Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: uto sij 16, 2018 22:55.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 381 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 15, 16, 17, 18, 19, 20  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon stu 24, 2014 05:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (6)

ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

"OBRANA" br,43-44 - 1965.

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

- S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i žestoke mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, moja opaska, Otporaš) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti mojega dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska, Otporaš) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradika.žešće kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušić, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)


Nastavlja se


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon stu 24, 2014 13:57 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (7)

Hrvatska i USTAŠTVO (29)

Kako su nam tada rekli-da je dr. V.Maček vodja hrvatskog naroda, a Poglavnik vodja naše vojno-revolucionarne organizacije u bori za NDH., kaže general Drinjanin, Maks Luburić

(Ovo je rakao general DRINJNIN u svojim opisima u "Obrani" br. 21 1965. godine. On je rekao i više, što će se vidijeti u sljedećim nastavcima. Samo pratite, moja opaska, Otporaš)

Piše: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 22 1965. godine.

- Prati me lik Mačeka na Janka Pustu -

Neće biti teško vjerovati, da sam već u najranijem djetinstvu znao što hoću, i da sam strastveno tražio moju sudbinu, kao što su drugi djeca-mladići sa strašću študirali, igrali nogomet, igrali se, ili, kao što su ljudi sa strašću tražili hazard, vino ili žene. Tko u onim danima nije bio voljan boriti se za Hrvatsku? Bio je to svatko bez razlike, iako, možda, na različit način. Stariji su vjerovali u političku (a ne oružanu, moja opaska) borbu, u medjunarodno pravo, i u političku pamet dra. V. Mačeka, a mladost je mislila na oružje. To je tako bilo kod nas, i to je vjerojatno bilo i kod drugih naroda u sličnim prilikama. Jedni su posegli za oružjem i ostali pristaše Radića i H.S.S-e, a drugi smo upravo sa strašću tražili programe i vodje, koji su propovijedali otvorenu oružanu borbu sa Srbima i stvaranje hrvatske države. Nu u ona doba, kada je Maček uzeo na sebe vodstvo hrvatskog naroda, svi smo bili - Mačekovci. Naravno, svatko na svoj način.

Prilaz, ulica u Zagrebu, gdje je Maček imao svoju uredovnicu, bio je nedvojbeno politički centar svih Hrvata. Zgrada je izgledala kao vojarna ili tvrdjava za vrijeme rata. Dolazili tamo gosloda i seljaci - kako bi se to reklo - dolazili pojedinci i delegacije, dolazilo je i Srba svake vrste, stranaca, novinara. Naravna stvar, i veliko srpski agenti, i hrvatski izdajnici u službi ovih, obilazili su oko Prilaza, da njuškaju ili teroriziraju.

Opasnost je mistično privlačila sve one, koji su želili borbu, tražili smrt u borbi sa Srbima. Kao što su momci i djevojke sanjali o ljubavi, ili bogataši o vreći dukata. ili kao što je gladan mogao sanjati o komadu kruha, ili žedan o gutalju vode, tako sam ja sanjao o tome, kako bi četnici, žandari i srpski teroristi napali Mačeka, a ja ga branio i pri tome poginuo. To bi bila lijepa smrt, o kojoj sam uvije sanjao i sanjam, naravno , u drugoj formi i na drugom mjestu. (Ovdje je interesantno spomenuti kako je general Drinjanin, od prvih dana svoje mladosti, uvijek sanjao i tražio puteve kako bi poginuo u borbi za Hrvatsku, ne znajući kada je ove redke pisao ni pune četiri (4) godine prije svoje mučeničke smrti, da će u toj borbi i poginuti 20 travnja 1969. god. u Španjolskoj, moja opaska, Otporaš) Kako mene, tako i mnoge druge, posebno studente, ova misao je privlačila na prilaz.

Dosta posla imala je Mačekova službena straža sa nama amaterskim, dobrovoljnim čuvarima, jer smo se više motali tamo i više smetali nego li korisitli.

Preko puta Mačekove kuće bila je jedna gostionica, koja je zapravo bila neke vrsti glavnog stožera tih Mačekovih čuvara, raznih delegacija, glasnika i.t.d. - "Ajd, mali, biži ća!" - znao mi je doviknuti jedan visoki, koštunjavi Dalmatinac, sa debelom štapinom, koji je bio nešto kao šef straže. Jedan od tih stražara bio je jedan od kasnijih ustaških generala - Ante Moškov, a bio je neke vrsti šefa sigurnostne straže - puk. K. (Kruno,Krunoslav,moja opaska) Batušić - kasniji zapovjednik Gradjanske Zaštite, a svima je poznato kakvu su ulogu odigrali u životu hrvatske države ta dva muža.

Ali ja ne bih bio tvrdi Ero, kada bi se dao uvjeriti, da Maček ima mnogo posla. Ja sam se sa njima svadjao i govorio, da je isto tako važno što ja imam reći Mačeku. Na kraju me je jedan od tih stražara uzeo za ruku i odveo na prvi kat u pretsoblje, gdje sam za jednu minutu, bez ikakvog ceremonijala, našao se u sobi, gdje je bilo mnogo ljudi i jedna gospodjica za stolom. Kad su se otvorila jedna vrata, onda su se gospoda pomakla desno i lijevo, a ja sam ugledao Mačeka gdje sjedi na stolici frčući cigaru. Toga časa neću nikada u životu zaboraviti. - "Kaj je, dečec?" - to ili nešto slično mi je rekao, a ja sam buljio čas u njega, pa onda u sva ona lica oko njega. Mnoga ta lica poznavao sam iz novina, knjiga i raznih brošura, pa kao da sam nastojao impregnjirati ih za cijeli život. Tko bi tada moga misliti, da ću jednom biti sudbonosan u životu tih ljdi?

Maček je, izgleda, bio informiran, valjda od svojih tjelesnih stražara, da tu ima jedan mladi Ljubušak, nasrtljiv kao sršljen, koji je zaintačio da vidi Mačeka, jer je vidio Radića i druge velike Hrvate, i koji da ne ce...

Nastavlja se.

Objavljeno: 16.05.2009. u 18:27h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1055


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto stu 25, 2014 01:30 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (8)

HRVATSKA I USTAŠTVO (30)

Ima tisuće načina kako biti Hrvat, samo jedan kako to dokazati: Prvi i pravi način je nositi hrvatsku zastavu i boriti se za Hrvatsku Državu. Ustaše su to bili.

Piše: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 22 1965. godine.

Hrvate, i koji da neće otići, dok mu se želja ne ispuni. Vjerojatno su neposredno prije komentirali moje zgode i nezgode, jer ih se većina dobroćudno podsmjehivala, dok su drugi u grupama razgovarali o svojim problemima, kao da mene i nije bilo.

Vjerojatno, da bi me se riješili, kad je netko rekao, da će se pobrinuti za mene i smjestiti me u tvornicu "Arko".

Ja sam bio nešto smeten, jer me je duboko impresionirala prisutnost toliko uglednih ljudi, a i figura dra. V. Mačeka. On je davao dojam veoma simpatičnog i dobrog gospodina. Ja sam na njegovoj glavi htio viditi krunu Matije Gubca, kao što sam na glavi Stjepana Radića htio viditi krunu hrvatskih kraljeva. Kod mene su ideali uvijek bili konkretni. U ona vremena svatko je vjerovao, da će Maček proglasiti hrvatsku Republiku i odcijepiti ju od Beograda. Svi smo vjerovali, da se više nikada neći ići u Beograd. Svidjela mi se je Mačekova jednostavnost, ne samo tada, nego i onda, kada sam se zaista pretvorio u Mačekova čuvara, tek pod drukčijim okolnostima.

Gospodjica za stolom, njegova tajnica, bila je kasnije supruga dra. V. Mačeka, a sudbina mnogih od prisutnih bila je tako različita, kao i što je bio čitavi onaj skup ljudi, koji je ispovijedao pripadnost Radićevoj nauci i seljačkoj stranci.

Ali Maček je Maček, i svatko je vjerovao, da će ga ubrzo viditi kao martira ili kao predsjednika hrvatske Republike. Izgledalo mi je kao neko kućno čeljade, kao stric ili jedan dobri djed, pa sam nastojao sačuvati na njega takvu uspomenu i onda, kada sam bio gospodar nad njegovim životom, kada sam ga morao zatvoriti, i obraniti mu goli život, jednom od Nijemaca, drugi put od partizana, pa i od nekih Ustaša, kojima nije išlo u glavu - zašto Maček uopće živi!

Moja sudbina bila je -- Janka Pusta ! S tim je sve rečeno. Bio sam sretan da sam se našao tamo, i osjećam se sretnim i dandanas.

Ambijenat na Janka Pusti je u smislu svrhe - za koju je bio stvoren. Vodja Janka Puste bio je Poglavnik dr. Ante Pavelić, vodja vojno-revolucionarne organizacije, koja se tada zvala " USATAŠA " - hrvatska revolucionarna organizacija (U.H.R.O.) Tu Maček nije imao nikakove uloge. To su bili revolucionarci, spremni na sve. To je bila oružana ruka pravaštva. Tu je duhovni vodja bio Otac Domovine, Ante Staršević. Tu čak ni Radić nije imao mjesta. Pa ipak...

Pa ipak...Ja sam sa sobom donio lik Mačeka . Za kratko vrijeme uvidio sam, da su ga nosili i drugi sa sobom. Kolektivna politička svijest hrvatskog naroda bila je iskristalizirana u Vladku Mačeku, i tu se nije mogao oteti dojmu, da je vodja hrvatskoga naroda dr. V. Maček, niti onaj, koji bi to htio, ali zapravo nitko to nije ni pokušao.

I predvodnici i obični Ustaše, i stari i mladi, i oni zagriženi Frankovci, kao i oni drugi manje politički angažirani - gledali su u Mačeka, kao u vodju hrvatskoga naroda.

Tako je ambijenat ostao i skoro do kraja, iako se je mijenjao prema samome držanju Mačeka, i prema tomu - dali je bio u zatvoru, na robiji ili proganjan, ili se govorilo da će, unatoč svega ipak u Beograd.

Dodatak članku: (ovom opisu, moja opaska)

Hrvatska Gradjanska i Seljačka Zaštita

Pri svakoj uspomeni na Dra. Vladka Mašeka uvijek mislim i na jedno Njegovo pozetivno djelo. On je stvaraoc Zaštite, koja je, pa makar i mimo Njegove volje izvršila svoju ulogu u rušenju bivše Jugoslavije, u razoružavanju Jugoslavenske Vojske i u proglašenju Hrvatske Države, u obrani Drine, u stvaranju Pohodnih Bojni Hrvatskog Domobranstava i kasnije u stvaranju USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA.

Gornja fotografija prikazuje bojnika Knapa, pukovnika Batušića, dopukovnika Milana Pribanića, pukovnika Zvonku Kovačevića, pukovnika F.S. - a itd. Ti su ljudi stvarali Zaštitu, njom zapovjedali i iz nje stvarali dio Hrvatske Vojske. Većina je tih ljudi dala život za Hrvatsku, a dopukovnik Pribanić (Ovdje je potrebno spomenuti i važno istaknuti da je Ivan Prusac u svojoj knjigi " Tragedija Kavrana i Drugova " rekao da je Milan Pribanić, puk. Mačekove Zaštite uhićen sredinom kolovoza 1947. god. sa Bozidarom Mičić, četnički major, Duško Tošić, četnički major, i da "ova grupa nema nikakve veze s organizacijom 10 travnja", dok general Drinjanin navodi drugačije. Ja sam osobno poznavao dugo godina, i bili smo vrlo dobri prijatelji, gospodina Zvokko Pribanic (1926-2008, umro i pokoman U Petalumi, sjeverno od San Francisca, California) kojeg sam više puta pitao o puk. Milanu Pribaniću. Uvijek je tvrdio da nisu nikakva svojta ali da su iz istog mjesta. Pošto je Zvonko Pribanić bio u Uštakoj Mladeži, nije imao velikih simpatija za puk. Hrvatske Zaštite Milana Pribanića, mo. Otporaš.) Pribanić je nakon rata i kao pripadnik Hrvatskog Narodnog Odpora dobrovljno išao u borbu i skupa sa puk. Kavranom i drugovima bio streljan.

Mi ne zagovaramo stvaranje partijskih vojska i baš zato treba odati počast svima onima, koji su se znali uzdići iznad stranačarstva i služiti Hrvatsku kroz njenu Vojsku kao borci. I zato Dr. Vladko Maček ima zasluga. I sam je bio satnik starog Hrvatskog Domobranstva. O tome ćemo još posebno piati na temelju razgovora sa Dra. Mačekom za vrijeme njegove internacije.
gen. D

(Ovaj dodatak članku generala Drinjanina se nalazi "OBRANA" br. 22, strana 7 na istoj strani gdje se nalazi i gore navedeni opis. Tu na toj stranici se nalaze dvije slike, jedna pukovnika HOS-a Krunslava Batušića a druga skupna o kojoj je general pisao. Ja te slike nisam mogao staviti uz ovaj opis. Za one koji se budu bavili ovim povijestnim podatcima, izvore sam stavio gdje se nalaze. Otporaš.)


Nastavlja se.

Objavljeno: 18.05.2009. u 14:10h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1885


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto stu 25, 2014 13:35 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEK (9)

HRVATSKA I USTAŠTVO (31)

Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakome Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim ili ideologiju. General Drinjanin.

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 23 1965. godine.

Republika na Janka Pusti

Pripadnici Janka puste bili su jedna grupa revolucionaraca, koji su bili, makar u jednoj stranoj zemlji kao što je bila Madjarska, prosjek našeg čovjeka iz domovine. Bilo je katolika i muslimana, bilo je dalmatinaca, Hercegovaca, Slavonaca, Zagoraca, iz svih hrvatskih pokrajina, (Ovdje treba spomenuti kako je VUS-ov novinar, Djodje Ličina, pisao u svojim feljtonima sredinom osamdesetih godina, dakle nekih dvadesetak godina kasnije ovih opisa gelerala Drinjanina, kako je Pavelić regrutirao nepismene Ustaše upravo iz ovih gore spomenutih hrvatskih pokrajina. Dakle, Udba je čitala i pratila hrvatski emigrantski tisak, kojeg je komentirala kako je to inponiralo komunističko/jugoslavenskoj partijskoj liniji protiv svakoga hrvatstva, mo. Otporaš); bilo je seljaka i gradjana, bilo je radnika i intelektualaca, pa je bilo i predstavnika skoro svih strujanja, koji su i u Hrvatskoj dolazili do izražaja. Pa je logično, da smo imali svoje "frankovce" i svoje "haesesovce". Iako su izvanredne prilike dovele sve te ljude u ustaški logor Janka Pustu, ipak je to društvo, ta skupina ljudi imala u sebi sve normalne karakteristike.

Lako je ustanoviti iz hrvatskog tiska onoga doba, da je cijeli hrvatski narod, a sa njim i emigracija, i unutar iste skupina Janka Puste, smatrala dra. V. Mačeka vodjom hrvatskoga naroda. I sami ustaški tisak - "Ustaša" , "Grič", "Hrvatski Domobran", "N.D.H", itd. - općenito je u svojim vijestima, uvodnicima i političkim komentarima govorio u tom duhu, nadodavajući uvijek, da je Poglavnik vodja U. H. R. O. t. j. USTAŠA, hrvatske revolucionarne organizacije. Tu je formu Janka Pusta prihvatila, i to je razdoblje osobno za mene, a vjerujem i za veliku većinu ustaških boraca, pa i čitavog hrvatskog naroda - bilo najsretnije doba. Tada smo imali apsolutni hrvatski mir medju nama, i velika većina nas je vjerovala, da će Maček i Pavelić razdjeliti uloge i skupno povesti borbu za oslobodjenje Hrvatske.

I ne sam to, nego smo vidili i konkretne forme. Hrvatska je trebala biti Republika. Predsjednik Republike, naravna stvar, treba biti dr. V. Maček, a Poglavnik će zauzeti mjesto predsjednika vlade, kao stvaratelj onih vojno - revolucionarnih snaga, koje imaju zadatak najprije srušiti Jugoslaviju, a kasnije braniti Hrvatsku. Dapače, svi smo spominjali i one poznate stare hrvatske zapovjednike, kao što su bili ustaški krilnik Stevo Dujić, zatim u domovini pukovnik S. Kvaternik, te čitavi niz visokih hrvatskih časnika, kao onih u emigraciji: pukovnik Perčević, bojnik Balenović, satnik Metzger, bojnik Jesenski, satnik Lahovski i mnogi drugi. Svi smo vjerovali, da će nova Hrvatska s tim ljudima dobiti nove zapovjednike. Mi smo naime imali sasma konkretne poglede na hrvatske probleme, i na način - kako smo htjeli doći do hrvatske države.

A onda, rekli bi, došla je nova vrsta politike, koja nam je zadala dosta jada, koja je skoro uništila i Jankapustu, i koja je kasnije uništila i HRVATSKU DRŽAVU. Radi se o - stranačkoj politici, (Ove opise treba na glas pročitati (po)nekoliko puta kako bi se ovaj dugi uvod generala Drinjanina mogao shvatiti i razumijeti. Dobro proštudirati ove generalove opise, uočit će se dvije stvari, a to su (1) tko se je borio za Hrvatsku Državu i (2) tko se je borio proti Hrvatske Države, moja opaska) o stranačarstvu, o izživljavanju na bazi užih stranačkih programa, u slavljenju ljudi i programa stranke iznad i izvan one politike, kako smo ju mi tada zamišljali. Mi smo bili za HRVATSKU POLITIKU, NARODNU I NACIONALNU, DRŽAVOTVORNU, OSLOBODILAČKU. Za većinu nas bio je to veliki udarac. Ta i takova politika na stranačarskoj bazi dovela je do izdajstva, teških gubitaka, do krvi medju nama i skoro do rasula. Takova je politika omogućila dolazak i infiltraciju komunističkih agenata na Janka Pustu, a prouzročila i izdajstvo Štefa Petrovića, i bijeg i tragediju Andrije Gredičeka, i smrt istoga i drugih. Govorim o tim problemima, koji su do sada bili nepoznati, po prvi puta, ne zato, da otkrivam tajne nego da borci vide kuda je sve odvela stranačka politika čak i prekaljene i poznate borce Jankapuste. Ujedno se jasno pokazuje na ono što se je kasnije dogadjalo za vrijeme naše države, na kasnija izdajstva u redovima HOS-a (Hrvatsko Domobranstvo), kao i na suradnju jednog dijela HSS-a sa srbokomunistima.

Ne bih znao reći točne podatke. imena, dan i mjesta, odnosno gdje, kako i kada je počela izdaja. Ali sam doživio dan, možda jedan od najnesretnijih u nekoliko decenija borbe za Hrvatsku, kada smo imali prve bjegunce, prva sudjenja radi izdaje, prve izdaje vlastite braće, prvu sabotažu medju nama, pokušaje ubijstva medju nama, i kako ne, - prvu krv medju nama. Život u jednom emigrantskom logoru, gdje su se spremali vojno- revolucionarni odredi i organizirale ilegalne i konspirativne akcije, imao je svoje zakone. Oni su neumoljivi, i ni mi nismo mogli biti izvan tih zakona. U blizini jugoslavenske granice dan i noć smo morali bditi nad golim životima. Jugoslavija je slala agente, špijune, teroriste. Četnici su tada čuvali granicu nad većim dijelom madjarske-hrvatske granice. Najprije se pucalo, a pnda vikalo: stoj! Mi smo bili djelatni. Ali je isto tako veliki neprijatelj bila i vlastita Madjarska država. Ona nas je zapravo internirala na Jankapusti. Tu smo obradjivali imanje. Radili. Trebalo je jseti, plaćati kiruju, oblačiti se, financirati borbu (a ne kako je u to doba tvrdila srpska propaganda, a kasnije, poslije rata, i komunističko jugoslavenska propaganda da ih je naoružavala Italija, tj. Musolini, kako bi kasnije sve to sveli na suradnju sa fašizmom i povezanost NDH sa fašizmom. Ustaše su kupovali svoje oružje isto onako kako su borci i branitelji kupovali oružje u prošlom Domovinskom ratu, moja opaska). A oružnici i agenti su nadzirali. Trebalo je izigrati njihov nadzor, da bi mogli vršiti ilegalne prelaze u Jugoslaviju, prebacivati ljude, oružje, itd.

(Na svu sreću da imamo koliko toliko izvornih informacije iz prve ruke iz onog mukotrpnog i borbenog razdoblja od sudionika skoro svih zbivanja Ustaške ilegae prije rata i ustaških odluka za vrijeme rata. Zato je potrebno ovo čitati i usporedjivati sa svim jugoslavenskim opisima, koji su samo produkcije produkcija, kopije kopija, nadodavanje nadodavanjima od onih "piskarala" poput Djordja Ličine, Mate Rajkovića i na tucete drugih, koji nikada ni blizu nisu bili niti u jednoj dogodovštini ustaških zbivanja. Ali to ih nije smetalo iskrivljivati činjenice. Otporaš.)

Nastavlja se.

Objavljeno: 18.05.2009. u 21:23h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1065


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto stu 25, 2014 18:14 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (10)

HRVATSKA I USTAŠTVO (32)

Šta je fašizam? Fašizam je koncepcija koja se bori protiv osjećaja i želja vlastitog naroda. USTAŠTVO se borilo i bori i uvijek će se boriti za svoj vlastiti hrvatski narod.

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 23 1965 godine.



Trebalo je nadljudskim naporima izdržati bez micanja na jednom mjestu, nekada do glave u vodi, ili mjestima punih komaraca, da bi imali jasnu sliku o kretanju oružničkih, graničarskih i vojničkih jedinica s jedne i druge strane, a onda provlačiti se izmedju njih, prelaziti, vraćati se, dobivati vijesti i poštu, prihvaćati ljude i slati nove natrag u domovinu na zadatke. Madjari su odvodili i zatvarali uhićene, plijenili materijal, a Srbi su ubijali, sudili i tako dalje. Naš je Edo Premec bio sudjen na 15 god. robije u Madjarskoj, jer je vlast imala dokaza, da je isti predao našim željezničarima jednu paklenu mašinu. I da je odao ostale, što nije, svi bi bili sudjeni. I kraj toga smo se vježbali, učili, spremali, vršili danje i noćne vježbe.

I sada - izdaja medju nama, svadje, intrige, sabotaže, bjegstva i sudjenja! Mi smo sa najpovjerljivijim ljudima već bili iznajmili jedno drugo imanje: BAZA PUSTU, s druge strane Kanjiže, i prije samog Marselja smjestili se u Velikoj Kanjiži, gdje smo nastojali urediti jednu mehaničku radionicu iz više razloga: radi akcija, koje smo mislili poduzeti, radi sveopće navale na Jankapustu. Tjerali su nas Madjarski oružnici, srbijanski četnici, novinari okolnih i prema Madjarskoj i nama neprijateljski raspoloženih država. I sada smo imali neprijatelja medju nama: imali smo i srbijanske agente i komunističke konspirativce. Oni su medju nas stigli kanalima HSS-a. Nastala je "čistka", a ta je dovela skoro do rasula. JANKAPUSTA NIJE BILA ONA, koju smo donijeli u svom idealizmu iz domovine. Podijelili smo se svi. Rekao bih svak sa svakim. Ali uglavnom podijelili smo se na USTAŠE, a zvali su nas "Frankovci" (možda (da) danas ne bi bilo protuzakonito zvati drzavotvorne Hrvate "FRANKOVCI", moja opaska, Otporaš) i na MAČEKOVCE, koje smo mi posprdno zvali "ŠKRLAKI", valjda radi šešira (škrlaka), koje su nosili Zaštitari, ili valjda u Zagorju, odakle su nam uglavnom stigli - učenici Pavleka Miškine.

Mi USTAŠE htjeli smo pod svaku cijenu izdržati, boriti se, ginuti, i stići na Drinu i Markov Trg. Naš je nedvojbeni i jedini vodja bio Poglavnik.

Oni DRUGI htjeli su tražiti od Beograda AMNESTIJU. Propovjedali su, da treba pobjeći sa Janka Puste, otići u Hrvatsku, u šume, i od tamo tražiti - amnestiju. To je bio -- politički program grupe HSS - a na JANKA PUSTI i oni su ga vjerno sprovodili. Šef je bio oblasni zastupnik Petar Cvok, (Taj isti Petar Cvok, narednik jugoslavenske kraljevske vojske u Bjelovaru, je SEDMI TRAVNJA proglasio HRVATSKU DRŽAVU, prije nego su njemačke jedinice "umaršlrale" u Zagreb, prije nego je Slavko Kvaternik proglasio DESETI TRAVNJA NDH u ime Ustaškog Pokreta i Poglavnika dr. Ante Pavelica, moja opaska, Otporaš) a izvršitelji braća Pasaričeki, Micek, Grediček, Feliks, Štef Petrović, itd.

Najprije su odbili da drže stražu. Nisu išli na rad. Izgovarali su se, da su bolesni, umorni, stari, itd. Uništavali su stegu, rugali se iz nastojanja, vježba, načela, akcija i DRŽAVE. Oni neće države. Oni hoće -- svoju REPUBLIKU.

Ta je REPUBLIKA bila rak rana JANKA PUSTE i da nije bilo MARSELJA, ta bi rak rana bila uništila ne samo samu Pustu, nego i njen DUH. Taj duh su spasili Marseljci: Rajić, Pospišil, Kralj, a tom su duhu dali kasnije svoj konačni pečat generali Francetić, ("Janka Pusta je usavršila Juru, Jure je usavršio Janka Pustu", piše u svojim osvrtima na Francetića Maks Luburic, moja opaska) Moškov, Perčević, Balenović, Metzger i mnogo drugih manjih i većih, poznatijih ili nepoznatijih, ali uvijek slavnih zapovjednika kasnijih Hrvatskih Oružanih Snaga.

Oni DRUGI, tj. Republika, postali su dijelom plijen i žrtva komunista, jer se je REPUBLIKA JANKA PUSTE utopila u anarhiji, izdajstvu, krvi i sramu.

/Slijedi: REPUBLIKA I U NJOJ IZDAJNICI HRVATSKE/



Ovi opisi generala DRINJANINA su popraćeni mnogim prikladnim slikama onoga vremena, koje ja nisam mogao prenijeti na ove stranice. Osobno poznam mnoge stvari iz Ustaških logora iz Italije a posebice sa Janka Puste. Mnoge te stvari sam čuo od drugih, pročitao što su drugi pisali o tim logorima, onako kako se je kome svidjalo. Rekao bih da je ovo prvi put da nešto čitam o Ustaškom logoru iz Janka Puste od jednog od prvih sudionika Janka Puste, od jednog sudionika koji ne prepisiva što su drugi rekli ili pisali, drugim riječima opisi iz prve ruke. Šta bi za sigurno ovdje trebalo učiniti je to: otići na ta mjesta gdje je bila Janka Pusta, Velika Kanjiža i otiću u biblioteku, gradsku vijećnicu i gdje god bude trebalo, te povaditi sve sačuvane zapise i opise nadležnih vlasti tog mjesta i tog vremena o djelovanju Hrvatskih Revolucionaraca na tim mjestima. General DRINJANIN piše i opisije onako kako je bilo, gdje je on bio i u čemu je sudjelovao, šta je sve vidio i proživio. Zato je jako važno ovo temeljito (pro)čitati, proštudirati i na temelju zdravog, logičnog i ne logičnog, stvoriti osobni zaključak, SUD, te tek onda udarati kukom i motikom na one Hrvate koji su se nesebično borili da ostvare vlastitu Hrvatsku Državu poslije Pakta Convenkte - Nagodbe - od 1102 god., dakle punih 839 godina.

Nastavlja se.


Objavljeno: 19.05.2009. u 14:00h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1187

meterizanka
19.05.2009 16:56 h
Znaš li kada je završio Drugi svjetski rat?

sponzoras
19.05.2009 18:14 h
Meterizanka, pusti čovjeka nek piše. On je naš dijasporaški otporaš na tragu nekakvih istina... a takvih imamo doma koliko hočeš, na svim stranama istine :)
Ako mu je milo nek piše, meni ne smeta... a druga je stvar da li se slažem s njim i koliko je sve to objektivno.

