Sada je: pon lis 21, 2019 18:15.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 393 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri ožu 20, 2013 20:34 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
PRVO PISMO U NOVOJ GODINI 1965

general DRINJANIN
1.1.1965.

Dragi Vladem i dragi Ratko !

Ovo je prvo pismo koje pišem u novoj godini. Sa djecom smo sproveli sretno i berićetno Božićne Blagdane, proveselili se noćas, malo se odmorio, i evo danas odpremam što više mogu za Kandu i sutra za USA., ako dragi Bog dao, u nedjelju padre Oltra i ja idemo u Madrid, odakle ćemo Vas se sjetiti. Idemo na važne razgovore i sastanke, a isto vodim i mehaničara za linotyp, i kada svrši najpotrebitije, još ovog mjeseca raditi će linotyp i odmah ćemo jednu OBRANU sklepati za kratko vrijeme.

Neka ovo nekoliko misli poleti k Vama, koji ste zaista dali primjer u svakom pogledu, ne samo tamo našima i prijateljima, nego i drugim Odporašima i svim Hrvatima. Iskrene su moje riječi i ja Vam se obojici toplo i bratski zahvaljujem. Isto Vam i čestitam i molim Vas, da moju hvalu i čestitku i drugima uručite.

Primio sam dar za djecu. To je kneževski dar. Ja ću napisati 35 kratkih zahvalnica i poslati ih Ratku, a Ratko neka ih svima uruči. Moja je želja zaista bila da bude za djecu, i za sada sam učinio dvoje: kupio sam svima novu robu, kapute itd., i osim toga sam dečkima kupio kompletnu sobu za studij, sa modernim stolovima, itd. Rekao sam im da je to dar hrvatskih prijatelja. Djeca već razumiju mnogo toga i ako Bog dao skoro će i u tom pravcu biti za mene ugodnih iznenadjenja. Znam da ste Vas dvojica mozak i dinamika svih akcija, pa i ovakovih u korist moju. Kao borac osjećam se sretnim, da sa takovim suradnicima i prijateljima mogu u životu računati. Ipak je to utjeha u danima iskušnje, patnje, proba i nedaća. Stavljam Vam na srdce da i prijateljstvo medju Vama dvojicom, pokažete drugima primjer i uzor. Bog Vas pratio na tom putu i blagoslovio svaki Vaš korak. Prvom zgodom napraviti ću jednu fotografiju djeće i poslati kao znak zahvalnosti.

Nakon što razašaljem Okružnicu i zahvalnicu, te odgovorim, pisati ću Vam o tekućim poslovima, poslati još DRINAPRESSA za one koji nisu dobili, a sada primite bratski stisak desnice. Vjerujem da ste proveli sretno i veselo blagdane.

Grli Vas Vaš odani general Drinjanin.

Nadodano rukom:
Dragi Ratko i Lenka!

Za ovaj čas samo toliko, a kasnije ću poslati pismeno zahvalu svima. Smijao sam se od srdca kako je Ratko sanjao i san tumačio! Hvala Bogu sve je bio san!

Grli Vas odani Maks.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet ožu 21, 2013 21:18 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
general DRINJANIN[/u
2. rujna 1965.

[u]NEKOLICINI BRAĆE U USA I KANADI


Dragi moji ! Kao i mnogo puta dosada: psujte me, ali nemojte me tući. Nisam se skoro nikome od Vas javljao i duže vremena. Nisma potvrdio primitak pisama, nisam ni novaca, nisam Vam ni javio što smo sve poslali. Budući znam da ste uvjereni da nije posrijedi ni lijenost, ni pomanjkanje interesa, koja toliko veža nas ljude Odpora, pokušat ću Vam reći u ovo par rijeći skupnog pisma, kako to ne bih svakom od Vas morao posebno pisati.

U medjuvremenu poslali smo Vam 6 OBRANA, a sedma je u pripremi. Dakle ispunili smo djlomično zadanu riječ, da ćemo pokrenuti i opet OBRANU, nakon što smo ju zaustevili, da iskupimo riječ braći, koja su htjela s nama skupa tiskati HRVATSKU VOLJU. Ta stvar definitivno odpada, isto kao i pokušaj sa o. Piom Fržopom. Ovdje je bio prof. Nikolić, koji će se preseliti u Pariz s Revijom, pa i on nudi, jer misli pokrenuti novinu. Medjutim, ne vjerujem u iskrenost suradnje, ni u realizaciju, pa nećemo ni pokušati. Idemo svojim putem. Recite nam svoju iskrenu kritiku na novu seriju OBRANA. Recite nam kako se prodaje. Čim mognete obračunajte kako se najbolje može. Pokušajte kod društava suradnju, prodaju, pomoć. Neka se sa suradnjom ne čeka. Neka izvješća 10 Travnja stigla su sa dva mjeseca zakašnjenja. Onda tiskanje i dok stigne! Avonski se ne može masovno slati, a nešto malo primjeraka nije cilj. Novina mora imati svoju misiju u širem krugu, ili nema razloga opstanka.

U sedmoj OBRANI (n.25) donijeti ćemo komentar Odpora u pogledu rada na Vanjskom Frontu, rad RADNOG SKUPA itd. Trebalo je dobro razmisliti i sačekati pojedinačna mišljenja. Mene osobno ne zabrinjuje, da medju Vama ima razlika u pogledu organizacije, raspodjele rada, osoba, itd. To je znak, da se radi. Nu oprostite: ja ne mogu te razlike medju Vama s taktičke strane komentirati, niti uredjivati. Prekršio bih time naš način rada. Nije cilj da mene još više opteretite s novim problemima i poštom, nego je cilj, da medjusobnim raspravljanjem i bratskim savjetovanjima mene odteretite i sami medju sobom nadjete riješenje. Nijedno riješenje, koje bi ja odozgor nametnuo, i samo jednom jedinom, nije nikakvo riješenje. Govorimo o demokraciji i rad na vanjskom sektoru treba biti riješen unutar tih norma. Ja Vas sve jednako volim i cijenim, i znam, da i Vi svi mene cijenite i volite, jer ste to dokazali u teške dane, kada se je trebalo izlagati. I baš zato i ja nastojim dokazati Vama, da vjerujem u Vašu vjernost idealima i idejama Odpora, vjerujete u rad ekipe, i da će Vaša golema ljubav za stvar i smisao odgovornosti pomoći, da se nadje potrebno riješenje. Nema velikih razlika. Pisao sam Vam u dva navrata u skupnom pismu o tome, a da nisam u osobnim pismima komentirao s nikim, jer mi to nije bilo moguće. Ništa se neće učiniti s tehničke strane, ako Vam te radne tehnicizme ja nametnem odavle, preko mora. I ne želim izgubiti ni povjerenje, ni suradnju ni jednoga od Vas. Na Vama je dakle, da se i još jednom bratski sastanete i nadjete potrebno riješenje. Moja sugestija Vam je poznata: ljudi koji trebaju voditi organizaciju i (po)kretati ljude, trebaju biti medju ljudima. Oni kjoi mogu putem pošte i izvan masa voditi vezu sa drugima (grupama) u svijetu, neka to čine. Nama je potrebno dvoje: jedna Središnjica za Kanadu i jedan RADNI SKUP ODPORA, čiji pročelnici i tajnici mogu biti u izoliranim mjestima, u USA i Kanadi, da se održe veze sa Europskim, južnoafričkim i Australskim centrima. I sa nama ovdje. Imamo ljude za tu ulogu, a ako bi trebalo da netko rekne zadnju riječ o tome, neka to budu br. Erić i Crnički. Znam da ćete svi prihvatiti riješenje, jer o tome ovisi i rad. I nemamo mnogo vremena za čekati na ovome sektoru.

Ovog ljeta smo išli do maksimuma u sastancima. Možda i previše. Ali smatram da je tih 105 sastanaka sa hrvatskim ljudima meni omogućilo, da opipam bilo hrvatskog čovjeka svih doba, ideologija, krajeva, orijentacija. O tom ću Vam dati dva prikaza: jedan javni u OBRANI, drugi povjerljivi u skupnom pismu. Na osnovu toga oblikujemo propagandni materijal, koji će za Božić stići u domovinu raznim kanalima, kao i preko 80.000 pasošara, od kojih će mnogi ići za Božić kući. Slučaj Deželić i drugi atentati dovode psiholiški rad do vrhunca. Valja misliti na odgovor. O tome u posebnoj okružnici.

Prošlo je ubitačno ljeto i ljetovanje i počimamo nanovo, iako nismo stali ni jedan dan, već smo radili bez odmora. Za kratko vrijeme izlazi knjiga (druga) generala Diaza o GRADJANSKOM RATU. Počeli smo i sa posebnom DRINOM, koja je, kako znate, posvećena BOKI KOTORSKOJ. Spremamo materijal i za onu SANDŽAČKU.

Poslali smo Vam knjižicu TETA MALČA. (Radi se o jednoj zbirki pripovjesti iz istinitog seljačkog života, koju je napisao Mišo Slavonac, ako je to njegovo pravo ime, a DRINAPRESS tiskala 1965 godine, mo) Moram Vam dati objašnjenje o toj knjižici. Njen je pisac jedan izbjeglica, a daravoa je dobit za obranu ugroženih Hrvata. Umjetnik Žarko Šimat je to krasno ilustrirao i isto džaba, kao svoj dar toj akciji i DRINAPRESSU. Mi smo knjigu tiskali po koštovnoj cijeni i taj minumum je platio jedan plemeniti Hrvat s tim, da se ćisti prihod dade u korist obrane Hrvata. Stavljamo Vam na srdce, da pri prodaji, svakome to kažete, a napisati ćemo isto i u OBRANI, da je to pomoć borcima i u obranu onih, koji su u zatvoru. Najprije smo mislili da će sam pisac i prijatelj mu, koji je platio tiskanje, sami to prodavati, nu oni žele da mi to učinimo. Što prije nas obavjestite o uspjehu i pošaljite nam novac, a mi ćemo obaviti ostalo. Uvijek nam napomenite koliko je za "Fond Boraca". Ima već više kandidata, koje valja pomoći i biti će ih još. Psihološki rat će tražiti žrtve i kada se predje korak dalje, još više.

Molimo Vas sve, da nam što prije obračunate sve što ste dosad mogli prodati. Recite nam koliko broj primjeraka Vama treba, da bi znali bolje i svrsihodnije raspodjeliti. I kao uvijek: nemojte nam nikada vraćati, ako imate previše, nego ćemo to učiniti unutar zemlje, poslavši na Glavne Povjerenike, a oni će poslati na druga mjesta, kamo traže. Na pr., traže nam sa više strana brošuru pukovnika ŠTIRA: STRATEŽKA VAŽNOST BOSNE. Isto tako ISTARSKE DRINE. Pošaljite nam, ako ih imate. Ostali smo bez ijednog primjerka, i na nekim mjestima ista je bila razgrabljena od ljudi, koji nisu bili redoviti naši kupci. Moramo biti elastični. Ako imate od ovih knjiga, pošaljite na ove adrese: Vlado Šimunac, 15 Nickle Street, TORONTO, 15 Ont., CANADA, ili Barbara Wajdich, 13314 Sherry Ave., CLEVELAND, 35 Ohio, USA., a možete i na nas same, iako je bolje savjetovati se, jer bi Vam mogli dati neku izravnu adresu za tu svrhu.

Prema povjerljivim vijestima naših njemačkih prijatelja, vlasti su uvjerene, da su atentati na Deželića počinili komunisti i da tragovi vode na jedan Titin konzulat. Isto tako nas obavješćuju, da srbokomunisti priredjuju novi proces našim ljudima, koji su uhićeni u Jugoslaviji, ili su najprije bili ubačeni medju nas, a onda "organizirani za akcije". I kako mogu osobno zaključiti, biti će iznanedjenja, naravno, neugodnih, za nas - a i za Njemce. Oni će tim procesom parirati stvar atentata na Deželoća. Možete se sjetiti, da sam Vam najavio u svoje vrijeme onaj proces "devetorici", (Iz Australije Oblak i njegova devetorka koja je upala u Jugoslaviju ljeta 1963., mo), kao protuteža stanju u Njemačkoj. Imaju već na "ledu" za tu stvar pripremljene ljude. Još će se proliti mnogo krvi, suza i znoja, dok se počme nešto ozbiljno. Nažalost moram Vam reći da je toliki broj Hrvata, dobrih Hrvata, koji suradjuju sa straim vlastima, možda neki i u dobroj vjeri, da smo svi kontrolirani. Jedva da tko može kihnuti, da to ne znadu svi oni, koji to žele znati. Čitavi niz Hrvata živi od toga, i svi imaju "svoje dobre strance", a ovi imaju svoje manje dobre i tako dalje. I to nas prati od Kavranova procesa do danas. Nije daleko čas, da će ozbiljni i savjestni ljudi morati prihvatiti naše metode i tehniku, pa i vodstvo, da se dohaka (U ovom smislu glagol "dohokati" bi maogao značiti: odrvati se, opirati se i sl., mo) lopovima, očiste redovi i predje u borbu s dušmanom. Tako dugo: pazite i nedajte se vući u nesavjestne akcije i vrludanje neuravnotežnih i nesvjestnih ljudi, koji u većini slučajeva traže kruha bez motike u tom nazdravičarskom konspirativnom djelovanju.

Vama smo poslali:

OBRANA ( 6 brojeva ) po.............(ovdje se stavi broj poslatih komada).......................................od svakog broja

TETA MALĆA ...itd, itd.

Vrlo važno: Molimo Vas, da nas obavjestite što sve imate na skaldištu neprodano od Istarskih drina, Gerila od Štira, Priručnik Vojni, Stratežka važnost Bosne, general Diaz: Revolucionarni rat, te kako ste prošli sa zadnjim OBRANAMA, koje ste već dobili. Oni, koji ste dobili pjesme Hrustanovića obavjestite nas o uspjehu.

Šaljite poštu i novce (putem čeka) na adresu: EDITORIJAL DRINA, Paartado 32, CARCAGENTE (VALENCIA), Espana.

bratski pozdravi general Drinjanin.


Nadodano ispod pisma:


Vladeku, Marijanu, Ratku i Vjeki.

Dragi mjoi! Mislio sam Vam četvorici pisati posebno još par riječi. Radi se o tome, da ja s pravom očekujem od sve četvorice da razmislite o pametnim riješenjima, kako nam se nebi dogodilo, da počmemo imitirati goreg od sebe. Ja još uvijek mislim, da je glavna krivnja na meni, jer sam u ovom ludom vrtlogu bio nedovoljno jasan u instrukcijama. U slijedećoj OBRANI razradit ću neke baze za rad na Vanjskom Frontu, a na osnovu svega onoga, što ste mi poslali. Već izradjujemo u tiskari naslovnu stranicu za VIJESTI ODPORA, kako mi je marijan poslao, i to ćemo napraviti dosta primjeraka, da bi se tim mogli služiti ne samo Vi tamo - nego i Stipe u Australiji i drugi u svojim područjima. Molim Vas svu četvoricu još jednom, da nadjete potrebna riješenja. Marijan, Ratko i Vladek poznaju bolje situaciju u Kanadi i USA, a Vjeko Cecelja je već prije podržavao više vanjskih veza, kao i djlomično i Marijan, pa će biti potrebno, da se poradi i na Vašem terenu i vani. Nuzgredno spominjem, da je Marijan već 1953. bio imenovan odvojenim častnikom Glavnog Stana, a brat Cecelja je isto tako od prvih dana radio uz puk. Štira, čiji je častnik bio za vrijeme rata, a Vladek i ratko su utemeljitelji; pa nas i vrag odnio, ako ne možemo kao stari borci naći načina za rad. Ja znam, da medju Vama četvoricom neće biti problema, ali nezaboravite da mnogi gledaju u Vas i svaku sitnicu prate.

Glave gore, grli Vas sve, odani Vam
general DRINJANIN.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon ožu 25, 2013 02:08 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Osobno

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika
4.X.1960.

Bratskom "NAPRIDKU"
Buenos Aires, Argentina

Dragi moj prijatelju Tutavac!

Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slušaju znači, parobrodom, mo) hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.

Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti......

Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa de se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.

Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u !Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.

Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.

Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako sam to pisao Štiru.

Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.
Odani Vam Vaš
Maks.

(Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jeziko slovac glavni i odgovorni uredni novine isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnodo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću iznositi na stranicama uzdanica forums free. Otporaš)

Nastavlja se. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub ožu 30, 2013 14:25 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960. (Prvi (1) dio)

Pere Tutavac
Dupuy 87 - Buenos Aires
Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo)

Poštovani i dragi g. Generale!

prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".

Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.

Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše misljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:

"Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....

Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.

Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...

Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.

Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.

Odani Vam Vaš Maks".

Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, nivčane strane) sam ne može.

Nastavlja se. Otopraš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned ožu 31, 2013 12:56 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960. (drugi (2) dio)

Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok" missli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime iskorišćavaju za pokriće...

Medjtim, fra. oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao. Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)

Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da "Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim) pravopisom Titovog izdanja.

Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome "gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga, doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti, pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se služe beogradske novine...

Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika.Onakovoga, kakav je bio prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući beogradsko novinstvo.

Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima. Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti hrvatski književni jezik."........

Što ovo sve skupa znači?...

Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu "originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...

Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u njihovoj moći, da me onemoguće!

Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao - pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski rodoljubi" mogli umalatiti.

Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika" ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.

Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara. Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".

Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time ćim prije javite, eda bi mogli pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.

Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.


P.s.
Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških "rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji. Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.

(Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi - nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Sve podvučeno je u tekstu pisma. Mo)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon tra 01, 2013 16:13 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
VJEKOSLAV LUBURIĆ
Adresa: DRINA, Apartado 5024. MADRID, Espana

Petorici prijatelja u Argentini, (Ovo pismo je bez datuma, ali po sadržaju je pisano 1962., mo)

Ovog časa dobih obavjest da je "DRINA" stigla na odredište za domovinsku odpremu, pa iako sam bio odlučio, da nikom ne šaljem, ama baš nikom, avionski, Vama petorici šaljem, i ne radi materijalnog efekta, jer u 12 godina "DRINE" iz Argentine nisam nikada dobio centa, a salo sam i Rdine i cenata. Posalo sam "NAPRIDKU" Dupuy 87, BUENOS AIRES ARGENTINA, "DRINU" u deposit, uvjeren da će Tutavac rado učiniti što može.

Izravno i redovnim putem šaljem novinama i ostalima, u zamjenu, a Vas molim, da obavjestite prijatelje, da "DRINU" mogu dobiti u NAPRIDKU. "DRINA" se nije nikada prodavala, ali ako za ovaj i Božićni broj ne dobijemo za stanoviti broj primjeraka po dva dolara, daljnje "DRINE" ne mogu biti ovakove. Tako smo odlučili, pa iako ne stavljamo cijenu, na prijateljima je, da daju razumiti, da sve ovo košta, a to svi znate. S druge strane nije pravedno da se troši dio kapitala dionica, vlasničtvo hrvatskih vojnika na one, koji "DRINU" žele imati, mogu pomoći, a neće. Ili nemaju interesa za "DRINU" a to isto nije grijeh, niti se ikome može predbaciti. Nu riječi moraju biti u skladu sa činima.

Božićna "DRINA" je u punom radu, a u pripremi za siečanj. To i mnogo toga. "DRINA" će izlaziti svaki mjesec, a u pripremi su četiri vježbovnika, priručnika, tri knjige, i posebni materijal za domovinu, koji nakon što stigne bit će dat i Vama. Ima letaka koje tiskamo u 100.000 primjeraka.

I to je sve samo PREDAVANJA ZA PRVI KORAK.Dok se ne svlada pripremna etapa za PRVI KORAK. A tri su koraka, koja treba svladati i to možemo učiniti. Svakako mene su mnogi gurali, da se pokrenem, i ja sam se mobilizirao, da tako dam primjer. Bit će mi savjest čista ako ne uspijem, jer ću sve pokušati.

Ima prijatelja, koji se zabavljaju mojim osobnim problemima i potežkoćama koja su nastala radi toga JER SAM POTROŠIO DIO IMETKA NA DOMOVINSKU AKCIJU a i sve što sam zaradio kao šef jedne trgovačke kuće, a ni to nije malo. Sada sam prešao na mobilizaciju, i obratiti ću se svima, pa tko pomogne dobro, tko ne, njegova stvar. Osigurana je suradnja mnogih i sa raznih bunjišta, posebno vojnika i starih boraca. Mnogi konspiriraju, neće da se zna za suradnju JER JE TO POTREBNO. Ali rad se koordinira i sliedi.

TRI NAREDNA MJESECA BIT ĆE ODSUDNA, jer je Beograd reakcionirao i o tome skoro, posebno,. Može (se) suradjivati anonimno, konspirati tko hoće. Ja sam tu, bez krune, koja mi tako nemože ni pasti. Netrebam osobno ni od koga ništa, a dajem sve. ALI MODERNA TISKARA u kojoj je ova DRINA NAPRAVLJENA STAVLJENA JE U SLUŽBU HRVATSKE. Trebamo suradnike, pomoći, suradnje, ideja i novaca. Glupo je misliti, da se bez novca može nešto učiniti, ali se dokazuje, da se mobilizirajući duh, krv i zlato može SVE i bez vanjskih pomoći - i hipoteka! Crnci, Alžirci nam daju primjer, ali ga nećemo vidjeti.

Sa Vama petoricom, anonimno, računam, na Vama je, da odlušite, dali da pobunu duha dovršimo i bunu pretvorimo u konstruktivnu akciju, ili ostajemo bundžije, koji ruše, a ne grade. Ustaša sam 31 godinu i ne trebam ničijega kadjenja, pa niti osobne benevolencije (osobnih usluga isl., mo), bilo bi glupo, kad bi ju trebao. MOJ SEKTOR ZATAJITI NEĆE. Organizirajte mi slanje publikacija iz Buenos Airesa. Ne dobivam niti revije na španjolskom, jedini je izuzetak NAPRIDAK. Bujrum!

Pozdrav. Maks.

Nastavlja se. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pet tra 19, 2013 00:26 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
general DRINJANIN
15.X.1962.

Dragi Pero!

Eto sijedim i jučer sam zaspao nad fasciklima, ali je manji. I sve nastavljam, a ako Bog da i dovršiti ću.
Evo gledam stvar sa Walterom Tomičićem. Ja sam njemu slao, kao i na 2.000 adresa svu "masovnu propagandu". On mi najednom piše čudno pismo, da neka ne šaljem jer ode u Airesa (Buenos Aires, mo), a tamo sve čita, jer je i on republikanac. Kakav je to način! Šta je htio? Nastaviti tamo, gdje je prestao "profesur"? Nema vremena. I ja zaradjujem kruh sebi i djeci. I radim na Drini. I pišem. I putujem. Ali ne stignem ni Tebi, ni Tugomiru, ni suradnicima odgovoriti. Šta dakle, da uzpostavljam jednu vezu sa kojom trebam pametovati.

Evo čitao sam pismo jednoga sa Salte, (ulica i adresa gdje se nalazi Dom Hrvatskog Domobrana gdje se Hrvati sastaju i gdje je uredništvo novine HRVATSKA, mo) koji je pisao Tugomiru kako sam pokrao od invalida 15.000 dolara! Dobro mu je, bogovski, odgovorio Tugomir!

Moram prekinuti. Hitno. Nastavit ću. Otporaš


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned svi 19, 2013 00:21 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Ova pisma sam jučer, 17 svibnja 2013., primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz zagreba Maje Pavelić Runje. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne istine, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato ih stavljam ovdje kao dio tih pisama. Otporaš

__________________________________________________ ________________________________________



1.

Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. - - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

Zlatno i jedino srce moje!

Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!

Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.

Grli Tebe i Vericu Tvoj
Milivoj







2.

Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

24. 5. 1945
Draga Zorice!

Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj
Drago







3.

Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

Draga i mila majko!

Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

Jure






4.

Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:

Dragi striče!

Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

Vaš Štefek





5.

Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...


30. listopada 1945 napisao je:


Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

Drago.






6.

Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana, četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:

Draga Kate,

Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše. Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit. Bog zauvik.

Ante







7.

Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili pronašli tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo stradao je dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih interesa, nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo pismo:

Dragi moji!

Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.
Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante

Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi
Ante, Jure Gadže, Ljubuški




8.

Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:


Draga Seko!

Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zadnji zbogom!

Vaš Ive




9.


Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši 38, Livno, poslao ovo pismo:

Sarajevo, 24. 1. 1946.
Dragi prijatelju Duško!

Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude! Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava posljednjih od svog neumrlog
Ivice Sučića.





10.

Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure, Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.

Draga Zdenka,

Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima
Tvoj Tomica





11.

Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948., u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je, kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:

Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)

Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.

Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj vjerne.

Vaš ćakan Mime


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon svi 27, 2013 22:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Domoljub 18th December 2012, 03:32

Otporaš, svaka vam čast! na trudu i na u****ošću u iznosenju ovih Maksovi pisama. Redevito čitan i pratin Maksova pisma. Ta pisma su izvor svake snage i svake izdržljivosti. Sinoć me je dirnilo pismo u kojem si iznija u onom članku kako je Ozna priseljivala sela u druga sela. Nešto san o tome čuja a ne znan puno. Raka si da ćeš taj članak iznijeti. Ja bi to želija pročitati, a siguran san da bi i drugi želili znati kako je to prije bilo.

Sretan ti Božić i Nova Godina!





Otporaš 18th December 2012, 10:07



(Poštovanom kolegi Domoljubu,

Dragi prijatelju Domoljub učinit ću vam tu želju te, kako sam već rekao, prepisati taj članak iz "Obrane" br. 107-108, strana 22, godina 1969. Poslije punih 43 godine od kada je ovaj članak napisan, danas, tjedan dana prije Božića 2012., biti će potrebno nešto nadodati uz ovaj opis, iz sjećanja tog slučaja koja me još i dandans drži. Nastojati ću biti dosljedan i vjeran originalnom opisu, a sve moje nadopune ću staviti u kurziv tj. kosim slovima i unutar zaporki.

I ja vama želim Sretan Božić I Sretnu Novu 2013 Godinu! Pozdrav. Otporaš.)





LJ U D I K O J I S E S R A M E S V O J I H D J E L A

NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA



Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom I njenim pučanstvom, od naše "braće" po bratstvu i jedinstvu - Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti I one nekadašnje "naše" janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije.



Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali "bratstvu i jedinstvu" svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji "braći".



Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza "oslobodjenja", bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj "braći" po "bratstvu i jedinstvu" u Beograd. Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na "bratski" i "ravnopravni" način.



Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u zagrebu. Sa malo komentara svatko će razukijeti zašto sve to.



Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa "našom braćom" Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno. Na tatarsko hapšenje I sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se "naša braća" već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara.



Poslije spomenutog "oslobodjenja" su "braća" Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd I to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali I potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za "bratstvo i jedinstvo" ispražnjivati Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški I bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju I odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.



Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu.



Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani "Kurilj i veliki".



Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku "braći" u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo - zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako I učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske "bande" kako sui h od milja nazivali janjičari. Za taj "delikatni" posao nije trebalo tražiti izdaljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani "Vencelo" koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969 godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani "Žerić". Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ I tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo). Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela u drugo, tj. izmješati sela.



To je bilo veoma teško i na****o. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno "narodni" sud i sudilo bi mu se takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti. To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu "bratstva i jedinstva", janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su "možda" nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvaranipo vise mjeseci i godina.



U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja. Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani "brko", gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.



Sve dolazi gore I gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi "DJEVOJKA DRINA" fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore - pljačkanje svega do čega se je može doći. Odredjeni su odkupi "narodnim vlastima". Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuriz su prozvali "banditom". To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo)

Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban "Dedo" pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojim ja kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su "narodne vlasti" misare zaustavljali I natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac otac je bio za istu stvar zatvoren I mnoge muke pretrpio.



Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih "bogovi" danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju. Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Mrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. "Braća" Srbi iz "bratstva i jedinstva" se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači "braća" Srbi I ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima.



Zato neka naši bivši "janjičari" osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa "bratstvom i jedinstvom", te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.



San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.



(Ovo je pisano prije 43 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja "OBRANA" koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri lip 19, 2013 22:32 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
IZJAVA SVJEDOKA O AKCIJI BOŽE KAVRANA
Piše: Stipe Šego
"DANICA" - Chicago, USA - Srijeda 14 travnja 1971.

( Stipe Šego 1913-1990, naravno Hercegovački Hrvat, bio u vojski HOS NDH, pripadnik sedme (7) skupine Bože Kavrana, uhićen u Mađarskoj u prosincu 1947 godine, bio u zarobljeništvu u sovjetskoj Rusiji do 1956., živio u Chicagu, bio vrlo aktivan u hrvatskim nacionalističkim gibanjima; na izjave Marija Polića "Od Mostara do Bleiburga" koji su izlazili u "Hrvatskom Glasu", Stipe Šego je odgovarao SVJEDOCI GOVORE u novini "OBRANA" 1966. Pošto ovaj opis Stipe Šege - kao svjedoka - iz novine DANICA daje neke nama nepoznate detalje iz te Bože Kavrana Akcije, mišljenja sam da bi ovaj opis trebao biti uključen u PISMA MAKSA LUBURIĆA, tim više što je 1956 godine u Barceloni, Španjolska, Hrvatski Narodni Odpor pokrenuo sudski proces u obranu poručnika HOS-a Srećka Rovera. Na tom procesu su bili razmatrani mnogi u to doba dostupni materijali koje su iznosili tada još živi svjedoci mnogih dogodovština i mnogih događaja, te na osnovu iznešenih činjenica, puručnik Srećko Rover je oslobođen svih mogućih krivnja. Molim zainteresirane da pregledaju pisma koja se odnose na taj proces o Sreću roveru. Moja opaska, Otporaš.)


U listopadu prošle godine došao je u Chicago poručnik H.N.Odpora za Australiju g. Srećko Rover. On je došao na poziv drugih dužnosnika Odpora iz Sjedinjenih Država, da bi što bolje uskladili rad u organizaciji.

Kako je nepobitno dokazano nazad 15 godina, da Srećko Rover nije bio kriv u Akciji Bože Kavrana, kojom je prigodom došlo radi toga do razilaženja između generala Vjekoslava Luburića i dr. Ante pavelića, uza sve to nakon 15 godina od toga događaja, neki ljudi još i danas postavljaju pitanje o sudjelovanju Srećka Rovera u toj Kavranovoj akciji. Istina je, da je u ovom slučaju najgore to, što ljudi o tome stavljau pitanje, najmanje znadu, kako je ova akcija počela i dalje se razvijala.

Neprijatelj i te kako ima interesa ubacivati sumnjičenja i svađu među nas, jer je lažna propaganda najuspješnije oružje u komunizmu. Zato je potrebno upozoriti čestite Hrvate, da ne nasjedaju komunističkoj lažnoj i štetnoj propagandi.

Kako sam bio jedan između prvih organiziran (sedma (7) grupa, mo) u Kavranovu akciju, te mi je dužnost dati slijedeću izjavu o toj akciji.

Još 1945. godine počeli smo se organizirati za tu akciju u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji. Kako sam već bio poznat s bojnikom Ljubom Milošem (Ljubo Miloš i Maks Luburić su rođeni rodijaci, sinovi dviju sestara, mo) i bojnikom Antom Vrbanom, još u Hrvatskoj, jer smo sva trojica služili u Ustaškoj obrani kod generala Luburića. Kao takovi dogovorili smo se povratiti se nazad u Austriju a iz Austrije u Hrvatsku. Na 17 ožujka 1946. prebacili smo se u Austriju. Uzelo je skoro više od godinu dana, dok su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku. Ja nisam otišao među prvim skupinama zbog toga što sam slomio ruku.

U mjesecu studenom 1947 stigao sam u bazu Traum Feir. Ta baza služila je za sakupljanje grupa, koje su imale ići u Hrvatsku. Tu sam našao Antu Zubića, Tomu župana (osobno sam poznavao ovog Tomu Župana i svu njegovu obitelj. Živio je u Sacramentu a ja u San Franciscu, Californija. Mnoge stvari mi je pričao i kako se je borio u hrvatskim šumama sve do konac 1948 god., mo) i još par radnika, koji su opskrbljivali bazu. Ova dvojica imenovanih, Zubić i Župan, još su živi i nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama.

