Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: uto sij 16, 2018 22:45.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 381 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 16, 17, 18, 19, 20  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned stu 30, 2014 15:24 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (27)

HRVATSKA I USTAŠTVO (50)

U mnogim prilikama vlada NDH nije radila ono što bi za neke bilo popularno. Ona je radila ono što je bilo korisno za očuvanje Hrvatske Države od odmetnika i raznih napadača, kaže jedan Ustaša.

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

" OBRANA " br. 32-33 1966. godine.

Da li je Maček radi svojih filozofskih i tolstojevskih pacifističkih ideja zapravo formirao svoju vojsku, svoju politiku, svoju starnku i svoju naciju uopće - da budu u skaldu sa njegovim filozofskim nazorima - izgradjujući rastezljivu taktiku i strategiju?

Mnogo će se još toga napisati o tom problemu, a da se ne će za dugo vremena naći jedan konkretni odgovor. (Ja mislim da je general Drinjanin ovdje jako jasan i točan. Zasto? Jednostavno zato što je sam rat kod nas Hrvata u to doba - rat kojeg hrvatski narod nije niti htio, niti želio niti tražio -bio nejasan. Jedni Hrvati hoće rat bez kojeg nema Hrvatske Drtžave (nacionalisti), dok drugi, i to oni čelnici HSS, nogama i rukama rade na tome da do rata ne dodje kako bi se Jugoslavija mogla spasiti i očuvati. Koga zanima neka potraži knjigu "USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE" koju je napisao Ivan Meštrović i pročita u detalje naslov "MAČEKOVO UHIĆENJE I GENERAL NEDIĆ", strana 286/287 i dalje, moja opaska. Otporaš) Hrvatski nacionalisti, u jednoj, drugoj ili trećoj formi, nastojat će umanjiti nepobitnu činjenicu, da je Maček stvorio vojsku i da je ta vojska 1941., puna državotvorne svjesti, napustila Mačeka i prišla nacionalistima, dok je sporedno pitanje svaki daljni razvoj.

Pristaše braće Radica, t.j. Seljačka Stranka, uvijek će naći našina da iz političkih razloga prebace nacionalistima, da su tu Zaštitu razjurili iz stranačkih razloga, absorbirajući desno krilo i tjerajući lijevo krilo u partizane i, prema tome, u novu Jugoslaviju. (Ja ovdje moram nadodati stvarno tadašnje, za vrijeme rata, mišljenje prvaka HSH, koje je bilo, iz ljbomore za vlast ili prevlast, protiv Poglavnika i ustaške vlade. Partizani sa svojom dobro organiziranom socijalističkom promidžbom - neće više biti bogataša i kulaka, tvornice radnicima, svi ćemo biti isti i jednaci tj. ravnopravni, sa jednom i istom titulom: DRUG - su to nezadovoljstvo HSS-e iskoristili u svoje prikrivene jugoslavenske svrhe, što se je vrlo negativno očitovavalo tijekom cijelog rata, moja opaska)

Isto tako treba računati sa novim i mladim snagama, koje su samo djelomično išle sa ekipom hrvatskih partizana, ljevičara, sindikalista, komunista i rijedkih neojugoslavenskih idealista, a koji neće ni da čuju, - ni za preživjelu ekipu H.S.S-e, ni za pobijene i pobijedjene ustaše -, nego silom prilika traže riješenje u redovima onih Hrvata, koji su za vrijeme rata, milom ili silom, bili na strani Tita, a danas se, negdje bojažljivije - negdje smjelije, pogledaju oko sebe, ne bi li našli koju bratsku ruku medju hrvatskim protivnicima, da bi se svi složno oduprli srbokomunističkom neprijatelju.

Maček je imao vlastite poglede kojih se nije nikada odrekao, pa ni u času smrti. Kada bi zapao u kontradikciju izmedju svojih nazora i stvarnosti, koja ga je opovrgavala, onda bi prekinuo svaku diskusiju i našao jedan evazivni usklik: "Je, dragec moj, to je politika!" ili "Je, dragec moj, v ratu smo!"

Poneki puta sam mu ponudio, da bi doveo pukovnika Zvonka Kovačića ili pukovnika K. (Krunoslav, mo) Batušića, najmarkantnije organizatore i vojničke zapovjednike Zaštite, te da bi ga oni uvjerili u pravo stanje stvari, a kako bi i on uticao na hrvatske seljake u Dalmaciji i zagorju, gdje je već prilično njegovih pristaša otišlo u partizane, te da bi eventualno pokušali obnoviti Zaštitu, kao što sam ja to učinio na mom užem terenu. Ali, Maček je to najenergičnije odbio. Znao je reći: "Vi ste meni napravili uslugu što ste me zaprli, i još veću ćete mi uslugu napraviti, ako nikoga ne pustite do mene, jer tako ne moram nikome ničta reći, i tako ne bum bil kriv za nikaj kaj se bu pripetil!" (Ovdje zbilja svakom državotvornom Hrvatu bi pamet stala kada sve ovo čuje i sazna. On, Maček, vodja hrvatskog naroda tako misli u ovakovim teškim momentima i kritičnoj situaciji. Dali je on, Maček, folklorni Hrvat, športski Hrvat, planinarski Hrvat, koncertni Hrvat, pjevački Hrvat, ili državotvorni Hrvat koji je spreman uzeti u svoje muževne i državničke ruke kormilo jedne DRŽAVE HRVATSKE?!, neka se Hrvati izjasne po svojim osobnim nazorima. Onog puta kada sve činjenicu budu razastrte po stolu i mogne se doslovno vidjeti tko je šta radio, s velikim zadovoljstovom kažem: DA ĆE SE POGLAVNIKU DRU. ANTI PAVELIĆU I USTAŠKOM POKRETU DATI ZA PRAVO, JER IM JE CILJ BIO "HRVATIMA HRVATSKA DRŽAVA", na načelima Oca Domovine dra. Ante Starčevića: BOG I HRVATI! Moja opaska. Otporaš)

Nastojao sam mu nekada reći da se ne može vojničke zapovjednike, kao Kovačića, Batušića, Pribanića i druge, koji se još uvijek smatraju haesesovcima, ali se bore za hrvatsku državu, ostaviti bez ikakovih jasnih orijentacija, ako se ne želi od vojnika praviti političare koji su onda, napušteni od svojih stranačkih vodja, prisiljeni misliti svojim vlastitim glavama i stvarati zaključke, te rušiti stranačku stegu. (Ovdje opet moram nadodati kako general Drinjanin, kao odgovoran i stegovan čovjek, govori o stegi, tj. disciplini, kako se mora svoje starije slušati. A to se postiže sam onda kada se organizirano radi i u toj organizaciji postoje pravila kojih se svaki član te organizacije striktno mora pridržavati. Pošto je postojao Ustaški Pokret i Ustaška Načela koja su bila stvorena za ostvarenje Hrvatske Države, tako su postojale i Ustaše koji su se morali pridržavati Ustaških Načela. U protivnom anarhija!, moja opaska)

Maček, kao političar i stranački raspoložen, uvijek je gledao na sve probleme sa jednog užeg stranačkog stanovišta, a ne sa svehrvatskog državotvornog gledišta. To se njabolje odrazuje u njegovim riječima: "Kaj ste si zmesli, to si bute jeli!"

I neka mi bude dozvoljeno završiti ovaj prikaz sa riječima moje starice majke. Ja sam, naime, rekao Mačeku da smo svi skupa, s njim na čelu, kašu kuhali i da ćemo ju skupa jesti, mi ustaše i HSS, i s nama cijeli hrvatski narod, pa je, prema tome, taj problem i moj i njegov. Za jednog od tih razgovora umješala se i moja starica, koja je sa drom. V. Mačekom, uz dobru crnu kavu (za Mečeka najbolji lijek), znala satima čavrljati i, po dobrom starom običaju, govorili su si "ti". Mislim da je razgovor doslovno tekao ovako:

- A moj Vladko, što će biti s nama, s pukom?

- Ja, ja, neboj se, Marice... ti si dobra žena, tebi se ne bu nikaj pripetilo...ja bum tebi pomogel?..

- A moj Vladko, tko će tebi pomoći?...

(Slijedi: "A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI?!")

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon pro 01, 2014 17:49 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (28)

" MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI !? "


HRVATSKA I USTAŠTVO (54)

Dva Hrvata, dvije različite državotvorne ideje za Hrvatsku Državu, dvije identične smrti, razmrskane lubanje, A. Hebrang (stariji) i Maks Luburić, dva UZORA, dva HRVATA, dva ideala za isti cilj: HRVATSKA DRŽAVA!

Piše: general DRINANIN (povodom smrti V. Mačeka)

" OBRANA " br. 35-36 1966. godine.

Iz prošlog broja: " A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI !?" (Majka Maksa Luburića, Marija, dru. Vladku Mačeku)

Dialozi Dra. Mačeka s mojom majkom, sestrama, braćom i nekada i sa po kojim časnikom, koji je imao preko sebe vanjsku sigurnost, pa bi se navratio u kuću, bili su za mene pravo otkriće. Nisam ih ni shvatio uvijek u svojoj biti dok mi vlastita djeca nisu uzrasla i u razgovorima za stolom ili u igri, postave pitanja, na koja ne znam odgovoriti, ili me smetu, jer ne znam točno u kojem pravcu trebam i kako skrenuti razgovor. Moji su bili jednostavni, mali, hercegovački malogradjani, nekada iz imućne obitelji, koju su Srbi uništili, ali smo bili obitelj gdje se je uvijek ljubilo Hrvatsku i gdje se je, kako bi se reklo, znalo politički misliti. Tu često nije Mačeku pomogla politička i fiškalska dialektika, jer bi moja starica znala reci: "Ma nemoj ti Vladko sada vrludati, sada ovako, sada onako, nego ti meni reci po naški, pa da ja tebe razumijem". Maček bi obično u takovim slučajevima radosno se nasmijao, rekao štogod bilo, a kod to "štogod bilo" nije situaciju razjasnio, onda je samo jedna druga žena, u ovom slučaju supruga dra. Mačeka, završila diskusiju time, da bi rekla nešto Dru. Mačeku ili na slovenskom, ili na zagorskom dialektu, što moji ne bi razumili, i onda bi se oni povukli u svoju sobu ili koju nuzgrednu prostoriju.

" A moj Vladko tko će tebi pomoći " - bila je izreka jedne žene, koja je vidila u dnevnom kontaktu sa ljudima bolje nego mnogi političari, pa i sam Dr. Maček. Da je netko rekao god. 1941. Mačeku da će jednom na ustaškim blatobranima, sa ustaškom pratnjom i od Ustaša dobivenim dukatima, (Vrlo interesantno da još u 1966. godine general Drinjanin govori u ovim opisima o "dukatima" što bi, možda, trebalo značiti "zlato" o kojem se upravo ovih dana, mjeseca lipnja 2009. godine intezivno priča i piše po hrvatskim portalima. Dali je i šta je general Drinjanin znao o tom zlatu, teško je sada išta reći. Sjećam se da je general nekim svojim suradnicima pisao da su se neki ustaše po ulicama u Rimu sa pištoljima ganjali zbog tih dukata ili tog zlata. To se može naći u PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato bi trebalo pročitati knjigu dra. Jere Jareba "Zlato NDH", moja opaska, Otporaš) jednog dana ostavljati Hrvatsku, rekao bi da je lud. Pa ipak se je tako dogodilo. Nije ni Maček jednako gledao na sve kroz ove četiri godine. Bit će zato interesantno napomenuti štogod o toj evoluciji i njega samoga, i nas, i samih hrvatskih komunista, jer je sudbina hrvatskog naroda ovisila od ta tri elementa: Ustaštva, HSS-a i Hrvatskih Komunista. Osobno sam, pak, imao uvid u sve tri struje: bio sam medju onima, koji su imali i vršili vlast, imao sam vrlo česti kontakt s Drom. Mačekom, jer sam vršio potrebni nadzor osobno, a sa hrvatskim komunistima imao sam kontakt preko onih, koje smo uhitili ili zarobili u borbama. Pa kako sudbina hrvatskog naroda još uvijek leži (iako sada djelomično) podjenako u rukama istih elemenata, reći ću po koju i o tome, ili barem napomenuti, u koliko se radilo o Dru. Mačeku. Sve ono što može objasniti držanje od jučer, sve to može biti korisno i upotrebljivo u nastojanjima za - budućnost! (To je upravo što muči našeg kolegu SPONZORAŠA, mene i mnoge druge, i svi zajedno tražimo način(e) kako što svrhodnije odgovoriti još uvijek na neodgovorena pitanja, moja opaska) Treba poći tim putem, jer ako nastavimo u sve tri hrvatske struje i nadalje s optuživanjima, da je svaki drugi izdajnik Hrvatske, a mi jedini rodoljubi, dogodit će nam se opet, da ćemo se tući za tudje interese, a naš će narod patiti, kao moja majka: a što će biti sa pukom, sa hrvatskim pukom? (Treba pročitati (po)nekoliko puta ove opise generala Drinjanina kako bi ga se moglo razumijeti. Tek onda ćemo shvatiti zašto je on, general Maks Luburić, izdao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA 1964. godine,moja opaska).

Kada je Dr. Maček stvarao svoju vojsku, tj. HRVATSKU GRADJANSKU SELJČKU ZAŠTITU, on ju je stvarao, jer je vjerovao, da mu je potrebna, kao i svakoj civiliziranoj zajednici. Pa ipak dosta mu je bilo, da se spomene Vojska, pa da postane nervozan, da izgubi raspoloženje, da se omrzovolji. Bilo je kao biku crvena krpa. Jednom smo mu diskretno ostavili na stolu jednu staru novinu, mislim da je to bio HRVATSKI DNEVNIK, gdje je bila jedna fotografija Dra. Mačeka na bijelom konju na čelu nekog mimohoda na Prilazu. Bilo je to kad je vidio u našim novinama Poglavnika na konju i pošprdno se izjasnio o tome, iako se istini za volju nije mogla praviti nikakva usporedba, a ako se je htjela praviti, onda je tu Maček gubio. Poglavnik je izgledao dostojanstveno, bio je priličan jahač, a nekada je bio mislim i Starješina Hrvatskog Konjaničkog Sokola, bio je tjelesno krupniji, dok je Maček bio sitan, nevojničkog stasa, i k tome u zaštitarskom "škrlaku". Tada nismo dva dana razgovarali, a ja sam otišao van i tako se stvar zaboravila.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon pro 01, 2014 18:52 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (29)

HRVATSKA I USTAŠTVO (55)

Vojnici, sa ovih visina Piramida 40 stoljeća će vassvijet promatrati. Napoleon u Egiptu 21.7.1798. Ja bih to preveo na: Sa vrha hrvatskih planina Povijest i Hrvati će promatrati slave HRVATSKE VOJSKE U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU!

Piše: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 35-36 1966. godine.

Pa, ipak, moja je starica insistirala, da šta će biti sa pukom, ako dodju partizani, a ne bude Hrvatske Vojske, da obrani puk. Dr. Maček je još uvijek gledao na sve kroz čisto parlamentarnu iliti stranačko - političku kombinaciju. Za njega je sve to bila jedna kombinacija: HSS nije na Vladi, kao ni Radi.ali, Klerikalci, nego jedna čudna zbrka gdje su Pravaši vladali u Hrvatskoj, a Vojnička Vlada generala Nedića u Srbiji, a sve to pod čizmom Njemaca. Pa kako su i HSS i Komunisti izvan Vlade, tj. progonjeni, Tito u šumi, a on interniran, logični rasplet situacije je bio, da kada padne ova koalicija, tj. osovinska, fašistička, pravaška i generalsko-klikaška, da dolazi druga, "pučko-frontaška" iliti seljačko-partizanska.

Pa kada je to tako, a on je to tako gledao, rasplet situacije bio bi, da će on na vlast, a nama "kaj bu"! Bilo preko članova moje obitelji, preko časnika, koje sam postavio za nadzor, preko Vlade Singera, koji je neko vrijeme bio skupa sa Mačekom, a kasnije uglavnom preko generala Ante Moškova, ja sam uvijek nastojao dru. Mačeku servirati one podatke, koji bi mu dali znati, da se dogadja nešto više, nego jedan rasplet političke naravi. S jedne strane je tu jasna ideja HRVATSKE DRŽAVE (da, kako general Drinjanin kaže, da su Hrvati imali tada jasnu ideju da su imali HRVATSKU DRŽAVU, moja opaska), pojam, koji je ušao u hrvatske mozgove, pa se samo može govoriti o evoluciji hrvatskog političkog života na bazi DESETOG TRAVNJA prema formama koje bi najviše odgovarale, - izvan svake Jugoslavije. S druge strane radi se o komunizmu, koji je nova pojava i to ne samo političke pozadine, nego i kao jedan posebni nazor na svijet, sa svojom doktrinom, sa filozofijom, gospodarskom strukturom, a sa radjanjem jedne nove klase, koja neće više prihvatiti patrijarkalni sistem, koji je vladao, i gdje je svaka stranka (HSS, Pravaška (čitaj ustaska, moja opaska) i katolička) imala i svoje RADNIČKE ORGANIZACIJE. Bit će radnika i medju nacionalistima, kao što je bila borbena i revolucionarna RADNIČKA PRAVAŠKA OMLADINA (o kojoj je u svojim političkim uspomenama pisao dr. Branko Jelić, moja opaska), bit će masa radnika-seljaka i u organizaciji HSS-a, bit će i KRŠĆANSKIH SINDIKATA, - ali to nije isto. Nu dr. Maček još ni 1943. godine svega toga nije vidio. "Pa i Pavelić je bio napravio sporazum sa Pašićem, kao što sam i ja sa Pribičevićem, kao i sada komunisti sa srpskom Crkvom i čaršijom". (General Drinjanin govori 1966. godine o problemu/sporu izmedju Beograda/čarsije,tj. jugoslavenskog komunizma i srpske pravoslavne Crkve u to doba, moja opaska) On je htio viditi sve, samo ne HRVATSKU DRŽAVU I HRVATSKU VOJSKU. Njegova je Vojska, tj. Zaštita, bila stvorena da bude stranačka Vojska, s kojom je mislio poduprijeti svoje političke kombinacije. To ga je dovelo u ćorsokak.

Zaštita je trebala biti VOJSKA - POLICIJA - STRANAČKI ODRED, a on, Dr Maček njen šef kao vodja Stranke-Naroda! Tako se dogodilo da su neki odredi bili upotrebljeni za zatvarati nacionaliste-ustaše-stranačke protivnike, kao i za zatvoriti hrvatske komuniste u Kerestinac, logor kojega smo isto naslijedili od Banovine, ili za manevar protiv srpske-jugoslavenske vojske, koja je bila mač u rukama beogradskih vlastodržaca, ne za stvaranje ili obaranje Hrvatske ili Srbije, nego za držanje vlasti u Jugoslaviji. Opet se vraćamo u isto, u Jugoslaviju. (Zato je kadkada potrebno podsjetiti i nadodati i to, da su upravo srpski partizani i srpski komunisti izmanipulirali i prevarili one Hrvate iz Dalmacije, Istre i Bosne i Hercegovine koji su se tobože borili pritiv talijanskog fašizma, pa skupa prisilili hrvatske komuniste,tj. i jedne i druge, da se opet vrate u Jugoslaviju, tj. da se bore za istu, o kojoj upravo sada govori general Drinjanin, moja opaska) Zato je logično morala propasti i politika-strategije, koja je bila vezana uz tu vojsku Dra Mačeka.

Nu on je tako gledao i na Ustaštvo, i na Četnistvo i na Partizane. Svi su oni, za njegove pojmove, bili oružana snaga STRANKE IDEOLOŠKIH STRUJA, tj. Vojska Pravaštva, Velikosprpstva i Komunističke Partije Jugoslavije.

Kad je Zaštita svijesna povijesne uloge odbila nalog Mačeka, da se bori za očuvanje Jugoslavije, a prištala Ustaškom režimu, Maček je to smatrao IZDAJOM. Izdajom - stranačke ideologije i interesa Seljačkog Pokreta. To za njega nije bio problem Srba i Hrvata, problem Hrvatske Države, borbe za biološki obstanak, nego jedan čisto stranačko - politički manevar. Zaštita je trebala biti više politički i psihološki čimbenik, masa za manevar na stranačko - političkom polju unutar granica JUGOSLAVIJE, - nego dio Hrvatske Vojske, jezgra, oko koje će se kasnije okupiti narod u obrani granica i interesa naroda. Zato nije htio da sebi pusti zapovjednike bivše Zaštite, kako sam predlagao, da mu dovedem pukovnika Batušića, pukovnika Kovačevića, dopukovnika Pribanića i druge, sa kojim sam bio u dobrim i prijateljskim odnosima kroz cijelo vrijeme rata.

Nastavlja se.

U slijedecem opisu EPILOG opisa generala Drinjanina o smrti dra. V. Mačeka.

Objavljeno: 22.06.2009. u 14:49h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1377

Gracena13
22.06.2009 17:16 h

Hrvatska zemlja život mi je dala
za nju sam vezan od prvoga plača
i ma gdje bio čujem srce njeno
moja je ljubav i od sunca jača.

Kamen i nebo opili me snagom
ko mladog hrasta slavonska ravnica
Hrvatska pjesma grijala mi dušu
topla ko suza sa majčina lica.

Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!

Rasuti svijetom ko jesenje lišće
dok jednim sviće drugim sumrak pada
al svi smo braća od iste smo majke
i nek nam ljubav bude put i nada.

Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!

Ivo Fabijan


Gracena13
22.06.2009 17:34 h
g.Otporaš:

citat:

Niti smo mi bolji od vas tamo niti ste vi gori od nas ovamo u emigraciji.
__________________________________

Stihove iznad priložila sam umjesto odgovora na vašu rečenicu.

Osobno nisam ljubitelj podjele među Hrvatima ni po jednoj osnovi, dapače uvijek koristim priliku za vrijeme prisustva na Net-u da uputim pozdrav :

Hrvati i Hrvatice, Bog vas blagoslovio i bdio nad vama, gdje god bili ovog trenutka !

Gracena13
22.06.2009 18:11 h

Uzrok svim našim nevoljama kako ranije, tako i u današnje vrijeme je nažalost neizlječiva boljka u Hrvata, - hrvatska nesloga.

Mnogi su se protivnici stjecanja samostalnone RH u prošlim vremenima vješto okoristili ovom spoznajom , a i danas
mnogi u RH podrigajavaju svjesno tenzije da i nadalje ostanemo podijeljeni ideološki ( npr, kao Stjepan Mesić danas, i nije jedini primjer, ima ih bezbroj) jer dok se Hrvati međusobno glože unutar RH, i sa dijasporom, on i njemu slični iskoriste priliku i tok vode usmjere u njihov mlin. .


Domobran
22.06.2009 18:56 h

Gracana13. Po tim stihovima izgleda mi da ste pročitali moju dušu. Hvala vam, i ne znam po koji put.
Ona moja gore spomenuta izreka je odraz odgovora (u množini) na neke primjedbe, da samo za sada ostanem tu.\, a sve ostalo je onako kako ste rekli. Pozdrav.

Gracena13
22.06.2009 18:59 h

Mnoštvo odalo počast žrtvama partizanskih zločina na Žumberku

Osim vojnika, ondje su ubijeni i ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koji su četrdeset pete odvedeni iz bolnica.