Inače, ja sam mislio da se djeca obično prestanu igrati partizana i švaba, ustaša i četnika, kauboja i indijanaca tamo negdje oko 11, 12 godine života.
No u krivu sam.. neki se tek užive u kasnijoj životnoj dobi. :)


Domobran
19.05.2009 20:11 h
Meterizanka. Po vašem komentaru reklo bi se da se vama žuri; a ja tek u mojim opisima negdje oko Marseilleskog atentata, dakle u 1934. godini. Vidim da pratite, to je dobar znak. Malo više strpljenja i doći ćemo i do drugog svjetskog rata kojeg Hrvati nikome nisu nametnuli, a kojeg su svi drugi nametnuli Hrvatima, u kojem, ratu, Hrvati su se opredijelili za dva zla: Hitlerov i Staljinov. Kada smo kod njih dvojice, preko pedest i više godina sam se interesirao dali je politika NDH bila ta da se je moralo službeno držati u službenim uredima obje slike usporedo, Hitlerova i Poglavnikova. Znam, i to sam vidio i iskusio, da se je morala uz Titovu sliku vidjeti i Staljinova. Ovo sam stavio razmišljanja radi.


east zagreb
20.05.2009 00:26 h
Sponzoraš, bilo bi dobro da na to dječje igranje podsjetiš koji put i drugove Matrixa, Starog, Lokicu i ostale kada krenu sa epopejama o Titi, partizanima, NOB-u...
Ili jugokomunisti imaju ekskluzivno pravo na igranje do duboke starosti?

Bar u Hrvatskoj ne fali dvostrukih kriterija...

east zagreb
20.05.2009 00:30 h
Sponzoraš. Ne, ne smeta ti... :)

A je li objektivno, ne brini.
Za objektivnost se obrati drugovima sa portala.

sponzoras
20.05.2009 14:01 h
East...epopeja se piše upravo iznad ovih komentara... :)
Ak čovjeka veseli, nek piše, ne vidim u čemu je tu problem.

A da ima i zanimljivije literature u ovom cybetspaceu, ima!

Domobran
20.05.2009 19:04 h
Zašto se ne bi javili sa konkretnim pitanjima tako da mogu odgovoriti, umjesto negodovanja. Pa zar nije bilo dovoljno preko pedeset godina slušati razne Mate Rajkoviće, Djordje Ličine i mnoge druge. Jutros je netko na ovom portalu stavio govor predsjednika Tudjmana i kaće da je on kompetetan govoriti o Titi, Jugoslaviji, jer je bio njegov, Titin, general. Ako je to tako, onda je general Luburic i te kako kompetentan govoriti o Ustaškom Pokretu, NDH i o svim onim stvarima u kojima je sudjelovao i za koje ga se okrivljuje.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto stu 25, 2014 23:45 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (11)

HRVATSKA I USTAŠTVO (33)

Mnogo puta smo rekli, da nam je težko govoriti i pisati. Sada velimo: težko nam je već šutiti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje, da o nama imaju kritično mišljenje, a da nadju svoj smisao za žrtvu u novom revolucionarnom pohodu za slobodu svoga naroda. Svijestni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će na povijest suditi prema onome, kako se budemo vladali danas, a ne prema tome što smo htjeli biti ili što bi bili da smo mogli i htjeli...
Prije odluke podpisani je dobro razmislio, urdio svoje račune sa Bogom i ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka, da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. neka bude za dobro Hrvatske. General Drinjanin, "OBRANA" br. 1. 1963. strana 5., u članku: U sljedećim "OBRANAMA" (Za dvadesetgodišnjicu Hrvatskog Narodnog Odpora"

Piše: general DRINJANIN

"Obrana" br. 24. 1965 godine

" Republika " i u njoj izdajnici Hrvatske

Kada se nebi radilo o tome, da smo mi hrvatski vojnici, kao dio hrvatskog naroda pod oružjem, za vrijeme prošlog rata prolili potoke svoje i tudje krvi - za obstanak hrvatske Države - da radi politike i političkih razloga izgubimo rat nakon tisuću dobivenih bitaka, onda epizoda sa Jankapuste nebi imala neku posebnu važnost a niti bi mi, šaka preživjelih iz tih logora, imali pravo čeprkati po kostima palih drugova. Možda bi i za nas, koji smo igrali neku ulogu u tim logorima, bilo ljepše i možda elegantnije, da predjemo u povijest kao dio sveopće hrvatske legendne, skupa sa svom mistikom, koja je za naš rad i djelovanje dosada postojala.

Ali...Ali mi smo hrvatsku Državu izgubili ne na oružju - (kao što nebi ni Bosnu i Hercegovinu izgubili na oružju da nije bilo onih:Tko jači taj tabači, Daytona, moja opaska) - nego za zelenim stolom. Na tom zelenom stolu nije bilo hrvatskih argumenata. Kako naivno nekad izgleda, kada neki naši vele, da smo bili - antemurale christianitatis - ili, kako smo imali svoj Sabor, svoju demokraciju, dok su divlji veprovi rovali po onim mjestima, gdje se danas ponosno dižu zgrade, simboli demokracije i civilizacije Zapada.

Stvarne političke argumente, koji bi nešto vrijedili na tom zelenom stolu, mogli su donijeti samo naši politišari. Medjutim, stranački razdor i stranačarska politika, osobni prestiži i razne ideologije doveli su do toga, da su hrvatski političari postigli zavidne uspjehe jedino u formiranju novih rovova i bunkera - na kojima smo se tukli mi Hrvati (izmedju sebe, moja opaska) za tudje interese i tudje državne koncepcije.

Mi ne bi bili ozbiljni ljudi, kada bi zaboravili, da su prvu Jugoslaviju pravili medju inim i mnogi sljedbenici Oca Domovine, dra. Ante Starčevića. Dapače, moglo bi se reći, da su "Milinovci" (po dr. Mili Starčeviću) zapravo bili kontinuitet nekada Pravaške Stranke, koja se utopila u jugoslavenskoj sramoti, a tek je jedan manji dio t. zv. "Frankovci" bio za hrvastku Državu. Trebao sam doći u Peštu i raditi u poduzeću dra. Ive Franka, sina pok. Josipa Franka, vodje, "frankovačkog" dijela Stranke Prava, koji mi je znao o tome satima govoriti. Nisam bio u dobi, kada se mnogo razmišlja o politici, ali, mogao sam mnogo toga saznati iz usta stvarnog vodje one emigracuje, koja je 1918. donekle spasila ugled Stranke Prava i ime Oca Domovine. Sve ovo pišem ne zato, da bih se natjecao sa drugima, koji su u to doba živili i sve to napisali, nego zato, da se ne bi reklo kako lupam po H.S.S. - i, zato, jer im nisam nikada bio sljedbenik i da zato nisam u ocjeni nepristran. Htio sam reći, da je Stranka Prava imala svoju crnu legendu, kao što su imale i kasnije Trumbićeva Hrv. Federalna Stranka, i one katoličke i muslimanske klerikalne organizacije.

I ne radi se samo o tome, da bi nekako ublažili onaj dio krivnje, koji spada i na nas hrvatske vojnike, i posebno na vrhove časničkog kadra t.j. generalski zbor, koji je - hošes nećeš - naravni predstavnik htijenja Hrvatskih Oružanih Snaga. Radi se o tome, da treba gledati na budućnost, a ta budućnost nije ni u Stranci Prava ni u njenom političkom kontinuitetu t.j. u Ustaškom Pokretu, ta budućnost nije u katoličkim ni u muslimanskim vjerskim strankama, kao ni u raznim pokrajinskim, lokalnim i profesionalnim grupacijama. I sve to velim zato, da mogu podvući da ta budućnost nije ni u H.S.S. - i, ni u Radićevoj ideologiji.

A, velimo, ako jest i u tim snagama budućnost, onda je ta budućnost u jednoj poštenoj i borbenoj hrvatskoj demokraciji, u hrvatskom starodrevnom Saboru, gdje će se ta stranačka igra izvoditi onako, kako se to danas odvija na jedan ozbiljan način u mnogim, posebno u anglosaskim zemljama, gdje se Laburisti i Konzervativci ili Republikanci i Demokrate smjenjuju na vlasti, a da ta smjena ne dovodi do alternative: jedni na vlast, drugi pod ledinu, u logor, u emigraciju, ili u šumu! Ta smjena vlasti mora uvijek biti u okviru striktne državotvornosti, a ne u paktiranju sa tudjinom preko granica, protiv brata, koji je uspio dobiti povjerenje naroda na slobodnim izborima.

Zato je nekada i sreća prvoboraca i revolucionaraca na jankapusti bila neizmjerna, jer su postojali svi preduvjeti, da se u času odlučnog hvatanja u koštac sa srbijanskim okupatorom svi Hrvati nadjemo u istom rovu naprama Beogradu. (Oni koji su do sada pratili generala Drinjanina izlaganje, mogli su uočiti važnost njegove PORUKE IZMIRENJA IZ 1964., koja se je očitovala u mnogim bitkama u prošlom Domovinskom ratu, gdje su sinovi bivših Ustaša i bivših partizana bili: "u istom rovu naprama Beogradu", moja opaska)

Razdor je medju nama dobio najjasniju sliku, barem u mojim očima, kada je jedne nedjelje poslijepodne naš madjarski susjed i prijatelj dojavio jednu za njega i za nas poraznu činjenicu. Radilo se o sljedećem: nedjeljom su oni, koji su željeli, mogli na diskretan način ići u susjedno selo Beleznu, na sv. Misu. Tako su ove nedjelje nekolicina dobili za to dozvolu, a drugi su to učinili bez dozvole, i našli se u jednoj od poljskih kuća, gdje se je ilegalno točilo piće. Spomenuti Madjar, dobronamjerni prijatelj i suradnik obavijestio nas je, da jedna grupa Jankopustaša, potpuno pijani, prave izgrede i ugrožavaju i tako delikatno naše stanje u revolucionarnom logoru, u neposrednoj blizini granice. Vrijedno je zabilježiti, da je dobri oružnički vodnik M. izgubio svoju službu, jer je sami izgred prešutio pred svojim predpostavljenim.

Nekoliko nas je trčeći požurilo tamo, gdje smo našli "Republiku", i nekoliko od njih, koji su se dali zavesti, a da nisu imali pojma ni o čemu ili nisu imali kapaciteta prosuditi dogadjaje. Prvo što smo čuli bila je pjesma, koja na prvi pogled nije imala ništa naročita, ali kada smo je ponovno čuli, onda je sve bilo jasno. Mi smo pjevali sve hrvatske davorije i rodoljubne pjesme, većinom preinačene i u našem vojno - revolucionarnom ustaškom duhu. Tako se dogodilo i sa onom poznatom: " za čast i slobodu, hrvatskome rodu..."

Naši "Republikanci" su je pjevali ovako: "Za dom i slobodu, a ne za gospodu, život ćemo dati".

Nastavlja se.

Objavljeno: 20.05.2009. u 00:36h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1018


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri stu 26, 2014 01:12 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (12)

HRVATSKA I USTAŠTVO (34)

Majka me je rodila kao Hrvata.To je njezina zasluga! Moja je da to Hrvatstvo dokažem. Ako u tome padnem, pao sam kao Hrvat.To je velika čast!, kaže Mile Boban u Hrvatskom Tjedniku iz Australije 7 lipnja 1988., u svom članku: [b]"JA GOVORIM O HRVATSKOJ"
[/b]
Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 24 1965. godine

To je bio jedan novi dogadjaj, ali se je kasnije ponovio više puta. Dok smo jedni krampali po danu, da možemo živjeti, čuvali straže, da možemo preživjeti, učili se teoretski i praktički u baratanju oružja, vršili konspirativne akcije, da možemo Hrvatsku osloboditi - dotle je naša "Republika" činila sve suprotno. Njima je ljeti bilo prevruće, a zimi prehladno, po danu su bili bolesni, a po noći se bojali ići na stražu, jer da su četnici u blizini.

Valjda najdrastičnija je razlika bila, kada smo nakon na****a rada i još na****ije noćne vježbe - veselo umarširali na Jankapustu s pjesmom "Za čast i slobodu" - a našli našu "Republiku", skoro u cijelosti, kako piju vino "noha" ("direktor"), i pjevaju "Za dom i slobodu, a ne za gospodu..." (ovdje se mora nadodati kako su ovi nadodali na originalnu pjesmu:"a ne za gospodu", moja opaska).

Pitali smo se: koja je to gospoda? Nas Ustaša bilo je svega i svačega, pa se je jedva moglo nas dijeliti po nekakvim socijalnim skalama. Vodje su s jedne i s druge strane , manje ili više, bili svi advokati. Pitali smo se: po čemu je seljački i radnički sin dr. Ante Pavelić "gospodin", a po čemu je "seljak", recimo, advokat dr. V. Maček ili dr. Z. Šol, te mnogi drugi, koji možda sela ni vidjeli nisu, osim u izbornoj kampanji. To je bilo normalno rezoniranje ne sam nas najmladjih, nego i svih drugih.

Stvar nije ostala pri tome. Ovi redci nisu ni neka moja biografija, ni povijest Jankapuste, nego samo par riječi prigodom smrti dra. V. Mačeka, kojima opisujem moje uspomene i mišljenje onoga doba, (ovdje general Drinjanin govori o svojim uspomenama i mišljenju onoga doba, dakle doba iz 1933-34 godine, a danas mnogi Hrvati to gledaju i osudjuju iz današnjega doba, doba kada se je sve naopačke izvrnulo od onoga doba, moja opaska) pa zato i iznosim samo neke stvari.

Osobno sam bio osvjedočen, da će doći do izdajstva, i prema tome bio sam medju onima, koji smo od naših starijih tražili, da se napravi reda, da se uvede potpuna ustaška pravda, te da eventualno eliminira sve ono, što je dijelilo Jankapustase. Ali u isto vrijeme, prema dolje, tražili smo stegu, vjernost idealima i konitnuitet borbe. A kada nismo našli dostatno razumijevanja ni kod naših starješina ni kod sudrugova, onda smo se, kao pravi revolucionarci, odlučili poduzeti mjere, i onda smo proveli ono, što se u modernoj terminologiji zove "šistka", i prema dolje i prema gore.

Tako je nestalo i "gospode" i "Republike".

Ali Štef Petrović je znao za mnoge veze, kao što je znala i Jelka Pogprelec. (Jelka Pogorelec je bila Gustava Perečec djevojka, ljubavnica ili zaručnica, nije više vazno, koja je bila u službi Beograda i sve izdavala. Gustav Perečec je bio jedan od prvih koji su osnovali Janka Pustu 1930. godine. Spreman sam vjerovati da Gustav Perečec nije znao da je Jelka doušnik i špijun. Ali Gustav Perečec je bio zakleti Ustaša, to je on znao, i kao takav spadao je pod pravila Ustaških Načela, moja opaska) Oni su izdali ne samo Jankapustaše, već su izdali sve, što su znali. Tako je pala jaka ustaška organizacija u Podravini, a preko nje dijelom i u Slavoniji, i u Zagrebu. Stradala je jedna čitava obavještajna i dojavna veza, bili smo kompromitirani pred svijetom i stvar je imala pred samim madjarskim vlastima velike neugodnosti.

Tako je naša "Republika" u borbi za "ne - gospodu" poslužila Beogradu i velikosrbskoj misli. Posebno je tragičan slučaj mladog borca Andrije Gredičeka. On je izvršio nekoliko ustaških zadataka, bio apsolutno povjerljiv, jako bistar i neograničeno hrabar. Dapače, skupa sa kasnijim stožernikom, mladim seljakom Pizetom, pripadao je grupi "bombari". Karakteristika te grupe "bombari" bila je, da smo nas trojica t.j. Grediček, Pizeta i ja bili svi mladi, velike glave, maleni i dobro razvijeni. Iz osobnog prijateljstva nastala je jedna akciona grupa, i Grediček je, kao jedan od glavnih iz grupe, vjerno sprovodio ne samo zadatke protiv Beograda i hrvatskih izdajnika (uvijek smo ih imali, pa čak i danas, nazalost!, moja opaska), nego i protiv same "Republike", u kojoj je sjedio i bivši njegov politički šef iz Hrvatske, Cvok. On je bio otpušten, i nije bio ono (izdajnik, moja opaska) što su bili Petrović i Jelka. Ali otrov je već bio u njegovoj krvi, on nije imao snage ni da iznevjeri svoju ustašku prisegu, a ni da djeluje protiv onih, koji su mu bili sudrugovi u borbenoj skupini u Hrvatskoj, i koji su izdali otvorenu parolu - da treba uteći sa Jankapuste, pobjeći u šumu u Hrvatskoj, a onda iz šume i preko stranačkog vodstva H.S.S-e moliti od Beograda AMNESTIJU! Eto, na što je spala nekada djelatna i revolucionarna grupa haesesovaca, koji su bili prišli u ustaški pokret.

U medjuvremenu, naravno, saznali smo istinu. Ta je grupa dobivala upute i ponešto novaca od organizacije H.S.S.-e iz kanade, i to, ako se ne varam, iz Winnipeg-a.

Nisam u stanju pisati o onom, što se dogodilo unutar H.S.S.-e, ali mi smo tada na Jankapusti znali ono, što su nam govorili pukovnik Perčević i drugi, koji su dolazili iz Beča. Posebno je puk. Perčević uvijek ponavljao, da bi dr. Juraj Krnjević bio sklon suradnji sa Ustašama, te da je do te suradnje i došlo. Posljedica toga je bila, da su i ugroženi haesesovci, koji su počinili borbena djela, došli na Janka Pustu.

Ali, uvijek taj prokleti "ali": ni na našoj strani nije sve bilo kako je trebalo biti, i bilo je zadrtih "frankovaca", koji nisu htjeli čuti o ljudima iz H.S.S.-e. S druge strane kako smo to vidjeli za vrijeme rata i kako to vidimo danas (1965. godine,moja opaska) - Hrvatska Seljacka Stranka je imala i svoje lijepo (izvorno je lijepo, a po shvacanju opisa moglo bi biti i "svoje lijevo", moja opaska) krilo i u njemu čiste članove komunisticke partije, kao što su bili Gaži, Miškina i mnogi drugi, za koje se je već ustanovilo iz samih komunističkih izvora, da su bili redoviti članovi crvene partije. Mi smo za njih, već tada, bili fašisti, (Ovdje posebno treba naglasiti da se i dandanas ta riješ "fasišta" nabaciva na čestite Hrvate(ice) bez ikakove podloge, te treba vrlo dobro podvući da ta riječ "fasista" je lansirana od strane našeg neprijatelja prije rata, a za vrijeme rata ju priuzeli politiški komesari NOB, a poslije rata KPJ ju preko JNA, škola, poduzeća, mitinga, seoskih organizacija, filmova, novinstva i svih javnih priopćavanja, a dans preko vlade predsjednika Mesića i kompanije, ju sustavno šire, moja opaska), imperijalisti, nacisti, crno - žuti, klerikalci itd. Neće biti teško pogoditi, da se je i komunistička partija uvukla kroz te lijeve, srednje i desne kanale H.S.S.-e - do Janka Puste, pa je na kraju bio uhićen u blizini Pankapuste, u Murakeresture, jedan Madjar obućar, šef onoga okruga komunističke partije, a na Janka Pusti bio je uhićen stvarni intrigant i gospodar "Republike", jedan metalurgijski radnik iz Broda, katolik i Hrvat, koji je imao svoje ustaško ime "Avan", dok se je njegovo pravo ime kasnije ustanovilo i kojega se ovoga časa ne sjećam.

Čast te "Republike" oprao je "bumbar" Grediček. U krizi uvjerenja i savjest, on je tražio da bude otpušten sa Jankapuste. Ja sam osobno svojim životom jamčio, da on nikada neće izdati Jankapustu, ni drugove, ni našu Hrvatsku. Položio je svoje oružje i otišao sa Janka Puste pognute glave i sa suzama u očima. Medjutim, nitko od nas nije mogao predvidjeti tragediju, koja će se odigrati s tim mladim, borbenim i zdravim seljačkim sinom iz puntarskog Zagorja. Nije mogao nas sljiediti u borbi protiv onih, koji su mu bili drugovi nekada, a nije mogao ni s njima (onima koji su bojkotirali Jankapustu, moja opaska) prigeti šiju i tražiti od Beograda amnestiju. Izabrao je treći put. Pošao je preko Rumunjske, u pravcu Rusije. Bio je uhićen i predan Beogradu. Sud za zaštitu države u Beogradu osudio ga je na smrt radi izvršenih borbenih ustaških djela. Nu zna se sigurno od onih, koji su s njim bili u zatvoru, da je neposredno prije vješanja, i kao zadnji svoj pozdrav svijetu, koji on nije razumio, ili koji njega nije razumio, oprostio se uz neustrašivi poklik: Živila hrvatska država!


(Eto, kako se voli, ljubi i gine za Hrvatsku. Da je ove opise dati Djordju Licini ili Mati Rajkovicu, i drugim Udbaskim i VUS-ovim novinarima, vidjeli bi kako bi oni to nakitili kao bozicni boric protiv Hrvata i Hrvatske. Mnogi se jos uvijek ne mogu otresti njihovih piskaranja, mo. Otporaš)


Nastavlja se.




Objavljeno: 21.05.2009. u 23:56h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1457

colonia.tino 22.05.2009 00:20 h
citat:
"... Majka me je rodila kao Hrvata.To je njezina zasluga!Moja je da to Hrvatstvo dokazem.Ako u tome padnem, pao sam kao Hrvat.To je velika cast!..."

Jedna je od najljepših ikada izrečenih rečenica, u stvarnosti bi morala biti istinita, nažalost mnogi su danas izigrali i poantu iz ove rečenice ali i ideale borbe za hrvatsku slobodu.

Domobran
22.05.2009 01:55 h
colonia.tino. Hvala na lijepim riječima. Tu izreku je rakao gospodin Mile Boban u "Hrvatskom Tjedniku" iz Australije 7 lipnja 1988. god., u članku : " Ja govorim o Hrvatskoj ". Taj članak je tako dobro i vizionarski napisan da bi mogao uvijek biti aktualan. Često se koristim tim izvorima kada se radi o Hrvatstvu. Pozdrav.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri stu 26, 2014 05:29 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (13)

HRVATSKA I USTAŠTVO (35)

Prošteno je svima, svima, ubojici, zulumčaru, prošteno je svima, svaima, samo nije izdajici. Bruno Bušić o Ivanu Bušić "Rošo" 1978. god.

Piše: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 25 1965. godine

-- Jankapustaški "kompleks Maček" --

Kada su odjeknuli hitci u Marseille-u bila je pokopana ne samo figura kralja - krvnika, nego i čitava jedna tvorevina. Svi smo bili uvjereni, da je jednom zauvijek pokomana i svaka politika s Beogradom.

Janka Pusta je bila napuštena i još prije Marseille-a. Pritisak je dolazio sa svih strana, a izdajstva i bjegstva pripadnika HSS-a uzdrmali su bili moral i dijela onih Jankapustaša, koji nisu bili pripadnici HSS-a, a nisu učestovali u bjegstvima ili konspiracijama protiv vodstva.

Tako je, na primjer, Feliks, dobri zagrebački bravar, iz pravačke radničke omladine, zatražio da ga se otpusti. Nije imao vjere, pa nije mogao više izdržati.

Dobri naš Mato, jedan Dalmatinac sa otoka, prokušani stari borac, nije mogao izdržati naš ritam: po noći raditi na granici, ujutro putovati, po danu na pustari raditi i navečer na straže ići. Nije htio ni izostati, jer je bio medju prvima i najboljima. Kada su zatajili živci jednog oblačnog jutra - nakon što smo cijelu noć bili kod Gotalova u zasjedi - uzeo je pištolj i ispalio si hitac u sljepoočinicu.

Dobri nas Koprek, koji je došao iz Brazilije, a bio je pripadnik grupe satnika Seletkovića i prof. Crvića iz Djakova - bio je osudjen na smrt od Beograda. Od batina, koje su mu u svoje vrijeme dali, pobjegao je na sreću. Kada je saznao, da su i opet neki bježali - uhvatio se samo za srce i ostao kao kamen. Ljudi su rekli: ubio ga Maček! On, (Maček, moja opaska) koji je bio pacifista i koji je uvijek propovijedao mir medju ljudima, eto, "ubio" je jednog od svojih najodanijih ljudi iz Slavonije, a da ni sam za to nije znao.

Takove su sudbine političkih ljudi. Oni pripadaju svome narodu, u njemu su uvijek prisutni, uz njega su vezani i s njim dijele sudbinu, pa to oni htjeli ili ne. Mogli bi nabrajati tako mnogo slučajeva, medjutim, nije mi cilj pisati povijest Janka Puste. Htio sam istaknuti osobu dra. Mačeka u vezi dogadjanja medju nama emigrantima u najborbenijemem ustaškom logoru, na Janka Pusti.

Mnogo je emigranata prošlo kroz Janka Pustu. Mnogo je dogadjaja vezano uz živote Jankapuste. Budući sam počeo na njoj kao dijete i svršio kao zapovjednik Janka Puste, s tužnom ulogom, da ju likvidiram, poznavao sam sve njene pripadnike. Za vrijeme dugih noći u zasjedama i na osmatračnicama na našim mjestima, na granici, s ciljem da ne zaspem vršio sam praktiku analize ljudi i dogadjaja. Bilo je ljudi, koji su u takovim okolnostima - brojili od jedan pa dokle su stigli; drugi su namjerno ostavljali dio tijela izložen komarcima, da ga ujedaju, kako bi izbjegli opasan san. Jedan je od njih, ne sjećam se više koji, svojim vlastitim noktima štipao svoje meso i bolovi ga držali budnim na straži. Ja sam razmišljao. Počam od djetinstva, svega što sam se sjetio, roditeljskog doma, braće, sestara, susjeda, itd, a kao patriot razmišljao sam i o ljudima, koji su u duhu uvijek bili medju nama, a da to ni sami nisu znali. Jedna izjava ili jedan akt dra. Mačeka imali su svoga učinka i na ljudima Janka Puste. Tomu je doprinijela i činjenica da i "oni drugi" nisu bili na visini. Tako, na primjer, sam Perečec i njegovi ljubavni problemi i pustolovine - ubijali su moral, a to je još više djelovalo na ljude, pa su tražili uzore. Istina, mit Poglavnika bio je apsolutan, ali nije bio kompletan. Sa strane onih, koji su vodili našu, ustašku propagandu, počinjena je jedna politička, taktička i psihološka pogrješka. Nama je dr. Maček bio predstavljen kao vodja naroda, a Poglavnik tek kao revolucionarni vodja. Patrijarhalni i jednostavni izgled dr. Mačeka - stvorili su mu medju nama jedan neizbrisivi lik. Neograničena odanost Mačeku dolazila je do izražaja posebno kod ljudi iz Zagorja i Podravine. Maček je za njih bio nasljednik Matije Gubca, borca za seljačka prava. Smrt Stjepana Radića, seljačkog vodje, dala je Mačeku neki kontinuitet Gubčeva mitosa, pa kada bi ga Srbi (misli se na Mačeka, moja opaska) još k tome progonili i osudjivali - davali su mu kategoriju martira. Ta mi smo tek emigranti, a hrvatski je narod ostao sa dr. Mačekom, pa makar i u tamnici, a Poglavnik, iako osudjen na smrt, medju nama je i na slobodi.

Likvidirajući Janka ustu, kao njen zadnji zapovjednik, nastojao sam u sebi likvidirati i Mačekov kompleks. Udaljili smo iz naših redova na jedan, drugi ili treći način sve one, koji su bili borbom i vremenom slomljeni. Stavili smo u pričuvu i u privatni život sve one, za koje smo predmnijevali, da neće izdržati dugih napora bez redovnog gradjanskog i obiteljskog života. Preselili smo na Baza Pustu, jedno novo sabirno mjesto, samo najpovjerljivije ljude, i koji nisu bili za akciju. Desetak najizabranijih odveli smo u grad Nadjkanjižu, koju lijep broj tamosnjeg naroda na starom hrvatskom jeziku zove Velika Kanjiža.