Moja skupina krenula je na put 18 siječnja 1948. (Ovdje treba spomenuti i knjigu Ivana Prusca "SPREMNI DATI ŽIVOT ZA HRVATSKU". Ja ovu knjigu posjedujem u kopiji, možda i kopija od kopije, s početkom stranice 94. Sve stranice do 94 fale, osim na prvoj stranici slika Ivana Prusca u vojničkoj odori. Slika je vrlo mutna zbog mnogih kopiranja, ali je ipak vrlo uočljiva. Na stranici 321 pisac navodi da su u grupi sedam (7) bili: Murat, ustaški nadporučnik, Ante Vicković, ustački poručnik, Stipe šego, ustaški zastavnik, Marijan Orlić, ustaški poručnik, Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica, čijih se imena ne sjećam. Ova grupa je pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Stipe Šego govori o mjesecu siječnju 1948., dakle neka dva mjeseca razlike. Moja opaska.) Išlo se je preko Mađarske. Kako je mnogima već poznato, da su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku u srpnju 1947., a kako sam gore naveo, da je moja skupina išla u siječnju 1948., te kada to sravnimo s prvom skupinom i mojom, onda imamo 5 mjeseci razmaka. Tako da 18 siječnja 1948. Rover se nije pojavljivao u bazi niti je tko u bazi rekao jednu samo riječ o njemu. Baš je ovo taj glavni ključ, da sve da je i bio, Rover nije mogao naškoditi organizaciji. Jer je sve bilo u partizanskim rukama, dok je Rover još sjedio u Italiji.

Kada pogledamo sudbinu onih nekoliko vodića, koji su izgubili svoje živote u poslu ove organizacije, a to su Josip Brend, Nimec Zlatar, Cvitković i Krajinović - ova dva posljednja vodili su moju skupinu - i Cvitković je ubijen u Mađarskoj, dok je Krajinović umro u Moskvi od ruskih kundeka - onda će nam stvar biti jasnija. Đuro Krajinović pričao mi je da je on vodio prvu skupinu koja nije imala nikakve veze s Domovinom.

Kada analiziramo knjigu Gordana Vukovića "Akcija Gvardijana" i knjigu Ivana Prusca i ostalih preživjelih učesnika te akcije, onda se može čisto zaključiti da je prva skupina stigla daleko u unutrašnjost Hrvatske i tek tamo pala u ruke partizana.

Kako je prva skupina nosila radoi stanicu, ona je pala u ruke partizana skupa sa šifrom. Da Miloš i Vrban nisu odali šifru partizanima, onda se ne bi ništa dogodilo ostalim skupinama. Drgu je kardinalnu pogrešku napravilo vodstvo u Austriji jer nije nikada dobilo niti jednog čovjeka nazad sa terena, nego je stalno nasjedalo partizanskim lažima. Pred moj odlazak došao je k nama u bazu pok. Božo Kavran. I noćio s nama. tada sam imao priliku s njim razgovarati. Pozvao je mene i vodića na šetnju. Dok smo šetali izvadio je jedan komadić papira i rekao vodiću, da pošalje jednog čovjeka iz prvih skupina (tj. iz domovine nazad u bazu, mo) jer da su mu se ispričavali da nitko ne zna madžarski a put vodi kroz Madžarsku pa bi mogao stradati. Meni je dao jednu vojnu kartu s posebnim oznakama i rekao mi, da to ne smijem nikome pokazati, nego zapovjedniku, kada dođem u šumu.

Vratimo se opet natrag na Srećka Rovera iselio u Australiju poslije tog nesretnog slučaja. Rover je nastavio dalje raditi na organizaciji naših ljudi u Australiji i Oceaniji. General Luburić se međutim naselio u Španjolskoj, a Ante Pavelić dao mu ovlast da vodi njegove sljedbenike svugdje u emigraciji osim u Argentini. Tada je general Luburić imenovao Rovera povjerenikom za Australiju i Oceaniju. tako je to trajalo preko 7 godina nakon neuspjele Kavranove akcije. kada se je godine 1955. Ante pavelić morao sakrivati od argentinskih vlasti, onda je profesor dr. Andrija Ilić tražio od Rovera novca za pomoći dru. Anti Paveliću, i da Rover pošalje novce preko prof. Andrije Ilića. Rover je odgovorio prof. Andriji Iliću da je on slao novac prije preko generala Luburića i da će i dalje tako raditi. Ako bi se što dogodilo gen. Luburiću, onda bi Rover slao novac preko dr. Džaferbega Kulenovića.

U to vrijeme još je izlazio mjesečnik "Izbor" u Argentini, koji je pri kraju svoga opstanka počeo pisati protiv svećenika i Katoličke crkve. Mjesečnik je uređivao i izdavao predratni iseljenik Josip Subašić, koji je prije rata u Argentini bio integralni "Jugoslaven". Da stvar bude još bedastija, Ante Pavelić je odobrio ovakovo pisanje "Izbora" i tek tada se je počelo Rovera optuživati, da je kriv za neuspjeh Kavranove Akcije. Srećko Rover tada se je obratio na sve preživjele učesnike Kavranove akcije s jednom okružnicom, u kojoj je tražio, da svaki od njih dadne izjavu u vezi Rovera i Kavranove akcije. General Luburić i Rover zatražili su čak, da se osnuje sud, koji će osuditi Rovera, ako je kriv. (I uistinu taj je ČASNI SUD osnovan i proces održan u Barceloni, Španjolska. Tiskana je posebna knjižica DRINA br. 1-3 travanj 1956, God. VI. u kojo su iznešeni razlozi sazivanja ovog ČASNOG SUDA. Mo.) Kako protivna strana nije pristala na ovakav nepristrani sud, naravno da je izgubila. Istina je, kako svatko lako može vidjeti, za sve su to bili krivi novci. Da je Srećko Rover poslao profesoru Andriji Iliću novac, nikada mu se od ovoga ne bi bilo ništa reklo. Srebrenjaci su po srijedi. (Teško je danas reći jeli ili nije Stipe Šego, kada je ovu izjavu pisao 1971 godine, mislio na Judine trideset (30) srebrenjaka, mo.) Ta je "afera" potresla HOP do temelja, jer su ga napustili ponajbolji od najboljih. Tada su se pojavili razni letci, optužbe...i sve što ne valja. Na jednoj strani general Luburić, Džaferbeg Kulenović, Rover i ostali, a na drugoj okolica Ante Pavelića. Nitko drugi nego naš zajednički neprijatelj nije imao koristi od ove naše zajedničke tužne svađe.

Ovom prilikom želim prigovoriti vodstvu akcije Kavran, zašto nikad nije dalo u javnost svoju izjavu o toj tragičnoj akciji. Postrojnik dr. Lovro Sušić, ministar dr. M. Frković, ministar dr. Mehičić spadali su u to vodstvo Kavranove akcije. Oni su imali cijeli arhiv o toj akciji i nisu nikada dali nikakvu izjavu o toj našoj tragičnoj akciji.. Istina, Mehičić je nazad nekoliko godina umro, ali ostali dok su još živi, trebali bi o tome nešto napisati da ne ode s njima u grob.

Z A K L J U Č A K

O Srećku Roveru mjerodavan sud dati samo oni koji su sudjelovali u akcije Bože Kavrana, jer oni najbolje znadu, kako su se događaji odvijali u ovoj organizaciji. Mi svi preživjeli sudionici te akcije znamo, da Srećko Rover nije kriv. zato hrvatska poštena i rodoljubna javnost ne smije nasjedati neprijateljskim lažima. Neprijatelji bi htjeli pod svaku cijenu kompromitirati Srećka Rovera, jer im on smeta od svojih mladih dana. Srećko Rover postao je u svojoj 18 godini života ustaša i revolucionarac. Još za kraljevske Jugoslavije kao mladić prolazi kroz beogradske zatvore radi svoje ustaške djelatnosti. S poznatim hrvatskim rodoljubima, pa i samim Božom Kavranom, gnjio je kao mladić po jugoslavenskim zatvorima radi svoga rodoljublja.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Srećko rover služio je kao časnik u Crnoj Legiji i u njoj postao pobočnikom legendarnog hrvatskog junaka Jure Francetića. Komunistička Jugoslavija optužuje ga radi njegove rodoljubne djelatnosti u Australiji. Srbo-komunistička Jugoslavija poslala je i ubojice na njega u Australiju, ali Rover svojom vještinom i hrabrosti uspjeva izbjeći smrti, iako je dobio nekoliko uboda od noža. (Ovdje se radi o pokušaju atentata na Srećka Rovera u Melbourne-u 12 listopada 1966. Tko je pomno pratio i čitao PISMA MAKSA LUBURIĆA mogao je tu u tim pismima pronaći i pimso(a) Maksa Luburića u kojima on ističe da su mu neli iz Australije javili da se je to radilo više o nekoj osobnoj stvari, nego li nekom političkom ili neprijateljskom pokušaju ubojstva. Nadajmo se da će i ova stvar postepeno izići na čistac, mo)

Ovo je samo jedan mali isječak iz života i rodoljubnog rada Srećka Rovera. Nadam se, da će ova moja Izjava i osvrt na akciju Bože Kavrana osvjetliti neke nepoznate ili manje poznate činjenice u aferi Bože kavrana.

Stjepan Šego,
2717 S. Princenton Ave.,
Chicago, Illinois 6o616
U.S.A.

Nadolazći opis će biti Okružno pismo Ivana Prusca o ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "I0. TRAVANJ". Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet lip 20, 2013 20:04 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA

(Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je je izdalo društvo "UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE" iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Otporaš)



"ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVANJ"

Nakon izlaska knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta "10 Travnja", koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povušenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadstavnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije "10 Travanj" u zagrebu.

Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani "Lojzek", bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u "PISMA MAKSA LUBURIĆA" o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom "Slovenija", vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom "Madžarska" vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal "Madžarska" i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara.

Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala "Madžarska" ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

Istina je, i to posve itvrđena, da Rover nije preveo Božidara kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo "Do znanja", koje je upućeno povjerenicima Hrvatskoh oslobodilačkog pokreta o poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. ( U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo)

U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo)

Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbira, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

Što se tiče Roverova "izdajstva" u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno načistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo)

Za sudbinu pokreta "10 Travanj" tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti jeoš nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom "Domovina-emigracija".

Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom ("Madžarska"), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA". Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

I. PRISAC
Siezenhiemerst. 155
5020 SALZBURG, Austrija.

(To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije "10 Travnja". Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto srp 02, 2013 18:38 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
general DRINJANIN
15.X.1962.

Dragi Pero! (Pismo je pisano Peri Tutavcu u Argentinu, mo)

Eto sijedim i jučer sam zaspao nad fasciklima, ali je manji. I evo nastavljam, a ako Bog dao i dovršiti ću.

Evo gledam stvar sa Walterom Tomičićem. (ne znam tko je ovaj, mo) Ja sam njemu slao, kao i na 2.000 adresa svu "masovnu propagandu". On mi najednom piše čudno pismo, da neka ne šaljem jer ode u Airesa, a tamo sve čita, jer je i on Republikanac. kakav je to način! Šta je htio? Nastaviti tamo, gdje je prestao "profesur"? Nemam vremena. I ja zaradjujem kruh sebi i djeci. I radim na Drini. I pišem. I putujem. Ali ne stignem ni Tebi, ni Tugomiru, (Ovdje se radi o Stjepanu Fištroviću-Sabolović, bojniku (Tugomiru) HOS-a NDH koji je napisao knjigu HRVATSKA U BURI I OLUJI. Ova knjiga je najprije tiskana na španjolskom jeziju u Peru 1958 godine s naslovom: Y MANANA...QUE SERA ?, a za Deseti Travnja 1973. godine Pero Tutavac, Bilić, glavni i odgovorni urednik povremenika novine na čistoj hrvatskoj ikavici NAPREDAK, ju je tiskao u vlastiroj nakladi, na spomen i uspomenu pok. njegovu prijatelju Stjepanu Fištroviću-Sabolović, bojniku Tugomiru. Mo), ni suradnicima odgovoriti. Šta dakle, da uzpostavljam jednu vezu sa kojom trebam pametovati.

Evo čitao sam pismo jednog sa Salte, (Salta je ime ulice gdje je bila službena adresa Hrvatskog Domobrana i uredništva novine HRVATSKA, mo), koji je pisao Tugomiru kako sam pokrao od invalida 15.000 dolara! Dobro mu je, bogovski, odgovorio Tugomir! Poslao sam mu odgovor. Nikada se ni dotakao nisam stvari invalida, baš zato, jer sam znao za pljačku. Ali nisam nikada mislio, da će meni trpati stvari, što su, kako su rekli kod nas "izili" i u "fond borbe" za.......Odgovorio mu je Tugomir, a znajući Tebe i Tvoju dialektiku, netrebam se bojati, jer vidim, da ih poznate. Ja ih samo sažaljavam, a kad bih mogao, kad bih bio blizu, onda bih mu rekao: kurvin sine, lani sada!

Dakle načelno: neka pljuju. Ja sam odgovorio u ovoj Drini (DRINA br. 10/11/12/ 1962., mo) načelno, gospodski. A ti lupi pomalo. A Tugomir piše godspotski, ali odlučno. Tako mene ne zanimaju takovi. Ni svadljivci, koji jedva čekaju da se izgrizu kao crveni mravi. S time sam dovršio stvar Ealtera. Tamo je zapovjednik Tugomir, ako šta hoće, neka govori njemu, ako hoće Tebi, a ima nas još tamo. I ako hoće Oršanić (Prof. Ivan Oršanić predsjednik HRS, mo) neka veli Tugomiru, neka veli Eriću, neka Roveru. meni je pravo. Nu neka ne čekaju da trošim moje vrieme na to. Sada zaista ne mogu. Dakle ostanimo pri tome: gdje vidiš da možeš u Napredku, udri. Gdje ne, reci. Gdje možeš i uvijek dogovoreno sa Tugomirom, pisma. sastanci. A gdje je potrebno, pisati ću, kao Vukoji.

I to se odnosi na sve druge Republikance. Ja sam bio dobar sa gospom načelnika slobodnog kraljevskog glavnog grada Zagreba. Nu ako je i on za to da se grizemo, jok vala! Pokušaj, govori s njim. Inače dolaze vijesti o izjavama Oršanića, koje su kao i prije. Negativno za vojsku, katastrofalno za mene. I šta? Šta je to prema diki nebeskoj! Tako, eto, pa ti uredi Tvoje držanje u pogledu mene.

VUKIĆ I JURKOVIĆ se osvećuju, jer im nisam dao moj podpis za POD****O DRUŠTVO, gdje je trebalo uplaćivati... U to se nedam. Mogu radi mene šta i kako hoće. Vukić (Ante Vukić iz Njemačke, mo) je fakin, ako nije šta gore, a Jurković je bolji, ali je bijeda u svakom pogledu. trgovati sa političkim programima, revijama, itd. i kupiti i zardžati upisninu. To im je specijalitet. I unijek na 3-4 čovjeka. Neće daleko Oršanić sa njima. Naj im bu.

Inače: Oršanić je moje pismo, koje sam mu osobno pisao i govorio o Vukiću ovome poslao. Toliko da znaš, jer mi je Vukić doslovno citirao sve što sam napisao Oršaniću. Ne vjeruj. Sada imaš razloga nakon stvari sa Josom. (Jozo, Josip Marković, nekadašnji i bivši urednik novine HRVATSKA, mo) Jedna je to škola.

Ne dobivam Slobodnu Rieč. Pa neka ide upm.

Štiru daj sve Drine. Šaljem ti kopiju pa te molim, da ju prošitaj i uništiš. On je stari moj suradnik i ne bi mu bilo drago, da zna, da sam ti poslao kopiju. On je vrlo razdražen i osjećajan. Inače vjerujem da neće išta učiniti, osim ako bi mu dali vodstvo Vojske. Tko to može učiniti? Neznam. Svakako drži vezu. On je zaslužan za stvar, stari je i dragi prijatelj.