Okupljeni su zatražili osuđivanje komunističkih zločina. Misu zadušnicu predvodio je pomoćni biskup zagrebački monsinjor Valentin Pozaić, koji je prozvao za prikrivanje istine o stratištima poput Jazovke.

Spmen-pohodu odazvali su se mnogi, a oni najstariji još uvijek pamte to strašno vrijeme.

'U Brezovici kod Siska politički vrh RH opet krivotvori povijesnu istinu slaveći četničko-komunistički ustanak od 22.lipnja 1941. kada takozvani antifašisti započeše mnoštveno ubijati hrvatsku slobodu!', izjavio je tijekom odavanja počasti ubijenim pripadnicima hrvatskih postrojbi u Drugom svjetskom ratu

Boris Prebeg, predsjednik HOZ-a Jazovka.



_____________________________________

MUČENICIMA JAZOVKE!

Pokoj Vam vječni Mučenici naši,
U grotlu duboke Jazovke jame,
Klanjaju se vama naraštaji vaši,
Na mjestu strašne krvave drame.

Čujemo zadnje krikove smrti,
Nad otvorom ove duboke jame,
Tu gdje se sotonizam vrti,
Kroz psovke, udarce i kame…

Ranjeni mladići, djevojke, djeca,
Nezavisne ratne Države Hrvata,
Od krvnika groznih pada i kleca,
Putovima križnim poslije rata…

Stotine vas samo u Jazovki leži,
U ovoj jami pod zemljom duboko,
Osjećaji na vas vječno su svježi,
Vidimo svake vaše zjene oko …

Molimo se za vas mučenici jame,
Naroda istog mi smo djeca vaša,
Nikli smo iz teške životne drame,
Preživjela koju je Hrvatska naša.

Genocid strašni narodu Hrvatu,
Stotine tisuća pobiše bez suda,
Krvnici nakon Drugog svjetskog rata,
Dok kosti vaše ostadoše svuda...

Zločinaca mnoštva Hrvatskom se kreće,
Ubojice vaše u miru bez rata,
I nitko ih za to kažnjavati neće,
Ordene nose za pokolj Hrvata…

Stotine masovnih stratišta ima,
Postajama dugim križnoga puta,
Počiniše koje nama Hrvatima,
Nakon onog rata krvava i kruta.

Još se nitko od njih poklonio nije,
Hrvatskim žrtvama strašnog genocida,
Zločinstvo u njima neprekidno klije,
Bez ikakva ljudskog morala i stida.

A samo zato krivi ste bili,
Željeli što ste Hrvatskoj slobodu,
Umiraše zbog tog naši pređi mili,
Za temeljna prava hrvatskom narodu.
Hvala vam i slava mučenici sveti,
Za hrvatsku što ste živote dali,
Uspomena na vas vječno će živjeti ,
Sa stratišta vaših mi smo ustali.
Mučenicima u spomen
Mato Ćavar

________________________________

Počivali u miru Božjem!


matrixdc
22.06.2009 20:08 h

Predsjednik RH Stjepan Mesić. "Naša je država mlada, izrasla na Domovinskom ratu u borbi za slobodi i samostalnost. Ova današnja Hrvatska nema baš nikakve veze s tvorevinom koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata okaljala hrvatsko ime, i koja je odgovorna za besprimjerne zločine protiv Srba, Židova, Roma, Hrvata antifašista i svakoga za koga se i posumnjalo da bi mogli biti drugačiji. Niti je tzv. NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda, niti je današnja Republika Hrvatska na bilo koji način njezin nastavak ili njezino uskrsnuće. Tzv. NDH nije bila ni nezavisna, ni hrvatska, ni država", naglasio je predsjednik Mesić.

matrixdc
22.06.2009 20:42 h

Okupljenim se obratila i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor kazavši da su se antifašistički borci borili dostojanstveno te da zaslužuju poštovanje i trajno sjećanje. Upravo su oni poveli hrvatski narod na stranu antifašizma. Ustaški režim je osudila kao režim zla, mržnje i nesnošljivosti, a »Vlada najoštrije osuđuje ustaške zločine i bilo kakvo koketiranje s ustaškim simbolima danas«. Potpredsjednik Sabora Josip Friščić naglasio je da je 70-ak članova Prvog partizanskog odreda imalo jasnu spoznaju o tome da aveti koja je krenula Europom treba pružiti otpor i da se, s obzirom na prirodu aveti, taj otpor ne može pružiti dijalogom. Za Friščića borba protiv fašizma nije završila kada je stao rat jer se u svakoj generaciji pojavljuju oni koji misle da se može vladati silom.


Gracena13
22.06.2009 21:03 h
matrixdc:

I što je pisac htio reći ?

Objesi mačku o rep ovo što si priložio iznad.

Osim toga, zar, je ovo jedino što ti je palo na um da upišeš uz prilog o stravičnoj patnji nedužnih hrvatskih žrtava ?

Srami se !


matrixdc
22.06.2009 21:24 h

Ja sam ponosan što sam antifašista, što je moj nono uspio pobjeći iz Jasenovca i ispričati mi što su takvi kao ti i vama slični radili,što je moj otac Partizan ja hrvatski branitelj koji se borio protiv četnika. Dakle, tko ima krvave ruke i tko bi se treba sramiti.

Gracena13
22.06.2009 21:29 h
Uzalud vam trud svirači .

Antifašizam je jedno pitanje, a tko je zaslužan za osnutak samostalne i neovisne države RH 1990. god. drugo pitanje.

Država RH je stvorena na nesebično uloženom trudu, i patnji hrvatskih rodoljuba. Svi oni, koji su se dobrovoljno odazvali te podnijeli na vlastitim plećima teret i napose onima koji su polažući vlastite živote u temelje Domovine podnijeli stravične patnje u ime svih nas polažu isključivo sva prava na odavanje štovanja i počasti.


Gracena13
22.06.2009 21:52 h
matrixdc@
citat:
takvi kao ti i vama slični radili

_______________________________
Kakvi su to ljudi poput mene g.matrixdc?

Osobno nisam sposobna ni miša umoriti , a kamoli ljudsko biće. Osim toga kada se zbivao WW2, nisam bila osobno prisutna. jer nisam bila niti živa u to vrijeme.

Ne trudite se uzalud pisati bedastoće van svake pameti, jer takovi poput vas nisu dostojni da poljube đon od moje sandale.


matrixdc
22.06.2009 22:24 h

U antifašiste ubrajamo i sve one koje su se i nakon rata trudili da bi svijet uvidio nelogičnosti fašističkih ideja. Hrvati su među prvim narodima koji su organizirano ustali protiv nacizma i fašizma. Hrvatski pokret otpora (partizanski pokret ili vojska) bio je jedan od najbrojnijih u svijetu.

matrixdc
22.06.2009 22:28 h
Obnovljeni spomenici

Gradonačelnik Bakra Tomislav Klarić (HDZ) citirao je stihove »Grobovi silni govore o našoj krvavoj žrtvi«.

– To su riječi koje nikada ne smijemo zaboraviti. O antifašističkoj borbi moramo s poštovanjem govoriti i prisjećati se onih koji su svoje živote položili na oltar domovine. Isto je i s Domovinskim ratom. Naša je dužnost graditi domovinu u slozi i zajedništvu. Sveto tlo hrvatsko natopljeno je krvlju antifašističkih boraca koji su se borili za ono što danas imamo. U Gradu Bakru obnovili smo 16 antifašističkih spomenika. Naša je obveza da se sjećamo i da se spominjemo svih žrtava, kazao je Klarić.


Domobran
22.06.2009 23:56 h

Kolega matrix.dc. Lijepo je to što se vi grčevito držite antifašizma. Svakom poštenom Hrvatu to ne bi trebalo smetati, tim više kada se uzme u obzir da su naši potlačeni Hrvati iz onih krajeva koji su bili dodjeljeni Italiji za "usuluge" u prvom svjetskom ratu, su se pobunili davno prije drugog svijetskog rata proti talijanskih okupacionih vlasti - šitaj fašističkih vlasti - i ta se pobuna prozvala antifasištička pobuna. Ustanci KPJ iz lipnja 1941. godine, koje upravo danas Mesić i kompanija slave, tada nisu imali blage veze sa antifašističkim pokretom naših Hrvata u Dalmaciji i Istri. Matrix, treba se poznavati prošlost i o noj smijelo i bez mržnje govoriti; a oni koji ne poznaju svoju vlastitu povijest su kao putnici bez putnih isprava. A koliko ih još uvijek danas ima u Hrvatskoj koji su putnici bez putnih isprava, tj. niti znadu gdje idju, niti odakle su došli, niti dokle trebaju doći, niti kakova im je svrha i uloga u nacionalnom javnom životu za nas Hrvate.

Pred mnom stoji knjižica " THE CASE OF ARCHIBISHOP STEPINAC " na engleskom jeziku koju je izdalo jugoslavensko poslanstvo u Washingtonu 1947. godine. Knjižicu je potpisao neki SAVA N. KOSANOVIĆ Ambassador of the Federal Peoples Republic of Tugoslavia. Velika sramota da jedan diplomat može takove laži pisati. On usporedjuje bivšu kraljevsku Jugoslavijom sa ovom novom koju on predstavlja u Ameriki kao dvije iste države, dvije iste zemlje koje su se herojski borile protiv okupatora, kojega je Alojz Stepinas zdušno pomagao i kojemu je klicao, i od dva milijuna Srba u Hrvatskoj, Ustaški program je organizirano radio na tome da jedan dio pobio, drugi raseli a treći prisilno prekrsti na katolicizam. Matrix dali vi još uvijek vjerujete u bivše sistematske jugoslavenske laži protiv nas Hrvata i naše Hrvatske?

Takodjer imam pred sobom kpoiju članka iz "Američkog Srbobrana" od 31 ozujka 1967. godine, gdje neke Stanislav M Vuković piše: " PLAVI JADRAN - MORE CARA DUŠANA " Predugo bi bilo ga prenijeti ovdje, ali šta ovaj Vuković kaže ovdje je srpsko općenito mišljenje Srba, pa što onaj koji s tobom sijedi za stolom misli o tebi, tako isto misli o tebi i onaj koji se sakrio pod stol a ti ne znaš za njega. Ilije Garašanina ideja.


Gracena 13
23.06.2009 00:57 h
U svakom trenutku i na svakom mjestu mogu potvrditi i potpisati tvoju rečenicu, svaka ti je na mjestu, odmjerena, bez ikakvog prostora da sam sebi dopustiš da te netko isprovocira, što je nekima jedini sport i zabava.

Kolega Otporas u komentaru si rekao sve što reći treba, odlično..


matrixdc
23.06.2009 16:55 h

Molim nemojte me nazvati kolega, pa nismo u saboru i nismo ideološki bliski, čak nismo ni godinama bliski. Ajde se vi titulirajte među sobom. Ne dao bog da smo kolege.


Domobran
23.06.2009 19:56 h

Gospodine matrixdc pročitao sam vaš opis i razumio vašu želju. Gospodine matrix će biti uslužen i neće ga se više oslovljavati sa "kolegom". Iskreni pozdrav, gospodine matrix. Otporaš.


Gracena13
23.06.2009 20:09 h
g.Marixdc , čemu taj odbojan ton ?

Nije vas g.Otporaš pod silom natjerao da se pojavite na njegovoj temi, niti vam je opsovao roditelje, niti vam je uputio prijavnicu da se učlanite kao član kao političke opcije koja je osobno njemu bliska.

Osobno mi ne smetaju ničiji prilozi. Što me zanima to pročitam, a što ne preskočim.

Provirim ja i na vašu stranicu, ali se ne oglašavam.
Vi se ne bi rado složili da na vašim temama objavim priloge o stravičnim stradanjima hrvatskih žrtava.

G.Otporaš, prilaže i piše što njemu osobno paše, a ja
mu se zahvaljujem na ljubaznosti, jer mi dopusti da mu remetim koncept pisanja sa prilozima o sirotim žrtvama.

Svakog od nas ponaosob zanima ponešto od sadržaja .
Nismo u obvezi pratiti sve što se objavi, a ponajmanje
izazivati prepirke na osobnoj osnovi poradi sadržaja tema koje pojedini GN prilože.

Čak i ako jeste po godinama mlađi od g.Otporaša, nije
nimalo lijepo od vas da primjedbu o godinama koristite kao jedan od razloga , jer vas ne smetaju zapravo njegove godine, već sadržaj koji objavi na temi.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto pro 02, 2014 00:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (30)

HRVATSKA I USTAŠTVO (56)

Antifašisti su ubijali Hrvate više nego četnici, partizani i komunisti zajedno. Čiji su to antifašisti bili: talijanski ili hrvatski? Ako su bili hrvatski, NEKA IH JE ZA VJEKE VJEKOVA SRAM!

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 35-36 196. godine.

Zato nije ni očekivao pomoć od svoje Vojske, a nije ni mislio na Partizane kao vojsku, zato mu nije bilo stalo ni do HRVATSKE VOJSKE, jer od nje nije ništa očekivao. On je vjerovao u političku soluciju, tj. kombinaciju i to na bazi psihološkog vezivanja "progonjenih partizana i HSS-a" i političkoj igri na bazi vlade i opozicije, iliti: umrla jedna vlada, dolazi druga. Pa kako je i dosada Maček izlazio iz zatvora i internecije, da bude u Vladi, ili kako bi rekao pok. Radić, PRI VLADI, nije gledao tako tragično ni na sudbinu, ni svoju, ni puka, ni Hrvatske.

Dogadjaji rata nisu bili nepoznati Dru. Mačeku. Dali smo mu sve mogućnosti da zna što se dogadja i ja sam mu osobno davao i neke povjerljive vijesti stranih radio postaja s ciljem, da vidim reakciju. Nekada bi bacio pogled, pročitao, i onda odgurnuo bez riječi. Jedno je sigurno: on je vjerovao u pobjedu zapadnih saveznika mnogo sigurnije nego mi u pobjedu naših saveznika, posebno nakon frakasa "blitzkriega" tj. strjelovitog, brzog rata sa strane Nijemaca u Staljingradu. On je vjerovao i u to, da će na našem području zapadni saveznici imati riječ, a ne Rusija. Nije mogao vjerovati da bi Englezi dopustili da Rusija stigne na Mediteran preko Jadrana. Stvorio je svoju političku filozofiju, i mirno čekao. Nije, dakle, trebao da ga netko brani. On je mislio čekati u svome dvoru u Kupincu razvoj situacije, kao nekada na svom putu izmedju Zagreba-Beograda i Kaznionice.

Kada bi mu rekli, da je pao neki grad, da je pobijena posada, da je ubijen neki njegov narodni zastupnik, da su saveznici bombardirali ovo i ono mjesto, on je skoro uvijek na sve lakonski i bezbrižno odgovorio: je, kaj bumo, v ratu smo, kaj im ja mogu, je tak, itd.

Svakako valja reći, da je jedan jedini puta reagirao violentno, začudjujuće i što nikada neću zaboraviti. On je, naime, imao jedno uzorno gospodarstvo, bogato i moderno stočarstvo na bazi najčistijih rasa u kravama i svinjama. Svinjac mu je bio podalje od imanja, jako moderno uredjen, kako su mi rekli, da su bolje živile Mačekove svinje, nego mnogi ustaški borac za vrijeme rata. Straža koja je čuvala imanje bila je, naravno, koncentrirana oko kuće, blizu kuće i na glavnim točkama sela s ciljem da bi se spriječilo ne da Maček utekne, nego da ga ne odvedu Srbi, nijemci ili Partizani ili tko drugi, ili da ga ne ubiju oni, koji su mogli imati interesa. (I sve to shvaliti na Ustaše, Vladu NDH, a naši hrvatski antifašisti (ima ih i danas mnogo na čelu sa Mesićem i kompanijom) su za to bili bolji majstori od svih komunista/Srba/četnika, moja opaska, Otporaš) Mi smo rado gledali na kontakte Dra. Mačeka sa onima iz vana, pomagali ih, jer nam je bio cilj da Maček zna istinu i iz drugih izvora. Pa zato na svinjac nitko nije ni mislio, a niti su od nas zahtijevali (UNS koji je vodio Dido Kvaternik,moja opaska) jer su bili uvjereni, da se nitko nebi usudio (Luburić je mislio ovdje reći kako se nebi od hrvatskih antifašista/komunista nitko usudio pristupiti Mačekovu imanju, jer su ga "krvoločne" Ustaše čuvale. Kako se iz ovog opisa vidi da su hrvatski antifašisti bili krvoločniji od Ustaša, a to su oni dokazali na Blejburgu, Križnom Putu i masovnim grobnicama, moja opaska) dirnuti u imanje Mačeka u Kupincu. Nije ni on sam vjerovao, pa ni onda, kada smo mu znali reći kako su ovome ili onome HSS-ovcu zapalili imanje i pobili obitelj. (Antifašistička posla i način antifašistečke borbe, moja opaska) On je znao reći, da je to zbog toga, jer su suradjivali sa Ustašama. Jednog dana se dogodilo da su se partizani (čitaj hrvatski antifašisti, moja opaska) privukli i odnijeli sve što je bilo u svinjcu. Pa i one skupocjene čiste pasmine. Kad su mu to rekli bjesnio je: vrag ima vlašku...Psovao je, sjetio se svega što su vlasi napravili, i tu je bilo riječi, koje ne želim staviti na papir, ali svakako tada sam ja imao pravo, kako je rekao, jer iz njih da nikada neće biti ljudi. Zaželio sam da partizani i vlasi odvedu sve svinje svijeta svim demokratima, svim veleposjednicima, svim bogatašima koji su švercali sa mesom za dukate, a Ustaše "žuljale kukuruzu" i očevi im u Hercegovini gladovali, pa neki i pomrli od gladi za vrijeme samog postojanja Hrvatske Države.

Bio je to, politički, za mene jedan uspjeh, i bio je, osobno, jedan od najtužnijih dana moga života.

Pri kraju rata već je bilo malo drugčije. Namjerno smo puštali sve vijesti, koje su neki "konspirativno" slali dru. Mačeku. General Moškov je, k tome bio u rodu sa Božom Vučkevićem, koji je bio zastupnik ili kandidat za zastupnika u Boki, pa smo nastojali da Božo dostavi što više vijesti Mačeku.

Posebno nakon "puča Lorković-Vokić" očito je bilo da jedan dio Hrvatskog Domobranstva, pa i dio Ustaša, a i naroda uopće, ipak gleda na Mačeka, blagosivajući činjenicu, da je interniran i prema tome tobože "nekompropitiran" suradnjom sa Nijemcima, Ustašama itd. Previše se toga već bilo dogodilo, a kasnije i čitavim državama i narodima, a da bi Maček mogao ostati kod vjerovanja u svoje konbinacije sa strankama, vladama i političkim osobama. Nije mu bilo stalo do Hrvatske Države, nego do stanja HSS-a u novim prilikama, te kakvo će stanovište zauzeti pojedinci prema HSS-u i njemu osobno. On je vjerovao ili u kombinaciju Subašića, kao što je prije vjerovao u kmobinaciju Krnjevica, tj. i u kombinaciju sa komunizmom i onu drugu sa velikosrpstvom, i svakako u neku kombinaciju izmedju zapadnih saveznika, i Jugoslavije kao Države.

(RAZGOVOR UGODNI NARODA HRVATSKOGA O - SABIRNIM LOGORIMA)

.............


(To su bili opisi generala DRINJANINA povodom smrti dra V. Mačeka. Moglo bi se zaključiti po završetku ovog zadnjeg opisa da će se nastaviti, ali na svu žalost do tog nije došlo. Evo šta o tome kaže u " CROATIA PRESS " br. 4. 1967. god. strana 17: "Uspomene nisu završene. Obećani nastavak ili nastavci nisu uslijedili".

Može se danas samo nagadjati dali je ili nije pok. general DRINJANIN nastavio sa tim opisima. Ako jest, gdje su???

Oni koji su imali priliku pratiti ove opise, zacijelo mogu donekle popuniti svoje iskrivljene priče kako o generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću, tako i o Jasenovcu i mnogim drugim dogodovštinama drugog svjetskog rata, vezane za osobe dra. Vladka Mačeka, generala DRINJANIA i sivih onih spomenutih osoba u ovim nastavcima. General Drinjanin je napisao petnaest (15) nastavaka a ja sam ih iznuio u 30 nastavaka. To je bilo zato jer su neki generalovi opisi bili malo podugi za neke komentatore.

Ovo je zadnji i KRAJ OVIH OPISA . Zato ću donijeti i neke kometare. Otporaš.)

Objavljeno: 23.06.2009. u 17:51h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1754

Evo nekoliko komentara. Hvala svim onima koji su imali priliku ove opise pročitati i hvala im na njihovu strpljenju. Otporaš.

Gracena13
24.06.2009 08:48 h
citat:

Antifašisti su ubijali Hrvate više nego četnici, partizani i komunisti zajedno. Čiji su to antifašisti bili: talijanski ili hrvatski?

Ako su bili hrvatski, NEKA IH JE ZA VJEKE VJEKOVA SRAM!

__________________________________________
Tko je zapravo idejni tvorac , u ime čega i koga, i odgovorni naredbodavac izvršenja exekucija nad hrvatskim narodom , tko ima želju da se pobliže nepristrano uputi u istinu prilažem pomoć u vidu komentara:

TITO - fenomen stoljeća
Tko želi još više izvornih podataka o Walteru (tako je Tita Staljin zvao njegovim austrijskim imenom) iz arhiva Centralnoga komiteta komunističke partije SSSR-a (građa Kominterne) neka nabavi knjigu Pere Simića "Tito- fenomen stoljeća".

Upozoravam, da ta knjiga može prouzročiti nesanice kod čitatelja. Može se nabaviti na kioscima "Tiska" po cijeni od 79,-- kn.

Prof. Lukšić

Gracena13
24.06.2009 09:00 h

Prije nego krenete u potragu za knjigom obavezno nije na odmet da pročitate prilog objavljen na stranici
Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.



Gracena13
24.06.2009 09:55 h
Nadopuna komentaru:

Zanemarite riječ obavezno , jer sve što se silom nameće ne daje ploda.

Gracena13
24.06.2009 11:10 h
g.matrixdc@

Biste li bili ljubazni da nakon što pročitate prilog dr.Božića, budući da sam totalno neupućena,
a osobno su mi temelji i smjenice demokratskih načela prihvatljivi i vrlo bliski , ne pridajem značaj a ni prednost nijednoj od ideologija (nacizam i fašizam) kojima je zločin nad nedužnim kao osnovni i neizbježni detalj utkan u podlogu, niti klikćem liderima bezuvjetno za svaki počinjeni čin ,
iznova mi pojasniti što zapravo znači smisaono pojam riječi antifažisam ?



Domobran
24.06.2009 13:17 h

Gracana13. Vrlo lijepo ste pozvali javnost: tko ima želju da se pobliže neprostrano uputi u istinu prilažem pomoć u vidu komentara:

TITO - fenomen stoljeća. Kome je stalo do istine, osobito do naše hrvatske istine, taj će se potruditi i prevrnuti svaki kamen kako bi došao do te ISTINE : ZAŠTO SU HRVATSKI ANTIFAŠISTI POUBUJALI TOLIKE STOTINE TISUĆA SVOJE BRAĆE HRVATA??? Na ovo još uvijek bolno pitanje mogu odgovoriti naši antifašisti, osobito oni koji se svojim antifašizmom i danas ponose kao svraka repom.