(Ne mogu a da ne ponovim moje divljenje samoprijegoru ovih Hrvata koji su se odrekli vlastitog zemaljskog užitka za veće i svetije ideale, a ti su: Sloboda i Hrvatska Država hrvatskom narodu. Već sam to rekao i neka bude ponovljeno; ovi opisi nisu "čula,vidila" priče. Ovi opisu su iz prve ruke i to bas iz pera onoga kojega je nas hrvatski neprijatelj najvise oblatio, vise nego samog Poglavnika. Ovi opisi nisu razna pripisinja niti kopije kopia, nego direktno iz pera generala DRINJANINA u novinu "OBRANA" iz koje ja sada prepisivam u originalu na ovaj portal za sve ljude dobre volje, posebice za one koji će sa velikim strpljenjem i velikom dozom volje, usporedjivati sve ono što su naši neprijatelji pisali o ovima dogadjajima o kojima general Luburić piše. Naš neprijatelj je pisao o stvarima po onoj: Što gluh ne čuje, to izmisli. Otporaš.)

Nastavlja se.

Objavljeno: 22.05.2009. u 14:22h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1134


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri stu 26, 2014 17:43 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (14)

HRVATSKA I USTAŠTVO (36)

Samo su složni jaki, samo su jaki slobodni, rekao je Franjo Mikulić (1932-1983) bivši gradonačelnik Jastrebarskog u svom govoru u Domu Nrvatskog Narodnog Odpora u Torontu 1877. godine okupljenim Hrvaticama i Hrvatima.

Piše: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 25 1965. godine

-- Jankapustaški "kompleks Maček" --

U ulici Horty Miklosa br. 23 iznajmili smo jednu kućicu i u dvorištu iste jednu maehaničku tadionicu. Htjeli smo se kamuflirati kao zadnje naše borbeno uporište u Madjarskoj i u Području br.1 uopće; iza radionice i dvorišta bile su bašče, vrtovi i voćnjaci. Računali smo na eventualnu potrebu bježanja i sakrivanja onih ljudi, koji nisu bili na službenom popisu. Budući je u Madjarskoj svaki predsjednik vlasti bio u prvom redu neprijatelj sveke Jugoslavije - mogli smo uvijek računati, da će tako poneki od njih znati uvijek izvršiti pretres na način, da nam dadne vremena, da sakrijemo što je za sakriti, a predstaviti vlastima ono, što je u tu svrhu bilo pripremljeno.

Uz redoviti bravarski posao instalirali smo bili fabriku za pravljenje ručnih bomba i paklenih mašina.

U to doba riješili smo se bili balasta ne samo onih, koji su svoje ustaško djelovanje uvjeravali s riječima i činima dra. Mačeka, nego smo odstranili balast s naše strane. Gustav Perečec je bio zagriženi stranačar i prije interesa hrvatskog naroda i njegove oslobodilačke borbe - on je stavio interes jedne političke stranke, kojoj je pripadao - a to je bila Stranka Prava. Zatim je iznad interesa te stranke stavio svoju osobu i svoje osobne interese, pa i svoje osobne - ćeifove.

Kada smo bili instalirani u novoj "špilji", kako smo novo mjesto zvali medju sobom konspirativno, imali smo već i novog, dostojnog zapovjednika Područja i osobnog izaslanika Poglavnika. To je bio satnik Vjekoslav Servatzsy, zvani "Bego". On je tada indoktrinirao preživjele borce sasma u duhu ustaško - vojno - revolucionarnom. Mi već tada nismo imali - kompleks Mačeka - (A koliko još Hrvata i danas ima koji pate od kompleksa prošlosti partizanstva, mo) ali nismo bili ni "frankovci". Mi smo tada bili samo i jedino Ustaše, t.j. hrvatski vojnici u službi samo i jedino oslobodjenja Hrvatske Države. (Čitajući pažljivo ove opise, nesumnjivo se može iz visoka zaključiti žarka ljubav ovih samoprijegornih Hrvata za oslobodjenje Hrvatske od srpske dominacije. To je to ozračje koje ih je kroz život vodilo sve do oslobodjenja Hrvatske 10 travnja 1941. godine. To je to ozracče koje ih je vodilo, skupa sa hrvatskim narodom, u borbu za obranu novostečene naše Hrvatske Države, moja opaska) Vodja nam je bio jedan jedini, a to je bio Poglavnik. Zadnja lekcija Servatzsy - a trebala bi ući u anatologiju povijesti hrvatske borbe.

Riječi i odluke dra. Mačeka nisu više imale efekta na ostatak Jankapustaša.

Malo prije Marseille-a- "Bego" je uz pomoć osobnih prijatelja Madjara uspio u Italiju prebaciti još jedno desetak Ustaša, koji su bili označeni kao neupotrebljivi za ono, što smo očekivali. Stigao je Miliša (kasniji puk. Bzik) i donio upute, papire i znak za - novo doba!

Pospišil, Kralj i Rajić (to su ti koji su sudjelovali u atentatu na srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u 9 listopada 1934. god.,moja opaska) otišli su na jednu stranu, a Laszlo (Francetić) i Maks otišli su na drugu stranu, a treći na treću. Malo je Ustaša bilo, koji se ne bi osjećali počešćenima, da izvrše osudu hrvatskoga naroda nad kraljem - krvnikom. (Mnogo se je pisalo o atentatu na kralja Aleksandra; ponajviše sa srpske i neprijateljske strane. Najmanje se je pisalo s naše hrvatske strane. U ono doba, odmah neposredno poslije atentata, bio je veliki lov na Hrvate emigrante, po Madjarskoj, Austriji Njemackoj, Francuskoj, Belgiji, Švicerskoj, Italiji, te se je moralo zaliveno šutijeti o svim pripremama, sudionicima, suradnicima i raznim izvorima, samog atentata. Zato je neprijatelj mnoge stvari, i uz najbolju želju, izmišljao, izvrćao kako mu je najbolje odgovaralo, a najmanje se istinom koristio. Posjedujem gomilu različitih verzija, ali takodjer posjedujem i one verzije koje sam čuo od onih koji su ili bili tu ili čuli od onih koji su sudjelovali ili na jedan ili drugi način. Možda ću i to opisati, kažem mozda, moja opaska,)

Po ulicama Nadjkanjiže, Pešte i ostalih madjarskih gradova ljudi i žene su se grlili i ljubili, cigani su svirali u birtijama ili prateći vesele Madjare, a šampanjac je tekao: klicalo se Marseille-u!

Odgovorni državnici Madjarske spavali su u svojim uredima, napola vojnički napola civilni hrlili su na granice Madjarske, i svatko je očekivao, da će snage Male Antante, t.j. Češke. Rumunjske i Jugoslavije - udariti na Madjarsku.

Servatzsy je još jednom došao iz Italije i, da ironija bude veća, sa falcificiranim jugoslavenskim pasošom! Odveo je pripadnike "druge" i "treće grupe", a ja sam dobio nalog, da preuzmem vodstvo nad ljudima, koji su ostali u Madjarskoj, razbacani po cijelom području i stavljeni u pričuvu.

Dobio sam nalog, da u selu Ocsi kraj Pešte formiram jednu malu grupu od obitelji Tomas - Herceg i nekoliko starijih i neznatnijih Ustaša, koji će biti internirani. Madjarske vlasti su nam postavili ultimatum da, ili moramo sami stvoriti jednu koloniju, koju oni mogu kontrolirati, ili ćemo biti izvrgnuti hajki prestavnika okolnih država.

Ja sam preko jedne djevojke Madjarice, iz obitelji hrvatskog porijekla, koji su s nama tajno suradjivali - na njihovu imanju sakrio dio pismohrane i sve naše oružje, osim nešto pištolja i bomba, koje smo na drugom mjestu sakrili, da bude pri ruci. Sa dokumentima jednog člana te obitelji kamuflirao sam se kao Madjar i namjestio se u Pešti na jednoj novogradnji, kao zidarski pomoćnik.

Tako je svršila, za mene i vjerujem za sve nas, epoha dra. Vladka Mačeka, a čvrstom nogom i odlučnim planovima - njegovo je mjesto zauzeo mladi vodja hrvatskoga naroda - dr. Ante Pavelić. Tada sam se riješio i - kompleksa Maček.

(Slijedi: MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA)

(Koliko je meni poznato da je general Luburić pisao svoje uspomene i neki dio tih uspomena je izišao u par nastavaka u novini "OBRANA" poslije generalove smrti, tj. koncem 69. godine i početkom 70. godine. U svakom slučaju u ovim generalovim opisima "Povodom smrti Vladka Mačeka" svakako se može mnogo toga saznati o životu i radu ustaša na Janka Pusti. Moja opaska, Otporaš)

Nastavlja se.

Objavljeno: 23.05.2009. u 14:44h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 937


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri stu 26, 2014 20:25 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (15)

HRVATSKA I USTAŠTVO (37)

Svjesni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih Hrvata. General Drinjanin "OBRANA" br. 1963., strana 5.

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 26. 1965. godine

MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA

Vele, kad je Mačeku bila saopćena vijest o atentatu na kralja krvnika, i dok se nije još znalo za njegovu smrt - a da je on rekao: " Kakve smo sreće, još će ostati na životu !". (Ja pomastio i podvukao, Otporaš)

Svi stariji, koji su u ono doba još znali što je značila Aleksandrova diktatura za hrvatski narod znaju, da je takvi i sličan osjećaj vladao sigurno medju 999 od tisuću Hrvata. Mladji pak znaju iz pričanja starijih, i neće biti teško vjerovati, da su tada svi Hrvati bez razlike, pa čak malobrojni i hrvatski komunisti, očekivali smrt kralja - krvnika, kao početak jedne nove epohe.

Hrvatska Seljačka Stranka još uvijek je bila najmoćnija politička organizacija hrvatskog naroda, iako je radi.alni, državotvorni program Poglavnika bio okupio dobar dio omladine, mnogo gradjanstva uopće, te seljačtva u onim krajevima, gdje smo živijeli izmješano sa Srbima. Ne treba ni govoriti o tome, da je Sveučiliste bilo tako rekuć ustaško i da je dio časnika hrvatskog porijekla, iz djelatnog kadra jugoslavenske vojske počeo misliti na Poglavnika.

Rekli smo, da se je Poglavnik s aktom u marseille-u predstavio već kao novi vodja, koji je - stupivši na povijesno tlo - diktirao svu kasniju hrvatsku politiku. Možda ni sam nije bio toga svijestan, ali je to bilo tako kod mnogih i svakako kod mene je to uvjerenje bilo sasma izgradjeno.

Pa ipak Maček je bio tu, bez obzira dali u zatvoru kod Srba ili u Kupincu - (što uistinu u ovom slučaju znači: ili bilo u srpskom zatvoru i unutar zatvorskih zidina raditi ono što ti Srbi govore, ili na svojem imanju na Kupincu gdje opet radiš ono što ti Srbi nalažu i što oni žele i hoće, mo) i još je uvijek većina naroda gledala s povjerenjem u njega. On je s nekim stoičkim mirom gledao da vrag odnese Srbiju i diktaturu, i vjerovao je, da će ipak nekako doći do " slobodne Hrvatske ". Ona naša mlada generacija nije više vjerovala u Mačeka (kao ni današnja što ne vjeruje Mesiću i njegovoj projugoslaveskoj i SDP-ejovoj politiki, mo) ni u njegove metode, ali su ga naši očevi slijedili i on je još uvijek pred stranim svijetom vodja hrvatskog naroda. On je to povjerenje dobio na izborima, a njegovo tamnovanje davalo mu je pred očima naroda i pred stranim svijetom ulogu martira za hrvatsku slobodu.

Svatko mu je predbacivao, da je prekršio onu Radićevu: "Nikada više u Beograd!", ali - dok smo mi mladja borbena generacija uzeli to kao jednu definitivnu borbenu parolu, - većina je ipak vjerovala da "bu stari Maček nadmudril Vlahe". Beograd je gubio živce. Srbsko je držanje bilo isto ono kralja Aleksandra i Puniše Račića, i malo je bilo Hrvata, koji su bilo kome vjerovali u Beogradu.

Ali Maček je bio uvjeren, da će sa pasivnim odporom i kulturnim i gospodarskim razvitkom natjerati Srbe na popuštanje.

U tom i jest bila njegova tragedija, jer je za volju mira pristupio, kao član beogradske vlade, Trojnom Paktu,t.j. Njemcima, Italiji i Japanu, a kasnije je, kao predsjednik vlade generala Simovića, naredio mobilizaciju za to, da se brani Jugoslavija. (Kakve li slučajnosti izmedju tada Mačeka i predsjednika jugoslavenske vlade 1990 godine, Stjepana Mesića, koji je takodjer naredio mobilizaciju JNA da se brani Jugoslavija. Ostalo je, zna se, poznato, moja opaska) Njegova nesigurna ruka dovela je u sumnju mnoge ljude, a za mene glavni izvor bila su dva Sertića.

Prvi je bio Tomica Sertić, glavnostožerni jugoslavenski časnik, zapovjednik jedne elitne gorske jedinice. On je prebjegao u Madjarsku poslije Marseille-a i pričao nam o stanju medju Hrvatima, koji su služili u jugoslavenskoj vojsci. On nam je dao jasnu sliku o Hrvatima časnicima iz njegove generacije, koji su trpili strahovita poniženja, posebno oni u Srbiji i Macedoniji, gdje su se većina morali dnevno ponižavati, da bi mogli ostati vojnici i da bi jednoga dana mogli biti korisni svojoj hrvatskoj vojsci i svojoj hrvatskoj domovini. Tadanji bojnik, Tomislav Sertić, bio je jako ozbiljan čovjek i bio je zaljubljen u svoje vojničko zvanje. Kada je jedan od starijih naših časnika, koji je služio u austro-ugarskoj vojsci, govorio u prilog Mačeka, koji da će ostvariti hrvatsku državu, bojnik Sertić, kasniji general i zapovjednik Ustaške Vojnice, dao mu je lekciju, koja je nama služila kao putokaz. On je vjerovao, da Maček nikada Hrvatske ostvariti neće, jer će ga beogradjani iskoristiti, istrošiti, odbaciti i kompromitirati pred njegovim vlastitim narodom. On nam je prvi put dao jasnu sliku o raspolozenju hrvatskog vojnika; onih, koji su služili svoj vojni rok ili onih, koji su bili djelatni časnici ili dočasnici. On nam je govorio o budućim hrvatskim generalima, koji će u dani čas pokrenuti hrvatske jedinice, koje se nalaze pod njihovim zapovjedništvima - protiv Beograda i svake Jugoslavije. On je zapravo kompletirao moj vidokrug u pogledu konkretnih koraka za oslobodjenje Hrvatske. Za nas vojnike oslobodjenje Hrvatske značilo je nešto konkretno.

To konkretno je bilo: borbom u ratu, ustanku ili revoluciji pokrenuti duhove, ljude i oružja protiv svakog Beograda, te stvaranje brane na Drini (o čemu je jutros east zagreb komentirao sponzarosu na ovom portalu, da je današnja Hrvatska najmanja od svih Hrvatskih u prošlosti,moja opaska), Jadranu i drugim granicama - unutar kojih je trebalo organizirati hrvatsku DRŽAVU. Možda ove redke ne bih ni pisao kada ne bih danas vidio - iz razgovora sa mladjom generacijom - da i ta generacija misli isto tako.

Drugi Sertić bio je Mihovil, nekada odgovorni urednik "Narodnog Vala", t.j. lista, kojega su utemeljili Stjepan i Antun Radić. O je bio i urednik i revije, koja se je zvala, mislim "Evolucija" i čiji je zadatak bio zapravo više otupljivanje oštrice novog nacionalističkog smjera, nego li borba protiv Beograda. On je bio uvjereni HSS - ovac, ali se je teško razočarao i počeo djelovati u duhu REVOLUCIJE a ne evolucije. Proveli smo mnogo dana u razgovorima o našim problemima i drago bih mi bilo, ako ovi redci dodju do njega, da se osjeti ponukanim napisati uspomene iz onoga doba.

(Vidjeli ste kako general DRINJANIN kaže za Mihovila Sertića: "da se osjeti ponukanim napisati uspomene iz onoga doba". I ja tako kažem. I svi bi trebali tako reći: da se uspomene iz onoga doba zapišu, tako da novi hrvatski naraštaji imaju pred sobom sve - pa i najmanje - dogodovštine zapisane, kako bi oni mogli reći, a ne mi danas, TKO JE BIO TKO!!! A TKO JE BIO NITK!!! Otporaš)

Nastavlja se.


Objavljeno: 25.05.2009. u 14:42h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1003


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet stu 27, 2014 01:55 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (16)

HRVATSKA I USTAŠTVO (38)

U Hrvatskoj nema toliko drveta da bi se mogli napraviti križevi onima koji su svoje živote dali braneći Hrvatsku Državu. Zato im odajmo ZASLUŽENU POČAST!

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 26. 1965. godine

MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA

On je bio zapravo, barem za mene osobno, vijesnik jedne nove orijentacije, gdje pripadnici HSS-a prilaze Ustaškom pokretu na jedan politički način. Oni, koji su odlazili prije Marseille-a, dolazili su individualno, jer su bili skloni revolucionarnom djelovanju, ili su k nama došli, jer su revolucionarna djela počinili, pa su se kod nas sklonuli. Ili su pak bili poslani - da vide šta se kod nas radi. Novi ljudi, kao Mihovil Sertić, koji nije bio rod onome ličkom Tomici Sertić, govorili su nam već o jednoj jasnoj orijentaciji jednog dijela HSS-a prema ustaškom vodji i ustaškom programu. (Ovdje napominjem da je vrlo važno pratiti gelerala Drinjanina ove opise iz kojih će se mnogo što-šta saznati o djelovanju HSS-e za vrijeme drugog svjetskog rata i simpatijama prema partizanima. Kada se sve ovo uzme u obzir tek tada će nam biti jasno zašto je uvijek dolazilo do sukoba izmedju dvije hrvatske vojske; Domobrana i Ustaša, iako su i jedni i drugi bili sastavni dio HOS-a, moja opaska) Dok smo mi prije svi smatrali Mačeka svojim vodjom, a Poglavnika tek revolucionarnim predvodnikom - sada nam dolaze ljudi iz domovine -, koji govore o orijentaciji desnog krila HSS-a, a koje sve više naginje revolucionarnoj djelatnosti.

U doba izmedju Marseille-a i DESETOG TRAVNJA bilo je i drugih dogadjaja, koji su učvršćavali našu vjeru u ustaški radi.alni smjer. Stari Ivica Frank otvoreno je govorio, da je jedini Poglavnik, koji može ostavariti hrvatsku državu.

Stigao je bio u Madjarsku i dr. Andrija Artuković, za koga se je znalo što i kako misli, a u Pešti je bio i DID MARKO Došen. I počeli su dolaziti iz Domovine rodbina i prijatelji onih, koji su samo potvrdjivali naša vjerovanja, da će Mačekova cik-cak putovanja i sporazumi i ministrovanje u raznim beogradskim vladama - samo otvoriti put novom ustaškom vodji.

Kada je Jeftić otišao na izbore 1935. godine sa parolom, da se glasa za Janka Pustu ili za Oplenac, hrvatski je narod još njednom slijedio dra. Mačeka u njegovim beogradskim manevrima - u uvjerenju, da će znati iskoristiti osjećaj hrvatskoga naroda. Neće biti teško nikome zamisliti što je za nas značila ta parola, jer, eto, naša mučenička i patnička Janka Pusta, nakon toliko iskušenja - postaje simbol - za kojega treba glasati onaj, tko nije voljan plakati na Oplencu (Oplenac je mjesto gdje je srpski kralj Aleksandar karađorđević pokopan, mo) za kraljem - krvnikom, i u to ime zajedno s Jeftićem "čuvati Jugoslaviju". (Maček je taj bio i koji je još reka: "kako smo dobre sreće, ostat će nam živ", misleći na kralja kada je bio ubijen u Marseille-u 9 listopada 1934. god., a nije se još znalo dali je mrtavi ili ne, moja opaska, Otporaš)

Kada je bilo jasno, da uza sve prevare, nasilja i izborne geometrije, Maček ipak ima još jednom potvrdjenu legitimaciju hrvatskog naroda, Beograd pokušava s novim prevarama. Za nas je Hrvate bilo podpuno svejedno tko su bili partneri Mačeka s beogradske strane. Za nas su bili i ostaju jednak Aleksandar i princ Pavle; bio nam je isti general Živković i general Simović; jednako smo prezirali cincara Cvetkovića ili armenskoga porijekla Stojadinovića. Svi su oni za nas Hrvate bili isti i predstavljali su uvijek Veliku Srbiju.

Dolazak Stojadinovića na vlast donosi nove momente. Ne želim pisati o stvarima u kojima nisam sudjelovao, jer izlazi iz okvira uspomena na dra. Mačeka, ali Stojadinović je s Italijom već bio u dogovoru. To se je osjetilo u postupku prema Hrvatima. Stojadinović je tada napravio ono, što danas rade Tito i Rankovic, t.j. nude ljudima mogućnost povratka u domovinu samo zato, da se skrši snaga i moral emigracije. Mnogi su, birajući izmedju više zala, odabrali povratak u domovinu, prema onoj "pa što Bog da". Ovdje nisu važni datumi, imena, nego su važne činjenice, a jedna je činjenica - da se je u domovinu povratio prije desetog travnja i ustaški Doglavnik dr. Mile Budak, pa i Jure Francetić, i mnogi drugi. (Osobno sam par njih poznavao koji su se (po)vratili i to je bilo 1937. godine. Pričali su mi da su se po zadatku vratili, što bi se moglo i povjerovati, jer su svi bili istaknuti Ustaše u HOS, moja opaska)

Kad god je Stojadinović prolazio kroz Madjarsku - onda su vlasti hvatale Hrvate i pritvarale na desetak dana. Svatko si može zamisliti psihološku atmosferu medju nama emigrantima, kad su stigli prvi glasovi o tome, da nova hrvatska Banovina stvara prvi sabirni logor i u njega zatvara istaknute hrvatske nacionaliste, a Maček podpisuje danas s jednima, sjutra s drugima razne ugovore i sporazume. Spomenut ćemo jednu sličicu takvoga raspoloženja, a koja je posebno simptomatična. Mihovil Sertić je zamolio jednom dopisnicom uredništvo "Hrvatskog Dnevnika", t.j. novine HSS-a, a da bi mu istu slali i da ćemo rado platiti predplatu. Tom svom starom stranačkom drugu, koji je radi srpskih progona, kao urednik jedne novine HSS-a, morao spasavati glavu i s obitelji bježati u Madjarsku, odgovorili su - da oni sa izdajnicima nemaju posla! Taj je čovjek plakao kao malo dijete, jer nije vjerovao, da bi jedna hrvatska Banovina, s hrvatskim Banom, i stranačkim mu drugom Subašićem na čelu, mogla njega smatrati izdajnikom. Tada je Mihovil postao Ustaša, kasnije ustaški pukovnik, a vjerujem da se i danas u slobodnom svijetu (negdje u Juž, Ameriki), ako je živ, takvim osjeća.

Približavao se DESETI TRAVANJ. Ja sam okupio našu malu četicu, iskopao odore i oružje. Kada je bio bombariran Beograd jasno je bilo - da je došlo naše vrijeme.

Pokojni Djuro Kemfelja, popularni Djuka, nekada glavni zapovjednik gradjanske i Seljačke Zaštite, bio je uhićen 1941. god. nekoliko dana i kasnije oslobodjen. On mi je osobno pričao, da ga je Maček bio uputio u Bjelovar, da tamo uguši pobunu u 106. Pješačkom puku, gdje je narednik Cvek već proglasio HRVATSKU DRŽAVU! ( Već 7 Travnja 1941. godine, narednik Petar Cvek, je na svoju ruku i bez sudjelovanja politike, njemačke vojske, Ustaša i Poglavnika, proglasio Hrvatsku Državu, moja opaska). On je bio interniran s jednom grupom HSS-ovaca i, kako nisam imao ljudi, njemu sam dao jedan pištolj, da čuva svoje drugove, koji su upravo dovedeni u sabirni logor u Kraplju. Djuka me je zagrlio i rekao mi, da sam bio delikatniji nego njegov stranački vodja. On je odbio bio da svladava Ustaše u Bjelovaru, a vodstvo Zaštite predao Zvonku Kovačiću i Krunoslavu Batušiću, te otišao svojoj kući.

Spomenuo sam to kasnije i dru. Mačeku, u mojim mnogobrojnim razgovorima sa njim, pa ću u daljnim nastavcima napisati sjećanja i glavne točke tih razgovora, ukoliko ih se budem sjetio.

Tako je pobijedila moja Janka Pusta ne samo Oplenac, nego i neodlučnost Mačekovu, (Ovdje treba spomenuti i knjigu talijanskog povijesničara Alfreda Breccia, JUGOSLAVIJA 1939-1941 DIPLOMAZIA DELLA NEUTRALITA, u kojoj on opisiva Mačekovu Nedoraslost Kao Političara u Tom Sudbonosnom Razdoblju 1939-1941.,moja opaska) koja je bila glavna krivnja svim njegovim političkim neuspjesima. Moj osobni dojam mi daje znati, i to ću kasnije dokazati, da se nije toliko baš radilo o mirotvorstvu i pacifizmu, pa čak ni o demokraciji, - jer sam u Mačeku upoznao pomalo i diktatora, - koji nije nikoga pitao kad je odlučivao, a upoznao sam i ratoborna čovjeka, kad je časovito bio uvjerenja - da rat treba voditi.

Medjutim, jedno je sigurno: Maček je pošteno, rekao bih, apsolutno pošteno i naivno - vodio sve svoje korake i mjenjao taktiku. Isto tako sam čvrsto uvjeren, da je mnogo manje volio Srbe i smatrao se Slovencem, nego to ljudi vjeruju. On je bio apsolutno pošten čovjek i apsolutni hrvatski rodoljub. Nu bio je političar i njegova je politika, kako je i sam priznao 5 travnja 1941., doživila neuspjeh. Pobijedila je Janka Pusta Oplenac, i uništila dra. Vladka Mačeka, kao možebitni most medju te dvije koncepcije.

(Slijedi: NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DRA. MAČEKA)

(Ovdje treba spomenuti da je general DRINJANIN bio zadužen od hrvatske državne vlade za sigurnost dra. Mačeka. Za sigurno bi netko bio likvidirao dra. Vladka Mačeka da ga hrvatska državna vlada nije "internirala" kako bi mu život spasila. O tome treba govoriti a ne uvijek naglašavati "kako su ga ustaške vlasti" uhapsile i u Jasenova u pritvor stavile. Moja opaska.)

Nastavlja se.

Objavljeno: 26.05.2009. u 15:26h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1596


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet stu 27, 2014 03:57 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (17)

HRVATSKA I USTAŠTVO (39)

Kažu da su mnogi protiv mene. Zapamti: Samo oni koji su se o bilo čemu ogriješili o dobro Hrvatske. General DRINJANIN u pismu dru. Miljenki Dabi Peraniću.

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 27 1965. godine

NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DR. MAČEKA

Dosada sam iznio nekoliko misli ne radi toga, jer bi one imale neku posebnu važnost za tok dogadjaja, još manje za dra. V. Mačeka, Ali imale su presudnu važnost za mene osobno, kao i za one drugove, koji su samnom bili na Janka Pusti. Mnogo toga se je dogodilo radi dra. V. Mačeka, pa kako je to imalo odsudna značenja za tok dogadjaja na Janka Pusti, i za mene osobno - valjalo je o tome govoriti i onda, kada ni sam dr. V. Maček eventualno nije htio uticati na te dogadjaje.

