. kada nas je bilo i u Ustašama i Domobranima, ali i u Titovim "Narodno-oslobodilačkim" brigadama i legijama, i u Handžar divizijama, i na kraju u kolonama smrti. Ima mnogo problema, koje samo i jedino mi možemo riešiti.

DVA I DVA SU ČETIRI.

Nje problem samo u tome da shvatimo, da mi to možemo učiniti, nego u tome, da hrvatskim borcima u domovini i svietu dadnemo mnogo tisuća primjeraka časopisa, priručnika i knjiga, odgojnog i stručnog sadržaja. I nije samo problem u tome, da mi to hoćemo, želimo i znademo izvršiti. Problem je i u materijalnim sredstvima. Ako rukopisi ne odu u tiskaru i ne budu tiskani, ostaje mrtvo slovo, mrtvi kapital. Ali tiskara košta mnogo novaca i mi taj novac nemamo.

Mi smo prije teretili sami sebe, i uži krug. U ostvarivanju plana kojega smo Vam predstavili treba mnogo više. U tiskanju zadnje "DRINE" dokazalo se, da problem treba na drugi način riešiti.
Ne samo da je rad i papir mnogo skuplji, kao što ste to mogli ustanoviti i kod ostalih hrv. pokušaja, nego ako taj rad treba sprovesti grupa iz Madrida, treba u Madridu za to imati tehnička sredstva.
A pomanjkanje tiskanja i odlazak nekih, koji su se tiskanjem bavili, stavili su nas pred nerješiv problem: tiskare uništavaju naša slova i svaki ih puta moramo iznova naručiti i duplo plaćati lynotip, kao što je to bilo kod izvanredne "Drine" u kojoj smo donieli Načela Hrvatskih Boraca.
A za mali broj knjiga, odnosno primjeraka, to je tako veliki izdatak, da bi tiskanje "Drine" ubrzo uništilo ekonomski one, koji ju izdaju. Morali smo se odlučiti: ili prekinuti svaki rad, ili kupiti tiskaru. Mi smo s vjerom u hrvatske vojnike donieli odluku i kupili tiskaru.

EDITORIAL "DRINA" U SLUŽBI HRVATSKIH VOJNIKA

Mi smo kupili tiskaru, preuzeli obveze naprama trećima, obvezali sami sebe na stalnu žrtvu, ali smo moralno obvezali i sve vas, one koji ste nas godinama bodrili, da neka se krenemo i mi, Vaši zapovjednici.

Mi smo stvorili jedno trgovačko poduzeće, koje će nastojati raditi kao i svako drugo, tj. zaraditi tiskanjem tiskanica, brošura, knjiga itd. za Vas i za bilo koga, koji nam je voljan rada dati. Poduzeće će tiskati i za to ubirati odnosnu protuvriednost. A iz dobitka, ili iz diela dobitka bi onda tiskali "DRINE", priručnike, propagandistički material na stranim jezicima o našim problemima itd.

Hrvatska društva, hrvatske skupine, stranke, grupe, novine ili pojedinci mogu nama povjeriti tiskanje letaka, brošura, izvješća, memoranduma, knjiga i mi ćemo to uviek savjestnije i jeftinije tiskati nego stranci. Mi ćemo to i razaslati za Vaš račun na osobe ili mjesta, kako to zatražite. Centralni položaj ove zemlje dozvoljava nam, da to dobro, savjestno i sigurno izvršimo.

Mi bi taj rad naplatili po minimalnim cienama da pokrijemo troškove, dobitak, ili dio istog bu upotrebili za izravno vojničke ciljeve. Tako bi mogli pokrivati izdatke, koje nam je, već nemoguće pokrivati i tako bi mogli izvesti zadatke, koje inače nebi mogli izvesti.

DIONICE KRVI I DIONICE ZNOJA.

Mi se obraćamo onima koji su nam jednom povjerili svoje živote, svoju krv, kao i onima, koji su to sutra voljni učiniti. Obraćamo se onima, koji su dali svoj obol u krvi, koji su za domovinu dali svoju DIONICU KRVI. Znači, da se obraćamo onima, koji imaju povjerenja u svoje zapovjedinke. Pa, zaključujemo logički, kada ste voljni dati i opet svoj obol u krvi, svoju svetu DIONICU KRVI, morate dati i dio svoga rada, ploda svoga znoja, DIONICU ZNOJA. (Upravo pola stoljeća kasnije, dakle 1962-2012., želio bih podsjetiti danas, skoro treći naraštaj, kako je tada bilo. Živio sam u Parizu, i bio vrlo aktivan u hrvatskom državotvorno radu. General mi je poslao 20 DIONICA, svaka 5 tisuća starih francuskih franaka, ili 50 NF, što je bilo otprilike dvije dnevnice po DIONICI. Ne sjećam se više koliko sam ih prodao, ali nisam mnogo. Izgovora je bilo milijun, samo da se ne kupe, a pred crkvom, poslije sv. Mise, masa Hrvata i nešto malo Hrvatica.
Sve uštirkano, uglađeno, od miline bi gledao tako divno uglađene Hrvate i Hrvatice, ali njihov negativni i škrti stav prema Hrvatskoj ih odaje tako mizerno, pa izgledaju kao da bi se njima trebala pomoć skupljati. Sjećam se kada sam u San Francisku 1976 godine sakupljao dobrovoljne doprinose za odvjetnike i obranu Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke, jedna vrlo dobro poznata grlata osoba, Hrvat, je pred Crkvom u San Jose, pred svima rekla: Glave damo, novac ne damo, i mnogi su se oglušili na ovo. Mo
)

Ako svaki od Vas prema svojim mogućnostima preuzme DIONICU ZNOJA, tj. kupi jednu ili više dionica "DRINE" dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska, postajete i vlasnici svoje tiskare, svog naknadnog društva. Ulažete, ali ne gubite svoj novac, a pomažete hrvatski tisak u tudjni, i posebno financirate borbu svog naroda, hrvatskih vojnika.

Vi možete kupiti jednu ili više dionica, a možete i Vas više, skupa, kupiti jednu dionicu i biti njen skupni vlasnik. Možete to učiniti izravno kod nas, a možete i preko Povjerenika Drine, možete i preko "Kruga Prijatelja Drine", preko Društava, ili preko grupe posebno stvorenih od posjednika dionica.

ČIST RAČUN DUGA LJUBAV.

Na Vama je, posjednicima dionica, da upravljate dioničkim društvom koje će se legalizirati i biti vodjeno, kao i sva ostala društva. Na Vama je da delegirate svoje povjerenje na osobu, koja Vam se čini zgodnom. Na Vama je, da nadzirete rad dioničkog društva i odredite dokle se dobitak može upotrebitiza opću stvar, recimo za tiskanje "DRINE", kako bi ova moga izvršiti svoju misiju. Na Vama je da stvorite grupe interesiranih, i da nadzirete dio Vašeg imetka, koji je utrošen u dionice "DRINE".

Znamo iz izkustva, da će biti hrvatskih vojnika ili nevojnika, ali poštenih rodoljuba, koji će naš rad ometati. Bit će poštenih Hrvata, koji nam neće vjerovati. Tome je lako pomoći: neka dodju ovamo, sjednu u Upravu "DRINE" i odterete nas, a preuzmu odgovornost za rad prema svima Vama, prema vojnicima i budućoj Hrvatskoj Vojsci, prema svom narodu i prema forumu, kojega će hrvatski ljudi, prije ili poslije u emigraciji stvoriti da vodi hrvatsku sudbinu. Ima nas, koji ćemo im biti zahvalni ako nas odterete, jer bi mogli upotrebiti svoj um u službi domovine i na drugi način, pomagajući njima i ostalima prema svojim sposobnostima.
Ima Vas, koji morate posvjedočiti, da smo Vas nukali, da nastavite s "Drinom" na drugom mjestu i sa drugim ljudima. Mi smo ti i javno učinili u letcima i zadnjoj "Drini".
Mi sada nudimo "DRINU" pa i dioničko društvo zato jačima, pozvanijima, a možda i pogodnijima. Mora se biti pošten, pa to priznati. I tko još uvjek ne vjeruje, neka se uvjeri, - ili neka nas barem pusti, da izvršimo misiju mi koji se kupimo oko "DRINE".
Ima Vas na tisuće, koji ste od nas badava dobivale "DRINE" pa sada imate mogućnosti, da nas zamjenite. Odkupite dionice, i "DRINA" je Vaša. Samo poznati izdajnici, izrodi, neprijatelji naše stvari nemogu biti posjednici dionica "DRINE" ni sam "DRINE", a svim državotvornim Hrvatima put je otvoren. Izkoristite ga. Nadzirite nas, zamjenite nas, ali ne pustite, da nam se zakrči put, jer je svhrvatski, državotvorni, konstruktivni, vojnički.

NAŠA JE VJERA NAŠ "SPUTNIK" I NAŠ "VOSTOK".

Bez vjere se ne može živjeti. Pa i oni, koji nas ubijaju radi vjere čine to zato, da nam nametnu svoju nevjeru. Mi moramo vjerovati u ono što radimo. Mi moramo vjerovati u konačni uspjeh jedne pravedne stvari, a naša je pravedna. poštena, zakonita i logična.

Čemu "DINA", čemo sve to, eno, pogledaj u nebo, reče mi jedan naš čovjek, pogledaj, kaže, kako ruski Sputnici i Vostoci kruže nebom. Sve će propasti, jer se sloboni sviet neće da brani od komunističke nemani, vele drugi. Eto, vele treći, ne možemo mi sa Srbima i komunistima, pa je najbolje pusti sve k vragu i ne žrtvovati vrieme, um i sredstva.

Mi oko "Drine" vjerujemo u hrvatsku budućnost, kao i u bolju budućnost čovječanstva i slobodnog svieta. I hrvatski narod će znati nama ili našoj djeci zahvaliti na trudu i poviest će znati ocijeniti našu žrtvu. hrvatski je narod prošao kroz mnoge bure, težko je stradao, ali je volja za životom bila jača i žrtva je uvjek bila plemeniti gnjoj, kako bi hrvatska zemlja stvarala nova pokoljenja, nove nade. Zato i sada, iako nam je svima dosta stradanja, žrtve i vjerovanja, izvršimo našu dužnost.

A onima, koji su izgubili sve, pa i vjeru, poručujemo: pa ako je zaista sve izgubljeno, da li ćemo moći onda pregoriti i ovu novu žrtvu, koji od vas traže vaši zapovjednici?
Ako je sve propalo, šta će se izgubiti, ako se izgubi i Tvoja DIONICA ZNOJA u vidu Dionice "DRINE"?

UPOZORENJE.

Ako želite odkupiti jednu ili više dionica "DRINE" jevite nam to. Vriednost jedne dionice jest DESET DOLARA ili ptoruvriednost, u bvilo kojem novcu. Svaka dionica ima svoj broj, koji je naznačen na privremenoj dionici, koja će Vam biti uručena na mjestu, gdje uplatite, ili će Vam biti poslata preporučenom poštom izravno na adresu, koju nam naznačite.
Sve ostalo ćete sami odlučiti, kao i to, da li dionice moraju biti nominalne, ili ne, kao i sve potrebno o djelovanju društva.
Nećemo snositi odgovornost, ako ste nam poslali novce ili ček u običnim pismima. Najbolje je platiti u čeku, koji neka glasi na "Drinu". Svi će ti čekovi biti legalno unovčeni, a iznos uveden u blagajničke knjige i tekući račun "DRINE" u banci.
Povjerenici i Društva koja odkupe blokove od Deset Dionica, izdat će Vam dionicu i skupno poslati novce. Oni koji budu trebali svoju dionicu, jer su bez posla, jer imaju drugih razloga, dobit će svoj obol natrag kada god zatraže. Jedino zasada, ne možemo jamčiti u pogledu kamota, interesa, jer to pitanje morate riješiti izmedju sebe, tj. izmedju posjednika dionica. Imajte u vidu, da vršite jednu domovinsku dužnost, a ne gubite svoj uložak.
Tražite obaviesti, mi ćemo Vam ih dati, ali ne duljite, jer se približavaju odsudni časovi. Nama, zaista, nitko ne može predbaciti, da nismo htjeli ili smjeli.

Bog i Hrvati !

U Madridu 3. IX. 1961. g.

Za "DRINU"

general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 10:56 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
BUENOS AIRES - PUPAK - HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJA

(Donosim ovo pismo kojeg je genera Drinjanin pisao nekim svojim suradnicima; tu, baš u Buenos Aires, gdje je bila skoro sva hrvatska poslijeratna politička i intelektualna elita. Tu su se palanovi stvarali i krojili, bilo za dobro bilo za loše hrvatske političke emigracije. Stavio sam namjerno riječ "PUPAK" kao jednu vrst: središta, pažnje, centra, iz kojega su se širile spletke i intrige protiv nekih osoba, društava, organizacija, novina i časopisa. Ovo pismo spominje neke osobe, koje, rekao bih sada, ni jedna više nije živa, da bi se mogla provjeriri vjerodostojnost sadržaja ovog pisma. Ali, po opisima dosada iznešenih pisama, moglo se je primjetiti da je general često spominjao Buenos Aires kao jedno gnjeijezdo KRUŽOKA, VODSTVA i sl. Još je na životu ptofesor Kazimir Katalinić. Iako je u staračkim godinama, oni bi za sigurno mogao neke stvari iz ovog pisma pojasniti, jer je baš u ta vremena tu živio, u Buenos Airesu. Profesor Ivan Prcela, devedesetgodišnjak, je još živ, ali živi u Clevelandu, pa ne znam kolko bi nam on mogao pojasniti neka imena iz ovog pisma. S moje strane, iako nikada nisam živio u Argentini, nastojati ću pojasniti ono što iz iskustva znam. Dakle, sve ostaje povijesničarima da povijesno iztražuju. Mo)

genera DRINJANIN
Madrid, 8.XI.1962.

NEKOLICINI BRAĆE U ARGENTINI.

Neki su mi od Vas pisali i pitali me, da li je istina ono što Pero (Pero Tutavac izdavač i urednik novine čisto na ikavici "NAPREDAK", mo) piše u "Napredku", jer kako nije donio istinu u pogledu Markovića, (Josip Marković je bio jedno vrijeme glavni urednik novine "HRVATSKA", glavno glasilo HOP-a, mo) da mi nije za vjerovati. Drugi imaju pravo od mene tražiti, da im sam objašnjenje, jer smo suradnici, ili jer smo pokušali to biti, a nekima od Vas pišem radi poštovanja, koje osjećam za vas i jer vjerujem, da možete nešto učiniti za Hrvatsku.

Toplo Vas molim, jednog po jednog, da me opravdate, ako možete, što ne pišem svakom za sebe. ja bih mogao svakom napisati par rieči, i jednome sve, ali svima sve, nije mi moguće.
Osim moga zanimanja (šef sam dugo godina trgovačkog poduzeća) koje mi oduzimlje mnogo sati na dan, moram od sna krasti vrieme za odgoj moje djece /4/ i pomažem mladjima oko "Drine". I onda, tek, moja korespodencija.
I sastanci. I putovanja. I člamci, itd. Samo zahvaljujući , da sam perfektnog zdravlja i stare izdržljivosti mogu i ovako izdržati Time mislim, da sam oprošten od prigovora, da usput tako dragih i vriednih osoba pišem skupa, u okružnom pismu.
Molim Vas, da shvatite, uza sve, i ovo pismo osobnim pismom. Jedino što želim svima isto reći. To je i poštenije, osim praktične strane, jer ovo pismo šaljem osobama najrazličitijih gledišta. Da, bilo bi i lakiše, ugodnije, pisati svakome za se i točno ono, što želi čuti, a ako već ne mogu napisati ono, što želi čuti, mogao bih sa malo dialektike reći ono, što ja želim, ali na način, da je lakiše probaviti svakom za se. Nu to bi bilo ponizujuće, i mnogi bi od Vas rekao: "Maksova posla" i optužio bi me, da sam, nakon svih mana, koje mi je Bog dao, još i neiskren.

Nakon toga uvoda, da počnemo sa najinteresantnijim. Sa vijestima u "Napredku". U prvom redu Pero je donio ono, što mu je poslala naša izvještajna služba, odnosno naša agencija, koja je u stvaranju. Prema tome je istinita. To ovo i ovim pute potvrdjujem.
I ne samo to, nego je Pero donio istinu i u pogledu Markovića, koji je i meni iste ideje napisao, sam, osobno i vlastoručno, i poslao sa svoje adrese na moju privatnu adresu. I voljan sam ustati u obranu Pere kao nekada u obranu Rovera.
Dosta je toga, da se daju izjave, tiskaju letci, razašilju na adresare društava, prijatelja, a onda rekne: nije istina, pa da se vlasi ne dosjete, onda još mogu nadodati "tu osobu uopće ne poznam". Ili: to je djelo neprijatelja, agenta, itd. itd. I da pošteno mislim, šaljem jednu kopiju ovog pisma i bratu Josi, (Josip Marković, mo) a i Peri, ovlašćujući obojicu upotrebiti ovo pismo, koje podpisujem i potvrdjujem pečatom Odpora radi veće vjerodostojnosti.
Moramo poći drugim putevima.

Traži se od mene od strane 8 prijatelja da reknem, da li se radi o "mojim ljudima" savezno sa letkom, koji se širi po svietu sa podpisom "grupa časnika HOS-a".

Tu moram reći tri kategoričke tvrdnje:

1. Nisu "moji" ljudi, odašiljače ne poznam, ne znam im adresu, i nitko od tih nije meni dao na znanje, da bi bio "moj".

2. nemam "svojih ljudi". Oni koji mi prilaze s tim, da ili "moji ili ničiji" evo moje poruke: nisu mi potrebni. Ili je netko kao hrvatski vojnik voljan svrstati se dobrovoljno u borbenu liniju i dobrovoljno prihvatiti stegu i dati si zapovjedati i tada bezuvjetno služiti, ili taj nije Hrvatskoj od koristi. Nemam i ne trebam "mojih ljudi". Tko veli da je "Maksovac" taj ili je već orunuo, pa nema hrabrosti tražiti novi PUT; KOJI JE DUG; TRNOVIT I TEŽAK, pun suza, krvi i znoja, kako je nekada rekao Curchill Englezima, - ili je takav vojnik ignorant, nedozreo ili zavaran.

3. Ja sam načelno protiv takve vrsti rada i varakanja, ko bojagi, grupe časnika, a onda se ne zna da li su od Udbe, da li su od ove od ove ili onr grupe ili osoba. Imam apsolutnih dokaza, da ima osoba, koje su tiskale letke i napadale same sebe, samo da si time daju publicitet.
Imam i apsolutno sigurnih dokaza, da je bilo "službenih letaka", koji su proglašeni "komunističkim". I jamčim svojom čašću, da je bilo letaka koje su izdali komunisti, a poneki se smješkao i dao insinuirati, da je to "iz naše kuhinje" i ko bojagi, da se Vlasi ne dosjete...
Rezultat takvog rada: općenito sumnjičenje, gdje brat na brata sumnja, nepovjerenje mase u svoje šefove, nepovjerenje šefova u svoje suradnike, nepovjerenje u zdrav razum, poštenje, i stvaralačku moć hrvatskog naroda.
Gospodo: to su posljedice psihološkog rata koje su nas izvrgnuli agenti UDBE. Oko 20 milijuna dolara je potrošila UDBA ove godine na psihološki rat, koji paralizira naše stvaranje. To je polica (priznanica, mo) za osiguranje Titova režima. Zato mi nismo nikada tiskali nikakva letka, koji nebi došao sa podpisom odgovornog zapovjednika, sa našom adresom, i uvjek na 2.000 adresa, na koje šaljemo ono što mi zovemo "masovna promidžba". Ja sam zato, da svatko piše letke, tiska listove, okružnice, pa makar i najavljivao "totalni rat" svom susjedu, kao Joso, ali uvjek sa podpisom, adresom i odgovornošću.

Dakle: "Napredak" je donio vijest i autoriziran je donieti neke moje rieči. Letci: nisu "moji" i ljudi nisu "moji".

S druge strane Pero Tutavac je urednik jednog nezavisnog lista, i slobodan je uredjivati ga, kao i ostali. Vrlo vjerojatno da će biti istina i mnogo toga što će donieti ovih dana i u budućnosti. Nema razloga za vjerovati protivno i bit će pošten, državotvoran i povjerljiv, dok mu se ne dokaže protivno. Za dokazati protivno nije dosta reći, da je baba Jela rekla bivšoj šogorici kume Mande, da je netko u Domu (Misli se na Dom Hrvatskom Domobrana, ili glavno sjedište istog, gdje se Hrvati često okupljaju...mo) nekome rekao, da se Pero treba čuvati. Ha! I Pero! Tko bi to rekao! A dok je bio na položaju.... (točkice, možda, kažem "možda", žele reći da je Pero Tutavac bio jedno vrijeme glavni i odgovorni urednik novine "HRVATSKA", glasilo HOP-a. poslije Poglavnikove smrti, nastale su velike čistke unutar organizacije HOP-a., mo)itd. itd.
To nije naš stil, pa tako predujmujemo povjerenje Tutavcu. Kada imadnemo razloga reći protivno, onda ćemo to reći. A ako bude naš suradnik, tada ga nećemo isto izključiti iz "rvackog naroda", nego ćemo odreći suradnju. Ako bude, pak, protivna mišljenja, ima pravo da ga iznosi. Ako bude agent UDBE, on ili tko drugi, isto ga nećemo "izključiti" i proglasiti agentom, nego ćemo učiniti ono što Ustav diktira. pa da se Vlasi dosjete.
Sve sam ovo rekao jer će Pero u naredna vremena donieti mnogo toga. I tako to ja moram pisati. A neću niti "Drinu" upotrebiti, jer je njoj izključivi cilj odgoj i formacija. Sve u svemu čitajte Napredak.

Time sam ujedno odgovorio na pitanje je li istina? jest! To i mnogo toga još, što Pero ne zna, i neće znati, ako to nije potrebno.

Inače novina "DRINA" ima 300 stranica i posvećena je kralju Huseinu, kralju od Jordana. Ona donosi mnogo prigodnog štiva na arapskom, itd. itd. te će biti poslata u domovinu sigurnim kanalima u 3.000 primjeraka, 500 komada biti razdjeljeni medju sve delegate Sveislamskog Kongresa, a 1000 komada u sve biblioteke, sveučilišta, kulturne krugove, ambasade, itd. gdje ima muslimana i čvorišta borbene organizacije "Braće Muslimana" sa kojima imamo ne samo Konkordat načelne prirode, nego i borbeni savez i mnogo toga, što ne mogu zasada nikome od vas reći. Ostaje Vam vjerovati ili ne, što neće promjeniti na situaciji. naravno ukoliko koji od Vas pristupi radu i bude potrebno, naravno, ću reći. "DRINA" će dakle stvar rasvjetliti, reći šta su i tko su "Braća", donieti dekrete, itd. itd.

Peri ću poslati zrakoplovnom poštom, pa meni je pravo, ako on glavno prenese, jer ja nemogu "DRINU" masovno slati avionom, niti Vi možete platiti ono, što košta poštarina. Svakako poslati ću redovnom poštom, volovskom, (što u ovom slučaju znači, parobrodom, mo) pa kada stigne. kada bih ja slao avionom "Drinu" na sve ugledne i druge prijatelje, ne bih mogao tiskati sliedeći broj.

Kako smo rekli. sliedeći broj, isto reprezentativni bit će posvećen fra. Dominiku Mandiću, koji je sa svojim svezcima povijesti BOSNE i H., našu tezu obranio ne samo srdce, nego i dokumentima, koji će mnogo reći mnogo toga. Nu vama želim reći nešto više:

Odpor će se organizirati na vojničko-revolucionarnoj bazi sa zapovjednicima na čelu. Ići će se i korak dalje, a to ovisi o Vama svima. Ja se neću baviti obnovom USTAŠKOG POKRETA, a niti kome niekati da to čini. Postat ću mu član, ako imadnem garancije, da će taj pokret biti ustaški, a ne zbrka pojava u kojoj ne samo da se ne mogu dosjetiti Vlasi, nego ni mi Ustaše.
Ja sam bio POVJERENIK GLAVNOG USTAŠKOG STANA, pa i SABORNIK. (Koliko mi je poznato, a nisam sto posto siguran, da je svaki član Glavnog Ustaškog Stana, GUS automatski bio i član Hrvatskog Državnog Sabora, što svakako general Drinjanin na to misli kada kaže "...pa i SABORNIK".Mo) prema tome mogu se smatrati i članom utemeljiteljem, nu niti ću to dokazivati, niti gubiti vrieme s onima, koji mi to budu niekali, jer da je netko nešta u ime Poglavnika rekao, pa to Šćepa (Stjepan Barbarić, jedan u "kružoku" vodstva u Buenos Airesu, mo) ponavlja "DA SE NE ZABORAVI".
Čudno je svakako da su baš ljudi iz "NEBORAČKE ČETE" oni, koji se najviše kostruše: poznam psihologiju neboraca i deformiranih tipova. To je kompleks. Pa ipak me čudi, da se se neki razgoropadili kao šareni grah, a da su u prošlosti imali prilike "okrvariti gaće" i nisu htjeli, ili smjeli. Ministru Iliću je nadporučnik Šego Stipe, stari obranaški časnik, u Chicagu, u Domobranu, (Na sjednici ogranka Domobrana u Chicagu, koji je bio sastavni dio ogranaka HOP-a, mo) rekao pred Heferom i svima: Vi se gospodine ministre razbacujete riečima o "krvavim gaćama", a za vrijeme rata ste bili dezerter svoje vojske.
To stoji jer kada je 1941. trebalo biti Trolistaš, proglasio si se TALIJANSKIM DRŽAVLJANINOM, otišao u Beč i študirao mrtve jezike. kad su god. 1944. bili mobilizirani SVI OD GODIŠTA I SVI STUDENTI, odbio je povratiti se i bio po Minorsu proglašen VOJNIM BJEGUNCEM I DEZERTEROM. I dosta mu je pogledati tjelesnu manu, koju mu je Bog dao od rodjena, (imao je mladež na jednoj strani lica. Nisam više siguran kojoj, lijevoj ili desnoj. osobno sam ga poznavao, mo) kao i nama druge mane, da čovjek dodje do uvjerenja, da kod svih, koji najviše "ćeraju iz rvackog naroda" imaju patološke komplekse i ovi padaju agentima Udbe na lijepak.
Ja samo žalim braću Barbariće : debeloga Stipu, šepavog Jaku (Jakova, mo) i učenog Miljenka, da su pali na te grane, mjesto da kao i svi emigranti nakon 17 godina zarade koru kruha na drugi način i puste "fondove za oslobodjenje Hrvatske" oliti "državne poslove" drugima, koji rade 8 sati i zarade kruh.

Treba zato početi na drugim bazama: ako smo vojnici onda tu treba početi vojnički. Ako smo ustaše, prema ustačkim načelima i na novim temeljima, a ako smo demokrati, onda tu nema "Poglavnikova Ureda" ni volje ni Poglavnika, ni fra. Branka, ni doglavnikovih pomoćnika opunomoćnog nasljednikova zamjenika ni niša slično.

Ne, nisam mislio na "rehabilitaciju". Kuda bih ja stiga kao general, kada bih me trebao rehabilitirati šepavi Jakov, pisar moga opskrbnog ureda i ndporučnik administrativne struke. Ni Hefre koji nije član pokreta. Ni gdjica Višnja, ni itko drugi. Značilo bi sudjelovati u cirkusu. Nisam mislio ni na traženje krivaca, jer smo svi krivi. Svi smo nesretni i mnogo puta su nesretniji oni, koji su nas "izključili".

Dakle naka ne gube vremena oni prijatelji, koji bi mi htjeli isposlovati "rehabilitaciju". Gledajući sudbinu urednika "Hrvatske" našao sam dobru komparaciju (usporedbu, mo) sa šefovima ruske policije: sve je stigla ista sudbina. Pa neka svatko od vas, tko je još u HOP-u misli na svoju rehabilitaciju, kada ga najure, jer će na kraju ostati : bogodani vodje i vragodani agenti Udbe, koji ipak znaju šta rade. Svi smo mi "sudili" i svi ćemo biti "sudjeni" kao (jehovini svjedoci".

Na konkretno pitanje jednog prijatelja da konkretno odgovorim na pitanje : kakvi komentar imam na ovaj dio govora Oršanićeva, gdje se od nas ogradjuje odgovaram konkretno : On se ogradio i time nas zašparao svaki komentar.
Ne, nisam htio reći, da nam je time zašparao posao, da se mi od njega ogradimo. Mi to nećemo nikada učiniti. Na sastanku u New Yorku (Stvaranje prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV 1962., mo) poznati, javni i tajni suradnici ODPORA IMALI SU 60% svih punomoći, zato ih je pola zatajeno.
Nama je data ČASTNA RIEČ BEGA DŽINIĆA DA JE PRVI SASTANAK NOVOG VIJEĆA PRIZNAO ODPOR KAO OKOSNICU VOJSKE I DA ĆE ERIĆ TO DOBITI POSMENO. Na begu je da odkupu svoju častnu rieč. na Oršaniću je da se ogradi. da nas i opet napadne jer da suradjujemo sa Krnjevićem i pukovnikom Babićem. Na "Danici" je da piše što hoće.
Mi smo dokazali u New Yorku i vjerujem da će to potvrditi nazočni, da smo stegovni, da smo vanstranači. da smo tolerirali i da smo potvrdili svoju vojničku rieč. Ne, nitko neće uspjeti, da nas zavadi. imamo komentare dra. Jelića, dra. Oršanića i drugih "antimilitarista" i slažemo ih u fascikle po redno broju. Dr. jelić i Dr. su dali rieč u New Yorku da ih prvi put vodi u Madrid.
Ni u Madridu, ni u Munchenu nisu konsultirali pet pukovnika, nego jednog zastavnika. Njega su posjetili. Da nije bilo viteza Pjanića i tajnih naših suradnika u HOP-u, bilo bi i batina i Dr. Oršanić nebi se ogradjivao, nego bi bio u bolnici.
Najmili su jednog razbijača, a nisu posjetili ni generala, ni pet pukovnika u Munchenu. Da nisu mislili na slogu dokaz: prije polaska u Munchen Jelić nas je napao kao UBOJICE, a Oršanić radi Babića. Peremo Vokića i Lorkovića, čeprkamo po prošlosti da rehabilitiramo svakoga, tko je imao dobre volje, pa i uz cijenu napada na nas, ali niečemo pukovniku Babiću koji je trpio, jer je Englezima uskratio da ide u kairo ili šumu Titu.
Kako se može govoriti o ministru promidžbe hrvatske sloge ako je išao sa idejom protiv Krnjevića, koji svugdje brani Hrvatsku Državu!

Druga je stvar ozbiljnost: mi suradjujemo sa istarskim i dalmatinskim partizanima, tražimo sindikaliste, pa bi i sadjalisavcima (surađivali, mo) i nacionalistima Srbima, a naš ministar promidžbe hrvatske sloge napada radi Krnjevića? Tko može vjerovati onda, da se je ičlo za slogom. Mi ju ipak želimo. To smo dokazali u Nwe Yorku, pa i poslije toga. I dokaz ćemo i u buduće. Mi želimo suradnju sa HSS, HOP-om, sa Vijećem, i sa onima izvan Vijeća. To je hrvatski put.

Jedino je i sigurno: nećemo čekati milost Boga kao stratežki činbenik. Ni zapad. Ni čekati Vijeće, koje mora imati u obziru AMERIČKU KONSTITUCIJU. Ne, nego jednostavno nastojimo naći nove. Tim sam putem išao i ako budete imali strpljenja, tada ćete se uvjeriti, da sam u borbenoj organizaciji BRAĆA MUSLIMANI našao polaznu točku. To znači: diplomatsku akciju, baze, sredstva, koordinaciju.

"Drinu" : tiskaru, dom i arhivu sam predao mlađima. (Kada smo ovdje kod "ARHIVE", za sigurno se radi o svoj ARHIVI koju je posjedovao general Drinjanin. Osoba mojeg punog povjerenja mi je pričala preko telefona prije godinu i pol dana, a i preko dopisivanja mi je to potvrdila, da je ta osoba od povjerenja bila u Španjolskoj u studenom 2010 godine, skupa sa prof. Ivanom Prcelom iz Clevelanda, te da su imali priliku, njih dvojica, upoznati jednog Španjolca koji ima nekih četrdesetak (40) kutija ARHIVE generala Drinjanina. Oni su to pregledali, kako su mi rekli, na brzinu, i došli do zaključka da tu nema mnogo zanimljivosti, osobito zato što je taj Španjolac tražio astronomsku svotu novca, iako je rekao da ne govori hrvatski niti zna šta sve važnoga tu ima. Sve što je rekao je to da zna da je sve to pripadalo jednom vrlo važnom Hrvatu. Moje je mišljenje to: da bi se netko trebao potruditi, pronaću toga Španjolca, pogoditi se sa njim, uzeti tu ARHIVU, jer je ona naša, hrvatska ARHIVA, u kojoj i kroz koju bi se mnogo šta moglo pronaći za našu hrvatsku povijest. Mo)

Imaju udoban dom, tiskaru, legaliziranu i skorom sasma plaćenu. Glavni joj urednik ima 23 godine, zove se Željko Bebek. Administrativni šef je Živko Vasilj 26 godina, metalurgijski radnik. (Nedavno sam imao priliku razgovarati sa Živkom Vasiljem. On živi u Njemačkoj.
Naš razgovor se je vodio isključivo o njegovu boravku kod generala Drinjanina od 1961/63. i o njegovu radu. Mnoge mi je stvari ispričao za koje prije nisam znao. Rekao mi je da mu se slobodno uvijek obratim za bilo kakovu stvar glede generala Drinjanina.
Često puta mi je u razgovoru rekao da general skoro nikada spavao nije. To govorim zato jer smo obadvojica spavali u istoj sobi. Meni je smetalo zato što nisam mogao dovoljno spavati. Uvijek je pisao, bilješke pravio, prevodio itd., mo
)
Jedini im je defekt da su Hercegovci i pripadnici ilegalnog Odpora u domovini. Prvome su ubili oca, a drugi je iz roda fra. Vendelina, koji je bio uz drugih 200 Vasilja član Obrane.
Inače su dobri, poslušni, i pod vodstvom bojnika Tugomira, šefa Odgojnog odjela vode tu stvar. Time je moja uloga u "DRINI" završena.S druge strane osiguran "kontinuitet" /que palabrita...!/. Dakle kada Vam netko rekne: "izio Maks tiskaru" itd. recite mu, da ste već informirani.