Kada je riječ o Titi imam jedan časopis "LIFE" iz godine 1948. u kojem ima Titin intervju na više stranica sa popratnim slikama. Što je ovdje upadljivo je to kako je prevodilac sa "srpskohrvatskog" preveo na engleski Titine psovke. Tito je opsovao Boga, prevodilac to prevodi s MY GOD, što je američki novinar objasnio čitateljskoj javnosti engleskog govornog jezika, kako Tito nije komunista, kako je Tito katolik i vjernik, jer spominje ime Bog. Eto do koje mjere se je Tita kovalo u zvijezde. To su bila ona vremena koja su prošla. Sada su ova vremena u kojima otkrivamo sva njegova zlodjela.Otporaš.

Gracena13
24.06.2009 14:07 h

prevodilac to prevodi s MY GOD, što je ameriški novinar objasnio čitateljskoj javnosti engleskog govornog jezika, kako Tito nije komunista, kako je Tito katolik i vjernik, jer spominje ime Bog.

____________________________

Na ovo mogu još dodati izreku:

"Lud zbunjenog"

A i vama imam potrebu uputiti primjedbu, tek toliko da ne pomislite da je točno ono što g.colonia.tino promišlja javno o mom osobnom stilu odmjerenosti pri verbalnom izričaju promišljanja na javno portalu.

Pitanje za vas glasi : Što je ispravnije navesti kao naziv?

Otporaš ili odporaš

a) lapsus linguae ?

b) lapsus calami ?

c) lapsus memoriae ?

Ne ću namjerno upisati i prijevod s latinskog pored, jer
se odnosi osobno na vas ( nije poželjno da uši ostalih prisutnih zamaraju se oko pitanja upućenog osobno vama:))))))))), ) osim toga izražavam želju da dobro promislite prije nego upišete odgovor.


Gracena13
24.06.2009 14:34 h
Napomena:

Uvijek se može na lijep način divanit ?, :))))))) ak' sugovornici pri razmjeni mišljenja nastoje uložiti bar nužnu dozu dobre volje, kako bi postigli što konstruktivniju podlogu za daljnji tijek rasprave o sadržaju temu, umjesto svođenja diskusije na razinu pračovjeka (kada ti ne paše odgovor, toljagom po glavi :)))), ) .

Gracena13
24.06.2009 16:49 h
g.Otporaš

prilažem vam linck stranice na kojoj je objavljen prilog jednog od meni osobno najdražeg kolumniste na Net-u, pa kada budete mogli odvojiti trenutak slobodnog vremena potražite ovu stranicu i pročitajte temu koja nosi naslov :

HRVATSKA - KINESKI MODEL VLASTI

autor gosp.Mile Prpa




Domobran
24.06.2009 18:42 h

Gracana13. Jako dobro smišljeno i postavljeno pitanje. Na vaše pitanje odgovor je ( "a" ) lapsus languae.
Usput Gracena13, povijesti radi želim ovdje navesti i opisati porijeklo te riječi ODPOR, koja je, naravno, postojala uvijek u hrvatskom jeziku, a koju se je stavilo u organizaciju HRVATSKI NARODNI ODPOR, koju je osnovala hrvatska državna vlada na Ivan Planini u listpoadu 1944. godine kao zalaznica HOS, kojoj ja na čelu bio hrvatski generala Vjekoslav Maks Luburić.
Hrvatski Narodni Odpor (HNO) je ponovno pokrenut 1951. godine, više kao vojničke naravi ogranizacija, koja je okupljala kako nove snage, tako isto i preživjele vojnike, za ponovno oslobodjenje Hrvatske. Poradi hrvatske državotvorne misli/ideje HNO je bio taj koji je 1964. godine pružio ruku pomirnicu hrvatskim komunistima i socijalistima i izdao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964. Za tu poruku pet (5) godina kasnije jugoslavenska Udba ga je na zvijerski način ubila, razbivši mu lubanju toljagom, kao što su i Andriji Hebrangu smrskali lubanju o radijator u Beogradu u podrumu 1949. godine.

Poslije smrti generala Drinjanina dolazi do polarizacije u organizaciji. Jedni su htjeli nastaviti sa izvornim imenom ODPOR, dok su drugi tvrdili da je jezik živ kao riba i da se uskladjuje prema evolucije jezika, te je došlo do sastanka u Hamiltonu, Canada, 1974. godine, gdje se je odlučilo i prvobitnu riječ ODPOR izmijenilo u OTPOR. Ova organizacija HNO je službeno djelovala u emigraciji sve do saziva prve Konvencije HDZ u Clevlandu u siječnju 1990. godine. Tada su se u subotu večer 20.1.1990., dužnosnici organizacije HNO sastali u kući pok. Mladena Dedića i cijelu noć vijećali, pretresli sve moguće i nemoguće, te jednodušno i suglaasno su došli do zaključka da se organizacija HNO raspusti i stavi na raspolaganje HDZ. Sutra, u nedjelju 21 siječnja 1990. godine u dupko punoj dvorani razdraganih Hrvata "Kardinal Stepinac", Pročelnik HNO gosp. Mile Boban je predao, uz stisak dviju hrvatskih desnica, (dok ovo pišem gledam u tu sliku ove dvojice Hrvata kako se za ruke drže u znak učvršćenog ugovora) organizaciju HNO predsjedniku HDZ dru. Franji Tudjmanu.

matrixdc
24.06.2009 19:41 h

Gracana13. Ne znam koliko godina imaš ali po pogledu na tvoj status imaš samo 1 godinu, stoga se ni ne čudim tvojim dvojbama. Sve odgovore imaš u Britanskoj, Američkoj Francuskoj,Talijanskoj Encikloprdiji.Na koncu tebi bliže Wikipedija ti je on-line. Ispraznost lamentacije s "problematičnom" literaturom kojom barata Otporaš, meni i ne samo meni je samo naivan pokušaj izmišljanja neke nove istine ili neke njihove istine. Sad se postavlja pitanje što su čekali sve ove godine i dali je cijeli svijet lud ili su oni koji iznose ovakve "istine" ludi. Sklon sam vjerovanju da su potonji ipak ti i takvi. Razlika fašizma i nacizma ti ja tamo jako dobro opisana. Samo treba knjige uzeti u ruke.

Gracena13
24.06.2009 21:06 h
g.Matrixdc @

Gle čuda, tko se našao pozvanim da mi pere savjest? :))))))

Tko je javno upisao onu nadasve grozomornu profašoidnu izjavu?

Da je kojim slučajem Hićo živ i danas, vjerovatno bi vama ponudio vrlo visoku poziciju u njegovu radnom kabinetu.

Citat :

g.matrixdc

Izgleda da JBT nije završio posao kako treba do kraja ...
_____________________________________________
"Tko o čemu, a k.... o poštenju" veli izreka .

Ovo što ste vi naveli i poželjeli da se dogodi Hrvatima, osobno ne bih mogla poželjeti ni najvećem neprijatelju..

Gracena13
24.06.2009 21:22 h
g.matrixdc@

Molim lijepo, ne odgovarajte mi na pitanja koja upućujem g.Otporašu i ne zapodjevajte prepirku bez potrebe sa mnom .

Ja nisam ljubitelj priča s placa tko s kim, tko stoji u RL
iza anonimnog naziva nicka, niti prikupljam potajno podatke osobne o bilo kom prisutnom članu, a napose ne vršim akcije protuzakonite da se dočepam IP adrese , ne podmještam aplikacije članovima na komp . radi uhođenja kao što pojedini čine s namjerom da nanesu zlo sugovorniku.

Iznad sam vam uputila zamolibu na koju se do ovog trenutka niste oglasili tumačenjem pojma riječi antifažizam . Izvornog pojma, a ne izmišljene priče, jer vama osobno tako odgovara ili paše.


arcanoid
25.06.2009 01:13 h

matrix. Što se čeka, u čemu je problem? Ne moraš biti toliko zajedljiv. Literature ima raznovrsne a ti izgleda čitaš i prihvaćaš samo onu koja tebi odgovara. Znamo kako se nekada čitala samo podobna a danas ima i drugih izvora koji nešto drugačije tumače pa to tebi nije jasno jer si gradivo naučio po PS-u. Čovjek se uči dok je živa a za tebe to ne važi.

Ajde molim te probaj prihvatiti činjenicu kako nije sve onako kako su tebe naučili. Znaš, i ja sam nekada bio kao ti ali sam evoluirao i izvlačim iz svega ponešto. Danas daleko jasnije vidim razlike. Nije sve onako kako su nas učili jer su se sada pojavili neki drugi ljudi koji imaju što za reći za ovu ili onu stranu. Tvoja ili moja je sposobnost razlučivanja što je istina ili laž.

Interesantna je karakteristika vas crveno obojenih da svoja stajališta branite pod cijenu laganja. Krijete se pod parolom antifašizma a sam vaš komunizam je fašizam. Nema dileme, svijet se je jasno odredio po pitanju komunizma.

Razumijem da je to teško prihvatiti ali nemoj molim te biti zadnja budala.


Domobran
25.06.2009 02:06 h

arcanoid. Vrlo dobro rečeno, ali za one koji žele nešto naučiti. A ima ih koji su se začaurili u prošlost i naprosto ne žele ništa više šuti, naušiti niti saznati, osim onoga što su im drugi naturili i utuvili u mozak. Oni se drže antifašizma iako znaju da je upravo taj njihov antifašizam počinio najveća zlodjela i zločine nad nezaštićenim hrvatskim narodom. Ali ubrzo dolazi vrijeme kada će se oni početi stidjeti tog njihova antifašizma, kojega neće moći obraniti od tolikih zločina koje su počinili od Blejburga, masovnih grobnica, Maršvevi smrti i križnih puteva...Blago onima koji na vrijeme progledaju!!!


matrixdc
25.06.2009 07:55 h

Da zaključim. "Pravo na glupost je demokratsko pravo, a glupost, osim toga, ne bira koje će obrazovne kategorije stanovništva zahvatiti. Ako se netko znanstveno bavi jednim dijelom fizike ili matematike, to ne znači da taj išta zna o funkcioniranju društva, ali ga neznanje neće spriječiti da svima drži lekcije i da se postavlja kao moralni arbitar."

Gracena13
25.06.2009 11:33 h

Oni se drže antifašizma iako znaju da je upravo taj njihov antifašizam počinio najveća zlodjela i zločine nad nezaštićenim hrvatskim narodom.

________________________________

"Pravo na glupost je demokratsko pravo, veli matrixdc.

Bravo, matrixdc, jer zna tvoj jezik( je da je rijedak slučaj) , ipak ponekad i pravo izreći :))))))))


arca
25.06.2009 11:37 h

matrixdc, moralna arbitraža stvar je stupnja razvijene svijesti/znanja i ne ovisi o zvanju/zanimanju.
Drugim riječima, jedno isključuje drugo: tamo gdje postoji razvijena svijest/znanje, ne postoji glupost i obrnuto, neovisno o 'demokratskom pravu na glupost', zvanju, zanimanju i inim stvarima.
Ili, ako netko iz neznanja drži lekcije i postavlja se kao moralni arbitar, onda je, dakako, glup, jer njegovi su horizonti ograničeni. Naravno, vrijedi i obrnuto. Dakle, preostaje ti samo zaključiti kojoj od te dvije skupine pripadaš.


Domobran
25.06.2009 12:53 h
Maks Luburić, general Drinjanin je rekao skoro prije pola stoljeća: RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU!

Gracena13
25.06.2009 13:06 h
matrixdc:
citat:
stoga se ni ne čudim tvojim dvojbama.

_____________________________________

Ama , vidim ja da je "Muhamed" izuzetno tvrdoglav lik, ne pokazuje dobru volju bar na tren, ili milimetar k brdu se primaći, brdo mora k njemu. :))))
_______________________________

Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

S tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom Bleiburg: Komunistički zločini u britanskoj režiji, održanoj 15. lipnja 2009. u Zagrebu, donosimo izlaganje dr. Zorana Božića pod nazivom - "Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945."


Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.
============================================

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnog hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima.

Suočenje s vlastitom partizanskom istinom, najbolji je odgovor naraštajima hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznastvenih dušobrižnika, koji od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvrorevine do danas, u****o pokušavaju opovrgnuti da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao pokoljem hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika.

Predočene povijesne činjenice, moralni su šamar komunističkom profesorskom talogu s hrvatskih sveučilišta, koji i dan danas tvrdi da partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili bilo kakav teži ratni zločin.

Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. , u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili mnoštvo podataka javno iznesnih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno.

Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 06. lipnja 1945. neprekidno boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarićem zvan Mrtvac, slovenski krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te Nazor Vladeta, od prelaska na pravoslavlje 1935. poznat kao , a nakon kao boljševički ateist .

Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II armije dr Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su:

1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata,

2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti,

3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i

4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Velikosrpski koljač i komesar I armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima .

Ništa manje radi.alan, bivši Nazor Vladeta, poznat po pjesničkom geslu , zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno izvješće s potankim opisom i popisom .

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg.

U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da .

Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je . Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s psihopatima koji su vršili .

Potom je 21.05. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Vjesnik je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke kanibalskog sadržaja iz maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu. Primjerice: .

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice.

Zapovjedniku je naredio . U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću . Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica.

Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4 791.

Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr Nikolom Mandićem i dr Milom Budakom, postrojenu njemu u čast.

Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica.

Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio i .

. Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i Dr Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće.

Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu . Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg . Odmah po partizanskom , izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini.

Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. Vjesnik je u nedjelju 27.05. donio vijest , bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: . Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih . Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.

To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama.

Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 02. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 01. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi.

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 02. lipnja, Tito je nenajavljeno 03. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F.I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom . Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je . Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. .

Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak 04. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 05. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od . Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. , pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.

Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica počastio pićem u hotelu Grand. Bjelovarski je logor bila važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 09. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio.

U poslijepodnevnim satima 05. lipnja, pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 06. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Vjesnik je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 06. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest. .

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih , naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut.

Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare.

Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore.

Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za , te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih 1945. godine.

Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi >narodne vlasti> zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita.

Dr. Zoran Božić



_________________________________________
Nakon što prostudirate članak, imate međ' prvima čast i priliku da mi pružite savjet kako da se i čim prije na što bezbolniji način riješim umne patnje oko možebitnih dvojbi.


Gracena13
27.06.2009 11:16 h
g.Otporaš

Kada sam vam postavila pitanje o ispravnosti navođenja riječi Otporaš ili Odporaš bilo je to s svrhom i razlogom da si pokušam razjasniti zašto ste započeli pisati o ovoj tematici kako sam vam već ranije navela osvrćući se isključivo na lik Luburića, a ne da zadovoljim ljubopitljivost o vama osobno.

Tema je Ustaštvo i Hrvatska, slijedom toga , a na temelju vaših priloga i dodatnih opaski, pitam vas što bi se po vašem mišljenju odigralo s NDH , odnosno kakva bi joj bila daljnja sudbina pod palicom Sovjeta , da je kojim slučajem
general Drinjanim iliti Luburić poduprt i udružen s sovjetskim trupama uspjeo prvi umarširati u Zagreb, umjesto Pavelića , udruženog s zapadnim saveznicima da je kojim slučajem prihvatio na vrijeme njihovu ponudu ?

________________________________________

Citat:

Pavelic je odbio Staljinovu ponudu (u dva navrata) da prizna NDH, pod uvjetom da dopusti nesmetan prolaz sovjetskih trupa preko Hrvatske do Ljubljanskih vrata.

Nakon toga je doslo do strasne bitke na Batinoj
skeli, gdje je Kosta Nadj rusio sa sovjetima - Hrvatsku, a na Draviogradu jos i klao hrvatski narod na osobnu Titovu zapovijed, jer su se drznuli ici na stranu - 'klasnog neprijatelja', tj. Zapada!

Uzalud je traziti podne u ponoc i objasnjavati pokolj na Bleiburgu u ikojem drugom smislu osim - drznuli su se ici skupno na stranu 'klasnog neprijatelja'!

Hrvatska nacija bila je kaznjena po Marxovom prorocanstvu: na Bleiburgu je dokazala da je 'kontrarevolucionarna'.

Na osobnu Titovu zapovjed, poubijano je na desetke tisuca bjegunaca pred 'proleterkim brigadama' a
da ih nitko nije upitao ni kako im je ime.

Britanci to savrseno dobro znadu!

_____________________________________

Da Tito nije popustio u Trstu i oko Trsta, Pavelic bi se vratio sa Saveznicima u Hrvatsku, a Luburic sa sovjvetima takodjer.

Koji bi prije stigao u Zagreb, to nije tesko pogoditi.
A mi bismo izginuli tukuci se izmedju sebe za - tudji racun.

Stoga je igra Zapad-Istok ostala na nultoj tocki: Tito je nakon dogovora s banom Subasicem bio dvolican:
ostao je komunist, ali i na raspolaganju Anglosaxonaca. Glava u Moskvi, trbuh u Londonu.

Tko ce dulje izdrzati


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub pro 06, 2014 16:52 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
HRVATSKA I USTAŠTVO (105)


FAŠIZAM - Šta je to?


Ponukao me je korisnik ovog portala Delivuk da sažeto napišem nešto o Fašizmu/komunizmu. "ljevici" i "desnici"


Ideje o Fašizmu su izvadjene iz knjige Giovanni Gentil: DOKTRINA FASIZMA, izdanje Ardita Publishers, Rim 1935. strana 7-42.



Drugi materijali su izvadjeni iz raznih hrvatskih izvora kao i knjiga " Jugoslavija Danas " Tisak : Delo, Ljubljana 1978.



Treba uzeti u obzir da su sve ideje izražene u ovom opisu u skraćenom obliku.



( 1 ) Fašizam je kao i sve druge filozofije i politički koncepti



( 2 ) U hrvatskim postojećim, čitaj današnjim, krugovima često nastaju nesporazumi oko uporabe riječi "ljevica i "desnica". Pogrešna uporaba tih riječi olako može dovesti čovjeka kao pojedinca i kao skupine pa i cijeli narod do stvaranja neodgovarajućih i pogriješnih i štetnih djela, a sve to na uštrb hrvatsko državotvornoj stvari, čitaj ideji. (Da, toje točno a često puta i pravi ciljna žalost: zbrka pojmova podjela)

( 3 ) Fašizam zahtijeva od čovjeka aktivnost/djelatnost i da se svom snagom uključi u izgradnju zajednice, čitaj države, tj. zahtijeva od čovjeka potpunu stegu, svijest i spremnost suočiti se sa svim poteškoćama koje ga (o)čekaju na putu k ostvarenju konačnog cilja, čitaj Države.



( 4 ) Ako se temeljito (ali takodjer neovisno od Doktrine Fašizma) pročitaju USTAŠKA NAČELA iz 1933. god., može se uočiti sličnost u idejama/ciljevima za postignuće (po)željnog cilja, čitaj Države. Ta sličnost nije točna i evo zašto: Fašisti su imali svoju narodnu državu i bili su imperialisti. Hrvatski cilj je bio narodno oslobodenje kroz stvaranje samostalne narodne građanske države na koju ima pravo svaki narod.



( 5 ) Marks i Engels su u njihovu Kapital-u iznijeli temelje komunizma sa parolom: " Proleteri svih zemalja ujedinte se ", dok je Tito na drugom zasjedanju AVNOJ-a rekao: Drugovi i drugarice, u našoj borbi za socijalizam ništa nam ne smije biti na putu, neti nam trebaju ruke (za) drhtati da postignemo naš cilj, citaj Jugoslaviju. To zavisi o tumačenju M. i E. i kapitala, a to tumačenje ovisi o kulturi, narodnoj svjesti klasi…; ono pak zadrhtati znači ne smijemo oklijevati ni ustručavati se ubijati naše neprijatelje!



( 6 ) Kakova je razlika za postići zacrtani/očekivani cilj izmedju izloženog pod broj (5) i pod broj (4) Ustaških Načela i temeljnih Titinih načela iznesenih u Jajcu na drugom zasjedanju AVNO-a 29-30 studenog 1943. godfine?! Ustaška načela i hrvatska borba je bila oslobodilačka, narodna, čiji je jedini cilj bio oslobođenje od velikosrpske okupacije i obnova narodne građanske države. Titina borba je bila internacionalna antihrvatska, jugoslavenska i suprotna demokratskim, hrvatskim i osloboditeljskim ciljevima . Zato je morala propasti njihova umjetna država i njihova lažna ideologija.



( 7 ) Nikakova! Svak se borio za ostvarenje svojih ideja/ciljeva.



( 8 ) Talijanski Fašizam se borio da: (a) od pojedinca, (b) političkih grupa i stranaka, (c) kulturnih i gospodarskih udruženja, socijalnih staleža i ostalih, napravi jednu etičku i etničku poslušnu i stegovnu masu unutar Države [nacije (naroda)], citaj Italije. Sve države i ideologije se bore samo za to i za vlast, nažalost; ljudska prava su samo opijum za mase (nedavno je napiso glasoviti fr novinae J.Danijel)



( 9 ) Ustaštvo se opet sa svoje strane borilo sasvim za nešto drugo, potpuno različito u svojoj ideji i koncepciji od Fašizma. Tal. fašizam se želio poslužiti hrv.nezadobvoljstvom i velikosrpskom okupacijom za proširenje svog imperializma a hrvati iskoristiti njihov fašizam za secesiju i uspostavu narodne države. I srbi su željeli isto što i Talijani, prosiriti svoj imperij. Cilj ustaštva je bio prvenstveno uspostava Hrvatske države kao prvog uvjeta svim ostalim uvjetima razvoja. Na kraju i sami komunisti, poslije sto su poslužili kao korisne budale bili primorani to shvatiti i osvijestili se poslije Bleiburga i Hebranga…



( 10 ) Ustaštvo u svojem programu nije imalo nikakovih ideoloških aspiracija za osvajanje internacionalnih masa, kao što su to imali i komunizam i fašizam. Buduci da su Ustaše bili za svoju narodnu i građansku držav Hrvatsku , po uzoru na evr. države , i protiv veliko srpske okupacije, komunisti su bili za umjetnu I tuđu državu Jugoslaviju i okupaciju pod klinkom himbenog bratstva jedinstva; usporedba je nemoguća! Znamo što se dogodilo pravim komunistima kao Hebrang poslije t.z. oslobođenja i poslije Bleiburga.



( 11 ) Uzevši u obzir te ideološke aspiracije za osvajanje masa, nepobitno se dolazi do zaključka da su komunizam i fašizam u svojim načelima jako srodni, a ne oprečni. Njihove metode su vrlo slične, nažalost, ali neiI ciljevi. Jedni su bili za nacionalne a drugi za internacionalne zajednice. Nu, Opet zavisi tko se kako “snašao”! Nisu nam krivi Srbijanci za komunizam neg hrvatske korisne budale.



( 12 ) Te dvije srodne ideološko političke koncepcije, iz iskustva se dolazi do nepobitnog zaključka da će se ove dvije ideologije unutar sami sebe sudariti, ne toliko zbog ikakovog političko ideološkog razmimoilaženja u mišljenjima, koliko zbog prevlasti.