Odatle moj "kompleks Maček", koji me je pratio do onda, kada sam došao do uvjerenja, da dr. V. Maček neće više uticati na razvoj dogadjaja i da je naša sudbina u rukama Poglavnika dra. A. Pavelica. Mi nismo vjerovali u Banovinu, niti u evoluciju kraljevske Jugoslavije, kao što ni danas - u 1965-oj - ne vjerujem u evoluciju komunističke Jugoslavije, (Koliko proročanstava u svojim opisima je izrekao general DRINJANIN, to je ne shvatljivo za mnoge, ali svakako nije ne shvatljivo za one koji su svojim životima trasirali put do državotvorne Države Hrvatske, a medju tima je bio i legendarni general Maks Luburić, moja opaska) i u neke mogućnosti sa tobožnjom današnjom hrvatskom Republikom. Svaku je Jugoslaviju trebalo ruđiti i treba rušiti ovu današnju. Pitanje dra. V. Mačeka bilo je za mene već čisto političko, i bio sam voljan slijediti dra. A. Pavelića, ne samo protiv Jugoslavije, kralja i Srba, nego i protiv dra. V. Mačeka.

Zatvaranje hrvatskih rodoljuba u logor Krušćica, u Vitezu kraj Travnika, kao i prebijanje nekih omladinaca po oružnicima, redarstvu i "Zaštitarima" - oslobodila me je svih predrasuda, i ja sam u dru. V. Mačeku, pri dolasu u Hrvatsku, gledao neprijatelja hrvatske države. (Na svu žalost, što su sve "Zaštitari" radili i kako su se stvari razvijale tijekom rata, ne samo da su šurovali sa komunistima i partizanima, nego su im u svoj hrvatskoj vojničkoj omremi prilazili i rame uz rame se borili protiv naše Hrvatske Države, to se punim jezikom zove LJUBOMORA, moja opaska).

Kada sam pak saznao i detalje o pokušaju dra. V. Mačeka, da spasi Jugoslaviju i u zadnji čas, kada u nju već ni sami Srbi nisu više vjerovali, uvjerilo me je, da su sve mjere, koje bi bile poduzete protiv njega i njegovih pristaša, bile podpuno opravdane. (Svakako da ovdje treba priznati da general Luburić ima smjelost i priznati istinu da nije obožavao dra. Vladka Mačeka, mo.

Znam, da je nepopularno danas tako govoriti. Svijestan sam, da je to donekle i u suprotnosti s mojim današnjim djelovanjem. Medjutim, ne bih bio iskren čovjek, kada bih danas nastojao prikazati moje osjećaje drugačijim, nego su u stvarnosti bili. (Ovdje je potrebno istaknuti da je general Drinjanin jedini od svih hrvatskih vojničkih zapovjednika drugog svjetskog rata da je nešto napisao i ostevio povijesničarima da mogu nešto napisati i s naše hrvatske strane o hrvatskoj vojničkoj povijesti. Doduše i puk. Ivan Babić je nešto pisao kao feljtoni u "Novoj Hrvatskoj" iz Londona, što svakako treba uzeti u obzir. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: Zašto drugi hrvatski časnici nisu pisali o svojim uspomenama u stvaranju i obrani Hrvatske Drzave. Odgovor je jednostavan: Pobili ih Titini partizani, moja opaska) Moglo bi izgledati i kao da se opravdavam ili možda ulagujem nasljednicima dra. V. Mačeka u vodstvu HSS-e. Moglo bi čak izgledati, kao da perem sebe od odgovornosti i svaljujem krivnju na druge, t.j. starije. Ne, ja sam bio sporazuman s uhićenjem dra. V. Mačeka, i bio sam sporazuman s razoružanjem jednog dijela "Zaštite", koji je bio infiltriran komunističkim utjecajem.

Kada su pojedine grupe "Zaštite" u Zagrebu, pod utjecajem vina i unutarnjeg gnjeva, i vjerojatno komunističkog huškanja, počele po zagrebačkim ulicama praviti izgrede - kličući dru. V. Mačeku i vrijedjajući Poglavnika, intervenirali smo, i ja sam osobno intervenirao. Skupa sa pok. Mijom Babićem očistili smo najprije zagrebačke ulice od bučnih grupa "Zaštitara", tako da smo ih jednostavno pobacali u kamione, a da ih nismo ni razoružali; a nakon te operacije, pred zoru slijedećeg dana, upali smo s malim grupama povratnika u privremene vojarne "Zaštite". Tada smo bili doveli s nama stručnjake antikomunističkog odjela zagrebačkog redarstva i, prema kartoteci, odstranili sve one, koji su bili poznati kao komunisti i iste internirali. (Eto, sada se može jasno vidjeti do koje mjere HSS-a je bila infiltrirana komunistima, a zna se da su ovi bili i ostali poznati kao rušitelji Hrvatske Države, moja opaska) Ostalima smo dali mogućnost, da obavjeste svoje, posebno one na Trešnjevski, da im donesu gradjanska odjela, nakon čega su bili odpušteni svojim domovima. Sam službujući časnik konjaničke čete "Zaštite" preko telefona pozvao je sve časnike, i oni su u glavnom sami izvršili selekciju. Jedan dio se odmah javio u ustaške postrojbe i bili su upućeni u l. Ustašku Dobrovoljačku Pukovniju u Zagrebački Zbor i Obrtnu Školu, gdje je pukovnija imala svoje nastambe, urede i skladišta.


Možda će se mnogi znojiti od muke kada budu ovo čitali. Potpuno ću ih razumijeti. Zašto? Zato što do sada njihove oči nisu imale priliku ovako nešto vidjeti, niti njihove uši nisu se navikli ovako nešto čitati. Do sada sve što je pisano i o čemu se slobodno smije govoriri i pisati je to, što su drugi o nama pisali, te na to su se naše oči i uši navikle.

Nastavlja se.


Objavljeno: 27.05.2009. u 14:42h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1492

Gracena13
27.05.2009 20:37 h
citat:

Do sada sve što je pisano i o čemu se slobodno smije govoriri i pisati je to, što su drugi o nama pisali, te na to su se naše oči i uši navikle.

_____________________________________

Pravo velite.
No, nadam se da će ipak prispjeti vrijeme u kojem će se konačno poštivati istinski demokratski pristup o pravu i slobodi pisanja i govora bez nametanja pravila o tabu temama.
Jer, sve dok exzistira dekretom vlasti propisano pravilo o tabu temama, teško ćemo smoći mogućnost prateći isključivo jednu stranu procijeniti i donijeti ispravan sud o bilo kom povjesnom događanju iz proteklih vremena.

Evo, npr. kada bih pratila isključivo vaše priloge stekla bih dojam budući da ste vrlo vješt narator da su svi koji su
učestvovali u vojnim formacijama jedinica NDH bili svetci.

Budući da zdravorazumnom umu ovakova konstantacija ne može biti objeručke prihvatljiva kao vjerodostojna činjenica, ja ću upisati dodatno primjedbu ipak, iako se možda vama neće dopasti.

Uzrok osnivanju ustaških vojnih formacija, pojavu težnje o osnutku i uspostavi NDH , te nadasve tužne i nesagledive posljedice po hrvatski narod u cjelini u vidu velikog broja stradalnika u jamam a diljem Lijepe Naše, i van nje su jedno pitanje, a ružni čini počinjeni nad nedužnim ljudskim bićima od strane hrvatske vlasti u vrijeme trajanja države NDH su drugo pitanje, i također nezamariva činjenica.
Osobno identičnom ocjenom osuđujem izvršeni zločin nad nedužnim čovjekom bez obzira o kojoj se sukobljenoj strani radilo.

Eto, tako ja osobno sagledavam na temelju priloga koje sam propratila s obje strane.

P.S.

Ne smijem se javljati prečesto na vašim temama. :)))
Već su mi šest puta izvršili napad na komp, a npr. sinoć su mi u roku od 20 min pokušali šest puta provaliti vatrozid.

Čim pojedini ugledaju da se javilam na vašoj temi, napadi će iznova uslijediti .

Lako je vama pisati. Vi se javljate van teritorija RH, a ja sam bolesnicima, opsjednutim psihopatima dostupnija za razliku od vas.


Domobran
27.05.2009 22:00 h

gracana23. Poštovana gracena13. Razumijem vasu frustraciju. Prije, u nekadašnja vremena, za vrijeme Tita i drugih diktatora, netko - do zubi naoružan - bi vam pokucao na vrata, odveo vas u Petrinjsku ili negdje još gore, i to je tada bio službeni terorizam. Danas se takav terorizam prakticira preko računala, što je ista stvar. Terorizam je jednak terorizmu.

Što se tiče iznosenja stvari i sa jedne i sa druge strane, u tome i jest snaga objektivnosti, naravno za one koji staloženo i mirno mogu čitati i jedno i drugo. Kako sam već gore rekao da su drugi o nama mnogo i čak previše pisali, bez nas i više puta i protiv nas, došlo je vrijeme da netko počme pisati o nama onako kako su se stvari odigravale i zašto su se morale odigravati, a ne zataškavati bilo koje i bilo kakve zločine. Ne možemo mi Hrvati samo reći: bilo je zločina i na jednoj i na drugoj strani, daj osudimo ih, i idemo dalje. Ja se slažim s tim samo nada kada mi Hrvati imadnemo podjednako vrijeme utrošeno u iskazivanju svih zločina, to jest FIFTY-FIFTY 50/50. Jugoslaveni svih boja i tendencija su imali preko 70 godina i preko 1000 i više dobrih pisaca, novinara, povjesničara, vojnih analitičara i stručnjaka, Djilasa i Vladimira Dedjera, raznih diplomatskih predstavništava, itd., pisati i izlagati o nama Hrvatima ono što su oni htjeli. Mi Hrvati nismo imali tu sreću. Naša inteligencija je jednim dijelom pobijena na Bleiburgu, na drugim stratištima, jedan dio rastjeran po svijetu, jedna dio mučen, jedan dio zatvoren, jedan dio ustrašen, jednom dijelu se zabranilo slobodno pisati i slobodno se intelektualno razvijati, itd. Poštovana kolegice gracena13 sve je to iz službenog i nametnutog straha i te kako djelovalo na normalno razvijanje i normalno prosudjivanje kod Hrvata. Velika je šteta da nema više onih Hrvata koji su nešto značili za vrijeme NDH i iza sebe ostevili barem nešto napisano za nas mladje, kako bi mogli usporedjivati, kako vi kažete i jedno i drugo. Na svu sreću, ovdje javno ističem, da posjedujem skoro sve "DRINE" i "OBRANE" pa dobar dio i "HRVATSKA REVIJA" i "NOVA HRVATSKA" kao i mnogo drugih hrvatskih emigrantskih publikacija, koje su, svaka u okviru svojih ideoloških opredjeljenja, uvijek pisali o Hrvatskoj i hrvatstvu. I kada se bude sve ovo proštudiralo i usporedjivalo sa onim što su drugi u proslošti o nama pisali, tek onda, mislim, tek onda, možemo reći da imamo FIFTY - FIFTY 50/50 utrošena vremena. Tako se na svakome sudu radi. Tako se mora i kod nas i našeg Hrvatskog Suda raditi. A nama je još i danas zabranjeno, kako neki komentatori tvrde na ovom portalu, prema ustavu RH. nije li to više nego žalostno!


Gracena13
27.05.2009 22:26 h
No, dobro, zadovoljna sam odgovorom, jer poželjno je da svaka rasprava vezano uz sadržaj teme proteče u miru i u skladu sa civilizacijskim normama.

Nismo bliznaci jednojajčani, niti u obvezi da identično promišljamo o bilo kom pitanju.

Osobno kada mi nije jasan dio upisa, uputim zamolbu ako je moguće da mi se dodatno pojasni, uslijed nedovoljnog poznavanja materije ili možebitne ograničene sposobnosti umne shvaćanja biti poruje upisa. :)

Već sam se bila unaprijed prepala budući da nosite naziv nicka Otporaš, (moj grijeh , moj grijeh , moj grijeh) da ćete mi kada pročitate komentar u zahvalu sročiti pjesmicu poput meterizanki " Anki "-nosim kapu sa tri roga, a borim se protiv Boga. :))))

P.S.
Evo, dok pišem vam odgovor, zaštita očitava napad novi 21:18:24 NetBIOS Sesion .....
Siroto stvorenje , nemir mu silni vlada u duši.
Pomozi mu Bože, pruži mu potrebnu utjehu, tko god da je !


Domobran
27.05.2009 22:42 h

Gracena13. Molim lijepo, bez ustručavanja, slobodno i iskreno javite se, pišite, iznositi vaše misli, ne toliko za mene ili za vas osobno, koliko će to biti za druge, koji i te kako prate šta tko pise i kako piše. meni je osobno vrlo drago čitati šta vi pišete. Vaše pjesmice mi se vrlo dopadaju. Neke sam kopirao i čuvam za prikladnu priliku. Opet vas molim, samo pišite, jer spas je u onima koji nesto pišu, a propast je u onima koji ništa ne pišu. PoZDrav.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet stu 27, 2014 09:07 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (18)

HRVATSKA I USTAŠTVO (40)

Nisam toliko pametan da bih znao koliko vrijedim.Zato uvijek trebam biti svijestan i znati da sam rodjen u Hrvatskoj i da pripadam Hrvatskoj

Pise: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 27 1965. godine

NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA Dr. MAČEKA

Nadjene su velike količine sukna, koje je služilo za pravljenje odora "Zaštite", kao i drugog pribora, remenja itd. Jedino što nismo upotrebljavali bili su "škrlaki".

Kada sam bio pozvan da uhitim dra. Mačeka i da, po cijenu moga života, pobrinem se za njegove interniranje, u kojemu se dru. V. Mačeku ništa nije smjelo dogoditi, izvršio sam zapovjed "bez predomišljanja". (Predpostavimo da general Drinjanin nije uopće ništa posao povodom hapšenja i interniranja Dra. Vladka Mačeka, za sigurno bi danas svaki povijestničar o ovoj temi bi bio vrlo oskudan informacija iz prve ruke. Ovi opisu generala Vjekoslava Maksa Luburića baca sasvim drugačiju sliku internacije dra. Mačeka. Moja opaska. Otporaš.)

(Ovdje ću podsjetiti kolegicu GN broken da sada prati ono što ju je zanimalo o internaciji dr. Mačeka, u njezinu komentaru od 12 svibnja, moja opaska).

Dok smo se vozili u samovozima prema Kupincu - razmišljao sam i pravio usporedbe. Koliko se sjećam, preda mnom su bila tri problema:

1 -- Kuda odvesti dra. V. Mačeka i kako se brinuti, da mu se ništa ne dogodi, da se ne zna dgje je i da ne može nitko k njemu. (Poštovani GN i kolege, ruku na srce: koliko vas/nas je znalo za ovo što ćete sada imati priliku pročitati? Sebe isključujem, jer sam ja znao o tome ima skoro pola stoljeća. A vi!? Niste znali i zna se zašto niste znali. Zato, molim lijepo, pratite od sada ako niste imali priliku pratiti do sada. Vidjet ćete šta čovjek/osoba kojemu se sve to pripisuje, piše, iz prve ruke, i rekao bih da ne laže, jer, on je ovo pisao ni pune četiri (4) godine prije svoje smrti. Dakle, nije imao priliku ništa oduzimati niti dodavati niti uljepšavati, moja opaska, Otporaš). Oko Kupinca su bili počeli obilaziti ne samo predstavnici HSS-e, nego i njemački agenti (Abwehr), tajna služba Wehrmachta, pa i neki viši domobranski časnici, a svakako, prema povjerljivim obavjestima, i komunisti, koji su namjeravali ubiti dra. V. Mačeka, da bi onda krivnju bacili na ustaše, i to iskoristili u svoje svrhe. Još veći problem bili su neki domaći ustaše, iz naše radi.alne grupe u vrijeme ilegalnog rada, koji su željeli osvetu za sve progone i dobivene batine sa strane banovonskih organa. A Poglavnik mi je izročito tada rekao: da jamčim mojim životom i čašću, da se Mačeku neće ništa dogoditi i da on neće imati prigodu bilo što učiniti.

2 -- Postojao je ipak za mene jedan moralni problem. Bio sam vojnik i revolucionarac, svjestan, da i nezahvalne uloge u korist države treba vršiti s istim veseljem, kao i svaku drugu funkciju. Pa ipak mi se nije svidjala uloga, da bilo kome budem stražar. U dugom nizu godina našega ilegalnog života i programa - svi smo mi zamrzili ne samo jugoslavensko redarstvo, nego i t.zv. policije u cijelome svijetu. (Ovdje nadodajem da sam sve do osnutka Hrvatske Drzave 1991. godine, osobno bio žrtva svih policija onih zemalja u kojima sam živio, pa i dalje. Putovanja su mi bila zabranjena i ograničena. Nadzor je bio nad mnom, ne za neka krivična djela, nego samo i jednostavno zato što sam na sebi imao dva (2) žiga: (1) antijugoslaven te (2) antikomunista, što je Beogradu uveliko smetalo i pritiske vršili na dotične zemlje da me se progoni, moja opaska, Otporaš) Jasno nam je bilo, da su redarstva potrebna, jasno nam je bilo, da treba uhićene odmetnike internirati, kao što su i nas internirali i proganjali. Bio sam i za to, da se strijelja uhićene odmetnike s oružjem u ruci, kao što su i nas strijeljali i vješali. Pored svega toga, redarstvena je uloga nesimpatična, i kasnije sam se uvjerio, da su tako mislili većina uglednih ustaških prvoboraca, koji su stajali na čelu raznih redarstvenih institucija. Pa dok se radilo o običnim odmetnicima, a to je još nekako išlo. A sada - Slučaj Mačeka - bio je ipak drugačiji i veoma poseban. Nisam se nikako mogao osloboditi onoga sjećanja, kada sam kao dječarac htio braniti Mačeka, da ga Srbi ne ubiju.

3 -- Imao sam osjećaj neke vrsti povijesne odgovornosti. Već kao gimnazijalac bio sam dobar poznavaoc hrvatske povijesti, pa sam u trećem razredu gimnazije došao u sukob s prof. Kostom Leovćem, koga je vrag negdje iz Niša doveo u hrvatski Mostar, da nama, na našoj djedovini, tumači - kako uopće nemamo svoje povijesti, i da je sa pogibijom kralja Petra Svačića (1097 god.) završila naša historija, (Ovdje moram nadodati šta je rekao general JNA Kosta Nadj u zagrebačkom Vjesniku od 6 svibnja 1981. godine:"...Mi [i](komunisti/jugoslaveni ili Srbi, moja opaska) moramo mnogo više viditi računa i tko i kako nam odgaja omladinu". To je upravo to o čemu general Drinjanin govori, moja opaska)[/i], te da je od 1102 god., t.j. od - pacta konventa - sve čisto robstvo, iz kojeg su nas Srbi oslobodili godine 1918. Da nije bilo fra. Dominika Mandića, koji je hrvatske djake spasavao, bio bih već tada iskljušen iz gimnazije.

Svi smo mi Matiju Gubca, seljačkog vodju za stare pravice, neogranično poštivali. Ali što tek da kažemo o Zagorcima i Podravcima, koji su s nama bili na Janka Pusti, i koji su gledali u Gubcu jedan legendarni lik, za njih najkonkretniji i najjasniji pojam. Za mnoge od njih hrvatska povijest počinje s Matijom Gubcem, a Radica i Mačeka su stavljali uz bok Gubca. Za njih čak ni Ban Jelačić nije bio dostojan u usporedbi s Matijom Gubcem, krunjena s usijanom krunom, na Markovu Trgu - prelazio je na ubijenog Radića i zatvaranoga V. Mačeka. Svi su progonjeni uvijek bili u širim narodnim slojevima okruženi legendom i živili su izvan vremena i prostora, u narodnoj predaji.

I dok sam sjedio kraj dra. V. Mačeka u mojim kolima, na odlasku iz njegovog Kupinca započeo sam razgovor o legendarnom Gubcu i njegovim utjecaju na hrvatsko seljaštvo.

(Slijedi: NJEMAČKO ODLIKOVANJE i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. Mačeka.

Nastavlja se.

Objavljeno: 28.05.2009. u 03:21h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1522


Delivuk
16.11.2011 04:47 h
general Drinjanin. Sva šteta što još nisi živ da nam i danas daješ lekcije kako se Rvacka čuva.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub stu 29, 2014 03:13 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (21)

MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA


HRVATSKA I USTAŠTVO (44)

Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude koji žrtvuju sve od sebe da svijet sazna za Bleiburšku Tragediju i Titine zločine, "OBRANA" br. 1.1963.

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka.

" OBRANA " br. 29 1966. godine.

MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA

Moram priznati, da sa strane obitelji dra. V. Mačeka nije bilo nikakovih poteškoća, i da odlazak dra. V. Mačeka nisu shvatili nimalo tragično. Možda je meni bilo neugodnije odvesti ga, nego njemu samnom poći. Nije bilo suza ni jaukanja, a možda jedini incident je bio, kad sam dru V. Mačeku ponudio, jednom već u mojim kolima, da stavi na glavu ustašku kapu s pukovničkim znakovima i da se ogrne kabanicom, na kojoj su bili povratnički ustaški emblemi. (Ovdje se sada svi Hrvati trebaju (za)pitati, povijesti radi i istine radi: dali su ti ustaški emblemi sačuvani, koji isključivo pripadaju hrvatskoj prošlosti i hrvatskoj povijeti.!? Ako jesu, gdje su? Dali su u Zagrebu ili u Beogradu, kao što su sve one stvari, pismohrana i svi drugi dokumenti iz Jasenovca završili u Beogradu. Ako su u Beogradu, onda naša sadašnja i buduća vlada ih treba preuzeti iz Beograda i pohraniti u hrvatski povijesni Muzej u Zagrebu, moja opaska) Pogledao me je srdito, a onda naturio kapu i podbio sijede i duge vlasi. On je morao nakriviti kapu tako, da je s jedne strane dolazila do uha, a s druge strane skoro do ramena. Kako je poznato, on je imao naime razmjerno malenu glavu, a ja osobno razmjerno veliku. Kasnije smo se mnogo puta sjetili ove kape, a koja je unišla u naš arhiv s oznakom "Mačekova kapa".

Ja sam tada imao čin Povjerenika Glavnog Ustaškog Stana i Zapovjednika Ustaške OBRANE, a prema prvom nacrtu ustrojstva UNS-a - ravnatelji istoga imali su čin pukovnika, a glavni ravnatelj ili zapovjednik, t.j. Dido, čin generala. Bili smo si napravili i odore, koje su bile kao i druge ustaške, ali sa crnom podlogom. Medjutim, niti ja a niti ostali nismo nikada obukli tih odora, jer smo nosili emigrantske, pa nam se nije dalo mijenjati. Osim toga, moj vojnički čin išao je svojim redovnim vojničkim tokom, od dorojnika do generala, pa mi oni pukovnički činovi nisu "šmekali", kako se to u Zagrebu reklo. Medjutim, kada je došlo vrijeme Mačekove internacije, sjetio sam se te kape i upotrijebio sam ju. Maček se je znao kasnije, u untimnim razgovorima, sjetiti i zajedljivo bockati govoreći mi, da sam njemu naturio kapu "crnog redarstvenog pukovnika", koju osobno nisam želio nositi.

Maček je ostavio Kupinac u odori "crnog pukovnika". Sjeo je kraj mene otraga, dok nas je vozio Josip Mataija, šofer iz Bosanske Krupe i kasnije proslavljeni zapovjednik Brzog Sklopa OBRANE. Njega su zvali "hadžija" u Bosanskoj Krupi, jer je uvijek nosio fes, pa su kasnije i mnogi mislili, da je bio musliman. On je odigrao važnu ulogu, jer je bio izravna veza izmedju dra.V. Mačeka, njegove obitelji i rodbine, te ureda OBRANE na Markovom Trgu. Tu je moja tajnica, Danica Herceg, (sestra "bradonje" Hercega, poznatog borca i robijaša za Hrvatsku; isto tako, sestra Mile Herceg, koja je bila s nama u prvoj emigraciji, gdje se je istaknula kao jedan od najboljih ustaških kurira, koje je Ustaški Pokret ikada imao) održavala kontakt sa suprugom dra. V. Mačeka, i preko koje su išla pisma i paketi, cenzura pisama itd.

Kada smo izlazili iz Kupinca, tu i tamo ljudi su izvirali i gledali što se dogadja, žene su bojažljivo pogledavale, a djevojke, kao djevojke, dovikivale ustašama iz pratnje vesele riječi. Ostavili smo Kupinac mnogo mirniji, nego smo u njega ušli, i vjerojatno medju svima nama najmannji znak nemira pokazivao je dr. V. Maček.

U drugim kolima iza nas išla je pratnja od nekoliko kršnih momaka časnika, a dobro se sjećam Šarića, koji je bio za cijelo ono vrijeme zapovjednik i osobni čuvar dra. V. Mačeka, pa ga je ovaj kasnije, u času napuštanja Hrvatske, poveo sa sobom u Pariz, i mislim čak u Sjedinjene Drzave.

(Poradi boljeg praćenja i razumijevanja stvari, osobno želim, što već i činim, ubacivati tu i tamo moje primjedbe, iskustva i dodire u emigraciji sa Hrvatima, koji su bježli preko granice kao i ja. U prvim dodirima i upoznavanjima sve je išlo dobro. Kada se malo snadjemo, počmemo raditi i društvo sebi stvorimo, tada svaki idju undje i u onu hrvatsku organizaciju, u kojoj misli da je sam sebe pronašao. Često puta sam se prepirao sa dobrim prijateljima i Hrvatima zbog Mačeka, kojega da je Poglavnik dao uhapsiti, internirati i na koncu pogubiti. U ono poratno doba malo istine se je znalo sa naše hrvatske strane. Sve što se je znalo i širilo, bilo je sa jugoslavenske strane. Zato sam uvjeren da će ovi opisi generala Drinjanina unijeti mnogo svijetla u činjenično stanje toga vremena. Zato pratite, bilježite i komentirajte izmedju sami sebe.

Pred sobom imam, dok ovo pišem, Jubilarni broj Hrvatske Revije XX br. 4 prosinac, Munchen, 1970. Tu dr. Branko Pešelj opisuje od stranice 757 do stranice 811 S PREDSJEDNIKOM MAČKOM U EMIGRACIJU * * Po želji autora, ostavljamo ovakav oblik genetiva prezimena dra. Mačeka. Istina je, hrvtaski jezik nema nepostojano "e", ali dr. Pešelj želi ovako pisati ovo prezime, jer da je ono slovenskog podrijetla, a da ga je tako sklanjao i sam dr. Maček, a on je svakako bio najmjerodavniji za vlastito prezime. - Ured-. Osim toga, na strani 764 u napomeni 8 posac dr. Branko Pešelj navodi: "Mnogo godina kasnije, kad smo već bili u Americi, čuli smo posredno od samoga Luburića, da je imao nakanu likvidirati Predsjednika, da je odbio da ide u inozemstvo, "kako bi spriječio Mačekovu kolaboraciju s komunistima, što su već činili na sramotu hrvatskog naroda njegovi prijatelji Šubašić i Šutej".
Pročitati u cijelosti ovaj opis dra. Pešelja, očito bi se moglo primjetiti da dr. Pešelj piše iz okvira stranačkih pogleda HSS-e, čiji pogledi su uvijek bili - a takovi su i ostali - antiustaški. Daleko bi nas odvelo kada bi sada ovdje počeli analizirati ovaj dugi opis dra. Pešelja, uzevši u obzir da je pisan poslije pogibije generala Drinjanina, pa na mrtva čovjeka se svašta nabacivati može, jer se mrtav ne može braniti. Moja opaska, Otporaš)


Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub stu 29, 2014 14:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (22)

MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA


Neka to bude najbolji dokaz s kakvim obzirima se je obavljala neugodna zadaća internacije dra. V. Mačeka. Zapovjednik osuguravajuće kolone bio je poručnik Stanko Kardum, zvani "kikan", koji je kasnije poginuo, a osiguranje na terenu, na ključnim položajima, vršio je zastavnik Altarac. Ovaj je bio čisti židov iz Bos. Krupe, (kao i Mladen Schwartz, moja opaska) radnik na pilani zajedno s "hadžijom" Mataijiom, i skupa su se borili prvih dana protiv četnika. Ovaj je isto kasnije poginuo u Hercegovini, u prvoj Dobrovoljačkoj Pukovniji, koja je, kako je poznato, bila sastavljena od pripadnika OBRANE i odjevena u domobranske odore, te stavljena pod zapovjedništvo pukovnika Šimića. Preko Pisarovine i uz neke sporedne puteve, sjeverno od Kupe, išli smo zaobilazeći Petrinju prema Kostajnici, da stignrmo u Dubicu i Jasenovac. Cijeli put bio je osiguran s posebnim malim motoriziranim odjelima, i nitko nije primijetio, osim par susjeda Mačekova dvora u Kupincu, da je ovaj, kako bi se reklo "omrknuo u Kupincu, a osvanuo u Jasenovcu".