Ilija Jurić nije onaj koga oba tražimo. Nemam adrese, ali mi vele, da ga nema. Ne znaju. Nastavi tražiti. Majcen: ne mogu ništa tiskati ni da plati u dolarima, ni u rublima.

Tvoje stvari ću preporučiti, odkupiti, rasprodavati, prisiliti, da kupe, šta god hoćeš. Ali sada ne mogu ništa tiskati. Moram još ići u druge tiskare. Spremam mnogo toga, ako ne zapne radi para, bit će svašta.

Dobio sam kopije pisama ostalima na sektorima. Dobro. Nastavi. Prema onome mom pismu, koje vidim da ti se svidilo, pa si i drugima vadio dijelove o stvaranju KRUGOVA. Jedno je potrebno: voditi brigu o ljudima., periodično im dati nešto. Na Tugomiru je, i na Tebi posebno za Aires i Argentinu da izkoristite dogadjaje i bilo u listu, bilo u vezama, date verziju, koju mi želimo i trebamo.

Od komunista trebamo mnogo toga naučiti. Oni stalno ganjaju ljude, daju im nešto, obradjuju svaki dogadjaj. Ni Tugomiru ni Tebi ne fali umjeća u dijalektici. Sve je onako, kako nama konvenira. Sve treba tako prikazati. Ti se specijaliziraj u JAVNOJ PROPAGANDI, jer i tako imaš novine. Nije isto tehnika javne kao tajne propagande, pa pogledaj medju prijateljima, koga imaš u Salti, za interpretaciju. Imamo tamo prijatelja i kada bi Hefer znao, nebi spavao. A radi Šćepe, (Stjepan Barbarić, mo) on je u klapi, i dok mu ne bude kao Markoviću, (Josipu Markoviću kojeg su izbacili iz uredništva novine HRVATSKA i tako pao u nemilost među HOP-ovcima, mo) neće se opametiti. Nu slijediti će sudbinu ostalih urednika Hrvatske! Meni ga je žao. Bilo smo kao djeca suborci u Orlu. Ali eto, on ode svojim putem, pa kao Cigan, kada se vlasti domogao, objesio Ćaću. Oni su mene htjeli objesiti! Ipak sam više očekivao od braće Barbarića.

Eto, ja ću siediti dok ne ispraznim fascikle. Naići ću još na stvari, koje želim komentirati.

Inače: radim na letku kojega ću tiskati u 100.000 primjeraka, i kojim namjeravamo DRUGI KORAK, tj. psihološki rat. Nova DRINA je namjenjena KRALJU HUSEINU i već ima 230 stranica, i dvije Tvoje za napredak i knjigu. Ima dekreta, arapskog teksta, slika moja sa arapskim tekstom, Kraljeva itd. itd.Ta donesi svašta a najviše stručnog štiva.

Prati tisak i pošalji avionski sve što misliš da trebam znati. HRVATSKU ŽELIM DOBIVATI KAO I GRUDU. Predplati se na način kako hoćeš, i sve brojeve šalji, posebno Grude. (HRVATSKA GRUDA je časopis kojeg je uređivao bojnik Josip Biošić, mo)

Svakako mi javi stvar sa Josom kako se razvija. Nevjerujem u ovakvim slučajevima, jer vidim, da tu obraza nema. Škola je poznata, gdje se nikog i ništa ne rešpektira.

Ja sam dobro, zdravo, kao i obitelj., djeca, i velika djeca. Živko vasilj i Željko Bebek. Rade obojica izključivo na sektoru MLADIH I EVROPE. zadovoljan sam sa obojicom. Čim mognem dolazi i još jedan. (Za sigurno se ovdje radi o Dru. Miljenki Dabo Peranić, jer sam upoznat s ovim potezom, mo) Inače su stvar DRINE preuzeli administrativno i tehnički, a ja nadzirem i pomažem. Grli Tebe i Tvoje odnai Ti Maks. Podpis plavom olovkom Maks.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned srp 07, 2013 17:03 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Otporaš 27th December 2012, 09:13

General DRINJANIN
31.X.1962.

(Ovdje, prije početka pisma, što ću staviti između navodnih znakova, general je iznad naslova pisma napisao olovkom plave boje, mo)

“Dragi Pero!
Evo Vam obojici pišem odjednom i učini kako najbolje znaš i možeš dogovoreno sa Tugomirom, sve obazurući se na viku i podlosti jednih i drugih. Ide sve u redu, planski i treba izdržati. Šalji mi avionski sve što o njima izidje tako oko Tebe. Tvoj Maks.”

Dragi Tugomire! Dragi Tomica!
Evo pišem Vam obojici odjednom u nekim načelnim pitanjima, o kojima ovog časa treba nešto reći.

1.Vijeće. Izjava prof. Oršanića i Dra. Jelića, kuda god su prolazili (ostavili,mo) su vjerne slike njih samih: antimilitaristički raspoloženi, straničari, grupaši, što su uvijek bili. Sada će nastojati sa pomoću Vijeća svoje stranke oživiti. Meni se nije javio ni jedan, niti pismeno, a kamoli da bi došli kako su rekli u New York-u. Poslao sam viteza Pjanića puk Batušića, da pitaju Jelića šta i kako misle, jer eto postao je “veza za domovinu”. Nema Jelića. Otišao u Berlin. Bio sa Oršanićem i Vukićem, onim aharom što je mene napao u “Rakovici” (Časopis Hrvatske republikanske Stranke; izlazio povremeno, mo) kao uvod u saborovanje sloge. Napao pukovnika Babića. O meni pisao na način, kako to obično Titove novine pišu. Jelića su ostavili Dr. Mate Frković, Dr. Buć, Radan i cijelo Izvršno Vijeće. Jelić se pomoću advokata i suda dao postaviti KOMESAROM u svom Odboru, čiji je predsjednik. Oni sada izlaze sa novinama protiv Branka. Nastavak dakle stvari sa Varošem, Draganovićem itd. itd. itd. To je sranje u tri čina, i sada su kod trećeg. Da nije bilo Viteza, koji je primirio ljude, dobili bi bili batina od HOP-a. Zato smo dobri, da ih čuvamo od batina HOP-a, da im dajemo punemoći, šaljemo telegrame, itd. A oni ostaju što su bili: stranačari. Nepopravljivi, pokvareni, truli, i još jednom mi smo pokazali snagu, stegu, red, ljubav za slogu, a oni su pokazali svoju bijedu. Nu nećemo ih napadati. Ja ću u tom pravcu dati za javnost, kada sazrije. Do tada: ni rušiti, ni kuditi, ni hvaliti. Mi ćemo ih suditi prema djelima. Oni će pokazati šta su sami, kao HOP i HSS. Jelić je ostao sam. Šta ima oršanić, to ćete vidjeti. Misle da sun as preveli žedne preko vode i hvale se. Prevarili su se, kada sun as prevarili. To je eto naš stav. Budite oprezni sa tim lijama, da Vas ne navuku na izjave I pisma, koja bi onda oni uzeli kao dokumente, da rušimo slogu. Ono isto što sam I svoje ime pisao Tugomiru. Interesantno: vele da je Oršanić postao antimilitarist zato, jer su ga smjenili sa vodstva kolone, jer bio prodao šećer Talijanima. To je bilo u Modeni 1945. Dakle tu smo. (Ovo što ovdje kaže general Drinjanin bi trebalo povijesno ispitati. U Domovinskom ratu 1991/1995 to su prozvali “Ratni profiteri”. O ovom slučaju se malo danas zna. Ubjeren sam kada povjesničari budu o ovome pisali, oni će u detalje i tančine pronaći o čemu se radi. Mo) Naljutio se na vojnika, kao onaj professor, kome je jedan poručnik oteo curu, a on (zato, mo) postao antimilitarist. Za sektor “vojnički humor” (U izdanjima Drinapresa DRINE bila je jedna rubrika “VOJNIKČKI HUMOR”, na to je sigurno general mislio, mo) Žao će mi biti onih, koji će se razočarati.

2. Rover je počeo sa reorganizacijom snaga Odpora u Australiji. Pisao sam mu sve. On je isto vjerovao da se ove politikante može smatrati ljudima. Australija će brzo biti KULA ODPORA KAO NIGDJE. Sigurno. (Povijsti radi treba ovdje spomenuti da je nepunih devet mjeseci kasnije, od nadnevka kada je ovo pismo pisano, skupina od devet (9) mladih hrvatskih revolucionaraca je došla iz Australije u Hrvatsku boriti se protiv Jugoslavije a za slobodu hrvatskog naroda i za obnovu Hrvatske Države. Za ovaj podhvat najviše je bio okrivljen Srećko Rover, Pročelnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Oceaniju. Mo). Pero, ima tamo dobrih naših dečki, koji će pomoći Napredak.

3. Čudo je to jedno sa letcima koje izdaju “ustaški časnici” slično. Nakon što se je Jose sjetio da me “rehabilitira”, evo vidim sada, da i oni odjednom govore o general Luburiću. Prije se čestitali Poglavniku “da me je udesio”. I sada tajne letke, tajne podpise, itd. Bili Vi meni mogli reći tko su ti “skupina časnika hrvatskih oružanih snaga” koji pišu kako smo im govorili iz toplih generalskih uredovnica i uglednih min. fotelja. To je zajebavanje nekih partizanskih agenata, to je njihov stil. Sada govore o Ustaškim Načelima, a gdje su bili kada je grmilo i kada su padali “utemeljitelji” i divljao gazda Jose i slični? Ja ne vjerujem u takva društva. Vodite računa o tome. Potrebno bi bilo da Pere napiše u Napredku, da se nikada neće ništa pametna učiniti tako. Daju izjave, povlače ih, nude se, itd.

4. Trebao bi bojnik Tugomir tiskati šapirografirani letak, pa da ga Pere razdieli u Argentini, u kojem treba kazati, da ako zaista časnici i ustaški prvoborci nešto hoće, onda treba prestati sa tajnim letcima, jer ozbiljni ljudi sve to stavljaju na račun UDBE. Može to i Pero donieti u Napredku i time dati izjavi Tugomira autentičnost. Možete reći da je to moja poruka, i da je to logično. Zato se u HOPU nikada nezna da li je nešto iz Udbe ili iz vodstva. ODPOR I VOJSKA NIKADA NEĆE TIM PUTEM. Tko se smatra časnikom neka ima petlje, pa rekne šta misli. To je komotno pljeskati Heferu, namigivati gazdi Josi, ofirati Maksu, i čekati “kaj bu” i vikati “Merhaba (tako se muslimani između sebe pozdravljaju, mo) čaršijo na sve četiri strane”. Zato Udba ima prste u svemu, i zato se optužuje poštene, a onda se ne zna ni tko je muško, ni tko je žensko, ni tko je kurvin sin. Učinite to pametno i na triezan način. Dakle proširiti poziv Tugomira I tiskati ga radi autentičnosti u NAPREDKU. Da joj se da vise autentičnosti ove i moje poruke:

“ Poruka generala Vjekoslava Luburića, zap. II. Ustaškog Sbora, člana Glavnog Stana Poglavnika i Povjerenika Glavnog Ustaškog Stana, zapovjednikom USTAŠKE OBRANE I USTAŠKE NADZORNE SLUŽBE / navesti to sredjeno radi onih koji vele da su Ustaše / :

“ Dobivam iz Argentine letke, pisma bez podpisa, okružnice sa raznim neodredjenim podpisima, kao Ustaški boric, grupa časnika itd. Takove poruke nemaju nikakve vriednosti, jer smo apsolutno sigurni, da neke od tih “poruka” itd. izlaze za račun UDBE. To dokazuju i izjave raznih hrvatskih centara, koji od vremena do vremena ustanove, da “neprijateljski agenti” sire takve i takve vijesti. Sve je to čudno, posebno pak činjenica, da ti agenti imaju kompletne adresare nekih novena i organizacija. Zato jednom za uvijek dajem načejnu izjavu, da ovakove poruke nemaju pozetivne vriednosti, jer fali ime podpisnika i hrabrost onih, koji daju izjave, iako su autentične, postaje problematično u očima svih iskrenih ljudi, koji zaista žele da se stane u kraj komunističkim makincijama. Ako netko veli da je Ustaša i k tome časnik, onda treba podpisati što veli ili napiše. Treba staviti ime i adresu. Tako će se znati kada izadje jedan letak, da li su ga napisali naši ljudi, pa makar bili i raznih ideja, i neće se sumnjati u svaki nepodpisani letak, da je djelo Udbe. Posebno je za osuditi da stranke, ljudi i organizacije koje imaju javne novine, adresu i pečate, tiskaju letke i onda ih se odriču.
Madrid, 31. X. 1962. general Vjekoslav Luburić v.r. “

5. Stvar Jose prepuštam Vama tamo. Pisao mi je opširno i nastoji uvjeriti me, da nije autoizigrao Peru itd. Tugomir mu je dobro odgovorio. Moj stav je jasan i to sam Vam dostavio. Nemože se ovako napried. To nije nikakav saveznik. Ostaje načelno: mi nikom ni niečemo pravo. Neka Jose svoje brani. (ponavljam da se ljudi prisjete da se ovdje radi o Jozi/Joso Markoviću, koji je prije bio glavni i odgovorni urednik novine HRVATSKA, mo) …Kako ste vidjeli i kod njega i kod Oršanića: pokvarena škola, bez učitelja, nema dobrih učenika. Mi idemo drugim putem.

6. Kakos am rekao Rover je vjerovao donekle, kao i Vi tamo, kao svi. Nu Rover je iz naše škole, i netreba se bojati. Nas je sve lako prevariti, jer smo voljni vjerovati. A kad se razuvjerimo, onda neće biti lako opet preuvjeravati. Slično je i u Evropi. Sami se zagadiše, mi ih ne trebamo gaditi, ali ni prati. Gledajmo na mladost. Na budućnost, a pustimo političke starce, kao i Mačka, da umru. (Čitao sam negdje, ne sjećam se više gdje, da je dr. Vladko Maček uvijek ispravljao druge kada bi o njegovu prezimenu govorili, da se ne kaže “Mačeka” nego “Mačka”. General je sigurno mislio na dra. Mačeka kada je rekao “Mačka”, mo)

7. Da, moramo regulirati stvar novinstva. Ja čekam ovog časa neke stvari, a plan je stvoriti novinsku agenciju. Niste autorizirani objaviti sliedeće, ali Vam za orientaciju dajem: ponudio nam se je prof. Dr. Murgić. On je stari pravaš, stari gospon, govori perfektno njemački, španjolski a možda još šta. Bio je imenovan nekim viećnikom HOP-a, ali se nije primio. Uredjiva Jelićeve novine, ali neće da sliedi. (Neće da slijedi jelićeve ideje, mo) Nudi se uz povoljne uvjete. (Ovo pismo je pisano 31.X.1962. a prvi broj OBRANE, glavno glasilo HNOdpora, je izišao točno na Novu Godinu 1963., dakle 1 siječnja 1963. General je već tada, kada je pisao ovo pismo, imao na umu pokrenuti novinu. I zato ovdje govori ovoj dvojici kojima je pisao ovo pismo da još nikome ništa o ovome ne govore, jer je bio u dogovoru s prof. Murgićem oko pokretanja novine OBRANA, mo)

Jas am mislio ina tiskanje našega dragoga, buletina itd. Nakon povratka iz Madrida reći ću Vam sve. Svakako Pero je prvi.

“Napredak” ćemo podržavati i veseli me, da je i Tugomir dao svoje. Mi nismo egoisti i otvoramo puteve. I moći ćemo računati sa ljudima. Imam plan kompletan za odsjek 6. A o odsjeku 4. i 5. Čitat ćete u Drini pobliže. Imam i osobnih ponuda kao i suradnika. Nadam se riješiti i to pitanje. Mi ćemo 1963. Godine već u početku biti u stanju realizirati mnogo toga. Dotle: snaga je u nama, i mi smo u stanju sami doći do stupnja, kada ćemo izgledati nešto. Tada ćemo imati prijatelja i pomoći, prestiža i svega. Dakle: stvar je u studiju i vodi se računa o Peri. Sada smo nagarili i valja s nama izdržati ili pod ledinu. Kod nas nema odobravanja, zahvaljivanja, povlačenja, odricanja. Najbolje osiguranje života je borba i žrtva i onaj naprama nama ima samo jedan život. Pa kada vidi da i njegova koža ide na pazar nemože mirno gledati. Tko bježi pruža bolji cilj. (Ovu izreku treba analizirati. Ja bih to analizirao ovako: tko bježi lakiše ga je pogoditi…mo) To važi i u prenešenom smislu. I na svim poljima. Pero može samo s nama napried.