(Ovdje, povijesti radi, moram reći ono što mi je Živko Vasilj nedavno rekao preko telefona; jer sam ga pitao: Šta on zna o organizaciji "Braća Muslimani". Rekao je da su on i general o tome mnogo pričali, jer navodno da neke arapske žemlje žele priznati Hrvatsku Državu više kao muslimansku državu nego kao Hrvatsku Državu. Za tu uslugu su tražili od njega da on pošalje hrvatske vojnike na raspolaganje organizaciji "Braća Muslimani" koji su se borili protiv Nasera i još nekih arapskih šeika, isl. Da je i general htio ići ali da mu je on, Živko Vasilj, rekao da on može ići samo preko moga mrtva tijela. Tada se je general na Živka naljutio i u prepirku ga poslao u materinu. Ovo su riječi Živka Vasilja. Kada sam Živku rekao da ću ovo u prikladno vrijeme i prikladno mjesto staviti, Živko je potvrdno odgovorio: Svakako. I stavi i to: da sam mu ja zabranio ići se tući u arapske pustare za arapske račune. I sada, kada general govori u ovom pismu od 8 studenoga 1962. "Time je moja uloga u "DRINI" završena"., onda se to poklapa sa onim što mi je preko telefona nedavno rekao Živko Vasilj. Mo)

Sliedim red misli u pismima, koja sam dobio od tamo. Oprostite na načinu pisanja.

Osobna moja pitanja: Vama svima pišem kao starim ustašama i zato, jer ste neki od Vas u više navrata i javno ustali u moju obranu. To su moji prijatelji i registrirali. I jednom ćete se smijati kada Vam to pokažem sve skupa.

Jedan španjolski "refran" ili izreka veli: ni son los que esten, ni esten los que son...odnoseći se na lude. To svi znate. Primjenite to na Saltu i Dom. (Salta je ime ulice gdje se nalazi Hrvatski Dom i gdje se Hrvati sakupljaju, mo) htio sam reći, da znam, šta se govori, piše i radi.

Kada bih ja htio iznieti na sunce istinu onda bi se dogodilo dvoje: stavio u zatvor neke brbljavce, ali bi mladima dao loš primjer, jer bi rekli, da im je svjedno što o meni misli moja punica ili šogorica, jer da su dosta čuli o meni od Titovih agenata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Kada bih ja imao novaca, a trebalo bih mi promidžbe, onda bih da psihološki džumbus bude kompletan, plaćao kao što neki rade promidžbu protiv sebe.
Tako bi onda dunjaluk znao, da sam kriv. Ali kako će to skoro pokazati DJELA, nije ni potrebno. Drugo: ako se uzmu u obzir oni, koji se time bave, skoro da mi prave uslugu. Zato niti se ljutim, niti nerviram, niti mislim na odmazdu. U jednom sprovodu i mrtvac igra neku ulogu. I ako neki laju, to je jedini znak da živu, " a tko ništa nema, ne može ništa ni dati, veli negdje Nikolić u pjesmi". (Vinko Nikolić, mo)

Pa ipak reći ću Vam: ja sam vodio i vodim jednu trgovačku kuću. Osim toga vodio sam stanovite poslove moje obitelji, moje žene, koja je jedna čestita žena i nije u ludsnici. Ali su htjeli (obiteljsk trust) da se odreknem Hrvatske, sasma, 100%, te da ovdje, i u drugim zemljama branim interese Trusta. (Trust je jedna vrsta ili jedan oblik monopola u poduzeću i sl., mo) Oni su milioneri, bogati, trgovci, industrialci. ja sam to odbio. Na to je došla u pomoć "šogorica" i HOPovi stratezi i tako je jedna čestita čestita gospodja pošla putem advokata, rastave, itd. itd. (Potražite pismo kojeg je general pisao prof. Mirku Meheš 8.2.1965., kojeg sam stavio ovdje na 16 lipnja ov.g. Tu ćete u tom pismu naći jednu vrst ispovijedi general Drinjanina te usporedite sa ovim pismom koje je pisano skoro tri godine ranije. Mo)

Tome je dvije godine. (Dakle, general je razvjenčan 1960 god., mo) Rezultat je sliedeći: Živim u mjestu Carcagenet, preko puta fratarskog samostana i pokraj zandarske kasarne. Blizu valencije. Padre Oltra je starješina i zna sve. Adresa mu je : padre Migjel Oltra, ofm. custos de la provinciana franciscana y superior del Colegio san Antonio, CARCAGENTE, prov. Valencia, Espana. On je bio onaj koje je doveo Poglavnika u Španjoldku, bez "spašavanja", i on mu je dao zadnju pomast. On je izposlovao i mnogo toga Poglavniku i ostalim Hrvatima. To je onaj što piše u "DRINI" i o kome će se još mnogo čuti. On je onaj, koji Vam može posvjedočiti, da sam ja nudio sredstva, iz mog džepa, savezno sa našim jednim Poglavnikom, i uz cijenu, da se nezna, da sam ja. Ja sam ga prvi molio. To je mnogo toga on zna, kao i ja, kao i drugi ljudi. Tko mi ne vjeruje, a sumnja u moju ljudsku integralnost, neka pita.. Tko sumnja, i ne pita, ima pravo. Tko ne pita, a govri, taj je magarac.

(Eto, dragi moji Hrvati i svi oni koji ovo pročitaju, iskreno Vam govorim da za ovo nisam znao, iako sam bio u Odporu i Otporu preko pola stoljeća. kako sam rekao u početku iznošenja ovih pisama, da će se kroz njih mnoge nama hrvatima nepoznate pojedinosti otkriti. Sve što Vam mogu reći, večeras, na Badnju večer, ili Badnjak 24 prosinca 2012 godinu u 9:55 minuta po teksaškom vremenu, pratite i čitajte ova pisma. Ni jednu desetninu do sada nisam iznio koliko ih još imade.

Svima želim sretan Božić, vesele božićne blagdane, Sretnu i Blagoslovljenu Novu 2013 Godinu!

Mile Boban, Otporaš.
)

U Madridu živi uzorni hrvatski svećenik vlč. Eugen Beluhan, direktor vatikanske misije za Španjolsku, odnosno za Hrvate ovdje. On je upoznat sa svim stvarima i bio je isto "u misiji mira".

Njegova adresa: Rev. Eugenio Beluhan, c/Sofia Magdalena No 2. Madrid, Espana.

Oba spomenuta su upoznati, (misli se na Padre Oltra, mo) i bili "andjeli mira". Oba su mi dali privolu, da mogu se na njih pozvati.

Istina je ova: niti sam rastavljen, niti sam izbačen iz kuće, niti išta. Uz mene su moja djeca : Domagoj, Drina, Vjeko i Miroslava. (Ovo je mjerodavno, jer je osobno general napisao imena svoje djece, i o problemu svojeg braka, tko je više a tko manje kriv za tu obiteljsku tragediju, mo)
Sud je meni potvrdio pravo pa mi dao i curicu od 4 godine, dok žena ima pravo od vremena do vremena viditi djecu i to sam joj pravo dao. Idu u najbolje kolegije i pater Oltra ima sinove u svom kalegiju. Rastaviti se ovdje nemože, niti ja to hoću. Ali ne živimo skupa. (Dakle, i ovo je jedna novost za koju nismo znali. Ra stavljeni su i ne žive skupa, ali nisu crkveno razvinčani, mo) Ja sa mojom djecom i sa mojim zanimanjem, a žena sa advokatima i stratezima HOP-a, i sa imanjem, koje sam prepustio. Prema zakonima ove zemlje moje je pola, i ona nemože ništa, nu ja sam kavalirski prepustio ženi i Trustu, i podpisao odobrenje, da mogu voditi (oni, sa generalove žene strane, mo) kako hoće poslove.

Ja zaradjujem dostatno da mogu živiti, školati djecu i pomoći Hrvatsku. Bio sam direktorom velikog poduzeća u madjarskoj nakon Marselja, (Marseille, mo) i izdržavao 15 obitelji Hrvata, mojih Jankopustaša. Poslie Bleiburga sam postao tehničar i stručnjak za kemičke proizvode i sada sam "jefe tecnico" y "jefe de ventas". (Ne znam točno šta bi to moglo značiti na španjolskom, mo)
Dakle niti sam od koga šta tražio, niti trebam, a jesam dao i mislim dati.

Jedno je sigurno: ni prabranko, (Misli se na fra. Branka Marića, koji je vjenčao generala 19 studenoga 1953., mo) ni itko, neće voditi Odpor, kao HOP, niti biti provodadžija (posrednika, mo) u mojoj kući, a tko ga treba kao takva naj im bu i praf im budi...(Ovdje general emitira Dra. Vladka Mačeka, s kojim je general u svojoj kuću u Zagrebu, u Dulićevoj ulici br. 6, živio neko vrijeme, mo)

Moja žena sa svojim Trustom, advokatima, savjetnicima i imanjem. Izgubila je parnice, ali ne muža. Kada se odluči zauzeti mjesto, koje joj prema našim kršćanskim zapovjedima pripada, netreba drugo, nego doći i u kuhinju, spavaću sobu i "comedor". (Riječ "comedor" u ovom smislu bi mogla značiti: sve ono što jedan život čini ugodnim, udobnim i lagodnim, mo)
A u Odporu ja. Jučer je bila viditi djecu, bila dva sata u kući i može se povratiti kada hoće. Ostala je gospodja, a u pitanju ostaloga je moja stvar. Dužan sam bio dati to objašnjenje prema Vama, koji ste znali ustati u moju obranu.
Nisam dakle počinio niti jednog djela, niti jednog jedinog, koji bi me diskreditirao prema obitelji, djeci, crkvi, vlastima, i prijateljima. Moja supruga je Baska. A ovi su veliki intereščije, trgovci, itd. i imaju malo smisla za Hrvatsku! Nu ja ga imam. I kada sam se ženio, ja sam sam mojoj suprugi rekao sve, i prema svim zakonima njoj je mjesto uz muža. Neće!?
To je njezina stvar. Živim izvan imetka, i o svojoj zaradi, uživam sva prava povlašćenog gosta u ovoj zemlji!

Tragedija je da obiteljski Trust nema malo smisla za Hrvatsku, ni za povijest, ni za metafiziku. Tu je dekadancija zapada i bogatađa. Nu ja imam smisla za moju dušu, ime, odgovornost i moji će to španjolski prijatelji potvrditi, kao i vlč. Belehan, i ostali Hrvati, sa kojima sam stalno u vezi i posjetama kao Tijan, Dragičević, itd.

Pita me jedan od Vas, dali stoji, da je ovdje prof. Murgić, Nije, ali će vrlo vjerojatno biti, jer ga trebam. On je dao pristanak i vjerujem, da će za najkraće vrijeme biti ovdje za organizaciju novinske službe. Ne radi se o "Drini" nego o bolestnima i radu u Hrvatskom Uredu i našim diplomatskim predstavništima, koja ćemo skoro pokrenuti u Španjolskoj. Konzulat će u skoro vrijeme proraditi opet, i o tome više u "DRINI". G. Dragičević je dao dokaza da je u službi Hrvatske i vjerujem da će se pokrenuti Poslanstvo. Skoro idem u Madrid po tom poslu.

Ista je stvar sa pukovnikom Matom Frkovićem. On je voljan isto i vrlo je vjerojatno, da će doći k meni u Španjolsku. mene ne smeta da li je bilo ili jest sa Jelićem, ili se zavadio. K meni, ako dodje, doći će kao pukovnik. On je stari i poznati borac, i on se je izjavio načelno voljnim suradjivati. Ovih dana se to riješava u Munchenu, gdje zasjeda Stožer "E" /Evropa/.

Nemam ništa sa sporom Jelića i Izvršnog mu Vijeća, koje ga je desautoriziralo da ide u New York i sada se Jelić dao postaviti KOMESAROM HNO-u! (Ovi inicijali "HNO" su za "Hrvatski Narodni Odbor", organizacija koju je pedestih godina prošlog stoljeća osnovao Dr. Branko Jelić, koje je on doživotnim predsjednikom bio. Mo)
Pomoću njemačkog suda i advokata! Nema sumnje da su stare forme zatajile, jer su djelo starih ljudi i starog mentaliteta. Dakle: ako pukovnik Frković bude htio slušati svog bivšeg podčinjenog kao generala, Maks će znati u starom Buzdovanu gledati oca. Ako stari gospon Dr. Murgić prihvati ponudu, ja ću ga odmah, dovesti ovamo. Imao sam dosta mana ali sam znao cijeniti ljude kriterija i savjetnike. Uz mnogo mana to mi je bila odlika.

Ja želim stvoriti GLAVNI STAN, te ga predati u ruke za to odabranima. kao što sam učinio sa "Drinom". Ja ću se onda baciti na "operativni odjel" i stvarati baze, škole, odgajati ljude i komplicirati život i sebi i drugima.. Čim za postrojenu stvar imadnem čovjeka, zovem ga. Ako hoće, dobro. Ako ne, tražim drugoga ili ću ga stvoriti iz mladih, koji se nude za sve u masama. Postupit ću savjestno.

I sada ambicije. "Dokle stižu Tvoje ambicije Maksu"? Pita me jedan od Vas? Reći ću: do kraja! Ići ću do kraja! Do slobode ili smrti!

Sve drugo ovisi o nama samima i od sto drugih dogadjaja: mislim stvarati ZAPOVJEDNI SKUP. To bi bilo vijeće revolucionarne vojske, kako bi na vrijeme stvorio kosturnicu (u ovom slučaju riječ "konsturnica" bi mogla značiti, između ostalog, kao "stvoriti lanac"..., mo) od starih i poznati "preživjeli" da nas dinamični i mladi nestrpljivi i neispitani ne preplave u danom času i ne skrenu revoluciju u frakaso, ćorsokak, ili ideološke komplikacije. (Pa nekako se je to desilo i u Domovinskom ratu, u koje su sva odgovorna mjesta zauzeli "stari i bivši, sa znanjem i iskustvom", mo)
Ne dam da izkrvarimo. Vodit ću ekonomiju krvi. Cijenit ću živote, jer nas je malo, a ne iz sentimentalnih razloga. Ovi ne mogu regulirati revoluciju. Više smo ljudi izgubili u rudnicima amerike nego na Bleiburgu. Mladost ne plače nad palima. Mogli smo i bolje pasti..
Nu zar ne vele, da vojnik treba slušati! Mi smo slušali 1918., i 1945. Treći pu neće nas nitko mimo Sabora i ZAPOVJEDNOG SKUPA sikterizirati.
Stojim na demokratskim, zapadnim, istočnim, kakvim god hoćete principima, ako se radi o Hrvatskoj. Ali nećemo čekati dok progovori savjest zapada, ni dok nas bude dosta, koji ćemo odkriti da se možemo boriti za našu slobodu i onda, ako to nije pravo Americi. Nas veže HRVATSKA KONSTITUCIJA, a ne Američka. Ima naroda koji su dobili slobodu i bez Amerike, a ima ih, koji su je izgubili radi Amerike. Živila Amerika, ali živila još više Hrvatska!!!

"U čemu ti mogu pomoći Makso"? Pitaju petorica! Velim ja: tko je mlad, neoženjen, jak, sposoban biti će pozvat. Tko ima ime, čin, prestiž, te fleksibilnost i živce za novu borbu, neka ponudi svoju suradnju. Pa i da mene izmjeni ako hoće. Tko ima novca, neka ih dade. Tko ima ideja, neka ih dade. Mi smo, članovi ZAPOVJEDNOG SKUPA, dali sve od sebe. Dajte i Vi što možete.

Zapovjednik Područja "SUD" je bojnik Stjepan Fištrović. /Tugomir/ (konačno sada znamo tko je i ovaj "Tugomir", mo) Adresa mu je: S. Fištrović, apartado de correo 3637. LIMA, PERU

To ne znači, da ćemo generale podrediti bojnicima. On je zapovjednik "Područja". Nije bezuvjetno potrebno da to bude, a pitajte njega i on će rastumačiti, koliko se trudimo, da pokrenemo duhove i ljude, jer treba stvoriti kostur. Ne znači da je potrebno ići preko njega. Svi imate moju adresu. Nu jedno je sigurno: imam u njega bezuvjetno povjerenje, jer ga je zaslužio. Nikada nećemo ići putem kojim se dosada išlo. Neće biti intriga. Nećemo napustiti drugove ni pod koju cijenu.

Ni dozvoliti intriga. Pa tko misli da može nešto doprinieti dogovoreno sa Tugomirom, bujrum. (Turska riječ, znači: Na zapovjed, izvolite, u tom smislu, mo) Tko misli da može samo izravno samnom, neka mi piše. Tko hoće pomoći novcem, može dati Tugomiru, može meni izravno. Evo Vam svima mjoe osobne adrese, koju Vam dajem pod uvjetom, da istu ne smijete bez moje dozvole nikome dati:

Drina, apartado 32. CARCAGENTE, valencia, Espana. Za sve ostalo ostaje adresa madridska

Svakome od Vas jamčimo diskreciju i u pogledu suradnje, imena, kao i pomoći. Nikada ne objavljujemo imena "dobrotvora", ali imamo zlatnu knjigu i na na absolutnom mjestu. (Možda je to "absolutno mjesto" gdje se one kutije ARHIVA generala Drinjanina nalaze kod jednog Španjolca. Tko je pratio ova pisma, mogao je uočiti iz pisanja Stjepana, Štefa, Crničkog, koji je s puta tu došao u četvrtak 24 travnja 1969., dakle četiri dana poslije ubojstva generala, i koji opisuje da je španjolska policija, ili vlast, sve zaplijenila, UOPĆE SVE, dakle, i ARHIVU, bez obzira gdje je ona bila pohranjena. Mo) Administrator Vam može dati uvida (vidite opis "peti (5) dio), Živko Vasilj, mo) kada htjednete i mognete.

Suradnja: stvorite "krugove prijatelja "DRINE", ZAPOVJEDNI SKUP za Argentinu, stvorite ogranke Odpora, radne krugove. Pišite, radite da se održe sve organizacije, jer svaka ne nekom mjestu može izvršiti poslanje. Ali ne svaka na svakom mjestu.

Za ući u Odpor nije potrebno razbijati ono što ima, nego u smislu letka "SLUGE DOMOVINE" stvarati unutra duh sloge i jedinstvo u misli, jer se mora misliti na jedinstvo u akciji. neće biti heverovskih, obranaških, jelićevskih ni seljačkih satnija. Ni ćelija za akciju, ni gverilskih grupa. Bit ćemo jedno ili ništa!

Nismo sveci, nećemo stvarati mira sviju, svakoga, svugdje. To je nerealno. Ali možemo svi: kao generali, kao trgovci, kao književnici, kao savjetnici, svaki na svome mjestu pomoći.

Kada sam stvarao "DRINU" i tiskaru, rekao sam, da je to početak. Ušli smo u "Prvi korak". Skoro idemo u "Drugi". O Vama svima ovisi kada ćemo ući u "Treći". ja idem napried i organiziram stvari. ja sam dakle organizatorski zapovjednik. Sva su mjesta prazna, pa i moje. Nu valja popuniti onoga "koji nemože" jer je ubijao! Kako mislimo do slobode bez novih ubijanja?

Eto, ja sam Vam pisao iskreno. Nadam se, da nitko od Vas neće zloupotrebiti moje redke, jer je to privatno pismo. Nije potrebno da svi jednako mislimo, ali jest da pošteno mislimo. Ako je mojih 32 godine neka garancija, da nisam "izdajnik" pomozite me. Ako možete zauzeti moje mjesto, brzo ćemo se nagoditi, jer ima drugih mjesta za zauzeti. ja sam voljan ići do kraja, apsolutno do kraja.

Inače sam dobra zdravlja, boljeg nego 1941. i 1945.

Želim i Vama svima isto. Nedajte da Vam "Jadran" (ime jednog hrvatskog kluba u Buenos Airesu, mo) odkopava Dženazu (grob, mo).
Umrijeti nije težko, ako se ima smisla za povijest i vječnost. A mi smo to dokazali i u mladosti i u muževnom dobu treba još jednom pasti.

Pisao sam negdje da sve Vas želim zadržati u mojoj mašti onakvim, kakvi ste bili, kada smo se najviše volili. Svima drugima, i sve, ja od srdca opraštam, i molim, da se i meni oprosti ono sporedno. ta svi mi imamo ludo ustaško srce i ono bije za Hrvatsku. Samo različiti smo mi i prilike, koje su nas suprostavile mnogo puta a da nismo ni znali.

Grli Vas sve odani Vam Maks.

Potvrđeno velikim Grbom hrvatskih Oružanih Snaga s potpisom Maks.

(Kraj ovog pisma "ispovijedi", ako ga se ovako može nazvati. Ovo pismo bi uistinu trebalo analizirati sa svih uglova, Ostavimo to povijesničarima. Sve što ja, Mile Boban, koji posjedujem na tisuće generalovih pisama, želim je to, da ova pisma iznesem na svijetlo dana, svim Hrvatima, prijateljima i neprijateljima Maksove i naše HRVATSKE!, Mo)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 11:52 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
DVA PISMA U JEDNOME

general DRINJANIN
Stan dne, 21.XI.1955.

(Ovdje ću iznijeti dva pisma koja su bila zajedno, jedno uz drugo. Prvo sa datumom, pisano rukom, drugo bez datuma, pisano na pisaćem stroju s inicijalima P.s., što bi se moglo podrazumijevati da je ovo drugo pismo nastavak pisma pisano olovkom. Mo)

Dragi Dane !

Oba Tvoja pisma u redu primih. Mogao bih Ti pisati svaki dan jedan roman i opet bi ostalo isto. Razni Talaje, Markovići, Subašići i slična čeljad upropašćuju našu krvavu baštinu.

Prilažem ti ovaj okružni list sa molbom da ga pročitaš i spališ. Napisan je, ali nije razaslat iz stanovitih obzira. Tebi samo za osobnu informaciju. (Radi se o Okružnom Listu "SVIM HRVATIMA U SVIETU" od 20 listopada 1955. Danijel Jolić ga nije spalio niti uništio. Poslije ovoga pisma ću donijeti taj Okružni List kao jedan povijesni događaj spletaka oko hrvatskog državnog Poglavara Dra. Ante Pavelića. Mo)

Trullos je umro! a umirao je odavno i nije bio ni za kakav posao. Tvoj brat je lud (Radi se o Nikoli Jolić, bratu Danijela Jolića, o kojemu je bilo govora u prošlim pismima, mo) i nema ni govora da ide u Titovinu, jer ove vlasti nedaju na silu, a on nije pri svojoj. Pa šta da se radi?

Shoro ću praviti ustačku obiteljsku sliku, tj. nas svi troje i to ću ti poslati.

Drago mi je, da si me poslušao. Tvoje pismo od 10.X. dokaz je Tvoje političke pameti i stege. Pazi na sebe, jer radi ***are nije vriedno! a i nama svima bi škodilo.

Svi ovdje 100% jednako mislimo, i tako ćemo i nastaviti. Ako Vi tamo to ne možete učiniti, a izgleda, da se nemože, a Ti sa bojnikom skupa, pa "prekurac" kako kod nas kažu. Brinite se, da Vam ne otruju ustašiju, a drugo će s vremenom doći. pokušati sve, a nekim se nemože ama baš ništa, neka ide "u p.m" i kvit.

kako si? Šta pišu od kuće? Bojnik je gurao, da se za Božić održi zabava u korist "Drine". Znam da ćeš u tom pravcu pomoći, ali se bojim, da će oni gadovi ometati.

Pozdravi svu braću, svu askeriju, sve borce, a Tebe voli Tvoj Za Poglavnika i Dom Spremni!

general Drinjanin.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Drugo pismo:

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured Glavnog Tajnika (Bez datuma, mo)

P.s.

1. Savezno s proglasom u pogledu intervencije, treba u glavnom sve bazirati na osobi Poglavnika, jer novine i radio javljaju, da policija traži Poglavnika.
Za nas je neshvatljivo, da se jednog iztaknutog svjetskog protukomunističkog borca, prijatelja argentinskog naroda traži na ovaj način, a na osnovu intriga neprijatelja, srbokomunista i političkih neprijatellja i protivnika.
Molimo stoga, da se pitanje Poglavnika pretresa s obzirom, koji zaslužuje kao protukomunistički borac i kao borac za slobodu svoga naroda i Poglavar Države Hrvatske. Čak su i neke španjolske novine doniele viesti, koje nam jako mnogo škode, jer dovode osobu hrvatskog Poglavara u vezu s stvarima, s kojima nema nikakove veze.
Apelirati na argentinsko domoljublje (ovu generalovu riječ "domoljublje" je preuzeo Dr. Franjo Tuđman od generala Drinjanina i uveliko koristio u Domovinskom ratu, mo) i ljubav za slobodu, za koju se je narod i ovoga puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastima, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod.
Mi ne možemo reći. dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima oslobodilačke borbe.

2. Jedna žalostna viest: Umro je Generalni Konzul Pascual Trullos. Bio je veliki borac za Hrvatsku, radio je do zadnjeg časa za Hrvatsku i bio jedan od najpožrtvovanijih suradnika H.N.Odpora. Zadnje mu je posmo poviestnog znaćenja. General Drinjanin je u ime poglavnika položio vienac sa imenom Dra. Ante Pavelića, što je gradjanstvo Barcelone pratilo sa živim interesom, a drugi vienac isto na počastnom mjest, generala Drinjanina, dali su čisti hrvatski karakter tom posljednjem putu našeg velikog prijatelja, koji je čitavi život i kojemu je zadnja misao bila posvećena Hrvatskoj. radi toga je, posebnom dozvolom obitelji i pogreb bio obavljen na hrvatskim državni trošak, a mi ćemo u čitavom svietu organizirati i zadušnice na dan, kada se gdje bude to moglo učiniti. Takodjer je uglavljeno, da će se položiti posebna spomen ploča, na kojoj će H.N.Odpor dati priznanje svom vriednom suradniku, koji je u zadnje dvije godine radio u svim pravcima i učinio velike usluge, koje će još neko vrieme morati ostati tajne.
Njegov sin Jure (Jorge), koji govori hrvatski i imade imenovanje Konciljera Konzulata nastaviti će radom svoga otca i staviti svoje sposobnosti kao i svoj privilegirani položaj u službu hrvatske oslobodilačke borbe. General Drinjanin ja zato bio na sprovodu kao predstavnik hrvatske. Hrvatski Konzul, koji je do zadnjeg časa radio za Hrvatsku smatran je našim mrtvacem. Novine će o tome donieti više, a ovo saobćujemo, da se mogu organizirati zadušnice, u slučaju, da ne dobijete pravovremeno obaviesti. Ime je: Pascual Trullos, umro je 24.X.1955. u Barceloni. Vjerojatno ćemo izdati posebnu DRINU, posvećenu njegovoj uspomeni, a ujedno donieti material o Španjolskoj, kao i hrvatsko španjolskim vezama u prošlosti, te o izgledima za budućnost. Pri tom ćemo misliti na ulogu ove zemlje, koja je izvan sumnje, i mogućnostima za nas Hrvate. Naš centar u Barceloni nastaviti će sa svojim radom, a u kratko vrieme cieli Stožer ići onamo, da se uglave i pojačaju veze, jer je mladi Turllos odlučan, pun energije, znanja i ljubavi za Hrvatsku. Ne treba niti spominjati što za nas vriedi činjenica, da možemo slobodno raditi putem jednog diplomatskog predstavničtva, koje slobodno i legalno djeluje, nalazi se na popisu diplomatskih predstavničtava i biva pozivano na sve javne i političke manifestacije kao Generalni Konzulat N.D.H. (Ovdje je potrebno reći da je Frankova Španjolska priznavala Hrvatsku Državu sve do njegove smrti 1975 god. Glavni Konzulat NDH i Hrvatski Radio "Glas Gomovine" u Madridu su nesmetano djelovali i radili svoju nacionalno hrvatsku zadaću. Mo) tko može neka uputi sažalnicu na hrvatskom jeziku u pismu na adresu: "Sr. Jorge Trullos, Kanciljer Generalnog Konzulata N.D.H., Avenida Jose Antonio Primo de Rivera No. 464, Barcelona, Espana."

3. O svemu do sada učinjenom i poduzetom u gornjem odmah nas obaviestite.

General Drinjanina v.r.
Pukovnik Pušić v.r.



VRLO INTERESANTNO!

(Među masom pisama generala Drinjanina nađoh jedno pismo kojeg je Vjekoslav Luburić pisao svojem rukom i svojem suradniku Dnijelu Joliću u Toronto 17.XII.1955., dakle ima tome, danas, 26 prosinca 2012., 57 godina i osam (9) dana. Stavio sam "Vjekoslav Luburić", jer, on je sam, svojom voljom, prekrižio riječ general a ostevio DRINJANIN, na svojim službenim pismima, koja su uvijek u zaglavlju pošimala: general DRINJANIN, Stan, dne i datum...Ovog puta riječ general je prekrižena i sadržaj pisma će Vam svima reći zašto. Tko je do sada pratio, čitao i pamtio PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti, po datumima pisama, kada su i zašto nesuglasice nastupile između Poglavnika i generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, i tko je tu najviše ili najmanje kriv. Osim toga, a ja sam to čuo i o tome čitao, da je Poglavnik razriješio generala Luburića svih dužnosti u Ustaškom Pokretu, itd., itd. Šujmo sada šta ovo pismo od 17 prosinca 1955 godine kaže: Mo)

......DRINJANIN
17.XII.1955.

DRAGI BRATE!

Evo Ti dajem na znanje, da sam postao pod starost čarkar, jer sam se zahvalio na generalstvu, ustaštvu, vratio sva odlikovanja i položaje, a u znak protesta radi postupka izdajnika oko Poglavnika, koji čine što hoće, pa su zabranili i Odpor i "Drinu". Ali su se prevarili, jer Odpor ostaje, a "Drina" izlazi na 404 stranice sa uvodnikom Džafera (Kulenovića, ministra HDV, mo) i fra Gracijana Raspudića, te 60 časnika i dočasnika i boraca Pokreta. (Radi se o "DRINI" br. 8-12, 1955. u kojoj su pisali skoro svi bivši suradnici Odpora i HDV., mo) U Buenos Airesu vladaju Markovići (Josip, Joso, Marković, glavni i odgovorni urednik novine, glavnog glasila HOP-a "HRVATSKA", koji je par godina kasnije poa u nemilost i bio izbačen i prozvan "izdajnikom", kao i mnogi drugi, mo) i njemu slični pogani i kriminalci, koje ćemo jednom suditi.

Mi ćemo ostati kakvi jesmo i mi ćemo spasiti Poglavnika i Hrvatsku. Poslao sam ti kartu iz Trsta. (Interesantno da je general bio u Trstu, mo) Pozdravi braću i poruči im, da nismo sami. Ostalo će ti reći Drago.

Grli Te Tvoj Maks.





PRAVO HRVATSKE NA ŽIVOT I SLOBODU, A NE LEGITIMNOST JEDNA STRANKE NA VLAST

VJEKOSLAV LUBURIĆ
Madrid, 21. XI. 1961.

Nekolicini bratće u Australiji !

Pišem ovo pismo nekolicini braće u Australiji, od koji s nekima sam u vezi, a s nekima ne. Obraćam se onima koji imaju osdudnu riječ u pitanjima organizacije hrvatskog fronta u Australiji, bez obzira da li su u vezi smenom, da li suradjuju, ili ne. Zato molim, da se ovo moje pismo shvati tako za opći hrvatski front.