( 13 ) U borbi za tu prevlast su se izmislile riječi "ljevica" i "desnica", kako bi se u primjeni mogli odrediti politički smjerovi, na jednu stranu komunizam a na drugu fašizam. Lijevica i desnica imaju svoje porijeklo u fr Revoluciji. Dakle u izvornom značenju tih pojmova, prva je za političke i socijalne promjene a druga je protiv njih. U tom izvornom smislu i značaju sva hrvatska borba I stranke pa i Ustaški pokret su lijevičari jer su se borili za promjene, slobodu i oslobođenje a ni u kome slučaju desničari! Nu, poznato je da pobjednici pisu poviest I da je tumače na njima odgovarajući način i tako se često tumače i brkaju pojmovi stvari i zna da je pravo jačega najbolje!



( 14 ) To se najbolje moglo očitovati kod nas Hrvata na prošlim predsjedničkim izborima. Za jedne Hrvate Milan Bandić je predstavljao hrvatsku "desnicu" dok je za druge Hrvate Ivo Josipović je predstavljao hrvatsku "ljevicu", čitaj komunizam. Da, to je tipičan primjer - ma da su oni obojica lijevičari sa istom pol (ne)kuturom i (ne)odgojom- samo prvi ima narodnu (nacionalnu) svjesti dok drugi to nema; jedan je Hrvat lijevičar a drugi jugohrvat.



( 15 ) Obe ove riječi "ljevica" i "desnica" (posebno) kod nas Hrvata su značajne: (a) što je naš hrvatski neprijatelj sustavno prišivao etiketu državotvornim Hrvatima da su "desničari" kako bi ih što uže, jače i čvršće povezao s fašizmom, (b) neophodno je bilo potrebno povezati ustašku borbu za odcijepljenje (oslobođenje) Hrvatske iz kraljevine Jugoslavije kao "desničarsku" i onda si automatski fašista, i (c) u odrazu onog ratnog vremena kada je bilo popularno biti "ljevičar", hrvatske državotvorne "ljevice" nije ni bilo, jer se je stopila i utopila u jugoslavenski i internacionalni komunizam. Dok su Hrvati bili lijevicari I internacionalisti misleci na taj naćin doći do narodne Države, Srbi su imali svoju državu i zato su bili desničari i mnogo više anti komunisti. Dakle ,biloje hrvatske lijevice: Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani koji si prvi bili izdani likvidirani po uspostavi ndh a potom i ostali u Kerestincu čiji je bijeg bio najavljen iz Londona za 14. srpnja , a predhodno organiziran od agenata KPJ te prijavljen UNS.Tako je Hebrang ostao sam a i on je bio izdajom uhićen od UNS-e i znamo kako je poslije “oslobodenja” završio u Beogradu. Da su oni ostali živi nikada nebi bila stvorena juga ne čelu sa titom banditom ! Dakle poslije pogibje hrvatske lijevice ostali su unitaristički orijentirani komunisti, jugohrvati, poput Blaževića, Bakarića, Končara koji su pomoću Kardelja nadglasati 1944. Hebranga i napokon ga likvidirali! Poznata je ona fr.:Kada se netko želi rješiti svoga psa onda kaže da je on pobjesnio. Za Sve zlo su krivi hrvatski petokolonasi= jugohrvati=jugokomunisti…koje bi se moglo nazvati velikosrpskim ili jugokomunističkim korisnim budalama, koji su sustavno radili protiv hrvatske narodne države i slobode, jučer i danas. Jugoslavenstvo, komunizam, unitarizam, bratstvo i jedinstvo su bili samo opijum za neupućene .

( 16 ) Zato se nije niti čuditi što su Hrvati u svijetu (posebice u političkom) okarakterizirani elementima fašizma. To je - za prevlast - u borbama i brigadama NOB, NOV, KPJ i Titi odgovaralo, pa su kanalima internacionale, potpomognuti i hrvatskim glupostima, širili sve najgore o hrvatskoj državotvornoj vojski, HOS, i o Hrvatskoj općenito.



( 17 ) Vlast u NDHrvatskoj, uza sve što joj se prisiva, nije bila fašistička. U NDH fašistička stranka je bilja zakonskom odredbom Poglavnika zabranjena, a tradicionalni Hrvatski Sabor, ne sam da je uščuvan, nego nije bio Ustaški Sabor, nego je otvoren 23 veljače 1942. godine kao:HRVATSKI DRŽAVNI SABOR. To je sasvim točno i baš zato su jugohrvati i petokolonaši izostavili pridjev HRVATSKI DRZAVNI SABOR! Hrvatski Sabor je postojao i bio državni i u Ugarskoj državi i u Austro-Ugarskoj državi i u jugoslavenkoj državi ali nije bio HRVATSKI DRZAVNI SABOR u hrvatskoj nego tuđoj državi!!!



( 18 ) Hrvatska je uvijek u prošlosti bila meta neprijateljskih napadaja, sve zbog svoje prirodne ljepote i prirodnog bogatstva. Izmišljala su se imena kako što bolje Hrvatsku ocrniti, posebno državotvorne Hrvate. I to je točno. I Bas radi toga je postojala urotra BečaBudimaBeograda a sad Bruksela uz pomoć naših petokolonaša koji su se ranije zvali mađaroni, germanofili i jugoslaveni a danas se presvukli u demokrate i eurofili.



( 19 ) Jugoslavija je rabila riječ "ustaštvo" kao sinonim za najveća zločinstva kao znak za ocrnjivanje Hrvata, pa i naše Hrvatske. Opet su na djelu bili samo naši petokolonaši na čelu sa Stevom Krajačić, Bakarićem, Blaževićem, kao i danas ; oni i nisu ljudi oni su jugosloveni, jugohrvati, komunisti, « antifašisti» i k. sinovi…



( 20 ) Bruno Bušić (1939-1978) je u svojoj analizi: HRVATSKE USTAŠE I KOMUNISTI, u glasilu HNO OTPOR 1979. godine napisao i lijepo obrazložio borbu hrvatskih Ustaša i hrvatskih komunista za HRVATSKU DRŽAVU.



( 21 ) Bruno Bušić u svojoj analizi ne niječe da u to predratno doba hrvatski komunisti nisu bili svijesni hrvatski nacionalisti, nego da oni nisu bili ni partizani. Krvatskim komunistima ta riječ "partizan(i)" je bila nepoznata sve dok KPJ u lipnju 1941. nije ih nasilno i smišljeno natjerala da se zovu "partizani" po nalogu Staljina. To je učinjeno i zato da ih se, opet po Staljinovu nalogu, prozove "antifašistima", jer su se armije SSSR već borile protiv koncepcije "fasištičko nacističke". Točno. Bruno je to najbolje naučno proučio i baš zato je morao nestati!



( 22 ) Iz izloženoga, politički i ideološki gledano, olako se može vidjeti kako se je Hrvate podijelilo na "ljevičare" i "desničare", odnosno na FAŠISTE I ANTIFAŠISTE, sve u cilju da se sruši u to doba teškom mukom stečene poslije 839 godina borbe NEZAVISNA DRZAVA HRVATSKA, NDH.



( 23 ) Hrvatska "ljevica" okupljena oko Ive Josipovića može nam na sav glas i lijepo dokazati sa svojim hrvatsko državotvornim radom, da su spremni, za razliku od onoga što je bilo prije pola stoljeća, ići sa cijelim hrvatskim narodom, pa i sa hrvatskim komunistima i Ustašama ako ih još ima, u izgradnju bolje i svijetlije hrvatske budućnosti i sve za hrvatski narod i hrvatsko stanovništvo.( možda bi ipak bilo bolje reći, hrvatske građane , jer to je isto ali je više političi , modernije) i posebno za Slobodu.



( 24 ) Hrvatska "desnica" okupljena oko Milana Bandića ne treba biti potištena zbog izgubljenih prošlih izbora. Za mene je to jedana nevidjena pobjeda, koja je očevidno dokazala da hrvatska "desnica" nije fašistička. Glasovao sam za Milana bandića zato što znam je za hrvatsku građansku državu, ali ne znam po čemu je on , Milan Bandić desničar? Nemojmo se služiti tuđim mjerilima nego vlastitim. Tko imalo politički misli dolazi do zaključka da je velika večina Hrvata napredni lijevičari u izvornom značenju riječi lijevica-desnica! Ja živim dugo u Francuskoj i mislim da su Francuzi darežljiv, radin, gostoprimiv i pametan narod uopće ali njihovi političari, lijevi desni, su imperialisti,nažalost. I jedni I drugi su su bili za kolonijalizam. Na pr : u prosincu 2011. Ispred glavne pošte u Alziru je bila postavljena guillotina sa portretima i natpisom : « des militants nationalistes exécutés sous le gouvernement socialiste de Guy Mollet entre 1955 et 1957. Sous une banderolle : « les guillotinés de Mitterrand » à l-époque ministre de l’interieur puis de la Justice. Sada se mnogo piše o tome povodom 50 obljetnice alzirske nezavisnosti a nedavno je 11. Ozujka, dakle 50 g poslije , prikazan prvi dokumentarni fim o tome. Najtiražniji fr dnevnik Ouest France pise ovih dana između ostalog : Europejci su 1954.imali 20 tisuća traktora a muslimani koji su 98% samo 400 ! mortalité infantile kod europejaca je bilo 46 na tisucu a kod muslimana 181 na tisuću. Sam nas Predsjednik Sarkozy priznaje prije par dana 200 000 žrtava harkis…Jeli to znači da su i Alzirci bili fašisti kao I mi zato sto su se branili ili su to bili Mitterrand i kompanija koji su se prozvali socijalisti a ja ne vidim u i po čemu su se razlikovali od fašista?! Vrli i glasoviti August Šenoa je napisao , između mnogih, jednu vaznu pjesmu: BUDI SVOJ.

( 25 ) Poštovani i dragi kolega Delivuk smatrajte ovih 25 točaka kao odgovor na vaše želje upućene kolegi matrixdc da vam objasni razliku izmedju fašizma i antifašizma; kao i to da ovih 25 točaka predstavlja 25 polja hrvatskog državnog i nacionalnog GRBA. To nije i ne može biti odgovor na razlike između ta dva zla jer ni jedna od njih nije izvorno hrvatska ni u interesu hrvatske osloboditeljske borbe i državotvorne politike.Jedino slobodna i nezavisna država hrvatska!






Objavljeno: 28.01.2010. u 00:09h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 596



matrixdc

28.01.2010 09:09 h

U ustavu RH stoji da je moja država zasnovana na temeljima antifašizma.

Demokracija je postojala i prije antifašizma. Pa ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države, i njihove zajednice poput Europske unije, antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma. To je stoga što je antifašizam postao civilizacijski doseg, bez kojega ne nakon totalitarnih kataklizmi u 20. stoljeću nemoguće zamisliti iole ljudski oblikovanu političku zajednicu.

Netom okončani europski izbori podsjetili su i one koji nerazumnom lakoćom bagateliziraju antifašizam da populisti, demagozi i neodesničari i dalje prijete demokraciji oživljavajući duhove prošlosti. Čini se da je ljudsko pamćenje krhko, a sklonost ponavljanja grešaka iz prošlosti jedna od najtrajnijih ljudskih slabosti. Zato stalno treba podsjećati na ono što je bilo i na ono što može biti - ako se ne odupremo.

BREME 20. STOLJEĆA I DALJE NAS PRITIŠĆE

Protiv fašizma se treba boriti održavanjem mentalne higijene. Upravo zato je danas potrebno pisati i objavljivati sve činjenice o fašizmu i djelovati na zasadima antifašizma. Mlade ljude treba educirati


Fašizam je kad se sve ogoli vrlo prosto rečeno, ideologija koja je za cilj imala ustoličenje jedne klase nadljudi "ubermenscha" kojima su svi drugi ljudi trebali biti podložne sluge ili im je bilo namijenjeno da budu izbrisani sa mape svijeta. Njemu je imanentna primjena sile prema svim svojim neistomišljenicima. Fašizam je i antiintelektualan. Dovoljno je da se samo sjetimo >kristalne noći< i lomače knjiga koje su tamo gorjele.
Ako povučemo paralelu sa današnjim događajima u Hrvatskoj, što imamo? Primjerice, u Zagrebu ubijaju mladića iz čiste obijesti, premlaćuju nekoga jer je homoseksualac, cipelare navijača jer navija za pogrešan klub, ili naprosto maltretiraju mladca jer ima dugu kosu. Ili, primjer iz jednih dnevnih novina koji u svome članku opisuju događaj u kojem je skupina skinhedsa premlatila jednu osobu samo zato što je Rom, a u pomoć mu je priskočila osoba NN koja je i sama zbog toga dobila batine. Strašno je već samo po sebi to što netko danas u XXI stoljeću, ovdje u Lijepoj našoj, uopće tuče nekoga zato što je Rom (u prijevodu Rom znači čovjek), ali još je strašnije što čin hrabrosti nepoznate osobe ostaje označen sa nomen nescio (nepoznat netko), a poruka koja se iščitava između redova je: >Tako mu i treba kad se miješa tamo gdje mu nije mjesto. Da je bio na miru ne bi dobio batine.< Umjesto da se čovjek nazove punim imenom i prezimenom i da njegova hrabrost bude objavljena na prvoj stranici istih novina kao primjer kako treba postupati.
Fašizam je svoje ideje htio ostvariti ratom, ali i koncentracijskim logorima. Natpisi nad vratima tih koncentracijskih logora bili su >Rad oslobađa< ili >Red, rad i disciplina<. Te rečenice same po sebi su benigne i nema ništa loše u njima, ali kada se zna što se dešavalo iza tih vrata iznad kojih su bile napisane, odnosno da su to bile najveće tvornice smrti koje je svijet ikada vidio, da su se iza tih vrata ljudi pretvarali u sapun, da su iza tih vrata rađeni medicinski eksperimenti nad ljudima i svakojaka zlodjela, onda stvar više nije tako benigna.


Zatočenik Valter


I opet paralela sa Hrvatskom. Kada danas mladi ljudi na utakmici viču >Za dom spremni< ili >Ajmo ustaše< oni moraju znati da je fašistički ustaški režim odmah po svojoj uspostavi darovao teritorije Hrvatske: Istru, dio Dalmacije sa nekim otocima, dio Međimurja... Oni nadalje moraju znati da je fašistički ustaški režim poslao cvijet hrvatske mladosti da gine po Rusiji za interese svojih fašističkih gospodara. Oni također moraju znati da je svega desetak dana po osnivanju NDH, ta ista tvorevina proglasila rasne zakone. Oni moraju znati da je u cilju ostvarivanja tih rasnih zakona ta ista fašistička vlast osnovala Jasenovac, Gradišku, Slano i mnogo drugih logora smrti. Količina patnje koju su ljudi tamo doživjeli je neizmjerna, a vrhunac cinizma i apsurda vidi se iz sljedećeg primjera odnosno jednog sačuvanog pisma iz Jasenovačkog logora:


>Valter Š., zatočenik Grupe X u logoru Jasenovac - dana 7.02.1945. god. - piše svojoj obitelji: Mili moji! Zdrav. Za kuhanje primio. Staklenice polupane. Priloži kolače, šećer, marmeladu. Med, duhan, limuntus. Sine piši! Slike šaljite.<
Mali papirnati prostor treba racionalno upotrijebiti - izraziti osjećaje prema obitelji i nešto važnije - istaknuti potrebe gladnog, progonjenog čovjeka koji se bori za život. Na dnu dopisnice jedna odštampana rečenica objavljuje: >Pisanje je nagrada za dobar rad i vladanje, i daje pravo na primanje paketa<.
Ovaj formularski iskaz je vrhunski cinizam koji je bitna odrednica duha vlasti koja je u Jasenovcu utamničila i pogubila tisuće ljudi, prvenstveno Židova. Kojom se životnom strukturom taj cinički cerek hrani? U egzistencijalnoj bijedi logora smrti postoji bizarno pravo: pravo na primanje paketa. Ono je za logoraše jednako pravu na život. Dobro vladanje znači slušanje zapovjedi i prohtjeva gospodara života. Paketi donose neophodne kalorije. Bez paketa nemaš dovoljno hrane, pa ti nedostaje snage za naporan rad. Tada ne možeš slušati komande crnokošuljaša. Postaješ neposlušan, nepotreban i smaknut.
Paketi hrane produžuju logorašu život, a njegovoj obitelji daju nadu. Međutim, ako netko pobjeđuje u utrci života i smrti - time negira smisao logora u kojem smrt mora pobjeđivati. Tada moć mijenja pravila. Pobjedniku se ukida nagrada. Valter Š. je likvidiran unatoč dobrom radu i vladanju.

Borba perom

Kada se sve naprijed navedeno zna i spomenuti >domoljubni poklici< u današnje vrijeme traže da se svatko normalan zamisli nad njima i njihovim značenjem. Fašizam je zlo, a zlo proizvodi zločin i zločin je uvijek i jedino samo zločin ma tko ga napravio. Tako se danas sve više otkrivaju i zločini koje su napravili i oni koji su se borili protiv fašizma. Takve zločine kao uostalom i svaki zločin treba istražiti, dokumentirati, procesuirati i sankcionirati individualnog krivca, ako je to ikako moguće. Ne postoji kolektivna odgovornost i kolektivna krivica.


Jan Paul Sartre u svome djelu >Zatočenici iz Altone< kroz usta glavnog junaka progovara i kaže >Uzeo sam stoljeće na svoja pleća i rekao, ja ću biti odgovoran za njega<. I to je ustvari poruka i nama antifašistima. Narod lijepo kaže svako vrijeme nosi svoje breme. Danas mi živimo u svijetu globalizacije i na sceni je ekonomski liberalizam koji mete sve pred sobom i čak postavlja pitanje daljnjeg održivog razvoja svijeta uopće. Politička situacija u svijetu jako nalikuje onoj iz doba kada se porodio fašizam. I kao što zaraza i bolest izbijaju tamo gdje im je za to najpogodnija podloga, zbog recimo velikih vrućina i velike nehigijene, tako i fašizam može ponovno niknuti tamo gdje mu se stvore uvjeti za to. Protiv bolesti se borimo između ostalog i osnovnim pravilima higijene, a protiv fašizma se treba boriti održavanjem mentalne higijene. Upravo zato je danas potrebno pisati i objavljivati sve činjenice o fašizmu i djelovati na zasadima antifašizma. Mlade ljude treba educirati jer oni su željni znanja i dovoljno su pametni i inteligentni da sami procjene što je dobro a što ne. Bolje je da se danas borimo perom nego sutra puškom. Tragedija bi bila ponovno ići u školu koju su naši preci već davno prije apsolvirali.


Otporas

28.01.2010 11:33 h

matrixdc.


(1) Domovinski rat nije bio antifašistički rat nego antikomunistički i antijugoslavenski rat.

(2) RH nije zasnovana na antifašizmu nego na antikomunizmu.

(3) Vaš članak nije za odbaciti. Ima u njemu (po)dosta stvari koje se mogu upotrijebiti za raščlanbu izmedju sukoba političko/ideloških principa, načela.

(4) Namjerno ste prešutili spomenuti imenom one koju su se borili protiv fašizma a mnoge zločine počinili. Za sigurno kada ste rekli tu riječ da niste mislili na Australce, Francuze Poljake i Skandinavce itd. Vi ste mislili na one na koje i ja misli i cijeli naš hrvatski narod misli, a to su jugoslavenski komunisti i oni koji su u tu političku strukturu stupili milom ili silom, a medju njima je bio i vaš otac, a ne moj.

(5) General Vjekoslav Maks Luburic/Drinjanin je u svom opisu u mjesečniku Hrvatski Put, HP, kojeg su uredjivali braća Tomici, 1960. " NE NISTE VI KRIVI " kaže za nas mladje: da mi ne smijemo snositi grijehe ustaško/partizanske revolucije i hipoterku grijeha naših očeva. Drugim riječima, isto što i vi kažete:.." Takve zločine kao uostalom i svaki zločin treba istražiti, dokumentirati, procesuirati i sankcionirati individualnog krivca, ako je to ikako moguće. Ne postoji kolektivna odgovornost i kolektivna krivica. Tu smo! To nije TOČNO.
Tito je osobno naredio kao vrhovni zapovjednik i NOB i NOV i KPJ svim svojim podredjenima: kolji i pobij bandu ustašku. Za te njegove naredbe danas postoje dokumenti koji su izneseni na svijetlo dana. Dakle, to je kolektivna odgovornost

(6) Sve mi se čini, kolega matrixdc, da ćete malo mo malo shvatiti da Hrvati nikada nisu bili fašisti niti je vlada NDH i Hrvatska Država bili fašistički. Tim ne želim reći da nije bilo pojedinaca koji su simpatizirali sa svim ideologijama svijeta pa tako i sa fašističkom, nacističkom, komunističkom i anarhističkom. Ako se uzme u obzir sšto ste vi rekli da nema kolektivne krivnje samo individualne, moram priznati da se tu sa vama slažem 100%. To je upravo to što sam od prvih dana kada sam počeo pisati na ovim stranicama portala javno htio reći i naglasiti. Ali ste vi taj, kolega matrixdc, koji ste sustavno, po jugoslavenskom kursu i promidžbi protiv Hrvata i Hrvatske, prišivali svim državotvornim Hrvatima pa tako i meni da smo fašisti. To nije pošteno sve u djuture stavljati.

(7) Ovo je jedna tema koju se treba razraditi i objasniti onima, poput Delivuka, koji još uvijek plivaju u mutnoj vodi, te ne znaju još kako do kraja doći. Po gore vašem opisu izgleda da vi znate što hoćete, iako je na pogriješnoj strani, što se tiče hrvatskog državotvornog gibanja. Sada mi je jasno zašto Delivuk voli vas čitati.

(8) Izvolite primiti moje pozdrave u nadi da ćete početi ovako iznositi one stvari koje su nam zajedničke, jer su ove stvari okovale našu Hrvatsku.



Delivuk

28.01.2010 12:31 h

matrixdc. Pajdo,pročita san šta je on napisa i izgleda ko neke litanije. Što si ti napisa je čitljivije i zato te vlin čitati jer te bolje razumin. Njegov odgovor je isto što i pisanje, ništa niva.



j.perkovic

28.01.2010 13:25 h

Za Domobrana i Otporaša. Vi obadva imate pravo na vašim pisanjima ako ovo nekom nije jasno onda mu se nemože pomoći, nastavite tako dalje možda ima nekog u Hrvatskoj da to sve rezumije jer pišete ništa drudo nego istinu.
ZATO VAM VELIKA HVALA LIJEPI POZDRAV.



Otporas

28.01.2010 14:36 h

j.perkovic. Hvala i vama i odzdravljam na isti način.
Ja nastojim pisati o onome što znam i kroz što sam prošao, a mnogi drugi Hrvati nisu imali priliku, ponavljam: nisu imali priliku, čuti, čitati niti znati o onome što ja iznosim.
Prijatelju Perkovic smatram da mi je to sveta hrvatska državotvorna nacionalna dužnost pisati ISTINU, kao što i vi iznosite istinu o zločinama Tita i njegove klape. Iskreni vam pozdrav šaljem. Bog!



j.perkovic

28.01.2010 14:57 h

Gospodine Otporaš. Vi morate znati ima ljudi koji oćedu samo provocirati i istinu okrenut kako njima paše,
vi znate da je komunizam ovijek trebao neprijetelja to im je trebali za njihovu OBSTOJNOST samo sa lažima i tražiti negde neprijetelja da bi imali razloga da i dalje sprovode svoju propagandu lijepi pozdrav BOG.