8. Jurković Franjo je iz Engleske i nebi bio loš, da nije sa Vukićem. Vukić je bivši vodnik ili zastavnik, koji je u emigraciji u HOPU “doćerao do satnika”. Htio je da mu ja dajem naloge mimo zapovjednika Pjanića I Glavara stožera Batušića. Htio je da mu napišem dozvolu za stvaranje društava i ubiranje “pologa”. Rekao sam “njet”. I povampirio se, ponudio Oršaniću i sada tamo laje. Jurković je sredjeniji, ali i neaktivniji. Dakle nije rieč o Blažu Jurkoviću, kako mi piše Tugomir.

9. Dekret sam Tugomiru već poslao. Pitao sam Muftića da li bi bilo uputno objelodaniti. Strpite se dotle, i umnožiti. Da, područnim ću zapovjednicima slati sve da imaju, i onda, ako nije za objavu. Potrebno je radi eventualnih prekida veze, štrajkova, revolucija, i promjena, koje mogu doći, da se nemognu veze održavati. Dok se može, zato, želim da Podr. (Područni, mo) Zapovjednici znaju mnogo vise nego do sada. Za kratko vrijeme će i to biti riješeno.

10. hvala Tugomiru na pismu od 23. U pogledu odgovornosti. Ja želim da moji suradnici samnom skupa odgovaraju za dobro i zlo. Takva su vremena. Ja neću ništa obećavati, što ne mogu definirati. Rizike skupa živjeti, pa i slavu skupa živjeti. Kako smo rekli: vjernost za vjernost i do groba. Mi smo pošli drugim putevima i ako ništa drugo, osigurat ćemo jedan drugom ledja i znati pasti kao ljudi. Tako odgajam I ove mlade oko mene: primjerom. Oduševljeni su i može se računati da je mladost BOLJA NEGO MI 1941. godine! I pametnija! Samo treba dobar primjer, jasnu ideju i poštena zapovjednika. Mi smo sposobniji kao ekipa nego 1941. Godine, a istina i stanje je teže, i neprijatelj je moćniji.

Time sam uglavnom odgovorio Tugomiru, u nekim stvarima Peri, i kako su načelne prirode, ovo Vam obojici skupa pišem.

Dakle stvar Murgića ostaje medju nama, strogo, jer ako nemognem izvršiti odmah plan, dat ću mu sugerenciju da se održi kod Jelića, i da se ne povraća u Argentinu. Osim toga molio bih Vas obojicu za mišljenje o tome gospodinu, ako šta znate.

Grli Vas obojicu, odani Vam
General DRINJANIN.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto srp 09, 2013 18:50 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
general DRINJANIN
16. IV. 1968.

Gdja Mira Buntić o obitelj
Toronto

Pišem Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj razumijeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izišle iz normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebe i svojim obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih dužnosti i prava medju nama.

Radi se o tome da sam odjednom počeo dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom, draguljima, dolarima itd. i To u vrijeme kada u "Vjesniku" i još jednom Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me miješati u trgovinuh zlatnih dukata, koje u Munchenu vodi gosp. Tudjina. (Gosp. Zlatko Tudjina je imao radnju zlatarije u Munchenu u kojoj je izrađivao razne nakite od zlata ili pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S. Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom Drinjaninom. Mo) Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste morali reći, jer to inače nebi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora udata za pukovnika HNS Jakova Džala, mo) i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.

Vi ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i medju njima nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke, knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem. Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima medju nama. Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove, fotografije od moje stare majke ( generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo) i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste u Mallorci, (Kanarski otoci, mo) i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj starici. (Majki, mo)

U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo) i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa malim manjcima. (sa malim odštetama, mo) Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu prodati, da bi tako platili kako tako tu razmijenu u robi. Pitao sam što bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati medaljoni, izradba tipična, koja se zove "arte toledano" tj. stare arapske rezbarije.

Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj prodaji bile izmedju dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja "toledanskih" i zatim 6. Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku. Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam Vam to kao "Muestru bez vrijednosti" i tako je i stiglo.

Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:..."ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.

Sve to nebi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje. Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa dukatima g. Tudjina:

Obrana, Danica, Hrv. Revija, Dom, Hrv. Glas, Naš Put, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Glasnik Župe u Njemačkoj, Hrv. Narod, i valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas g. Tudjine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o "Luburiću i Tudjini" i "njihovim zlatnicima". Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga gospodina (Tudjinu, mo) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo) koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Munchenu neki naši ljudi dugi niz godina živjeli i tako poznavali g. Tudjinu. To je lako. Mogu staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je voljan, ali Udba će tada reći "posvadili se Tudjina i Luburić oko dukata, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta izsisati priču o "hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave dukate". Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku, pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedninjenih Naroda od 1061-1071., mo) za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku ***aru.

Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto pretvorila u trgovinu zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd. Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džale, suprug generalove polusestre Zore, mo) iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks, kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja ne mogu znati koliko je istina , ali bilo je ljudi koji su dolazili u Španjolsku da saznaju jeli istina "da su Maksa zatvorili u ludnicu". Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na stotine, ali neću duljiti.

Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima razlika izmedju ovih stvari i onih, koja sam Vam poslao, budite dobri pa to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo, osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i neznam kakvi su Vaši politički nazori, niti me intereseira. Imate pravo kao i svaki Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća, nebih htio mješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima, draguljama i dolarima, - iako ni takva jedna trgovina nebi imala ništa amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.

Vi bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora, jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse stvaralo medju pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam jednog visokog dužnosnika Madjara, koji se time profesionalno bavi, kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje kuće, cipele ili kao Tudjina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može trgovati sa "zlatom, draguljima i dolarima".

Ja Vam se još jedno zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama, koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.

Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam

general Drinjanin.

Ps. A šta reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili drugi način. Neka povijesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe vrijeme.

Dr. Ante Ciliga je u novini Danica za prosinac 1969 godine dobio jako lijep članak o smrti generala Luburića, i tu rekao oko prilike ovako: Da što god je Maks Luburić radio u svom životu, radio je iz ljubavi za Hrvatsku, a ne iz koristoljublja i za svoje osobne probitke. Najveću hvalu koju će mu hrvatski narod dati je kada njegovo tijelo bude prenešeno iz Španjolske u Hrvatsku, te kroz Zagreb bude prolazilo u njegov rodni kraj Ljubuški. Tako je nekako rekao i Dr. Andrija Hebrang mlađi u svojoj predsjedničkoj kampanji 2009 godine; da se je general Luburić borio za interese Hrvatske. Za ovu izreku smo svi čuli i znamo da je dr. Hebrang malađi za ovu izreku dobio po "trtici" i nije bio izabran za predsjednika Hrvatske. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned kol 18, 2013 21:03 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Donosim ovaj opis ovdje na temu PISMA MAKSA LUBURIĆA jer se radi o Pročelniku HNO.


ZAŠTO SAM ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA?‏

Bog! dragi moj Darko,

Kako sam ti rekao preko telefona prije dva dana šta mi je rekao dr. Jere Jareb u telefonskom razgovoru 1980. godine da ga čudi da sam ja kao jedna hrvatska javna i poznata ličnost u emigraciji pristupio Luburićevoj organizaciji HNO, kada se zna da je Luburić vršio i izvršavao Pavelićeve poslove, kao što je Ranković izvršavao Titine a Himmler Hitlerove. Priča se je razvila o toj temi tako da niti sam ja uspio njega promijeniti u njegovu mišljenju niti je on mene u svojem. Tako je došlo do ovog članka koji je izišao u novin Hrvatski Tjednik od 10 lipnja 1980.

Dragi Darko najviše me je iznenadilo, i to neugodno, kada sam za HRVATSKU svjedočio u četvrtak 29 travnja 1982 godine u New York-u na sudu i vidio na stolu US odvjetnika, državnog tužioca Stuart-a Baskin-a, ovaj članak prevedena na engleski, što mi je dalo naslutiti da je ovaj članak smetao onima koji su zagovarali na jedan ili drugi način doživotni život Jugoslaviji. Nažalost da je među njima bio i jedan dobar dio ne nacionalno svijestnih Hrvata, kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu.

Iskreni i srdačni pozdravi tebi i tvojima. Bog! Mile Boban, Otporaš.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

ZAŠTO SAM ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA?

Istini za volju nikada nisam čuo za ime H.N. Otpor sve dok nisam došao u emigraciju. Ima tome više od dvadeset godina. Niti tada u mojem prvom emigrantskom životu nisam čuo za spomenuto ime. Sve što je bilo i što sam čuo bili su: Poglavnik, ustaše i N.D. Hrvatska. Doduše za ta lijepo-zvučna imena sam čuo i u mone selu Sovićima od mojih roditelja i susjeda. Čuo sam onoliko koliko sam smio čuti i znati. Ali je ipak postojala jedna stvarnost koja je uvijek bila nazočna u našem selu i koja je uvijek poticala na pitanje: Zašto ova žena, naša susjeda uvijek nosi crno; bosa iđe crkvi i na koljenima istu obilazi? Zašto naše djevojke u selu uvijek nose crno? Odgovor je bio jedan i jasan: majke žale sinove, a sestre braću. E pa kada je to tako, zašto onda nebi smijeli znati što se desilo snjima i tko ih je poubijao? Odgovori su mogli biti različiti ali bitnost je samo jedna a ta je da su Hrvati bili u hrvatskoj vojsci koja je branila N.D. Hrvatsku i da su hrvatski vojnici ginuli za obranu svoje zemlje, a protiv svih onih koji su nasrtali na hrvatsku državu da ju ruše. Tako sam i ja nešto malo načuo o tim slavnim primjerima i lijepim imenima naše borbe i ponio u izbjeglištvo hrabru uspomenu naših otaca. To bi bio početak početaka prirodnog nadahnuća za prirodnom slobodom i vlastitom državom.

U emigraciji dolazim do pobližeg upoznavanja stvari koje su me često puta ne malo zbunile, a ja sam htio čistu sliku kako bih se što jasnije i određenije mogao snalaziti, ne samo među mojim sunarodnjacima i istomišljenicima, već i među samim strancima koji su također zbunjeni dezinformacijama o nama. Za dezinformacije o nama kod stranaca mi Hrvati smo najmanje krivi. Ali se usuđujem reći i ustvrditi da smo krivi samo i jedino mi Hrvati i to Hrvati u iseljeništvu za sve zbunjenosti i kriva tumačenja stvari među samim nama.

Ilustracije radi navest ću jedan slučaj sa proslave dana hrvatske državnosti 10 Travnja 1962. u parizu. Priređivači proslave ogranak "Dr. Ivan Šarić" koji je bio sastavni dio H.O.P-a su zadužili mene i još neke druge članove da pazimo na red i sigurnost u dvorani. (I dans danas imam tu traku za uspomenu s natpisom Hrvatska Nadzorna Služba s hrvatskim grbom u sredini, mo, Otporaš) Cijeli program je počeo i dovršen hvalospjevima Poglavniku, ustašama, hrvatskoj hrabroj vojsci i sveopćem hrvatskom deliriju za uspostavu N.D. Hrvatske. Ali se kod toga nije ispustilo ni pozdravljanje sa uzdignutom rukom. Tada je prišao jedan službenik francuske policije sa Quai d' Orsay-a i primjetio da smo mi ipak nacisti, jer se služimo njihovim pozdravom. Taj službenik se obratio meni i tražio razjašnjenje o pozdravu uzdignute ruke. rekao sam mu što sam znao, ali se sjećam da sam mu odgovorio da je to naš hrvatski vojnički pozdrav koji nema ništa zajedničkog niti sa fašizmom niti nacizmom. Francuz je ljubezno odgovorio da on simpatizira sa nama i našim zahtijevima, a mi za uzvrat pozdravljamo nacističkim pozdravom koji je za četiri godine haračio i pustošio njegovom djedovinom, kako je rekao - patrimoine - te da ga to podsjeća na grozote - cauchemar.

Dubinu ovih riječi tada nisam mogao shvatiti. Sve što sam shvatio bilo je da se moram energično suprostaviti svim onima, koji na bilo koji način ustašku čast i ime blate. Ja sam to tako shvaćao i ne sluteći da baš mi našim djelovanjem smo mnogo pridonijeli da nas je naš jugoslavenski neprijatelj identificirao sa fašizmom i nacizmom i tako oblatio i čast i ime hrvatskih ustaških boraca. Ja sam tada napisao Maksu Luburiću jedno pismo žučljive naravi sa pedeset i tri pitanja i tražio kakav takav odgovor. Maks je meni odgovorio "...da njega veseli pismo svakog Hrvata koji je spreman uvrstiti se u redove hrvatske borbe, kao i imati drugačije mišljenje. Ali to mišljenje mora biti usmjereno prema jednom cilju, a taj je hrvatska država, a ne za interese: Pavelićevaca, heferovaca, Mačekovaca, Luburićevaca, jelićevaca itd. A političari neka se slože ako se hoće složiti, "Ja sam general i prikupljam vojsku koja će biti samo i jedino hrvatska, a ne stranačarska. A što se tiče vojničkog pozdrava za vrijeme rata, taj nije bio naš. Okolnosti su bile takove da smo ga posudili od naših ratnih i hinbenih saveznika. taj pozdrav nama danas šteti i mi ga moramo odbaciti". Naravno da me odgovor nije zadovoljio, jer sam se nadao da će se on raspištoljiti po meni, a on završava svoje pismo "...Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti vele oni sami. A kada ti srce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi. Tvoj Maks".

I zbilja, ako hoćemo govoriti istinu, moramo priznati da je general Luburić, sa dobro organiziranom tiskarom "DRINAPRESS" upoznao mnoge Hrvate sa mnogim nesistinama, poluistinama i istinama o prošlom ratu, kao i o realnom gledanju na događaje koji se oko nas danomice događaju. Skinuo je mnogima plašt s očiju glede interacije svih Hrvata u zajedničku borbu za zajednički cilj. Mnogo je oslobodio straha od zajedničke borbe kao i odgovornosti hipoteke prošlosti.

pohlepno sam čitao sav "Drinapress" tisak i zadovoljno priznajem da sam sebe pronašao čitajući takav tisak. Kada kažem pronašao, tim želim reći da sam se izgrađivao kako bih što bolje sutra mogao koristiti hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Ne može se nikako reći da je tisal "Drinapress" bio stranačarski i poticao jedne Hrvate protiv drugih. "Drinapress" je bio u službi hrvatske borbe i svaki Hrvat je tu mogao naći za sebe zanimljive teme koje je mogao - ako je htio - razrađivati, nadopunjavati i usavršavati na svoj vlastiti način kako bi iste što efikasnije upotrijebio u oslobođenju domovine. I za mene je tu bilo zanimljivih predmeta - i to ponajviše onih koji govore o integraciji svih Hrvata, o sudioništvu u borbi za hrvatsku državu svih Hrvata, o odgovornosti prema Hrvatskoj svih Hrvata a ne da uvijek ispane kao da su jedni odgovorni za sve i krivi za sve, a drugi da su pravedni za sve i mogu suditi svakoga za sve.

kako spomenuh, pohlepno sam čitao "Drinapress" i počeo uviđati gdje mi često i prečesto posrćemo. tada sam počeo braniti neka stanovišta, nazovimo "Luburićeva" kojega nikada u životu nisam vidio, već iz mojeg vlastitog uvjerenja. U meni je došlo do neke borbe, i ta borba nije došla preko noći. Morali su tu biti dublji uzroci koji su se sukobili u meni i gonili me na suočenje sa današnjicom. Kada kažem "sa današnjicom", tim mislim reći uvijek sa današnjicom, to jest i 1999. godine pa čak i kasnije sa današnjicom, to jest biti u vremenu i sa vremenom. Jer bila bi glupost i nemoguća stvar prilagođivati vrijeme prema samom sebi. Zato je uvijek pravilnije i pametnije prilagođivati sebe vremenu i prilikama. Tu je jedna od naših općih mana i naše opće posrtanje.