U prvom redu, da tom užem krugu objasnim zašto meni, kao vojnika, interesiraju problemi organizacije Hrvata. Ja ne mislim zapovjedati niti jednom hrvatskom javnom političkom društvu, ili organizaciji. Kao general ne mogu nikome zapovjedati jer sam muhadžir - izbjeglica, jednak kao i svi Vi, a već davno su se srušile sve strukture neke "legalnosti", a to su učinili baš oni, koji su htjeli vladati u ime neke "legalnosti", ali nisu poštivali ikakova prava, koja bi iz te legalnosti isticala, nikome ta prava nisu dali ni priznali, osim sebi, ali zato jesu ih nijekali. Ja ću vladati samo sa mojom savješću, a nju stavljam pod kontrolu onog Vječnog. Apsurdno je stvarati organizaciju koja prema vani treba biti demokratska, svenarodna, a imati Predsjednika koji će unutra organizacije biti auktoritativan, i noda s njom vladati ustaški, pozivajući se na mistiku jednog groba (misli se na predsjedika HOP-a Dra. Stjepana Hefera, mo) i pola milijuna palih Hrvata. Tako se dolazi do situacije, da vojni dezerteri zapovjedaju generalima, da ljudi koji nikada nisu bili ni ustaše ni domobrani, niti zeleni kadar, niti u "Križarima", nigdje, govore u ime ustaštva kojeg više nema. (Trebalo je imati duha i snage pa reći, niti pune dvije godinu dana od Poglavnikove smrti, da ustaštva više nema. To se zove VIZIJA, mo)To je smiješno! Nisam ja zaljubljenik demokracije, jer se je nama u njeno ime dosta jada zadalo i narodu i sudbini, ali je ista bezuvjetno potrebna s dva stanovišta:

1. UNUTRANJEG - jer se samo na toj bazi možemo reorganizirati,

2. VANJSKOG - da nas svijet razumi i prihvati barem negdje.

Recite mi, da li ti ljudi misle, da ćemo stvarati maksovske, jelićevske, heferovačke, krnjevićske itd. satnije...? Da li se možemo boriti protiv neprijatelja u takvoj strukturi...? Treba prisiliti te dvije stranke, da se odreknu tog kanibalskog stava, da su svi pošteni Hrvati u njihovim strankama, jer onda ćemo imati uvijek pola Hrvatske u šumi. (Da ne bi došlo do zabune kod današnjeg hrvatskog naraštaja o kojim dvima stranka se ovdje radi, ja ću ih navesti. Radi se o Hrvatskom Oslobodilačkom Pokretu, HOP-u, kojemu je predsjednik Dr. Stjepan Hefer, i u ime kojeg on uvijek govori da je jedino on, Dr. Stjepan Hefer, legalni predstavnik hrvatskog naroda, dok s druge strane Dr. Juraj Krnjević, predsjednik Hrvatske Seljačke Stranke, HSS-e uvijek i svugdje naglašava da je jedini on legalni predstavnik hrvatskog naroda. Ta dva predsjednika nikada nisu bili Ustaše, niti su se ikada borili za Hrvatsku Državu s oružjem u ruci. zato su uspjeli svojim "legalitetom" podvojiti Hrvate na dobre i loše Hrvate. Dobri su oni koji su u njihovim organizacijama, a loši su oni koji nisu u njihihovom organizacija. O tome general Drinjanin govori. Mo) Spor "ljevice" i "desnice", spor "frankovaca" i "seljaka", spor ustaša, mačekovaca i komunista mora prestati i treba stvoriti:

1. POLITIČKU ORGANIZACIJU U EMIGRACIJI, koja mora braniti pravo naroda pred svijetom. Treba stvoriti Ujedinjen Hrvate Australije sa horizontalnim sistemom, koje trebaju okupiti blokovski sve Hrvate u Australiji.

PRAVO HRVATSKE NA ŽIVOT I SLOBODU, A NE LEGITIMNOST JEDNE STRANKE NA VLAST.

Je li itko mislio na hrvatski ustav, na socijalne reforme, zakone, na reorganizaciju administracije nakon pada neprijatelja, na kompleks ekonomije savezno sa proizvodnjom u novom sistemu...? Da li i opet misle davati "vabrike" kućeberima, a iz nepismenih ljudi praviti stožernike i pukovnike, a sve one, koji nisu dali u njihov fond proglasiti izdajnicima i početi s odmazdom...? Taj smo rat unaprijed izgubili i može nas nestati...


Pitanje je hoćemo li imati snage DA HRVATSKOJ SPASIMO ONE DALMATINSKE I ISTARSKE PARTIZANE, KOJI SU IŠLI U PARTIZANE, ILI BILI ODVEDENI, ZATO JER SU SE SPAŠAVALI OD ČETNIČKOG NOŽA I TALIJANSKE PERFIDIJE.
OVI imaju NEŠTO vlasti u rukama u HRVATSKOJ i jedini su koji nam mogu pomoći voditi hrvatsku revoluciju. (Imamo dokaz: Domovinski rat: generalova PORUKA IZMIRENJA gdje su sinovi Ustaša i hrvatskih partizana bili u istome rovu za isti Hrvatsku, mo)
Ali ako, ovi moraju ostati "izdajicama" itd., jer nas pedest preživjeli starih ustaša MORAMO IMATI PRAVO, i da bude SVETOGRDJE, ako bi se samo i jedna rekla u pogledu rimskih ugovora, ti ljudi moraju ići ili sa Srbima ili sa Italijom, ili s vragom...

Pitanje je da li mi imamo snage, da vidino, da se stvara jedna nova klasa, radnička, koja je svijesna sebe, svoga značenja, svojih prava koja ima. Glupo je sve skupa prišiti za rep Srbima itd., jer ima i hrvatskih komunista i bit će ih...

Jesmo li spremni razgovarati sa HRVATSKOM SOCIJALISTIČKOM STRANKOM, gdje će se prikriti neki komunisti, zatim svi oni, koji su kolaborirali, a tih u Hrvatskoj ima 200.000 najmanje. Što sa onima, ili će sutra morati u HOP, ili u šumu...? Ima ih previše koji će ih u šumi čekati. Vara se skoro cijela emigracija, ako misli, da se kod kuće nije išta promijenilo. Promijenilo se je dosta toga, pa nisu ni naša rođena braća ista. Zemlja se je industrijalizirala, ovako ili onako.

LJUTO SE VARAJU I HEFER I KRNJEVIĆ, AKO MISLE, DA ĆE IM SE MOĆI U IME POGLAVNIKA I RADIĆA NAMETNUTI USTAŠKE KAPE ILI ŠKRLAKI. (Šeširi koje su nosili Zaštitari, Mačekova Zaštita, mo)

Pitanje je, da shvatimo, da ima 30.00o Hrvata časnika, koji su se odgojili u Titovim školama, pa hoćeš nećeš, eto svi su bili u "partizanima", da se izrazimo terminologijom sadašnjice, Oni imaju nešto oružja, ali oni neće povesti revoluciju, da skidaju Tita, a dovedu Hefera, koji se nalazi na Pampi (Jedno mjesto, grad u srednjoj Argentini, mo) u geografskoj fatalnosti desetak tisuća kilometara daleko od Domovine i 100.000 kilometara daleko od stvarnosti, nove stvarnosti.

Za dići revoluciju treba imati IDEJU, SNAGU, MISTIKU, SAVEZNIKE, SREDSTVA I PRAVI ČAS...

Teško si ga onima, koji govore sam o "dalekoj slavi", i kada govorimo o "starim pravicama", a raste jedna nova generacija makar je naša - možda misli drugčije.

Za revoluciju nismo interesantni mi, ja, Vi, niti svi skupa stari - nego DUH. I neka ne ispadne glupo, tko misli, da je DUH ono što se radi sada. Ta mi okužimo i onoga tko je iz Domovine došao kao optipista. Stari smo kao čangrižave babe, i neki su postali suha grana narodnoga stabla, koja se suši. Koristiti će se Srbi itd. Mi smo ono što su bili stari ausrijski časnici u N.D.H. ili stari ruski generali, koje Hitler nije ni pokušao upotrijebiti. Mi ovako nećemo spasiti ni samu čast. Kada sa i ja postao od te ekipe "izdajnik", tko još neće postati, (General često i prečesto u svojim pismima piše, spominje i upotrebljava riječ "izdajnik" ili "izdajica". Koliko god to bilo ili ne opravdano, točno ili krivo, ipak, ja mislim da "čaršija" ili "vodstvo" iz Buenos Airesa, kako ih general često nazivlje, nije mislilo na riječ "izdajnik" ili "izdajica" u smislu nacionalne izdaje, koliko u smislu "izdaje ustaštva" ili "izdaje Poglavnika i HOP-a", mo) jer smo svi skupa uprljani do kosti i moždana.

Pitanje je, da li vidimo, da se ne može pojati ("pojati" u ovom smislu bi moglo značiti: pjevati; uzeti; pohoditi itd., mo) o grobu Radića, Poglavnika, Stepinca, Šarića, ako ne uzmemo iz tih grobova što je KORISNO, a ostavimo mirno u grobu ostalo. Preveslati "ustašku" i "seljačku" organizaciju kao jedini oslobodilačku . znači staviti vječnu hipoteku nad sudbinom naroda.

SUPROSTAVITI SE PROBLEMIMA DANAŠNJICE I OVIM PRILIKAMA POSTAVITI ZDRAVU PODLOGU KOJA MOŽE SLUŽITI DANAS.

Ja sam stari revolucionarac, stari ustaša, stari vojnik, zapovjednik, iako imam 48 godina, od tih je 31 djelatne službe, , (Ako odbijemo 31 godinu od godine 1961 kada je ovo pismo pisano, dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić došao u logor Janka Pusta odmah u početku 1930 godine. Znamo da je Vjekoslav Luburić rođen 1913., što bi značilo da mu je bilo 17 godina kada je položio ustašku prisegu, mo) a od 6 godina do Janka Puste probao sam i srpske batine i Orjunu, (ORJUNA je naziv za Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina, osnovana 25 siječnja 1921., simpatizeri i sljedbenici Svetozara Pribičevića, a namjera im je bila za očuvanje jugoslavenske zajednice, mo) i policiju i žendare i pištolju.

Ja sam moju povijest već napisao. Počeo sam kao ustaški regrut na Janka Pusti, da svršim kao zapovjednik Zbora i na povlačenju cijele vojska, zatim Križara i poslije do mojeg prekida.
Ja sam odgovoran i nisam se trudio, niti mislim, na pranje. Grijesi ustaške revolucije su na meni. Ne pravim si nikakovih iluzija. Nikada je neću na Markovu trgu imati vlast. Nisam glup, da to mogu misliti. Možda ću je imati u šumi, možda u kojoj susjednoj zemlji, možda u ilegalnosti...
Ja nisam ni političar, ni vojnik u profesionalnom smislu, ni državnik, nego revolucionarac, pa je moja uloga jasna. Ja sam šutio godinama da ne moram rušiti, (Raskid s Poglavnikom i njegova šutnja sve do Poglavnikove smrti. Danas je upravo 53 godine kako je Poglavnik umro, mo) pa su me pokrenuli Hrvati, i ne mislim stati dok ne padnem. radim zato JER TO DRUGI NISU HTJELI, ZNALI, ILI MOGLI.

Nijedan od ustaških ministara neće ministrovati, ni ako bi se sutra Hrvatska stvorila. Niti jedan od ustaških generala neće isplivati na površinu, kao takav, ALI JA ŽELIM DA NAŠI PORUČNICI ISPLIVAJU i prenesu ustaški duh u hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i prevarene, i pokojnike , i nove i malde. Mogu naši trolistaši stvoriti vojsku, ako ne budemo egoisti, i mjesto kodeksa časti, htjednomo im nametnuti na leđa naše pravo, legitimnost itd. Naši mladi mogu doći i moraju doći na vlast u Hrvatskoj.
Da si postavimo taj cilj, lakiše bi išlo, nego da govorimo o "staroj slavi". Ovi mladi i budući vođe moraju se regrutirati iz Trolistaša, iz robijaša, iz pokajnika, koji su idealistički mislili, da će komunizam riješiti socijalno pitanje. Kada bi se radilo samo o ekonomskoj strani, a ne o BOGU I DOMOVINI, možda bi ja bio komunista.
Stari Luburići su bili milioneri, pa su ih Srbi napravili prosijacima. Moja je majka radila u duhanskoj fabrici (vagi) da prehrani četvero siročadi. Ustaški su martiri došli iz sveučilišta i proleterske klase. MI NISMO DESNICA REAKCIONARSKA, GOSPODA I BURŽUJI. Mi moramo praviti ne seljačku, ustašku, radniču nego HRVATSKU REVOLUCIJU, ali ta se ne može praviti sa degeneriranim, umišljenim, govorljivim sebišnjacima.

Recite, da je moje pismo pesimističko. Da, pesipističko, ali puno konstruktivnog pesimizma. Da se damo odvesti kao 1918 u novu tamnicu tamnicu i da hrvatske pukovnije razoruža "zeleni karad", ili da nas kao 1945 pobiju bande ušljivaca, a mi smo još uvijek spremni vjerovati, da Poglavnik, Maček, radić i drugi znaju šta rade...
Ja za sebe ne tražim ništa, ali vjerujem da treba izgrađivati kadar hrvatske revolucije, jer isti ne postoji. Sačuvajte ovo pismo, možda ćete mi dati pravo jednom u budućnosti. Vi ste elita, svijestni, konstruktivni, izgrađeni i državotvorni ljudi. Ja pišem što mi je na srcu kada se radi o potpunim ljudima, kao što ste Vi. Kada se radi o dušmanima, onda je to druga stvar. Razmislite. Idite na šetnju u šumu, pa pročitajte na glas sami sebi, svojoj savjesti riječi, koje Vam upućujem.

Odani Vam Maks.


Napomena:
Danas su Mladenci, 28 prosinca 2012., 53 godišnjica od Poglavnikove smrti. Najbolje spomenike u Plejadi Hrvatskih Velikana su izgradili oni sami za sebe; svojim radom, svojom žrtvom i svojim zaslugama. A mi, njihovi nasljednici, sjetimo ih se u našim molitvama kako bi uspomena na njih i na njihov rad u borbi za Hrvatsku Državu bio uvijek gorući plamen naše hrvatske svijetlosti i našeg hrvatskog nadahnuća. Ova Pisma Maksa Luburića će za sigurno popuniti onu prazninu koja će biti potrebna hrvatskim povijesničarima u traženju ISTINE, naše HRVATSKE ISTINE. Ovo pismo je iz arhive pok. Srećka Rovera iz Australije. Otporaš


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:00 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
GUJA U NJEDRIMA GENERALA DRINJANINA

general DRINJANIN
6.XII.1968.

Dragi moj profesure ! (Pismo pisano Dru. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz. Ja sam iz Pariza otišao za Ameriku u ponedjeljak 9 prosinca 1968, mo)

Nadam se da si ko lav, da su Tvoji dobro, da Kita (Peranićeva kćer; njoj je ima Anita a od milja ju prozvali Kita, mo) da te Marija još nije zamlatila, i da se nisi odmetnuo u "revolucionarce" i da ti policija francuska nije zaplijenila pisaću mašinu.

Ja sam dobro, zdravo, i sa jakom dozom pesimizma /klišeji!!!/ ali guramo. Djeca dobro, zdravo, uče, rastu i čekaju vakacije (španjolski odmor, mo) za Bižić. Troje malih su u Valenciji, a Domagoj ovdje. Uzraslo, odebljalo, jedva ćeš ih prepoznati. Vjeko i Mirica idu u prvi, Drina u treći, a Domagoj u ratu sa malom maturom i latinskim, ali je svršio četvrti. Leonor nas je napustila (Koliko je meni poznato Leonora je bila stopanjica/kuharica kod generala, mo) i ostavila kao Sveti Pavao Rumunje.
Ti si prilično zloban i kazati ćeđ: kako si uspio da te napusti...Tješimo se kako najbolje znamo Štef, Ilija, (Ilija Stanić, guja u njedrima i generalov ubojica, mo) Domći i ja, ali kako smo u****i, izdržati ćemo. Najgore je da smo se počeli debljati, a to bi moglo ponekog zlobnika navesti na misao da njemu ne ide loše. Štef zna bolje kuhati od Ilije, Ilija od Domćija, i ovaj od mene. Istina to nije mnogo, ali vlada savršeni mir, iako se ne bi moglo isto reći u pogledu reda. Sve se bojim da ćemo izdržati i ovaj udarac bolje nego Amerikanci u Vijetnamu. (Ta godina 1968 je bila najgora i najteža što se tiče borbe američkih vojnika u Vijetnamu. Amerika je imala tada preko 625 tisuća vojnika u Vijetnamu u borbi protiv sjevernog Vijetnama i Vijet-cong-a u južnom Vijetnamu, kojega je pomagao sjeverni Vijetnam, mo)

Ne znam da li sam ti poslao PISMA ELITAMA. (Pismo Hrvatskim Elitama je izišlo u 9 nastavaka od 24 studenoga o.g. # 503/511 strana 18, mo) Nisam u Europi još nikome. Preko mora nešto malo, jako malo, i ne sa mnogo uspjeha. Glavni to prihvaćaju, iako uvijek ne shvaćaju. Nekima sam savjetovao da se stavi na glavu, pa tako čitaju.
Neki se boje i ne bez razloga. Medju te neke brojim i sebe, ali "em je to tako moralo biti". Ako ti nisam poslao evo prilažem. Nedaj iz ruka, ali pokušaj kome pokazati i javi efekt. Ako ti ne razbije nos ili te prijavi da si agent, računaj da misli kao i ti. Ako trebadneš još koji primjerak, javi.

Štef je s Tobom razgovarao i ostao dobro impresioniran. Što bi tek rekao da je jeo tvoj lonac? (Pričao mi je Dr. Peranić da je on najviše kuhao kada je bio kog generala, a često je išao kod njega. Kuhali su našu seljačku hranu, a obojica da su mogli dobro jesti. Mo)
Nadam se da ti je ponešto govorio, a veli da jest. Ostalo ćemo osobno, jer kako vele naši Imoćani da nije Bogu virovati /kad se mijenja vrijeme/, a kako ćeš vragu? Kako vidiš mene nije ostavio dobar humor, reuma i apetit, iako me sve žene ostaviše. (Nema vojnika kojeg je žena obožavala, mislim na suprugu, jer se one uvijek tuže da su im muževi uvijek odsutni..., mo) Mora se patiti, ispaštati grijehe i sada tražiti drugu. Ne može se imati sve...Takvi je ovozemaljski život, a neće biti bolje ni gore, na drugom.

Vraćam ti sliku ovog hrkalije. (što bi u ovom slučaju moglo značiti: onaj koji hrče mnogo, mo)

Nije mi jasna ova stvar sa Drugom pogibijom Petra Svačića, pa ti šaljem.

Dobio sam jedan negativni, jedan jedini, tvog boravka u Usa, od Božića koji veli da je radio i tamnovao sa Orlovićem i boli ga da si ih diskvalificirao. O tom kada se vidimo. (Dr. Peranić je išao kao predstavnik Glavnog Stana Odpora u službenu posjetu Amerike i canade u lipnju 1968 godine, mo)

Dobio sam novine, ali nisam još izvadio ono o Floti. Nisam imao vremena. Nisam u stanju skupiti ovog časa ništa o Istri, iako imam medju papirima dosta toga. Gomile su svaki dan veće, i uvijek ostavljam za kad ti dodješ, kad Štef dodje, a ono svaki donese još papira, i gomila raste.

Željkina Knjiga (Željko Bebek, JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo) sutra gotova. Mislim tiskanje. Ima preko 500 strana, i sada ćemo nastojati uvezati nešto, da može odnijeti sobom u Njemčku i prodati. Trebao sam nekog posla za cijeli aparat, posebno za linotip, jer mi se iz vojske vratio stari linotipista, i morao mu dati posla, ali je već otišao, zaposlio se, i sada ide redovno: Drina, Obrana, letci, ponepta extra da se nešta zaradi.

Spremio sam materijal za 4 stranice Obrane, izvanredni izdanje sa zadnjim vijestima / Božić, Rukavina, (Ovdje se radi o trojstrukom Udbinu zlošinu, obojstvo Mile Rukavima, Vida Maričića i Krešimira Tolja 26 listopada 1968. u Munchenu, mo) zadnje vijesti/ kao komplement velike jubilarne OBRANE (radi se o stotom broju OBRANE, mo) koja je išla redovnom poštom, a ovo šaljem preko lokve avionski, najviše radi Božića i Bajrama. Bit će ovih dana.

DRINA razaslata. Ako trebaš još, javi.

Hrv. Knj. List kolosalno. Prenosim "zabranjenim članak" i sve ono o talijanima. Ako prestane izlaziti, pretiskati ćemo cijeli br. 6 kao posebni broj OBRANE. Da se ne izgubi. (Koliko se sjećam taj br. 6 Hrvatskog Knjižebnog Lista je DRINAPRESS tiskao u cijelosti na tankom žutom papiru. Koliko se sjećam da je Samostalna Zajednica Tin Ujević koja je izdavala H.K.List, htjela tužiti DRINAPRESS za plagijat. Kasnije se je saznalo da su oni to tako morali raditi kako bi se kod Udbe ogradili da nemaju nikakovih veza sa DRINAPRESS-om i organizacijom HNO, mo) Kako je morao dobiti sračku...što u uvodniku piše: da mu se neće ništa dogoditi ako kaže istinu...Reci istinu i razbiše ti glavu. (Za ovu generalovu izreku "Reci istinu i razbiše ti glavu" sam tragao desetljećima. Upamtio sam ju i ponavljao mnogo puta, ali nikada nisam znao za točno gdje ju je genera izrekao ili napisao. Ja sam čak prije tri i pol godine napisao jedna članak na portalu javno.com Reci istinu i razbiše ti glavu. Jedna mlada Hrvatica Ivana Josipović je to u moje ime iznijela. Tko hoće neka klikne na tu izreku i pročita članak u cijelosti. Mo) Ali kolo pivijesti nitko neće okrenuti natrag, neće ni oni.

Danas ti šaljem i dvije knjižice: MILU BUDAKA I MIKCA. (Mile Budak: JUGOSLAVIJA SRPSKA PODVALA, knjiga 29, Marijan Mikac: MAJČIN HLJEB, knjiga 28, mo) To ćemo pomalo baciti van.

Skorom valja misliti na novu OBRANU, redovnu. Trebam novih vijesti. političkih, kulturnih. Kao obično. Imam od Mikca onaj veliki opis francuske knjige. Bit će 8 stranica, ako ne više. Nesmeta, dobro je. Za slijedeći broj, onda možda ono o Istri, Dalmaciji itd. Nešto imam, i već je sliveno /Hrvatstvo hrvatskih partizana/, ono o Ninu itd. ali nije dosta. Misli na to, a i ja ću, čim mognem.

Kako vidiš rušavaj na Kosovu. Donosim vijesti koje sam povadio iz ovdašnjih novina. Interesantno. Možda napraviš šta jačega. Bugarska i Albanija guraju. Tito vršti jer zna da ga neće natrčiti. Fifty-fifty. (Jalta 4/11 veljače 1945., mo) Ovdje ga hvale, iako govore o njegovim problemima, internim, realno. Odjednom svi znaju za Kosovo i Makedoniju. Hvala Svetom Mao Tse Tungu.

Tvoji Banovi: ostalo je sve, jer smo morali Bebekovu knjigu svršiti, ali kako mi reče da ćeš u siječnju doći. Dotle ću skalupiti jednu OBRANU i još ponešta, a i novu DRINU sam prilično napravio. Nu u pogledu Banova (Radi se o knjigi HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA, koju je Dr. Peranić napisao a izdata je, koliko se sjećam poslije generalove pogibije. Zašto to govorim, jer ova knjiga HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA nisi isti broj knjige 29 kao i knjiga Mile Budaka JUGOSLAVIJA SRPSKA PODVALA knjiga br. 29. Do ove zabune je moglo doći ponajviše poradi toga što tu nije bilo generala da nadgleda. Mo) nisam siguran, ne želim spackati, jer bi nam se rugali. Ali ću svakako prirediti sve, da bude još preglednije i eventualno ti poslati kakav-takav kostur, da možeš doći s gotovim idejama, pa da postaviš svaku stvar na svoje mjesto. Bojim se rasporeda klišeja, kojih je i tako previše.
Ima i novih, i neznam kuda s njima. Tebi će biti to lakiđe. Inače sve je sliveno, ispravljeno, banovi sa svojim popratnim tekstovima, a vjerojatno ću dominirati i naslove Poglavlja. Pa ipak ne idem u mašinu, dok ne dodješ.

Našao sam u našem Konzučatu u Barceloni krasnih stvari. (Hrvatski konzulat NDH je postojao sve do smrti šredsjednika Španjolske Pranka 1975. kasnije ne znam šta je bilo.Mo) Štiva i klišeja. (U ovom smislu "klišeji" znače slike, mo) Ali se ne usudim u fabriku klišeja, dok malo ne svladam krizu koja se otegla ko Matino ime /M.....a.......t.......e....../

Ima jedna delikatna stvar o kojoj bih najradije usmeno: sprema se neki kongres nacionalista Europe i to ovdje u Španjolskoj, gdje bi se postavile jake teze europejske, ali i socijalno napredne, iako sa prizvukom revanša i prošlosti, uz sudjelovanje "neofašista" itd., što nam ne konvenira, - ali kako su jedni koji nas zovu, mogli bi, možda, napraviti nešto. Biti državotvorni i socijalno i svakom pogledu na visivi, - a ne upasti u drek, nego izkoristiti kao platformu. U tu svrhu vraćam se na ono što smo govorili o našim stavovima, tj. planifikaciji problema bez ideoloških natruha, (Poruka Izmirenja, koju bi se trebalo svakome Hrvati prilijepiti na čelo, mo) dok bi ovi bili dosta "antikomunistički", ali i neutralni izmedju dva bloka.
Ja bih želio u tu svrhu imati jednu malu brošuru na francuskom jeziku, koju bi i opet izdali "Hrvatski radnici Pariza", , (Radi se o Hrvatskom Radničkom Savezu kojeg su Hrvati osnovali 1949 godine. To je jedina legalna hrvatska nepolitička organizacija bila u Francuskoj, izvan Hrvatske Katoličke Misije. Mogli smo se oko HRS okupljati, dozvole od policije dobivati za sve što nam je trebalo, pa čak i proslave Desetoga Travnja, dana hrvatske državnosti slaviti. Mo) pa da to skupa sa SIVOM KNJIGOM razdjelimo.
Eventualno da Ti govoriš, jer će francuski jezik biti jamačno glavni radi Francuza, Švicaraca, Belgijanaca itd. Možda Štef na engleskom u ime Američkih Hrvata, i možda tko još na španjolskom.

I onda udariti u talambase (udarati u tambure, mo) samo i jedino kao Hrvati, eventualno na još kojem jeziku, ali francuskom sigurno. Možda mali historijat i nešto konkretnih misli. kada te bude bolio bubreg i nemogneš spavati, misli. Pa da postavimo prvi kostur, a onda ćemo "nadosirati".
Misli Europejskim glavom, (Kakova pronicljivost! Tada, 1968 godine je bilo samo i jedino Europsko Zajedničko Tržište, bez nacionalnih osjećaja i tendencija. Mo)hvali De Gaulle-a i "Europu Europejcima" itd. I kad ideš na "zbirno mjesto" misli, napreži se, inspiriraj se, pa kad bi došao, da doneseš prvi pregled na hrvatskom, a kasnije prevadjati na francuski i eventualno na njemači i španjolski. Za "Europsko tržište"!

Pisao mi je Gagro. Uspio je Dan Odpora kao nikada dosada. I to bez "velikih". Govorio je Nosić, a kćer mu vodila program. U Argentini rusvaj medju "pravovjernima" i masovni prelaz nam iz oba HOP-a, (Oba HOP-a znači: matični HOP kojemu je predsjednik Dr. Stjepan Hefer, nasljednik Poglavnika, i Reorganizacija HOP-a, što je drugo krilo HOP-a, kojemu je bio predsjednik Dr. Vjekoslav Vrančić. DR. vjekoslav Vrančić je bio prije u "Kružoku" ili u "Vodstvu" u Buenos Airesu, koji je uveliko igrao značajnu ulogu u isključivanju čestitih Hrvata iz Ustaškog Pokreta, i koji je poznat po mnogim "intrigama". kada je i njega to "Vodstvo" isključilo iz Ustaškog Pokreta, tj. HOP-a, on je osnovao Reorganizaciju HOP.a. Mo)tako da je V-3 /Vjekoslav vitez Vrančić/ na komemoraciji Rukavine i dr. govorio da smo mu "pokrali ljude". Ljudi se smiju kako se mogu ljudi nasljediti, prelijevati, izključivati, rehabilitirati i sada "ukrasti". Sranje u tri čina, a ovo je već 1 čin više...Inače tjeraju nas u Australiji i to je dobro.

Gagro veli da je radio na tvom pitanju, ali da svugdje vele da čovjeka treba vidjeti, pa onda govoriti. (Radi se o tome da je Dr. Peranić kada je bio u Torontu u lipnju 1968., izrazio želju da bi se želio iz Pariza preseliti u Canadu, Torontu. Zamolio je neke Hrvate, pa i Ratka Gagru da potraže prilike za njegov dolazak. Mo) Molio me usput da ti to kažem, jer predmjeva da ćemo biti skupa za Božić, kako smo prije govorili.

Dodji, ali ne dolazi bez Hrvatske Enciklopedije: prije nego je drugi dignu, ili se predomisli. Ako treba poslat ću ti novac. Misli i na br, 7. Jugoslavenske, jer je izišao. (Objašnjenje. Ja sam godinama radio s Drom. Peranićem u istom poduzeću Librairie Hachette. Tu smo mogli naručiti knjige ili knjiga iz cijelog svijeta i na svim jezicima svijeta. Nas oba smo radili na tom odjeljenju. Naručili bi knjige na izmišljeno ime i izmišljenu adresu. Napravili bi naručbenicu u četiri duplikata, kopije. Dvije iđu izdavaču knjiga, dvije ostaju u našem poduzeću po abecednom redosljedu u kartoteki. Kada knjiga dođe, ja sam bio taj, koji bih proknjižio primitak knjige da je došla. Tada bi se poslala jedna kopija od dviju koja je ostala u kartoteki poduzeća naručitelju knjige, Enciklopedije i što god nam je trebalo. Ako ovaj ne bi odgovorio za dva tri tjedna, te knjige i Enciklopedije se stavlaju u koš, što nama, gospodinu Peraniću i meni, dobro dođe za naše hrvatske svrhe. Tako je i naš DRINAPRESS se obogatio dobrim i povijesnim knjigama. Neka to bude "skromni" doprinos francuskog književnog poduzeća LIBRAIRIE HACHETTE u borbi za oslobođenje Hrvatske! Mo)
U hrv. Knj. Listu vidim oglas da prodaju oni knjige Matice i oglašuju Holjevčevu knjigu, (Hrvati izvan Domovine, mo) šišićevu povijest i drugu Kulundžićevu o korupciji prve Jugovine. Nabavi mi te stvari.

Poljubi Kitu, rukoljub Mariji, a Tebi ono što si rekao kad si bio ovdje i kad sam ti davao darove za mariju i Kitu. Tvoj

general Drinjanin.

Rukom nadodano: Mnogo te pozdravlja, kao i Tvoju obitelj Tvoj Štef.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:03 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
BEKRIJAJU SVI, JER NEMAMO NIKOGA DA NA DREČI...

Na Stjepanje, 1968. (Stjepanje je sv. Stjepan a slavi se drugi dan Božića, tj. 26 prosinca, mo)

Dragi Miljenko !

Danas smo slavili Štefov imendan, pa kako je kiša padala na već mokro tlo, ne bih jamčio, da ću nešta pametna napisati. Pokušat ću, barem glavno.

Ilija iz Štutgarta (Ilija Vučić. Evo šta OBRANA br. 195/197 1975. kaže. "U centru grada Štuttgarta, izvršen je sramotni namapaj na poznatog hrvatskog rodoljuba ILIJU VUČIĆA, rodjenog 18.4.1930 u Blatnici. Taj mladi hrvatski idealista, bio je predsjednik "HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" u EURPOI i slijedio je stav Generala DRINJANINA u borbi za rušenje veliko-srbijanske hegemonije u Jugoslaviji.
U petak, dne 6, lipnja 1975, u jutro 6,45 sati, izvršen je na njega napadaj iz azsjede, kada je polazio iz svog stana u Štuttgartu, Mitell-Đtrasse 5, na posao gdje je stalno radio...agenti UDBE ispalili su u njega...pet hitaca...Jedan hitac pogodio ga je u pluća, a dva u trbušne organe...Teško ranjen i u krvi, prevezen je u "Stadtische Krankenhahus"...Kroz pet punih dana borio se Ilija sa smrću, nu ni sva naprezanja liječnika da ga spase nisu pomogla. U srijedu, 11 lipnja 1975, u 7,20 sati podlegao je Ilija smrtonosnim ranama i ispustio svoju plemenitu dušu..."Mo
) mi je pisao da bi rado došao, pa da bi pokušao skupa sa tobom.
Možda ima auto, možda bi mogli skupa, pa ga nekako konzultiraj, iako vjerujem da bi nam pri klasifikaciji banova malo pomogao, a to bi imao reći, jedva će biti u vezi s onim, što bi ti mogao učiniti tamo.

Nadam se da je stigao paket za Kitu i da ste sretno proslavili praznike. Mi ovdje u redu. Bekrijaju svi, (znači: lumpuju, tereveniču, vesele se svi i sl., mo) jer nemamo nikoga da nam dreči pa svi kolaboriraju u kuhinji, i nitko se ne tuži. (Možda se nikada neće saznati u toj kuhinji, u tom veselju slavljenja imendana Stjepana Crničkog 26 prosinca 1968., šta je generalov ubojica Ilija Stanić tada mislio. Sada se iz svih pristupačnih izvora zna da ga je jugoslavenska Udba vrbovala već od 1966 god., pripremala i poslala na taj zadatak k generalu da ga ubije. Mo)

Ja sam sporazuman sa datumom 20 siječnja 1969., ako možeš za taj dan doći. ja ću biti vani prije, ali za taj dan, stižem. Sve je inače u redu, sve ispravljeno, i samo fale naslovi i podnaslovi, to ne mogu, jer baš u tom nisam siguran, a trebam slova za OBRANU, i sve to možemo u jedan dan složiti kad budem tu, pod tvojim pogledom. Ti si kum ovom banovima, pa ih vrstaj. Klišeji su svi, i tekst biografije banova isto, već svaki uz svoga bana.

Ja sam dakle zapisao u agendu 20. siječnja.

Urediti ću ono za knjige u Kaliforniji /dug/. (Ovdje se radi o povjereniku DRINE za Californiju, koji nije podmirio dugove DRINAPRESS-u. Ova mi je stvar poznata, jer su mi pisali o tome. Taj povjerenik mi je 1977 godine dao sve neprodane DRINE i OBRANE. Ukupno je svega bilo nekih 40 komada, a ne sjećam se više koliko je bilo DRINA a koliko OBRANA i letaka. Iz poštivanja prema tom Hrvatu, koji je sada već mrtav preko 20 godina, ne želim iznositi ime, jer je čovjek bio jako dobar rodoljub i pošten čovjek. Mo)

Donesi Enciklopediju, dok je nismo izgubili.