Dr. V. Maček je bio privremeno smješten u jednu zgradu, koja je izvana izgledala kao i svaka druga kuća, a bila je utvrdjena kao bunker i predstavljala važnu točku u vanjskom osiguravajućem pojasu radnog područja.

Slijedeću noć i u najvećoj tajnosti bio je primješten u zgradu zapovjedništva Radne Službe. Na prvom katu bio mu je improviziran ugodan stan, u uredu šefa Radne Službe, bojnika ing. Pićilia, ostavivši ovome, zbog kamuflaže, jednu malu sobicu; tu je bojnik osobno radio i nekada spavao, dok je jedna druga manja soba služila meni osobno za prespavati, kada bih tamo došao. Ing. Pićili je bio vrlo ugodan gospodin, profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu i stručnjak za keramiku. On je došao k nama kao stručnjak, kada je Radnoj Službi OBRANE ured Državne Ponove dodijelio napuštenu ciglanu, u neposrednoj blizini Jasenovca. Na prozorima su bili zastori, a stakla su bila prebojena. U blizini nije bilo visokih zgrada. Boravak jednog gosta u stanu ing. Pićilia, kao i stalno prisustvo nadporučnika Sarića, nije bio previše uvidljiv, pa tako ni problem obskrbe dra. V. Mačeka nije bio upadan. Zahvaljujući svemu tome, nije se za dugo vremena saznalo, da tu živi dr. V. Maček. Posebna straža od povjerljivih ljudi, pred stanom i uredom ing. Pićilia, nije bila takodjer upadna, jer je ta uvijek postojala zbog toga, jer je ing. Pićili često dovodio k sebi iz logora pokojeg zatočenika stručnjaka za razne poslove Radne Službe. (Neprijatelj hrvatskog naroda to mjesto nije smatrao "Radnom Službom" za potrebe radne snage hrvatskog naroda u ratu protiv odmetnika i neprijatelja hrvatske države, nego je naš neprijatelj to mjesto smatrao egzekucijom neprijatelja, što nije istina, moja opaska.)

Maček je bio u Jasenovcu, ali nije nikada bio u Logoru. Bio je u stanu ing. Pićilia, kao što je kasnije bio u mome privatnom stanu, u Bulićevoj 6, ili kao što je bio interniran u svom stanu na Prilazu u Deželićevoj, ili pak na svom imanju na Kupincu.

I da završimo s Mačekovom ustaškom kapom. Čim je unišao u kuću - bunker i vidio se okružen sa stražom, pa nije bilo opasnosti da ga prepoznaju ostali civili, radi čega je i služila cijela ova kamuflaža, Maček je jednim naglim pokretom zgrabio kapu s glave i ljuito tresnuo s njom o zemlju.

(Neka mi bude dozvoljeno ovdje navesti moje iskustvo sa raznim Hrvatima mojih prvih godina emigracije. Bez obzira odakle smo došli iz Hrvatske, ovdje u tudjoj zemlji smo jednaki. Počimamo se upoznavati i svaki traži svoje političko društvo. Kako je odmah iza rata hrvatska politička emigracija počela optuživati jedan drugoga za propast Hrvatske Države, tako su i političke razne hrvatske organizacije počele nicati, svaka radeći na svoj način, ali uvijek u okviru hrvatstva i kako što prije osloboditi zarobljenu Hrvatsku. Tako sam imao priliku čuti pa čak se i prepirati sa mnogima o slučaju dra. V. Mačeka. Oni koji su tražili krivnju u Ustaškom Pokretu i vladi NDH, grlato su tvrdili kako je Poglavnik dao smaknuti dra. Mačeka, itd.

Sve ovo - opravdano ili ne - žučljivo i medjusobno svadjanje Hrvata je i te kako išlo u korist nekome, a to je bila Udba i Jugoslavija. Oni su nas u ŠAHU DRŽALI preko 45 godina. Taj LED se je počeo probijati i razbijati početkom šesdesetih godina, kada je general DRINJANIN konačno shvatio da Hrvatska pripada svim Hrvatima, a ne samo onima i onoj političkoj stranki koja je na vladi. Tada je javno izišao sa programom: PORUKA IZMIRENJA, koja je izišla u "DRINI" "ISTARSKA HRVATSKA" 1964 god., strana 18-22, moja opaska)


(Ovdje ispod obog opisa ima jedna slika Pripadnici "Mačekove satnije" kako nisam u mogućnosti staviti sliku, ja ću samo donijeti opis ispod slike, mo)

Tri brata Vučića, Šimović i Bevanda.

Posebno ćemo pisati o "Mačekovoj satniji", kako se zvala jedna stalna jedinica izabranih mladića i u kojoj je nastala pobuna zato, da bi išli na teren. Kasnije su zaista bili poslati u Jurišnu Bojnu, pod vodstvom bojnika Križana Ostojića, odakle su kompletno dodijeljeni Udarnoj Diviziji.

Ovdje je važno istaknuti, da su strojni samokresi, koji se vide na fotografiji, (to je upravo ta slika koju ne mogu staviti u ovaj opis, moja opaska) zvani "askerice", kao i odore i obuće - bili izradjivani u sabirnim logorima ustaške OBRANE. Tako je to prvo strojno oružje, koje je ikada frabricirano na teretoriju N.D.H. O tome ćemo opširnije pisati u slijedećim brojevima.

Nastavla se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub stu 29, 2014 17:24 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (23)

HRVATSKA I USTAŠTVO (46)

...Kakvo vodstvo, ne, Ustasa Maks se zakljinje samo Ustaškom Poglavniku, vodji, čovjeku, a ne vodstvu i ne ljudima. Maks, DRINA, br.1-2 1956...

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 30-31 1966. godine

MAČEK NIJE BIO U JASENOVCU

Sa ovim redcima nije počeo komentar o Mačeku i logoru Jasenovac, a sigurno je da neće ni svršiti. Zato je prigodom smrti Vladka Mačeka bezuvjetno potrebno reći nešto o boravku istoga u Jasenovcu, kao i o logorima uopće. O toj teme, kako je logično, razgovarao sam tisuće puta i s pokojnikom, jer su četiri godine stalnog kontakta, kao i mnogobrojni sudbonosni dogadjaji o kojima smo razgovarali, dali povoda za te dialoge. I dr. Maček je rekao svoju, pa je logično, da je i na meni red, da kažem svoju, pa iako to ne bi činio radi sebe, ili čak niti radi dra. Mačeka, činim to radi onih Hrvata koji ne znaju istinu, (To je uprato zato da sam otvorio ovu stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO preko koje želim iznositi ono što se nije smijelo pisati niti iznositi u porobljenoj Hrvatskoj skoro za pola stoljeća. Sada se iskreno postavlja pitanje: Kakva bi naša hrvatska povijest bila da Hrvatska Emigracija poslije 1945. godine nije ništa pisala ni iznosila o dogadjajima koji nas se sviju tiče! Tko bi ovdje sada bio najveselio? Naravo Srbi pa Jugoslaveni te onda svi neprijatelji Hrvatske,moja opaska, Otporaš) i činim to radi Povijesti, koja će suditi i Dru. Mačeku i nama, koji smo ga internirali i za koji čin pred Bogom, Ljudima i Poviješću snosimo punu odgovornost.

Istini za volju i kako se nebi na mrtva Poglavnika, Vladu, Ministre ili Hrvatsku Državu bacala krivnja, ističem, da u nalogu nije stajalo, da se dra. Mačeka internira u Jasenovački Logor, pa čak ni u Jasenovac, ni uopće ni u koje konkretno mjesto, nego nalog je, pismeni, glasio, da GA SE TREBA INTERNIRATI I TIME SPRIEČITI, DA GA komunisti, (Kako su kasnije silom u šumu odveli Tina Ujevića i Vladimira Nazora i to iskoristili u svoje političke svrhe protiv postojeće Hrvatske Države. Zamoslite se, dragi moji Hrvati, da Hrvatska Vlada NDH nije žaštitila dra. Vladka Mačeka i da su ga partizani ubili, i to hrvatski partizani ili oteli, kako se to danas kaže "kidnapirali" i odveli u šumu; kraj NDH ne bi bio u svibnju 1945. godine, nego upravo sada dok su četnici Draže Mihailovića i Titini partizani bili u savezništvu u borbi protiv Hrvatske Države, tako da bi Hrvatsku podjelili na dva TABORA: komunistički ili četnički, a oba su se borili za Jugoslaviju a Hrvate bi pretvorili u antifašističke ili četničke Jugoslavene, moja opaska, Otporaš) četnici, Nijemci, Talijani, ili drugi eventualni interesirani elementi odvedu i upotrebe za svoje planove i protiv Hrvatske Države. Meni bi bilo lakiše i bilo bi elegantnije reći, da sam vojnik, da su mi zapovjedili da Mačeka odvedem u Jasenovac, što da sam i učinio, i kada sam dobio nalog, da ga pustim, da sam ga pustio, i mirna Bosna. Bilo bi to i prihvaćeno, jer na kraju krajeva bio sam jedan šaraf, a svakako neće biti tajna, da je tim strojem, kojem sam pripadao ravnao Poglavnik.

Odlučio sam se za mjesto Jasenovac zato, jer sam držao s I. OBRANBENIM ZDRUGOM ono čvoriste, tj. trougao izmedju Dubice, Gradiške i Lipaka, a Jasenovac je bio centar davno prije nego je u njemu uopće bilo sabirnih logora. Meni je po Vojskovodji bilo odredjeno, da osiguram to strateško prometno središte sa snagama koje sam radi sukoba sa Talijanima morao povući iz Talijanske interesne sfere, iz Like i diela Dalmacije, odakle sam i doveo Krajišnike iz Cazina i Bihaća, Dalmatince iz Knina i Drniša i Ličane iz Gospića i Otočca. (Ovdje opet moram, istine radi, nadodati da su se HOS često puta sukobljavale sa našim takozvanim saveznicima Talijanima i Njemcima. Četnici i partizani su nesmetano mogli lakiše krstariti po tim zonama koje su držali njemački i talijanski vojnici, nego hrvatska vojska, moja opaska) S ovim snagama tukli smo se sa četnicima, svladali ustanak četnika na području Donjeg Lapca, Srba itd., borili se kod Oštrelja i Bosanskog Petrovca i sa Alom Omamovićem, satnikom Ahmedom Kapetanovićem, satnikom Venturom Baljkom, stk. Rokom, bojnikom Pivcem (Ivan Devčić), i drugim povratnicima, te sa Džalovom bihaćskom grupom i Milicijom iz Kladuše, te okolice Bihaća (logornik Šimić), satnikom Veberom iz Džaferbegova Kulenvakufa (Domobranska Pohodna Bojna) i drugima nastojao suzbiti četnički ustanak i prve partizanske grupe u Velebitu, koje su se pojavile odmah nakon ulaska Njemačke u rat proti Rusije. (korisnik East zagreb je često pisao o tome na ovome portalu kako su hrvatski proleteri slijedili upute iz Moskve,moja opaska) Nakon raznih krvavih incidenata s Talijanima morali smo napustiti to područje i tada mi je dat zadatak, da osiguram područje, koje su ugrožavali partizani s jedne strane iz Psunja i Papuka, a s druge strane iz Posare i Kozare.

Logor je nastao u Kraplju i to onda kada smo uhitili prve partizane s područja Psunja i Papuka. O logorima je rečeno mnogo toga, a srbokomunisti su u zadnja vremena počeli i opet s ponavljanjem laži i izmišljotina, a sve s ciljem, da bi najviše osobno mene optužili pred mladom hrvatskom generacijom kao neboraca i tobožnjeg koljača, u čemu mu sekundiraju razni hrvatski politikanti prenoseži te laži u svojim emigrantskim novinama. (Moram ovdje otvoreno reći da sam osobno bio žrtva takovih optužbi, pa čak i na ovom portalu, i sve to iz jako dobro informiranih izvora, jugoslavenskog tiska, Samo u ovom opisu general Luburić piše da je nastojao suzbiti ketnički ustanak, a malo gore naviše spominje SRB kojeg Mesić/Josipović zdušno promiču kao "antifašistički ustanak" a u stavri to je bio ČETNIČKI USTANAK protiv Hrvatskog naroda i protiv Hrvatske Države, moja opaska. Otporaš) Što smo trebali učiniti s uhvaćenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su to oni činili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao ista, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnjega.

Nastavlja se.
Objavljeno: 08.06.2009. u 14:23h
broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1029


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub stu 29, 2014 18:08 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (24)

MAČEK NIJE BIO U JASENOVCU (drugi (2) dio)


HRVATSKA I USTAŠTVO (47)

Kada se narod bori, on se bori za svoju slobodu i samostalnost, a ne za ponovno ropstvo. Dr.Džfer Kulenović, predsjdnik hrvatske državn vlade NDH.

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

" OBRANA " br. 30-31 1966. godine

(Ponovit ću zadnjih nekoliko riječi iz zadnjeg opisa i podvući ih s crnilom kako bi se znalo o čemu se radi: "...Što smo trebali raditi s uhićenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su to oni činili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao iata, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnjega...")

Tu smo! Dakle, general Drinjanin ne niječe da u Sabirnom Logoru Jasenovcu nije bilo streljanja. On to ovdje priznaje, ali također priznaje da su ta streljanja bila sudski procesuirana, sudski pročišćena i tek onda kazne izvršene. Osobito zadnje riječi: "...simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati do daljnjega...", što uistinu znači da su i oni trebali proći kroz sudsko procesuiranje, sudsku proceduru i pročišćsvanje, te tek onda zakonski postupiti. Ali neprijatelji hrvatske države, a to su bili Jugoslaveni, komunisti, antifašisti, Srbi i četnici, koji su u to vrijeme automatski postali i neprijatelhi Hrvata i Hrvatske Države, jer nisu dozvolili za punih 45 godina da se istina iznese o Jasenovcu. Iznosila se je samo i jedino njihova istina, koja je, nažalost, poznata cijelom svijetu da je u Sabirnom Logoru Jasenovac stradalo preko 800 tisuća Srba i drugih. Tko ne vjeruje neka izvoli pregledati svijetske enciklopedije. Moja opaska, Otporaš.)


Tada smo stvorili SABIRNE LOGORE, u zajednici s DOMOBRANSKOM DRŽAVNOM RADNOM SLUŽBOM, koja je i dala prve drvene barake za uhićene. Tada je bio u logoru predstavnik te službe, kojoj je bio na čelu pukovnik Aleksić, jedan mladi inžinjer, Dalmatinac, mislim da se zvao Baraćin. Bila je njihova ideja da se ti ljudi upotrebe za gradnju nasipa, koji bi branio Kraplje od poplave. Mi smo samo dali vojsku, stražu za osiguranje tim barakama i to tako, da su jedni bili u stalnim ophodnjama za pronalaženje i likvidiranja komunističkih partizana, a drugi su bili na odmoru, vježbi itd.

Tada smo u Jasenovcu organizirali RADNU SLUžBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala "Stara Kožara" i u drugim napuštenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sječu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Pićili, koji uopće nije bio ustaša, (ovdje ova riječ ustaša se može prevesti na današnji hrvatski jezik sa riječu "branitelj",tj. branitelj nije bio ustaša, kao ni ustaša nije bio branitelj, moja opaska) pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu.

On je od naših studenata /Marojević, Sliepčević i Pavličević/ sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer, i na stručni rad dovodio iz redova uhićenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare , graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova (to je ime bivšeg vlasnika zgrade,moja opaska) službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera, i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu (nije potrebno zalaziti šta je partizanski tisak pisao u ta vremena kada je general Drinjanin ovo opisivao 1966. godine. Potrebno se je samo sjetiti šta o tome danas kaže predsjednik Mesic i kompanija, što sve skupa i u djuture zovu Blieburški Dernek, moja opaska), koji piše, kako je sakrio oružje i predao se (jer je znao da mu se neće ništa desiti, mo,), kasnije bježao s rada i vratio se u partizane. To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni "progonjeni hrvatski demokrati", nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. (To ne govorim ja. To govori Maks Luburic. To govori onaj kojemu se svi zločini i zlodjala Jasenovca pripisuju. To govori očevidac dogodovština, očevidac slučajeva, očevidac borbi izmedju zarobljenih partizana i hrvatske vojske. To govori onaj koji je vidio sabotaže partizana itd., moja opaska). Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada, radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružje, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuće nevinih platilo životom.

Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu došli "krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima", nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef Radne Službe inž. Pićili je bio zagrebčanin prvi voditelje Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada bilo, i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekali i Filipović) o čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o "Fratrima zapovjednicima logora" mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve. (Sada počima biti jasno zašto je partizansko/komunistička narodna vlast odmah iza rata počela govoriti i izmišljati bilo kakove ratne priče protiv hrvatskih svećenika i Crkve općenito; streljanje preko 500 hrvatskih svećenika, hapšenje njegove uzoritosti Nadbiskupa Stepinca, konfiskacije crkvenih dobara itd., moja opaska).

Eto u taj ambijent doveo sam dra. Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČKI SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam Ga doveo u područje koje sam već bio osigurao. Dra. Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije, i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije ni bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije Dr. Maček tražio iz zdrastvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim, premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovljno dijelila s njim stan, i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre, i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću iz vana.

Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin (na suprot Ivana Meštrovića koji se je tužio na bilo što i na sve, moja opaska) s naše strane za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom, on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je Dr. Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je prije isto priznao samom Poglavniku. U emigraciji je rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupica: "da mu nisam ništa na žao učinio". Supruga Dra. Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako, i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo.

(Ovdje ima jedna slika vojnika u odori Hrvatske Seljačke i Gradjanske zaštite koju ja ne mogu staviti ovdje na papir. Molim da se uvaži. Ali ću zato staviti šta piše s desne strane slike, moja opaska)

RADOST DESETOG TRAVNJA obuhvatila je osim vrlo rijedkih iznimaka sve pripadnike HRVATSKE SELJAČKE I GRADJANSKE ZAŠTITE, koju treba smatrati dijelom HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, jer su uzimli učešća u rušenju JUGOSLAVIJE, i u izgradnji i obrani HRVATSKE DRŽAVE. Oni su to činili i protiv volje one stranke, koja ih je formirala.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub stu 29, 2014 23:49 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (25)


HRVATSKA I USTAŠTVO (48)2626

Bez sumnje država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 41., iz knjige: Ivan Meštrović - USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE, pri dnu 272, stranice.

piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka.)

" OBRANA " br. 32-33 1966. godine.

Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"

Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim , što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi.

Pametni ljudi uvijek su nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako, naravno, i na vojničko polje.

Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (Ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo u zadnjem Domovinskom ratu, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.

(Prvi) Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri posebna pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva stvorila vojničke jedinice, vojničke logor, vojničku školu, vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske vojske, što se uostalom i dogodilo.

Drugi pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V. Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radica. Kako znademo i ta je vojska dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na teretoriju N.D.H., još prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.

Treći pokušaj je bio stvaranje partizanskih hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku sajkaču na glavu. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj vojničkoj proslošti nikada nismo imali "šajkače" kao vojničke kape, moja opaska) Ali, i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske vojske, kao jednu od više mogucnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske državotvorne politike. (Ovdje treba istaknuti kako je kolegica lokica i kolega matrix i mnogi drugi koji misle slično kao i oni, bili u prošlom Domovinskom ratu sastavni dio tih "vojničkih formacija, u službi hrvatske državotvorne politike", o kojoj general Drinjanin piše, moja opaska).

Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A. Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme i reći ono malo što znam iz raznih izvora, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogućnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što bi se moglo zavati - filozofija rata.

Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim, kako na razvoj cijele hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode, koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.

Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac,moja opaska) pa iako je, kad bi se naljutio na Slovence i na slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček je bio eminentbo politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije i Madjarske.

Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja opaska) Politika je čista dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh. Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio stopostotni obožavatelj Tolstoja.

Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i odatle njegovi nazori o vojsci.

Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje konkretno ime: general Kutuzov.

Nastavlja se.


Objavljeno: 10.06.2009. u 14:05h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 921

colonia.tino 10.06.2009 17:08 h

Slažem se, zanimljivo bi bilo vidjeti i pročitati o čemu su konkretno razgovarali Hebrang stariji i Luburić, jer to sigurno nigdje nije zabilježno. Isto tako se slažem, da prvobitno antifašizam u Dalmaciji nije bio pod komunističkim nadzorom, već su se prije svega ljudi pobunili protiv talijanske okupacije, s vremenom su prevladali komunisti nad tim pokretom i stavili svoja znakovlja.

Poslije bitke lako je biti general, takav zaključak bi se mogao izvući iz ovog teksta, ako uzmemo citat iz teksta: "...nego se valja prenijeti u ono doba kada ideje, pokreti i ljudi nisu znali isto što i danas. Politika je čista dinamika..."


Domobran 10.06.2009 18:31 h

broken, slažem se. Drago mi je da se slažete sa gore iznešenim. Što se tiče Hebranga i Luburića, iznijet ću ono što znam i što imam kada za to dodje vrijeme. Naravno da će sve biti sažeto i u kratkim crticama opisane. Ne poradi pomanjkanja volje za to iznijeti, da se sve zna i sa naše hrvatske, za neke, možda, i ustaške strane, koliko popmanjkanja vremena cijenjenim čitateljima, koji najprije moraju raditi kako bi mogli zaraditi svoj svakodnevni kruh za život.
Vi znate, broken, da nema tog opisa, knjige, koji bi mogli sve opisati i uz to svakoga zadovoljiti.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned stu 30, 2014 14:09 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
08-10-2013 18:24 #57
Bobani
Bobani je prisutan
Ugledni član

Datum registracije
Jun 2013
Poruke
705

MAČEK SE JE RODIO U SLOVENIJI (drugi (2) dio)

domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


HRVATSKA I USTAŠTVO (49)

Svaki svjestan Hrvat, a nesvjesan neka postane svjestan, mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese. Adolf Andrić (Plemić) vodja Bugojanske Akcije iz godine 1972.

(Želim nadodati i uz ovaj opis prilažiti sve kometare raznih komentatora, koji su različiti i veoma interesantni za pročitati. To je danas 8 listopada 2013. Otporaš.)


piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

" OBRANA " br. 32-33 1966. godine

Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"

Za vrijeme pohoda Napoleona na Rusiju uloga Kutuzova je bila odlučna. On je bio jedan od tih Tolstojevih tipova, a kada pogledam fotografije i crteže generala Kutuzova, vidjet ćemo čak i neku fizičku sličnost sa drom. V. Mačekom. U jednom od mnogobrojnih filomova sa temom Napoleonove invazije na Rusiju - vidio sam jednog Kutuzova, kojega kao da su tražili da bude sličan dru. V. Mačeku: sa prosijedom razbarušenom kosom, crtama lica, pogledom i onim savršenim mirom, kojega je znao sebi nametnuti dr. V. Maček.

Vrlo široko polje za razgovor bila je teza: dali je general Kutuzov postupio kao što je postupio zato, jer je njegov način mišljenja bio takav, ili, jer je kao sposoban general i previše dobro poznavao snagu Napoleona i njegovu ratnu potenciju, i analizirajući slabo stanje i organizaciju ruske vojske, pa se odlučio za pasivni otpor i povlačenje. Kako znademo, general Kutuzov je izbjegavao bitke sa Napoleonom, koje je u brzim manevrima svoje konjice i jakog topništva, u novoj borbenoj taktici, rušio najjače vojske Evrope. General Kutuzov je Napoleona navlačio u ruske stepe, u geografsku fatalnost, u blato, u šume i snijeg. Jedva je mogao spriječiti impulsivne i mlade prinčeve i generale, koji su htijeli pod svaku cijenu jurišati na Napoleonove konjice, na grenadire i topništvo.

S druge strane, on je pustio hladnokrvno da Francuzi i njihovi evropski saveznici uništavaju manje jedinice i posade, koje bi on ostavio da zadržavaju temperamentnog Napoleona. Ono što nisu uništili Francuzi u svom naletu, to bi uništavale jedinice samog Kutuzova, paleći sela i gradove, (ova ruska vojnička strategija prema stranom neprijatelju ne može se primijeniti na naš hrvatski slučaj u drugom svjetskom ratu, gdje smo uzajmno, jedan drugome, bili neprijatelji,moja opaska) tjerajući stoku i uništavajući žetvu, koju nisu stigli pobrati, žrtvujući kasnije i samu Moskvu. Kad je Napoleon stigao u praznu i zapaljenu Moskvu, a snijeg onemogućio svaki manever i stvaranje logističkih baza, za smještaj, obskrbu itd. vojske, Napoleon je kao pametan čovjek uvidio, da ga je pobijedio taj naoko nastrani i čudnovati general - filozof Kutuzov.

Kada je Maček stvarao svoju Zaštitu, onda su došle do izražaja sve naprijed spomenute činjenice, koje su se opazale u skoro svim nastupima njegova života.

Bivši austrijski glavnostožerni pukovnik, Slavko Kvaternik, i tadašnji jugoslavenski glavnostožerni bojnik, Ivo Babić, bili su tehničari koji su izradili plan za ustrojstvo i djelovanje Zaštite, kojoj je na čelo postavio seljaka i narodnog zastupnika Gujku Kemfelju. On je htio imati vojsku svoje "Slobodne Hrvatske", koja ne bi bila jugoslavenska, a još manje srpska vojska, ali ne bi bila ni ono, što bi mi zvali "hrvatska vojska". bila je to zapravo "seljačka vojska", a samo zato da bi spriječio da ne bi gradjanski elementi i "soldatska" preuzeli vodstvo te njegove stranačke vojske, on je stvorio i hrvatsku Gradjansku Zaštitu, koja je, naravno, bila u znatnoj manjini. Ako uzmemo da je Maček htio "slobodnu Hrvatsku", koja ne bi bila ni za Jugoslaviju ni protiv Jugoslavije, nego uprave sve obratno, onda tek možemo doći do prave spoznaje - što je zapravo značila ta Mačekova stranačka vojska.

Je li Maček, poput generala Kutuzova, računao da Hrvatska nije u stanju srušiti Jugoslaviju i odhrvati se srpskom imperijalizmu, pa je zavlačio hrvatsku politiku u labirinte i ćor-sokake, da bi "general vrijeme" razumio ili nadvladao Srbe?


Nastavlja se.

Objavljeno: 12.06.2009. u 14:41h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1291


sponzoras 12.06.2009 22:25 h

Gospodine Otporaš jedno pitanje za vas.
"Da li ste vi rasist?" Molim iskren odgovor. Hvala.

Gracena13 12.06.2009 23:04 h

Gospodine Sponzoraš
citat:
Svaki svjestan Hrvat, a nesvjesan neka postane svjestan, mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese. Adolf Andrić (Plemić) vodja Bugojna



pitanje za vas : Što biste vi osobno ponudili kao odgovor na bit poručenog ? Da ili ne ?