Delivuk

28.01.2010 16:59 h

j.perkovic. Meni se čini da ti voliš peckati druge ljude. Ja volin tebe čitati jer ti pišeš jako lipo, samo ne znan je li sve onako kako ti pišeš.



j.perkovic

29.01.2010 09:03 h

Gospodine Delivuk. Ako neznaš dali je to istina šta je pišem ,danas makar ima Knjiga i LJudi koji ti to mogu potvrditi, a možeš da vidiš na Televiziji kako skoro svaki Mjesec se pronalaza nove MASOVNE GROBNICE i uvijek se govori da su to napravili Partizani i komunisti.

Za sve Hrvate...


DOMOLJUB

29.01.2010 13:44 h


Petak, 29. siječnja 2010.
Ustavi, lažovi i sluge


Sukladno starom i prokušanom propagandnom receptu koji kaže da djeluju i određene političke-društvene strukture u Hrvatskoj. U posljednjih bezmalo dvadesetak godina tako je ne jedanput u tiskanim i elektronskim medijima ponovljena laž da je . Ta notorna neistina, međutim, ne dolazi samo iz redova srpskih političara, nego ju zastupaju i brojne - kako je takve u SSSR-u okvalificirao Lenjin - iz redova hrvatskih političara, književnika i društvenjaka. Na izjave takvih lažova inače se ne vrijedi pretjerano osvrtati, no ponekad im - čisto iz razloga dekontaminacije političko-medijskog prostora - valja odgovoriti.

Što je, dakle, stvarna istina? Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je ukratko podsjetiti na ustavnopravne promjene od kraja Drugoga svjetskog rata pa do danas.

Ustavotvorna skupština 31. siječnja 1946 g. donijela je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Ustav je donijet po uzoru na Ustav SSSR-a iz 1936 g., a osnovni mu je cilj bio stvaranje podloge za učvršćenje vlasti s komunističkom partijom kao vladajućim tijelom. Federativna Narodna Republika Jugoslavija određena je kao . Na prijedlog Vlade Hrvatske, Ustavotvorni sabor donio je 18. siječnja 1947 g. Ustav Narodne Republike Hrvatske. Ustav je Narodnu Republiku Hrvatsku definirao kao . U članku dva toga Ustava navedeno je da se u oslobodilačkoj borbi i u bratskom jedinstvu sa Srbima u Hrvatskoj . Ustav je Srbima u Hrvatskoj jamčio ravnopravnost sa Hrvatima.

Godine 1953. donijet je Ustavni zakon Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a potom i Ustavni zakon Narodne Republike Hrvatske. No, glavna zadaća ovih promjena bila je institucionalizirati samoupravljanje na zakonskoj razini, tako da se za potrebe ovoga teksta nije nužno osvrtati na te promjene.

Sljedeće promjene uslijedile su 1963 g. Donesen je Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Njime je izmjenjen naziv države koji je sada uključivao ideološku odrednicu , čime se htjelo ukazati da je riječ o društvu koje putem samoupravljanja izgrađuje sustav koji je prvi stadij komunizma. Ustavom je poboljšan položaj Kosova i Metohije, jer je u Ustavu utvrđeno da u Socijalističkoj Republici Srbiji postoje autonomne pokrajine Vojvodina te Kosovo i Metohija; čime je autonomija obje pokrajine zaštićena na saveznoj razini. Iako je grb savezne države od tada činilo šest buktinja - što je simbolički ukazivalo na šest republika, a ne više na pet naroda - u Ustavu republike nisu bile navedene kao konstitutivni element federacije.

Iste godine donesen je i Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, s jednakom strukturom kao i savezni Ustav. Ustav SRH u Osnovnim načelima govorio je o udruživanju hrvatskog naroda u saveznu republiku na temelju prava hrvatskog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje. SRH definirana je kao .

Rankovićeve brutalne metode obračunavanja s protivnicima režima, demonstracije studenata na Kosovu i u dijelovima Makedonije 1968., kao i demonstracije lijevo orijentiranih studenata u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu - koje su bile potaknute studentskim gibanjima u tadašnjoj Europi - dijelom su otvorile put novim ustavnopravnim promjenama. No, najbitnija su bila tadašnja nacionalna strujanja u Hrvatskoj s Maticom hrvatskom kao žarištem nacionalnog pokreta. Matica Hrvatska donijela je 1967. g. poznatu Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika, kojom se htjelo ukazati na neravnopravan položaj hrvatskog jezika prema srpskom. Drugo središte tadašnjeg pokreta bio je Centralni Komitet SKH s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević Kučar kao najpoznatijim protagonistima. CKSKH kritizirao je centralističke i unitarističke tendencije u Jugoslaviji te se zalagao za smanjivanje ovlasti federacije i jačanje tržišne privrede. Vodstvo CKSKH nije, dakle, - kako se to kasnije pokušavalo falsificirati - istupalo s programom stvaranje neovisne Hrvatske, već se zalagalo za reforme u Jugoslaviji, koje bi osigurale njezinu konsolidaciju i održanje. Nezadovoljstvo je izražavalo i tadašnje slovensko komunističko vodstvo koje je isticalo da je Slovenija diskriminirana prilikom raspodjele saveznih sredstava.

Sve su ove tendencije otvorile put novim promjenama na saveznoj i republičkoj razini. Uslijedilo je donošenje ustavnih amandmana 1967., 1968. i 1971 g. Najvažnije mjesto imali su amandmani iz 1971. Ovim ustavnim amandmanima SFRJ definirana je kao . Tom su promjenom kao konstitutivni elementi federacije prvi put označeni ne samo narodi, nego i njihove republike. Ove su promjene ojačale federalno načelo i - premda su bile dopune Ustava iz 1963 g. - de facto su predstavljale temelje za novo ustavno uređenje inaugurirano Ustavom iz 1974.

Ustav SFRJ iz 1974. zadržao je određenje Jugoslavije iz ustavnih amandmana iz 1971. kao . Ustavom je uvedeno tzv. načelo pariteta tj. ravnopravna zastupljenost republika i odgovarajuća zastupljenosti pokrajina u svim kolektivnim tijelima federacije. Josip Broz Tito izabran je za doživotnog predsjednika SFRJ i SKJ, dok je Predsjedništvo Republike (sastavljeno od devet članova - jedan iz svake republike i pokrajine te po položaju predsjednik SKJ) kao kolektivni šef države svoje funkcije trebalo preuzeti nakon Titove smrti.

Iste 1974. g. donesen je i Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, s jednakom strukturom kao i Ustav SFRJ. U osnovnim načelima stajalo je da je te se dobrovoljno ujedinio u SFRJ temeljem prava na samoodređene, koje uključuje i pravo na odcjepljenje. SRH je određena kao . Iako je ovim Ustavom Hrvatska prvi put određena kao , spominjanje srpskog naroda u definiranju Hrvatske kao države, dovelo je do ustavno-političkih rasprava o njihovom konstitutivnom značenju. Odnosno, postavilo se pitanje imaju li Srbi u Hrvatskoj legitimaciju na korištenje prava na samoopredjeljenje i odcjepljenje.

Međutim, ustavnopravno gledano, Hrvatska je već odlukama ZAVNOH-a konstituirana i kao država srpskoga naroda, što je kasnije bilo osnovom srpske dominacije u Hrvatskoj i ugnjetavanja većinskoga hrvatskog naroda. O tome prof. Zdravko Tomac kaže sljedeće:> Ustavnopravno Hrvatska je odlukama ZAVNOH-a konstituirana kao država ne samo hrvatskog naroda nego i država srpskog naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao dva konstitutivna naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskog većinskog naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim organima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj> (Zdravko Tomac, Predsjednik-protiv krivotvorina i zaborava, 2004.). Tomac dalje navodi: .

Gledano dalje u povijest, prvi korak u priznavanju Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj poduzela je Narodna stranka predvođena Strossmayerom, Račkim i Mažuranićem. Hrvatski Sabor, sastavljen mahom od zastupnika zadojenih jugoslavenskim magluštinama (a upravo je jugoslavenstvo, a ne srpstvo - kako su ispravno pisali Šufflay i Oršanić - glavni protivnik hrvatstva), donio je 11. svibnja 1867. sljedeći zaključak: (Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, I., 1990. ). Težnje da se Srbima u Hrvatskoj prizna konstitutivnost kasnije će se posebno intenzivirati prilikom stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije početkom dvadesetog stoljeća; kad su Srbi svoju potporu da se Dalmacija ujedini s Hrvatskom uvjetovali priznanjem njihove konstitutivnosti u Hrvatskoj.

Ustav Republike Hrvatske donesen je 22. prosinca 1990 g. Republika Hrvatska određena je kao . Jedina promjena koju je Ustav iz 1990. u vidu Srba u Hrvatskoj učinio u odnosu prema Ustavu iz 1974. je ta da Srbi u Hrvatskoj više nisu konstitutivni narod, već nacionalna manjina, jer Srbi svoju matičnu zemlju imaju u Republici Srbiji, gdje je jedini konstitutivan narod srpski narod. Hrvatska je, dakle, i dalje država Srba u Hrvatskoj, ali više ne kao naroda. U Kotarevima Knin i Glina Srbima je posebnim Ustavnim zakonom zagarantirana politička i kulturna autonomija te ravnopravno sudjelovanje u svim oblicima vlasti recipročno prema udjelu u ukupnom stanovništvu.

Srbi, dakle, nisu - kao što se laže - , već im je priznat status nacionalne manjine, kao i svim drugim manjinama u RH. Nedugo nakon toga donijeta je i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Hrvatskoj. Komparirano s drugim europskim zemljama, srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj dobila je veća prava nego manjine u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. S druge pak strane, Hrvati u Srbiji dobili su kulturnu autonomiju tek nakon što je Milošević sišao s političke pozornice. Teza da je Tuđman Srbe izbacio iz Ustava, pubunjenim je Srbima poslužila kao opravdanje da se pobune protiv hrvatske države, jer, kao što je pisao Milovan Đilas -

Uostalom, laž kao dio srpske strategije najbolje je opisao srpski književnik Dobrica Ćosić (kojega, uzgred budi rečeno, hvali Igor Mandić - jedan od zagovornika teze da u Srbi izbačeni iz ustava):
Tendencije posljednjih godina čini se da sve više idu smjeru da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda. Predsjednik Rade Čubrilo prošle je godine, kad se u Hrvatskoj slavila obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja, poručio hrvatskim vlastima . Predsjednik Rade Ležajić istom je prilikom istaknuo da je uvjet rješavanja u Hrvatskoj (Novi List, 4. kolovoza 2009.). U redovima hrvatskih prijedlog da se Srbima vrati status konstitutivnog naroda iznio je notorni Josip Boljkovac. Komentirajući taj prijedlog Boljkovca, predsjednik SDSS-a i donedavni saborski zastupnik Vojislav Stanimirović u intervjuu za Blic rekao je da (Blic, 5. svibnja 2005.).

Na posljednjoj skupštini Srpskog narodnog vijeća, u prosincu prošle godine, usvojen je - kako pišu Novosti - . Tom prijedlogu, kao i ostalim usvojenim prijedlozima, cilj je da se srpska zajednica izdigne iz (Novosti, Samostalni srpski tjednik, 25. prosinca 2009.).

Iz svega je rečenog posve razumljivo da je samo pitanje dana kada će Srbi u Hrvatskoj zatražiti status konstitutivnog naroda. Nije isključeno da će do toga doći možda već i prilikom sljedeće ustavne promjene. Ako pak Haaška (ne)pravda potvrdi da je Oluja bila , tada nije uopće isključeno da će Srbi - osim statusa konstitutivnosti - zatražiti i ponovno razmatranje plana Z4. Šef srpske paraobavještajne ekspoziture Veritas, Savo Štrbac - koji blisko surađuje s tužiteljstvom Haaškog suda - i sam jasno potvrđuje da ako se u Haagu ospori legitimitet Oluje, da će plan Z4 ponovno doći na razmatranje: .

Reaktiviranje plana Z4, razumije se, značilo bi i ponovni pokušaj razbijanja Hrvatske. Srbima se pritom nema što prigovoriti. Oni samo štite svoje interese. Krivce treba tražiti u odnarođenoj i sluganskoj hrvatskoj zavnohaaškoj upravljačkoj klasi, u - kako bi ih da je živ zvao Ante Starčević - herđavim slugama herđava gospodara.

Davor Dijanović


Domobran

29.01.2010 17:36 h

Delivuk. Ovo je za tebe koji se pitaš zašto su te neki u Austriji pitali da li govoriš (po)naški.
Možda ti ja mogu malo pojasniti. Naime stvar ti stoji u slijedecem:


Odmah poslije prvog svijetskog rata Hrvatska je prijevarom i političkom igrom postala dio SHS, tj. kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je ta novonazvana država SHS, u svojim granicama imala i Macedoniju, Crnu Goru i BiH, ali konstituivni narodi te države su bili samo Srbi, Slovenci i Hrvati.


Kako su Srbi od prvog dana "zajašili" na čelo te države, odma su htjeli ugušilti i zabraniti spominjanje u bilo kojoj formi hrvatsko nacionalno ime i sva hrvatska obilježja.
Pošto je u to doba, i prije i kasnije tih doba, mnogo Hrvata se iseljavalo, išao trbuh za kruhom, u Ameriku i druge države. Odmah se je srpsko/kraljevska diplomacija potrudila kako nametnuti tom silom prilika razbacanom hrvatskom narodu ideju da oni nisu došli iz HRVATSKE nego iz STAROG KRAJA, engleski: OLD COUNTRY. Tako, sve malo po malo, pritiskom i navikom, naš iseljeni hrvatski narod je počeo govoriti: došao sam "iz starog kraja". Ovdje treba takodjer spomenuti da je tu i u tom uvelike pomogla Hrvatska Bratska Zajednica u Ameriki i Canadi sa svojim razgranatim "Odsjecima", koji su masovno bili projugoslavenski orijentirani. Ta ista metoda se je upotrebljavala i za jezek. Da se ne spomene da naši Hrvati iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom, nametnulo im se da govore "naski", pod svim motivacijama da smo mi svi "naši". Da bi me se što bolje razumijelo u ovom gore spomenutom slučaju, isto tako naša današnja službena vlada to smišljeno radi i hrvatski narod priprema da od svog časnog i lijepog nacionalnog imena "hrvatski narod" postane i bude: " hrvatski gradjanin". Tako da u (n)dogledno vrijeme kada netko bude pitao Hrvata tko je i što je, da ovaj odgovori: ja sam "hrvatski gradjanin", tako da tu nema viće neke i nikakve izraženosti hrvatske narodnosti.


Nadam se, kolega Delivuk, da sam ti malo pojasnio ono što si ti želio znati a nisi znao


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sub pro 20, 2014 21:24 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
BOŽOĆNA I NOVOGODIŠNJA ČESTITKA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA HRVATIMA 1967.

Draga Hrvatska braćo!

Božići su uvijek bili dan radosti, pa i onda kada su obiteljske tragedije i potežkoće ometale podpunu radost.
Božić je dan rađanja Krista koji je došao na svijet radi svih nas. Zato neka i Božić u emigraciji bude veseli i sretni. I Isus je bio u emigraciji, ali je i njegova pravda pobjedila, pa će i naša.
Zato čestit Vam Božić i Sretna Nova 1967. Godina!, godina SLOBODE HRVATSKOG NARODA!

general DRINJANIN.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto pro 23, 2014 03:12 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
VAŠA HERCEGOVKA ISABEL

MAKSOVO PISMO FRA. DOMINIKU MANDIĆU 7.12.1953.

Date: Tue, 23 Dec 2014 00:57:13 +0000


(Donosim ovdje jedno pismo vrlo povijestne važnosti kojeg je general Drinjanina pisao fra. Dominiku Mandiću u Chicago 7 prosinca 1953., dakle sam 18 dana poslije Maksove ženidbe. Po mojem osobnom uviđenju i saznanjima ovo pismo nije još vidjela hrvatska ni svijetska javnost. Po mojoj osudi i procijeni ovo pismo je bilo pohranjeno - negdje, šteta što se ne zna gdje - u mikrofilm, to govorim zato jer ima crnu podlogu a pismo nosi štembiljem udaren broj O 1. ja ću ovo pismo doslovno prepisati a ništa mijenjati neću, osim, ako se potreba ukaže nešto nadodati što ja znam i tako popuniti prazninu u ovom pismu. Što bi moglo biti najinteresantije u ovom pismu je to da se je i supruga Maksa Luburića potpisao "Vaša Hercegovka Isabel". Otporaš)


From: trup1959@gmail.com
Subject: DSCN5895.JPG
Date: Mon, 22 Dec 2014 14:41:20 -0600
To: froate@hotmail.com


DSCN5895.JPG

RESISTANCIJA NACIONAL CROATA (ovdje se nala grb HNO) CROATIAN NACIONAL RESISTANCE

H R V A T S K I N A R O D N I O D P O R


Pax et bonum! Valencia, dana 7 prosinca 1953.


Mnogopoštovanom

O. fra. Dr. Dominiku Mandiću,

Starješini hrvatskih Franjevaca,

Chicago, USA.


Za naše vjenčanje dobili smo oko 1000 /jednu tisuću/ svih vrsta pozdrava (ne znam dali su Zvonko Bušić i Juli dobili toliko pisama od Hrvata dok su bili u zatvru, mo) i sa svih strana svijeta. Vjerujte mi, dragi moj fra Dominiče, da mi je čestitka moga kateheta (vjeroučitelj; svećenik koji u školama predaje vjeronauk, mo. Otporaš) bila najdraža. Ona me je podsjetila na ono naše izvorno: Fratarska Hercegovina; tj. Božija i Hrvatska. U času kada me je fra Branko (Marić, mo) za uvieke svezao u kršćanski brak sa mojom vjernom Isabelom, sjetio sam se onoga, što ste me učili. Dajem Bogu i Sv. Anti hvala, da je sve kako Sveti Sakrament Ženidbe zahtieva. Možete biti sigurni u to.


Isabel je kći jedna od najodličnijih familija Vaskongade, a ta je uzor svoj Španiji. (Španjolskoj, mo) Tradicija, vjera, čistoća, gdje se žene djevice i svetice umiru. Bog me je nagradio s Njom za mnogo patnje i odricanja. Ući već hrvatski i kaže, da je Hercegovka! Njezina roda familija je franciskanista, i dobio sam čestitke skoro svih naših fratara po svietu, što je osobito veliko veselje prouzročilo u krugu obitelji. Čim dobijem vjenčane slike, poslat ću Vama jednu za uspomenu.


Ženio sam se u generalskoj uniformi, sa kompletnim znakovima, odlikovanjima, kapom itd., kao da smo u državi Hrvatskoj. Ona je k tome visoka dužnosnica Frankove Falange, pa je i njih bilo. (Riječ "Falanga" je grčka riječ a znači bojni red teško oružane vojske. U španjolskom građanskom ratu (1936-1939) Franko je spojio sve političke španjolske grupe u jednu pod nazivom "Falanga". Poslije pobjede 1939. godine u građanskom španjolskom ratu, general Franko je postao šef te Falange, sve do svoje smrti 1975., mo Otporaš) Staržari pozdravljali hrvatsku uniformu i sve u redu. Mi smo ovdje obljubljeni i čim ova zemlja ojača osjetit će se to. Imam vrlo jakih prijatelja i dobio sam blagoslov i dobio sam blagoslov trojice nadbiskupa i biskupa. Naravno, naš dobri nadpastir, nije mi mogao zaboraviti, da sam se usudio imati svoje mišljenje, i ako su prijatelji govorili istome, da bi bilo zgodno, nije mi poslao blagoslova. (Ovdje se treba nešto spomenuti što se je pričalo po hrvatskoj emigraciji, a to je da je najviše došlo do razlaza između Poglavnika i Luburića zato, navodno, što je Luburić oženio Španjolku umjesto Poglavnikovu kčer Višnju. Pričalo se je čak da je još za vrijeme rata NDH bilo govora da bi se Poglavnikova kćer mogla udati ili za generala Antu Moškova ili generala Vjekoslava Maksa Luburića. Gđica Višnja Pavelić je još živa i hvala Bogu još uvijek pri velikom pamćenju, pa bi i ona trebala nešto o tome reći, tako da se i o tome istina zna. Pred sobom imadem knjigu "PISMA VJEKOLSAVA MKASA LUBURIĆA", gdje se na stranici 431-438 nalazi pismo kojeg je general Drinjanin pisao prof. Mirki Mehešu u Sadbury, Canada 8.2.1965. godine. Pismo je dugačko da bih ga u cijelosti ovdje pretiskao, ali zato ću, između ostaloga, donijeti jedan mali dio koji se nalazi na strani 434 u paragrafu:


"ŠTA MISLITE ZAŠTO?

Svatko se može praviti svoje kalkulacije o meni, svatko može odobravati ili ne neki moj korak, ali ja Vas uvjeravam da sam se izložio skupa sa mojom četvreo dječice zato da bih mogao biti dostojan zapovjednik, pa makar i samo one male i vjerne grupe odporaša u Torontu. kada bih ja Vama rekao istinu kakovih je sve ljudi bilo koji koji su me nastojali uništiti kod španjolskih vlasti, a sve zbog moje tobožnje izdaje prema Poglavniku, vi bi se krstili lijevom nogom, a ne desnom rukom.. kada bih Vam ja rekao, da mi je san nadbiskup Šarić rekao u društvu moje supruge, da ako ne prignem šiju pred Poglavnikom, da ću biti istjeran iz Španjolske, a to znači formalno biti predan srbokomunistima..."

Ako uzmemo u obzir iz generalova gore opisa samo ovo: "Naravno, naš dobri nadpostir"..., što bi "nad" i "pastir"moglo značiti Nadbiskup dr. Iva Šarić, Evnađelist i Nadbiskup Vrhbosanski, onda nam se čini mnogo jasnije zašto je došlo do razlaza Poglavnik/Luburić. Mo. Otporaš)

Nu jesu tri španjolaka nadbiskupa i tridesetak svećenika prijatelja, kojih imam i više, a koji me poznaju u ove godine kod duhovnih vježba itd.


Moj brak će imati dobru stranu u pogledu veza, nu ja sam se ženio, jer sam osjetio, da je došla ona koju mi je Sv. Ante i njegovo posredstvo - dalo. jednom ću Vam o tome kazati više, jer sam ju upoznao u kapelici Sv. Ante /de la Florida /, mjesto odakle izlaze najsvetiji brakovi.


Hvala Vam i na daru. Budite uvjereni, da će rod Luburića znati šta mu je dužnost prema fratarluku, kao što je znao i pok. dedo Frane, otac mi Ljubo i svi drugi.


Pozdravite svu braću, u duhu Vam ljubi pasić (u ovom slučaju fratarski, svećenički pas, mo) odani Vam u kristu,

Vaš Vjekoslav vitez Luburić. (potpis je rukom, mo.)


Vaša Hercegovka Isabel. (potpis je rukom, mo.)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto sij 13, 2015 16:56 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
PRVI KORAK - EDITORIAL "DRINA" U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE

Editorial "DRINA"
Apartado 5024

MADRID :-: ESPANA

"P R V I K O R A K"

H r v a t s k i v o j n i c i !