OBRANA je već u poslu, jer moram obaviti dva putovanja oko 8. i 15. siječnja, a ti stižeš 20., kada bi OBRANA trebala biti na putu, da bi stigla koncm mjeseca, avionski svugdje. Imam i jedan Posebni Prilog od 8 stranica. Onaj Mikčev o francuskoj knjizi. Nu ako bi tvoj stigao o Albaniji, bolje. Zato nisam stavio nikakvu oznaku na Prilogu, koji ima 8 strana. Nu ako bi došao tvoj, rado bih ga stavio kao uvodnik ako nema više od 2 stranice. Ako je golem, ostaviti u slijedeći broj. Svakako, ako ga imaš, šalji, pa bilo za Posebni, bilo za uvodnik.

Trebao bih nešto vijesti.

U pogledu navale Jug. Armije na Milu Rukavinu i uredništvo:

(Jubilarni broj OBRANE 100 i zadnji u godini 1968., donosi na stranici drugoj i trećoj opširni opis ovog gnjusnog zločina agenata jugoslavenske Udbe. Predugo bi bilo sve ovdje prenijeti. Citirati ću samo kratke odlomke:

" UMORSTVO RUKAVINE I DRUGOVA,

Muenchen 4.XI.1968. Kako ste sigurno već svi čuli...U subotu dne 26.X.1968. oko 10 sati prije podne u neposrednoj blizini kolodvora u Paul Heise Str. 24 u IV. katu petokratne zgrade u prostorijama "Ujedinjni Hrvati" ubijeni su: Predsjednik Ujedinjenih Hrvata MILE RUKAVINA, urednik lista: HRVATSKA SLOBODA - KREŠIMIR TOLJ, te VID MARIČIĆ, koji se tamo vjerojatno u taj čas slučajno nalazio. Sva trojica pogodjeni su iz pištolja Cal. 7.65 u slijepoočice...". Mo
)

Ubijeni su po ljudima, koji su bili unutra, i k tome spavali u uredu, kojega su inače u dopisnici zvali: URED PREDSJEDNIKA. I skorom je otišlo i još nekoliko, jer ih je zvao telefonom jednog po jednog, zamlatio i trpao na skup. (Interesantno! Baš u ta vremena Ilija Stanić se šeta po Francuskoj i Njemačkoj, kako bi koncem listopada iste godine se povrati kod generala i sa njima se "izmirio" kako H.P. RULLMANN U SVOJOJ knjigi na engleskom jeziku ASSASSINATIONS COMMISSIONED BY BELGRAD = UMORSTVA NARUČENA PREKO BEOGRADA, Hamburg 1981., mo) Ilinić (Milan Ilinić, hrvatski emigrantski novinar, mo) pak piše, kao da su došli u odori njm. policije. Veliko zaledje kod policije ima čovjek, koji se usudi tako pisati...
Biva, Hrvati, idite, jer vas tuče sama njm. policija. Bila bi delikatesa za Udbu, da imadne sve podatke za te ljude.

Ojačale su org. Odpora, posebno u Argentini, gdje su izvarani ustaški borci, zasramljni, uvidili kud ih se vodi, kako i tko ih vodi. Izgleda da ona pijanica Bonifačić (Dr. Ante Bonifačić, pjesnik i predsjednik HOP-a poslije smrti Dra. Stjepana hefera 1973., mo) i naš fra. Branko Rasputin, (misli se na fra. Branka marića, mo) prave "vladu spasa". Odsjedaju u najelitnijim hotelima. Nije li njima pala sikira u med kod CIA, ili drugih, sličnih?

Nikola Šonja (brat supruge Dra. Peranića, mo) ne odgovara, izgleda da se naljutio, jer da "hoće slobodne ruke". Neznam šta to znači. Jedna organizacija mora imati neki zajednički cilj, i ne može jedan ogranak imati "slobodne ruke". Neće valjda rat najaviti Ugandi, ili uzeti neboder UN u ruke?

Imam pametnih vijesti, ali nisu za papir. Kada dodješ. (Ako se samo ova generalova izreka uzme u analizu, moglo bi se reći da je kod njega se povratio Ilija Stanić, koji mu sada govori o tim "pametnim vijestima ali nisu za papir", što bi moglo biti upravo o tim umorstvima u Njemačkoj, za koje je Stanić znao i o kojima ima podatke iz Udbinih izvora. Mo)

Štef dobro, ja i dica isto, iako se nalazim u "sladkom ratu" sa dvije žene. Toliko za ovaj čas. Grli te odani Ti

general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:13 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU

(Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim u nastavcima jedne generalovo pismo kojega je pisao svojem suradniku u Pariz Dru. Miljeniku dabi Peranić. Pismo je pisano 7 mjeseci i 4 dana prije njegove pogibije. U pismu ima mnogo dotaknutih tema, ali, po mom skromnom mišljenju, najvažnije tema od svih je riječ "Pakrački Dekret" kojega je genaral dao Iliji Staniću. Mnogi su čuli za tu riječ "Pakrački Dekret" ali nitko ne zna pravo podrijetlo iste. Potražio sam tu riječ i pronašao u Dnevniku Sabora Trojedine kraljevine Dalmacije, Hrvatske...Page 2...iz knjige Trideseta saborska sjednica, koja je održana 17 veljače 1866., gedje se spominje na strani 276 slijedeće, citira:

"...A posljedica tome je bila, da smo svi mi, koji nebijasmo pravi vijećnici, dobili pakrački dekret t.j. da u sjednice više pozvani biti nesmiemo..."

Dakle, sama riječ "pakrački dekret" potiječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ upotrebljava kako bi naglasio: da je Iliju Staniću dao otkaz, otpustio ga, prekid svih veza sa njim, dao mu nogu u tur i sl.Mo
)

general DRINJANIN
18.IX.1968.

Dragi moj profešure !

Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknempar riješ, prije nego zabodem nos u drek svakidašnji, koji mi se je povećao, jer sam mora izdati Iliji "pakrački dekret" /baš sada kada mi je bio počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospodjom i djecom/. (Mnogo se je među Hrvatima u emigracji raspravljalo o ovom "sukobu" i kolale su razne vezije, a jedna od njih je bila i ta da je Ilija Stanić snapostovao stariju generalovu kćer Drinu kojoj je tada bilo nešto malo više od 12 godina. Ako generalova riječ "familija" spada u taj "sukob" s njegovom kćeri, onda bi ta verzija mogla biti istinita. Mo) I kada smo već kod njega: bio sam zadovoljan (i) već pomalo gajio nadu, da bi bio koristan za našu stvar. Bio je glup i dao se već drugi puta navući na tanak led, a onda biti "energičan", mjesto da bude obratno, i našto sam ga upozorio prije (nekoliko) puta. Pao je dvaput na istom mjestu, i onemogućio se u vršenju "vlasti"! Pokušat ću ga negdje namjestiti ovdje, blizu, pa onda negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije maogao. Žao mi je i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koristan za Odpor vani. Razmisli, a i ja ću.

(E, sada. Preko više od četiri destljeća me muči jedna te ista stvar, koju, iznoseći ovdje PISMA MAKSA LUBURIĆA ne mogu nikako prešutjeti. Dr. Miljenko Dabo Peranić i ja smo bilo dobri prijatelji. Radili smo godinama u istom poduzeću. Usko smo surađivali na svim poljima, za Hrvatsku, osobito o Odporu. Bio mi je vjenčani kum. Rekao bih da organizacijski tajnih među nama nije bilo. Ja sam napustio Pariz, Francusku i otišao za Ameriku u ponedjeljak 9 prosinca 1968. Tjedan ili dva dana prije mojeg odlazka za Ameriku, pozvao sam u goste, na večeru, kuma Dabu, kumu Mariju, njihovu kćer Anitu, Kita, i Marijina brata Nikolu Šonje, koji je upravo došao iz New Yorka posjetiti svoje u Pariz.

"...26 Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u paris. trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja (5) Vidušun - "Freškić", 257 bis, Bld. Jean-Jaures, 92 Boulogne.Billančourt (Cafe-Restaurant, 71 rue Obercampf, Paris 11), drugi mu tražili posao (6) Milan Bagarić, 87 rue Tocqueville, Paris 17, a za legalizaciju sam ga poslao s X.om (6) (jer ovaj X (6) je imao auto, mo) Vlč. Ostojiću, (Zdravko Ostojić, mo) Upravitelju Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u, kada je pak on odbio, dao sam mu sam garanciju, koja je i danas u njegovu dosiju (Prefecture de Police, Pari.) Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je u svoj stan, (kod br. (5) Vidušina "Freškić", mo) rekao sustranarima da je susreo nekog prijatelja, te nesta - Bog zna gdje. Strana 43/44 knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", koju je napisao Dr. Miljenko Dabo Peranić, Generalov Povjerenik, D - Press P.O.Box. 245 Bat port, N.Y. 11705.

Kada sam u kolovozu 1978. iz San Francisca otišao posjetiti u New York moga vjenčanog kuma Dra. Dabu Peranića, kod njega sam i odsjeo preko Week.enda. Tada smo o svemu razgovarali a najviše o generalovoj pogibiji. Tada mi je kum Peranić dao rukopis ove knjige da ga pročitam, i, ako nešto smatram potrebnim, da nadadoam. Taj rukopis još i dan danas imadem. U tom rukopisu se nalizi jedan list na kojemu je Dr. Peranić stavio od br, jedan do br, 34 osobe koje je želio zaštiti u knjigi, osim što je stavio u zaporkama ( ) a na listu ime i prezime dotične osobe s adresama. Zato smatram, da je došlo vrijeme da se ove osobe iznesu i njihove uloge, tim više da sam bio osoba povjerenja Dra. Peranića a da on meni ni riječi o Iliji Staniću, niti sam ikada zanj prije čuo dko nije generala ubio. Bit će govora još o tome ovdje. Mo
)

Dobio sam iz Usa. paket sa 4 knjige Klaićeve povijesti. Ima krasnih stvari, posebno starih hrvatskih itvrda iz svih naših krajeva, što bi moglo obogaditi na šu DRINU posvećenu starijim dobima, dok o tekstu ne mogu ništa reći. Dao sam uokviriti knjigu, i pokušat ćemo nabaviti ostae za budući rad. Bogatiji smo nešto, naime u knjigama...Da li si poduzeo što da mu se plati, jer mi je poslao fotografiju tvog pisma u tom pogledu, pa da znam reći načima tamo u Kaliforniji, da to plate. Nezaboravi.

OBRANU sam ti poslao avionski, a i pakete. Povisio sam tiražu, jer su mi to tražili iz Usa i Kanade. Ako trebaš još, mogu to dati. Odmah ide i nova, tj. 97-8. za koju imam gotov POSEBNI PRILOG od 6 stranica sa PEDERACIJA POČIMA FEDERIRATI.

Mislim da bi trebalo br. 99-100. dati nešta representativnije, možda kao Posebni BOŽIĆNI I NOVOGODIŠNJI BROJ. Razmisli. Materijala običnog ima i previše, ima i članaka, i tu bi trebalo ući stvar o RANKOVIĆU i novoj situaciji, koja se razvija pod dojmom čeških i slovačkih problema s jedne, a medjukomunističkih s druge, što mislim da treba izkoristiti baš u Rankovićevom Pos. Prilogu, jer dojazuje da je nacionalni osjećaj jači, pa i gospodarski interesi i strategija, od odeologije i biti komunizma /Proleteri svih zemalja.../

Bio sam u Madridu sa prof. Zudenigom, pa kako sam njega i Tijana zvao profešurom, a oni mene djeneralom, a kakve smo rdje... elim i Tebe titulirama, iako se izlažemo da te nazovu nepismenim. kao i Gracijana i Šimata.

Prof. Zudenigo mi je dao ime ove knjige, koju svakako nabavi. Neznam da li je to ona, koju si bio donio i koju sam poslao Mikcu. Donio mi je samo jednu malu knjižicu EDITIONS DU SEUL 27 rue Jacob, Paris VI. a to je tvoja ulica. (Dr. Peranić je živio na 30 Rue de Jaco, Paris 6eme, mo) Zove se PETITE PLANETE; collections microcosmos, a br. 2 je Jugoslavija. Ima na francuskom i engleskom, barem, jer sam ove vidio. Imam francusko izdanje..

On je isto donio LE MONDE sa vijesti o Draganociću, koja je i ovdje izišla, i koju si poslao. Kada smo već kod njega: dobili smo povjerljivim putem obavijesti, da neće biti procesa, da će dobiti župu, itd., a to potvrdjuju iz Clevelanda i Toronta, gdje su im "klerikalnim kanalima" stigle potvrde osobne prirode u tom pravcu. Inače SANICA i drugi donose članke onih, koji hoće da ga brane...Bili su u Europi ing. Bosiljević i Meinzl, koji i dalje tjraju, da ga "Amerika izbavi". Nu mislim to su prozreli mnogi, a Odbor se raspada, ljudi se povlače i traže natrag pare. Možda je tako unosan posao "braniti ga" kao što je bio i "prodati ga". Advokati, ugledni ljudi, naši prijatelji i td. su svi "mobilizirani", putuje se, hoda, i dok bude jednog dolara, oni će ga "braniti". Teško njemu!

Dobio sam Tvoje pismo od 8.IX. sa prilozima. Vidim da si obrao bostan sa bubrezima. (Dr. Peranić je imao problema sa bubrezima, uvijek se je tužio, mo) Deset kila! Kada bi se moglo urediti da ti nosiš te kamence, a ja da gubim kile, to bi išlo! (Podsjetimo da je ubojica Ilija Stanić u svojoj prvoj izjavi Sarajevskoj (ili bosanskoj, svejedno) Udbe od 29 travnja 1969., dakle samo devet dana od gnjusnog zločina kojeg je počinio nad jednim hrvatskim generalom, izjavio "...Puče lubanja...Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznanađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu...", HRVATSKI LIST - 23 srpnja 2009., strana 19, mo) Pa da nisi baksuz!

Mislim da "ona dvojica" nemaju veze sa onih "40", koji su na kraju bili negdje u kojoj Udbinoj birtiji u Munchenu: Nikolić i njegovi pjesnici, Mladi Grubišić (Dr. Vinko Grubišić, mo) iz Švicarske, Sagunić iz Londona, Jurčić /sin Gl. ravnatelja/ itd. Poslali su im referat, ali bio nije nitko od njih, i "neki iz domovine", možda iz grupe Tomičića (Zlatko Tomičić i skupine oko Nezavisne Zaklade TIN VUJEVIĆ, mo), kako neki insinuiraju /, a možda su i ovi bili pasošari sa kukuljicom, kao i Jelićevo Vijeće. (Možda se ovdje radi o jednom tajnom simpoziju kojeg je, kako se je tada pričalo, organizirala Hrvatska Revija, koju je uređivao prof. Vinko Nikolić.
U knjigu HRVATSKA DANAS I SUTRA, IZDANJE HR. Munche 1969. donosi, na prvoj stranici okvira: "...Hrvatska Dansa i Sutra objavljuje predavanja sa Simpozija skupine hrvatskih intelektualaca, održanog u Evropu 29 -31. kolovoza i 1 rujna 1968.", mo
)

Razaslali jesu mnogima, odgovarali poneki, ali išao nije nitko, tako da ćemo viditi đto će izići. Bio je jedino Dr. Mate Meštrović, bare, figurira njegovo ime na jednoj praznoj izjavi, ali oni samo vele da mu ne vjeruju jer da je bio sa Djilasom u Jugoslaviji. Bio je i Dr. Čolak, onaj iz grupe Mihailova. (Mislim da se ovdje radi o Mihajilu Mihailovu, profesoru na zadarskom fakultetu, koji se je tih godina 1967/68., navodno, pobunio protiv partije ili komunizma, ali nikako se on nije bio pobunio protiv Jugoslavije. To je neke hrvatske intelektualce natjeralo da mu se približe, kao što mu se je bio približio i prof. Mirko Vidović iz Francuske, te ga to približavanje koštalo nekoliko godina tamnice u Staroj Gradiški. Mo) Plaču za pravima. Provjeri i javi, a i ja ću tebi upodpuniti podatke.

Pošalji mi tu stvar Antića o Sredozemlju, jer imam samo neke brojeve. Uostalom, ako ćeš obraditi, zadrži, pa kasnije pošalji. Htio bih to vidjeti, posebno br. 9. Markuse i svibanjski dogadjaji: napravi za obranu, jer je barem za ovu DRINU kasno. Morao sam ostaviti posla za tiskaru i svršiti i nemože ući.

Draga mila Kita, (Dra. Peranića kćer Anita, koju od milja zovu "Kita", mo) koja se sjeća svih! I to sada kada su nam otišli i Vjeko i Mirica u Valenciju na škole. Pusta kuća bez ovih nestašnih andjela, posebno Mirice, koja je najmanja i zato najdražesnija, (Ne bih se s ovim složio, jer je kćer Dra. Peranića Anita rodjena u lipnju 1962., dok je generalova kćer Mirica rođena 1957, i.i eventualno 1958., mo) pa je sve ispunjavala. Fali nam svima. Ali kad dodje Kita onda ćemo ih ići vidjeti u Kaledž.

BANSKA DRINA: sliveno, osim uvoda, komentara klišejima i podataka o Banovima i Kraljevima. Danas sam zaboo mos u to, ali ovog časa barem osjećam da to "prevazilazi" moje snage. Da ja to sam sredim trebalo bi pretvoriti kao što Španjolsci vele "hacer de tripas corazon", ili "pretvoriti trbuh u srdce", a ja se vidim okružen ogromnim kupovima papira, novina, pisama, knjiga i sve mislim, da je sve to samo zati izmišljeno da mene zafrknu...
Inače nemam mnogo posla i trebalo bi odmah uzeti u posao. Previše naslova, pod naslova, bilježaka, tumačenja i nisam siguran u taj sklad stvari jedne povijestne knjige.
Iskreno ti kažem, bojim se da ne bih zasrao. I baš sada kada tvoji bubrezi i posao kompliciraju prijašnju nakanu, da ti osobno nadzireš stvar.
Ilija je to ispravljao, a bolje bi bilo da nije. (Sada se doista postavlja jedno ozbiljno pitanje, na koje samo Ilija Stanić može odgovoriti, jer je još živ, a svi sada znamo da je bio zaduženi agent Udbe da ubije generala Drinjanina, dali je on ikada i namjerno tekstove izmjenjivao, neke svoje udbaške ideje ubacivao; jer se je tada vrlo dobro znalo da su se u novini OBRANA često puta pojavljivale pogreške, gdje bi general znao odgovoriti da se je to učinilo samo zato jer španjolski slagači ne poznaju razliku u slovima c "ć", z "ž", s "š", d "dž" itd., i da ne govore hrvatski. Mo)
Mogao bih ja recimo to poboljšati, ali nisam siguran pri raspodjeli, naslovima, iako si ti ostavio sve organizirano, naznačeno, klišeje itd. Ovu stvar se ne može olako praviti, na brzinu, nu ako nebude drugoga Boga, morat ću. Istina tebi bi dobro došao odmor, bolovanje, a ja bih ti platio put, ali znam da je to problem tvojih bubrega, šefove džigarice i Marijina salvo condukta za povratak kući. Ali po srijedi je tvoja PRVA KNJIGA, tvoja povjesnica, jer bi napravili i kao Drinu i kao separatu, što bi nama dalo prestiža, a i nešto novca. Sklepati kako god bilo, mislim, da ne bi smjeli.

Dobio sam nekih pisama, obavijesti itd. iz Pariza i Francuske, ali za ovaj čas. dosta. Tvoji bubrezi nisu za više probleme...Dobio sam nešto novina i razgovarao sa dosta ljudi u Madridu, pa i sa onima iz domovine, iako su "neodredjeni". Neznam do koje mjere je ozbiljna stvar mobilizacije, omladinskih brigada, etc., ali bojim se da bi i opet Tito bio moralni pobjednik i da bi jugoslavenska ideja nadahnula one, koji su imali staomak pun i glavu praznu, medju Hrvatima, i da bi to dovelo do jačanja jug. ideje kod onih , koji nikakve imali nisu. Posebno kod mladih. Dokle je komunizam rastvorio dušu našeg radnika i gradjana, službenika i vojnika, komuniste i ljevičara?

Selo je ostalo, Crkva neoperativna, šefovi slabići, ambijent nikakav izvana, i sada strah od Rusa. Važem stvari, mislim, mislim ne kao emigrant, nego glavnom onih u Zagrebu. Razgovarao sam sa mnogima, od kojih ni jedan nije bio ni komunista, ni anacionalan, i ipak svi vele, da smo na jedinom ispravnom putu nade u hrvatske komuniste. Ima ih kojima je sve to previše naivno, ima ih, koji vele da su to sve hulje, kojima ništa nije sveto, nego je čisto kruhoborstvo, koji podsječaju da je Bakarić teško bolestan, opterećen tuberkulozom i da se od jednog Kuferšmidta, kako li se zvao, nema šemu nadati. Pa ipak: tko može prodrijeti u tajne uma i srdca?

Pikušaj saznati da li stoji da je Tripalo oženjen sa sestrom ili sestričnom Jovanke? Istina to nebi trebalo značiti ništa, kad on nebi već poticao iz jugoslavenske familije odprije. Sve troje to skupa: jugoslavenska tradicija u obitelji, fratar-komunista, i oženjen sa Jovankinom sestričnom, to je ipak previše za jednog TRIPALA...

Vele da je porazan rezultat mješovitih brakova na našu štetu.

Ako ti Marija i bubrezi dozvole, javi se. Grli vas odani

general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:24 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
HRVATIMA AUSTRALIJE ZA BOŽIĆ I NOVU GODINU 1964.!

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Zapovjedni Skup[B]

(Donosim ovdje pismo kojeg je general Drinjanin uputi Hrvatima Australije, odnoseći se najviše na slučaj devetorice Hrvata koji su u lipnju 1963. iz Australije došli u tadašnju komunističku državu Jugoslaviju, dignuti ustanak i boriti se za i ponovnu Obnovu Hrvatske Države. General Drinjanin je tada o tome pisao u tri (3) pisma, koja sam ja ovdje iznio u 16 nastavaka od 14/20 kolovoza 2012. Zamolio bih one koje ovaj slučaj zanima da se potrude i potraže tih 16 nastavaka s naslovom: IZ TRI PISMA. Tu se nalaze imena devetorice Hrvata i mnogih nama još nepoznatih ili zaboravljenih detalja. Za one Hrvate i čitatelje ovih pisama, ja ću u ovim nastavcima ovdje donijeti njihova imena, jer oni to zaslužuju, da ih se sjetimo. Mo)

Svi Vi živite pod dojmom dogadjaja sa onih 9 Hrvatam koji su napustili jednu slobodnu i bogatu zemlju, mir i rad, blagostanje i osobnu sigurnost, te se uputili u hrvatske šume i planine, da se bore za ljubljenu Hrvatsku, za slobodu, za obraz, za Državu Hrvatsku, a protiv svakog komunizma i svake Jugoslavije. Oni su tako vjerovali i radi toga vjerovanja i radi spremnosti na žrtvu i ljubav za Hrvatsku, one se nalaze sada pred sudom komunistčke Jugoslavije. U vrieme dok se Vi spremate na slavlje Božićnog Mira i dolazka malog Isusa, dok budete jedni drugima čestitali Sretnu Novu Godinu, Vaše će misli biti uz "onih 9 Hrvata". Zato Vam i upućujemo ovo bratsko pismo, ne za utjehu, ne za ponavljanje onog tradicionalnog, da dao Bog, pa da dogodine slavili Božić i Novu Godinu u našoj slobodnoj, nezavisnoj, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj Državi, nego zato, da Vam ovom prilikom kažemo što bi nas zaista moglo dovesti do te tako žedjene slobode i državnosti.

Odpor je u posebnom letku, kojega je o dogadjaju tiskao brat Srečko Rover, u ime Odpora i hrvatskog Narodnog Vijeća iznio i naš stav, i mi smo u zadnjoj "Obrani" glasilu Odpora potvrdili rieši, koje je brat Rover uputio Hrvatima Australije, kao i Hrvatima u svietu uobće.

Rekli smo i to, da ćemo se posebno osvrnuti na taj dogadjaj, te načelno pisati o problemima hrvatske revolucije, o političkom, tehničkom i vojničkom aspektu, gdje ćemo kao vojnici, patrioti i ozbiljni ljudi reći šta mislimo o svemu.

Rekli smo i to, da osudjujemo slanje ljudi u ruke UDBE., tj. u zatvore komunističke Jugoslavije. Nije, dakle, potrebno ponavljati ono što je brat Rover iznio.

Mi nismo htjeli preuranjeno davati naš kompletni sud o svemu, jer smo želili znati mnoge okolnosti, koje nam nisu jasne, i htjeli smo znati za sudbinu drugih Hrvata, koji su napustili Australiju, pa ih nismo željeli izvrgavati. Prije i poslie svega mi smo svi Hrvati i stalo nam je do života svakog Hrvatam a posebno ako su isti borci za Državu.

Zato smo dugi niz mjeseci šutili. Mnogi ste se pitali zašto nismo odgovarali na pisma, viesti, kojih je bilo na pretek od pozvanih i još više nepozbanih. Svima Vama je poznato, da smo mi načelno, uviek, bez razlike svakome Hrvatu odgovarali na pismo, i ako mu nismo mogli reći šta više, jesmo svakom rekli bratsku i toplu rieš. Tako mislimo raditi i u budućnosti, pa i onda ako se sviestno izvrgavamo opasnosti., da medju mnogim tisućama dobronamjernih ili makar posvadjenih Hrvata, ima i agenata UDBE., tj. špijuna i krvnika komunističke Jugoslavije. Znali smo da takovi mogu izkoristiti naša pisma, ali zbog nekoliko takovih nećemo zaniekati bratsku rieš tisućama Hrvata, makar i nepoznatih, koji od nas očekuju bratsku rieč. Zato ste se čudili, jer najprije smo pisali svakome, a onda nikome. Eto, to smo Vam dužni objasniti.

Obustavili smo veze sa svima zato, jer smo osjetili da se nešto dogadja, i jer smo znali točno, da se neki mladji ljudi, neki poznati, neki nepoznati, spremaju na odlazak u Domovinu. (General je pisao o tome u svojim pismima, svojim suradnicima, pa čak i u okružnicima, kako je kod njega bio Geza pasty, pa i Srećko Rover, govorili generalu o nekom tajnom podhvatu, o slanju nekih Hrvata u domovinu, i tko za dva mjeseca ne zgrabi vlast u ruke, nikada ju neće ni zgrabiti; nekako u ovom smislu, našto je general odgovorio da on ne pristaje na ništa gdje on ne bi imao sto posto kontrolu...Zato general ovdje govori o nekim poznatima i nepoznatima...,mo)
Ali smo znali točno i to, da je UDBA znala za te pripreme, kako je to kasnije iznio jedan hrvatski svećenik u Australiji. Da, UDBA je znala, dapače i imena mnogih od onih, koji su trebali ići. Znali smo i mi, znala je ciela emigracija. Znala je ulica. (Tko je imao priliku pratiti na internetu razne opise i razne komentare Ružice Andrić, supruge pok. Ambroza Andrić, jednog od organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72., mogao je primjetiti da i ona sustavno optužuje neke organizatore Akcije FINEX 72 da ih je Udba vodila i da je Udba za sve znala. Iznositi ovdje sve ono što je Ružica Andrić iznosila i sebe prozvala posljednim članom skupine Bugojanske Akcije, uzelo bi mnogo prostora i vremena. Ja to prepuštam drugima i na drugom mjestu. Ovdje navodim samo ono što je general Drinjanin napisao o tome predmetu samo šest mjeseci kasnije, dakle: sumnja, sumnje i sumnjičenje. Mo)
Dapače i nastojali smo uticati na odgovorne ljude, (dakle, opet, Srećko Rover i Geza Pasty, jer su oni bili kod generala, kako je general iznosio u svojim pismima, mo) za koje se je predpostavljalo da su vodje organizacije. Predvidili smo opasnost, nismo ju mogli spriečiti i zato smo prekinuli konce, da i makar bezazelenim pismima nebi doprinieli neminovnoj katastrofi.
Nismo mogli javno pozvati ljude neka se ne odazivaju, jer bi na nas pala krivica, da smo javnim pozivom odali zapravo sami revolucionarni pokušaj.
I sada Vam govorimo o tome, jer su ljudi u rukama Udbe, jer je navodno i vodja organizacije u rukama Interpola, tj. Internacionalne Policije u Njemačkoj. I jer još uviek čujemo, da će drugi pokušati što prvi nisu uspjeli. Pa kako smo saznali mi, tako je saznala Udba., tako i vlast vaše nove Domovine, i tamo medjunarodna Policija, za koju se veli da se ne bavi političkim problemima, ali koja se bavi prema svojim statutima borbom protiv atentatora protiv Državnih Poglavaram u koju kategoriju, na sramotu svieta eto moramo ubrajati i krvnika Tita.

Agenata Udbe ima na tisuće, ima ih infiltriranih u sve stranke, u sve organizacije, sve odbore, pa će vjerojatno biti koji i medju nama, koji nama od vremena do vremena pišu o nostalgiji za Hrvatskom, ili nam denunciraju ovoga ili onoga da je u službi Udbe. Vrlo je težko, vrlo komplicirano znati izdvajati kukolj od žita (za one koji ne znaju. "Kukolj" je jedna otrovna trava sličana, ili još bolje identična pšenici ili ječamu. Teško ga je razaznati a vrlo opasan u razvoju žita ili žitarice. To je što je general htio reći da je bilo jako teško i komplicirano razaznati tko je bio agent Udbe među nama, jer smo mnogi u emigraciji bili povezani prijateljstvima, poznajstvima, rodbinskim vezama, običaji isti, jezik isti, itd., mo) i mi to činimo. I nije potrebno da mi uviek reknemo da smo otkrili agenta Udbe. Ili protivno.

Ali na vrhovima Odpora nema Udbe, nego su to sve stari, provjereni i isprobani hrvatski vojnici, koji su u dugom nizu godina dokazali svoju hrvatsku sviest, svoje ljudsko držanje, pa i svoje profesionalno i stručno znanje. Ponekada oni pravi agenti Udbe, prema svom sistemu, bacaju baš na ovakove potužbe, da ih onemugoće pred hrvatskom emigracijom, da ubiju moral u nama, da ubiju ugled naš pred stranim svietom i vjeru hrvatskog naroda u ishod naše borbe.

Da budemo konkretni: kakobi Udba propustila zgodu da optuži brata Srećka Rovera, koji je kao diete bio član djelatne ustaške revolucionarne organizacije, bio stavljen pred sud za zaštitu države za vrieme kraljevske diktature, bio djelatni častnik proslavljene Crne Legije, i kasnije djelatni član Odpora za Oceaniju i predstavnik Odpora kod Hrvatskog Narodnog Vijeća i njegov vijećnik za obće poslove organizacije.

Osim agenata Udbe ima i drugih, koji bacaju kamen a sakriju ruku, ali su oni poznati i o njma ne trebamo govoriti. Za njih su izdajnici stotine starih i poznatih boraca, a osudili su ih neborci, dezerteri i oni, koji nisu imali petlje ustašovati kada je ustašovao Rover i stotine poznatih i starih boraca. Nu vjetar nosi pljevu, a zrno ostaje. (Ovo je jedna stara hrvatska izreka; kada čovjek vrše s konjima žito, pšenicu, onda on razredi slamu na jednu a žito na drugu stranu. Tada uzme drvenu lopatu i žito s pljevom baca u zrak. Zrnja padaju na guvno, zemlju, a vjetar pljevu odnese. Ova generalova izreka bi se mogla usporediti sa: "što nevolja to vjetar (od)nosi, a što valja to ostaje". Mo)
Rover može biti nepravedan ili ne, kao i svi mi. To je ljudska stvar. Nu Zapovjedni Skup Odpora bit će skupa sa Roverom tamo gdje god se bude bila bitka za Hrvatsku Državu. dok će se Udbaši nalaziti na protivnoj strani, (Ovo se je moglo očitovati skoro u svim hrvatskim zajednicima u hrvatskoj emigraciji: kod Mise, pred Crkvom, na utakmicama, piknicima, zabavama,sastancima i sl. Uvijek bi oni šareni Hrvati stajali po strani i tako upadali u sumnje..., mo) a naši novopečeni nepoznati junaci, koji se nisu borili ni onda kad im je bilo 20 godina, neće sada ni u pedesetoj.

Rover je znao za spremanje Bratstva. Znao sam i ja. Znalo je stotine ljudi, koji su nama pisali mnogo prije. Dužnost mu je bila da zna šta se radi. Nu niti on, niti ostali pripadnici Zapovjednog Skupa, pa niti Zapovjednik, nisu mogli odgovoriti odgovorne činbenike u pogledu namjeravanih akcija. Pa ako je kriv Rover, onda smo krivi svi, i mi tu krivicu priznajemo. (Za ovu generalovu izreku bi svakako trebala znati Ružica Andrić, i svi oni koji misle kao supruga pok. Ambroze Andrića, jednog od organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72, mo)

Zašto priznajemo krivicu? Zato jer smo odgovorni ljudi, jer se osjećamo odgovornima pa i krivima za izgubljenih 18 godina (1945-1963), koje smo proveli u veličanju jedne ili druge osobe, jednog ili drugog vodje, ili vodjinih zamjenika i nasljednika.
Pokazali smo svi skupa, da nismo zreli za politički rad, da nismo na visini i baš zato smo odgovorni, da nismo znali hrvatskoj mladosti dati na vrieme putokaz, organizacijsku formu, sposobne vodje i jasne ciljeve. Mi smo se izživljavali i svadjali.
Time smo dali mogućnost Udbi da izkoristi te svadje i u sve tabore pošalje vikače, agente provokatore, da nas paraliziraju i onemoguće svaku pametnu stvar.
Ujedno smo kod mladih dali sablazan primjer, te su izgubili vjeru u naše poštenje, našu sposobnost, naše vrline i zdrav razum. Kod nas je nastala anarhija, koju su stranačarske svadje hranile, a koju je Udba izkorišćavala. Mladost je došla do spoznaje, da do slobode neće doći putem, kojim ih vodimo.