Molim iskren odgovor. Hvala .


sponzoras 12.06.2009 23:17 h

Gospođo ili gospodična Gracena13. Apsolutno svaki čovjek, pa i Hrvat mora zastupati interese svoga naroda.
Ni jedan čovjek pa niti Hrvat ne smije primjenjivati rasističke metode u zastupanju bilo kakvih interesa, pa ni svojih vlastitih ili svojeg naroda.

Gracena13 12.06.2009 23:46 h

Zahvaljujem vam na odgovoru.

No, ja do sada nisam iz osobno izrečenih misli gosp.Otporaša stekla dojam kao vi da podržava rasističke metode spram bilo koga ili čega.

Da pratite s pažnjom osobna promišljanja gosp.Otporaša
shvatili bi da niste u pravu, odnosno da ste prema krivoj osobi usmjerili provokaciju .

Gosp. Otporaš se jasno i nedvojbeno izjasnio na temi gđice Broken da podržava demokratska načela .



sponzoras 12.06.2009 23:54 h

Nije provokacija, već pitanje.
Kad gospodin Otporaš odgovori, možemo dalje pričati.


Gracena13 12.06.2009 23:58 h

citat:
Otporas 10.06.2009 19:07 h

broken,

Slažem se sa vašim opisom. Temeljnim načelima demokracije nitko ne može nikome zabraniti se slobodno ispoljavati kako tko hoće, pa tako i homoseksualci.

Evo, on se jasno opredjelio .

Ja osobno se ne slažem da paradiraju ulicama i hrvatskoj mladosti ulijevaju u um ideje da je nakaznost i grdoba nešto sasvim uobičajeno i poželjno.



Gracena13 13.06.2009 00:07 h

Da se razumijemo, ne podržavam osudu ove vrste populacije u vidu javnog linča, ali smatram da ulica nije prikladno mjesto za upućivanje zahtjeva za poboljšanjem statusa u okviru društvene zajednice.


sponzoras 13.06.2009 00:08 h

Gracena13.. ovdje se ne radi o opredjeljivanju prema homoseksualcima već o rasizmu. Dakle, ne govorimo o homofobiji.
Moje je pitanje jasno, a odgovor čekam od kolege Otporaša.
Al kad već o tome..

sponzoras 13.06.2009 00:12 h

i ja kažem da ulica nije prikladno mjesto za rješavanje njihovog statusa u društvu. Dakle, slažemo se.

Gracena13 13.06.2009 00:13 h

OK, bez ljutnje.
Kao što ste vi pitanje postavili, tako sam i ja pojasnila osobno viđenje gosp. Otporaša , a usput sam se dotakla teme o homofobiji.

Domobran 13.06.2009 00:28 h

@sponzoras. URBI ET ORBI, glasno i jasno nisam rasista bio, niti sam niti ću ikada biti, niti za to ima razloga.
kolega sponsoras, kolegoca gracena13 vam je jako lijepo odgovorola. Njezin odgovor je moj odgovor.
Pozdravlja vas kolega Otporaš.

sponzoras 13.06.2009 00:51 h

Odlično..onda s nestrpljenjem očekujem tekst o ustaškim rasnim zakonima i sprovođenju istih kojih se ne bi ni KKK posramio.
Pozdrav i vama.

Gracena13 13.06.2009 01:02 h

Eh, da sam mogla naslutiti što vas zapravo pati gosp.Sponzoraš , ja bi unaprijed upisala:

Jedni klikću pokojniku Titu, drugi pokojniku dr. Paveliću, treći pokojniku dr.Tuđmanu, a ja osobno štujem sve one koji klikću legendama hrvatskog otpora i patnicima u ime i za hrvatski narod pokojnom VITEZU Juri Francetiću i Vitezu Anti Gotovini.

Lijepi vam pozdravi, i miran san !

Gracena13 13.06.2009 01:03 h

Ispravak:

i VITEZU ANTI GOTOVINI

Domobran 13.06.2009 01:47 h

sponzoras. Kada sam otvorio stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO imao sam ideju opisati razlog(e) osnutaka Ustaške Hrvatske Revolucionarne Organizacije U.H.R.O. Kao početak najprije sam počeo sa USTAŠKIM NAČELIMA, koji su uistinu počeli i svoje korijene imali u Zagrebu, siječnja 1929 godine. U emigraciji su se dopunili 1932-33, i koliko je poznato da u Ustaškim Načelima nema nikakovih rasnih zakona. Izvolite ih pronaći u prvim opisima USTAŠTVA. Kolega sponsoras dvije osobe vide više nego jedna, pa bih mi bilo osobno drago da mi podvučete iz Ustaških Načela riječi tih rasnih zakona. Ja ne tvrdim da postupci pojedninih Ustaša su opravdani i da nije bilo u nekim slučajevim pretjeranosti ustaške vlasi NDH. Vaše je pitanje na mjestu i vi ste mene ponukali da moji idćii opis USTAŠTVA (50) bude posebni prilog ovog opisivanja, u kojem ću opisati moje obiteljske jade; što se može reći kao jedna kap vode u moru na usporedbu svih jada i patnja koje je pretrpio naš hrvatski narod.


Domobran 13.06.2009 01:56 h

Gracena13. Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ. Osobno bih prozvao svakog onoga Hrvata koji svoj život žrtvuje za dobrobit vlastitog naroda, u ovom slučaju našeg hrvatskog naroda.

Usput želim spomenuti da sam prelistao TEMELJE i prvog i drugog zasjedanja AVNOJA. Nigdje niti jedne riječi o Hrvatskoj kao imenice ili kao pridjeva. Na suprot tih državnotvornih TEMELJA AVNOJA i USTAŠKIH NAČELA ima velika razlika. Kada iznesem temelje AVNOJA, sve što bih želio - ne za mene - je da se prebroji koliko puta se spominje Hrvatska u Ustaškim Načelima, a već sam rekao niti jedan jedini put u Avnojskim nacelima. To se treba uzeti u obzir, ako ćemo HRVATOVATI.


sponzoras 13.06.2009 02:47 h

Svakako..

Rasna politika u NDH ovdje je detaljno opisana i potpisana od strane Ante Pavelića.

Gracena13 13.06.2009 07:43 h

Gosp.Sponzoraš

O Ustašama i NDH nisam imala mogućnost spoznati objektivne činjenice , osim onog dijela što su ga
tamanitelji hrvatskog naroda od 1918 pa do 1991 svjesno i
sa zlom namjerom podmještali kao jedinu moguću opciju.

Budući da ne raspolažem s relevantnim dokazima što je istina, a što laž, ne bih ulazila u dublju raspru s vama , prepuštam gosp.Otporašu da nastavi s vama polemizirati
o sadržaju teme.

Velite svakako ?

Ja velim o pokojnom JBT-u nikako, jer kosti koje danonoćno izviru , podsjećaju da ih se ne zaboravi olako, opominju nas također da bez razčišćene prošlosti, nema ni svijetle budućnosti.

Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.

1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac

2. Slučaj Lorković-Vokić također

Ni pokojni dr.Tuđman nije bio svetac, ali se slažem sa zaključkom koji prilažem u cijelosti.

citat:

Akademik Josip Pečarić:
Hvala dr Tuđmanu za ‘grijeh’ stvaranja hrvatske države.

Nadalje pisati i obznanjivati autentične navode pojedinih autora, i istinu o dijelu hrvatske prošlosti nije grijeh. To je hrvatska povijest . Kakva god da je, naša je, nije riječ o Kinezima. Lažno svjedočiti i svjesno podmještati laž pod istinu o bilo kome ili čemu je grješno i neprihvatljivo.
Na nama je da s pažnjom promislimo o svemu što se događalo mimo volje hrvatskog naroda od 1918 , pa sve do danas .



Gracena13 13.06.2009 07:53 h

g.Otporaš:
Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ

__________
Molim , i drugi puta. )
No, nisam ja vršila korekciju vašeg navoda, neg' sam ispravljala samu sebe, jer sam poradi brzopletosti nepravilno napisala tekst.
Gracena..
sponzoras 13.06.2009 10:38 h

Ako ste pomno pročitali Rasne zakone na linku a potpisane od strane poglavnika Pavelića



onda će vam biti jasno o čemu se radi. Stoga osobno smatram veličanje poglavnika i njegove tvorevine osobnom uvredom i ponižavanjem cijelog hrvatskog naroda koji NIJE rasistički.
Hvala.

Gracena13 13.06.2009 17:28 h

@Sponzoraš:

Čega se pametan srami, budala ili lud se ponosi.
Osobno sam jasno i glasno upisala vlastito promišljanje o slučaju koji ste naveli.
citiram:
gracena 13

Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.

1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac

No, nepobitna je činjenica da se ukazala nužna potreba
za pokušajem uspostave države NDH jer hegemonistički
nasrtaji od strane Srba su postali nepodnošljivi i krajnje pogubni za hrvatski narod. U tom kontekstu gosp.Otporaš pokušava pojasniti pojavu i nastanak ustaških vojnih formacija.

U pravu je Arcanoid, kada veli da pojedini svjesno izvlače
na površinu isključivo onaj crni dio kako bi javnosti predočili i nametnuli vlastite zaključke a sve s ciljem da se i nadalje održi teza i pod svaku cijenu kako je Hrvati ma
genocid u naravi.

Zanimljivo je promotriti da kada je riječ o osudi zločina koje je počinila druga strana pojedini prisutni ostaju bez teksta, te i nadalje ushićeno kliču velikom vođi , iako su svjesni da je osobno nadgledao, izdavao naredbe potpisom i pečatom ovjerene o uklanjanju Hrvata kao nepoćudnih elemenata .

Kako se nitko od takovih ne prisjeti navesti svijetli primjer časnog i humanog postupanja hrvatskog ratnika u vrijeme WW2.

prilažem dio priloga

Osim obrane Hrvata - katolika i muslimana, Francetić je štitio i Srbe. Za ovdje evo samo jedne njegove geste. Naime, iza jednog okršaja muslimana i pravoslavaca u selu Brgule više Vareša došao je Jure Francetić da ih smiri. Među obostrano nastradalima našao je Francetić jedno srbsko dijete - Svetu Gorančića iz sela Brgule i posvojio ga, da mu tako spasi život. To dijete je živjelo kod Francetićeve supruge u Zagrebu sve do 1957. i izškolovalo se. Tada ga je preko Crvenog križa pronašla i preuzela njegova majka.



Mislim da ovaj slučaj dovoljno zorno svjedoči o hrvatskom ratniku pokojnom Juri Francetiću i zaslužuje svaku pohvalu.

Za razliku od načina na koji je on kao vojni zarobljenik skončao .



Gracena13
Domobran 13.06.2009 17:58 h

Gracena13. Potpuno se slažem vašim odgovorima. Ima jedna stvar koju želim ovdje istaći, i to je istina, a ta je da su naši hrvatski LEGENDARNI JUNACI I VITEZOVI JURE FRANCETIC I RANKO BOBAN završili svoje živote vrlo maladi i nisu imali priliku iza sebe osteviti neke zapise/uspomene, kako se to obično čini. Sve što o njima znamo je to što su drugi o njima rekli. Doduše, smiriva me jedna činjenica, a ta je, da ni Isus Krist nije ništa pisao niti iza sebe ostevio bilo kakove zapise/uspomene. O njemu već preko dvije tisuće godina drugi pišu. Tako će se deseti i o našim najvećim vitezovima JURI I BOBANU da drugi o njima pišu. Zato, gracena13, kada dodje vrijeme bit će govora i o Juri i o Bobanu. Crkve su pune svetaca, a naša hrvatska ratna povijest je puna JUNAKA. Ponosan sam što sam Hrvat i za mene će biti pravilo: Da je i najgori Hrvat za mene bolji od najboljeg Jugoslavena.


sponzoras 13.06.2009 18:09 h

Gracena..izvlačiti pojednične i konkretne primjere nema veze s onim što ja želim reči.
Isto tako mogu i ja navesti primjere koje mi jE moja vlastita baka pričala o njemačkim vojnicima koji su u Međimurju između '41 - '45 pomagali seljacima i štitili ih od mađarskih ubojica a seljaci im za uzvrat davali hranu. No da li je to razlog da onda kažemo da su nacisti ipak usprkos svemu bili pozitivci.
NE, Nikada!

U OVOJ REČENICI JE MOJ STAV JASNO OBJAŠNJEN:
Ako je jedno jedino dijete ubijeno poradi rasnih zakona u NDH, ako je ijedna osoba radi tih istih zakona patila, bila ponižena, mučena ... onda su ti zakoni sramotni i oni koji su ih podržali su rasisti i kriminalci! Podržao ih je Ante Pavelić i on je bio KRIMINALAC I RASIST!

Mene su roditelji učili da je rasizam veliko zlo i ja to znam da je pravilan stav. Koja god vlada svijeta ga je podržala, a podržala ga je NDH i Pavelić, za mene takve ljudi ne mogu biti u istoj rečenici sa riječi domoljubi. Domoljubi vole svoju zemlju i narod, oni ih ne ubijaju i ne uništavaju.

Može Otporaš napisati još 7 tisuća nastavak o ustašama, ali nikako i nikada ne može opravdati rasizam koji je njegov idol Pavelić podržavao i sprovodio.
Na kraju krajeva i Marxova ideja komunizma u temelju je ispala jako dobra a u praksi se pokazalo da je komunizam u rukama ljudi zlo kao i nacizam.

Niti ja kažem da su svi Hrvati genocidni, niti ću to ikada reči. No od nekih stvari ne možemo bježati i na njih zažmiriti.

sponzoras 13.06.2009 18:11 h

Citat:
"najgori Hrvat za mene bolji je od najboljeg Jugoslavena"

To kaže jedan čovjek koji živi u multinacionalnoj državi, gdje se sastaju sve rase, kulture i religije svijeta...
Otporaš, počinjem sumnjati da navečer navlačite bijelu kapuljaču KKKa i plešete oko zapaljenih križeva..


Domobran 13.06.2009 20:02 h

sponzoras. Što ćete vi u nešto početi sumnjati ili ne, to ja vaše pravo i vaša osobna stvar, kao što je i moja osobna stvar ono što sam već rekao.
Što se tiče moje izreke: da je za mene uvijek bolji i najgori Hrvat od najboljeg Jugoslavena, to ostaje tako dugo i dotle dok god bude ozračja ostatka-ostataka jugoslavenstva medju nama Hrvatima. Bivša propala Jugoslavija je bila višenacionalna država, kako vi to kažete, a ne više rasna država. Po mome skromnom shvaćanju, riječ "rasizam" se dijeli po RASAMA a ne po boji kože. Dakle, multinacionalni narodi koji su sačinjavali bivšu Jugoslaviju su narodi iste RASE, osim, kolega sponzaros, ako vi to meni možete protivno dokazati. Dakle tu nije moglo biti pitanje nikakove RASE niti rasistickih zakona. Ako ih je po mogućnosti ili po potrebi i bilo, onda, sa žaljenjem, moram reći da su to bili zakoni potrebe jednog rata, što su i drugi zaraćeni narodi europe takodjer imali.

Naš hrvatski narod je u svojoj suštini jako miroljubiv i vrlo prilagodiv narod. Jedni se prilagode jednima a drugi drugima što u svojoj jezgri nosi korijene demokracije. Demokratskim putem vi mene svrstavate ondje gdje ja ne pripadam niti mi je tu mjesto, a ja vas takodjer demokratskim putem svratavam u razočarane Hrvate. Ali na žalost, niste sami. Ima ih mnogo koji su na jedan ili drugi način razočarani, a ponajviše poradi toga što još nisu uspijeli otkriti "TAJNU" zla ili "TAJNU" hrvatstva. Ja sam to davno otkrio i znam gdje mi je mjesto: kod hrvatstva, u hrvatstvu i medju Hrvatima.

sponzoras 13.06.2009 21:07 h

Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce. Većina Hrvata nisu rasisti i osuđuju zločinačke režime iz svoje povijesti. Kako ustaški tako i komunistički. Usporedba današnjih Hrvata sa zločinačkim režimima je uvreda i ponižavanje a vi to u****o radite, što mi govori da ste i egoist.
Ako je po vama u ratu potreba za uspostavom rasnog zakona normalna stvar onda sam gotovo uvjeren da ste rasist.
A o demokraciji govoriti odmah nakon ove rečenice, je itekako licemjerno.
Čudi me kako niste naučili u dijaspori da se demokracija ne temelji na rasističkim zakonima i uvjerenjima, nego na uzajamnom prihvaćanju ljudi i poštovanju njihovog odabira, vjere i rase.


cvrkut 13.06.2009 23:19 h

@sponzoras...Tko tebe plaća osim portal javno, gay-evi, lezbe, ostaci udbe ili loknica, hehe. Tolika u****ost, nije to bez vraga.


arca 14.06.2009 00:23 h
Istina nije relativna a rasizam se ne može opravdati. Svaki pokušaj opravdavanja rasističkih zakona donesenih u to vrijeme (od jedne strane) jednak je pokušaju opravdavanja zločina komunizma (od druge strane).
Svima bi nam trebao biti cilj saznati istinu, a ne vršiti na njoj estetsko - kozmetičke zahvate. Jer, i najgora istina bolja je od samozavaravanja.


sponzoras 14.06.2009 01:11 h

Arca..hvala na riječima zdravog razuma.

Gracena13 14.06.2009 09:59 h
arca@
citat:

Rasizam se ne može opravdati.

Potpisujem.

citat:

Istina nije relativna

Je, pravo veliš.

__________________________________
sponzoraš:

citat:
Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce.

Osobno se ne priklanjam idolima pod svaku cijenu.
Dapače rado propratim i poslušam promišljanja suprotna
ili bliska osobnom .

Propratimo što veli pošteni Hrvat.
Gracena13 14.06.2009 10:47 h
citat:
Otporaš

"Nije niti potrebno da Ustaše budu tu. Njihov DUH hrvatstva je bio tu i bio nazočan, kao što je i Bog nazočan ondje gdje se god njegovo ime spominje. Samo ime države u kojoj se je koncert sinoć održao i sama hrvatska obilježja koja su se mogla vidjeti sinoć tu, počevši od redarstva pa na više i na niže, odavalo je DUH onoga zašto su se Ustaše borili. Otporaš".
____________________________________

Mislim da prilozima g.Otporaš ne želi vršiti pokušaj revitalizacije ustaštva , nego pobliže nam pojasniti i ukazati što je stvarni uzrok osnutka ustaškog pokreta.

Ne izvrćimo riječi g.Otporaša iz konteksta, i ne kvačimo se u****o za dio ružnog, jasno bi trebalo biti svima što je pozitivno a što negativan čin u proteklom povijesnom zbivanju od 1941-1945. Bar, mislim, da bi, odnosno je.

Budući da nas nekoliko izjašnjavajući se na ovoj temi
nemamo ovlasti tumačiti kako kome paše u ime svih Hrvata, zborimo u vlastito ime, propratimo promišljanje i ostalih Hrvata, koje nam može pobliže pojasniti nužnost potrebe da se hrvatski narod izbori konačno za samostalnost i nezavisnost .


colonia.tino 14.06.2009 11:53 h

Ne znam, ja pročitam svaki tekst kojega kolega Otporaš ovdje objavi , neke i po više puta, do sada nisam stekla nikakav dojam da bi naš kolega bio rasista, naime nadnaslov njegovih tekstova je: " Hrvatska i Ustaštvo ". Koliko shvaćam on govori o pokretu citirajući protagoniste tog pokreta, uglavnom navodeći izvore,

piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 32-33 1966 godine

Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"

dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo.


colonia.tino 14.06.2009 11:56 h

Na primjer, ja ću uskoro objaviti cjelokupni govor Vjekoslava Luburića iz 1968. godine, to ne znači kako se slažem sa rečenim, već samo želim da javnosti vidi na koji način on razmišlja... Na taj način mnogi pisci, novinari, građani pišu i pisali su kako bi se u potpunosti shvatio kontekst jednog vremena i geneza strahota tog vremena...

Domobran 14.06.2009 13:35 h

broken, to je tako kako ste rekli. U tom kontekstu i smislu ja to što opisujem i pišem. Ako to (po)neki drugačije shvaćaju, to je njihovo demokratsko pravo, kojeg ja poštivam. Istini za volju ja sam više pretrpio zbog ustaštva nego zbog pzrtizanstva, dakle, žrtva sam "ustaštva", jer su me partizani progonili zbog "ustaštva". Iako sam žrtva "ustaštva", opet, istine radi, želim o tome pisati kako bi se čula i vidjela druga strana medalje, a ne sam strana našeg neprijatelja. Ako neki od cijenjeni GN i komentatora žele podrobnije znati kako sam je bio žrtva "ustastva", neka se jave svojim komentarom i radu ću im objasniti.


sponzoras 14.06.2009 22:31 h

Broken.."dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo."

Pretvorilo se u rasističke progone i istrebljivanja nearijevske rase ( kako su ne Hrvati nazvani u Rasnom zakonu NDH). I ovaj naš gospon iz dijaspore jako dobro zna da je ti tako, pa onda i spretno želi izbjeći neke odgovore. Pa budimo pošteni i dosljedni ako smo se već neke teme uhvatili.
Zamisli da se sad netko uhvati pisati epopeje "zašto je uopće došlo do komunističke ideje i kako je sve to bilo krasno i lijepo u početku"... a spretno izbjegne spomenuti u što se sve to pretvorilo?
I nisam vidio njegovu osudu rasističkih zakona NDH, čak je gore rekao da je to možda bilo i nužno!
I što na temelju toga možemo zaključiti o vrlom povijesničaru Otporašu.
Ovdje se radi o ozbiljim temama, ne o recenzijama glazbe i putopisima koje ja pišem. Iz ovakvih stvari je bitno da se zna tko piše i je li kompetentan da o tome piše

Broken, ti se bar potpišeš imenom i prezimenom ispod svojih tekstova u kojima pišeš o realnim ljudima i događajima , povijesti itd.., a ovaj Otporaš je neki anonimac kojem ja ne vjerujem ni riječi.


colonia.tino 14.06.2009 23:25 h

sponzoras. Nitko živ, nitko normalan ne može pravdati RASNE ZAKONE, jer to se NE MOŽE pravdati. Iako je ustaški pokret, kao pokret bio odgovor na srpsku hegemoniju i velikosrpsku politiku.

Isto tako kao i fašizam, i komunizam, nije u svojoj početnoj fazi nosio ništa dobro, ništa romantičarskoga, kako to neki žele prikazatri, sam Marx u svojoj " bibliji komunizma ", označava " klasnu borbu ", kao najvažniju sastojnicu komunizma, klasna borba nije ništa drugo nego pandam rasnim zakonima.

Ubijanje, mučenje, maltretiranje, ljudi zbog vjerskog, političkog, nacionalnog, klasnog, ili bilo kakvog razloga, nije moguće i ne smije se pravdati, sve što ja tražim, ako smo dosljedni, da se i ovdje svi oni koji žele demokratsku Hrvatsku, sa jasnim i nedvosmislenim vokabularom jednako odnose prema onima kojima je " Tito idol i heroj ", kao i prema drugima, kojima je to netko drugi..


Kolega Otporas, niti jednom riječju nikoga ne ponižava ovdje, spreman je na raspravu, a razgovor, spreman promijeniti svoje mišljenje, spreman na kritiku i tu kritiku prihvatiti, za razliku od " titoista ", a to znaš da ih ima na ovom portalu, koju na svaku kritiku ponižavaju, vrijeđaju druge.
Bože moj, mi se ne moramo slagati sa Otporasem, možemo se boriti putem dijaloga i braniti svoija stajališta, pisanjem i istinom kakvom ju mi sami vidimo...

sponzoras 15.06.2009 00:13 h

Broken..naravno da se ne moram složiti, niti neću. Jasni su meni razlozi nastajanja ustaškog pokreta no još su mi jasnije rečenice koje su ustaše napisale u rasnim zakonima.
Ako je gospodin Otporaš mišljenja da je rasizam u redu, ako su potpisnici takvih zakona za njega herojiheroji, da je i najgori Hrvat bolji od najboljeg Jugoslavena, kako on to kaže, onda mi je jasno s kakvom osobom imamo posla.
Bitno mi je saznanje da takvih ljudi ima, kako bih se potrudio da drage ljude zaštitim od takvih. A vjeruj mi da itekako hoću.

Otporaš 15.06.2009 00:30 h

Poštovani i dragi kolega sponzoras. U prvom redu ja nisam rasist. U drugom redu nisam se nikada u životu bavio tom temom i tim pitanjem, te prema tome ne mogu znati tko je a tko nije rasista. Sve što znam tko nije rasista to sam ja, Otporaš.
Dalje, iz knjige "Medjunarodni Politički Leksikon" kažu u riječi "RASIZAM":

"Antinaučna i reakcionarna teorija, prema kojoj postoje superiorne i inferiorne ljudske rase. Ova teorija je iskonstruirana u 19 stoljeću i služila je najprije kao sredstvo u borbi protiv Židova (dakle da je ova teorija postojala jedno stoljeće prije osnutka ustaškog pokreta o kojem ja pišem,moja opaska)...Rasističku su teoriju iskoristili za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1939-1945. njemački nacisti za uništenje milijuna Židova..."

Dakle ni riječi o Hrvatima ili Ustašama. Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaskog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god.

U naše današnje vrijeme znamo šta se je dešavalo i još uvijek se dešva u Iraku, gdje je jedan Sadam Husein bio neka vrsta Jugoslavije kojeg je trebalo srušiti, a nametnuti Prvi ministar Malaki je bio jedna vrsta Poglavnika, koji je imao svoju vojsku, svoju vladu, a sve je morao raditi što mu Amerikanci kažu. Malaki je potpisivao ono što je Amerikancima odgovaralo. Tako nešto ili slično se može reći i za našeg Poglavnika kao i za francuskog predsjednika Maršala Philippe-a Petain-a, kao i za druge evorposke zaraćene države, koje su simpatizirale sa nacističkom Njemackom i sa fašističkom Italijom.

Dragi kolega sponzoras u mojim opisima se ne radi o rasizmu ili ne rasizmu. U mojim opisima se radi, i ja sam nastojao koliko sam mogao, ići kronološkim redosljedom i razvitkom Ustaškog Pokreta od njegova osnutka 1929. godine pa sve do njegova sloma na Blejburgu u svibnju 1945. godine. U tim opisima bih se striktno držao zapisanih činjenica sa svim mogućim izvorima istih. Uz najbolju želju vama to nije bilo moguće pratiti, jer se o tome nije pisalo kako treba; istinito i korektno. Primjer. "Uspomene na Politicke ljude i Dogadjaje" koje je Ivan Meštrović napsao 1961. godine, a 1969 Matica Iseljenika Hrvatske to pretiskiva u drugo izdanje u kojem izbacuje i ne tiska mnoge stvari koje se odnose na vitalne interese Hrvatske. Jugoslavija je htjela iskoristiti vrlo poznato ime Ivana Mečtrovića i pokazati našem hrvatskom čovjeku kako je tu velika demokracija u kojoj se mogu knjige pretiskavati i iz "ustaške emigracije". Dakle, vi ste bili primorani čitati ono što vam partijska linija napiše, i ne sam to, nego što je još gore: i morali ste vjerovati u ono što vam partija i Tito pišu. Tko se je tu smio opirati? Nitko! Da sam i ja tada bio sa vama, bio bih dio vas. Vi ste tada vršili rodoljubnu hrvatsku dužnost tu, na tlu domovine, u mogućnostima kako ste mogli, a ja i na tisuće i tisuće drugih smo takodjer vršili našu rodoljubnu hrvatsku dužnost ovamo, vani, na način kako smo mogli i znali, ne razbacajući uzalud naše dragocijeno vrijeme u teoriju dali je kokoš stvorilo jaje ili je jaje stvorilo kokoš, odnosno dali je rasizam bio ili nije u Hrvatskoj za vrijeme drugog svjetskog rata. Ako je i bio, nije trebao biti. Na ovom portalu se je više puta reklo: NE PONOVILO SE. Ja takodjer to kazem: NE PONOVILO SE.


sponzoras 15.06.2009 00:48 h

Super! Brzo učite, vidim da je leksikon pomogao.
Bravo kolega, još samo priznajte samom sebi da je vaš poglavnik krivac za rasistički progon i mučenje i na dobrom smo putu. Zapravo ne morate priznati meni, već sebi.