To opće posrtanje kroz povijest Hrvata je general Luburić uvidio te je htio pošto poto dati budućim hrvatskim pokoljenjima putokaz prosuđivanja i razlikovanja što se zbilo u prošlosti i što bi se moglo u doglednoj budućnosti zbiti. Svakako je to teško predvidjeti a pogotovo ako se u obzir ne uzme vitalni interes hrvatskog naroda koji se mora uskladiti sa današnjicom a sutra sa sutrašnjicom. u protivnom slučaju će biti jedan veliki raskorak i šupljina u zbližavanju hrvatskih snaga u ostvarenju hrvatskog cilja.

Začuđujuće je kako mi Hrvati volimo svoju domovinu Hrvatsku. Usudio bih se reći da mnogi narodi ne ljube svoju zemlju tako strastveno kao mi Hrvati svoju. Ali ipak postoji jedna velika razlika između tih naroda i nas Hrvata.; oni su slobodni i imaju svoju državu, a mi porobljeni i okupirani i nemamo države. A zašto ju nemamo? E, tu ćemo se natezati i prepirati! A zašto? Samo zato što ne znamo pronaći krivce ili bolje rečeno samo zato što nemamo dovoljno snage uprijeti prstom u krivca. Ako se dobro prouči tisak "Drinapressa" pronaći ćemo pravoga krivca i taj se uvijek viješto nalazi među nama samima. A mi, iz neke "svete" uljudnosti i uljudbe prelazimo šutke preko takovih vitalnih pitanja za interese hrvatske budućnosti. (Darko, možda je državni odvjetnik Stuart Baskin uzeo u obzir ovo što sam podcrtao i u crno stavio, kao jedna prijetnja onima koji ne pomažu hrvatsku borbu, jer smo mi Otporaši bili optuženi i na sud došli kao ucijenjivači koji su slali Hrvatima ucijenjivačka pisma. Možda sam ja za ovo gore podcrtano vidi na stolu državnog tužitelja, mo, Otporaš) Priznajem da su nam i drugi krivi, ali ipak ne shvaćam da smo mi Hrvati toliko krivi drugima da bi nam se oni tako okrutno osvetili, uništavajući nam državu i slobodu. Pa gdje je tada bio naš razum i rodoljubna odgovornost? Gdje su tada Hrvati bili kada su im drugi narodi krivi za propast vlastite države? Na sva ova goruća i živa pitanja mogu se naći odgovori u izdanjima "Drinapressa" kao i u drugim hrvatskim publikacijama. A odgovor je jedna: Borbom do hrvatske države! Ta borba mora biti hrvatska a ne ideološka! Tu borbu moraju pomagati svi Hrvati! Tu borbu moraju opravdati svi Hrvati! Borce te hrvatske borbe moraju štititi i zaštićivati svi Hrvati, a ne kako se to moglo primjećivati ponegdje, klevetati i ocrnjivati, kako bi im se važnost umanjila i moral ubio!

Mi moramo već jednom shvatiti tegobe i teret hrvatske borbe u kojoj će bez svake sumnje pasti i nevinih osoba i poteći nevine krvi. Ali ne trebamo zaboraviti kod toga da će na tim nevinim žrtvama stajati čvrsti temelji vječne Hrvatske Države i da će na nevinoj prolivenoj krvi pisati zlatnim slovima SLOBODNA I DEMOKRATSKA HRVATSKA DRŽAVA ! (Darko, možda je cijeli ovaj paragraf javni tužitelj Stuart Baskin htio mene na optužničkoj klupi kao Pročelnika HNO prorašetati i pred 12 porotnika i 6 rezervnih ispitivati kako bi me prikazao da smo mi ti koji vršimo nedozvoljena djela. Mo, Otporaš)

Bilo je nekih mojih iskrenih prijatelja koji su me pitali zašto sam član H.N. Otpora, kao i neki koji su mi pisali i postavljali isto pitanje. Jedan hrvatski javni radnik, inače dobar rodoljub i vrlo pametan čovjek (dr. Jere Jareb, mo, Otporaš) pita me: kako to da sam pristupio u H.N. Otpor kada se zna da je general Luburić bio zapovjednik jasenovca i izvršavao sve Pavelićeve zapovijedi kao i Himmler Hitlerove i Ranković Titove. Znam i uvjeren sam da su ovo iskrena pitanja a ne zlonamjerna. Odgovoram kratko i jasno da su me izgradila izdanja "Drinapressa" i da sam u strukturama H.N. Otpora mogao vidjeti najprikladniji oblik borbe za sve Hrvate, počevđi od skrajnje desnice do skrajnje ljevice. I to je moje uvjerenje u koje ne sumnjam, jer bez integracije svih Hrvata budućnost je jugoslavenska.

SLAVA PALIMA, A ŽIVI NA OKUP!

Pročelnik Mile Boban, v.r.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned ruj 15, 2013 21:44 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
ZADNJE GENERALOVO PISMO DRU. DABI PERANIĆU

general DRINJANIN
18.IV.1969.

Dragi profesore!

Jesi li ili nisi, a ako nisi, a ako, trebao bi biti, - kako sam ja rekao onom divljaku vlč. Lambertu...

Pao mi je velik kamen sa prsa u pogledu knjige, (Ovdje se radi o knjigi HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA koju je dr. Miljenko Dabo Peranić napisao s predgovorom od 5 studenoga 1968 god. i poslao generalu Drinjanina da ju tiska u izdanjima DRINAPRESS-a. Knjiga je tiskana poslije generalove smrti u Valenciji 1969. u izdanju DRININA KNJIŽNICA, KNJIGA br.29. Mo, Otporaš.)jer sam se ipak bojao da negdje nismo zabrljali. Napravit ćemo kliše, već sam ga našao. Onaj grb: ne vrijedi toliko truda, a sreća da je ukras samo, pa neka ga. Nije stari, ali to ljudi neznaju...

Hvala Kiti i Mariji (Kita je kćer dra. Peranića a ime joj je Anita rođena u Parizu 1962. god., a marija to mu je supruga, mo, Otporaš) na stručnjačkoj pohvali. Kako sm Ban Pepe i dobar Ilija (Ban Pepe je Španjolac, generalov radnik u tiskari, a za Iliju Stanić kaže general dva dana prije nego ga je ovaj ubio "dobar Ilija". Kakova guja u generalovim njedrima je bila i kakova Udbaška posla! te i "ja siromah" /po Ćelebiji/ isto stručnjaci, sve u redu.

Hvala na vijestima iz Njemačke. Bio sam zabrinut, a pukovnik (radi se o pukovniku Pjeniću, mo.) iako sve javlja, nije preopširan, pa sam ipak mislio da je bilo belaja. Sve u svemu, zadovoljan sam, ali svakako bih me radovalo ako mi dospiješ dati rezumen onoga što je bilo ili - trebalo biti. Bojao sam se i radi Švedske, radi njih, naših, Keppera, itd.

Ja radim na OBRANI, (Izišle su dvije novine OBRANA za ožujak 1969. br. 105/106 gdje meni na naslovnoj strani Obrane svojom rukom piše: "Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. "Obranu" traži od Džebe, (Ivan Džeba iz Cleveland-a glavni povjerenik Obrana i Drina za Ameriku i Canadu. Kako sam ja iz Pariza došao u San Francisco prije tri mjeseca, još nisam bio uspostavio stalnu adresu sa DRINAPRESS-om te mi general piše da se obratim na Džebu) jer smo mu poslaili više 50 kom. za tebe. Skoro više. Pozdrav, Tvoj Maks." Prva OBRANA br. 109/110poslije generalove smrti je izišla za kolovoz 1969., mo.Otoraš.), ali ne mislim obradjivati proslave, iako nebi stiglo, ali svakako je bolje što prije, jer kako nemam drugog posla, izbacio bih dvije OBRANE jednu za drugom. (Na svu žalost to se nije nikada ostvarilo, jer, dok je general bio prezauzet hrvatskim poslima, udbaški agent i plaćenik Ilija Stanić se je znoio kako najefikasnije likvidirati jednog značajnog hrvatskog generala, mo) Spomenuti ću i IX Kongres i najaviti analizu. Imam neke stvari, ali sve te imaš i ti, podpunije.

Stvar sa Kinom je zabrenzalo Bugarsku, nema sumnje, čak nude Turskoj, Grčkoj i Jugovini obnovu Balkanskog Pakta. Ali stvar ide svojim tokom, i prema zadnjoj vijesti iz domovine u Beogradu se računa, da bi Jugovinu održali Hrvati, Srbi i Slovenci, - dok skorom računaju na gubitak albanskih i bugarskih krajeva.

Nemože mi junačko srdce odoljeti, pa ti pišem o jednom drugom problemu. Prilažem ti novine PUEBLO sa klinčanim pismom. Mislio sam da si to ti izmislio, kad tamo neki dabo pred 5000 godina već se bavio tim jadima. I drugo: pred tri dana na televiziji su davali neki tal. kulturni film o počecima Indo-evoropskih naroda itd. te su medju ostatke prastarih arijaca našli u Himalajima neke ostatke, koji se zovu KACIRI/ fonetski KACIRI/, a kako bi to bilo na drugim jezicima ne znam. No nije to čudno, nego imaju kape kao naš Klukas, iste, i imaju rezbarine drvene sa tropletom, ali isto kao u ovoj knjizi na str. 109. (Prigledao sam tu knjigu i uistinu na strani 109 se nalaze dvije slike sa natpisom: "Ulomci kamenih ukrasa s imenom hrvatskog kralja Stjepana I Dražislava oz prie 970 g.", mo) /Stjepan I Dražislav/ Ali čitave plohe, u drvu, čisto kao ovo i još neke, ukrasi na kućama, i zasebe posebne plohe, valjda nadgrobne. Iz drva i da o tome najveću zbirku ima muzej u FLORENCIJI, odakle su bili ti talijanski profesori koji su pravili film. Veli da ih je posjetio u svoje vrijeme Kipling (Rudyard Kipling (1865-1936) engleski pisac, mo) i pjevao kao zadnjim arijcima. Ima ih svega oko 800 glava. I nisu postali muslimani, iako su okruženi bili, jer su medju brdima i branili se, ginuli itd., ali se očuvali. Vjeruju u jednog Boga, prastaroga, imaju kult mrtvih itd. Kada bude para idi u Florenciju i traži. Ja sam ostao kao ošamućen, jer ne samo troplet i kapa, nego i likovi, kao naši gorštaci, fizionomija ista, i igraju kolo, kao naša trusa.

Možda je to sve tebi poznato, a možda i u Parizu ima tragova toga. Svakako traži: KACIR i muzej Florencija. Došen mi je ovo poslao s tim, da pošaljem Tebi / o Pagu /.

Prilažem ti izvadak iz Danice, dakle službeno u ime HKLista, a ovi su slavili s nama 10 Travnja!

Gornje ti velim zato, jer su meni neki i naši,pisali da je bila pogreška pretiskati HKList br. 6, jer da bi im naškodili. (Poznato mi je da je DRIPAPRESS tiskao zabranjeni br, 6 Hrvatskog Književnog Lista i da je bila velika polemika oko toga, mo) Jedan mi čak veli, da su mu rodjaci pisali, da će nas HKList tužiti sudu, - da sebe zaštiti.

Novi Glas Koncila senzacija: "CRKVA U SVIJETU BR. 1" kojega si najavio da si poslao, ali još nisam dobio, donosi od Franjića biskupa članak TEOLOGIJA REVOLUCIJE, gdje je prvi puta na hrvatskom jeziku rečeno da imaju i narodi i klase pravo na revoluciju, ako su gnječeni, a ne treba čekati na Papu ili zapovijed odozgor. Ali to može značiti da i Hrvati imaju pravo na revoluciju, zar ne? Vrlo interesantno, i prenosim.

Evo upravo Domći generalov prvi sin, mo) kuha ručak, a Ilija "nadžire".

Ovog časa toliko. Grli te odani general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned stu 03, 2013 13:37 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
BUDIMO INTELIGENTNIJI NEGO UDBA.
NAŠE LOVORIKE USAHLE SU NA BLEIBURGU.

Piše general DRINJANIN
Pismo u obliku OKRUŽNICE

Dragi brate!

Molim vas da ovo pismo shvatite kao moje osobno pismo, koje šaljem mnogobrojnim pripadnicima, suradnicima i prijateljima ODPORA. činim to radi jednog izvanrednog dogadjaja, kojega smatram odsudnom prekretnicom u povijesti ODPORA. To je 20-godišnjica našeg vojničkog povlačenja i napuštanja teretorija N.D.H., te u vezi s tim i stvaranje ideje i organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

Organizacija ODPORA "Erik Lisak" u Torontu, uz sudjelovanje ogranaka i povjereništava u Kanadi, te uz djelatno sudjelovanje predstavnika organizacije "Prijatelja Odpora" u Sjedinjenim Državama su proslavili obljetrnicu. Tom zgodom RADNI SASTANAK ODPORA stvorio je medju inim i zaključak, da se prigodom proslave dana državnosti DESETOG TRAVNJA u Torontu održi, osim već uobičajne proslave i radnog sastanka, i jedan širi radni sastanak.

Taj širi radni sastanak imao bi vijećati i zaključiti o mnogim važnim problemima organizacije i djelovanja ODPORA. Približava se taj dan i mislim, da bi bilo potrebno izvršiti tri koraka:

1. - Da središnjica ODPORA u Torontu i središnjica "Prijatelja ODPORA" u U.S.A. predvide sve potrebne korake, kako bi se za taj sastanak pripremilo sve potrebno u pogledu organizacije proslave sastanka i organizacije koncentracije samih predstavnika iz raznih gradova U.S.A. i Kanade. Tako na primjer zajedničko putovanje i zajednički trošak za prebacivanje autima, smještaj delegata u Torontu, njihova veza i sabirno mjesto, koje svi moraju poznavati. Tako isto izgraditi program rada s obzirom na vanjske delegate radi njihova povratka na vrijeme.

2. - Potrebno bi bilo da bi svi oni, kojima je moguće sudjelovati, na vrijeme konzultirati krug istomišljenika, krug simpatizera, pa čak i naših političkih i lokalnih protivnika, ili kako se kaže - omjeriti puls prijatelja i neprijatelja - kako bi se na Radnom Sastanku predstavili ne samo sa vrijednošću svoje vlastite osobe i snagom svoga uvjerenja, nego i sa konkretnim pismenim referatima. Ti referati, pisani po mogućnosti u tri primjerka na pisaćem stroju, morali bi sadržavati ne samo izvjeđće o stanju u okolici samog delegata, nego i njegove konkretne prijedloge i misli. Svaki delegat morao bi dati sasma konkretno ideje o tome što i kako bi trebalo raditi na vanjskom frontu ODPORA. Vidjeli smo iz nedavne prošlosti, da su mnogi, inače poduzetni, pametni, vjerni i inteligentni ljudi, počinili tako velike pogreške, da ispadamo smiješni kao nosioci jedne revolucije, koja se želi suprostaviti mnogobrojnim neprijateljima HRVATSKE DRŽAVE.

Mnoge od tih pogrešaka nikle su možda iz svestrane inicijative i od, možda, izgaranja za Hrvatsku, pa su pojedinci u isto vrijeme htjeli biti i nosioci legalnog, društvenog, političkog, socijalnog, kulturnog, vjerskog, športsko-viteškog i drugog djelovanja u stranom svijetu, te čak i predstavnici najviših hrvatskih javnih ustanova pred svijetom, a u isto vrijeme organizirati raznovrsni ilegalni rad, spremanje revolucionarnih grupa, itd. Dogodilo se je zato, da je pri najmanjem neuspjehu u ilegalnom radu - stardala ne samo ta osoba ili ta ilegalna grupa, nego i ona javna društva ili niz društava, pa čak i čitave hrvatske kolonije u pojedinim zemljama, koje takav ilegalan rad zabranjuju.