Sa druge strane nastala je praznina u dušama jedne čitave generacije, koja je osjetila gubitak Države i roditelja, koja je bila ponižavana i slostavljana da dodje na zapad i izgubi ono malo vjere u hrvatsku politiku. I ne samo hrvatsku! Nakon pada nacionalista došla je demokracija, koje eto pomaže naš komunizam. Nastao je veliki vakum, praznina, i samo je manjina bila spremna na zadnje: prihvatiti oružje i boriti se. Većina je prešla u drugi ekstrem, povukla se, odala se porocima, (ja bih ovo izreku "odali se porocima" označio kao: "odali se samoći, povukli se u samoći, itd., mo) ili se odrekla borbe. "Strategija mira" doživila je u smrti širokogrudnog i idealnog borca mira Predsjednika Kennedyja (21 studenoga 1963., Kennedy je ubijen u Dallas-u, mo) svoj tragični svršetak. Bez jedne jasne i konkretne i pozitivne prokomunističke globalne strategije nema niti vjere u pobjedu nad komunizmom.

Da, prihvatili su se oružja. Radjaju se revolocionarne skupine, ćelije, vijeća, odbori. Mi smo ih registrirali na desetke u domovini i u svietu medju Hrvatima. Nije to, dakle slučajno, nego reakcija na pomanjkanje vjere u političke, normalne metode, kakve bi morale vladati u svietu. Ali u svom zanosu nisu bili stvarni. Da su bili stvarni ne bi bili revolucionarci. Ako su to postali, onda je plod neizmjerne ljubavi za Hrvatsku i odlučnost za borbu, na koju nismo bili dostatno priprvaljeni. Ni oni kjoi su ih vodili, organizirali, ni izobrazili, ni slali, a kamoli sami izvršioci. Ima više nego jedan "odbor" koji je pokušao "slati ljude u domovinu". Znamo im imena, kao i imena onih, koji čame na robiji kao žrtve. Nije trebalo ići u Australiju da ih odkrijemo.

Da li treba osuditi te pokušaje?

Mi odgovaramo sasma konkretno:

1. U onom obliku kako su do sada pravljeni apsolutno je to potrebno radi ljudi, radi ekonomije krvi, radi vjere našega naroda u svoju elitu, i radi našeg ugleda pred onim državama i organizacijama i pojedincima, koji su nam skloni i koji bi nas sutra ozbiljno pomogli ako bi takova jasna antikomunistička politika bila u svietu vodjena. Mi pozivamo ljude neka se ne odazovu slanju u domovinu na neodgovoran, olak način. Recite onima koji vas verbuju, da neka sami dokažu, da su sami bili borci, a da bi mogli druge predvoditi. Vele nam da taj i taj "izobrazuje ljude za šumu". Dobro, neki od tih nisu bili vojnici, nisu nikada puške opalili s ramena, i ako su imali pištolj u ruci, onda je bio prazan i u propagandističke svrhe, za obmamljivanje sebe i drugih.

2. Jesmo za revolucionarnu borbu i Odpor je već 1945. godine organizirao prve jedinice nove budućnosti, ali ih je i raspustio kada se je vidjelo, da stanje u svietu nije za nas povoljno. Nije istina da je dosta 2.000 Ustaša ili revolucionaraca, jer nas je 1945. bilo 200.000 pa smo se povuklji na zapad. I bili pobijeni. kako možemo računati na neku pomoć, kad američke ladje sprečavaju napade antikomunista Kube! Kako, kada nemamo granica, ni baza, ni sredstava za solidnu izobrazbu, za obavještajnu službu, za borbena sredstva, za kontrol organizacije, nemamo jasnih prijatelja, logističkih baza, komunikacija, sredstava.
Zato hoćemo revoluciju, hoćemo borbu, dugu, težku, krvavu, do pobjede, - ali ne želimo padati u ruke Udbe bez hitca, bez orientacije, veza, sigurnosti i aparata, koji će stranom svietu reći nešto više, nego da je zatvoreno "9 Jugoslavena radi terorističke djelatnosti". (Koliko god je bila teška ta naša zajednička hrvatska nacionalna tragedija, još je teže bilo čitati u stranom tisku upravo to i tako kako je general opisao: "9 Jugoslavena radi terorističke djelatnosti". Iako sam ja donio imena ovih devetorice hrvatskih revolucionaraca u opisu br. 252 PISMA MAKSA LUBURIĆA, od 18 kolovoza 2012., ipak ću ih donijeti sada da se čitatelji ponovno osvjedoče dali su ovih 9 Hrvata borci za slobodu Hrvatske Države, ili teroristi kako ih naš neprijatelj opisuje. Njihova imena su:

1. Josip Oblak,
2. Ilija Tolić,
3. Rade Stojić,
4. Vlado, Vladimir Leko,
5. Branko Podrug,
6. Dražen Tapšanji,
7. Krešimir Perković,
8. Stanko Zdrlić,
9. Mika Fumić.
)

Zato smo stvorili vlastitu tiskaru i radimo na čitavom nizu djela instruktivne, stručne i profesionalne naravi. Želimo školu za predvodnike, želimo koordinaciju izmedju mnogobrojnih pokušaja, - bez pjesničke infantilne, i onih kriminalne naravi u službi Udbe. Treba stvoriti na vojničkoj bazi dobru obavještajnu službu, gdje će biti ljudi svih stranaka, svih ideologija osim komunista. Treba stvoriti na vojničkoj i vojno - revolucionarnoj bazi hrvatske borbene odrede, koji će biti pripravljeni za predradnje, a neće se ići "dizati ustanak" sa nekoliko starih pištolja.

U jednom letku se ne može više reći. Vjerujem da i ne treba. Tko je uvjeren, da smo pametnim koordinacionim radom na svim poljima, pa i na političkom, pametnom stručnom literaturom, odgojem profesionalnih revolucionaraca za vodje predradnji, snošljivosti medju nama i nepomirljivosti prema svake vrsti komunizma i svake Jugoslavije, (Kada general govori za Srbe "srbokomunisti", to je zato što je komunizam i što su Srbi bili za Jugoslaviju. A kada govori "prema svake vrsti komunizma", to ne znači da je on bio protiv hrvatskih državotvornih komunista, nego je to bilo zato što je on smatrao da Jugoslavija ne može opstojati bez komunizma, što se je i dokazalo u Domovinskom ratu. Drugim riječima: nema komunizma, nema ni Jugoslavije. Mo) dobrom obavještajnom službom, koja će pronalaziti zajedničkim radom agente provokatore u svim organizacijama, itd. itd., - neka dodje k nama.

Kada Vam stigne ovo pismo, počet će proces u Bonnu protiv onih, koji su izvršili atentat na zgradu Jug. komunističke špijunaže kamuflirane u neko trgovačo zastupstvo. Nedavno su osudjeni i drugi hrvatski ljudi, od kojih neke poznamo. Jedan nam je pisao prije odlaska, da ide, da ga šalju...
O tome se je govorilo u svim krčmama u Munchena i Sydneya. Naš narod komentira svaki naš potez. Naš prijatelji su iznenadjeni i zabrinuti. Na nama je poduzeti sve korake u svietu, jer vjerujemo da je hitcem Dallasu ubijena strategija mira, koja je željna samo na zapadu, - ali vodimo brigu svojim sredstvima, da se osposobimo za revoluciju.
Ako zataje politika i strategija mira, nama ne ostaje drugo, nego borba i Odpor je voljan pružiti ruku starima i maldima, kako bi našli načina, da iz svakog tabora uzmemo one stručnjake, koje trebamo za svaki slučaj. Hrvatska treba i pjesnika, i političara, ali treba prije svega dobrih stručnjaka: obavještajaca, vojnilkih izobrazitelja, konspirativnih učitelja, sposobnih vodja komandosa, dobrih pirotehničara, profesionalnih revolucionaraca, koji znaju zanat sabotera, dobrih radiostručnjaka, predvodnika područja grupa, koji znaju čitati vojničku kartu, odgonetati šifru, upotrebiti telegraf, znati Morse znakove, i koji će nositi jasne ideje hrvatskim ljudima, a ne hipoteku prošlosti, ni očaj mladosti.

(Hoćemo ili nećemo vjerovati, hipoteka prošlosti rata NDH bdije još uvijek nad glavama Hrvata. Neprijatelj se je potrudio u zadnjih sedam desetljeća ocrniti hrvatsko ime onima koji su se grčevito borili, kako za uspostavu Hrvatske Države 1941., tako isto i u obrani iste. I svi oni Hrvati koji se usude reći bilo koju lijepu riječ o tim borcima, neprijatelj hrvatskog naroda im odmah prišiva hipoteku grijeha prošlosti njihovih očeva. Da se prestane sa tom hipotekom prošlosti u ocrnjivanju Hrvata, u prvom redu, svi Hrvati, bez iznimke, bi se trebali suprostaviti tim ocrnjivinjima, početi iznositi NAŠU HRVATSKU ISTINU, i tek onda, kada ta istina izidje na dan svijetlosti, Hrvatima se neće dizati kosa na glavi niti ježurci na rukama svakog puta kada se spomene NDH, Ustaša, Poglavnik, Luburić, Francetić, Boban i drugi. Mo)

Trebamo srdca, ali i uma. Trebamo i borbenih jurišnika, ali i iskusnih zapovjednika. Mislite na to prigodomo suda onima u Bonnu, prigodom komentiranja "onih 9", i prigodom čestitanja čestitih Božića i sretnih Novih Godina!

Očajnici mogu sa mnogo načina učiniti samoubojstvo, ali na malo načina koristi svojoj domovini! Kada je mladost počela sa revolucionarnim gibanjem bila je opravdana. Nije imala vjere u staro i mao dosta razloga da je tako mislila. Ali mi smo za racionalnu (pametnu, mo) revoluciju a ne za ludo jurušanje. Mi želimo dobivati bitke (Primjer Domovinski rat. To uvijek treba imati na umu, da je Dr. Franjo Tuđman sebe usavršavao čitajući tisak DRINAPRESS-a. Pročitajte "Jedno pismo" na ovom Forumu od 13 rujna prošle godine...Mo) i dobivati rat. I dobiti MIR!

Ne nasjedajte infantilnim pokušajima. Ne žrtvujte se uzaludno. Mi imamo previše martira, trebamo stručnjaka, živih, sposobnih, trieznih, spremni na žrtvu. Ne nasjedajte agentima Udbe. Nije istina da nam je netko neprijatelj zato, jer nije u našoj stranci, odboru, ili jer nije s tobom u svemu sporazuman.

Neće se svanuti prije vremena, pa mi kako uranili!

Nitko nam slobodu neće dati, ako ju samo ne stvorimo. Ako smo zreli za slobodu onda ćemo to pokazati stvaranjem organizacije, koja je sposobna osloboditi nas. Ako ju ne stvorimo, onda ju niti ne zaslužujemo. Oni pak koji se zadovoljavaju kadjenjem ovom ili onom živom ili mrtvom, neka idu svojim putem, a mi koji smo voljni umirati, da Hrvatska može zaista živjeti, zovemo i druge. Ne da ih uklopimo, organiziramo, nego da se razgovorimo triezno o tome kako se more, treba i može početi.

Zapovjedni Skup Odpora ima vjeru u poznate ljude Odpora u Australiji i ide mirno, triezno, polagano ali sigurno svojim ciljem. Taj je cilj Hrvatska Država, gdje neće odlučivati oni, koji danas govore o tome, "ako bude Hrvatske" ne, nego ljudi koji ju stvore. narod u borbi će stvoriti svoju vladu, na izborima svoj Sabor, i borba će dići vodstvo i ako trebadne - vodje! Uzaludno je o tome govoriti na način, kako se to danas čini

Mi smo poslali "Drine", i ako u njoj nadjte koristna štiva, vi ju pomozite. Kupite dionice "DRINE", jer su uložene baš u to: u odgajanje, spremanje novih i starih. Borba protiv jedne komunističke zemlje, koja se je kroz 20 - 25 godina spremala, ne može se improvizirati. Ne vjerujte da je emigracija sposobna osloboditi, stvoriti i voditi Državu. Ne vjerujte, da je dosta da padne šibica, pa da sve plane. To vam govore ignoranti ili agenti Udbe! Vjerujte u znanje, u srdce, u razborite i iskusne revolucionarnce, koji su dokazali da nešta znaju, hoće i mogu.

Poštujte zakone svoje nove domovine, radite kao i do sada da sviet upozna naše pravedne zahtjeve, da ne ostanemo sami, kao Odpor 1945. Mi ne možemo živiti izvan svieta u kojem smo i u koji moramo ugraditi našu slobodu. Kada budemo triezni, jaki, sposobni, imat ćemo i prijatelja. Nismo sami i ne smijemo ostati sami.

Neka vaše Božićevanje ne bude pomućeno, nego iskreno, otvoreno, radosno. Svaka borba iziskuje žrtve. Mi već danas nismo zalaznica izgubljenog rata nego prethodnica novog doba. Hrvatski narod ošekuje od svoje emigracije više rada, više razbora, više žrtve. Mi imamo snaga, treba ih mobilizirati. Hrvatska ne treba očajnika, pokunjenika, izgubljenih, nego mladih, zdravih, radosnih ljudi, koji žive i rade u tudjini za oslobodjenje Domovine. Dolazak maloga Isusa treba pozdraviti radosno, i Novu Godinu sa nadama u budućnost, bez optimizma i pesimizma, bez skrajnosti, razborito, udlučno i triezno.

Tiskara "DRINE" stavila se je u službu. Prvi korak bio je upoznati ideje, koje smo dali Hrvatima u stotine tisuća letaka, u Drinama i drugim izdanjima.

Drugi korak je odgajati elite nove revolucije. U tisku je "VOJNIČKI PRIRUĆNIK" i bit će do Božića gotov. (Radi se o "VOJNČKI PRIRUČNIK" "SVEZAK I. VOJNIČKE TEME" Madrid 1964. Uvodnik od pune četiri stranice je napisao pukovnik Domagoj, koji je uistinu general Drinjanin. Ovaj Vojnički Priručnik je prva knjiga u seriji knjiga koje je tiskara DRINAPRESS tiskala za odgoj i formaciju budućih hrvatskih vojnima. Mo) Radimo na drugom, tj. konspirativnom priručniku, i na čitavom nizu stručnih djela. Ovisi o vama svima kojim ćemo tempom ubrzavati naše korake, ali valja ići polako, sigurno, staloženo vojnički.

Praviti atentate i dizati barikade - nije još revolucija, žarka i mlada srdca trebaju za jurišati, ali izkustvo, duh, mozak i sredstva trebaju da se revolucija priredi, pametna politika medju nama i u svietu da se revolucija sprovede.

Dotle: pamet u glavu! S naše strane poručujemo svima; kad Vas vitlaju o tome, kako je netko od zapovjednika Odpora dao ovome ili onome Odboru ili osobi ovlast za regrutiranje, akcije i slanje ljudi u šume, znajte da se radi o agentu Udbe i takog prijavite najbližem predstavniku bilo koje vlasti. General Drinjanin je u svakom i pojedinom slučaju osobno pozvao k sebi svakoga tko je potreban, te će to tako biti i u budućnosti. Svi odgovorni ljudi Odpora, znaju da je to tako i to ovim potvrdjujemo, a ostale molimo da to uzmu na znajnje.

Radite u okviru zakona Vaše zemlje i tako ćete najviše koristiti Hrvatskoj, a Hrvatska ima dosta boraca za dani čas. i u Europi ima mladih za stvoriti pet kompletnih divizija i svakako za koliko god budemo trebali komandosa nove hrvatske revolucije.

Djelujte u "Krugovima Prijatelja Drine" i širite ideje i tražite javnu političku, kulturnu, športsko vitežku i drugu akciju (Ovdje treba istaknuti da je general Drinjanin 1963 godine govorio o svim hrvatskim kulturnim akcijama, prije nego je predsjednik Kine Mao Tse Toung (ili Mao Tso-Tong) govorio o kinenskoj kulturnoj revoluciji 1967., mo) sa svim državotvornim Hrvatima, pa makar kojoj stranci pripadao.

Živila Hrvatska Država!

Živila Vaša nova Domovina Australija!

Po odobrenju i u ime Zapovjednog Skupa Odpora
general Drinjanin.

EDITORIAL DRINA apartado 5024,
MADRID - ESPANA

Adresa Glavnog Povjerenika za Australiju: Stipe Brbich
51. Sewell str. FREMANTLE, AUSTRALIA.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:24 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ

(Napomena:
U ovim do sada iznešenim PISMA MAKSA LUBURIĆA bilo je mnogo puta spominjano ime o Patre oltra. Oni koji su pratili i ćitali ova pisma, mogli su nedavno pročitati, da je upravo Patre Oltra bio taj koji je sve omogućio Poglavniku Dru. Anti Paleliću da dođe 1957 god., poslije atentata na njega, iz Buenos Airesa u Španjolsku. Pošto je Patre Oltra bio upoznat više nego koji drugi Hrvat o generalovim potezima, tajnama, pa čak i bankovski računi su bili povjereni Patru Oltre, smatrao sam potrebnim nazvati moga prijatelja gospodina profesora Ivana Precelu u Cleveland da mi nešto kaže o ovome uistinu vrijednome hrvatskome prijatelju Patre Miguel Oltra Hernandez. Profesor Ivan Prcela mi je poslao ovo što ovdje prilažem za sve Hrvate, jer, ruku na srce, neće se moći pošteno i pravedno hrvatska povijest napisati a ne spominjati Patre Oltra. Najiskrenije mislim da Patre Oltra zaslužuje biti dio ovih PISMA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš
.)



PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ

(1911-1982)


Padre Miguel Oltru sam upoznao u ljetu godine 1963, kada sam puna dva mjeseca proveo u kući generala Vjekoslava Luburića u gradiću Carcaixent (Valencia). Baš preko carcagentske ulice, Calle Santa Ana, u kojoj je bila i generalova iznamljena kuća, smještena je franjevačka srednja škola, Colegio Franciscano San Antonio. U to vrijeme Padre M. Oltra bio je ravnatelj te škole.

General Luburić, Padre Oltra i ja toga ljeta smo posjećivali mnoga obližnja mjesta i često smo vodili razgovore ugodne ne samo o španjolskim nego i o hrvatskim problemima. Zbog generalova prijateljstva s Padre Oltrom, za vrijeme tih mojih ljetnih ferija oko osam noći sam boravio u kući Henrique-a, brata Padre M. Oltre. U svrhu ljetnoga odmora, danju sam bio na plažama male sredozemne luke, Denia (Alicante), u svrhu ljetnoga odmora. Uvečer na spavanje sam se vraćao u kuću Henrique-a Oltre. Nakon toga, ostatak svojih ljetnih ferija sam proveo kod hrvatskog div-junaka generala Luburića te s njime se, kako već istakoh, i s Padre M. Oltrom često družio.

Postovani O. Oltra bio je tipičan španjolski Valencijanac jer je rodom iz maloga mjesta Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Punih 56 godina pripadao je franjevačkoj Provinciji sa središtem u Valenciji. Budući da je on intelektualno bio vrlo nadaren, Provincija ga je već kao mlada svećenika poslala na više teološke studije u Muensteru, Njemačka. Tu je iz teologije doktorirao i u njemačkom jeziku se usavršio.

Iako je godinama pastoralno djelovao u mjestima Benisa, Onteniente, Concentaina i Carcaixent, velik dio svoga plodnoga života je proveo u povijesnom samostanu Francisco El Grande u Madridu. Ovdje je uživao veliki ugled ne samo medju španjoskim misliocima nego takodjer i političkim i vojnim uglednicama, uključivši i samoga Generala Francisca Franca.

Padre M. Oltra bio je urednik ugledne teološke revije “Verdad y Vida - Istina i Život”, za koju je napisao dug niz duboko-misaonih članaka. On je takodjer osnivač Španjolskog svečenickog bratstva (Hermandad Sacerdotal Espanola) i Sveučilišnog bratstva (Hermandad Universitaria). Zbog ovako plodnoga rada i visokog ugleda, Braća njegove Provincije jednom su ga na šest godina izabrali za Generalnog definitora njegove redovničke Provincije. Jednom mu povjeriše čak i 6-godišnju dužnost Ravnatelja Franjevačke srednje škole u Carcaixent-u, što već gore istakoh.

U domoljubnome radu za svoju uvijek voljenu Španjolsku pedesetih godina prošloga stoljeća najviše se je proslavio svojim radom za oslobodjenje španjolskih ratnih zarobljenika pripadnika Plave Divizije (Division Azul) koje je u zarobljeništvu držala Sovjetska Rusija. Baš u to vrijeme Padre M. Oltra našao je utočište i za hrvatskog generala-prognanika generala Luburića. Ovaj hrvatski div-junak bio je od Padre M. Oltre začtićen u franjevačkom samostanu Santo Espiritu. Tu se je krio pod imenom Vicente Perez Garcia.

Ovo ime, dano mu od Padre M. Oltre, general je zadržao sve do svoje tragične smrti u Carcaixentu godine 1969. U tome gradiću , na domak franjevačkom samostanu, on se je osjećao sigurnim u svojem ZAISTA ZAPANJUJUĆEM djelovanju za bolju budućnost hrvatskog naroda. Medjutim, jugoslavenska UDBA i Ilija Stanić, jedan od njezinih najučinkovitijih agenata, nadjoše načina da ubiju hrvatskog generala i da duboko rane najdražega mu prijatelja Padre M. Oltru. Te duboke rane doprinijele su da je Padre Miguel Oltra 31. kolovoza 1982. umro relativno mlad, nakon 54 godine redovništva i 47 godina svećenistva.

Na mojemu vjenčanju s Amelijom “Chelo” Mir u Carcaixentu, 26. prosinca 1963. propovijednik je bio dragi nam prijatelj Padre M. Oltra. On je svojim uplivom u Madridu utjecao da je moja životna odabranica mogla ući u SAD samo 16 dana nakon našega vjenčanja! Iz zahvalnosti prema tako pleminitome prijatelju Padre M. Oltri, dugo smo podržavali pismenu vezu s njime. U ljetu godine 1971. čak smo ga i u goste pozvali. On je u našoj kući boravio oko osam dana a ja sam mu u obližnjoj crkvi dnevno ministrant bio. U to vrijeme odveli smo ga na Niagarine slapove i u kanadski velegrad Toronto. U ovome gradu te takodjer i u Clevelandu, pred članstvom Hrvatskog Narodnog Odpora Padre Oltra je održao zapažena predavanja o životu i smrti generala Luburića. Neka im je obojici vječna slava!

J. Ivan Prcela


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:31 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA"?

(Ustao sam se jutros rano, vrlo rano, kao i obično; sa šalicom tople kave (mogu ja reći i kafe, zašto ne) u ruci i prigledam očima koje ću sada pismo iznijeti. Pogled mi zastade na "Fijoki"/dosijeu "Kum Dabo Peranić". Uzmen i počmem pregledavati. U jednoj kuverti nekih 16 sa 25 centimetara nađoh pismo od 23.XI.1990, pisano na pisaćem stroju. Uz pismo ima i drugog priloženog materijala, ali mi je za oko zapala IDEJA I AKT IZMIRINJA. Mnogo puta mi je kum Peranić pričao kako je on bio taj koji je s generalom pisao PORUKU IZMIRENJA. Ovdje u ovom IDEJA I AKT IZMIRENJA otkriva pojedinosti koje bi mogle zanimati mnoge Hrvate, posebice one koji se poviješću bave. Osobno pismo koje je meni pisao i poslao uz ovaj priloženi materijal nije dugo, ali ima u njemu stvari, koje mi je on pričao, a koje ću sada ovdje iznijeti. Mo)

Milutin Dabo Peranić
10 Squire Avenue
East Northport
N.Y. 11731

Dragi Milane i Annie, 23.XI.1990.


Primio sam pismo sa riješima obiju Vas. Hvala. Milan spominje 4 točke, ali si zaboravio petu, onu gdje te molim da bi mi naznačio adrese centra Otpora po svijetu da im šaljem publikacije o generalu.

Prilažem ti pregled o ADRSI IZMIRENJA, koju mi još treba popraviti. To je Uvod u PREDKULISNA KORAČANJA PREMA 1970-71. DO PREDSJEDNIKA TUĐMANA PREKO MAKSA.

Obrane ne želim primati preko ljudi koji se bore za Jugoslaviju. Ti ljudi za me opravdavaju strahovladu Aleksandra, ubujanja u KOLONI SMRTI, sva ubijanja i mučenja nas Hrvata preko Rankovića, Tita i njegovih ljudi-mučitelja i ubojica. Nastojat ću do njih doći drugim putevima.

Do drugog pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići,
Vač kum Miljenko.

(Kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA mnogi čitatelji su upoznati tko je Dr. Miljenko Dabo Peranić. On je bio uski suradnik generala Drinjanina od rujna 1962. pa do generalove mučeničke smrti 20 travnja 1969. Nisu mi svi detalji poznati kako je do toga došlo da se je odmah iza generalove smrti počelo sumnjati na njega, Dra. Peranića. Kako je isti bio član Glavnog stana Odpora i velikog generalova povjerenja, automatski je bio na Udbinoj listi za likvidaciju. Zato bi bilo potrebno (po)zabaviti se svim tadašnjim izvorima oko generalova ubojstva i usporediti Ilije Stanića izjavu koju je on dao Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969., dakle sam 9 dana poslije ubojstva generala Drinjanina. Mo)

Pukovnik HOS-a Krunoslav Batušić piše pismo na tri stranice Ratki Gagri u Toronto 24.VI.1969., dva mjeseca i 4 dana poslije generalove smrti. Između ostaloga piše i ovo u zadnjem paragrafu pisma na prvoj stranici: "...Vijest o hapšenju Stanića u Parizu, čuo sam i ja ovdje, ali ta vijest nikako nije potvrdjena, doduše Željko Bebek piše u Hrv. Državi, da je Stanić odputovao nakon atentata u Pariz i ovdje se priča, da Stanić piše pisma iz pariza da on nije ubojica i da on ne želi nositi tu ljagu na sebi radi drugih, koji su to počinili..."
Važno će biti ovdje navesti, kao vremensi dokumenat, šta o tome kaže Dr. Dabo Perenić u svojoj knjigi PIGIBIJA GENERALA LUBURIĆA str. 175 : C) Stanić mi se ponovo jevlja pismom. 30. lipnja Stanić je još u Paris-u,...a na strani 176...Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2 Svibnja, "netko" je na istoj pošti, Rue des Pyrennees, Paris 20 stavio oko pedne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučiću, a na pošti Rue du Louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skadinaviju, Stipa Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi odredjuju datume i satove odaslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

Napomena:
Budući sam zašao u ovo opisivanje Ilije Stanića "lutanja po Parizu", potrebno će biti iznijeti neka saznanja do kojih sam došao ili predodžbe koje bi mogle poslužiti razotkriti donekle ove spletke i zagonetke oko ubojstva jednog Hrvata i jednog genijalnog hrvatskog vojničkog stručnjaka generala Vjekoslava Maksa Luburića. Hvala svima na strpljenju!


1. Stipi Mikuliću (strana 176.)

"Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni Ti ne vjeruješ u on što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. ja imam sve dokaza protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!
Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!"

2. Iliju Vučiću:

"Dragi imenjače: (strana 176.)

Evo me u Francuskoj. sad su svi digli ruke od mene, a do jušer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod Tebe.
Piši mi: Poste restante, Paris VIe.
Voli Te Tvoj jaran
Ilija Stanić"

3. Dabi-Peraniću: (strana 177.)

" Dragi moj profesore!

Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me neko ne vidi. Ostavljen sam na cjedilu, molim Vas pomozite. Najbolje da sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.

Ako mi ne pomognete ja ču reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!

Primite mnogo pozdrava od Vašeg Ilije! Doviđenja! "

(Ove tri razglednice kojih sadržaj Dabo Peranić ovdje donosi, trebalo bi vrlo dobro proštudirati, i tek tada bi se došlo do slijedećeg zaključka:

Prvo (1) da je Ilija Stanić uistinu došao u Pariz poslije ubijstva generala Drinjanina.

Drugo (2) kako je Željko Bebek mogao napisati u novini Branka Jelića "Hrvatska Država" "...da je Stanić otputovao nakon atentata u Parizu..." ako on za to nije ništa znao.

Treće (3) da je jugoslavenska Ambasada u Parizu bila upletena u urotu oko ubojstva generala Drinjanina.

Četvrto (4) kada je Ilija Stanić u rujnu mjesecu 1968. bio u Parizu i dobio od francuskih vlasti privremeni boravak na mjesec dana, im kako ga je hitno nestalo iz Pariza, još hitnije je stigao kod generala.

Peto (5) Ilija Stanić je poslije ubojstva za sigurno bio u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, gdje se je s nadleznima dogovorio kako će ovi slati u njegovo ime pisma i razglednice istaknutim Hrvatima.

Šesto (6) Ilija Stanić je bio kod Sarajevske Udbe 29/30 travnja 1969. kojoj je sa svojim ponosom, ponosom Ilije Stanića, dao detaljan i opširan izvještaj o ubojstvu Maksa Luburića.

Sedmo (7) Službenici jugoslavenske Ambasade u Parizu su u ime Ilije Stanića iz Pariza slali razglednice kako bi na taj način mogli optužiti Dra. Peranića da je on bio upleten u generalovo ubojstvo, jer Ilija se nalazi u Parizu u kojem je živio i Dr. Peranić.

Osmo (8) u Dra. Peranića se nikada nije sumnjalo niti posumnjalo, sve dok se ubojica Ilija Stanić nije pojavio u Parizu odmah poslije ubojstva..

Deveto (9) to je bila Udbina svrha slanja tih razglednica upravo iz Pariza kako bi se sumnja proširila što brže na Dra. Miljenka Dabu Peranića, i

deseto (10) na svu žalost i našu hrvatsku sramotu, ta sumnja se je tako brzo širila i proširila svijetom, da me je moj kum Peranić već u srpnju te godine obavijestio o tim sumnjama...Mo
)

IDEJA I AKT IZMIRENJA, piše Dr. Miljenko dabo Peranić

Oko Božića 1946 su nas sve političke zatvorenike prebacili u KULU u Staroj Gradiški. bio je pojačan nadzor prema nama, ali je otvorenost istomišljenika ostala ista - premda postroženim šaputanjem ispod glasa.

Četiri kuta naše sobe (koju smo nazivali "sobadra. Opica" po našem supatniku dru. Opicu, profesoru Prirodoslovno-matematskom Fakultetu u zagrebu) su sakupljala najprivržljivije od četiri "stranke" zatvorenika: HSS, Ustaša, partizane (prestupnike!) i kriminalce. Malobrojni od ove posljenje dvije grupe su vršili "nadzor" nad hrvatskim patriotima.

Bio sam u 23-oj godini života. Privlačio me kut dvaju mladića ispd 20 godina. Gledali su me simpatično i sa osmjehom oko usnica, kao da su znali da sam bio suđen kao "klero-fašista"; oni su bili iz Maksove Obrane.

Ušao sam u njihov kut kao treći član. Govorili su mi o Obrani i o Maksu. Tu sam po prvi puta čuo za Maksovo ime, jer nisam imao prilike kao fratarski gojenac čitati novine za NDH niti govoriti o politici, premda mi žarila hrvatska iz dječačkih dana za ubojstva Radića, Aleksandrove strahovlade i priprema za izbore 1935 g. Odmah me srce odvelo u maksove redove; i kada sam 1954 g. dospio u emigraciju, poduzeo sam sve da me ločno Maks pozove k sebi.
Moje su pripreme za taj poziv trajale sedam godina, i kada je primio moje povjesne knjižice, među njima i onu o Iranskoj Hrvatskoj, Maks je bio ushićen: "Dosta je nama tog slavjanskog masla" (Pismo 26.XII.62...) (Knjižice koje je prof. Peranić napisao IRANSKA HRVATSKA br. 1. 1962. i REGUM CHROATORUM br. 4 iste godine u Parizu, osobno sam mu pomagao slagati slova na njegovom malom stroju kojeg je imao u svome stanu. Na moj zagovor on je poslao, ili bolje rečeno ja sam te knjižice poslao generalu Drinjaninu u ime Peranića...Mo) Prvi sam ga puta posjetio Svibnja slijedeće 1963 g.

Odkrio sam mu tatriotsku zakulisnost određenih hrvatskih komunista. U nešto je i sam vjerovao, ali su ga oduševila njihova predkulisna koračanja u određenim prilikama, kao poplavi Zagreba, otvoranju renoviranog Hrvatskog Kazališta u Zagrebu, sa hrvatskim metropolitom i hrvatskim komunistima u prvom redu, "stanovištu" Golog otoka, desetkovanju hrvatskih komunista u vezi sa likvidacijom Hebranga, patriotizam (šutljivi patriotizam) hrvatskih studenata, itd.