CITAT
" Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaškog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god. "

Naravno, nije lijepo čuti te činjenice pa ćemo to malo taboraviti jelda? I razlika je između suglasnosti i prisile. Velika razlika.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned stu 30, 2014 14:16 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (26)

HRVATSKA I USTAŠTVO (49)

Svaki svjestan Hrvat, a nesvjesan neka postane svjestan, mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese. Adolf Andrić (Plemić) vodja Bugojanske Akcije iz godine 1972.

(Želim nadodati i uz ovaj opis prilažiti sve kometare raznih komentatora, koji su različiti i veoma interesantni za pročitati. To je danas 30 studenoga 2014. Otporaš.)


piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

" OBRANA " br. 32-33 1966. godine

Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"

Za vrijeme pohoda Napoleona na Rusiju uloga Kutuzova je bila odlučna. On je bio jedan od tih Tolstojevih tipova, a kada pogledam fotografije i crteže generala Kutuzova, vidjet ćemo čak i neku fizičku sličnost sa drom. V. Mačekom. U jednom od mnogobrojnih filomova sa temom Napoleonove invazije na Rusiju - vidio sam jednog Kutuzova, kojega kao da su tražili da bude sličan dru. V. Mačeku: sa prosijedom razbarušenom kosom, crtama lica, pogledom i onim savršenim mirom, kojega je znao sebi nametnuti dr. V. Maček.

Vrlo široko polje za razgovor bila je teza: dali je general Kutuzov postupio kao što je postupio zato, jer je njegov način mišljenja bio takav, ili, jer je kao sposoban general i previše dobro poznavao snagu Napoleona i njegovu ratnu potenciju, i analizirajući slabo stanje i organizaciju ruske vojske, pa se odlučio za pasivni otpor i povlačenje. Kako znademo, general Kutuzov je izbjegavao bitke sa Napoleonom, koje je u brzim manevrima svoje konjice i jakog topništva, u novoj borbenoj taktici, rušio najjače vojske Evrope. General Kutuzov je Napoleona navlačio u ruske stepe, u geografsku fatalnost, u blato, u šume i snijeg. Jedva je mogao spriječiti impulsivne i mlade prinčeve i generale, koji su htijeli pod svaku cijenu jurišati na Napoleonove konjice, na grenadire i topništvo.

S druge strane, on je pustio hladnokrvno da Francuzi i njihovi evropski saveznici uništavaju manje jedinice i posade, koje bi on ostavio da zadržavaju temperamentnog Napoleona. Ono što nisu uništili Francuzi u svom naletu, to bi uništavale jedinice samog Kutuzova, paleći sela i gradove, (ova ruska vojnička strategija prema stranom neprijatelju ne može se primijeniti na naš hrvatski slučaj u drugom svjetskom ratu, gdje smo uzajmno, jedan drugome, bili neprijatelji,moja opaska) tjerajući stoku i uništavajući žetvu, koju nisu stigli pobrati, žrtvujući kasnije i samu Moskvu. Kad je Napoleon stigao u praznu i zapaljenu Moskvu, a snijeg onemogućio svaki manever i stvaranje logističkih baza, za smještaj, obskrbu itd. vojske, Napoleon je kao pametan čovjek uvidio, da ga je pobijedio taj naoko nastrani i čudnovati general - filozof Kutuzov.

Kada je Maček stvarao svoju Zaštitu, onda su došle do izražaja sve naprijed spomenute činjenice, koje su se opazale u skoro svim nastupima njegova života.

Bivši austrijski glavnostožerni pukovnik, Slavko Kvaternik, i tadašnji jugoslavenski glavnostožerni bojnik, Ivo Babić, bili su tehničari koji su izradili plan za ustrojstvo i djelovanje Zaštite, kojoj je na čelo postavio seljaka i narodnog zastupnika Gujku Kemfelju. On je htio imati vojsku svoje "Slobodne Hrvatske", koja ne bi bila jugoslavenska, a još manje srpska vojska, ali ne bi bila ni ono, što bi mi zvali "hrvatska vojska". bila je to zapravo "seljačka vojska", a samo zato da bi spriječio da ne bi gradjanski elementi i "soldatska" preuzeli vodstvo te njegove stranačke vojske, on je stvorio i hrvatsku Gradjansku Zaštitu, koja je, naravno, bila u znatnoj manjini. Ako uzmemo da je Maček htio "slobodnu Hrvatsku", koja ne bi bila ni za Jugoslaviju ni protiv Jugoslavije, nego uprave sve obratno, onda tek možemo doći do prave spoznaje - što je zapravo značila ta Mačekova stranačka vojska.

Je li Maček, poput generala Kutuzova, računao da Hrvatska nije u stanju srušiti Jugoslaviju i odhrvati se srpskom imperijalizmu, pa je zavlačio hrvatsku politiku u labirinte i ćor-sokake, da bi "general vrijeme" razumio ili nadvladao Srbe?


Nastavlja se.

Objavljeno: 12.06.2009. u 14:41h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1291


sponzoras 12.06.2009 22:25 h

Gospodine Otporaš jedno pitanje za vas.
"Da li ste vi rasist?" Molim iskren odgovor. Hvala.

Gracena13 12.06.2009 23:04 h

Gospodine Sponzoraš
citat:
Svaki svjestan Hrvat,a nesvjesan neka postane svjestan,mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese.Adolf Andric (Plemic)vodja Bugojna



pitanje za vas : Što biste vi osobno ponudili kao odgovor na bit poručenog ? Da ili ne ?

Molim iskren odgovor. Hvala .


sponzoras 12.06.2009 23:17 h

Gospođo ili gospodična Gracena13. Apsolutno svaki čovjek, pa i Hrvat mora zastupati interese svoga naroda.
Ni jedan čovjek pa niti Hrvat ne smije primjenjivati rasističke metode u zastupanju bilo kakvih interesa, pa ni svojih vlastitih ili svojeg naroda.

Gracena13 12.06.2009 23:46 h

Zahvaljujem vam na odgovoru.

No, ja do sada nisam iz osobno izrečenih misli gosp.Otporaša stekla dojam kao vi da podržava rasističke metode spram bilo koga ili čega.

Da pratite s pažnjom osobna promišljanja gosp.Otporaša
shvatili bi da niste u pravu, odnosno da ste prema krivoj osobi usmjerili provokaciju .

Gosp. Otporaš se jasno i nedvojbeno izjasnio na temi gđice Broken da podržava demokratska načela .



sponzoras 12.06.2009 23:54 h

Nije provokacija, već pitanje.
Kad gospodin Otporaš odgovori, možemo dalje pričati.


Gracena13 12.06.2009 23:58 h

citat:
Otporas 10.06.2009 19:07 h

broken,

Slažem se sa vašim opisom. Temeljnim načelima demokracije nitko ne može nikome zabraniti se slobodno ispoljavati kako tko hoće, pa tako i homoseksualci.

Evo, on se jasno opredjelio .

Ja osobno se ne slažem da paradiraju ulicama i hrvatskoj mladosti ulijevaju u um ideje da je nakaznost i grdoba nešto sasvim uobičajeno i poželjno.



Gracena13 13.06.2009 00:07 h

Da se razumijemo, ne podržavam osudu ove vrste populacije u vidu javnog linča, ali smatram da ulica nije prikladno mjesto za upućivanje zahtjeva za poboljšanjem statusa u okviru društvene zajednice.


sponzoras 13.06.2009 00:08 h

Gracena13.. ovdje se ne radi o opredjeljivanju prema homoseksualcima već o rasizmu. Dakle, ne govorimo o homofobiji.
Moje je pitanje jasno, a odgovor čekam od kolege Otporaša.
Al kad već o tome..

sponzoras 13.06.2009 00:12 h

i ja kažem da ulica nije prikladno mjesto za rješavanje njihovog statusa u društvu. Dakle, slažemo se.

Gracena13 13.06.2009 00:13 h

OK, bez ljutnje.
Kao što ste vi pitanje postavili, tako sam i ja pojasnila osobno viđenje gosp. Otporaša , a usput sam se dotakla teme o homofobiji.

Domobran 13.06.2009 00:28 h

@sponzoras. URBI ET ORBI, glasno i jasno nisam rasista bio, niti sam niti ću ikada biti, niti za to ima razloga.
kolega sponsoras, kolegoca gracena13 vam je jako lijepo odgovorola. Njezin odgovor je moj odgovor.
Pozdravlja vas kolega Otporaš.

sponzoras 13.06.2009 00:51 h

Odlicno..onda s nestrpljenjem očekujem tekst o ustaškim rasnim zakonima i sprovođenju istih kojih se ne bi ni KKK posramio.
Pozdrav i vama.

Gracena13 13.06.2009 01:02 h

Eh, da sam mogla naslutiti što vas zapravo pati gosp.Sponzoraš , ja bi unaprijed upisala:

Jedni klikću pokojniku Titu, drugi pokojniku dr. Paveliću, treći pokojniku dr.Tuđmanu, a ja osobno štujem sve one koji klikću legendama hrvatskog otpora i patnicima u ime i za hrvatski narod pokojnom VITEZU Juri Francetiću i Vitezu Anti Gotovini.

Lijepi vam pozdravi, i miran san !

Gracena13 13.06.2009 01:03 h

Ispravak:

i VITEZU ANTI GOTOVINI

Domobran 13.06.2009 01:47 h

sponzoras. Kada sam otvorio stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO imao sam ideju opisati razlog(e) osnutaka Ustaške Hrvatske Revolucionarne Organizacije U.H.R.O. Kao početak najprije sam počeo sa USTAŠKIM NAČELIMA, koji su uistinu počeli i svoje korijene imali u Zagrebu, siječnja 1929 godine. U emigraciji su se dopunili 1932-33, i koliko je poznato da u Ustaškim Načelima nema nikakovih rasnih zakona. Izvolite ih pronaći u prvim opisima USTAŠTVA. Kolega sponsoras dvije osobe vide više nego jedna, pa bih mi bilo osobno drago da mi podvučete iz Ustaških Načela riječi tih rasnih zakona. Ja ne tvrdim da postupci pojedninih Ustaša su opravdani i da nije bilo u nekim slučajevim pretjeranosti ustaške vlasi NDH. Vaše je pitanje na mjestu i vi ste mene ponukali da moji idćii opis USTAŠTVA (50) bude posebni prilog ovog opisivanja, u kojem ću opisati moje obiteljske jade; što se može reći kao jedna kap vode u moru na usporedbu svih jada i patnja koje je pretrpio naš hrvatski narod.


Domobran 13.06.2009 01:56 h

Gracena13. Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ. Osobno bih prozvao svakog onoga Hrvata koji svoj život žrtvuje za dobrobit vlastitog naroda, u ovom slučaju našeg hrvatskog naroda.

Usput želim spomenuti da sam prelistao TEMELJE i prvog i drugog zasjedanja AVNOJA. Nigdje niti jedne riječi o Hrvatskoj kao imenice ili kao pridjeva. Na suprot tih državnotvornih TEMELJA AVNOJA i USTAŠKIH NAČELA ima velika razlika. Kada iznesem temelje AVNOJA, sve što bih želio - ne za mene - je da se prebroji koliko puta se spominje Hrvatska u Ustaškim Načelima, a već sam rekao niti jedan jedini put u Avnojskim nacelima. To se treba uzeti u obzir, ako ćemo HRVATOVATI.


sponzoras 13.06.2009 02:47 h

Svakako..

Rasna politika u NDH ovdje je detaljno opisana i potpisana od strane Ante Pavelića.

Gracena13 13.06.2009 07:43 h

Gosp.Sponzoraš

O Ustašama i NDH nisam imala mogućnost spoznati objektivne činjenice , osim onog dijela što su ga
tamanitelji hrvatskog naroda od 1918 pa do 1991 svjesno i
sa zlom namjerom podmještali kao jedinu moguću opciju.

Budući da ne raspolažem s relevantnim dokazima što je istina, a što laž, ne bih ulazila u dublju raspru s vama , prepuštam gosp.Otporašu da nastavi s vama polemizirati
o sadržaju teme.

Velite svakako ?

Ja velim o pokojnom JBT-u nikako, jer kosti koje danonoćno izviru , podsjećaju da ih se ne zaboravi olako, opominju nas također da bez razčišćene prošlosti, nema ni svijetle budućnosti.

Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.

1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac

2. Slučaj Lorković-Vokić također

Ni pokojni dr.Tuđman nije bio svetac, ali se slažem sa zaključkom koji prilažem u cijelosti.

citat:

Akademik Josip Pečarić:
Hvala dr Tuđmanu za ‘grijeh’ stvaranja hrvatske države.

Nadalje pisati i obznanjivati autentične navode pojedinih autora, i istinu o dijelu hrvatske prošlosti nije grijeh. To je hrvatska povijest . Kakva god da je, naša je, nije riječ o Kinezima. Lažno svjedočiti i svjesno podmještati laž pod istinu o bilo kome ili čemu je grješno i neprihvatljivo.
Na nama je da s pažnjom promislimo o svemu što se događalo mimo volje hrvatskog naroda od 1918 , pa sve do danas .



Gracena13 13.06.2009 07:53 h

g.Otporaš:
Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ

__________
Molim , i drugi puta. )
No, nisam ja vršila korekciju vašeg navoda, neg' sam ispravljala samu sebe, jer sam poradi brzopletosti nepravilno napisala tekst.
Gracena..
sponzoras 13.06.2009 10:38 h

Ako ste pomno pročitali Rasne zakone na linku a potpisane od strane poglavnika Pavelića



onda će vam biti jasno o čemu se radi. Stoga osobno smatram veličanje poglavnika i njegove tvorevine osobnom uvredom i ponižavanjem cijelog hrvatskog naroda koji NIJE rasistički.
Hvala.

Gracena13 13.06.2009 17:28 h

@Sponzoraš:

Čega se pametan srami, budala ili lud se ponosi.
Osobno sam jasno i glasno upisala vlastito promišljanje o slučaju koji ste naveli.
citiram:
gracena 13

Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.

1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac

No, nepobitna je činjenica da se ukazala nužna potreba
za pokušajem uspostave države NDH jer hegemonistički
nasrtaji od strane Srba su postali nepodnošljivi i krajnje pogubni za hrvatski narod. U tom kontekstu gosp.Otporaš pokušava pojasniti pojavu i nastanak ustaških vojnih formacija.

U pravu je Arcanoid, kada veli da pojedini svjesno izvlače
na površinu isključivo onaj crni dio kako bi javnosti predočili i nametnuli vlastite zaključke a sve s ciljem da se i nadalje održi teza i pod svaku cijenu kako je Hrvati ma
genocid u naravi.

Zanimljivo je promotriti da kada je riječ o osudi zločina koje je počinila druga strana pojedini prisutni ostaju bez teksta, te i nadalje ushićeno kliču velikom vođi , iako su svjesni da je osobno nadgledao, izdavao naredbe potpisom i pečatom ovjerene o uklanjanju Hrvata kao nepoćudnih elemenata .

Kako se nitko od takovih ne prisjeti navesti svijetli primjer časnog i humanog postupanja hrvatskog ratnika u vrijeme WW2.

prilažem dio priloga

Osim obrane Hrvata - katolika i muslimana, Francetić je štitio i Srbe. Za ovdje evo samo jedne njegove geste. Naime, iza jednog okršaja muslimana i pravoslavaca u selu Brgule više Vareša došao je Jure Francetić da ih smiri. Među obostrano nastradalima našao je Francetić jedno srbsko dijete - Svetu Gorančića iz sela Brgule i posvojio ga, da mu tako spasi život. To dijete je živjelo kod Francetićeve supruge u Zagrebu sve do 1957. i izškolovalo se. Tada ga je preko Crvenog križa pronašla i preuzela njegova majka.



Mislim da ovaj slučaj dovoljno zorno svjedoči o hrvatskom ratniku pokojnom Juri Francetiću i zaslužuje svaku pohvalu.

Za razliku od načina na koji je on kao vojni zarobljenik skončao .



Gracena13
Domobran 13.06.2009 17:58 h

Gracena13. Potpuno se slažem vašim odgovorima. Ima jedna stvar koju želim ovdje istaći, i to je istina, a ta je da su naši hrvatski LEGENDARNI JUNACI I VITEZOVI JURE FRANCETIC I RANKO BOBAN završili svoje živote vrlo maladi i nisu imali priliku iza sebe osteviti neke zapise/uspomene, kako se to obično čini. Sve što o njima znamo je to što su drugi o njima rekli. Doduše, smiriva me jedna činjenica, a ta je, da ni Isus Krist nije ništa pisao niti iza sebe ostevio bilo kakove zapise/uspomene. O njemu već preko dvije tisuće godina drugi pišu. Tako će se deseti i o našim najvećim vitezovima JURI I BOBANU da drugi o njima pišu. Zato, gracena13, kada dodje vrijeme bit će govora i o Juri i o Bobanu. Crkve su pune svetaca, a naša hrvatska ratna povijest je puna JUNAKA. Ponosan sam što sam Hrvat i za mene će biti pravilo: Da je i najgori Hrvat za mene bolji od najboljeg Jugoslavena.


sponzoras 13.06.2009 18:09 h

Gracena..izvlačiti pojednične i konkretne primjere nema veze s onim što ja želim reči.
Isto tako mogu i ja navesti primjere koje mi jE moja vlastita baka pričala o njemačkim vojnicima koji su u Međimurju između '41 - '45 pomagali seljacima i štitili ih od mađarskih ubojica a seljaci im za uzvrat davali hranu. No da li je to razlog da onda kažemo da su nacisti ipak usprkos svemu bili pozitivci.
NE, Nikada!

U OVOJ REČENICI JE MOJ STAV JASNO OBJAŠNJEN:
Ako je jedno jedino dijete ubijeno poradi rasnih zakona u NDH, ako je ijedna osoba radi tih istih zakona patila, bila ponižena, mučena ... onda su ti zakoni sramotni i oni koji su ih podržali su rasisti i kriminalci! Podržao ih je Ante Pavelić i on je bio KRIMINALAC I RASIST!

Mene su roditelji učili da je rasizam veliko zlo i ja to znam da je pravilan stav. Koja god vlada svijeta ga je podržala, a podržala ga je NDH i Pavelić, za mene takve ljudi ne mogu biti u istoj rečenici sa riječi domoljubi. Domoljubi vole svoju zemlju i narod, oni ih ne ubijaju i ne uništavaju.

Može Otporaš napisati još 7 tisuća nastavak o ustašama, ali nikako i nikada ne može opravdati rasizam koji je njegov idol Pavelić podržavao i sprovodio.
Na kraju krajeva i Marxova ideja komunizma u temelju je ispala jako dobra a u praksi se pokazalo da je komunizam u rukama ljudi zlo kao i nacizam.

Niti ja kažem da su svi Hrvati genocidni, niti ću to ikada reči. No od nekih stvari ne možemo bježati i na njih zažmiriti.

sponzoras 13.06.2009 18:11 h

Citat:
"najgori Hrvat za mene bolji je od najboljeg Jugoslavena"

To kaže jedan čovjek koji živi u multinacionalnoj državi, gdje se sastaju sve rase, kulture i religije svijeta...
Otporaš, počinjem sumnjati da navečer navlačite bijelu kapuljaču KKKa i plešete oko zapaljenih križeva..


Domobran 13.06.2009 20:02 h

sponzoras. Što ćete vi u nešto početi sumnjati ili ne, to ja vaše pravo i vaša osobna stvar, kao što je i moja osobna stvar ono što sam već rekao.
Što se tiče moje izreke: da je za mene uvijek bolji i najgori Hrvat od najboljeg Jugoslavena, to ostaje tako dugo i dotle dok god bude ozračja ostatka-ostataka jugoslavenstva medju nama Hrvatima. Bivša propala Jugoslavija je bila višenacionalna država, kako vi to kažete, a ne više rasna država. Po mome skromnom shvaćanju, riječ "rasizam" se dijeli po RASAMA a ne po boji kože. Dakle, multinacionalni narodi koji su sačinjavali bivšu Jugoslaviju su narodi iste RASE, osim, kolega sponzaros, ako vi to meni možete protivno dokazati. Dakle tu nije moglo biti pitanje nikakove RASE niti rasistickih zakona. Ako ih je po mogućnosti ili po potrebi i bilo, onda, sa žaljenjem, moram reći da su to bili zakoni potrebe jednog rata, što su i drugi zaraćeni narodi europe takodjer imali.

Naš hrvatski narod je u svojoj suštini jako miroljubiv i vrlo prilagodiv narod. Jedni se prilagode jednima a drugi drugima što u svojoj jezgri nosi korijene demokracije. Demokratskim putem vi mene svrstavate ondje gdje ja ne pripadam niti mi je tu mjesto, a ja vas takodjer demokratskim putem svratavam u razočarane Hrvate. Ali na žalost, niste sami. Ima ih mnogo koji su na jedan ili drugi način razočarani, a ponajviše poradi toga što još nisu uspijeli otkriti "TAJNU" zla ili "TAJNU" hrvatstva. Ja sam to davno otkrio i znam gdje mi je mjesto: kod hrvatstva, u hrvatstvu i medju Hrvatima.

sponzoras 13.06.2009 21:07 h

Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce. Većina Hrvata nisu rasisti i osuđuju zločinačke režime iz svoje povijesti. Kako ustaški tako i komunistički. Usporedba današnjih Hrvata sa zločinačkim režimima je uvreda i ponižavanje a vi to u****o radite, što mi govori da ste i egoist.
Ako je po vama u ratu potreba za uspostavom rasnog zakona normalna stvar onda sam gotovo uvjeren da ste rasist.
A o demokraciji govoriti odmah nakon ove rečenice, je itekako licemjerno.
Čudi me kako niste naučili u dijaspori da se demokracija ne temelji na rasističkim zakonima i uvjerenjima, nego na uzajamnom prihvaćanju ljudi i poštovanju njihovog odabira, vjere i rase.


cvrkut 13.06.2009 23:19 h

@sponzoras...Tko tebe plaća osim portal javno, gay-evi, lezbe, ostaci udbe ili loknica, hehe. Tolika u****ost, nije to bez vraga.


arca 14.06.2009 00:23 h
Istina nije relativna a rasizam se ne može opravdati. Svaki pokušaj opravdavanja rasističkih zakona donesenih u to vrijeme (od jedne strane) jednak je pokušaju opravdavanja zločina komunizma (od druge strane).
Svima bi nam trebao biti cilj saznati istinu, a ne vršiti na njoj estetsko - kozmetičke zahvate. Jer, i najgora istina bolja je od samozavaravanja.


sponzoras 14.06.2009 01:11 h

Arca..hvala na riječima zdravog razuma.

Gracena13 14.06.2009 09:59 h
arca@
citat:

Rasizam se ne može opravdati.

Potpisujem.

citat:

Istina nije relativna

Je, pravo veliš.

__________________________________
sponzoraš:

citat:
Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce.

Osobno se ne priklanjam idolima pod svaku cijenu.
Dapače rado propratim i poslušam promišljanja suprotna
ili bliska osobnom .

Propratimo što veli pošteni Hrvat.

Prilažem dio iz priloga akademika Mirka Vidovića, objavljen na tema-Hrvatska je povijesna nacija. Preporučam da pročitate ostatak priloga u cijelosti na navedenoj stranici.

A da je i Krleža bio ljuti antisemit, upravo zbog politike Josipa Franka, dokazom je i njegova izjava, tiskana u zagrebačkom tjediku "Danas" netom nakon Titove smrti: "... zar nam je Eugen Kvaternik trebao da posluži kao sjedok da nije tako bilo kao što je bilo?

Ako je netko bio zločinac zavrgnut u majčinoj utrobi, ukleti ******* jednog ukletog luckastog austro-madžarskog subalternog infanterijskog oficira i tragične kćerke Sejloka hrvatske politike Jozue Franka, jedne Doglavnice i žene Vojskovodjine koja je završila kao supruga jedne pijane lude i kao majka jednog rodjenog zločinca...

Ako je taj Jozuin unuk ta pojava, kriminalna palikuća, provalnika i suludog koljača i perverznog talijanskog krvnika koji je već na Liparima pobio stotinjak polupismenih primitivaca iz belgijskih rudnika..." (Danas, Zgb. 24.10.1989., s.63).

Krleža je jedini Hrvat koji je jednog Židova nazvao 'zločincem od samog začetka u materinoj utorbi', odnosno potomka Jozue koji je osvoji Jerihon, odnosno sve Židove od Mojsija na ovamo, kao kongenitalne ubojice.

Nitko od onih koji su i na koj način djelovali govornom ili pisanom riječju u Hrvatskoj nije išao tako daleko u svom antisemitskom proljevu, koliko glavni konceptor hrvatskog renegatskog ogranka komunističkog pokreta - Miroslav krleža, vrhovni autoritet i za Stjepana Mesića i njegovih bolesnih 'dravodrugova' - komunista Titovih sljedbenika!

Da je tako nešto napisao Mile Budak, oni bi od toga napravili opravdanje za svo zlo što su počinili našem narodu u nizu poklja od svibnja 1945 do siječnja 1951.

Miroslav Krleža proveo je drugi svjetski rat na sinekuri NDH i uz otvorenu zaštitu Mile Budaka.

Ništa nije poduzeo da Mile Budak nakon rata ne bude smaknut kao 'klasni nerijatelj.

Krležu je zbog toga progonila savjest pak je pokušao da opere svoje pilatovske ruke slijedećom apologijom Budaku:

"Budućnost kao i svaka budućnost, tko zna šta nam donosi - rekao je Budak.

Kad se svijet smiri - nastavio je POŠTENJAČINA IZ SVETOG ROKA - Hrvatska će na mnogim područjima iziskivati koješta, morat će se uprijeti da se nadoknade propusti i nemar iz prošlosti, da se krene ukorak s naprednim narodima (s.62)...

Dok je vizionar i veliki književnik Budak usred Beograda izgubio zivot, Pavelić je bijedno i kukavički napustio zemlju..." (v. 'Danas', Zgb.17.10.1989.).

A da su titovci i sami bili antisemiti, dokazom je i žalosna sudbina domaćih povratnika iz nacističkog ratnog logora Dachau.

Njih je Tito dao pohapsiti, suditi na smrt i mahom poubijati zbog toga što su ostali živi u Hitlerovim logorima, jer je to 'dokaz' da su suradjivali s nadzornom službom u logoru.

A nakon 'Rezolucije informbiroa, Tito je na Goli otok slao i naše Židove, njemu nije stalo do njihova identiteta, smetala je njemu njihova savjest.

I početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Tito je poslao na dvanaestgodišnju robiju Vojvodjanku Milu Sarginzbog (zbog) 'staljinizma' a koja je u vrijeme Drugog svjketskog rata bila deportirana u Njemačku gdje je prošla kroz sedam nacističkih logora i bila tetovirana u Buchenwaldu.

Treba shvatiti izjavu koju mi je, prilikom našeg službenog razgovora 'on tape', u toku rada Ottawske konferencije (u travnju 1985), dao kanadski visoki diplomat Harry Jay, nakon što je primio moj 'Memorandum' u vezi s hrvatskim zahtjevom za samoodredjnje.

Tom prilikom gosp. Jay je rekao:

"Ja sam, kao saveznički pilot, oboren nad Njemačkom ostatak rata proveo u nacističkim logorima.

Pročitao sam vaše uspomene iz Titovih kazamata i mogu vam reći da smo mi bili bolje tretirani u Hitlerovim nego li vi u Titovim logorima".

A što se tiče 'židovskog pitanja', u NDH - notorna je činjenica da ono ne proizlazi iz 'Ustačkih načela' ni iz redova koji su djelovali oko Pavelića u UP.