Ne radi se o tome, dali se nama svidja ili ne pojedinih elemenata ili nama nesklonih skupina u pojedinim državama, nego se radi o tome, da je u mnogim tim državama dozvoljen do stanovite mjere javni rad, a nije onaj ilegalni. Treba, dakle, te činjenice uzeti na znanje i na jedan inteligentan i odgovorran način reorganizirati hrvatsku djelatnost u emigraciji, kako agenti Udbe i drugi neprijatelji nebi imali podršku u našim izgredima i propustima, da bi ih iskoristili - ne samo protiv ideje hrvatske DRŽAVE ili pojedine organizacije, nego i protiv samog opstanka Hrvata u tim državama. Mnogobrojni su primjeri takovih čina i nije ih moguće ovdje nabrojiti, ali ako ih vi svi nabrojite u svojim referatima o lokalnim prilikama, onda će naš R A D N I S K U P u Torontu moći iz toga mozaika naše tragedije stvoriti potrebne zaključke. Tako ćemo stvoriti svoje akcione principe i svoju borbenu taktiku.

Jedan od tih principa mora biti jasno ustanovljen, a to je - da ni jedan od hrvatskih predvodnika ne smije u isto vrijeme biti nosioc legalnog i reprezentativnog rada, a sa druge strane konspirirati i sudjelovati u zabranjenim akcijama. Time nismo htjeli reći, da se takovih akcija odričemo, nego smo htjeli istaknuti, da takovi na sve spremni ljudi automatski moraju prestati sa javnim djelovanjem, kako u slučaju pada ne bi za sobom povukli i čitave legalne organizacije, čije je djelovanje ovisno o stranim vlastima. Zato neka naša braća razmisle, napišu svoje zaključke i prijedloge, te jedan primjerak dostave meni, drugi predaju Radnom Skupu u Torontu, a treći zadrže za sebe, kako bi se kasnije moglo osvrnuti na prijedloge i njihovu efektivnost.

3. - U pogledu one braće diljem svijeta, koji ne mogu osobno prisustovati, moj savjet je slijedeći: - Napisati svoj referat, isto tako dostaviti ga meni i jedan primjerak poslati ODPORU u Toronto, kako bi RADNI SKUP odredio posebnog izvjestitelja, koji bi svoj toj braći, povjereništvima ili ograncima, dostavio zaključke i ideje, koje nisu namjenjene za široku javnost. RADNI SKUP će nastojati u bratskoj suradnji i razumjevanju izgraditi osnovne misli - vodilje za sav naš javni i legalni rad u slobodnom svijetu, a na našim predstavnicima izvan područja U.S.A. - Kanada je dužnost, da te direktive i smjernice usklade sa domaćim prilikama, a uvijek imajući u vidu principe o kojima smo govorili. Tako će organizacije ili skupovi raznih vrsta moći sudjelovati sa onim organizmom, kojega će stvoriti RADNI SKUP za takovi javnu i legalnu djelatnost. Time će se postići i još jedan cilj: osloboditi će se, odnosno odteretiti mene osobno od riješavanja mnogobrojnih lokalnih problema, koje ja ne mogu i ne želim riješavati. To je zato potrebno, jer bi svaka moja interferencija zasnijela djelovanje domaćih kadrova, da se tako izrazim, a koji se moraju sami izgradjivati baš u tom javnom djelovanju. To će biti spasonosno i radi budućnosti, kada će Hrvatska sve vas pozvati na jedan odgovoran i samostalan rad.

Dapače mogu tvrditi, da je to potrebno i radi još nečega drugog: moje mišljenje u vaše manje probleme stvara - zlu krv. Kako smo rekli za vrijeme naše - pobune - (za današnje naraštaje koji ne znaju o kojoj "pobuni" se radi, ja ću vam reći da je general ovdje htio reći o pobuni iz 1955. godine kada došlo do pobune između Poglavnika i Maksa Luburića, mo. Otporaš) nije zadaća ni glavara, ni ministara, a još manje generala, da skidaju i postavljaju predsjednike, tajnike i odbornike u društvima, koje ste sami stvorili vlastitom inicijativom i bratskom suradnjom. Možda će se na ovakav način otupiti oštrice onih bodeža, kojih su protiv mene osobno upereni. Živimo u vremena, koja su mnogo čemu različita od prijašnjih. Generali su dobri, umni, pošteni, inteligentni, vitezovi, heroji, sveti i neumrli - tako dugo, dok dobivaju bitke. Oboga časa, kada se ratna sreća okrene . postoja nepismeni, ratni zločinci, harambaše itd. Stvara se jedno javno mišljenje i znate kakvi su učinci propagande u svijetu.

U posljenja vremena vidjeli ste sa koliko strana smo morali podnositi napadaje u hrvatskim i stranim novinama, kao i na njemačkoj televiziji. Mi znademo da je to rezultat rada naših neprijatelja, te da hrvatski stranačari ovima daju materijala, ali činjenica je da je to tako i da, nažalost, s tim treba računati i u budućnosti. Pa budući nije važno vezati moju osobu uz svaki vaš akt i, jer se ne želimo upuštati u bratoubilačke borbe, koje samo umanjuju hrvatske mogućnosti - budimo velikodušniji nego li hrvatski stranačari, budimo inteligentniji nego Udba. To ne znači, da me morate zanijekati ili napustiti, ali treba ostaviti otvorena vrata za sve mogućnosti. Bitka se bije za Hrvatsku, a ne za ministre, generale i osobe!

Iz istog razloga potrebno je da se na tom Radnom Sastanku stvori RADNI SKUP - za fanjski front. To se može postići samo kolaboracijom svih vas, koji ne ćete biti osobno prisutni, ali ćete biti s ostalom braćom u duhu zajedno i preko vaših punomoći i referata.

U ove tri točke sugerirao sam vam nekoliko ideja. Vi sugerirajte druge ideje i onda u bratskom povjerenju i razumjevanju stvorite zaključke, koje ćemo svi poštivati. Samo tako ćemo moći spriječiti, da nam se ne dogodi ono što se je, nažalost, dogodilo drugim hrvatskim organizacijama.

Radi svega gornjega potrebno je da na proslavi i sastanku u Torontu budemo fizički ili duhovno prisutni - svi mi - kojima je na srcu Hrvatska. Pogledajmo oko sebe i lako će nam biti ustanoviti naše stanje. Došlo se je u ćor-sokak i mi se osjećamo pozvanima, sposobnima i jakima, da hrvatsku stavr izvedemo iz ćor-sokaka. zato smatram torontsku proslavu i sastanak od presudne važnosti, kao prekretnicu. Nakon ove tri godine naše epohe, izvršimo reviziju svih koncepta i sa te proslave i sastanka pružimo još jednom ruku državotvornim Hrvatima za jedan ozbiljan rad, bez zakulisnih planova, medjusobnog proždiranja, bolesnih ambicija i drugog, a za stvarno oslobodjenje Hrvatske.

Jedan uspjeh takvog bratskog i demokratskog zaključivanja otvorit će nove perspektive za ODPOR, dokazat će našu zrelost i političku svijest, a zatvorit će usta onim straničarima, koji love političke muhe u zrakopraznom prostoru hrvatske problematike. I još jednom će se dokazati, da smo mi vjerni idejama, koje smo pokrenuli kao "SLUGE DOMOVINE", a ne kao gospodari nepostojeće baštine. Treba početi sa ništa, ali svugdje po svijetu. naša će tiskara izvršiti i već izvršava dio dužnosti, stvaranjem odgojne i stručne literature, a svi skupa odgojem i formacijom novih boraca i predvodnika. Naše lovorike usahle su na Bleiburgu i izživljavanje sa proslošću samo je znak senilnosti onih, koji se boje istini pogledati u oči. Svi ste vi sudionici naših uspjeha i svi ćete biti odgovorni pred Bogom i Domovinom, ako sustanete u ovoj svetoj borbi. Zato - svi u Toronto - na proslavu vječnog DESETOG TRAVNJA i, koji ste pozvani, svi na proslave, nego da bude polazna točka jednog novog slavnog doba.

Nakon 20 godina postojanja aktivnog i pasivnog ODPORA, stvorim preduvjete za jedan rad, koji će dati obilježje, smisao i značenje našim živorima u tudjini. na taj način najbolje ćemo se odužiti uspomeni palih boraca i povjerenju živih, koji u nas polažu svoje nade za budućnost.

Uz naš vojnički pozdrav,
GENERAL DRINJANIN
U Glavnom Stanu, veljača 1965.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pozdrave, telegrame i referate slati na Glavno Tajništvo KANADSKO HRVATSKI NARODNI ODPOR P.O.Box 92. Postal station "D"
Toronto 9, Ontario, Canada.
---------------------------------
Radi dogovora o zajedničkom putovanju, boravku i smještaju - obratiti se na:

U.S.A. RUDOLPH ERICH, 718 Grant Street, Akron 11, Ohio, - Stipe Šego 2703 Princeton Chicago 16 Ill.

KANADA - VLADO ŠIMUNAC 15 Nickle Street, Toronto 15, Ont. - RATKO GAGRO 47 Cloverdale Rd. Toronto 9. Ont.
-------------

Prepisao iz Okružnog Pisma - Mile Boban, Otporaš


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto stu 19, 2013 14:30 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
JEDNO ZABORAVLJENO PISMO - I TVRDA ĆIVERICA

(Za dugo mi nije odgovorio, što mene nije smetalo da mu i dalje pišem, i osim toga, na moje zagovranje preporučim Dra. Miljenka Dabu Peranića 1962. da svoje radove hrvatske povijesti pošalje u Madrid generalu Luburiću, što je Dr. Peranić i učinio. Tako je počela suradnja između Dra. Peranića i generala Drinjanina. I tako sada dolazo do ovog "zaboravljenog" pisma. Mo)


general DRINJANIN
13. III. 1963.


Bratu Mile Boban
France

Dragi brate !

Hvala na pismu. Mene veseli svako pismo, svako mišljenje, svaki stav, pa mi se svidjao ili ne. Glavno je, da netko još nešto radi, da živi, da ima mišljenje i da ga brani. Znači, da još ima ljubavi za Hrvatsku.

Adresu Jerkinu (Jerko Boban, Kukić (1934-1994) moj kolega, moj sumještanin, iz istog sela, zajedno smo prešli granicu i došli u emigraciju, dijelili sve tegobe i nedaće zajedno, on je branio mene a ja branio njega, o tom Jerki general govori, mo) su mi poslali Hercegovci, mislim Pavo Gagro i Hercegovci iz Sydneya.

Ja sam general i organiziram vojsku. Ta će biti Hrvatska. A neka se hrvatski političari slože gdje i kako hoće. Meni je svejedno, ako hoće i u HOP, ali neće. Eto i oni, koje je Poglavnik ostavio, svadjaju se. Pa sada i opet ista priča : Hefer zove Markovića izdajnikom, a Marković Hefera. Kud ćemo tim putem? Vojska se ne može tako voditi, ni borba za oslobodjenje. Eto šta je napravio HOP? Proglasio izdajnikom svakoga, tko nije u HOP-u, pa sada se kolju i medjuse.

Da je Ranko Boban živ, bio bi danas isto izdajnik, kao i skoro svi živi stari zapovjednici, generali, ministri, pukovnici. Tako je i Maks postao izdajnik, a bio je Ustaša kada svi ti razni viećnici nisu znali ni šta je Ustaša. Tako je i Andrija Artuković, i Lovre Sušić, i stotinjak pukovnika, generala, viših ust. dužnostnika utučeno. Ali mene neće. Ja imam tvrdu ćivericu, i idem vojničkim putem i prihvatiti ću svakoga bez razlike. Tko bude dobar, upotrebit. Tko bude lopov, toga treba objesiti, a ne u novinama ga blatiti.

U svietu vlada demokracija. Neće Washington razgovarati sa drom Heferom, jer da ga je Poglavnik ostavio. Treba imati od naroda i demokratskih izbora mandat. Hefer nije Ustaša bio, nije ni sada, a osim toga NIJE ISTINA DA IH JE POGLAVNIK OSTAVIO. To su izmislili sami. Sada jedni druge optužuju. Nema medju njima nijednog starog borca, kao što smo bili Francetić, Boban, Maks, Artuković, Dumandžić i drugi. Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti vele oni sami zadnjih dana. A kad ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi. (Vjerovali ili ne, ovo pismo me je uvjerilo u potpunu iskrenost Maksa Luburića i od toga dana sam postao član HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a dotle sam samo bio simpatizer u krugu PRIJATELJA DRINE u Parizu, kojeg su vodili: Dr. Dabo Peranić, Igor Buljan i Mile Boban.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub stu 23, 2013 19:52 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
SVI PUTEVI VODE U BOKU - KOMENTAR UZ JEDNU MAPU

(Prepisujem iz DRINE br. 1-2. 1965. strana 128-135 za hrvatsko općinstvo jedan vrlo povijestne važnosti opis generala DRINJANINA. Više/manje poznato je da je general DRINJANIN u Istarskoj DRINI 1964. godine na strani 18-21 tiskao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. To spominjem zato da bi čitatelji priloženog opisa mogli što bolje razumijeti početak i prvi paragraf opisa. Usput želim naglasiti da je uz naslov: SVI PUTEVI VODE U BOKU priložena i vojnička karta Boke Kotorske, koju ja ne mogu ovdje priložiti, jer ne znam kako, ispričavam se zbog toga, ali ću zato napisati sve one riječi koje su ispod te karte, koja je svakako kopija od Bog dragi zna koliko kopija, pa nije toliko jasna, ali svakako se jasno vide strijelice talijanskih jedinica koje prodiru u Boku Kotorsku. Ispod karte je napisano: IZ NJEMAČKE RATNE REVIJE "SIGNAL": vidi se kretanje Talijana po kopnu i moru prema Boki Kotorskoj i Jadranu. Tko drži Boku, gospodari Jadranom. Moja opaska. Otporaš.)

Piše: general DRINJANIN

Komentar uz jednu mapu

Zadnja istarska DRINA bila je razgrabljena, pa neka ove riječi služe i kao poziv svim povjerenicima, da nam smjesta pošalju sve primjerke, koje još eventualno imaju na raspolaganju. Treba mo ih za odpremu onima, koji ih traže. I tih ima mnogo.

Vele nam mnogi prekaljeni stari ustaški borci, u čije borbeno i oružano ustaštvo nitko ne može sumnjati, da je zasluga te DRINE u tome, što ona postavlja svaku stvar na svoje mjesto. Mi se nismo odrekli i nikada se nećemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata. Ti su se ustaški junaci i martiri borili za HRVATSKU DRŽAVU i imaju prava da ih se smatra hrvatskim vojnicima i hrvatskim mučenicima.

Što je, konačno znao onaj hercegovački dječarac, onaj lički pastir, onaj zenički radnik ili jednostavni težak sa Drine - o ideološkim problemima svijeta? Nismo rekli da o tim ideološkim smjerovima ne treba voditi računa o političkim stvarnostima, nego smo samo rekli - da su ovi jednostavni i mali ljudi, koji su nosili "U" slovo na ličkoj kapici, bosanskom fesu ili ustaškoj vojničkoj kapi - bili samo i jedino hrvatski vojnici, koji su pošteno ginuli za HRVATSKU DRŽAVU.

Nisu to samo sentimentalni razlozi, pa da kažemo da bi bili nesretni, jer bi nam se nijekala vojnička kategorija, a ne govorimo o tobožnjem prokletstvu Hrvata, koja da datira još od vremena nesretnog kralja Zvonimira, nego se radi o konkretnim razlozima. Nikada Hrvatska neće moći biti ni slobodna, ni svoja, ni sretna još manje - kad bi prešutila ili zatajila tih pola milijuna palih. (Hrvata, mo)

Nije uvijek za povijest i Boga mjerodavno ono, što o nama kažu oni, koji su nas pobjedili, (Toga smo svjedoci upravo danas dok ja, Otporaš, ovo pišem. Napali su našeg slavnog hrvatskog igrača Josipa Šimunovića samo zato što je u utorak 19 studenoga 2013. poslije utakmice Islanda i Hrvatske u Zagrebu za kvalifikaciju svjetskog prvenstva u Brazil 2014., rekao: ZA DOM SPREMNI!. Preko hrvatskih slabića u službi hrvatskog neprijatelja ova stara vojnička hrvatska izreka ZA DOM SPREMNI! je munjevitom brzinom proširila se kuglom zemaljskom, kako bi još jednom, Bog dragi zna po koji put još više, prišili HIPOTEKU GRIJEHA WW2 NAMA HRVATIMA na našim hrvatskim područjima. Mo, Otporaš) a ni t. zv. veliki, jaki, jer živimo u doba ispaštanja grijeha velikih i moćnih. I ne samo mi nego i oni sami ispaštaju svoje grijehe i zablude.