I on je kao i mnogi na odgovornim mjestima u Hrvatskoj mislio na IZMIRENJE. Maksu je to bilo zacrtanije u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom "Doline Palih" (La Vale de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u gražanskom ratu, frankiste i antifrankiste. (Zamislimo se sada malo ovdje. Kako bi to bilo divno da vlada RH na čelu sina partizana Ive Josipovića, izda proglas da će vlada dignuti spomenik svim onim Hrvatima koji su pali u obrani Hrvatske i za Hrvatsku Države, na tlu Hrvatske, bez obzira kakovu je odoru vojnik nosio i pod kakovim znakovljem se je borio! To bi bio kraj svih natezanja, svih svađa oko toga tko je bio na pravom a tko na krivom putu. Menu su jučer s jednog poznatog hrvatskog foruma, kako su rekli, "trajno izbacili", jer sam veličao ustaštvo, a ja samo u mojim opisima citirao nekoliko Poglavnikovih izrekao, počevči još od davne 1926 godine. I to je sloboda mišljenja, govora i pisanja! To je upravo to što je general Drinjanin i htio: pomiriti i ljevicu i desnicu, i baš upravo poradi toga je i došla ADRES IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je prvi rekao da: Svaki onaj koji zagovara ustaško partizanski rat, je izdajnik hrvatske stvari. Mo)

Počeo mi je govoriti o izmirenju Ustaša sa Hrvatskim Partizanima i hrvatskim komunistima. razgovarali smo. Analizirali sve. Već sam godinu dana bio njegovim suradnikom u OBRANI i DRINI. Odlučili smo ići do kraja. "Napast će Te emigracija da si me prevario - reči - jer ideju IZMIRENJA ne će nitko dugo prihvatiti. Odbacit će Te - i moglo bi se dogoditi (da me moji askari ne ostave) da Te i ja javno odbacim, ali ćemo i dalje biti skupa i skupa raditi za našu Hrvatsku, kojoj smo do sada dali sve od sebe što smo mogli. "Ne pitam Te da li se slažeš s time što sam rekao, jer onaj koji voli Hrvatsku radi što mu govori razum a ne srce."

Razišli smo se u ideji IZMIRENJA.

27.X.63. General mi šalje članak koji je trebao uvesti u to IZMIRENJE, i vlei: "članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadransk-Dalmatinske "Drine", i trebao je biti objašnjenje o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. NDH., ( po svoj prilici bi ta riječ "pol." mogla značiti "politika" NDH., mo) Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivši stanje sa svietom u kojem moramo živiti itd.

Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitrije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost."

Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje ne slaganje sa sadržajem članka. (Moglo bi se sada postaviti pitanje, sada pok. Miljenki Dabi Peraniću, kako je došlo do citiranja generalova pisma ako ga nisi imao dok si ovo pisao. Mo) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a (1), koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora "bratstva i jedinstva", naravno prosrpski i antihrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

Dva tjedna kasnije me već traži moj rad:

"Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar." (Pismo 11.XI, 63.) Moj se rad, logično, oduljio, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. uskoro dobiva prvi dio, a kroz desetak dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IAMIRENJA.

"Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno nađih namjera i žrtava. Ja ću sve to tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

Srcu mi godilo generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, tsr. 18-21.

--------------------------

(1) Pismo 6.VI.64.: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je sam spavao, ljenčario i morao sam ga baciti van."
[B]
(Tako piše moj kum Dabo Peranić neni u pismu od 23.XI.90. Dok ovo pišem pregledavao sam kopije pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojem suradniku Dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nađoh kopiju tog pisma I zbilja, general je to pismo pisao 6.VI.64. rukom, olovkom na dvije stranice. Na drugoj stranici, predzadnji paragraf je gornji opis. Ja ću samo nadodati zadnji red kojeg je pisac Peranić ispustio, a taj je: "...Sada je negdje kelner u Benidormu kod Lončarića..." Mo)

Prva reakcija u emigraciji na Istarsku DRINU i ADRESU IZMIRENJA:

"Istarska DRINA je polućila efekt koji smo očekivali. Bili smo dapače pesimisti. Istina, moji prijatelji iz raznih brloga pišu mi o komešanju i spremanju dialektičara "pravovjernih", kao i naših stranačara. ali se boje da će samo pojačati pozetivni efekt, koji smo postigli...I kako ne, uvodnik je bio kruna svemu, a to je svakako Tvoja zasluga." (Pismo Travnja 66.)

Zagreb ostao vedrog i optimističkog lica prema IZMIRENJU i meni (x), a (y) me pozvao raditi u domovini, jer da je meni mjesto tamo, a ne u emigraciji.

"Nema sumnje: između hrvatskih komunista koji se bore protiv svakog Beograda - i "Ustaša" koji se tuku među sobom za vodstvo "Fata Morgane" (optička varka u pustinjama usljed pregrijanog zraka, ili miraža, mo) - Odpor će ići s komunistima za Crvene granice na Drini". (Pismo 10.VII.66.)

PROTIVNICI I SLJEDBENICI

"Komentara ima mnogo i svake vrsti. Mnogi bi htjeli da sada partizani postanu Ustaše. To je primitivizam. Ali je većina prihvatila naše ideje kao jedino ispravne. I svećenika među njima, starih boraca i ustaša". (Pismo 12.VII.66.)

Međutim:

"Tetka Danica (tako bi general (po)nekada nazivao hrvatskih Franjevaca novinu iz Chicaga, koje je ime bilo DANICA, mo) (Ilinić) otvorila paljubu na suradnju..." (Pismo 19.X.66.)

Pa dalje:

"Prilažem Ti DANICU: Dakle ostali smo sami i ne samo to, nego je počela kampanja "od uha do uha" i od "tikve do tikve". Stare se.onje se udružile. Krnjević i drugi upozoruju da je prerano....Pernar (stari pristaša HSS, mo)se pretvorio u mirotvorca: valjda ne bute dečki prljali ruke s pužkami, nauka braće Radić mi partiri... Se.onja. Srbi su ga htjeli ubiti slučajno uz Radića, a za vrijeme NDH. intervenirao za zlato, za bogate židove, za one koji su nabijali kan.u i b.zili se po ćoškovima bijeloga grada, dok su se ustaše i partizani borili za ideal, ideal kakvi god bio, ali ideal." (Pismo 31.X.66.)

-----------------------------------

(x) i (y). Još nije vrijeme odkriti ličnosti.


Dragi Milane,

No ideja previrlja IZMIRENJA je išla i dalje naprijed kao i do sada; pa i oni koji su je napadali konfisciraju politiku tog IZMIRENJA generala Luburića. (Svako je konfisciranje neljudsko, ali ne kada se radi o uspjehu HRVATSKE DRŽAVNOSTI.)

Zakulisna koračanja su došla do 1990 g. ADRESA IZMIRENJA je ostvarena poslije 24 g., - 21 godinu poslije Generalove pogibije. Sljedbenici ADRESE IZMIRENJA su ostvarili tu njezinu ideju previrlju i uzdigli Dra. F. Tuđmana na kormilo Republike Hrvatske:

DRINA 1964: "Sada kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za Hrvatsku Državu."

VEČERNJI LIST, 26.II.1990: "PRVI OPĆI SABOR HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE." "...ovdje su sakupljeni "sinovi i kćeri hrvatskih domobrana, hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša, kojima je zajednićki cilj pobjediti".

"Budimo samo vojnici za Hrvatsku", kojima je zajednički cilj pobjediti".

I pobjedili su.

Da nije hrvatski vojnik iz NDH, bivši Ustaša i bivši Domobran, prihvatio Maksovo IZMIRENJE i glasovao za hrvatskog Partizana generala Tuđmana, ovaj ne bi bio izabran Predsjednikom REPUBLIKE HRVATSKE.

Vjerujem da General mirno počiva vječni san s ponosom na čelu noseći sa sobom u grob pobjedonosnost svog IZMIRENJA,

ustaško-partizanski Maks, general Drinjanin.


Napomena:
Eto, tako piše prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić o svoj Glavnom zapovjedniku Hrvatskog Narodnog Odpora, generalu Drinjaninu.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:37 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
NE BI BOG UGODIO SVIMA

general DRINJANIN
24.I.1967.

Dragi Ratko !

Dobio sam telegram i pismo od 17.I. s prilozima o god. skupštini. Hvala na svemu. Odgovoriti ći ti ukratko, jer trebam sve za OBRANU, a kasnije se sve smješa i košta sve iznova bilježiti. I ako što izostavim, podsjeti me, iako znam, da je i tebi teško.

Častitam na izborima. Radi Odpora i Hrvatske! Znam da je to teret za Tebe, znam da je i materijalna žrtva, ali kao što smo rekli, pokrenuli smo nešto, i nećemo stati, dok ne pobjedimo.
(I nije se stalo. Pobjedilo se je 1990 i u Domovinskom ratu. Mo) Na nama je već odgovornost. I to je pitanje časti, odgovornosti prema narodu i povijesti. Naprijed, dakle, vrši misiju kako najbolje znaš, a ja ću ti u svemu pomoći.

S dolaskom Marijana i držanjem, koje sam očekivao, stvar u NOTHU u redu. Ostao Cecelja, dalje sam Štir, a samo nam prilaze zato novi. VRANČIĆ GA JE ODBIO isto. Nu ja ga neću ni izključivati, ni napadati, ni tjerati. Htio bi biti martir. Neće. Sad sam tiskao Načela, i u OBRANI donosimo članak Envera o Štirovoj knjizi, čto je tiskao u DANICI. Raduje me, da je Marina uvidio, a radi njega sam i podržavao seronju. Možda nije loš nego glup, ali netko ima otraga. Sada je jasno jer me REPUBLIKENJCI I OPET NAPADAJU A ONI DAJU I TOMIĆIMA PAMET. I Štir za njima, jer se pobojao. Kao i Pero prije, i danas ga i nema, a Štira sam ja izvukao iz zaborava. Enver radi tamo dobro.

Mislim da ne treba ići na sud sa Tomićima, (Radi se o braći Rudi i Srećko Tomić, koji su došli u neki inat ili spor s ogrankom Odpora ERIK LISAK u Torontu, ili s nekim ćlanovima ogranka ERIK LISAK, mo) jer to košta, a vjerujem da rade za Udbu. Oni hoće škandala, materijala, da mogu nekako plivati. Ne treba žaliti da smo ih pokušali primiti, jer nitko nam ne može predbaciti. Dok se ne dokaže, da je drek treba pokušati. Jer smo jaki i jer mislimo na sutra. Sada znamo da su drek. I ja sam pisao ono radi Tebe i mnogi su nam čestitali kako smo gospodski radili, i sa dokazima. Nu čuvaj pisma i pokažu ljudima. Ja naravno ne želim u tom zapovjedati, ali on to nije javno napisao, nego u pismu trećoj osobi, i problematično je, da li je to moguće progoniti.

Slika Lenke (Gagrina supruga, mo). Neka bude za posebni broj 10. travnja, kada mislim da ću moći više sličnih stvari staviti. Hvala joj na jednoj tako pametnoj ideji, nu može se govoriti o nošnjama itd. i donijeti.

Drago mi je da si povukao Periće, jer su oni bili, mislim Štirovi vojnici, kao i Cecelja, pa bi mogli verbovati. U pogledu Envera pisati ću Došenu, Rudiju, Crničkom, Marijanu i neka oni budu inicijatori, a Enver zna da nas dva pripremamo. On vjerujem da hoće. Pisat ću Vam i poslat kopiju posebno.

Ja sam s Andrijom (Artuković, mo) dobro, ali nastojim ne teretiti ga, jer znam kako mu je. Ne vjerujem da bi išao. Mislim da je i Šego mislio. Pitaj ga ili reci Došenu, neka proba. Mogu i ja. On bi bolji bio, naravno.

U pogledu Fonda: ja ću napraviti prvu molbu u pogledu pomoći ljudi, koji su morali bježati. Ako Središnjica daje Glavnom Stanu, to je posebno, ne mora to biti u Fond. zato smo ORGANIZACIJA. Fond je za one, koji mogu dati, a treba im potvrditi. Inače učini kako možeš, jer bez novca ne ide ništa, a mi snosimo teret svega.

Enver ima mnogo vrednota, a jedna je da je ENVER MEHMEDAGIĆ, i on je jedan od rijedkih muslimana intelektualaca, koji su voljni u današnja vremena nastupiti ovako. To mnogo znači u Bosni. Tko to ne shvaća, slabi će shvatiti bilo što.

Ne znam šta bi imao Rude Erić. Meni je pisao Štef, da će Rude odgovoriti Štiru, a meni poslati kopiju. na njega je poslao i to je u redu. Ja sam prvi, koji urgiram da prorade Područja, i oni su najmanje bili aktivni. Ali naravno oni stoje na terenu opasnom, jer nas stalno optužuju. Pisati ću u tom pravcu, i neka se rekne i više stavova. Zato smo demokrate, da ima više stavova. Mladi misle drugčije.

U pogledu OBRANA za propagandu: 40 Obrana slati avionski i plaćati mi sami, ali kome? Ja sam slao u Montreal stotine Obrana, Drina o i knjiga Hasanagiću Hasanu, slao mu marke, nove, skupe, i na kraju ništa. Kao i Horić (Halen, Alija, mo). A Vladek se ljuti, jer daj jednom, daj drugom i trećem, i onda četvrti vele, da zašto bi oni plaćali...
Slao sam i Ostojiću, i mnogima. Jedva da ima bilo kakva odziva izvan kruga Ti, Vlado i Marina, te grupa Hamilton. Zato sam slao 50 brojeva normalno, ali Vlado se ljuti i neće.
Oni iz Buenos Airesa isto, Cleveland isto. Sada hoće 120 tamo, i poštarina košta mnogo, a novac tamo ništa. (Misli se na Argentinu, jer da pesos ne vrijedi mnogo, mo)
Ja ti mogu slati normalnom poštom 50 kom. za propagandu bez računa, ali ti redovnom poštom za van. Ali Vladek kaže: ako ih naučimo džaba, nikad ju neće kupiti kasnije i džabalija je najviše. (Ova mi se riječ sviđa "džabalija". Hvala ti generale za ovu riječ! Ja sam ih zvao "džabanovići", ali tvoja riječ je bolja, mo)
I da ne govorim o drugim područjima, gdje je gore, deset ili sto puta i odakle ne smogneš ni za trošak maraka. On šalje u Vancouver, itd. i ako budemo slali jedni za pare, sekirajući se i plaćajući za druge, trošeći vrijeme, kuverte, pisma i poštarinu, drugi na ista mjesta džaba.

Dabo je pisao o Franku, koji je pokopao svoje i crvene skupa i o tome ću pisati. Nemožemo praviti konkurenciju Višnji, jer je to prošlost. Nu paziti ćemo na riječi. Sad imamo uvodnik o Stepincu itd.

Neka Lenka pošalje bratu izravno novine a spojite ga sa Našima, tj. sa Lukasom. Oni imaju područje. Ja sam u vezi sa raznim elementima. Nu o tome drugi put. Poslao sam i druge, tj. FOND ZA SLOBODU HRVATSKE, ako već neće onaj SOCIJALNI FOND. Drugi to hoće, Nebi bog ugodi svima.

Ako treba avionski još, javi, inače šaljem redovnom poštom. Ostaje uvijek isti problem: možemo stvoriti sto fondova, dati imena ovakova ili onakova, bojim se, da koji su dali i bez potvrde, i hvale, da će dati, a oni ostali će reći: neću Socijalni, jer miriši na nešto, neću Fond za slobodu, jer bi mogli to zabraniti, neću dok se ne slože, jer zna da se neće složiti itd.

Ima jedna stvar: Slovenci i sada i Hrvati zahtjevaju da se stvaraju nacionalne vojske, da se služi kod kuće itd. To će biti neke vrsti Domobranstva. I samo nam fali da njima najavimo rat u ime "U" i vratimo se na epoku, kada su Vlasi bili arbiteri. Ni da li to mogu viditi ljudi, da li to mogu prohutati oni, koji na veliko trguju i politiku vode sa Rusijom, a drugima zamjeraju ako nastoje zavaditi komuniste i podjeliti ih. Mi smo bili prvi, davno pred drugima i mi smo tu epoku najavili, pripremali i dolazi vrijeme kada će glavom u duvar lupati oni, koji napadaju tu politiku. Dakle, izdržati.

Bog Ratko! Pozdravi Lenku, prijatelje, a Tebe grli odani general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:39 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
TREBAMO IZGRADJIVATI HRVATSKU!

27.9.1966.

BR.
Luka Dragić
na adresu ODPORA, Toronto

Dragi Luka !

Dobih pismo i članak. Taj je članak jedan od najdokumentarnijih o Titu, kojega sam do sada vidio. Svakako ulazi i sa pseudonimom. Ne brini, nitko neće znati. Nastavi sa radom. ja to očekujem od Tebe. Imam i one fotografije od prije i to će biti jedna cjelina. Pročitao sam samo na brzinu, ali ću to svakako proučiti i objaviti.

Ja ću svakako odtisnuti nešto "separata" i poslati, kako želiš. Mislim da bi to trebalo tiskati u DRINI, jer je jaka stvar i dokumentirana, a onda bih napravio separata u obliku male brošure. Svakako ću ju dati u javnost. Malo ću ja to možda preinačiti, skresati ili proširiti, kako bi stilski bilo u redu. Ali ostaje u bitnosti kako jest, jer je tako zamišljeno i dobro. Nastavi !

O drugim stvarima sam obavješten, pa ti neću o tome pisati, jer ćeš bolje znati nego ja. Nu svakako bih htio staviti na srdce tebi i svima, da bi našli načina i stvar OBRANE gurnuli naprijed onako kako je to Vladek zamislio. U tu svrhu poslao sam mu i knjižice blokova za samu predplatu na Obranu. Bez toga nema lista, a mi smo dokazali da znamo i to. List nam treba još jače zgrabiti na tom i svim drugim poljima. Mi smo u mogućnosti da dinamički pokrenemo dio bivših partizana, ljevičara, HSS i samih komunista protiv Beograda, a to je ono bitno. Mi imamo dosta neprijatelja!

Uruči moj pozdrav prijateljima, jer znam da ij imaš. Stavi i njima na srdce ovu moju molbu, kao i uopće za suradnju na intelektualnom polju, jer se kroz to izgradjuju ne samo čitatelji, nego i Vi sami. Hrvatska Vas treba ne da kulučite u Torontu, nego da izgradjujemo Hrvatsku !

A to bez kulturne autoizgradnje neće ići. Većina su starih mozgova zakržljali u emigraciji i to se odrazuje i na barbarluku u organizacijama i u držanju ljudi. Pogledaj kuda je pao jedan akademičar Bonifačić, da ignorantima piše harange, mjesto da ih uči vladati se u svijetu, da ih digne a ne pada s njima skupa u bezdan

Čestitam na članku, nastavi i Bog te pratio. Grli te odani Ti

general Drinjanin.


Napomena:
Jedan mi se javlja i pita me, rekao bih više namjerno nego zlonamjerno, "...da zašto ja iznosim ona Pisma Maksa Luburića koja nisu važna..." Odgovaram njemu pa i drugima koji slično misle. Za mene su sva Pisma Maksa Luburića važna. Ni u jednom od iznešenih pisama nema osobnosti. Sve je u interesu Hrvatske. On je jedini Hrvat u hrvatskoj emigraciji od 1945 pa do svoje smrti 20 travnja 1969., koji je napisao tisuće i tisuće pisama, koji je napisao novinskih priloga više nego itko drugi od istaknuti Hrvata hrvatske političke emigracije. Bez Maksa Luburića se neće moći pošteno i pravedno pisati hrvatska iseljenička povijest. On nije rastjerivao Hrvate. U ovim pismima se iz aviona može primjetiti da on pozivlje Hrvate SVI U JEDAN ROV. On je bio prvi Hrvat koji je pružio ruku pomirenja svim Hrvatima. Pročitali ste ADRESU IZMIRENJA. To ga je i glave koštalo, a ne neki "grijesi iz rata".
Maksa Luburića treba študirati iz tri pravca:
Prvi (1) pravac je Vjekoslav Lubureić, njegovo rođenje.
Drugi (2) pravac je Maks Luburić, Janka Pusta i NDH.
Treći (3) pravac je general DRINJANIN.
To su ta tri pravca koja se ne smiju zaobići, ako će se istina pisati o Vjekoslavu Luburiću, Maksu Luburiću i generalu Drinjaninu.

Za par dana, točnije u subotu, odlazim na put. Neće mi uvijek biti računalo pri ruci. Neću moći redovito iznositi Pisma Maksa Luburića. Ima ih još mnogo. Nisam došao ni do polovice. Molim strpljenje. Vraćam se kuću koncem veljače. Hvala. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:44 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
PISMO - DVADESET PET DANA PRIJE POGIBIJE

general DRINJANIN
26.III.1969.

Dragi brate Ratko!

Primih Tvoje drago pismo od 11.III.1969., pa iako nismo ni jednoga časa sumnjali u Tvoju sposobnost da ćeš staviti svaku stvar na svoje mjesto, veselili smo se kada smo vidili da se je tako dogodilo. Ja sam Ti rekao službeno mišljenje, a Štef ono, što osobno mislimo, a što i sam misliš. Nema sumnje da je sve to po nekomu gurano, da je organizirano i da je posljedica jedne politike, koja se nameće od ozgor. Biti borac za Hrvatsku ili slobodni Kanadjanin je jedno, a Vatikan je drugo, i ponekada može sve troje biti jedno, a često sve troje, za sebe. Mi za Hrvatsku, pa što Bog dade. (Ovdje se radi o prividnom spori između Ratka Gagre i vlč. Dragutina Kambera, hrvatskog svećenika u Torontu. U ovim pismima bilo je govora o vlč. Kamberu. Čak nedavno sam iznio jedno pismo kojeg je vlč. Kamber pisao generalu, mo)

Nije taj člučaj jedini pa da ga uzmemo kao osamljeni slučaj, rekli bi, nesretni slučaj, jer iako je nesretni, nije slučaj. Pa je tim na nama veća odgovornost, jer ih ima dosta koji bi nas radije vidili da smo protiv crkve, vjere, svećenstva i Boga, da i to upotrebe protiv Hrvatske. Previše politike, previše dolara, previše osobnih stvari, a da bi bilo "slučajno".

Pitanje kuće: Štef je nekima ponešto naveo u posebnim pismima (potražite na internetu "zadnje pismo Maksa Luburića", mo)
Ne znam kojima, ali ja sam to poslao na Vas deset u svijetu. Stvar nije normalna, kao recimo kod prodaje, jer se radi o starijim ljudima, obiteljskim interesima, pa hoće da imaju novce u džepu, kako nebi ostavili daljnoj rodbini. Vrag ih zna, ali hoće novce. Do sada smo dobili nešto, neki obećali, od nekih očekujemo. U svakom slučaju moramo sprovesti, pa na jedan, drugi ili treći način, jer mi se koža ježi i od same pomisli na selenje.
Može se fotografirati kuća, kako ne, možemo to i sami učiniti. Možda ima netko tko bi htio uložiti, pa da mu plaćamo kamate. Ne znam.
Ovoga časa sam to prepustio Štefu, a Tebi velim kao i uvijek ono što se dogadja, a kad ti ne bi dao ni dolara to će biti zato, jer si već dao i hiljade, i nemožeš. Ja sam sasma svijestan tvog položaja, jer ih je toliko toga pisalo i reklo, da mi nije potrebno. Tebi hvala u svakom slučaju, jer si dao više nego si i mogao. Vjerujem da ćemo ipak i to sprovesti i sve drugo.

(Za one koji nisu upućeni u stvar, želim reći nešto što mi je poznato iz ovih do sada izloženih pisama. Kuća u kojoj je general stanovao je bila na dva kata. U prizemlju je bila tiskara, knjižnica i sve što je bilo u prizemlju. Drugi kat je imao kuhinju, do kuhinje spremište, zatim dnevna ili primaća soba, spavaća soba, nužnik i pomogućnosti kupatilo u istoj sobi, zatim još dvije spavaće sobe iza kojih s hodnika imaju stepenice koje vode u prizemlje, tj. u tiskaru. Crtež ovog opisa se može pronaći u knjigi Dra. Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na streni 30. Vlasnik je kuću stavio na prodaju. General ju nije mogao sam kupiti. Zato se je obratio svojim suradnicima. Ratko Gagro iz Toronta je bio prodavač nekretnina, tj. kuća. Podrobnije možete pronaći, kako sam već rekao, ako kliknete: Zadnje pismo Maksa Luburića. Mo)

Od Kambera sam kasnije dobio jedno okružno pismo, koje mislim da si dobio i Ti, gdje veli da nije nikada pomislio spriješiti da se govori Misa za Poglavnika itd. Ako to nemaš javi, poslati ću ti.

Ako Franko umre dolazi novi, mladji i jaći. Ako preuzme netko vlast biti će mi još bliži nego Franko. Možda i osobni prijatelj. Pa neka Kamber spava u miru radi mene i moje djece. To sam mu i pisao. (Kamber je spavao u miru, dragi moj generale, ali udbaški plaćenik i ubojica Ilija Stanić, baš u to doba i u to vrijeme, dok si ti ovo pismo pisao, nije spavao u miru.
Kako je sam izjavio Sarajevskoj Udbi 29/30 travnja 1969., dakle samo 9 dana poslije izvršenog zločina, on se je znojio i u tom Judinskom znoju se prevrtao po krevetu, bilješke na kalendaru pravio koji bi mu dan najpogodniji bio da te ubije. Kako je bio dio sviju vas u tvome domu, dragi naš generalu, pratio je svaki pokret, ulaz i izlaz, svijuh koji su kod tebe dolazili i odlazili. Kako je upravo tada kod tebe bio i Štef Crnički i kako je isti morao ići u Skandineviju kod Stipe Mikulića za proslavu hrvatske državnosti Desetog Travnja i na povratku kod Dra. Peranića u Pariz, ubojica Ilija Stanić je - kako je sam izjavio - našao prikladno dan 20 travnja, jer da gostiju neće biti u kuću. Mo
)
U pogledu slika, koje i drugih, to treba skinuti s dnevnog reda na najjednostavniji način, jer je to sasma sporedno, uvijek kada nadjete za potrebno Vi tamo. Stavljajte mrtve, tj. Starčevića, Radića, Poglavnika, Lisaka itd.

Ako se ne varam lani su mi iz Haniltona tražili sliku Vrančića, i ja sam je poslao, te su je povećali. Ali tamo su Barbarići, koji i u Argentini još uvijek veže kao naš neprijatelj br. 1., a da ne kažem da nije bio Hefer, nego Vrančić, Barbarići i družina, koji su srali po nama. To je tako sporedno, tako nevažno, tako bijedno, da nas niti može promjeniti, niti raztužiti, niti razveseliti. Inače naši u Švedskoj slave sa Heferovcima, u Chicagu isto, jer Vrančić nema nikoga, i što ima nevalja. U New Yorku imaju i s njima izgleda slavi naš Ogranak.
U Buenos Airesu naši su razkrstili sasma s Vrančićem i njegovima radi starih hopovskih metoda, podvaljivanja, zafrkavanja. Naime odredili su da govori samo Korsky, a taj nas zove izdajicama Hrvatske, pa je Lukas s našima ugovorio ići na Misu, gdje idju svi, a zatim u Dom na ručak i mirna Bosna! (Stara hrvatska izreka koja kaže da: kada je sve u redu, tada je u Bosni mir, mo) Šta je mislio taj čifut?

U pogledu onih znakova od Džebe pokušajte štogod unovčiti sada, a ne zamjeri mu, on je nagal, ali nastoji što može. Slabih je on živaca, jer je bolestan na srdcu, injektira se nekoliko puta na dan, ali je zlata vrijedan. Štef ga dobro zna. Svi smo mi pomalo, rekli bi gedže, "dotrajali".

To radi Vrančića: ja ću se sa njim sastati ovih dana, mislim 29. i govoriti, ali čemu koristi, kad on nakon toga ide Jeliću i od tamo će se vratiti sa njegovom glavom, a stići Korskom nakon mjesec dana. I tada opet promjeniti. On je u ofsajdu, jer bi htio stisnuti i prdnuti, a rezultat će biti da će se usrati. On je prizano Oporuku, Hefera kao Vrhovnika, (Ovdje se mora nešto reći u vezi te "Oporuke" za današnji hrvatski naraštaj, koji nema blage veze o toj "Oporuki". Navodno, kada je Poglavnik bio bolestan i svi izgledi bili da neće preboljeti, uz njega je uvijek bio fra. Branko Marić. Opet, navodno, kako se je proširilo, a uvijek se držalo u tajnosti, da je Poglavnik ostavio "Oporuku" kojom predaje Hrvatski Oslobodilački Pokret u ruke Dra. Stjepana Hefera, a njega, fra. Branka Marića kao Doglavnika. Čitao sam u Hrvatskom Domobranu, koji izlazi u Zagrebu, koji je prije dvije godine donio kratki životopis pok. Ivana Kovača, a ovaj Ivan Kovač u svojem životopisu nazivlje fra. Branka Marića "Doglavnikom". Kada sam to pročitao, zamislio sam se malo i sam sebi rekao: "Bože mili dokle i ova glupost može stići. Bio je samo jedan Poglavnik i to je bio Dr. Ante Pavelić. Bio je samo jedan Doglavnik i to je bio Dr. Mile Budak. Svi ostali su predsjednici i dopredsjednici." General ovdje govori kako je i Dr. Vrančić sada, nakon tolikh svađa, podjela i rascijepa, priznao tu "Oporuku" kako bi reformirao i razbijao HOP. Mo) a onda htio reformirati i razbiti HOP.
Sada bi htio protiv obitelji Poglavnika predstavljati istoga, a to ne idje, i tako će ostati na pola puta, i sa opterećenjem. Jer jelić i Korsky će ga umočiti još više. Kako ga sada Napada Polić i HSS? Mi idemo svojim putem, i naka svi učine što mogu. Vrančić je htio da Vijeće vodi ONU POLITIKU KOJU VODI ODPOR, i kao si vidio već to iznaša Hrvatski Glas.
Dakle niti je bio mudar za odrediti svoj stav, mislim Vrančić, niti je imao hrabrosti braniti svoj stav kao mi, niti pak da izidje sa novim i friškim i vlastitim idejama. zato nema budućnosti. O tome mislim s njim razgovarati. Ne znam da li će ići u USA i Kanadu, jer je meni pisao da ide na mjesec dana u Europu, biva da sredi stanje u HOP-u, kojih ima pet a ne dva u Europi, i ponegdje čisto šićarenje, i drugdje gangsterizam.

Jutros ti šaljem magnetofonsku vrpcu za RADNI SKUP. Pošlušaj pa ako vidiš da je za širi krug upotrebi, a ako ne, samo za Vas. nešto sam bio u grlu prehladjen, pa nije najbolji govor. Ima 40 minuta. Daj ga zatim pošalji Brbiću u Australiju, njemu dobro dodje, a ja nisam pravio kopija. Toliko za ovaj čas. Štef polazi na put. (Šteta! Da je ostao kod generala, možda se toga puta tragedija ne bi dogodila, mo)

Grli te odani Tvoj

general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:46 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
RADIM NA FORMIRANJU RADNIH SKUPOVA

D R I N A P R E S S

Apartado 1523. VALENCIA - Espana

18 siječnja 1966.

Dragi Vladek i dragi Ratko!

Mislim da sam vuše puta pisao, ka će Kula u Torontu biti osigurana i da će se iz nje ići naprijed, ako Vas dva znadnate naći načina. Nisam htio reći da drugi nisu od sebe pridonijeli, niti da oni iz vana nisu dali svoje. Nu pustimo to za drugu zgodu. radim sada na formulaciji oko RADNIH SKUPOVA, i to ću svakako uputiti najpovjrljivijim i najužim suradnicima u svijetu u obliku okružnog pisma. Ovog časa važno je, da se obnovi ODBOR i da Ratko ostane na ćelu.
Razmislio sam o stvari i mislim da će biti najbolje, ako pismo pročita TAJNIK, i da on govori dobro o Vama dvojici, a ne jedan od Vas, kao dosada.ker bi mogli reći, da ste samo to naručili.
Ovako je, mislim, bolje. Vama dvojici šaljem kopiju da znate, a kako poštu prima Ratko, to je lako kontrolirati. Vlado neka pak pročita ovo posebno pismo, ako i upute, da bi se osiguralo izbor Ratka i pomogla stvar tiska. Odatle idemo dalje preko Radnih Skupova, i ako Bog da, i ostalo ćemo pokrenuti. Nadam se da će se tako stvar odvijati kako kod Vas tako i drugdje, jer smo pokrenuli stvar.

Danas Vam šaljem posebno avionski OBRANU, a posebno broj za 10 travnja će stići sa desetak fotografija iz Toronta i sa svim što ste nam poslali, sa engleskim uvodnikom (Tokić) i fotografijama Predsjednika, Došena, narodnih nošnja itd.

Obojicu Vas grli odani Vam

general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet vel 21, 2013 12:46 
Offline

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
PURA I ŽGANCI U SLUŽBI DRINAPRESSA

Apartado 1523. VALENCIJA - Espana

general DRINJANIN
Carcagente, 26. siječnja 1966.

Dragi Vladek i dragi Ratko !