Danas, 3. veljače. g., niže podpisani legalizirali smo pred odnosnim španjolskim vlastima statute "DRINE" - dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska. Podpisani su po nama i po našim španjolskim prijateljima (Tko je imao priliku pročitati knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, mogao je tu, u toj knjigi i u tim pismima pronaći da general Drinjanin piše o Španjolcu, Fray Padre Oltra Miguel Hernandez (1911.1982), jednom velikom i dobrom prijatelju Hrvata. To bi mogao biti taj španjolski prijatelj o kojem se ovdje govori,. mo. Otporaš) dokumenti o postanku i radu "DRINE", te je, među ostalim, nedvojbeno i zakonski ustanovljeno, da je "DRINA" vlasničtvo Vaše, tj. hrvatskih bojnika i hrvatskih emigranata u slobodnom svietu. Time je stavljena točka na pripremni rad i ovim okružnim pismom mi Vas pozivamo, da nas moralno i materijalno pomognete u izvršenju onog diela našega sveopćeg plana, kojeg nazivamo "P R V I K O R A K".

1.) Editorial "DRINA" je djelo Vaše. Kao što smo vas nekada zvali da za svoju Domovinu dadnete svoj obol krvi, tj. DIONICU KRVI, mi smo Vas pred nekoliko mjeseci pozvali, da dadnete i svoj obol u ZNOJU, svoju DIONICU ZNOJA. Mi smo bili sigurni u hrvatske vojnike i ostale rodoljube, jer oni, koji su bili voljni dati svoju krv, uvijek će biti voljni dati i sve ostalo. Bili smo uvjereni u sviest hrv. vojnika i hrvatske emigracije, uopće. Hvala Vam na povjerenju i na sviesti. Tri su "DRINE" već izišle, kao i desetak okružnih pisama i još neke stvari za Domovinu, - a četvrta "DRINA" se dovršava, a peta sprema. I još mnogo toga. Prema tome su i opipljivi rezultati Vaše žrtve, a mi se nadamo u Vašu sviest i u Božiju pomoć, da ćemo uskoro moći obaviti i dio plana "P R V I K O R A K", a onda redom, vojnički, staloženo, i ostale "korake", pa i onaj zadnji, a to je sprovođenje hrvatskog narodnog ustanka u porobljenoj Domovini.

2.) Mi smo se savjetovali sa velikim brojem hrvatskih zapovjednika; hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, kao i velikim brojem slobodnih građana civila, najraznijih političkih i ideoloških smjerova. Kako iz Domovine, tako i iz emigracije stiže nam jednodušno mišljenje, da bez solidne HRVATSKE VOJSKE, bez oružanog ustanka i borbe, nema nama ni slobode, ni života, pa ni same časti. Dok i mali, neznatni pa i poludivlji narodi postižu svoju slobodu i međunarodno priznatu državnu i nacionalnu nezavisnost, stari hrvatski narod, baštinik tisućgodišnje kulturne tradicije, ostaje u dvostrukom ropstvu: tielo mu je sapeto u okove beogradskog velikosrpstva i jugoslavenske državne ideje, a duša u okove bezbožnog komunizma.

Politički događaji krajem godine 1961. u redovima hrv. politike dokazali su, da naša politika, tj. naše političke stranke, ne samo da nisu kadre sprovesti djelo oslobođenja iz dvostrukog ropstva, nego da na to uopće i ne misle, jer niti su osjetile zov krvi i duha iz Domovine, niti su pokušali uopće izići pred slobodni zapadni sviet sa programom, koji bi bio u isto vrieme i državotvoran i prihvatljiv po svietu. Zato mi, hrvatski vojnici, sviestni odgovornosti i pozvanja, uzimamo sudbinu Domovine u svoje ruke.

3.) Mi hrvatskim vojnikom smatramo svakog hrvatskog sina, koji je sposoban za oružanu borbu. Hrvatska Vojska mora biti oružani dio svog naroda, koji će uz djelatno sudjelovanje svih narodnih snaga, preuzeti na sebe zadaću koja joj pripada: oslobođenje svoje Domovine i čuvanje reda i sigurnosti Države iza oslobođenja.

Hrvatski vojnik, zato, mora biti svaki hrvatski građanin, koji na vojničku dužnost bude pozvan. To je načelna stvar, pa zato se hrvatskim vojnikom smatra svaki građanin, koji je bilo gdje, bilo kada, bilo u čijoj vojsci, bilo pod kakovim okolnostima, služio u miru i ratu, ili je to pozvan učiniti. (Svakako se ovdje treba smopenuti generala HOS-a Domovinskog rata Antu Gotovinu, naravno i sve druge, koji su svoje vojničko znanje stekli u francuskoj Legiji Stranaca itd., mo. Otporaš) tako je to i u svim civiliziranim državama, tako je to svuda po svietu, tako je to, nekada, bilo i u Hrvatskoj Državi. To je norma, zakon, običaj i potreba, pa se iz toga nitko ne može izvući.

4.) Mi unaprijed i načelno nikoga ne izključujemo. Mi to i ne možemo, niti smiemo učiniti, jer bi time ne samo nanieli uvredu izključenjem, nego bi učinili i zločin protiv interesa hrvatske oslobodilačke borbe, protiv Domovine, koja nas sve zove i treba. Radi nesretnih prilika u našoj politici, radi težkog geopolitičkog smještaja našega prostora i radi skrajnjeg egoizma naših mnogobrojnih susjeda, mi smo kroz našu poviest bili križari i janišari, krajišnici i panduri, legionari i askari, domobrani i ustaše, partizani i zaštitari.

Ali, sada već u atomsko doba, zaista je već došlo vrieme, da budemo samo i jedino HRVATSKI VOJNICI, u službi hrvatskih stratežkih i političkih ciljeva, sa hrvatskim oznakama, hrvatskim zapovjedničtvom i hrvatskim i božijim blagoslovom. Nas je premalo, a da uređujemo sviet, ali nas je upravo dosta da oslobodimo svoju zemlju, povratimo čast našim stjegovima, i osiguramo slobodu i sreću svom narodu. Zato nikog neizključujemo, jer će svi trebati. Treba samo svakoga postaviti na mjesto, gdje može biti koristan svojoj Domovini.

5.) Mi nismo "pučisti". Mi ne mislimo imitirati nikoga iz hrvatske ni strane političke pozornice. Mi ne možemo biti "pukovnička liga". Mi smo "hrvatski militaristi". Mi se ne mislimo igrati diktatora, ni diktatorčića. Mi nismo neka nova ni stara stranka. Nismo ni nastavak ijedno pokreta, ideologije, organizacije. Nas ne veže nikakva osoba, grupa osoba, ni bilo kakovi javni ili tajni politički program. Mi nismo ni u čijoj službi, mi nemamo obveze prema nikome. Mi se ne mislimo vezati za rep bilo kome. Nas ne vode osobne ambicije. Mi želimo samo i jedini služiti ideju oslobođenja i očuvanja Dražave. Hrvatski vojnici nisu zatajili ni 1914., ni 1918., ni 1928., ni 1941., pa ni 1945., jer smo u svim tim poviestnim zgodama bili spremni dati život na Oltar Domovine.

Ako smo, ipak, stigli u ropstvo i u Bleiburg, bilo je zato, jer smo dobili zapovjed od svoje Vlade i vrhovnog zapovjedničtva, da se predamo zapadnim saveznicima. Tada su bile pogažene naše zastave, tada oskrvnuti grobovi palih, tada su heroji vezani žicom i poklani kao janjci. I zato: više nikada hrvatski vojnici nećemo prepustiti nikome drugom svoju sudbinu!

6.) Mi nismo došli na zapad zato da spasavamo naše glave. Mi smo te glave davno založili i samo čekamo priliku, da pošteno i koristno izkupimo naš zalog. Ljubav za Domovinu natjerala nas je, da izpitujemo i razloge našega pada. Tako smo došli do uvjerenja, da i na nama ima grijeha za naše jade. Ako budemo sve krivnje svaljivali na zapadne saveznike, a pri tome ne budemo imali pameti i hrabrosti uvidjeti i vlastite pogreške, koje se djelomično na zapadu priznaju, a pokazuje se nešto i volje, da se pogreške izprave.

Zato i hrvatska politika mora ispitati svoju savjest. Mi se neizmjerno veselimo kada čujemo Dra. Krnjevića, da će i On zgrabiti pušku u ruku i pohititi u hrvatsku boriti se, ali mi bi bili još sretniji, ako Njegova stranka DANAS oda počast onima, koji su god. 1941. tu pušku uzeli u ruku i pali u vršenju te dužnosti. Mi smo sretni da čujemo; postoje organizacije, pokreti i stranke, koje u riečima nikome ne daju predase, ali bi bili sretniji, kada te rieči ne bi izgovarali ljudi, koji su god. 1941. dezertirali, (To smo već toliko puta čuli danas u Hrvatskoj prilikom predsjedničkih izbora i prosvijeda hrvatskih invalida kako danomice prigovaraju i spočituju onima koji su dezertirali Domovinski rat 1991-1995 u borbi za oslobođenje Hrvatske od jugoslavenskog ugnjetavanja hrvatskog naroda, mo. Otporaš) proglasili se talijanskim državljanima i dočekali Ruse u Beču sa cviećem i šljivovicom. (Moglo bi se reći da ovdje general specifično misli na dra. Andriju Ilića iz Londona. Čitajući generalova pisma iz kojih se saznaje da je dr. Andrija Ilić dok je živio u Madridu bio Luburićev tajnik u organizaciji Hrvatskog Narodnog Odpora i da su bili uski suradnici i dobri prijatelji, te da je isti dr. Andrija Ilić bio vjenčani kum generalu Masku Luburiću 19 studenoga 1953. godine, mo. Otporaš) Mi bi bili sretni, kada bi se zaista skupljalo nove vitezove, a ne raztjeravalo ono malo preživjelih, koji su zaista bili na svom mjestu "kad je grmilo".

7.) Mi se ograđujemo od sve vrsti vjerskih izpada. Mi osuđujemo sve vrsti vjerskih nesnošljivosti. među hrvatskim vojnicima nije nikad bilo, nema danas, i sve ćemo učiniti, da ne bude problema vjerske naravi. Mi uopće i ne razumijemo kako do toga može i doći među braćom i u ova zla vremena. To samo može želiti dušmanin, neprijatelj i Hrvatske i Krista i Allaha! Mi bez kopmleksa govorimo o Kristu i Allahu, mi smo vjernici i vjerujemo, da treba ići putem, kojeg su nam ostavili veliki ljudi, umovi, vjernici i patrioti.

"DRINA" će ostati vjerna ideji snošljivosti, ljubavi, odanosti bez rezerve Bogu i Vjeri, i mi molimo i ostale, da razmisle o svemu, jer moraju, ako iskreno misle, doći do uvjerenja, da sloboda jednih prestaje tamo, gdje počima sloboda drugih, - a ako se ova izgubi, gubi se, za sve, a ne samo za jedne! Ima danas mnogo i pravoslavnih i židova, koji se nisu u komunističkoj jugoslaviji bojali napisati da su pravoslavci Hrvati, da su židovske vjere a hrvatske narodnosti, i to potvrđuju službeni komunistički izvori. Eto, na razmišljanje duhovnoj djeci nadbiskupa Šarića i reis - uleme Čauševića!

8.) Jedan stari borac ovako definira rad "DRINE": "Drina" je naš top, a njene stranice su šrapnele. Top - tiskara je dobro smješten u zemlji generala Franka, koji je pobjedio međunarodni komunizam topom i istinom. Prvi pogodci ukazuju na uspijeh. A svi ste Vi "osmatračnica", pa gdje vidite, da nismo pogodili, a Vi ispravite naše kalkulacije. Mi smo voljni prihvatiti razloge. Svi smo sudionici jednog pohoda, svi se žrtvujemo za isti ideal, za istu Hrvatsku. Ona je jedna čarkarima i generalima! Neka svatko izvrši svoj dio. Mi smo mašina, stroj sastavljena iz stotine tisuća sviestnih djelova. zato da mašima može dobro djlovati , svaki sviestni dio mora biti u stanju. "PRVI KORAK" počimlje današnjim danom i mi smo uvjereni da pišemo jednu zlatnu hrvatske vojne poviesti. Mi zato živimo. Taj rad daje značenje našem životu, daje mu smisao. pripreme su završene, uđimo smjelo u prvi dio plana nađe akcije. Uspijeh ovisi o svima. Šta može Vojska bez duha? Bajunete su nošene ne samo rukom, nego i duhom. Šta je Vojska bez generala? Šta su generali (ako su, mo.) ostavljeni od svojih vojnika? Šta su Vojska, Borci, Generali bez plana rada? Šta su svi, ako nije dobro postavljen cilj?

9.) Znamo, da će i opet biti prigovora, da radimo na svoju ruku. Znamo, da će biti predbacivanja sa strane političara. Ali još jednom:

a.) neka hrvatski političari stvore HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, (a poznato je da je upravo te godine 1962. u New Yorku osnovano Prvo Hrvatsko Narodno Vijeće, kojem je bio prvi predsjednik dr. Ibrahim beg Džinić, a ideju je lansirao general drinjanin, mo. Otporaš) ili bilo kakav forum, i neka postave osobu ili osobe, Odbor, za vojničke poslove i tada će se uvjeriti, da smo mi stegovni, pošteni i požrtvovani vojnici, koji jedva čekamo, da nam hrvatska politika dokaže, da nam ima tko zapovjedati, i da nas ima tko u svietu predstavljati, da nam ima tko davati ciljeve, bodriti nas i braniti nas pred svietom.

b.) mi će mo, tada, postaviti temelje budućoj hrvatskoj vojsci, organizirati njene zakone, pravilnike, vježbovnike, stručne i administrativne odsjeke i riešavati tehničke probleme. Tada će mo postrojiti i odjele, koji će voditi brigu o tome, da se među nas ne uvuku neprijateljski agenti, da se pošteni borci ne tjeraju u očaj i oduzimlje im se čast po stranačkim kortešima, koje nismo vidjeli tamo, gdje je trebalo dokazati svoju povezanost.

A tako dugo, nas ne će s puta svratiti, jer ne želimo, da se ponovi ni Odesa ni Bleiburg. (Odesa je mjesto gdje su srpski vojnici po završetku prvog svjetskog rata poubijali nekih petnaest (15) tisuća Hrvata koji su bili pripadnici vojske Jugoslavenskog Odbora, mo. Otporaš)

10.) Mi Vas pozivamo, da izgrađujete svoja društva, svoje stranke, svoje pokrete, da svaki sliedi osobu, program ili skupinu, koja mu je najbliža. Ali da ne zaboravi, da HRVATSKA VOJSKA mora biti samo jedna: bez razlike na vjersku pripadnost, pokrajinu, stranku ili ideologiju. HRVATSKA DRŽAVA JE JEDNA I ZATO HRVATSKA VOJSKA MORA BITI JEDNA!

Mi će mo u tom pravcu nastaviti i voljni smo sve od sebe dati, pa i život, da se postave zdravi temelji HRVATSKOJ VOJSCI!

Tako nam Bog! pomogao!

U madridu 3. veljače 1962.

general Drinjanin v.r.

pukovnik Ibrahim vitez Pjenić v.r.

TISAK EDITORIAL "DRINA"


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri ožu 25, 2015 00:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
U ODRAZU VREMENA - ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

(U predhodnom opisu sam iznio "ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske vojničke ustanove, kojim se je htijelo i željelo dati do znanja hrvatskoj emigraciji da se hrvatski visoki i niži častnici i vojnici HOS ne mogu blatiti kako se kome prohtije i kada to kome politički odgovara. Iz te optužnice se je moglo uočiti o komu se je radilo i zašto je pokrenut taj "ČASTNI SUD". Sada donosim u nastavcima zapisnik s tog SUDA, s naslovom "U ODRAZU VREMENA". Molim one koji iz povijesnih motiva i osobne znatiželje budu ovo pratili, da prave bilješke kako iz optužnice tako isto i iz zapisnika. Svakako se treba uzeti u obzir kako prilike i vrijeme, tako isto i zemlje u kojima su tada Hrvati razbacano živijeli po svijetu. Ne bi bilo uputno, a još manje poželjno da se ovaj povisjene naravi podhvat mjeri iz današnjeg ugla/kuta gledanja. Tim više, bojim se reći, da niti jednoga iz ovih opisa nema više živa među nama. Zato gledajmo ovo više s povijesnih perspektiva nego osobnih. Znam da mnogima to neće biti lako, jer su mnogi još uvijek u oblacima prošlosti, i sve vide onaka kako se njima svidi a ne kako je uistinu na terenu bilo. Svakako treba uzeti u razmatranje Poglavnikovo pismo upućeno predsjedniku hrvatskih društava Australije gosp. Petru Filipoviću 11 srpnja 1956. godine, kao i odgovor Poglavniku gosp. Petra Filipovića Poglavniku od listopada iste godine. Žao mi je reći ali ovi zapisi sa ovog "ČASTNOG SUDA" u barceloni nisu unešeni u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Šteta!
M.B. Otporaš.)


U ODRAZU VREMENA

ČASTNI SUD

Z A P I S N I K

O zasjedanju častnog suda u vremenu od 4-6 svibnja 1956. u Barceloni, u predmetu protiv nadporučnika Srećka Rovera, optuženog radi izdaje.

Predsjednik Suda proglašuje otvoranje sudjenja nadporučniku S r e ć k u R o v e r u
i konstatira slijedeće činjenice:

1. Ustanovljuje se, da su na zamolbu obtuženog nadporučnika Srećka Rovera od 16. II. 1956. kao i povodom traženja Pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, Razpisom Hrvatskog Narodnog Odpora br. 61504 od 22.II.1956. pozvane kao stranka, koja obtužuje, tako i obtuženi, da u svrhu sastava Suda imenuje osobe svoga povjerenja kao i tužitelja resp. branitelja, da podnesu ovome sudu svoju obtužnicu i obranu, te imenuju svjedoke i doprinesu sva ostala dokazala (dokaze, mo), kojima misle, da mogu podkriepiti svoje navode obtužbe odnosno obrane.

2. Konstatira se, da se je obtužena strana gornjem pozivu br. 61504 od 22.II.1956. u cielosti odazvala i predložila kao sudce sa svoje strane Juru Trullolsa i Dinka Šakića (po završetku ovog sudskog Zapisnika trebat će se nešto više reći o osobi Dinka Šakića, mo), kao branitelja Dra. Mihaela Benavent, a isto tako imenovala je 6 osoba, koji bi imali biti članovi Porote. Kako su medjutim nastupili nepredvidivi dogadjaji, koji ugrožavaju obtuženom Srećku Roveru njegov boravak u Australiji i kako bi obavještavanje Porotnika, koji se nalaze po drugim zemljama i kontinentima tražilo mnogo vremena, koje se ne smije gubiti, i kako je potrebno što prije doći do pune istine u svrhu obaviesti australskim vlastima, to se je odustalo od postavljanja Porote i sudjenje će izvršiti Sud sastavljen od tri osobe.

3. Konstatira se, da je obtuženi donio svoje izvješće od 16. II. 1956., koje je zaprimljeno pod brojem 5/1956. i imenovao svoje svjedoke u osobama bojnika Jelenka, pukovnika Štira, stražnika (po svoj prilici se misli reći: stožernika, jer Ivica Hećimović (Mile Markić) je bio stožernik HOS, mo) Ivice Hećimovića i nadporučnika Branka Božičevića, koji su svi podnieli svoja izvješća, zaprimljena pod brojevima, 6, 7, 8 i 9 iz 1956. Osim toga zamolio je, da sud zamoli ministre Lovru Sušića, Matu Frkovića i Mehu Mehičića te Ivicu Krilića, Franca Meštrovića, Ratkića i pukovnika Džala, da i oni podnesu sudu svoje iskaze o tome, što im je u ovoj stvari poznato u vezi sa obtuženim nadporučnikom S. Roverom.

4. S druge strane sud sa žaljenjem konstatira, da se stranka, koja je obtužila S. Rovera radi izdaje i samovoljnog nagovaranja ljudi na polazak u šumu, pozivu sudu NIJE odazvala, te niti je sa svoje strane imenovala sudce ni porotnike, niti tužitelja, niti je podniela obtužnice, a isto tako ni bilo kakovih dokazala za tvrdnje iznesene u pismu Poglavnika Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom " DO ZNANJA " u " HRVATSKOJ " od 7.III.1956.
Prema svemu gore iznesenom trebalo bi svaki postupak protiv okrivljenog nadporučnika S. Rovera odmah obustaviti, jer za njegovu krivicu u stvari ne postoji ni obtužnica ni bilo kakova dokazala, a niti se je ovome sudu bilo tko prezantira kao tužitelj. Medjutim upravo radi S. Rovera potrebno je da se ovo sudjenje ipak održi, jer su temeljem viesti i okrivljavanja iz vlastitih ustaških redova Hrvati Australije, a medju njima i S. Rover došli u jedan težki položaj, pa tako medju ostalim australske novine "THE SUN" donosi viest, da medju Hrvatima Australije imade mnogo komunista.

Radi svega gornjeg Sud je donio zaključak, da se sudjenje održi, da se u osobi Josipa Trullolsa imenuje tužitelj ureda radi, a za obtužnicu da se uzme razpis Poglavnika "DO ZNANJA".

Nakon što su učinjene gornje konstatacije predsjednik suda pozivlje zastupnika obtužbe, da pročita razpis "DO ZNANJA" od 31.XII.1955., koji je izišao u listu " HRVATSKA " broj 5 (197) od 7.III.1956.

U gornjem razpisu obtužuje se nadporučnika S. Rovera:

1. Da je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju velikog rodoljuba i borca Bože Kavrana podju u Domovinu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i Poglavnikova želja bila.

2. Da je Rover sve osobe, koje su otišle u šumu u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari nego Oznaši, koji su te ljude odveli u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta vratio natrag u Austriju.

3. Da je medju ostalim preveo i Božu Kavrana.

Budući da obtuženi S. Rover nije pristupan (nisu mu australske vlasti dozvolile napistiti Australiju, tako da Srećko Rover, uz najveću želju, nije bio nazočan na ovome sudu, mo), predsjednik poziva prisjednika (pomoćnog sudca, mo) satnika Šakića, da pročita izvješće obtuženoga, koje se sastoji od 48 tiskanih stranica kao i dopis od 8 travnja, u kojem se stavlja u svemu na razpolaganje Sudu.

Rover u svom izvješću kaže:

ad 1. Da je zaista pozvan na sudjelovanje u akciji Bože Kavrana od bojnika Gržete, dopukovnika Tomljenovića i pukovnika Drage Jileka i to u mjesecu rujnu 1947. Akcija vrbovanja ljudi u Italiji stajali su na čelu državni tajnik Mime Rosandić i stožernik Julije Špalj. On je pristupio njima tek onda, kada je od gornjih dobio garanciju, da je stvar odobrio Poglavnik. Dne 14. XII. 1947. došao je u Austriju i ovdje po prvi puta stupio u vezu sa B. Kavranom, s kojim se je poznavao još iz vremena ilegalne borbe u hrvatskoj godine 1937. i s kojim je kasnije bio zajedno u zatvoru na Adi Ciganiji, zajedno sa petnaest poznatih hrvatskih ustaških boraca.