I baš zato, jer se nismo odrekli dijela naše slave i naše tragedije - ne smijemo zatvoriti oči pred evidentnim stvarnostima u svijetu, koje nas sile da izvršimo reviziju svih koncepata u pogledu naše politike i naše strategije. (Upravo u tom i jest veličina generala Maksa Luburića. On je sam sebe pobjedio i došao do zaključka da ako se Hrvati ne ujedine u jedan ROV, budućnost je jugoslavenska, mo, Otporaš) Svijet vodi POLITIKA i, prema tome, ta je diktirala i hrvatsku politiku (Kao i danas spominjanje ZA DOM SPREMNI!, mo) godine 1941. Hrvatska je strategija bila posljedica te naše političke linije, koja je sačinjavala dio jedne evropske i svjetske politike, koja je tada priznavala Hrvatsku. Zato je bila apsolutno ispravna i ona hrvatska politika i, dosljedno tome, hrvatska strategija, koju smo vodili na strani onih, koji su nam dali kakvu - takvu mogućnost, da dodjemo do hrvatske DRŽAVE. A stvaranje HRVATSKE DRŽAVE bio je naš vrhovni stratežki cilj.

S druge strane, mi smo bili stvarni i u istarskoj DRINI smo na sasma jasan i konsekventan način analizirali političko - vojnu situaciju kod onih Hrvata, koji su bili protivni našem časovitom političko - ideološkom smjeru, ili su pak snašli posljedice našeg časovitog savezništva s Italijom, koja nije bila samo ideološki protivnik tih Hrvata, nego je bila i stvarni potencijalni protivnik cijelog hrvatskog naroda.

I hrvatski Ustaše i hrvatski partizani podjednako su mrzili Italiju. Malobrojni hrvatski komunisti mrzili su Italiju i iz ideoloških razloga, ali se je kasnije dogodilo, radi svojih ideoloških zabluda, stvarno paktirali s Italijom, našim narodnim i političkim neprijateljem. u isto vrijeme Kotoranin Ante Moškov, tobožnji ideološki sumišljenik Italije, jurišao je s bombom u ruci na talijanske tenkove.

Osim, dakle, ideoloških problema postojali su i taktički problemi s obje strane, pa ako je hrvatska ratna mašina, iz taktičkih razloga, prihvatila ideološko obilježje svojih saveznika u svom političko-startežkom planu, onad na jedan pošten i iskren način moramo priznati isto taktičko pravo i onim Hrvatima, koji su bili na drugoj strani. Da bi to mogli učiniti moramo rasčlaniti Titovu snagu na njene sastavne dijelove.

Ne ćemo ovdje govoriti o velikosrbstvu, ni o srbokomunizmu, ni o beogradskoj čaršiji, ni o srbijanskoj profesionalnoj soldateski. Oni su naravni neprijatelji svake hrvatske državne koncepcije, pa bila ona ma kako ideološki obojena. Onaj isti rječnik, kojega su upotrebljavali za naše stare i borbene pravaše, Frankovce i stekliše, upotrebljavali su kasnije za ustašku generaciju, i upotrebljavaju danas, (1965., dr. Juraj Krnjević je tada bio predsjednik HSS-e, jer je bilo tada - kao i danas - bolje imati nekakovu titulu predsjednika, nego biti državotvorni Hrvat za Hrvatsku Državu, mo) za dra. J. Krnjevića i novu HSS, koja se deklarira izročito državotvornom. Taj će isti rječnik oni sutra upotrebljavati za one hrvatske komuniste i bivše partizane, čim se ovi deklariraju pristašama hrvatske DRŽAVE. Andrija Hebrang je meni, neposredno prije izručenja, rekao . da on želi Hrvatsku crvenu kako kukurik, ali sa granicama na Drini i kod Zemuna. zato je taj zaslužni i stari komunisitčki borac pao isto tako izmučen i pogrdjen, kao jedan Juco Rukavina.

Ne govorimo, dakle, i bilo kojoj srpskoj snazi. Govorimo o Hrvatima. Nećemo trošiti riječi ni na one oportuniste, slabiće ili amorfnu masu (u ovom slučaju "amorfna masa" se odnosi na sve one bezosjećajne i bez kristalno jasne ideje Hrvate, mo, Otporaš) koja je klicala "Hosana, sine Davidov", a onda Ga pljuvala. Svaki narod ima te svoje oportuniste, slabiće i amorfnu masu. Oni ne prave nikada povijest. Oni ju tek slijede. Oni bi sjutra klicali Ustašama, HSS-u, demokratima ili eventualno hrvatskim monarhistima.

Radi se o onim Hrvatima komunistima i idealistima, koji su se dali prebijati kosti i koji nisu odavali svojih drugova; ili su umirali s puškom u ruci i na vješalama, s poklikom "živila komunistička partija", itd. Mi njima odajemo priznanje, kao borcima, ako su pali u vjeri, da njihova žrtva služi za bolju budućnost hrvatskih proletera. Mnogo su od njih sve dali u vjeri, da se bore kao predhodnica jednog novog i boljeg svijeta, gdje Hrvat Hrvata ne će ekonomski izrabljivati, i da se jedan narod s drugim ne će klati za kapitalističke interese.

Mi te ljude odjeljujemo od onih, koji su i u komunizmu gledali svoja osobna rješenja, pa su se, poput Tita, stavili u službu jugoslavenske državne ideje. Taj oportunizam doveo je i u krizu takovu novu jugoslavensku tvorevinu, jer su se urotili i protiv Rusije i Staljina, za koje su umirali. Njihova je urota bila kupljena za američke dolare, kao što je i puč generala Simovića bio plaćen s pola milijuna engleskih funta sterlinga. Mi smo danas očevidci loma. Većina hrvatskih komunista za Beogradjanine su danas čisti - ustašluk! Dio hrvatski komunista gubi se u oportunizmu i kukavičluku, da ih ne snadje sudbina Andrije Hebranga. Ali oni neće praviti povijesti, oni će slijediti tok dogadjaja. Jedan pogled na stanje u svijetu govori o krizi kominizma, gdje se Jugoslavija spasava od "majčice" Rusije s pomoću buržujske Amerike, a Rusija pak traži saveznika u medjunarodnom kapitalizmu protiv revolucionarnog Mao-Ce-Tung (Mao-Tso-tong, francuski, Mao-Tse-Tung i (Mao Zedong) engleski, mo) i milijuna gladnih Kineza.

Vratimo se hrvatskim komunistima idealistima. Oni, koji šrežive duboku krizu komunizma uopće i lom jugoslavenske državne strukture, morat će naći jedan hrvatski okvir za svoju legalnu borbu. (Franjo Tuđman i njegova Hrvatska Demokratska Zajednica, HDZ, mo)Nećemo mi Hrvati riješiti problem komunizma u svijetu, nego ćemo morati prihvatiti rješenje, koja će donijeti "vjetrovi povijesti". (Pad berlinskog zida u studenom 1989. godine, mo, Otporaš)

Ali, pitanje hrvatskih partizana je problem naš, interni, hrvatski i njega moramo riješiti medju sobom mi Hrvati. Samo jedan pogled na mapu, (o kojoj sam rekao par riječi u početku ovog opisa, mo) koju smo uzeli u originalu iz njemačkog ratnog mjesečnika "Signal" - pokazuje nam što se je sve dogadjalo u ona vremena. Treba konstatirati dvije bazične činjenice.

Prva je činjenica, da su Njemačka i Italija navijestile rat Jugoslaviji ne zato, jer su to želili, nego - jer je po njihovim neprijateljima organizirani puč generala Simovića, od 27 ožujka1941. - na to prisilio. Njihov cilj, t.j. Njemaca, nije bio ni rušenje Jugoslavije, ni stvaranje Hrvatske, nego su prije svega trebali pasivnost Jugoslavije i slobodni prolaz za Solun i Kretu, kamo su stigli 2. lipnja 1941. Rat je bio tu.

Druga je činjenica, da su Hrvati iskoristili to ratno stanje, proglasili hrvatskuDRŽAVU, razoružali jugoslavenske jedinice i stvorili hrvatsku Vladu, hrvatsku vojsku, itd. Pogled na mapu (kartu, mo) pokazuje glavne smjerove Njemaca. Oni su iz Madjarske, Rumunjske i Bugraske okupirali glavne komunikacije, koje su trebali za osvajanje Sueza i drugih stratežkih ciljeva. To se je i kasnije osjetilo u držanju Njemaca na teretoriju bivše Jugoslavije, kada su pravili lokalne kompromise s bilo kim, da si osuguraju te komunikacije.

Kasnije se to promijenilo utoliko - koliko je radi nepovoljnih ratnih rezultata - Hrvatska postala južni stratežki obrambeni bedem za njemački životni prostor (lebensraum). Tada je Njemačka imala više interesa za Hrvatsku kao takovu, ali ne radi Hrvata, nego radi sebe. Priča o našem vjekovnom ratnom prijateljstvu je čista poezija, koja je nastala iz obostrane upućenosti, i kao posljedica našeg geopolitičkog položaja.

Ali Italiju su vodili drugi motivi u svim njenim potezima, koji su je vodili u našu Dalmaciju, i to ne radi ideoloških razloga, nego iz imperialističkih motiva, koji su (kod njih, Talijana, mo)vječni i s kojima treba rašunati u svim budućim potezima hrvatske politike i hrvatske strategije.

Italija je izdala sve svoje saveznike radi Dalmacije, i u budućnosti će svaka Italija prići svakom bloku, koji joj obeća Dalmaciju ili komad iste; i opet će iznevjeriti, ako joj druga strana obeća više; i ne smao to, nego će Italija, na jedan ili drugi način, pokrenuti naše unutarnje neprijatelje, jer joj nikako ne konvenira jedna jaka HRVATSKA DRŽAVA.

Prelazim, konačno, na ono, što smo htjeli istaknuti. Dobar dio partizana na hrvatskom području posljedica je - ne nekih vrlina komunizma, a ni pomanjkanja smisla za povijest i ljubavi za hrvatsku DRŽAVU samih DALMATINACA, - nego je posljedica imperijalizma Italije i izdajstva domaćih Srba i četnika, koji su Hrvate planskih tjerali u partizane, da ih kasnije mogu optužiti i uništiti - kao komuniste. Mi bi mogli toj našoj hrvatskoj braći predbaciti njihovo partizanstvo tek onad, kad bi hrvatska DRŽAVA bila dovoljno jaka, pa im mogla prižiti zaštitu. Nu hrvatska DRŽAVA je bila nemoćna prema svome "himbenom savezniku".

"Ustaška Hrvatsa" ne može predbaciti "partizanskoj Hrvatskoj" ama baš ništa. Oni su bili žrtva naše nemoći, talijanske perfidnosti, četničkog noža i komunističke prevare. Njima je, naime, bila obećana hrvatska sloboda, jednakost i socijalni napredak.

Danas bivši hrvatski partizani, medju kojima nije bilo tek 3-4% uvjerenih komunista, uvidjaju da su bili nasamareni "slobodom i blagostanjem", kao što je tragični pjesnik paćeničke Boke, Viktor Vida, u časovima krize pjevao - da je bio nasamaren životom.

I vratimo se našoj paćeničkoj hrvatskoj Boki. Talijanska strijela bila je ravno na nju odapeta. Tko gospodari Bokom - gospodari prilazima Jadranu. Tko gospodari Jadranom - gospodari obalnim narodima, i kotirima njegovih rijeka i komunikacija dominira pozadinom. Boka i cijeli naš prostor, kroz dva milenija, bio je deklariran talijanskim životnim prostorom. Od vremena ilirskog ustaničkog vodje BATUMA, pa do Poglavnika, dra. Ante Pavelića, moglo bi se reći, nije se niša novo dogodilo.

Zato je naša istarska DRINA (Baš u toj [i]istarskoj DRINI iz 1964. godine je tiskana PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, mo,) [/i]bila razgrabljena od mlade generacije i zato vjerujemo, da će ova bokeljskaDRINA izvršiti namjerenu joj misiju.

A ta misija jest: pravljenje hrvatskog fronta za rušenje svake Jugoslavije, a za stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, gdje ćemo moći konačno zacijeliti zadane rane u bratoubilačkoj borbi, medju nama Hrvatima i u HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU razgovarati o hrvatskoj politici.

Na nam je, hrvatskim vojnicima, bez obzira na bilo kakve natruhe ideološke naravi, izvršavati ono, što taj naš stardrevni HRVATSKI DRŽAVNI SABOR bude o našoj sudbini odredio.

general Drinjanin.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub pro 07, 2013 13:49 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
---------
STARI MORAJU PREDATI NEOKALJANI STIJEG MLADIM BORCIMA.

general DRINJANIN
6.XI.1968.

Brat
Jerko Grubišić
Chicago

Dragi Jerko!

Prilažem ti pismo za Odbor, (Ogranak Hrvatskog Narodnog Odpora "Rafajel Vitez Boban", mo) pa budi dobar upoznaj sa sadržajem ostalu braću i zahvali im se.

Rado ti pišem, iako ne stignem pisati ni najužim suradnicima. Rado to činim i podsjeća me na jerku Grubišića, kojeg će se Stipe (Šego, mo) sigurno sjećati. Mislim da je bio zastavnik i dugo vremena je bio moj osobni pratioc na putovanjima. Ako se ne varam bio je brat fra. Silvija Grubišića. (Istina je da je Jerko Grubišić (o kojem general ovdje priča) brat fra. Silvija Grubišića i da je on stric Jerke Grubišića kojem je general pisao ovo pismo. Uz to želim ovdje spomenuti da sam radio u Slovenj Gradcu i Dravogradu 1957. godine sa Ivanom Boban, zvani i poznati Juka. On mi je pričao da je bio u Ustašama i na povlačenju kroz Slovenj Gradec da je vidio slučajeve da partizani odmah ubijaju zarobljene Ustaše, dok sa zarobljenim Domobrancima popunjaju svoje jedinice. Tako je on došao na ideju da sa mrtva Domobrana uzme odoru a skine ustašku te se obuče kao Domobran. Jedne nedjelje smo išli posjetiti jedno mjesto između Slovenj Gradca i Dravograda gdje je naišao na ovog u pismi Jerku Grubišića. Tada mu je susjed i kolega Ivan rekao da se presvuče u domobransku odoru kao i on, te možda tako da spase glavu. Nato mu je Jerko odgovorio: To mi neće ništa pomoći. kada dođem kući, prvi će me susjedi izdati i reći da sam bio u Ustašama. Ja ima zadnji metak u mojem samokresu za mene. Predati se neću a niti će me partizani zarobiti.Mo) Bio je dobar junak, pa budi i ti, i svi mladi.

Ponekad mi se javi, iako ti ne odgovorim uvijek brzo, odgovoriti ću svakako.

Pokušajte svakako u pogledu tiska pomoći Stipi, jer on sam ne može stići. (Stipe Šego je prodavao tisak DRINAPRESS-a, mo) Ako svaki od Vas uzme na sebe obligatorno nešto, Chicago može mnogo više knjiga i novina kupiti, a to za nas znači dupli uspjeh, materijalni i moralni.

Izruči moj pozdrav svima mladima, jer na njima je naša budućnost. Stari moraju predati neokaljani stijeg mladim našim borcima, tijeg i znanje, i mladi moraju s ponosom i spremni na sebe uzeti dužnost.

Uz naš vojnički pozdrav, grli te odani

general Drinjanin. (podpis)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 393 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009