Vjerujem da ste dobili već avionski OBRANU br. 29. kao i br. 30-31. tj. posebni broj za Deseti Travnja. Ja mislim da ćemo se jednom povratiti u Hrvatsku, a da se neće moći udovoljiti svima, pa ni najužima, u pogledu OBRANE. Treba mnogo prostora za zadovoljiti ljude, treba mnogo čitatelja za zadovoljiti izdavače jedne jake novine, treba imati mnogo povjerenika kao Vi tamo, a tih je malo, da ne kažem nijedan. Tu i tamo po nešto, i većina, ništa. Ali svatko me psuje: jer donosi govore, jer ih ne donosi, jer ima proslava i jer ih nema, jer stiže kasno, neuredno, nikako i svakako. Nu doprinos ODPORA Toronto omogućuje slaganje, i čim je Ratko javio, odmah sam složio jednu. Ovu za deseti Travnja. I kako je na vrijeme stiglo napravio sam redovno, na bijelom papiru i k tome 500 (km) na avionskom. Osim toga poslao sam paket preko Madrida avionski, uz popust, i ode preko Predsjedništva Vlade, direkcija za Afriku, - a ne preko Afrike, kako su mi pisali prije. Poslao sam na RATKA, jer mi je Vlado prije pisao da kako nema kola, da je Ratko išao na zrakoplov. Ide dakle paket u Madrid, a s Predsjedništva Vlade nose ga odmah na uzletište i predaju. Javite mi dakle, kada je stigao. Otišao je odavle na 26. pa izračunajte. Oni će mi reći koliko smo platili, pa ću Vam javiti i onda ćemo izračunati. Pa bumo vidili, kak su rekli slepci...

Nu poslao sam samo Vama, tih 200, a svima sam ostalima slao redovno, pa i u Hamilton, jer na znam da li se to može i tamo prodati. Imajte u vidu da je ovo dvobroj, i k tome avionski, pa sklepajte što možete. Ako ide onda bi slali više, pa da Vi razašiljete ostalima u kanadu. U tu svrhu treba ih uputiti. Dogovoriti ćemo se. I onda ćemo slati koliko treba i onima, koji plaćaju, a drugima obustavite. Za USA bumo vidili, jer kada imaju DANICU, itd. slabi ide OBRANA. Svi se tuže da samo iz Toronta pišemo, ali ne šalju suradnje, osim Prcele za svoju Bl. Komisiju. (Bl. znači u ovom slučaju "Bleiburšku Komisiju", mo)

OBRANA će izlaziti, iako će sada i opet sve biti na mojim ledjima, jer Husnija ide u pariz. Kćer mu se namjestila, i izgleda i njemu dali neko namještenje, pa kako znaju svi troje engleski i francuski, itd. Uvijek ista stvar: svi koji dodju iz "bogatih zemalja" dolara i funte, prije ili poslike kraj svih dražesti ove zemlje, odoše odavde i iz Madrida, i ovdje ostaju samo oni iz "pasivnih krajeva" koji nisu nikada imali ni pure/žganaca. Toliko za ovaj čas. dobro sam, zdravo, radim i nadam se. I kad mi god dodje teško pomislim, da će ih biti mnogo kao Toronto. Bog!

Tvoj Maks.

Napomena:
Ne znam šta bih komentirao na ovo pismo. Možda kada se netko bude potrudio za deset, dvadeset, pedeset godina izdati SABRANA PISMA MAKSA LUBURIĆA, možda će dati osvrt na ovo Maksovo pismo, koje odaje umorenost, sve što bih za sada mogao reći. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub ožu 02, 2013 04:40 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Po ovim Ustaškim Načelima Ustaše su se borili za oslobođenje Hrvatske, i borili se za očuvanje Hrvatima Hrvatsku Državu.

Svaki Hrvat i Hrvatica bi trebali ukrasiti zid njihove dnevne sobe i blagavaonice s ovim NAČELIMA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA.



NAČELA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA

I.

Hrvatski narod jest samosvojna narodna (etnička) jedinica. On je narod sam po sebi, te u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio ili pleme bilo kojega drugoga naroda.



II.

Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat, pod kojim se je pojavio u davno povijesno doba, pod kojim je prije 1.400 godina došao u današnju svoju postojbinu, te pod kojim živi sve do danas. Toga imena ne može i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime.



III.

Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime Hrvatska. To ime ne može se i ne smije se zamijeniti ni s jednim drugim imenom.



IV.

Zemlja, koju je u pradavno doba hrvatski narod zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina, koje su posebna pokrajinska imena imale dijelom još prije dolaska Hrvata, a druga su pokrajinska imena nastala poslije, nu sve te pokrajine sačinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema prava, da bilo koju od tih pokrajina svojata za sebe.



V.

Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, te je tu zemlju osvojio i svojom za uvijek učinio.



VI.

Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao potpuno izgrađen (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu državu sa svima obilježjima državnosti.



VII.

Svoju vlastitu državu Hrvatsku osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još potpuno nesređeni (neorganizirani), hrvatski je narod održao kroz sve vijekove pa do konca svjetskoga rata, a nije je se kao ni prava na nju nikada, pa ni koncem svjetskog rata, bilo kojim činom ili bilo kojom zakonitom odlukom drekao, ili to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskoga rata tuđinska sila spriječila, da dalje vrši svoja vrhovnička (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi Hrvatskoj.



VIII.

Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj Državi Hrvatskoj na cijelom svome narodnom i povijesnom području oživotvoriti, t. j. svoju potpuno samostalnu i Nezavisnu Državu opet uspostaviti. Tu uspostavu imade pravo izvršiti svim sredstvima, pa i silom oružja. Hrvatski narod ne vežu nikakve međunarodne niti državnopravne obveze iz sadašnjosti, niti iz prošlosti, koje nisu u potpunoj suglasnosti sa ovim načelima, niti će se na takove u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obazirati.



IX.

Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima i svaki pojedini Hrvat, kao član te cjeline. Ta sreća i blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline, jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja ne može i ne smije biti sastavnim dijelom u ni jednom obliku ni jedne druge države ili bilo kakove ine državne tvorevine.



X.

Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet) po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati sa svim svojim državnim i narodnim poslovima.



XI.

U hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nesmije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvtskoga naroda, te isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i Hrvatske Države odlučivati ni jedan strani narod, ni država.



XII.

Seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takovo nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi. I kraj toga svi staleži hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali staleži u hrvatskom narodu, kojih su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijetlo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskoga porijetla, ni krvi, već je doseljeni stranac.



XIII.

Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u Hrvatskoj Državi vlasništvo su naroda, te je on jedini vlastan s njima raspolagati i s njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske Domovine, napose njezine šume i rude, ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelju, t. j. seljaka.



XIV.

Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u Hrvatskoj Državi rad označuje stupanj vrijednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnoga narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego samo dužnosti prema narodu i državi, koje jedino daju svakome pravo na osigurani život.



XV.

Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je na odgovornost. Svatko, tko u ime naroda ili Države vrši javne poslove bilo kakove vrsti, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela i propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem svake djelatnosti u posebničkom (privatnome) životu svakog pojedinca, člana hrvatskoga naroda.



XVI.

Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskoga naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegove gospodarske snage u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni i kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju nauke, znanosti i prosvjete. Veleobrt, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica u sveukupnom seljačkom i općem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje časnoga rada, te vrelo dostojnoga života, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista).



XVII.

Skladno gajenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života, zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takove, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadanjih i budućih pokoljenja cjelokupnog hrvatskog naroda, te opstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.



Na ovim načelima temelji Hrvatski ustaški pokret svoj rad i borbu, te kroči otvoreno i odvažno naprijed k cilju, t. j. k potpunom oslobođenju hrvatskoga naroda i uspostavi samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.



Dano u Glavnom ustaškom stanu

dana 1. lipnja godine 1933

Ustaški Poglavnik:

dr. Ante Pavelić, v. r.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned ožu 03, 2013 23:00 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
NAPOMENA:
Prenosim ovaj dolje niže priljoženi opis s portala Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti u Dijaspori, HAZUD. U priloženom opisu ima mnogo povijestnih činjenica koje su i istinite. Svakako bih preporučio onima koje ovo zanima i koji ovo budu čitali da potraže u PISMA MAKSA LUBURIĆA opise: (1) SAMO ZA TEBE- PROČITAJ I SPALI na stranici 14, i (2) BUENOS AIRES - PUPAK - HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE, i (3) PADRE OLTRA MIGUEL HERNANDEZ koji se nalaze na stranici 15 ovih pisama.

Ja neću zalaziti u vjerodostojnost ili nevjerodostojnost priloženog opisa, ali bih svakako preporučio da se ova tri gore navedena opisa usporede s priloženim opisom. Tu bi se mogo vidjeti da je i hrvatski prijatelj, osobito Poglavnikov prijatelj, Padre Oltra Miguel Hernandez bio pri dočeku Poglavnika u Španjolsku. Ovaj opis sam stavio u PISMA MAKSA LUBURIĆA, jer smatram da će tako i ovdje bolje popuniti povijestnu prazninu. Hvala na razumijevanju, Otporaš, Mile Boban.


OBLJETNICA POGLAVNIKOVE SMRTI

O posljednjem razdoblju njegova života

Piše: Dragutin Pavlina

ATENTAT. Dne 28. prosinca 2001 navršavaju se 42 godine od smrti dr. Ante Pavelića, Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Točno na dan 16. obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske, dne 10. travnja 1957, počinjen je atentat na obnovitelja hrvatske države. Zbilo se to u 21. 10 sati, u Lomas del Palomar, predgrađu argentinskoga glavnog grada, u izravnoj blizini Poglavnikova prebivališta. Atentator, koji osobno nije identificiran, ispalio je u Poglavnika šest hitaca, od kojih su ga dva pogodila. Iako ranjen u leđa i prsa, stigao je vlastitim snagama kući, gdje mu je jedan susjedni argentinski liječnik pružio prvu pomoć. Obaviješten od obitelji, odmah je stigao poznati hrvatski liječnik, kirurg dr. Milivoj Marušić, koji je Poglavnika pregledao i otpratio u sirijsko-libanonsku bolnicu, gdje je obavljeno nekoliko pretraga i rentgenskih snimaka. Liječničko je vijeće, suglasno s mišljenjem dr. Marušića, do daljnjeg odustalo od operacije vađenja kugla iz Poglavnikova tijela.

U bolnici tek službeno promjećuju da je inženjer Pablo Aranjos, građevinski poduzetnik, koji – opet službeno – nikada nije stupio na argentinsko tlo – zapravo hrvatski Poglavnik.

U prve jutarnje sate Poglavnik je u pratnji svojih prijatelja napustio bolnicu, te je dao potrebnu izjavu federalnim argentinskim vlastima 27. okružja, nakon čega je bio prevezen u svoj dom u Lomas del Palomar. Zahvaljujući providnosti, život Poglavnika nalazio se izvan pogibli.

Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja, ipak održao proslavu obljetnice NDH, te je tom prigodom bila pročitana i Poglavnikova poruka:

“Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice!

Neprijatelj je bio nakanio upotrijebiti naš spomendan, 10. travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov opstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cijelim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoko izvojevati!

Bratski pozdrav

ZA DOM SPREMNI!”

POGLAVNIK JE UGROŽEN. Odmah nakon atentata pročula se vijest preko svjetskog tiska. Do 12. travnja 1957 argentinske vlade odgovarale su na jugoslavenske zahtjeve za izručenje – “da im nije poznato mjesto boravka dr. Ante Pavelića”, ali atentat i njegov publicitet zapriječili su da se dalje slijedi ta taktika: pogotovu kada je istog nadnevka u listu La Prensa, na četvrtoj stranici, uz opis izvršenog atentata objavljena i slika Poglavnika, koji leži u krevetu i pokazuje argentinskom novinaru krvavu košlulju koju je nosio u trenutku atentata.

Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio argentinski novinar glasilo je: Kakovi su bili odnosi režima NDH s hitlerizmom? Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kao što je to činila i s drugim državama. Naš režim nije bio nacistički ni diktatorski, to je bio parlamentarni režim i režim za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.”

Poglavnik Pavelić, naslutivši pogibelj koja mu prijeti, u rano se jutro 18. travnja, s još otvorenim ranama, u pratnji svog osobnog liječnika i dvojice najbližih suradnika, ukrcao u samovoz i odvezao se iz stana. Otputovao je u smjeru nepoznatu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama što mu ih je neprijatelj nanio, te da mu prenesu svoju vjernost i odanost, da mu čestitaju na junačkom držanju i Bogu zahvale na neuspjehu neprijateljskog napadaja.

Zameo se, međutim, trag svim neprjateljima, i onima koji su ga htjeli ako ne ubiti, a ono živa pronaći, ugrabiti te predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao.

Dan prije namjeravanog putovanja, jedan veliki Poglavnikov prijatelj i štovatelj bio je toliko dobar i odvažan, da je obiteljsku kuću stavio na raspolaganje svom vladaru i njegovu liječniku. Za vrijeme tajnovitog boravka u prijateljevoj kući – od 18. travnja do 16. srpnja 1957 – tih četrdeset devet dana uz Poglavnika je bio i njegov liječnik, sve dok rane nisu posve zacijelile.

ODLAZAK IZ ARGENTINE. Nu, napetost još ne prestaje. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu, te odatle prema prigodana vidjeti što dalje. Odluka je pala, treba pristupiti k djelu! Kamo, kako, kojim prijevoznim sredstvom, kojim putničkim izvađanjem? Gdje je manja opasnost, a veća sigurnost? U jednoj, ili u drugoj susjednoj državi? Puno i puno čimbenika igralo je veliku ulogu, sve ih je valjalo uzeti u obzir, dobro odvagnuti i prosuditi, te konačno stvoriti čvrstu odluku. Svaka, pa i najmanja neopreznost ili nepredvidljivost mogle bi donijeti katastrofalne, nepopravljive posljedice.

Jedva je onaj prvi pothvat sretno svršio, već je trebalo misliti i pristupiti drugom. Ovaj je zahtijevao mnogo više opreza, mudrosti, razboritosti i promišljenog rada. Trebalo je sretno i neprimjetno prijeći argentinsku granicu, te sretno i zdravo stići na teritorij susjedne države. Ne biti otkriven, prepoznat, zaustavljen i uhićen, te konačno izručen.

Poglavnik mora ostaviti sve svoje organizacije, svoje Ustaše i Domobrane, borce u Buenos Airesu, cijelom svijetu i domovini Hrvatskoj.

Konačno, Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, prošao sretno sve preglede i straže, sretno putovao i 24. srpnja sretno stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Chile-a. Tamo ga je dočekao hrvatski rodoljub, pa su zajedno zrakoplovom proslijedili u Santiago de Chile.

RAD U MADRIDU. Poglavnik je u Santiagu boravio od 24. srpnja do 27. studenoga 1957. Uslijed nastalih političkih prigoda, u Chileu je morao pomišljati na ponovnu promjenu boravka. Odlučio je otputovati u Madrid. I tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga prispio u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić.

Nakon okončanja dugih razgovora i dogovora te nakon što je pronađeno prebivalište, počeo se odvijati posao. Pisaći je stroj radio, pošta je odlazila i naskoro stala dolaziti, vladao je tihi, mirni i zavidno ugodni život. Poglavnik je pozvao gospođu Mariju, koja se na brzu ruku spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Putovanje gospođe Marije bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti.

Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, otputovala 3. listopada 1958, ispraćena prijateljima i znancima.

Počeo se odvijati rad normalnim tijekom. Uspostavljena je veza sa svim organizacijama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su suradnici iz raznih prekomorskih država. Vijećanja i kovanja planova prema novim okolnostima na dnevnom su redu. Zrak se pročišćavao, nastupio je novi polet u stožeru Poglavnika. Nizale su se tisuće i tisuće temeljnih listova, desetci za desetcima novih društava pripadnika HOP-a.

Počinju nasrtaji, neprijatelji na djelu. Ima ih više vrsta i boja, od naših “kržljavaca” koji su “revidirali stav”, pa do srbokomunističke Udbe, koja je tu navalu i dirigirala. Čitava ta ekipa prema zgodi i potrebi služi sada jednom cilju: razoriti najjaču kulu u Europi – Ujedinjene Hrvate Njemačke. Udba je raspisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, te na sve načine nastoji pronaći njegovo boravište. Poglavnika treba pronaći i ukloniti.

Poglavnik razotkriva tu spretno satkanu mrežu i neprijateljski plan, nastoji ga osujetiti, zakočiti mu djelovanje.

Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959 stigao je na Poglavnikov “apartado” jedan paket. Budući da se s pošte nije podizala nikakva omotna pošiljka bez prethodne obavijesti pošiljatelja, brzo je došla vijest sa zaklinjanjem da se paket nipošto ne diže. Paket je ipak podignut, bio je nerazmjerno težak, pa je poslan na stručni pregled i tako je – s neuspjehom završio još jedan pokušaj atentata.

UZ POGLAVNIKA SU SUPRUGA I KĆI. U tom svom golemom narodnom radu nije Poglavnik imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevrijednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, te svoju milu i energičnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvije, najvjerniji njegovi pratioci, uvijek samo s njime i uz njega. One su ga čuvale i pratile, skrivale ga po austrijskim planinarskim kućicama i po talijanskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uvijek su s njime dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, progone i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji, samo da ih nitko ne vidi, ne primjeti, da ne otkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najosjetljivijim pothvatima.

I kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su mu iz dana u dan postajali sve nepodnošljiviji, i bile su mu utjehom. Bile su jedine one, na koje se mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Godpođa je Marija nad njim bdjela u bolnici po čitave dane, a gospođica Višnja cijele noći, i tako je u bolnici prošao mjesec i pol dana bez odmora i spavanja.

Uvijek su bile s njime i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile do njegova zadnjeg časa.

POSLJEDNJI DANI I SMRT. U međuvremenu se polagano gasio život velikog borca. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje.

Dne 18. prosinca 1959 vlč. O. dr. fra Branko Marić ispovijedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podijelio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podijelio mu je svoj posljednji blagoslov.

Ujutro 28. prosinca 1959, u 3. 55 sati, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U času preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16. 30 sati, nakon blagoslova tijela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941.

Dne 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu “Dies obitus presente cadavere”, te je nakon toga na istom groblju obavljen pokop.

Neka bude lahka španjolska zemlja našem junačkom Državnom Poglavaru, dr. Anti Paveliću, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda.
POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ – S NAMA JE!

U Zagrebu, na 42 obljetnicu

Poglavnikove smrti,

28. prosinca 2001.

Autor je Poglavnikov ratnik,

zastavnik Ustaške vojnice


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet ožu 07, 2013 12:56 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968.



Uvod: Dr. Miljenko Dabo Peranić.



Slušajte sada glas: Desetotravanjsku Poruku Generala Drinjanina Hrvatima u svijetu.



xxxxx



Prepisao sa CD Mile Boban, Otporaš



xxxxx



Draga hrvatska braćo. Što je značio Deseti Travanja sa političkog stanovišta za hrvatski narod, to smo čuli mnogo puta. Malo je Hrvata koji godine tisuću devet stotina šesdeset osme za Deseti Travnja neće praviti sami u sebi svoju vlastitu analizu. Čine to oni koji su državu stvarali a i oni koji su je obarala, pa da skupa s nama postanu roblje. Hrvati su stvorili ne samo svoje stanovište, nego su u Domovini i u Emigraciji nastojali staviti na papir i svoje dojmove, uspomene, doživljaje ali i dokumente o onome što su napravili i što nisu dospijeli napraviti. Preveliki je to događaj a da bi se mogao samo prešutiti. Zato ga nastojmo i prikazati onako kako nama konvenira, kako bi ga mi željeli vidjeti. Htijeli bi opravdati sebe, kao ljudi, kao grupe, stranke, organizacije i ideologije kako bi za svu povijest ostalo što više dokumenata; jer Deseti je Travnja jedna prekretnica od sudbonosne važnosti, te za tu prekretnicu možemo prikazati na jedan ili drugi naćin, ali ju se ne možemo zanijekati.



Pokušat ću dati jedan prikaz hrvatske tragedije koju je proživljavao mali hrvatski čovjek. Ono što je on doživio, ne kao jedan događaj, kojega su donijeli i odnijeli vjetrovi povijesti, dobra i zla sudbina, kao jedan od tolikih ratnih zbivanja, nego nešto što je svaki hrvatski čovjek osjetio na svojoj vlastitoj koži, na svojemu tijelu, na svome životu, na životu svoje djece, očeva, na svojem imanju, jednom riječu i na svojoj vlastitoj sudbini. Ovakovih osobnih događaji uvijek su bili odlučujući, sudbonosniji, jer se nisu mogli niti zaboraviti niti mimoići, nego su bili čvrsto vezani uz čovjeka kao dio njega samoga.



Potreba Desetog Travnja! Svi smo mi osjećali potrebu Desetog Travnja, mi koji smo na školama slušali o tome da su nas srpski opančari oslobodili na Kajmačalanu, (Nije najjasnije, ali mislim da je general tako nešto rekao. Mo. Otporaš.) na Crnom Vrhu, na Solunskom frontu. Mi koji smo kao djeca dobivali ćuške i batine, kojima se je vrijeđao nacionalni ponos, kojima se je govorilo da nismo narod nego neka nesvijesna smjesa, koju su, eto, oni oslobodili, kojima su dali ime, državu, kralja, slobodu i svrhu života. Nama koji smo bili vješani radi bilo kakva dizanja glasa, radi bilo kakvoga čina, radi najmanje oporbe. Nama koji nismo imali prošlosti, koji nismo imali sadašnjosti, kojima je stavljena u izgled tamna budućnost. Osjećali smo svijestno potrebu jednog Desetog Travnja, pa makar nas koštalo i sama života.



Potrebu Desetoga Travnja osjećali su i naši očevi koji su se borili za vrijeme rata na tuđim frontovima, dobivali bitke i gubili ratove. Osjećali su potrebu da dođe jedan dan kada bi ginuli za svoje vlastite ideale, za svoju sadašnjost, za budućnost svoje djece. Tu su potrebu osjećali svi koji nisu izgubili ljudskog dostojanstva, koji se nisu mogli pomiriti sa mišlju da smo nesposobni umarati za sebe, na svojim ognjištima za svoje, za budućnost svoje Domovine i svoje vlastite djece. Potrebu su osjećale naše herojske Majke koje su radi Hrvatske izgubile muževe, našle se kao moja Majka sa čoporom malene dječice, bez imetka, bez službe, bez penzije, progonjeni i sa teškom uspomenom pred očima. Srbi su nam pred ulaskom u (kuću) ubili oca. (Ovdje ima jedna mala pauza ganutljivosti, po svoj prilici general je pri izgovoru ovih riječi bio emicionalan. Mo) Izmrcvarili su ga, prebili i Boga u njemu, kako su znali reći, zatim ga na sami Božić (1923., mo, Otporaš) bacilli u podrum i polili vodom da ujutru osvane kao skup smrznuti ostataka tijela jednog snažnog, mladog, čestitog i poznatog čovjeka, samo zato što je bio Hrvat. Što je mogla misliti moja Majka, što smo mogli misliti mi mala dječica, naši susjedi i sugrađani, naša rodbina, koji su sve to promatrali sa jednim pritajnim buntovničkim mirom. Nije se radilo o tome dali bi ili nebi udarili po njima, po onima koji su nam otimali granice, nego se radilo o tome kada će to biti!



Osjećali su potrebu Desetog Travnja oni seljaci koji su bili ne samo pokradeni, prevareni, osramoćeni, nego čak i batinani. U sjevernim krajevima Hrvatske se batinalo i misli se da je preko pola milijuna odraslih osoba formalno bilo povaljeno i dobivalo batine, kao što se je u stara vremena radilo sa zločincima i tatima. U južnim krajevima i posebno u Bosni i Hercegovini ljudi su jednostavno bili ubijani. Bilo je i nestalo stranaka, vođa i ideologija, ali u svim režimima uvijek su bili na javi batinaši. Bilo je i nestalo detalja ali je ostalo uvjerenje kod svih Hrvata da je potreban jedan novi, JEDAN DESETI TRAVNJA!, jedan novi dan slobode, časti i ponosa. I on je došao možda kada su mnogo vjerovali da je vrlo i vrlo daleko!



Recimo nekoliko riječi o radosti Desetoga Travnja. Mrtva Radića hrvatski je narod odpravio na Mirogoj sa vjerom da će se ispuniti njegova zadnja želja i oporuka: "Nikada više u Beograd"! Čak su i predstavnici prečanskih Srba, tj, Srba i pravoslavaca s ovu stranu zemunskog mosta, jasno i glasno govorili da Jugoslaviju treba uništiti i da treba stvoriti Hrvatsku Državu. Nisu to bili samo Vojvođanski Srbi koji su se sramili svojeg srpskog podrijetla, nego i najveći batanaš svih vremena Svetozar Pribičević, koji je stvorio Jugoslaviju a i izumio batine da tu Jugoslaviju održi na životu. Ni on nije dosta veliki Srbijanac, zato jer je bio Srbin ali ne Srbin iz Srbije. U Hrvatskoj je nestalo stranaka i počela se stvarati Hrvatska, jednostavno HRVATSKA! Cijeli je narod bio u hrvtaskom pokretu, pokretu za oslobođenje. Dok je narod skupljao stare kubure i oštrio handžare, političari su i opet tepali (ili možda pretresali, mo) o miru, o deklaracijama, o novim reformama, o novim pregovorima, o novim sporazumima, o novoj, tobože, boljoj Jugoslaviji.



Iz emigracije su se vratili hrvatski neumrli književnik, i pjesnik, i državnik, i borac Mile Budak, najveći junak hrvatskog oslobodilačkog rata Jure Francetić, vratili su se zato jer nisu mogli izdržati nakon marsailleskog atentata talijanske policije i njeno šurovanje sa beogradskim agentima. Poglavnik i Ustaše bili su internirani. Tobože nama skoline i prijateljske Njemačke morao je biježati Andrija Artuković u Francusku da spasi goli život pred novim manevrima novog srpskog gazde Milana Stojadinovića. Mađarska koja je znala gospodski s nama postupati, ali je i sama bila uz duvar prislonjena, morala je internirati sve Ustaše i skorom sve Hrvate. Svaki put kad je Stojadinović išao vlakom iz Beograda u Beč i Belgiju preko ove ove zemlje, svi su, pa i bogalji hrvatskog podrijetla, biti internirani, i svaki su, i bogalji, i žene, i djeca čuvani sa pet i šet oružnika. Pa ipak, čim je ratna kuka stigla blizu nama, sav se narod digao, sav, kao jedan, u svim hrvatskim pokrajinama. Pokazalo se da nismo tamburaši, da nismo zaboravili uvrede, patnje i prolivene krvi, da nism zaboravili ni želje svoje. Nestalo je te nakazne Jugoslavije za nekoliko dana, a njena vojaska nije pružila jednu jedinu bitku, koja bi ostala zabilježena u analima ratnih dogodovština.



Prvi su pušku bacilli oni koji su najviše o ratu govorili. Hrvati je nisu bacali nego je prihvaćali. Nestalo je stranaka, nestalo starih zadjevica, nije se govorili čak ni o hrvtaskim izdajicama. Sve je to bilo kolosalno, sve je to bilo monumentalno, veličanstveno! Sve je to izgledalo kao jedan jedinstveni orkan koji je elimentarnom snagom pomeo Jugoslaviju a donio slobodu. Sada smo imali svoju državu, imali svoju pušku na svome ramenu, a nitko se od nas nije jedva ni brinuo zato da bi imali svoje pare u svome džepu. Vreće sa dinarima, sa onim mrskim srpskim dinarima, su bile stavljane na lomaču. Svi smo gledali na DRINU, na našu DRINU!, kako bi stvorili svoju snažnu branu; svi smo sanjali o novom hrvatskom preporodu, novoj sreći i miru, i slavi razbora i izgradnje kulturnog uspona i gospodarskog dizanja, i svi smo u snu gledali veliku Hrvatsku sa sretnim Hrvatima i dobrom odnosu sa svim svojim susjedima.



Na Markovi Trgu je izgledalo kao u košnici, ( vacuum, mo) na Dvoru kod Poglavara, davali su jedni drugima uglednih Hrvata svih orijentacija. Dolazile su deputacije, grupe i organizacije najrazličitije vrsti: profesori, tehničari, inžinjeri, svećenici, županci, vojnici, ljudi, muževi, žene, djeca, iz svih kutova domovine stizali su sa svojim molbama, žalbama, prijedlozima, i nekada samo zato da se uvjere da smo zaista tu, svoji na svome. Lijesovi (Svijetnjaci,vatra,mo) su gorijeli na svim planinama. Veselje je bilo u sred srca svih Hrvata. Hrvatske se zastave vijorile, glazba svirala, kolo igralo. (Mnogi se Hrvati još i danas sjećaju slave, veselja, glazbe i razdraganosti Hrvata obnovljenjem Hrvatske Države u obliku RH u svibnju 1990 godine. Takvo je veselje bilo - i još veličanstvenije - Desetog Travnja 1941., mo) Žuljave ruke i opet su, nakon slave, uhvatile plug i motiku. I Bog je bio dao najveću žetvu koju je narod pamtio zadnjih godina. Božiji blagoslov je bio vidljiv; da, radilo smo za sebe, govorili su naši stariji. Mladež je počela stizati u vojarne, na svaku pušku bilo je sto kandidata, na svaku odoru tisuću. U okolici Zagreba počeli smo zidati nova i moderna radnička naselja. Tisuće rukupisa i originala knjiga odjednom bilo izvučeno iz ladica, skrovišta i tavana. Naši su intelektulci stvarali ali ih nisu mogli tiskati u ropstvu svoja djela, kao što mnoge životinje instiktivno ubijaju svoju mladež u kavezima i iza rešetaka. Oni su trebali slobode i u slobidi književnici bi stvarali, kao što su se životinje slobodno u slobodi kotile. Mladost je gledala vedro u budućnost, očevi su zadovoljno pristupili svojem uredu, plugu, motiki, čekiću i svojoj struki. Iako smo živjeli u ratu, i ako smo bili tako svijestni da je rat težak; gledali smo vedro, jer ako bi trebali umirati, znamo zašto bi to činili. Ta živjela je Hrvatska Država iako nije bila ni sasma svoja, ni velika kokovu smo htijeli, nije bila kakovu smo željeli, ni kakovu smo zaslužili. Vedro smo gledali u svoju budućnost. Bila je to velika radost koju se rijetko kroz stoljeća osjeti. Nikada tu radost zaboraviti neće oni koji su je jednom, samo jednom osjetili. Netko je negdje napisao da je to bio Delirij Desetog Travnja. Stoljećima smo ga očekivali i ima nešto u toj tvrdnij da je to bio pravi, pravcati Delirij. Jedna velika duhovna gozba, jedno neograničeno veselje koje može samo rob osjetiti kada on postane sretan i slobodan.



I onda dolazi: "Đurđev danak hajdučki sastanak". Govorio sam o tome što sam osobno proživljavao. Neće biti zgorega da ovo dobro poslušaju oni koji u emigraciji čeprkaju po prošlošću, traže krivce, krivce hrvtakse tragedije, ali uvijek tako, samo tako, da sebe prikažu pametnima, dobrima i hrabrima, a ostale zlima, ludima i kukavicama. Onih prvih dana naše sreće, bio sam na službi na Markovu Trgu, bilo kao osobna straža držvanog Poglavara, bilo kao organizator Poglavnikove sigurnosne službe i uopće naše vojne organizacije. Kako ja tako su i drugi sanjali o tome da nakon mnogo godina emigracije vidim moje, ali daleko je bio Ljubuški a posla previše. I baš kada sam mislio nekako skočiti da vidim moju dobru staricu i posjetim grob oca u Trebinju, gdje je ležao, da zagrlim braću i sestre, vidim stare prijatelje i moj kamen; dođe nam vijest da je u hrvatskom selu u Hrvatskom Blagaju na Kordunu zaklana jedna naša obitelj. Još nismo imali ni vozila nego smo rekvirirali jedan taksi u pratnji dvoje Ustaša i jednog civila, otišli smo da vidimo što se je dogodilo. Istina, čuli smo bili o poklanim i popaljenim Ilićima kraj Mostara i drugim zločinima. Mislili smo da je to jedan od nekontroliranih događaja koje svaki rat sa sobom donese. Jednostavno smo htjeli zaboraviti prošlost, i osobno sam želio na grobu moga dobroga oca reći da opraštamo njegovim ubojicama, da je naša budućnost najveće zadovoljstvo za sve patnje i sve tegobe prošlosti.



Događaji u Hrvatskom Blagaju, koji će biti poznati svima iz onih krajeva, vjerojatno i nekom od Vas koji ćete ove moje riječi čuti, pomutio je red mojih milsli, mojih i mojih prijatelja. S tim mukama i mislima stigli smo u selo i već našli uznemirene ljude. Oca i Majku su priklali i oni su umrli, a za malu curicu je se dogodilo nešto posebno. Njoj je bila namjenjena posebna smrt. Izvukli su je iz rijeke sa prerezanim grlom ali je još živila i moga je reći i jasno pokazati prstom na one koji su je priklali. Bili su to domaći Srbi, seljani, koji su donosili u mlin svoje žito, čija su se djeca igrala sa malom mlinarovom dok se je žito mljelo. Nije se moglo ni misliti na neku osobnu osvetu i na imovinske i druge razlike. Bila je to siromašna i skromna obitelj, koja nikada s nikim nije imala nikakovih razlika, koja se nije isticala ni na vjerskom, ni gospodarskom, ni nacionalnom ni društvenom životu. Puka sirotinja koja je od zore do mraka radila da može zaraditi koru kruha. Skoro bijeda i mizerija, pa ipak, tu je ležala mala curica kojih 6 godina preklana grkljana. Seljani su nam pričali da je sve bilo mirno dok nisu stigli neki popovi i učitelji, te da se u školi održao sastanak domaćih pravoslavaca, koji, čim je slijedilo veselje "Đurđev danak", i pred zoru se čula pjevati ona stara četnička pjesma: "Spremite se sprepite, četnici". Kada je orgija svršila, kićeno je društvo otišlo do kućanova mlina (Radi se o obitelji Jose Mravunca, mlinara na rijeci Korana, koju su srpski četnici u noći 5/6 svibnja 1941. Jednostavno zaklali; dakle, ni puna četiri tjedna od Proglašenja NDH Desetog Travnja. Koliko se još i danas zna da toj hrvatskoj mučeničkoj obitelji još nitko nije podigao spomenik. Mo) i dovršilo orgiju u krvi jedne male i skromne hrvatske siromašne obitelji. To je bilo ritualno posvećenje nove epoke u duhu starih navada izraženih u obliku: "Đurđev danak, hajdučki sastanak".