Početkom siečnja 1948. upučen je u Salzburg na ministra Mehu Mehičića sa nalogom, da nakon toga krene u Njemačku i da kraj ostalih poslova potraži i logore u kojima imade hrvatskih častnika i iste pozove na odlazak u šumu. U tu svrhu dao mu je ministar Mehičić i potrebna novčana sredstva. Izmedju ostalih naloga dobio je od B. Kavrana i nalog za izradbu raznih štembilja, tiskanica i klišeja, a napose da dade izraditi 10.000 Poglavnikovih fotografija, čije je originale primio od B. Kavrana, koji mu je prigodom predaje istih rekao, da ih je primio od Poglavnika u svrhu umnožavanja i prenosa u Domovinu. (Kolale su razne glasine koje su dovodile do mnogih prepirka pa čak i tučnjava, da Poglavnik nije znao za ovu akciju Božidara Kavrana i da je znao da ju on nikada ne bi odobrio. Ja posjedujem Poglavnikovo pismo kojeg je on pisao svojem uskom suradniku da on, Poglavnik, nikada za tu akciju nije znao. Nije na meni da istražujem dali je ili nije Poglavnik znao za Akciju Deseti Travanja. Ako nije znao, a svi koji su sudjelovali u toj Akciji Deseti Travanja su bili istaknuti Ustaše još uvijek pod vojničkom ustaškom prisegom; onda se postavlja uistinu pitanje: dali su ti Ustaše bili stegovni Ustaše ili..., mo). Na jednoj u gradjnskom odielu imao je biti tekst " Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar ". , a na drugoj u vojničkoj bieloj odori " Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora ". Ovo sve može potvrditi g. prajs, koji živi negdje u Americi, kao i satnik Šakić, koji je te originale fotografije uručio B. Kavranu.


(Mi svaki zasebno možemo misliti što god hoćemo o ovom "ČASTNOM SUDU". Istina će ostati jedna a ta je: Da se je ovim "ČASTNIM SUDOM" omogućilo iznijeti mnoge stvari povijesne naravi koje u drugačijim prilikama nebi nikada došle na svijetlo dana. Svi oni koji su sudjelovali u ovon "ČASTNOM SUDU" su dana mrtvi, ali je ostalo ono što su toga puta u tom ODRAZU VREMENA rekli. To ostaje što uveliko nekome može poslužiti za napisati jednu objektivnu raspravu, knjigu, studij, analizu i tome slično o "AKCIJI DESETI TRAVANJ" koju je poveo neustrašivi borac za SLOBODNU DRŽAVU HRVATSKU BOŽIDAR KAVRAN. Mo. Otporaš.)

Dozvoljavam da je nagovarao ljude na polazak u šumu, jer je s tim ciljem bio i poslan, ali ujedno tvrdi, da medju nama, koji su doista stradali nema niti jednoga, kojega bi on bio nagovorio. Isto tako niti medju onima, koji su ostali u prihvatištu Trofaiach nema ni jednoga, koji bi bio onamo došao na njegov poziv ili nagovaranje. Tih ljudi bilo je oko 30 i svi su živi negdje u svietu, pa ih obtuženi Rover moli, da izvrše svoju ljudsku sužnost, ako im ovaj zapisnik dodje do ruku, i potvrde njegov izkaz.

Što se pak djela obtužbe tiče, da se je to vršilo sa imenom Poglavnika, činilo je to zato, jer mu je tako saobćeno sa strane B. Kavrana kao u ostalom i svim ostalim sudionicima akcije, a jedna od potvrda bile su i predane mu na umnožavanje fotografije Poglavnika te osobe, koje su čitavu stvar vodile kao B. Kavran, zapovjednik Ustaše, ministar postrojnik Šušić, ministri M. Frković, Mehičić, general Peričić, doglavnici, državni tajnici, stožernici itd.

ad 2. Na poziv B. Kavrana vratio se je polovicom ožujka 1948. iz Njemačke u Austriju, gdje ga je B. Kavran po prvi puta odveo u prihvatilište Torfaiach, za koje je on tada po prvi puta nešto čuo. Tu je izmedju ostalih upoznao stožernika Ivicu Hećimovića, (Mile Markić, mo) koji živi u Kanadi i famoznog Luku Mikovića - "Lojzeka" (konačno sam saznao ime i prezime ovog "LOJZEKA", vodiča skupina Božidara Kavrana. Za njega sam uvijek čuo kao "vodič Lojzek" a ne sjećam se da sam ikada igdje pronašao njegovo ime, mo), koji je upravo došao iz Domovine i koji je vršio ulogu vodića preko granice. Unatoč opetovanih molba, da bude uvršten u koju od skupina, koje polaze u Domovinu, B. Kavran nije na to pristao, nego ga je odredio "Lojzeku" kao pomoćnog vodiča, da nauči put, kako bi kasnije samostalno mogao vršiti vodićsku službu.

Dne 23 ožujka 1948. po prvi puta uzima učešća u prevodjenju ljudi u šumu i to pod vodstvom "Lojzeka", kojemu je u svemu podredjen i od njega imade samo naučiti put. U prvom prihvatištu u Sloveniji upoznaje se sa vodićem "Francekom" i sa Sertićem. (general HOS Vjekoslav Sertić, mo) Vraća se iz Slovenije ponovno u Trofaiach, odakle još dva puta pod istim okolnostima kao pomoćni vodić prevodi ljude, zapravo uči upoznavati put.

Samostalno je prvi puta preveo ljude 3 ili 4 svibnja 1948., a kasnije je još preveo dvije skupine i to 18. ili 19 svibnja 1948. i 31 svibnja 1948. S njim je išao pomoćni vodić bio Ivica Hećimović, Mile Markić mo.) Sve osobe, koje prevodi vodi istim putem, koji je naučio od "Lojzeka" i prema točnim zapovjedima i uputama B. Kavrana predaje ih pod istim uslovima i na istom mjestu kao i prije "Lojzek" vodiću "Franceku", na koje ga je B. Kavran uputio i s kojima ga je "Lojzek" spojio.

ad 3. Podpuno je netočna tvrdnja, da je predvodio B. Kavrana i nazuprot je iztina, da je B. Kavrana preveo "Lojzek" i to u vrieme kada se je on nalazio u Njemačkoj. Dobro se sjeća, da se je upravo na 3. srpnja 1948. povratio iz Njemačke u družtvu Božice Križanec u Salzburg i ovdje od ministra Šušića i Frkovića saznao, da je B. Kavran već odputovao u domovinu. Da se on u vrieme odlaska B. Kavrana nije nalazio u prihvatištu može mu potvrditi nadporučnik Božičević, koji ujedno može potvrditi, da je B. Kavrana preveo neki njemu nepoznat čovjek, dok obskrbnik Meštrović znade, da je Kavrana preveo "Lojzek". Da se je on za vrieme odlazka B. Kavrana nalazio na putu mogu mu potvrditi Božica Križanec te ministri Frković i Šušić.

Nakon završenog čitanja izvješća obtuženog S. Rovera sud poziva tužitelja, branitelja da stave eventualna pitanja i priedloge.

Pošto ni tužitelj ni branitelj nemaju staviti nikakovih pitanja niti priedloga prelazi se na čitanje izvješća pojedinih svjedoka.

PUKOVNIK ŠTIR u svom izkazu, koji je štampan i u "DRINI" broj 8 - od 12 prosinca 1955. pod naslovom "Politika strasti i politika zdravog razuma" str. 355 izjavljuje, da je čitavo vrieme odpremanja ljudi u šumu nije čuo za ime Rover, dok naprotiv tvrdi, da su ljude slali u šumu nadsatnik Edo Krušelj i Fra Stipe Osvald. Osim toga iztiče, da je čitava ta akcija bila toliko poznata, da su o njoj govorili i Poljaci, koji su posljenji osobno njega upozoravali neka se ne upušta u tu stvar, jer da će se sve veoma slabo svršiti. Isto tako dali su mu i engleski častnici za naslutiti, da i oni za tu stvar znadu, pa su se na temelju toga po njegovom mišljenju može zaključiti, da je čitava akcija već od svojih prvih početaka bila kontrolirana po englezkim i Titovim vlastima, kao i ona srbska Draže Mihailovića.

Nadalje izjavljuje Štir kao svjedok, da su ga u srpnju 1948. u Buenos Airesu u njegovom stanu posjetili ministri I. Frković i V. Vrančić te general Dragojlov, kojom prilikom ministar I. Frković saobćio sliedeće: "Jedan naš častnik u Buenos Airesu primio je ovih dana od B. Kavrana jedno pismo, pismo negdje na položaju, u kojem B. Kavran poziva Štira da iz Argentine krene u šumu, budući da ima mogućnosti, da ga se bez opasnosti prebaci avionom iz Buenos Airesa direktno u šumu.. Da je potrebno da svakako dodje, jer da se o Štiru mnogo govori".

BOJNIK JELENEK u svome izvješću izjavljuje sliedeće:

Poznajem vrlo dobro Rovera kao i sve najiztaknutije šefove Kavranove akcije kao ministra M. Frkovića, Postrojnika Šušića, bojnika Altmana, velč. Draganovića, generala Peričića, pukovnika Jileka, državnog tajnika M. Rosandića kao i upravitelja radio stanice, zapovjednika baze u Trofaiachu i dva vodića. Glavnu akciju nagovaranja ljudi za polazak u šumu vodio je u logoru Fermo M. Rosandić, pa je medju ostalima i on od Rosandića nagovaran. To je u ostalom poznato i svim logorašima nekadašnjeg logora Fermo. U Austriji je glavni agent za vrbovanje ljudi u šumu bio bojnik Altman kao i članovi vodstva Šišić, M. Frković i sam Kavran, koji su tvrdili, da se i sam Poglavnik sprema u šumu. Ako je Rover poslao koga u šumu, onda je time izvršio samo dobivene zapoviedi. Glavni vodić je bio neki "Lojzek", kojega je u akciju uključio Krsto Vuković. Taj "Lojzek" je preveo najveći broj skupina, samo nekoliko preveo ih je stožernik Hećimović, a najmanje Srećko Rover. Poznato mu je, da je B. Kavrana vodio u Sloveniju t.j. na prihvatište i ujedno donio zapovied, da za njima odmah krenu na put, Rover, Vidali, Jelenek i Meštrović sa radio postajom. Mi smo po dolazku Rovera doista svi osim Meštrovića krenuli na put, ali nas je strahovito nevrieme i uslied toga što smo zalutali spriečilo u našoj namjeri tako, da smo se morali vratiti sa već slovenskog teritorija natrag s namjerom, da ponovno pokušamo prielaz, kad se vrieme popravi. Vrativši se u Austriju saznali smo, da su naši pohapšeni.
Tada su žene nekih uhićenih rodoljuba u svojoj boli počele po prvi puta nabacivati se sa sumnjom na Rovera i drugih preživjelih, a komunistički agenti su te sumnje proširivali, kako bi u ustaške redove unieli što veću zabunu. (Za ovo do sada nisam znao. Poznavajući uplašenost Hrvata u to doba po raznim logorima, u kojima je bilo svega i svačega pa i jugoslavenskih agenata Ozne i Udbe, u ovakovoj nacionalnoj hrvatskoj tragediji, teren je bio jako povoljan za širenje svake vrsti sumnje među Hrvatima, mo)

NADPORUČNIKA BRANKO BOŽIČEVIĆ, u svom izkazu tvrdi, da se je nalazio u prihvatištu Trofaiach, kad je jednog dana tamo došao B. Kavran i rekao im, da odlaze u Domovinu, da vide kako stoje stvari i da mu je vodić bio jedan nepoznati čovjek, a da Rover u to vrieme uobće nije bio u Trofaiachu, već se je nalazio negdje na putu, s kojeg se je vratio tek nakon odlazka Kavrana.

Stožernik IVICA HEĆIMOVIĆ, čovjek najvećeg povjerenja B. Kavrana je jedan od vodića u svome izkazu od 8.III.1956. (ovdje se mora reći, zbunjenosti (po)radi, da su mnogi izvještaji pisani prije početka samog sudskog procesa iz jednostavnog razloga što mnogima nije bilo moguće iz mnogih razloga osobno i direktno sudjelovati na sudu, mo) u cielosti potvrdjuje izkaz Rovera u koliko se odnosi na njegov boravak u prihvatištu Trofaiach kao i prevodjenje ljudi, a napose izričito tvrdi, da je Rover za vrieme odlazka B. Kavrana bio iz Trofaiacha odsutan i da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Time je dokazani postupak dovršen i predsjednik suda daje rieč tužitelju. Medjutim prije toga ustaje branitelj i moli, da se osim preslušanih svjedoka sasluša i general Drinjanin, koji imade neke dokumente, koji će u mnogome razsvietliti ovu aferu; nadalje moli, da se pročitaju još izjave Jose Baljkasa i Mustafe Malkoča, koje je primio ovih dana. Isti tako predlaže da se naknadno zamoli ministra Šušića, Mehičića i M. Frkovića da i oni podnesu sudu svoja izvješća u onome što im je poznato o ovoj stvari u vezi sa njegovim štićenikom, a osim njih još i Meštrovića Franca, koji će potvrditi, da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Tužitelj pristaje na saslušanje generala Drinjanina, te čitanje izvještaja Jose Baljkasa i Mustafe Milkoča, dok se protivi saslušanju ostalih, jer bi se teme samo gubilo vrieme, jer isti su mogli poslati svoja izvješća da su htjeli, jer su bili pravodobno obaviešteni razpisom "HRVATSKOJ EMIGRACIJI" od 22.II. br. 61504.

Sud se povlači na viećanje i prihvaća priedlog za preslušavanje generala Drinjanina i čitanje izvješća Mustafe Malkoča i Jose Baljkaša, dok se priedlog za preslušavanje ostalih odklanja s razlogom da se ne gubi vrieme radi Australije. preslušavanje Meštrovića odklanja se, jer su u toj stvari već dali svoja izvješća bojnik Jelenek i nadporučnik Božičević te stožernik Hećimović.

Tužitelj kao i branitelj primaju zaključak suda na znanje bez pregovora, pa sud poziva generala Drinjanina, da dade svoj izkaz.

GENERAL DRINJANIN kao svjedok izjavljuje sliedeće: Ja sam po odredbi Poglavnika, (Ovim general Drinjanin daje do znanja da je Poglavnik bio upoznat s aktivnostima Božidara Kavrana i njegovom Akcijom slanja ljudi u Domovinu, mo) a na priedlog Hrvatskog Državnog Odbora (Treba razlikovati HRVATSKI DRŽAVNI ODBOR što je uistinu originalno ime bilo za slanje ljudi u Domovinu, od HRVATSKI NARODNI ODPOR kojeg je hrvatska državna Vlada osnovala na Ivan Planini u listopadu 1944. kao zalaznicu postrojbama HOS, mo) t.j. ministra Šušića, M. Frkovića preuzeo poslove H.N.Odbora. U tu svrhu došao je u Španjolsku postrojnik Šušić, (Ovdje treba podsjetiti da je general Maks Luburić došao u Španjolsku u listopadu 1948 god., mo) a poslije su trebali doći i ostali pripadnici tog Odbora. Kao prvu zadaću stavio sam si u dužnost, da prikupim sav potrebni material o cjelokupnoj akciji Kavran. Dobio sam u ruke material, koji sam provjerio na osnovu podataka jugoslavenske štampe, povjerljivih izvješća domovinskih veza te izkaza preživjelih iz te akcije, koji su bili voljni te podatke dati. Iz svega toga sam ustanovio, da je krivnju Rovera i Miloša (Ivan Prusac kao sudionik Akcije bio je uhapšen, suđen i pomilovan 1962 god. Došao je u emigraciju i napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA. Po njemu Ljubo Miloš i Ante Vrban su bili prvi koji su bili uhapšeni i pod pritiskom raznih mučenja su možda nehotice odali šifre, lozinke i tajne znakove, mo) širila rodbina i osobni prijatelji onih, koji su čitavu akciju vodili, (ovo su velike riječi, jer se cilja direktno na Božu Kavrana i njegove najuže suradnike, mo) kako bi se pred hrvatskom javnošću odteretili odgovornosti, koja na njih pada.

Nadalje general Drinjanin predlaže sudu 16 izvješća zapovjednika pojedinih skupina, koje su po Kavranovom naredjenju prešle u Domovinu i ondale mu prema ugovorenim znacima sa dogovorenim šiframa, unapred dogovorenim tajnim znakovima slali gornja izvješća o svom radu, o stanju u domovini i ujedno tražili, da se šalju daljni ljudi. Sva ova izvješća tamo do 5.VIII.1947. govore, da su prilike u domovini težke, dok od toga datuma pa sve do posljednjeg izvješća od 22 svibnja 1948, koje je poslano po samom zapovjedniku Domovinskog sektora "Miri" (Braco Tomljanović) pune su optimizma. Iz toga se dade zaključiti, da su obavješćenja jugoslavenske štampe o hvatanju naših ljudi polovicom srpnja ili prema obtužnici na razpravi protiv Kavrana i drugova u Zagrebu, točno 20.VII.1947 točna.

Nadalje prilaže priepis razpisa "OBAVIEST" od 20 srpnja 1948. podpisanog s "Iz redova Hrvatskog Narodnog Odpora" iza kojeg imena stoje Šušić, Frković, Mehičić i u kojem se razpisu izmedju ostalog doslovce kaže sliedeće:

" Organizaciju odpreme u Domovinu i stalne veze sa Domovinom, kao i uobće cieli domovinski sektor preuzeo je izključivo u svoje ruke Božo Kavran. Jer se je radilo o najdelikatnijoj zadaći, gdje je potrebna najveća tajnovitost u radu, to je on taj zadatak preuzeo uz uvjet, da mu u taj njegov sektor rada nitko ne ulazi osim onih, koje on sam za taj posao odnosno pojedine zadaće izabere, što je u ostalom i razumljivo. On će naknadno izviestiti i pružiti dokaze o uspjesima, a pojedine poslove kao i osobe neće nikome kazivati. (Nisu stavljene zaporke (") kao završnica i kraj citata, mo)

Nakon što je imao u rukama dokaze, da su i "kanal" i prihvatna postaja ustanovljeni i osigurani, odpočeo je sa odpremom pojedinih grupa i to na taj način, da nije odpremio ni jedne dalnje grupe prije, nego je za prijašnju dobio i pismenu i krugovalnu (kad je i ta veza bila uzpostavljena) potvrdu kao i usmeno izvješće vodića, (ovo zadnje je pisano italique slovima, mo) da je sretno na cilj stiglo.

Svaku sumnju u vodiće odklanjala je činjenica, što su neki od njih svoju pogibljenu službu platili životom kao i prvi vodić Nemec, koji je još prije svoje pogibije uspio prevesti nekoliko grupa. Ni najmanju pak sumnju u siguran dolazak grupa na cilj nije dopustila pogotovo činjenica, što su Braco Tomljanović i ing. Petračić (bojnik), koji su imali preuzeti privremeno vodstvo Odpora i zemlji, "svojim češćim vlastoručno pisanim, a ne samo podpisanim pismima i izvješćima" (stavio sam u zaporke jer je pisano italique, mo) potvrdjivali pristizanje i razpored odpremljenih grupa, a takodjer i inače opisivali "u najmanjim pojedinostima i prema dogovorenim tajnim znakovima i lozinkama i u oporuku konspirativnih imena sve okolnosti , navodeći ono što je samo njima bilo poznato". (Svakako ovo što je stavljeno u (") zaporke, je nesumnjivo OZNAŠKO izviješće, mo). Jednako su tako dolazila i putem kurira i poštom pisma Ljube Miloša, kao i poslije bojnika Gržete.

Sve je to - i krugovalne viesti i vlastoručno pisana izvješća, koja su stizala po vodićima, odnosno kuririma, i vlastoručno pisane kraće, u konspirativnom obliku, sastavljene viesti putem pošte, stvorile obsolutno uvjerenje o solidnosti i potpunoj pouzdanosti cielog rada na domovinskom sektoru kod sviju, kojim je Božo Kavran predočavao rezultate svoga rada, ne ulazeći kod toga - razumljivo - u pojedinosti radi što sigurnijega čuvanja tajne. To je on naročito predočio onima, koji su se dobrovljno javljali, da se pod cienu života stave u službu domovine u redove boraca Hrvatskog Narodnog Odpora. Neumorna njegova požrtvovanost i najpomnija opreznost u njegovom radu bile su obće poznate, a ljubomorno čuvanje tajnosti cijelog rada često je bilo zamjereno i označivano kao znak nepovjerenja i prema najbližima i najpovjerljivijima.

A da je Božo uvjeren u absolutno podpunu solidnost i sigurnost funcioniranja svoga djelokruga, dokazao je time, što je konačno i sam dobrovoljno otišao u Domovinu istim putem, kojim je prije druge slao. Tim svojim sudbonosnim korakom najjasnije je posvjedočio ne samo svoje gornje čvrsto uvjerenje - kao i svi ostali prije njega - i beskrajnu djelotvornu domovinsku ljubav, koju će konačno - kao i svi istaknuti - zapečatiti i vlastitim svojim životom.


Kako je i kada Ozni (Udbi) uspjelo ukopčati se u čitavu stvar i na koji je način uspjela iznuditi od tih idealnih i požrtvobanih narodnih boraca povjerene im tajne, a napose njihova vlastoručna pisma, nije poznato, odnosno može se tek naslućivati iz poznavanja strahoviti boljševičkih iztražnih metoda. Izključena je medjutim svaka pomisao, da bi bilo koji od nijh to dobrovoljno učinio i tako postao izdajica (kao što je Stjepan Mesić dobrovoljno davao strancima vrlo visoke vojničke hrvatske tajne i tako postao izdajica br. JEDAN u hrvatskom narodu, mo) svojih drugova i Domovine". (Ovdje je stavljena zaporka (") kao znak kraja izvještaja generala Drinjanina, mo)

Prema svemu gore iznešenom, izjavljuje general Drinjanin, upravo je tehnički i vremenski nemoguće izdaju pripisati Roveru, jer su davno prije njegova stupanja u samu akciju već svi, koji su prije njega granicu prešli, bili u rukama Ozne, a Rover ukopčan je kao i svi kasniji vodiči na već organiziranu mrežu Ozninih agenata, od kojih je glavni bio "Lojzek", koji je osobno dolazio po ljude u Trofaiach i odvodio ih drugom agentu Ozne, navodnom satniku Sertiću. (Tomislav Sertić visoki častnik HOS, mo). Sve se to vidi iz gore predloženih dokumenata.

Čita se izvješće MUSTAFE MALKOČA, koji u svom pismu od 6.III.1956. izjavljuje, da je prije samog polazka njegova u Ameriku došao za njim u Villach bojnik Geco Altman, zvao ga u stranu i doslovno mu rekao: " Poslao me je Božo (Kavran, mo) i on ti poručuje, da ne ideš u Ameriku, nego se vrati, jer je potrebno da ideš u Domovinu. Nadalje Malkoč piše, da Altmana nije poslušao, nego mu je odgovorio, da smatra, da za takve akcije još nije došlo vrieme.

USTAŠKI STOŽERNIK JOSO BALJKAŠ u svom pismu od 26.I.1956. piše: " Ja Rovera poznajem kao čestita i povjerljiva, jer je i mene imao u rukama kao i mnoge druge ustaše..."