To je bila žalosna pojava diktirana Hitlerovom imperijalističkom politikom i ne samo u Hrvatskoj.

Za raziku od Hrvatske u kojoj nije bilo ni Sabora ni nekih zakona, u Francuskoj su zastupnici u Vichy-ju izglasali i zakonski osnazili antižidovske zakone i prije nego li je to od njih tražio Berlin.

U Francuskoj je u vrijeme ratnog meteza stradalo oko 140.000 zidova, ali nitko na svijetu nije bio toliko budalast da trazi da se, radi toga, unisti francuska drzava ili poubija francuska nacija!

Ni zbog 'rasnih zakona' ni zbog 'klasnih interesa'.

Francuskim komunistima nikad nije ni palo na pamet da se bore za 'odumiranje' svoje nacionalne države. N.B.

I danas su na snazi neki zakoni koji su bili izglasovani u Vichy-ju, i ni najgorim franmcuskim ljevičarima nije palo na pamet da ustvrde kako u vrijeme Drugog

svjetskog rata nije postojala Francuska Država.

Karl Marx je relativno bio u pravu kad je tvrdio da su male nacije u Europi, koje se bore za državnost, 'bolesne nacije'.

Ne u cjelini, ali jednim dijelom.

Kod nas su se samo komunisti titovci ponašali kao ludjaci, opasni po svoje sunarodnjake, zreli, ne za logore, nego za ludnice.

O kriminalcima koji snose odgovornost za masovne pokolje na Bleiburgu i na Križnom putu i Europski parlament je izgasao dvije 'rezolucije', koje preostala ekipa oko Mesića jednostavno igorira, kao i Saborske odluke po tom pitanju.

Njihova dreka kad se dobro shvati i svede na logički minimus definirana je u onoj narodnoj: Drz'te lopova!

No, makoliko oni sijali mržnju po svijetu protiv hrvatske nacije i hrvatske državne nezavisnosti, njihove histerične klevete nigdje na svijetu ne nailaze na povoljan odjek!

Dolazi vrijeme kad će oni morati odgovoriti na mnoga pitanja, što na ljudskim sudištima, što na sudu povijesti, koji će biti konačan i neopoziv!

Oni će na ovom svijetu doživjeti 'strašni sud' - damnatio memoriae perpetua!

Nema nikakve dvojbe da Ustaški pokret ne samo da nije bio utemeljen, ni aluzijama, na nekom antisemitskom osjećaju, nego je proizišao iz hrvatske političke tradicije krajnje desnice kojoj je bio začetnikom hrvatski židov Josip Frank, Njegov unuk Dido Kvaternik je bio teoretski i praktički direktor Ustaškog pokreta (organizator i Marseilleskog atentata), a i Pavelićeva supruga je proizišla iz redova hrvatskih Židova.

Antisemitizam u komunizmu počeo je sukobom Staljin-Trocki i razvio se je kasnije skoro u konkurenciji s ideološkim ludilom nacional-socijalista, svojih saveznika početkom Drugog svjetskog rata.

Dok je Andrija Hebrang, i sam proizišao iz redova hrvatskog židovstva, bio na čelu KPH odnos njegove stranke prema ustaškom pokretu bio je konvergentan.

Ta konvergencija je prerasla u poseban sporazum Moše Pijade i Mile Budaka na robiji u Sr. Mitrovici - zajednički cilj im je bio - borba protiv hegemonije 'velikosrpske buržoazije' i njezinih saveznika.

U to ime treba jasno i decidirano reći da ni vodja HSS-a, ni vodja KPH nisu ničim pokazali protimbu ideji hrvatske državne nezavisnosti u povodu Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10 travnja 1941.

Ni jedan iole uočljiviji ispad protiv NDH nije zabilježen u prvom mjesecima postojanja NDH.

Dok je, s jedne strane Dr Maček pozvao svoje strukture Banovine Hrvatske da podrže i pomognu opstanak NDH, kasnije je i Andrija Hebrang - prema beogradskom tisku uoči Referednuma za samoodrtedjenje - dao glavu zbog održanja cjelovitosti NDH!

Samo su hrvatski odrodi, izrodi i tudje sluge sve činile da, po 'proročanstvu' njihovih ideoloških gurua Marxa i Engelsa, dodje do uništenja naše države pa i do zameta naše nacije i nacionalne svijesti uopće.

Ljudi su, u povodu dogadjaja iz 1968. išli na robiju samo zbog pjevanja budnice "Ustani Bane!".



Gracena13 14.06.2009 10:47 h
citat:
Otporaš

"Nije niti potrebno da Ustaše budu tu. Njihov DUH hrvatstva je bio tu i bio nazočan, kao što je i Bog nazočan ondje gdje se god njegovo ime spominje. Samo ime države u kojoj se je koncert sinoć održao i sama hrvatska obilježja koja su se mogla vidjeti sinoć tu, počevši od redarstva pa na više i na niže, odavalo je DUH onoga zašto su se Ustaše borili. Otporaš".
____________________________________

Mislim da prilozima g.Otporaš ne želi vršiti pokušaj revitalizacije ustaštva , nego pobliže nam pojasniti i ukazati što je stvarni uzrok osnutka ustaškog pokreta.

Ne izvrćimo riječi g.Otporaša iz konteksta, i ne kvačimo se u****o za dio ružnog, jasno bi trebalo biti svima što je pozitivno a što negativan čin u proteklom povijesnom zbivanju od 1941-1945. Bar, mislim, da bi, odnosno je.

Budući da nas nekoliko izjašnjavajući se na ovoj temi
nemamo ovlasti tumačiti kako kome paše u ime svih Hrvata, zborimo u vlastito ime, propratimo promišljanje i ostalih Hrvata, koje nam može pobliže pojasniti nužnost potrebe da se hrvatski narod izbori konačno za samostalnost i nezavisnost .

________________________________________
Što je potrebno poduzeti za izlazak iz «Hrvatske šutnje 21. stoljeća» i duhovno oslobođenje hrvatskog naroda

Dio priloga, gosp. Tomislav Stockinger/ ,
________________________________________

2. Povijesne okolnosti i razlozi vođenja "specijalnog rata" protiv hrvatskog naroda

šutnjaPo svojem povijesnom utemeljenju, po geografskim značajkama prostora kojeg je naselio te po svojem političkom, duhovnom i kulturnom razvitku kroz pretežiti dio svoje nacionalne povijesti, hrvatski se narod oblikovao kao kršćanski (katolički) srednjoeuropsko-mediteranski narod. Upravo su kršćanstvo kao duhovna snaga te snaga nacionalnog povijesnog prostora na kojemu hrvatski narod obitava, a koji se, kao rijetko koji europski prostor, odlikuje bezbrojnim prirodnim bogatstvima i ljepotama te kulturnim dobrima i povoljnom klimom, već u najranijoj povijesti Hrvate učinili vrijednim i ponosnim stanovnicima svoje nove domovine. Međutim, upravo zbog svojega bogatstva kao i izuzetne strateško-geografske vrijednosti, povijesni je prostor Hrvatskoga naroda od samih početaka naseljavanja Hrvata postao objektom pretenzija susjednih naroda i država (Bizant, Venecija, Madžari i kasnije Ugarska, Otomansko Carstvo te Habsburška Monarhija).

Bez obzira što je nakon gubitka međunarodnog političkog subjektiviteta ulaskom u personalnu, a kasnije i realnu uniju sa Ugarskom, hrvatski narod 1102. godine de iure izgubio svoju samostalnu državu, kroz naredna stoljeća, a upravo zbog svoje unutarnje snage, nikada nije izgubio i svoj posebni politički subjektivitet kao politički narod. U svakoj državnoj zajednici u kojoj se nakon 1102. godine nalazila, Hrvatska je formalno-pravno imala poseban status kao posebno kraljevstvo, sa svojom zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću (personificiranima u posebnom hrvatskom saboru, banu kao predstavniku izvršne vlasti i posebnim zemaljskim sudovima). Na ovome mjestu dolazimo do ključne okolnosti za razumijevanje kasnije povijesne političke nesreće, koja će 1918. godine zadesiti hrvatski narod. Zametak onoga što će se u kasnijem povijesnom razdoblju pokazati kao geopolitička nacionalna tragedija hrvatskoga naroda, a čije pogubno naslijeđe hrvatski narod osjeća i danas (koje naslijeđe je i glavni uzrok za «Hrvatsku šutnju 21. stoljeća») nalazi se u počecima velikosrpske ekspanzionističke politike na Balkanu, koja datira u sredinu 19. stoljeća.

Osnovni razlog zbog kojega se ekspanzionistička politika Srbije na dulji rok pokazala za hrvatski narod mnogo pogubnija i nesretnija od ekspanzionističke politike prema Hrvatskoj vođene od drugih susjednih naroda i država, leži u činjenici bliskosti hrvatskog i srpskog jezika. Ova činjenica, zlorabljena od strane srpske političke i kulturne elite, poslužila je za propagandno nametanje jezične, kulturne i duhovne politike zajedništva srpskog i hrvatskog naroda (naravno pod srpskom "kapom"), koju je velikosrpska opcija na svim poljima Hrvatima počela nametati u drugoj polovici 19. stoljeća. To je bio i osnovni razlog zbog kojega su kao predvodnici hrvatske politike u prvoj polovici 20. stoljeća, isplivale zavedene, povijesno i nacionalno nedovoljno svjesne osobe, koje će biti odgovorne za najveću političku tragediju hrvatskoga naroda, koja je nastupila 1. prosinca 1918. godine. Toga, za hrvatski narod možda najtužnijega dana u njegovoj povijesti, Hrvatska je istrgnuta iz svojega prirodnog srednjoeuropskog geopolitičkog konteksta i priključena balkansko-velikosrpskom povijesnom geopolitičkom kontekstu. Posljedice su na svim područjima za hrvatski narod bile katastrofalne. Započela je svojevrsna «balkanizacija» Hrvatske koja ipak, zbog unutarnje snage i samosvijesti hrvatskog naroda, nije mogla «pobijediti» u onolikoj mjeri u kojoj su to provoditelji velikosrpske politike priželjkivali.

Međutim, u jednoj važnoj komponenti nametnuta politika «hrvatsko-srpskog zajedništva» ipak je uspjela. Mnogi pripadnici hrvatskog naroda, pod utjecajem jugoslavenske velikosrpske propagande postali su pobornici «jugoslavenstva» kao političke opcije za konačno rješenje hrvatskog pitanja. Bez obzira na raspad prve velikosrpske Jugoslavije, hrvatski narod, zbog nesretnog spleta povijesnih okolnosti na koje je najmanje on sam mogao utjecati (drugi svjetski rat) ovu okolnost ne samo da nije uspio iskoristi za jedino ispravno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja – trajnu uspostave samostalne hrvatske nacionalne države, već je doživio i jednu od najvećih tragedija u svojoj povijesti. Pobjedom jugoslavenske komunističke opcije, hrvatski narod je najprije doživio tragično fizičko uništenje njegove najvrjednije ljudske supstance – masovnu likvidaciju ogromnog broja svjesnih pripadnika hrvatskog naroda koji nisu prihvaćali nametnuto komunističko-jugoslavensko rješenje hrvatskog pitanja. Konsolidacijom komunističke jugoslavenske države, na žalost, nastavila se (i to mnogo učinkovitije nego u prvoj Jugoslaviji) nametnuta politika hrvatsko-srpskog zajedništva i jugoslavenizacije hrvatskog naroda. Komunistička propaganda, koja je desetljećima bila jedina priznata «istina», utjecala je na formiranje svijesti kod velikog broja pripadnika hrvatskog naroda koji je istu počeo prihvaćati kao «vječnu» istinu i trajno zadovoljenje političke potrebe Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Da je hrvatski narod ipak, usprkos svemu, zadržao dovoljno samosvijesti i političkog nacionalnog duha, pokazalo se u razdoblju od 1990. – 1995. godine koje, ukupno povijesno gledano predstavlja jedno od najsvjetlijih i najherojskijih razdoblja hrvatske povijesti. U spomenutom razdoblju hrvatski narod je prepoznao političku snagu i mudrost osobe u liku dr. Franje Tuđmana, kao predvodnika hrvatskog nacionalnog preporoda koji je doveo do onog najvažnijeg: trajne uspostave samostalne i demokratske nacionalne države hrvatskog naroda – Republike Hrvatske. Politička mudrost i zrelost dr. Franje Tuđmana ogledala se, kako u prepoznavanju opasnosti koja je hrvatskom narodu prijetila od ponovno probuđene velikosrpske ekspanzionističke politike, tako i u shvaćanju činjenice da se u tom povijesnom trenutku ostvarenje hrvatskog nacionalnog pitanja može riješiti samo jedinstvom čitavog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Konkretno, to je značilo da bi za hrvatsku politiku bilo pogubno da se, s obzirom da je Hrvatska netom izašla iz jugoslavenske komunističke zajednice, ne samo potpuno odrekne nego i krene u obračun sa vodećim kadrovima komunističkog sustava u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Da se u to vrijeme krenulo u provođenje navedene revanšističke politike, ne samo da bi se hrvatski narod teško othrvao nastupajućem velikosrpskom ekspanzionizmu, već i vjerojatnost građanskog rata ne bi bila isključena.

Franjo TuđmanSve navedeno omogućilo je hrvatskom narodu da, na žalost ne bez velikih žrtava, pobjedom u Domovinskom ratu, koji s pravom možemo smatrati jednom od najsvjetlijih stranica sveukupne hrvatske povijesti, omogući konsolidaciju i međunarodno priznanje svoje samostalne i demokratske nacionalne države. Međutim, već nakon završetka Domovinskog rata, a pogotovo nakon smrti dr. Franje Tuđmana 1999. godine, u hrvatskom društvenom životu počela se osjećati tendencija upravo suprotna od očekivane nacionalno-domoljubne tendencije razvitka jednog naroda koji je netom ostvario svoju dugo željenu slobodu: tendencija postepenog poništavanja i urušavanja onih vrijednosti na kojima se temelji uspostava, obrana i međunarodno priznanje samostalne hrvatske države. Protiv hrvatskog naroda počeo se voditi medijsko-propagandno-psihološki specijalni rat. Nositelji specijalnog rata protiv hrvatskog naroda i njegovih temeljnih vrijednosti jesu određene društvene, političke, medijske i kulturne strukture ponikle i odgajane u bivšem jugoslavenskom komunističkom sistemu koje su, kao objekti desetljetne jugokomunističke indoktrinacije, zazirale od svega što je povezano sa mogućnošću raspada bivše SFRJ i uspostavom samostalne hrvatske države. Navedene strukture iskoristile su činjenicu što su, zbog specifične situacije u Republici Hrvatskoj (potreba jedinstva hrvatskog naroda radi obrane od agresije) ostale "netaknute" u burnom razdoblju raspada komunizma i pada Berlinskoga zida u Europi.

Ono što je u svemu tome najvažnije i za hrvatski narod najopasnije, jest činjenica da spomenute strukture raspolažu velikom snagom, znanjem i sredstvima za vođenje specijalnog rata, s obzirom da su mnoge od njih u bivšem sistemu bile indoktrinirane i obučene upravo na medijsko-propagandnom polju. Kada, s obzirom na razvoj povijesnih događaja i pojavu jake povijesne osobe dr. Franje Tuđmana kao predvodnika nacionalnog pokreta za samoodređenje hrvatskog naroda, nisu uspjele spriječiti uspostavu, međunarodno priznanje i obranu samostalne hrvatske države, nakon njegove smrti njihov cilj postalo je nešto drugo: svim političkim (predsjednik RH), pravosudnim (Haaški sud i hrvatski sudovi), medijskim («Latinica») i simboličkim (Trg Maršala Tita) sredstvima hrvatskom narodu učiniti odbojnim sve što je na bilo kojem društvenom polju povezano sa uspostavom, obranom i međunarodnim priznanjem samostalne hrvatske države. U isto vrijeme, njihov usporedni cilj jest nasuprot normalnom osjećaju ponosa i veličanju ostvarenja slobode i samostalnosti, istim gore navedenim političkim, pravosudnim, medijskim i simboličkim sredstvima veličati ono razdoblje kada hrvatski narod nije bio slobodan narod u svojoj slobodnoj državi, već je bio dio druge države (SFRJ). Na taj način nastoje kod hrvatskog naroda stvoriti osjećaj uzaludnosti i nepotrebnosti ostvarenja nacionalne slobode kako bi mu u budućnosti oslabili otpor nametanju nove političke opcije, u kojoj bi ga se uklopilo u neku novu balkansku zajednicu naroda (naravno, pod vodstvom Srbije), za što se već desetak godina priprema teren.

Na žalost, u razdoblju nakon smrti prvog predsjednika samostalne Hrvatske, sve demokratski izabrane vlade Republike Hrvatske nisu se pokazale dorasle svojoj ulozi i povijesnom zadatku pred kojim su stajale, već su svojom anacionalnom politikom podilazile unutarnjim neprijateljima hrvatskoga naroda. To se posebno ogleda u nekritičkom prihvaćanju svakog zahtjeva, kako međunarodne zajednice (većinom nesklone hrvatskom narodu) tako i domaćih lijevo-liberalnih anacionalnih struktura, koje svojim presudnim utjecajem kojega su ostvarile u medijima, većinski kreiraju hrvatsko javno mišljenje. Sve navedeno posebno se reflektira u sve dominantnijoj medijskoj i pravosudnoj percepciji Domovinskog rata, koji, umjesto najvećeg ponosa hrvatskoga naroda, pogubnom i ponižavajućom medijskom i pravosudnom politikom polako postaje nešto nalik "građanskom ratu za koji su svi podjednako krivi". Važan segment odgovornosti vladajućih struktura u razdoblju nakon 2000. godine, ogleda se i u nekritičkom prihvaćanju povijesno neutemeljene tvrdnje kako je današnja samostalna i demokratska Republika Hrvatska utemeljena tzv. odlukama ZAVNOH-a, odnosno da je tzv. antifašizam iz drugog svjetskog rata temelj današnje hrvatske države.

_____________________________________
Ostatak također možete propratiti na navedenoj stranici.

Jasan mi je povod zbog čega se pojedinci zadojeni mržnjom spram Hrvata i danas u RH prave gluhonijemi, ali mi nikada ne će biti jasno zašto tako postupaju i Hrvati pojedini ?

Olako zaboravljaju na zlo koje nam se događalo od 1918-1996, te iznova prešutno klimaju glavama na ponovno utapanje RH u balkansku asocijaciju tzv. Zapadni Balkan.



colonia.tino 14.06.2009 11:53 h

Ne znam, ja pročitam svaki tekst kojega kolega Otporaš ovdje objavi , neke i po više puta, do sada nisam stekla nikakav dojam da bi naš kolega bio rasista, naime nadnaslov njegovih tekstova je: " Hrvatska i Ustaštvo ". Koliko shvaćam on govori o pokretu citirajući protagoniste tog pokreta, uglavnom navodeći izvore,

piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 32-33 1966 godine

Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"

dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo.


colonia.tino 14.06.2009 11:56 h

Na primjer, ja ću uskoro objaviti cjelokupni govor Vjekoslava Luburića iz 1968. godine, to ne znači kako se slažem sa rečenim, već samo želim da javnosti vidi na koji način on razmišlja... Na taj način mnogi pisci, novinari, građani pišu i pisali su kako bi se u potpunosti shvatio kontekst jednog vremena i geneza strahota tog vremena...

Domobran 14.06.2009 13:35 h

broken, to je tako kako ste rekli. U tom kontekstu i smislu ja to što opisujem i pišem. Ako to (po)neki drugačije shvaćaju, to je njihovo demokratsko pravo, kojeg ja poštivam. Istini za volju ja sam više pretrpio zbog ustaštva nego zbog pzrtizanstva, dakle, žrtva sam "ustaštva", jer su me partizani progonili zbog "ustaštva". Iako sam žrtva "ustaštva", opet, istine radi, želim o tome pisati kako bi se čula i vidjela druga strana medalje, a ne sam strana našeg neprijatelja. Ako neki od cijenjeni GN i komentatora žele podrobnije znati kako sam je bio žrtva "ustastva", neka se jave svojim komentarom i radu ću im objasniti.


sponzoras 14.06.2009 22:31 h

Broken.."dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo."

Pretvorilo se u rasističke progone i istrebljivanja nearijevske rase ( kako su ne Hrvati nazvani u Rasnom zakonu NDH). I ovaj naš gospon iz dijaspore jako dobro zna da je ti tako, pa onda i spretno želi izbjeći neke odgovore. Pa budimo pošteni i dosljedni ako smo se već neke teme uhvatili.
Zamisli da se sad netko uhvati pisati epopeje "zašto je uopće došlo do komunističke ideje i kako je sve to bilo krasno i lijepo u početku"... a spretno izbjegne spomenuti u što se sve to pretvorilo?
I nisam vidio njegovu osudu rasističkih zakona NDH, čak je gore rekao da je to možda bilo i nužno!
I što na temelju toga možemo zaključiti o vrlom povijesničaru Otporašu.
Ovdje se radi o ozbiljim temama, ne o recenzijama glazbe i putopisima koje ja pišem. Iz ovakvih stvari je bitno da se zna tko piše i je li kompetentan da o tome piše

Broken, ti se bar potpišeš imenom i prezimenom ispod svojih tekstova u kojima pišeš o realnim ljudima i događajima , povijesti itd.., a ovaj Otporaš je neki anonimac kojem ja ne vjerujem ni riječi.


colonia.tino 14.06.2009 23:25 h

sponzoras. Nitko živ, nitko normalan ne može pravdati RASNE ZAKONE, jer to se NE MOŽE pravdati. Iako je ustaški pokret, kao pokret bio odgovor na srpsku hegemoniju i velikosrpsku politiku.

Isto tako kao i fašizam, i komunizam, nije u svojoj početnoj fazi nosio ništa dobro, ništa romantičarskoga, kako to neki žele prikazatri, sam Marx u svojoj " bibliji komunizma ", označava " klasnu borbu ", kao najvažniju sastojnicu komunizma, klasna borba nije ništa drugo nego pandam rasnim zakonima.

Ubijanje, mučenje, maltretiranje, ljudi zbog vjerskog, političkog, nacionalnog, klasnog, ili bilo kakvog razloga, nije moguće i ne smije se pravdati, sve što ja tražim, ako smo dosljedni, da se i ovdje svi oni koji žele demokratsku Hrvatsku, sa jasnim i nedvosmislenim vokabularom jednako odnose prema onima kojima je " Tito idol i heroj ", kao i prema drugima, kojima je to netko drugi..


Kolega Otporas, niti jednom riječju nikoga ne ponižava ovdje, spreman je na raspravu, a razgovor, spreman promijeniti svoje mišljenje, spreman na kritiku i tu kritiku prihvatiti, za razliku od " titoista ", a to znaš da ih ima na ovom portalu, koju na svaku kritiku ponižavaju, vrijeđaju druge.
Bože moj, mi se ne moramo slagati sa Otporasem, možemo se boriti putem dijaloga i braniti svoija stajališta, pisanjem i istinom kakvom ju mi sami vidimo...

sponzoras 15.06.2009 00:13 h

Broken..naravno da se ne moram složiti, niti neću. Jasni su meni razlozi nastajanja ustaškog pokreta no još su mi jasnije rečenice koje su ustaše napisale u rasnim zakonima.
Ako je gospodin Otporaš mišljenja da je rasizam u redu, ako su potpisnici takvih zakona za njega herojiheroji, da je i najgori Hrvat bolji od najboljeg Jugoslavena, kako on to kaže, onda mi je jasno s kakvom osobom imamo posla.
Bitno mi je saznanje da takvih ljudi ima, kako bih se potrudio da drage ljude zaštitim od takvih. A vjeruj mi da itekako hoću.

Otporaš 15.06.2009 00:30 h

Poštovani i dragi kolega sponzoras. U prvom redu ja nisam rasist. U drugom redu nisam se nikada u životu bavio tom temom i tim pitanje, te prema tome ne mogu znati tko je a tko nije rasista. Sve što znam tko nije rasista to sam ja, Otpraš.
Dalje, iz knjige "Medjunarodni Politički Leksikon" kažu u riječi "RASIZAM":

"Antinaučna i reakcionarna teorija, prema kojoj postoje superiorne i inferiorne ljudske rase. Ova teorija je iskonstruirana u 19 stoljeću i služila je najprije kao sredstvo u borbi protiv Židova (dakle da je ova teorija postojala jedno stoljeće prije osnutka ustaškog pokreta o kojem ja pišem,moja opaska)...Rasističku su teoriju iskoristili za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1939-1945. njemački nacisti za uništenje milijuna Židova..."

Dakle ni riješi o Hrvatima ili Ustašama. Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaskog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god.

U naše današnje vrijeme znamo šta se je dešavalo i još uvijek se dešva u Iraku, gdje je jedan Sadam Husein bio neka vrsta Jugoslavije kojeg je trebalo srušiti, a nametnuti Prvi ministar Malaki je bio jedna vrsta Poglavnika, koji je imao svoju vojsku, svoju vladu, a sve je morao raditi što mu Amerikanci kažu. Malaki je potpisivao ono što je Amerikancima odgovaralo. Tako nešto ili slično se može reći i za našeg Poglavnika kao i za francuskog predsjednika Maršala Philippe-a Petain-a, kao i za druge evorposke zaraćene države, koje su simpatizirale sa nacističkom Njemackom i sa fašističkom Italijom.

Dragi kolega sponzoras u mojim opisima se ne radi o rasizmu ili ne rasizmu. U mojim opisima se radi, i ja sam nastojao koliko sam mogao, ići kronološkim redosljedom i razvitkom Ustaškog Pokreta od njegova osnutka 1929 godine pa sve do njegova sloma na Blejburgu u svibnju 1945. godine. U tim opisima bih se striktno držao zapisanih činjenica sa svim mogućim izvorima istih. Uz najbolju želju vama to nije bilo moguće pratiti, jer se o tome nije pisalo kako treba; istinito i korektno. Primjer. "Uspomene na Politicke ljude i Dogadjaje" koje je Ivan Meštrović napsao 1961. godine, a 1969 Matica Iseljenika Hrvatske to pretiskiva u drugo izdanje u kojem izbacuje i ne tiska mnoge stvari koje se odnose na vitalne interese Hrvatske. Jugoslavija je htjela iskoristiti vrlo poznato ime Ivana Mečtrovića i pokazati našem hrvatskom čovjeku kako je tu velika demokracija u kojoj se mogu knjige pretiskavati i iz "ustaške emigracije". Dakle, vi ste bili primorani čitati ono što vam partijska linija napiše, i ne sam to, nego što je još gore: i morali ste vjerovati u ono što vam partija i Tito pišu. Tko se je tu smio opirati? Nitko! Da sam i ja tada bio sa vama, bio bih dio vas. Vi ste tada vršili rodoljubnu hrvatsku dužnost tu, na tlu domovine, u mogućnostima kako ste mogli, a ja i na tisuće i tisuće drugih smo takodjer vršili našu rodoljubnu hrvatsku dužnost ovamo, vani, na način kako smo mogli i znali, ne razbacajući uzalud naše dragocijeno vrijeme u teoriju dali je kokoš stvorilo jaje ili je jaje stvorilo kokoš, odnosno dali je rasizam bio ili nije u Hrvatskoj za vrijeme drugog svjetskog rata. Ako je i bio, nije trebao biti. Na ovom portalu se je više puta reklo: NE PONOVILO SE. Ja takodjer to kazem: NE PONOVILO SE.


sponzoras 15.06.2009 00:48 h

Super! Brzo učite, vidim da je leksikon pomogao.
Bravo kolega, još samo priznajte samom sebi da je vaš poglavnik krivac za rasistički progon i mučenje i na dobrom smo putu. Zapravo ne morate priznati meni, već sebi.

CITAT
" Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaškog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god. "

Naravno, nije lijepo čuti te činjenice pa ćemo to malo taboraviti jelda? I razlika je između suglasnosti i prisile. Velika razlika.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 381 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 15, 16, 17, 18, 19, 20  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009