Iz Zagreba su stigli jedna grupa mladih pravnika, nekih .svršeni drugih mozgova i među njima poznati .predvodnici zagrebačkog sveušilišta. Bili su to svima poznati: Grga Heljz, Joso Rukavina, Juka Majić, Ras Raspudić, možda još kojih čijih imena nesjećam. Dalazili su da istraže čisti zločin. Mladi pravnici su gledali tijela preklane obitelji male mlinarove kćerice. Nešto se događa što nije bilo u našim predviđanjima, što nije uopće bilo shvatljivo našem mentalnom sistemu. Zagreb je još bio pun radosti, planova, sanja, vojnih i civilnih mimohoda. Svi smo htjeli saviti obiteljsko gnjijezdo, imati sinova i kćeri, da Hrvatska bude slobodna, da bude sretna. Kako smo rekli da od dobra roda ostane poroda. Svi smo počeli gledati gdje bi našli sreće. Počeli smo kupovati cvijeće i nositi curama kao izraze naših ljubavi. Svi smo htjeli ići u kazalište, uživati u stvaranju, u izgradnji, ići u crkvu, dati hvalu Gospodaru neba na miru, na plodovima i tekovinama Desetoga Travnja! Htjeli smo opraštati, učiti. Htjeli smo napraviti Hrvatsku lijepom, plodnom, sretnom, sigurnom! Htjeli smo biti velikodušni! I što je to sada što naše oči gledaju u jednom malom selu nedaleko od samog hrvatskog glavnog grada! Oni koji su bili u Zagrebu, pomalo smo već bili vjerovali da su uveličane one prve vijesti koje su nam stizale . sa granica .sa DRINE. Stajali smo svi kao zapanjeni. Veselje Desetoga Travnja je bilo pomućeno, a uz zvuke "Spremite se spremite, četnici" i na "Đurđev danak", i tu smo bili suočeni sa događajima koji su bili kao "kodni znak", kao navala za kasnije kuke i krvi u koju smo bili ugurani, i kasnije genecida sve do Bleiburga i propasti Hrvatske Države.



Malo zatim počele su stizati crne vijesti iz drugih krajeva. Zapovijednik Ustaške Obrane, povratnik i stari borac Mijo Babić, pada junački u Hercegovini sa nekoliko svojih drugova. Legendarni Jure Francetić i Ranko Boban jure prema DRINI. Naš junački Ibrahima vitez Pijanić organizira miliciju. Lički junak Juco Rukavina brzo skuplja vojsku i juri prema Kninu. Mene je zapalo ići na tromeđu: Prosor, Korduna, Like, Krbave i zapadne Bosne. Tu sam već bio našao nezaboravne Krajišnike: junaka Alu Humamovića iz Cazina, poručnika Envera Kapetanovića iz Bihaća, koji su okupljali ljude Krajišnike I ičli u pomoć prema Kulen Vakufu gdje su gorili dvori kasnijega predsjednika Hrvatske Vlade Džafer bega Kulenovića, a crkva u Krnjevuši je još smrdila po zapaljenom mesu svojega župnika. Junak iz Like Matijević ostavio je sinovca Miru koji je tada već prekupljao preživjele i išao u borbu. Od Oštrelja su četnici opkolili dopukovnika Domobranskog Matkovića koji je išao da primiri Hrvate i zaštiti Srbe. Supruga mu je bila srpkinja a on je bio jugoslavenski orijentiran. Pa ipak su ga zaklali. Iz Gradčaca su stizali preživjeli Kardumi i drugi. U donjem Vakufu je već bila proglašena velika Srbija i talijanski kamioni dok su prebacivali četnike s jedne strane na drugu, a smetali kretanje Hrvatskih Oružanih Snaga. U Korenici s Hrvatima su punili jame i navještavali radost istrebljenja. Zato se i zove Titova Korenica! Vojvoda Mane Rokvić već se hvalio da živog Hrvata neće tu ostati da pripovjeda šta se dogodilo.



Kada sam stigao u Zagreb pun ušiju, gube i svraba, da tražim oružje, jer su na prema nama stajali kompletne jedinice sastavljene od Srba, predvođene od častnika, profesionalnih častnika i vojvoda i obskrbljeni od Talijana, sažaljavali su me, savjetovali da odmorim živce, jer da je rat svršio, da ne može biti vojničkih jedinica, da je to sve skupa glupo, te da je to stvar policijskih mjera, ako bi nešto zaista bilo; jer da je rat svršio. Da, jedan rat je bio svršio a drugi bio počeo.



Tada se počelo pjevati: "Crven je Istok i Zapad". Kada smo opkolili u Velebitu jedan četnički logor i uz pomoć lugara nečujno stigli do njih, našli smo nekih pedesetak ljudi, četnika, u šubarama sa redenicima, sa četničkim i kraljevskim kokardama, kako uče pjevati onu komunističku: "Crven je Istok i Zapad, crven je Sjever i Jug". Njemačka i Rusija već su bile u ratu. Dok smo se naganjali sa četnicima i nastojali organizirati domaće milicije i zaštiti naša sela i živalj i njihov imetak, dotle se i dogodilo nešto što je davalo jedan drugi biljeg onome "hajdučkom sastanku" kakovog smo upoznali u malom selu u Hrvatskom Blagaju. Domaći lugari su prepoznali ujedno komesare, i jedan poznati komunista iz Gospića. Isti je to bio sve elemenat, ista mržnja, iste metode, ali drugo vodstvo! Druga je bila dimenzija sukoba. Tada smo po prvi puta čuli nova, nova druga imena kasnije, koja su iskrsnula na Kordunu, jer su Vlasi već napadali i četnici iz prkosa, ali su im na čelu bilo komesari i komandanti iz Zagreba i Karlovca.



Hrvatska je Država bila naslijedila od Banovine jedan logor u Kerestincu kraj Zagreba kojega je čuvala Mačekova seljačka Zaštita i zagrebački policajci. U tome logoru su bili trenirani mnogi poznati hrvatski komunisti. Bili su se ugojili u logoru jer su im obitelji donosili hranu, gdje su sasma bezbrižno igrali karte, čitali knjige i novine, rugali se Mačekovoj Zaštiti, koja je sa istim odorama i škrlatima ostala ih čuvati skupa sa starim zagrebačkim policajcima, tu buduću elitu gerile na Kordunu. Komunisti su napali bezbrižne čuvare, ubili ih i ranili nekoliko od njih, uzeli im oružje i odšetali se na kolodvor. Slučajno sam onoga časa boravio na Markovom Trgu i odmah pošao sa drugima za njima u potjeru. Rekli su, govorili ljudi, da ih je zemlja progutala, iako smo neke pohvatali, nakon mnogo nastojanja, mnogo žrtava i borbe.



Dok nije nije izbio rat između Njemačke i Rusije, između Hitlera i Staljina, hrvatski komunisti nisu pokazivali mnogo interesa za ono što se je oko njih događalo; osim što su i sami bili prisutni kod razoružavanja jugoslavenske vojske i skrivanja oružja za budućnost. Ali onoga časa kada je Rusija ušla u rat, pokrenula se i misterijozna mašina komunističke partije Jugoslavije, te tako i njena hrvatska sekcija. Dok nije bilo tih ideoloških razloga, sve je bilo u redu i postajalo je uvjerenje da neće biti poteškoća s njima, jer Jugoslavija je i njima kosti lomila, ubijala ih, i zatvarala ih, pa nije bilo razloga da ju brane, a niti da napadaju svoju vlastitu zemlju, to jest Hrvatsku. Tek tada smo došli do gorkih spoznaja da su nad hrvatskom sekcijom vladali Titini ljudi, većinom hrvatski Srbi a ne Hrvati komunisti, koji nisu imalo skoro nikakova upliva u vodstvu partije.



Tu je bio već, ne samo njemačko/ruski rat, nego hrvatsko/srpski rat, u kojem su hrvatski komunisti bili na srpskoj strani. To su povijesne činjenice koje možemo žaliti, ali ne i ignorirati. Za hrvatski komunista i pod uticajem, i opet stranački, ideoloških i osobnih razloga, otišli su u šumu i neki predstavnici Radićeve Seljačke Stranke i za njima mnogi domobranski viši častnici i potom mnogi hrvatski politički neinteresiranih ljudi. Bili smo već u ratu protiv, ne samo četnika, partizana, Rusije, nego, nažalost, i protiv Amerike i Engleske, to jest zapadnih saveznika. Bili smo, dakle, u ratu Hrvati protiv Hrvata i Hrvatska Država protiv u šumi stvarane nove druge srbokomunističke Jugoslavije.



Nije ovdje mjesta ni vremena za analuzu dublju i širu. Mnogi ste od Vas bili borci i drugi ste bili žrtve te borbe, pa Vam je poznato. Vojvode su zamjenili komesari i razne Đorđeviće, Đujiće i Đurišiće, razni Koče Popovići i Aleksandri Rankovići i Milovani Đilasi. Kao što su tisuću devt stotina i osamnaeste godine (1918) pokrili prostotu sa besvijesnim i prodanim pripadnicima jugoslavenskog odbora; godine tisuću devet stotina četrdeset i pete, (1945) danima Tragedije na Bleiburgu, Hrvatska je Seljačka Stranka dala Bana Subašića i svoju projugslavensku i ljevičarsku ekipu koja je Hrvatskoj dala problematičnu slavu, da Hrvat Tito vlada tom monstruoznom drugom Jugoslavijom u ime "bratstva i jedinstva", u ime proleterske revolucije i pobjede jednog monstruoznog saveza, između komunista i kapitalista, čije posljedice zapad tek sada počima plaćati u jednom terminu diljem svijeta. U vrtlogu suludog klanja i odmazde pala je i naša mlad Država Hrvatska a ustalila se na vlasti komunistička partija. Tu, komunističku diktaturu, tu, ludu Jugoslaviju, služili su uvijek oni isti prodani Hrvati koji su služili Aleksandra i njegovu diktaturu, koja je vješala ne samo nacionaliste nego i komuniste.



Kada se plaća slugu ne pita se odakle je i šta je, jer je Beogradu uvijek potrebno imati nekoliko tih smokovih listova da pokrije sramotu i prostotu pred hrvatskim narodom u slobdnom svijetu. Vidimo danas u Vietnamu kako Amerika plaća svoje slabe račune. Vidimo na cijelom svijetu što se događa i svi pomalo sa strahom mislimo, ne samo na komunistički blok u Europi, na Rusiju, nego i na Kinu od osam stotina milijuna robova, u posjedu kod kojih se nalazi i atomska bomba. Vidimo gdje se dižu crnci koji najavljuju rat svim bjelcima. Vidimo student svih zemalja kako traže nešto iako ne znaju točno što. Iza svega toga stoji planifikatori, stratezi, učenjaci i dijalektičari komunističkoga bloka, pa makar on bio podijeljen, makar drugačije gledao na raspodijelu plijena koji im je pao u ruke i na taktiku sprovođenje svjetske crvene revolucije. Vidimo jasnu dekadenciju svijeta zapada, i vidimo da su i ponosni rimski pape morali primate krvnike kao nekada ambasadore barbarskih zavojevača.



Promijenila su se vremena; i iz podzemlja su izišli agenti, špijuni, Azevi, vođe i zapovjednici i prešli u salone Vatikana, engleskog dvora, američke Bijele kuće i u dvoranu ujedinjenih naroda. Oni su tu. Dobar dio područja kugle zemaljske, dobar dio, veći dio stanovništva, sirovina, materijalnih dobara, stratežkih točaka, tehničkih sredstava, nalazi se u rukama toga komunističkog bloka. Svjetska je revolucija tu, neki to vide ali neće da kažu. Drugi to kažu i ostaju obilježeni kao klerofašisti, kao nacisti, kao budale i patološki tipovi, kao militaristi, ili po onom hrvatskom: RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU!



Komunizam je pokazao svoje pravo lice. Pobio je jedne, zastrašio druge, zarobio treće, ali i probudio četvrte od kojih su mnogi bili borci za komunizam! Mnogi su zaista mislili da će im komunizam donijeti mira, socijalnog napredka, blagostanja i prava. Eto toga je u Tibetu, malom Tibetu zavladal moćna i velika Kina. U Mađarskoj, komunističkoj Mađarskoj na silu Rusija, u Čehoslovačkoj vladaju Česi, u Jugoslaviji je ustaljen srbokomunizam. Mađarska je revolucija dokazala da nije isto biti mađarski komunista i jednostavno biti ruski vojnik, iako ne komunista, koji bi se bori za rusku imperiju. Kada su mnogi progledali ali je bilo donekle kasno. Donekle ali ne sasma.



Isto kao i u Jugoslaviji gdje su hrvatski komunisti, pa i mnogi zaista uvjereni komunisti/ idealisti, a ne oportunisti i komunisti iz nužde, došli do uvjerenja da nije dosta biti partizan, komunista i Jugoslaven. Treba biti srbokomunista, treba slaviti svetoga Savu, biti (komunista, mo) svetoga komunizma, biti pandur Rankovića protiv svojeg vlastitog naroda.



Pokrenili su se i drugi: Makedonci, Slovenci, Albanci, Crnogorci, mađarske i druge manjine. Pokrenuli su se i Crnogoci, pa čak i neki Srbi i to posebno u Hrvtskoj. Kao što su nekada mnogi Srbi prema priznanju samog Pribičevića, (Svetozara, mo) plakali za Austrijom nako tisuću devet stotina osamnaeste (1918) godine, bilo je hrvatskih Srba koji su počeli dolaziti do osvjedočenja da im je mjesto među onima gdje su se rodili, gdje mogu biti Srbi ali kao Nikola Tesla, smatrati se hrvatskim rodoljubom. Tako je došlo do kulminacije toga uvjerenja da je među podpisnicima poznate deklaracije u obrani hrvatskog jezika i prava hrvatskog naroda, bilo ne samo polovica od njih članova komunističke partije, nego i sedam (7) hrvatskih pravoslavaca.



To je, dakle, bio novi hrvatski preporod na pomolu. Od osvjedočenja nije daleko akcija. Kada su profesori dali znak, tisuće je već bivših partizana u Istri i Dalmaciji bio sit "bratstva i jedinstva" i zuluma iz Srbije doseljenih Srba, koji su mnogi u četitri oka rekli da nisu komunisti, ali da je potrebna čvrsta ruka srbokomunista, da uz blagoslov, eventualno crkve, osigura život Jugoslaviji, gdje bi oni, Srbi iz Srbije uživali. To je bilo previše! Pokrenuli su se radnici i seljaci, profesori i učeni. Narod je odjednom izgubio strah. Drmala se Jugoslavija! To je dovelo partiju i Tita do odstranjenja Rankovića, iako je Tito bio Rankovićevac broj jedan, kao i Ranković Titovac broj jedan.



Pokrivanje sramote vrši se tobože reformama a gubitke u ekonomiji, zajmovima i darovima glupog zapada. Radnici koji moraju ići zaraditi koru kruha, i turisti koji dolaze u Hrvatsku Dalmaciju, pune kase Titove družine, ali idejno je Jugoslavija već pala. To vide ostali i to vide i oni sami. Neću ju spasiti magla nekih tobože novih struktura federacija i konfederacija, kao što nije spasilo ni prvu Jugoslaviju krparenje sa Banovinama, sa sporazumima i drugim vlaškim meripetlijama. (Ova riječ "meripetlijama"nije najjasnija, mo)



Hrvati u Domovini i emigraciji počimaju izniva tražiti bratsku ruku, opraštati grijehe i učiti iz svoje vlastite propasti, iz svoje bijede i svoga poniženja. Od jednom su uskrsle knjige, novine, letke ali i dijalektika dinamita, koja dnevno dolazi do izražaja i u Domovini i u slobodnom svijetu zato, jer ta Jugoslavija nema budućnosti, nema opstanka, nema uopće razloga za život, i svatko se trudi da zabije svoj klin u njen mrtvački sanduk.



Evolucija i revolucija, svatko na svome mjestu prema svojim idejama i mogućnostima, ali i jedno i drugo ide u rušenju Jugoslavije, i u izgradnji vlastite Hrvatske Države, demokratske Hrvatske Države za sve građana Hrvatske. Nema gorega slijepca od onoga koji neće da otvori oči. Zatvorenih očiju se može u tami ljepše sanjati, ali je mamurluk tim bolniji što se dulje držale oči zatvorene. Gledati otvorenim očima kao što to gleda Odpor na činjenice gdje je ujedno najljepši san. To su oni budni sanovi odgovornih muževa. Zato, istina, treba mnogo ljubavi za Hrvatsku, mnogo duhovne i duševne snage za pogledati u prošlost, ispraviti počinjene pogriješke i oplakati i priznati učinjene nepravde. Bilo bi glupo reći da nismo griješili, ali bi bilo samoubilački glupo pasti u neki kompleks krivnje, jer mi rata ni željeli ni pravili nismo. Nismo ni nametali taktike tabula rata iz ničije zemlje, ali kada je bilo potrebno i bili prisiljeni o događajima, morali smo prihvatiti komunističku taktiku, pa i njihove vlastite redove, kako bi se održali ne na vlasti, nego da ne budemo biološki istrijebljeni. Morali smo se braniti i pri tome smo griješili. Ako imadnemo snage da uvidimo i točno budemo znali razlikovati između tih pojmova, onda ćemo moći uzdići se iznad samih sebe i iz svojega pada crpiti snagu za dizanje, iz pogrešaka otvoriti tehničku školu, kako pogriješke i opet nebi ponovili.



Čuli jesmo da se povijest ponavlja. Lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest ponoviti. Mogla bi se ponoviti, kako ne! Sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bi izgledali, bili bi ono kao tisuću devet stotina četridesete godine, (1940) mi i svi drugi. Tako, teoretski, ponavljam teoretski, može se dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja i opet uskrsne među nama jedan novi Radić i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne. Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo, plemenito. Može jednom doći do novog Ustaškog Pokreta, do novih Starčevića, Pavelića i Radića, pa i novog socijalnog pokreta koji će nas opet htijeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti i novi Matija Gubec nakon četiri stotine godina (400) mučeničke smrti. Mogu uskrsnuti i naši plemenitaši, naši Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonisti. Da, to može doći i do novih vjerskih ratova, to stoji. Filozofija povijesti dokazuje takova nešto, ali zato trebaju stotine (100) godina da naši sanjari, naše babe vračarice u grobu dočekaju uslišenje tih slatkih snova.



Međutim politika nije ništa taktična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina koju se ne smije upotrijebiti kao laboratorijske zečeve. Narod je tu. On živi, plodi se, umire, radi, pupi, kreće se, jednom riječu živi. Njemu trebaju zato žive solucije. I dans i ne sutra ili preksutra, jer on i danas živi, bori se i traži solucije za svoja riješenja, za svoje nemire. Te solucije su u nama samima. Mi smo dio svoga naroda. Naravno, ako ih budemo tražili, naći ćemo ih! Ako budemo zatvarali oči, sanjali o deliriju Desetog Travnja kako je negda bilo lijepo, veselo, kako bi moglo biti a neće biti, jer vrijeme iđe i nosi svoje breme. Koji smo bili starci Desetog Travnja i zreli muževi, a danas smo s jednom ili obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci, snažni, danas smo zreli, bojim se poneki i prezreo, sa svim pozetivnim i negativnim svojstvima, sa svim vrlinama i manama, sa praksom koja je uvijek bolna, sa znanjem koje treba ugraditi u naše nasljedstvo. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu je mjesto svima nama: starima sa znajnjem, mladima sa snagom. Griješnicima sa mogućnostima opraštanja, naraštajima budućnosti sa vedrinom bez kompleksa grijeha prošlosti.



Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partisansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI ! U Odporu ima ustaških zapovjednika, i ima sinova po kojega partizana i bivših partizana. I prije svega ima i onih koji prije, poslije i iznad svega žele stvoriti Hrvatsku Državu, gdje će oni, mladi reći, kako se treba voditi, a ne da im mi, nakon svega toga, još određujemo i to kako će oni živiti u buduće. Nije to bilo nikad sprovedivo, nije to nikada nitko uspio, pa nećemo ni mi! Treba graditi Hrvatsku Državu za našu djecu bez kompleksa krivnje i odgovornosti rata očeva! Odpor je zato pokret mladih ljudi koji žele u svoja jedra uhvatiti snagu vjetra hrvtaske povijesti, borba za slobodu prolivene krvi i izgubljenih NADA. Bit će to bolna operacija, jer će to biti ispit zrelosti, bit će proba neše ljubavi za Hrvatsku. U atomsko doba ne možemo propovijedati stare sisteme, ali da, stare vrline! I moramo misliti na onu Hrvatsku kakova će biti godine dvije tisuće (2000), kada mi stariji svi budemo u grobu. To smatramo planskim radom na dugi rok, kako sam napisao u jednoj od zadnjih OBRANA da u naša tradicionalna svojstva slobogrudnosti, borbenosti, duhovnog osvjedočenja, trebamo unijeti dozu racionalnosti, rada u ekipama, dozu dogmatizma, kolaboracije, kolektivne odgovornosti, kolektivnog rada, kolektivne politike svijesti, koja je nama Hrvatima skoro uvijek manjkala. Tako bi izgradili jednu političku doktrinu, koja može vrijediti jednako tisuću devet stotina šesdeset osme (1968) ali i godina dvije tisuće (2000), a to je: Uvijek sve bazirati na vjerskim zasadama, na onom, na onom nepromjenljivom, na ufanju u Boga Stvoritelja neba i zemlje, u svoj Hrvatski Narod, njegove vrline, negovu snagu, u razbor njegovih sinova, u njegov um, u njegovo hrvatsko mišljenje. Ako tako budemo radili, onda nas ni paklena sila ni snaga bilo kekove univerzalne ideje neće slomiti, nego ćemo kao jedan inteligentan, biološki zdrav, mentalno napredan i sposoban narod u svim prilikama znati izabrati jedan put, koji neće tjerati na vlast jedne a u šumu druge, nego na dijalog u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje neka se kroje ideologije, zakoni, granice i prava građana Hrvatske.



A na nama, hrvatskim vojnicima, sada kao i navjeke neka ostane da budemo, ne straničari i da ne budemo nikada nosioci uzurpacije, vlasti, nego da budemo sluge svoje Domovine na granici Hrvatske Države. Tako nam Bog Pomogao!



Živio Hrvatski Narod!



Živjela Hrvatsa Država!



General Drinjanin!



Napomena:



Smatrao sam vrlo važnim prepisati ovaj Generalov govor sa CD i staviti na papir za sve Hrvatice i Hrvate. Koliko je meni poznato, ovaj Generalov govor nikada u cijelosti nije bio prepisan. Tu i tamo u nekim hrvatskim publikacijama se je moglo vidjeti po koje citiranje nekih generalovih izreka.



Kada bi se nekim Božijim čudom ovaj Generalov govor mogao čuti u svim borbama u kojima su se Hrvati borili za Hrvatsku Državu od dolaska Hrvata 626 godine pa sve do danas, uvije bi bio aktuelan, i reko bih da se Hrvati nikada ne bi borili jedni protiv drugih, kao što je to bilo u ratu 1941-1945.



Danas je 6 ožujka 2013., dakle uistinu STOTA GODIŠNJICA ROĐENJA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA.



Neka ovaj prijepis Generalova govora bude ISKRENA ČESTITKA SVIH HRVATA ZA STOTU GODIŠNJICU JEDNOG HRVATSKOG GENIJALNOG VOJSKOVOĐE I HRVATSKOG GENERALA.



Svima želim Sretan nadolazeći hrvatski državni praznik Deseti Travnja!



Svima želim Sretan Uskrs!


Mile Boban. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon ožu 18, 2013 13:52 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
---------
(Neka ovaj opis bude dio odgovora na "Pisma Maks Luburić". Ovo je vrlo važno povezati sa onim što je Ilija Stanić nedavno izjavio u seriji "jugoslavenskih tajnih služba". Neki koji budu ovaj opis čitali su za sigurno imali priliku vidjeti neke - ako baš ne sve - dijelove ovih serija. Otporaš.)


(JEDNO DAVNO ZABORAVLJENO PISMO (ili: PERKOVIĆ PIŠE BEOGRADU)


Pismo Josipa Perkovića kolegama u Beograd u kojemu između ostalog stoji:
"KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu."


Budimpešta, 28. 06. 1992.
Republika Hrvatska
MINISTARSTVO OBRANE
Zagreb

REPUBLIKA SRBIJA
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
Služba državne bezbednosti
BEOGRAD

Predmet: Osvrt na neosnovane optužbe i ucjene!

Obavljeni su noćni razgovori na osnovu korisnih izmjena informacija. Dogovorena je efektivnija koordinacija konspirativno-obavještajnog rada na temelju trenutno službenih političkih odnosa između R.HRVATSKE i R.SRBIJE.

Deplasirane optužbe i ucjene protiv moje malenkosti, GOJKO ŠUŠAK i VICE VUKOJEVIĆ po svemu sudeći neće proći. Predlažem da se optužbe i ucjene malo odgode i pričeka jedno izvjesno vrijeme koje će rezultirati točne procjene kako bi se saznalo koliki je naš stvarni dio krivnje za ovako sramni raspad SFRJ-a.

Nije u redu ako iz R.Srbije obavještajni operativci nekim svojim čudnim kanalima idu đonom na naše trenutno istaknute ljude, a ne uzimaju u obzir dosadašnje velike zasluge u obavještajnom radu SDB-a i drugim sektorima SSUP Jugoslavije.

Ne može se prihvatiti klevetnička praksa da Hrvat iz Hercegovine uvijek treba da bude neki namješteni Ustaša. Upravo, kičma jugoslavije UDB-e bili su Hrvati iz Hercegovine, a evo nekoliko legendarnih imena koje kvalificirani ljudi u obavještajnoj mreži visoko cijene.

To su: STANKO ČOLAK, IVAN LASIĆ, JERKO BRADVICA, STIPE GRIZELJ, RADE VUKOJEVIĆ i drugi. Njima neizostavno treba pridodati ključne obavještajne tajne operativce koji su pretežno djelovali u inozemstvu. A to su: VICE VUKOJEVIĆ, ILIJA STANIĆ, ŽELJKO ŠUŠAK, GOJKO ŠUŠAK, IVAN GALIĆ i drugi. Njih branim iz sljedećih razloga:

RADE VUKOJEVIĆ, VICE VUKOJEVIĆ i ILIJA STANIĆ bili su glavni konspirativni organizatori u uklanjanju i egzekuciji zločinačkog ustaškog Generala MAKSA VJEKOSLAVA LUBURIĆA. VICE je VUKOJEVIĆ 1968. i 1969. djelovao u inozemstvu BEČ - ZURICH - PARIS i uz pomoć visokog funkcionara UDB-e STANKA KARADEGLIJE koordinirano držao na vezi ILIJU STANIĆA. STANIĆ je bio plasiran u sam domicil Generala M.V.LUBURIĆA. Uz pomoć dvojice VUKOJEVIĆA, STANIĆ je ilegalno s povratnom namjerom došao u Jugoslaviju, te sa STANKOM KARADEGLIJOM U Sarajevu uglavljuje efikasne metode egzekucije.

ILIJA STANIĆ ilegalno je vraćen u Španjolsku i nakon kratkog vremena UKLONIO je USTAŠU zločinca Generala MAKSA VJEKOSLAVA LUBURIĆA. Odmah potom VICE VUKOJEVIĆ vraćen je u Jugoslaviju i danas živi u Zagrebu.

Također, za vrijeme studentskih nemira sedamdesetih godina VICE VUKOJEVIĆ je ogromno svojim konspirativnim radom pomogao slamanje hrvatskog separatizma. Kod perfektne egzekucije imoćanskog teroriste BRUNE BUŠIĆA glavnu ulogu odigrao je VICE VUKOJEVIĆ, kao stari znanac BRUNE BUŠIĆA držao ga je na vezi dok nije obavljena egzekucija.

Odlaskom GOJKA ŠUŠAKA u Canadu UDB-a je u suradnji američke obavještajne službe CIA cijelu organizaciju OTPOR preuzela u svoje ruke. Zahvaljujući našim operativcima MARIJANU SOPTI i GOJKU ŠUŠKU. Ustaški teroristi su razbijeni a među našim ljudima u CANADI i AMERICI zavladao je mir.

Isto tako naglašavam za ŽELJKA ŠUŠKA koji na vezi imao visokog funkcionera SDB-a iz Sarajeva BRANKA PLETIKOSU, da je svojim obavještajnim radom na više sektora da surađuje sa onom koja morala je pobjeći u Beograd. Informirani smo da imaju solidno utočište.
Alfa i Omega jugoslavenske UDB-e STANKO ČOLAK rekao mi je prije dva mjeseca slijedeće: "KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu."

Mi smo do sada u ovome ratu obavili svoj dio posla. Hrvatska Stranka Prava je dotučena. Fašisti HOS-a su završili tamo gdje im je mjesto, od PARADŽIKA pa nadalje. Kod Hrvatskog Državotvornog Pokreta ista je stvar, od MIRE BAREŠIĆA pa nadalje.

Međutim, u R.Srbiji učinjeno je manje. ŠEŠELJEVI fašisti divljaju i dalje. To je naša konstatacija. Optužbe i ucjene izlaze iz kolosijeka ako se tvrdi da smo mi krivi zbog navodno prikrivanja kanala kojima je Hrvatski Narodni Odbor ubacivao oružje i opremu u Hrvatsku i BiH. Čudno!

HNO bio je uvijek pokriven Saveznim strukturama SDB-a i Republičkim Centrima SDB-a. Prema tome odbijam optužbe. Mi konstatiramo da su svi obavještajni Savezni Organi SSUP, SDB-a i SSNO, KOS-a korektno od nas dobili sve kanale preko kojih je oružje dopremano RH i BiH.

Našom zaslugom Jugoslavenska je Armija na tim kanalima zaplijenila oko 70% svakojakog oružja i opreme. Za ostatak od oko 30% nismo krivi mi nego Savezni Organ. Tvrdite da je HNO ubacio do sada u područje zahvaćena ratom gotovo preko dvadeset milijuna DM modernog oružja.

Obavijestili smo prije ovih optužbi sve Savezne nadležne Organe da fašisti emigrantskog podzemlja TOMO SEDLO dovodi u Hrvatsku i Bosnu ruske vojne eksperte i bez znanja nadležnih Organa RH uglavljuje sa Rusima paklene poslove.

Konstatirano je i sa naše strane da je na terenu došlo do pojave oružja koje je dopremljeno mimo kanala i mimo znanja nadležnih Organa RH. HNO ubacio je oružje preko ruskih kanala koje kontrolira KGB mafija BORISA JELCINA, Ruska diplomacija osvećuje se Predsjedniku RS MILOŠEVIĆU zbog podrške Jazovljevim pučistima.

TOMO SEDLO održava političke veze s Rusima skoro 30 godina i sada Ruski vojni eksperti šepure se po Hrvatskoj i nude svoju vojnu logistiku. TOMISLAV KROLO Predsjednik HNO dao je pristanak da HNO preuzme organizaciju tajne policije.

MANOLIĆ i njegov ZDRAVKO MUSTAČ razvili su djelatnost Hrvatske tajne policije u inozemstvu preko HNO. Mrežom te policije rukovodi TOMO SEDLO preko poznatih Ustaša STJEPANA BILANDŽIĆA, IVE URSIĆA, MARIJANA ROGIĆA, ANTUNA KOLAKA, SLAVKA ŠTAJDUHARA i drugih.

Francusku grupu već smo vam dostavili. SEDLO je trenutno u Francuskoj i nasrće profesionalcima na ćelije BORISA VUKOBRATA. Visoki funkcionar UDB-e, kažu da je broj 1, IVAN ĆURAK bio je izdajnik. ĆURAK je uz STANKA ČOLAKA bio najbolji profesionalac UDB-e u cijeloj Jugoslaviji. Skoro 30 godina iznosio iz Jugoslavije najpovjerljivije obavještajne materijale.

Sve te izdajničke materijale IVANA ĆURKA preuzeo je TOMO SEDLO i prosljeđivao ih njemačkoj i francuskoj policiji. Još 1973. SEDLO je za veliku svotu novaca prodao ĆURKA Ministarstvima UP Njemačke i Francuske.

ĐURO LUKIĆ bio je inspektor na Golom Otoku, a udbaš od rata držao je na vezi VINKA SINDIČIĆA sumnjao je u ĆURKA i rekao mi da sam izdan na aferi u Ludvichshafenu "SVILAR-DE HAN" od IVANA ĆURKA. Moj kolega u Sarajevu BOŽO BAGARIĆ koji informira za KOS, prigušio je rad ĆURKA i sada je BAGARIĆ kod mene u Zagrebu gdje koordinira rad. Moj bivši šef u Osijeku MARKO BEZER i BRANKO PLETIKOSA atakiraju ucjenama V.VUKOJEVIĆA, mene i G.ŠUŠKA, traže novac i funkcije. Vidjet ćemo! Bezobrazno prozivaju naše male inozemne suradnike: MILANA DORIĆA, STIPU BILONIĆA, BRANKA DUJMOVIĆA, ANTU MACANA I TOMU MIČIĆA.

P.S. Imamo potvrđeno da ste od T. MIČIĆA preuzeli 37 H. Putovnica i ključeve od Š. ĐODANA stana i ureda.

Pozdravljam -

POMOĆNIK MINISTRA
BRIGADIR
Josip Perković

(žig - Republike Hrvatske i osobni potpis)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 393 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18 ... 20  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009