Sud nakon toga podjeljuje rieč tužitelju, koji u cielosti ostaje kod obtužbe.

Branitelj obtuženog Rovera na osnovu dokazanog materiala dokazuje nekrivnju obtuženog nadporučnika Srećka Rovera u svim inkriminiranim točkama i moli sud, da njegova branjenika rieši svake krivnje. Smatra svojom dužnošću, da kao uvjereni antikomunista i prijatelj starog, vitežkog i kulturnog hrvatskog naroda predloži svima nama, koji su obtužili jednog čestitog i nevinog čovjeka, čijim bi se prijateljstvom on ponosio, da istom dadu i sa svoje strane zadovoljštinu na taj način, da obavieste hrvatsku emigraciju sa svoje strane, da su bili u zabludi.

Nakon toga predsjednik suda i sudci polažu zakletvu, da će suditi samo po svojoj savjesti i na temelju iznesenog materiala i da se neće dati zavesti nikakovim strastima niti osobnim simpatijama ili antipatijama i proglašuje sidjenje dovršenim time, da će sud svoju presudu donieti sutra, dne 6.V.1956. u 10 sati prije podne.

Dovršeno 5.V.1956.

Prisjednici: (pomoćno sudci, mo)

Dinko Šakić v.r.
Jure Trullols v.r.

Zapisničar i tumač:
N. Bilanović v.r.

Predskednik Suda:
Dr. Marijan Pušić v.r.

ZAPISNIK

o sudjenju Častnog Suda, održanom dne 6.V.1956.
u Barceloni, u predmetu protiv nadp. Srećka Rovera,
obtuženog radi izdaje.

Predsjednik Častnog Suda otvara nastavak sudjenja i prelazi na čitanje, koje glasi:

P R E S U D A

Ćastni Sud ustanovljen temeljem traženja nadporučnika Srećka Rovera i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, na svom tajnom zasjedanju od 5 svibnja 1956. razmotrivši Obtužnicu i sva na razpravi od 4. i 5. V. 1956. iznesena dokazala došao je do uvjerenja, da na obtuženom uzdporučniku Srećku Roveru radi inkriminacija navedenih u Obtužnici doneseno razpisu Poglavnika N.D.H. Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom "DO ZNANJA" u ilstu "HRVATSKA" od 7.III.1956. NEMA NIKAKOVE KRIVNJE, pa mu je radi toga valjalo donieti presudu, KOJOM SE RIEŠAVA SVAKE KRIVNJE.

NAPOMENA:

(Možda će netkom ovo izgledati ironično i smiješno da je netko, a taj netko u ovom slučaju je HRVATSKI NARODNI ODPOR, HNO postupao kao naka pravna država koja kroji pravdu svojem narodu. Moglo bi se reći da je to donekle i točno; kao što je savršeno točno i to da mi Hrvati koji smo živjeli u tuđim zemljama i bili podloženi zakonima tih zemalja, nismo imali ista prava kao i urođenici. Nas se je smatralo strancima u svakom smislu i u svakome pogledu, osim poreza i prikladnih kazna.

Naravno kao ljudi i članovi ove planete i mi Hrvti smo kadkada imali problema između sebe u tuđim zemljama, što za sigurno to nije bio njihov domaći slučaj po onoj Petra Preradovića: SVAKA ZEMLJA IMA SVOJE NE POZNAJE JADE TVOJE. Eto tako smo se mi Hrvati osjećali u tuđim zemljama i bili prepušteni sami sebi i svojim hrvatskim starim vrlinama i običajima, da svaki pa i najmanji problem riješavamo sami i između sebe. Kada je izbio problem Srećka Rovera, koji nije bio samo njegov osobni problem nego i sveopćehrvatski problem, general Drinjanin u ime HRVATSKOG NARODNOG ODPORA je nastojao ovaj problem riješiti unutar Hrvata koji su bili na jedan ili drugi način upleteni u ovaj slučaj pravne naravi.

Kako se je moglo uočiti iz same obtužnice iz OVOG sudskog procesa da se jedna strana - i to ona obtužujuća . nije htijela ni pojaviti na suočenju, da ne kažem SUDU, sama stvar govori SVE I SAMA ZA SEBE. Neka nam ovo bude jedan sveobći primjer kako Hrvati trebaju riješavati svoje nesuglasnice i mimorazizlaženja, a ne po onoj: UDRI GA NIJE TI GA MAJKA RODILA! Ovaj sudski proces na kojeg je insistirao HNO nema nikakove veze sa politikom ili ne politikom. Ovaj slučaj je bio jedan slučaj ljudske naravi kojeg samo ljudi uz dobru volju i poštenu želju mogu riješavati.

Ako se za stotinu godina netko bude ovim pitanjem bavio, za sigurno će postaviti pitanje: A gdje su bili ostali HRVATI hrvatske emigracije? Zašto i oni nisu ostavili iz sebe neke zapie hrvatske političke i nacionalne emigracije. Mile Boban, Otporaš.)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet tra 23, 2015 15:04 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Iz poruke generala Drinjanina Hrvatima Toronta za deseti travnja 1966
Milan


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto svi 26, 2015 12:04 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE - piše general Drinjanin
Bog! dragi moj Žarko,
Hvala Bogu mi smo svi OK. Dok ti ovo pismo pišem veliko je nevrijeme. Oluje su velike. Kiše su velike. Do sada ima tri žrtve i 8 nestalih. Šteta je velika i teško će se ikada za sigurno znati pravi iznos štete. Sve se odigrava u blizini glavnog grada Texasa, Austin, pa i dalje. Zahvatilo je nekoliko država, a koliko vijesti donose najviše je pogođen Texas. Hvala ti na brizi za mene i sve moje.

Prilažem ti završetak generalova opisa. Kada pročitaš, javi mi.

Što se tiče spomenika dru. Tuđmanu, to stoji. Sam da bi se zadovoljio cijeli hrvatski narod, uz njega, dra. Tuđmana trebao bi biti i naš Poglavnik s natpismo četiri svjetska jezika: hrvatski, njemački, farncuski i emgleski, opisati njihovu poviestnu zaslugu u stvaranju Hrvatske Države. Stavi za Poglavnika da je on bio prvi ikada u hrvatskoj povijesti Poglavnik, a Tuđman prvi ikada hrvatski predsjednik. Poglavnik se borio protiv prve YU i srušio ju, Tužman se borio protiv druge YU i srušio ju. To su povijestne činjenice.

Iskreni poZdravi tebi i svim tvojima.
Bog! Stric Mile.

Date: Mon, 25 May 2015 19:57:10 +0200
Subject: je li sve ok
From: Žetovac@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Bog dragi moj striče Mile, sad stigoh sa zemlje i vidim na vjestima da je u Texasu strašno nevrjeme sa velikom štetom i sa žrtvama. Dodjoh na kraj vjesti pa nisam uhvatio koji je dio pogodjen? Nadam se da ste svi vi dobro.

Još da ti se pohvalim 23. smo u Pločama podigli spomenik dr Tudjmanu od 2,5metara, a u počast toga pod samim spomenikom prekosutra pjeva Thompson, idemo cjela obitelj. Pločani su mahom partizani pa mi neretvanski brđani moramo doć u što većem broju tako da sam dogadjaj ima masovnost, a time i važnost. Inače tako je u nas već 70 godina, mi iz brda damo sve za hrvatsku (iako smo i mi sišli u dolinu šezdesetih), a ovi bliže moru više vole titu i partiju, daj Bože da se i oni opamete. Bratski poZDrav Žarko


GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (1)
ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE


(Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)


BY: GENERAL DRINJANIN

Nakon što su ruske, bugarske i srbske komunistočke snage zaposjele područje Nezavisne Države Hrvatske, jedan se je dio Hrvatskih Oružanih Snagapovukao u hrvatske šume i planine pod vodstvom svojih generala i zapovjednika pružao odpor snagama razbuktale komunističke revolucije, koja je, eto, hvala zabludama Zapada, dosegla crtu Stettin-Trst. U jesen godine 1945. jedna je obhodnja Križara uhvatila ruskog majora Ivana Govornikova, člana ruske tajne vojničke policije, koji je radio na madjarskoj mreži i išao u Zagreb službenim poslom, praćen partizanskim častnicima. Njihov auto pao je u zasjedu, a ruskog je bojnika obhodnja dovela u Zapovjedničtvo križarskog sektora, a kasnije i u Glavni Stan. (Kako bi se danas, poslije šest desetljeća, ovaj opis mogao što bolje razumijeti, potrebno je reći da je general Maks Luburić s drugim hrvatskim generalima tada vodio po hrvatskim šumama Hrvatske Križare i da je on bio taj u Glavnom Stanu Hrvatskih Križara kojemu je obhodnja dovela tog ruskog bojnika Ivana Govornikova. Mo.)

Nije bio komunista, profesor je poviesti, pručivni častnik, govori skoro perfektno hrvatski, madjarski, njemački, engleski i valjda još par jezika. Bio je neobično inteligentan, naobražen i dobro podkovan u političkim problemima podunavskog bazena i balkanskog prostora. Otac mu je bio carski pukovnik, dakle "buržuj" i radi toga nije bio primljen još u partiju, ali se je nadao, da će skoro to biti, i ako, opetujem, nije bio komunista po uvjerenju. Ali, kako god nije bio komunista, bio je gorljivi nacionalista, ruski šoven, i obožavao je Staljina, koji je za njega najveći Rus svih vremena i koji je zasjenio i samog Petra Velikog, Ivana Groznoga i Caricu Katarinu. Bio je ranjen prilikom hvatanja i tako morao ostati kod nas, a mi smo ga smatrali ratnim zarobljenikom. Imali smo dosta vremena u zimi 1945-46 razgovarati o svemu, što je logično, i o možebitnom položaju Hrvatske u sklopu sovjetskog sustava u slučaju, da bi Rusi zauzeli Evropu, ili pak, da bi došlo do političkih promjena unutar same komunističke Jugoslavije u pravcu odjeljivanja od Srbije.

I ako je bio ranjen i u našoj moći, taj mi je čovjek bez okolišanja rekao, da Hrvatska nikada ne može biti prijatelj Rusije, sve kada bi to i htjeli, jer je Hrvatska drugi sviet i leži izvan dohvata one geografske i geopolitičke snage, koja je Rusiju dovela do moći i veličine u prošlosti i budućnosti te bi tu moć trebala proširiti, kako znamo do podpune komunističke i ruske kosmokracije t.j. do svjetske države, koja bi bila bez granica i vladala svim područjima kugle zemaljske, a čije bi vladajuće središte bilo u Kremlju u Moskvi.

Taj je inteligentni i naobraženi profesor poviesti vjerovao u poslanje majčice Rusije, zato je i prihvatio Staljina, komunizam i svaku mjeru, svaki režim, svaki način vladavine, kako bi Rusija mogla tu zadaću izvršiti i sviet preporoditi. Govorio je o teorijama engleskog geopolitičara Mackindera (Sir Halford John (1861-1947) britanski geopolitičar, mo.) i o "Heartlandu", t.j. srdcu zemlje. mackinder je najbolje od svih zapovjednika uočio problem Rusije i opasnosti, koje priete zapadu. Vjeruje da će Rusija za kratko vrieme zavladati svietom i svima nametnuti svoj način vladavine, t.j. komunizam, a glavni pomoćnici će biti: svi ljudi crne i žute rase, svi proleteri svieta, svi nezadovoljnici s politikom zapada i svi kolonijalni narodi računajući i biele narode, koji se nalaze pod dominacijom "kapitalista".

Mackinder tvrdi, da će svijetom zavladati onaj, tko uspije prigrabiti vlast nad zemljama Iztočne Evrope i zemalja Srednje Azije. Te ravnice, stepe i visoravni predstavljaju kontinent, kojega zove "Heartland", t.j. srdce zemlje. Taj prostor ograničen je na sjeveru Evrazije (Evrope i Azije) ledenim morem, a na jugu, zapadu i iztoku onim zemljama, koje se oslonjaju na obale Europe i Azije. Taj prostor, t.j. "Heartland" nema rieka, koje utječu u oceane, te radi toga obalne vlasti, t.j. pomorske zemlje, nemaju mogućnosti, da ugroze sigurnost "Heartlanda", koji dominira svojim prostorom unutarnjim putevima, koji ga vežu, a zaštićen je prema vani. nešto slično kao i sustav njemačkih željeznica, koje su omogićile prebacivanje jedinica s ruskog na francusko ratište. taj prostor ima veliku geografsku prednost, a znamo, prema genijalnom von Klausevitzu, da geografija zapovieda u strategiji.

Mackinder kaže, da je prva etapa ujediniti zemlje i ravnice iztočne Evrope, druga prostor Srednje Azije, t.j. "Heartland", a treća da je osvajanje "SVJETSKOG OTOKA", t.j. triju kontinenata: Evrope, Azije i Afrike. To je zapravo kontinent sastavljen od tri kontinenta, ali predstavlja jezgru staroga svieta, jer novi sviet, t.j. Amerika i Australija samo su periferija odnosno privjesak "Svjetskog Otoka", dok su putevi kontrolirani s "Heartlanda" i "Svjetskog Otoka". U posjedu "Svjetskog Otoka", Rusija će se pripremiti na osvajanje "privjeska", t.j. Amerike i Australije, te se tako pretvoriti u puna i apsolutna gospodara, a zemlju pretvoriti u super državu, u kosmokraciju, čime bi svjetska komunistička revolucija, a ujedno i misija "majčice Rusije" dosegla svoj vrhunac.

(General je ove podatke izvadio iz "Politica Internacional", zavod za političke studije, Madrid, Španjolska. zato je njegov uvod malo predug, jer iz ovog uvoda dolazi ona povijestna i strateška važnost položaja Hrvatske kroz povijest i zašto je Hrvatska uvijek bila na udaru svim osvojačima. Grga Zovko u Parizu je znao reći: Da je Hrvatska kao jedna lijepa djevojka koju se svaki mladić želi osvojiti. Mo.)


Nastavlja se.



GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (2)
ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE


(Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)
[/i]
Pogledajmo čudesni put osvojača Džingiskhana, koji je pošao iz ravnice Mongolije, iz Karakoruma, i dostigao odprilike isto područje, kao i danas Rusija, t.j. iztočnu Evropu, srednju i sjevernu Aziju, i Kinu. Tajnoviti poriv tjerao je narode prema zapadu. Džingiskhan je bio genijalni vojskovođa a kasta mongolskih ratnika bila je vladajuća klika. Danas je drugi azijat, "tvaršić Malenkov" (s Urala) na istoj liniji, ali s jednom filozofijom, s ambicioznim planom, s agentima u čitavom svietu. Džingiskhan je propoviedao svoj nauk o vlasti Mongola, dok Malenkov govori nezadovoljnim i gladnim proleterima o slobodi i kruku, kolonijalnim narodima obećava državnu samostalnost, a žutima i crnima obećava ravnopravnost. Zato je i mnogo opasniji, nego je to bio koji drugi osvajač.

Prema Mackinderu uspijeh će zavisiti o igri dvaju tabora naroda:

1. geografski, stratežki i ekonomsaki činbenici,

2. organizacija naroda, ustrojbeni sustav, ljudski potencijal, vrline i ratna oprema.

Snage visoravni "Heartlanda" imaju prednost u geografskom, stratežkom i ekonomskom pogledu. Onoga časa, kada dostignu Zapad u pitanju organizacije, opreme i ljudskog potencijala, pobjeda je njihova.

Kako stojimo u tom pogledu?

General gavin, jedan od mozgova Pentagona i posebno zračnih snaga USA., i sam ruskog podrietla, izjavio je u Londonu pred kratko vrijeme, da je ruski vojnički aparat premoćniji onome zapada u svakom pogledu, da mu je ljudski potencijal brojniji jer s Kinom i Izt. Evropom imaju u vlasti tisuću milijuna ljudi, od kojih mogu mobilizirati u slučaju potrebe dvadeset posto, t.j. 200 milijuna vojnika i radnika za frontu. dandanas mogu pokrenuti 400 divizija svojih, k tome još 68 iz Iztočne Evrope. Rusija ima 20.000 aviona za prvu borbenu liniju, a prema samom državnom tajniku obrane. Amerika ima 5.500. Sami vrhovni zapovjednici u ratu u Koreji izjavili su u američkom Senatu, da su ruski "Mig-15" bolji od najboljih američkih zrakoplova. Ruski krstaši "Sverdlov" i "Nahkimov" zaprepastili su engleske i američke stručnjake. Podmornica imaju 500, dakle više nego Hitler u času početka rata. Najnovije izvješće o atomskim napravama govore o centralama u Srednjoj Aziji, (u blizini Karakoruma!) naravno na atomski pogon, koje su jače nego ijedna američka atomska centrala. Sve su ovo podatci iz američkih vrela.

(Jutros sam poslao prvi dio ovih opisa jednom dobrom prijatelju na pregled i študiranje. Odgovorio mi je i rekao je svoje mišljenje da to više nije aktualno za današnje prilike. Koliko god on misli da je on u pravu, toliko i ja mislim da je general Drinjanin, odnosno Maks Luburić bio u pravu kada je prije šest destljeća pisao o Geopolitičkom Položaju Hrvatske, kao jedan hrvatski general koji je pratio svijetsko vojničko gibanje tog vremena, uspoređivao hrvatske potrebe mogućeg s nemogućim, davao ideje koje bi mogle pomoći Hrvatima u danom momentu svjetskih gibanja, jednom riječu povezivao sudbinu Hrvatske sa sudbinama drugih naroda u svijetu. Samo jedan izvježbani vojnik, stručnjak svijeg zvanja ili svoje struke može tako misliti i stvari prosuđivati s vojničkog gledišta. Zato bi mi Hrvati trebali biti ponosni, da mi Hrvati, kao jedan narod među narodima ove planete, imamo vojničkog stručnjaka koji se može mjeriti s vojničkim stručnjacima Amerike, Francuske, Rusije, Njemačke, Engleske i drugih naroda. To je naš hrvatski VOJNIČKI GENIJ Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN. Mo. Otporaš.)

Nama Hrvatima neće biti težko raztumačiti, da Rusija misli na svjetsku revoluciju. Za čuditi se je, da je zapadni sviet tako omlohavio, pa jednostavno zarvata oči pred činjenicom, da je komunistčka revolucija išla, evo skoro 40 godina po točno odredjenom planu i od dana, kada je Lenjin u njemačkom plombiranom vagonu došao u Petrovgrad, pa do danas, imperij revolucije vlada nad tisuću mijijuna ljudi i nad neograničenim prostorom. Čemu, dakle, sumnjati u namjere jedne revolucije, koja je bila zamišljena, napisana i do sada željeznom logikom provodjenja i od zapada pomagana do mjere, da ugrožava i njegov obstanak.

Napoleon je rekao 27.III.1817. na otoku Sv. jelene, da je počela ruska revolucija za gospodstvo nad svietom. dakle prije više od stoljeća imao je Napoleon jasnu viziju o budućnosti Rusije i svieta. 9. svibnja 1945. Staljin je govorio o stoljetnoj borbi slavenskih naroda, koji su eto, dosegli pobjedu, čime je dao slavenski karakter komunističkoj pobjedi, kako bi ju zapadni sviet lakiše progutao.

Pogledajmo u poviest Hrvatske i uočit ćemo jasna četiri puta, četiri stratežka puta, četiri puta, koje je geopolitički smještaj Hrvatske pretvorio u invazione puteve neprijatelja i prijatelja. "GERMANSKI PUT" je logični privjesak germanskog ekspanzionog puta na Iztok. Kako je lahko brbljati o tome, zašto Poglavnik nije napao Niemce 1943. kada se vidjelo, da Njemačka gubi rat. Zaboravljaju, da ležimo na glavnom stratežkom putu i da bi se za tri dana srušile na Hrvatsku sve pričuvene snage III Reicha, i da bi gore prošli nego u doba Zrinjskih, kada smo pokušali s Turcima riešiti nerješiv problem, stvoren našim geografskim i stratežkim položajem.

Nastavlja se.

Quick reply to this message

GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (3)
ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

"RIMSKI PUT" prema Iztoku ide preko Zadra i Dalmacije. Još uviek ima u našoj zemlji rimskih puteva, po kojima su nedavno išle carske i fašističke talijanske vojske, žarile i palile našu zemlju, isto kao u doba cara Trajana. legije su stvarale put prema iztoku i kuda Legije prolaze, trava ne raste. Dalmatinski su partizani djelo "rimskog puta". Jednako E. Kvaternik (Rakovački, mo) kao i Poglavnik tražili su oslona na tom putu, - jer je bio jedini. Kvaternik je tražio u Talijanima saveznima (i nisu ga naši hrvatski neprijatelji prozvali fašistom, kao što su prozvali Poglavnika, mo.) i morao je računati s planovima Talijana protiv gospodarstva Austrije kao što je Poglavnik tražio saveznika u borbi protiv srbstva i komunizma, i računao s neprijateljstvom Italije prema Jugoslaviji.

"TURSKI PUT" potisnuo nas je na zapad iz bogumila stvorio "antemurale" ("antemurale christianitatis" je titula koju su Hrvati dobili u 16 stoljeću u borbi protiv protiv turske najezde, mo. Otporaš.) tog islama, koji nije silom nametnut, nego prihvaćen po Hrvatima, da se obrane od "rimskog puta", koji je dovodio talijansku vlast, jezik, običaje, - i narodnost. (Ovo što je ovdje rekao general Drinjanin o "TURSKI PUT" je povijestno istinito da su bosansko/hercegovački Hrvati prelazili na islam "ne nametnuto" kako bi se uz "TURSKI PUT" što uspješnije opirali najezdi "RIMSKI PUT". To mi Hrvati znamo a i povijest to zna da su današnji takozvani i samozvani "Bošnjaci" podrijetlom Hrvati, pa je se te strane i razumljiva tvrdnja Oca Domovine Dra. Ante Starčevića kada je napisao: da je najčistija hrvatska kriv u bosansko/hercegovačkim Hrvatima. Mo. Otporaš.)

"MONGOLSKI PUT", da ga tako nazovemo, stvorio je ne samo legendu, nego i stvarnu poviest o razbijanju mongolskih vojska u velebitskim klancima, isto kao i padanju Svačića na Gvozd planini. Tražili smo oslona u obalnom području, na otocima, u klancima, i ništa logičnije, da bi smo prihvatili svaku pomoć, koja bi nam tada bila ponudjena. Naše kraljevske ženidbe i peripetije (zgode i nezgode, mo.) bile su samo traženje manjeg zla. Hrvatska je bila postavljena na taj križ puteva, razapeta, izložena i svoje sudbine nije mogla mimoići jer je odredjena geografskim i geopolitičkim položajem. Mađari su naše katolike iz Bosne tamanili, isto kao i katolička Italija one u Dalmaciji, a Sultani su gonili hrvatske koljenoviće muslimanske vjere, i ne bi bilo čudo, da su tražili i našli u Dalmaciji ili kod Talijana podporu, kao što ju je našao Zmaj od Bosne u Austriji i kod katolika, jednako kao i Obrenovići u madjarskoj.

Pogledajmo kartu Mackindera. Linija toga carstva prolazi preko Drine. Od Teodozija do Tita, Drina je uviek razstavljala i nikada sastavljala. Tito je morao napraviti dvije republike, ali je ipak granica Hrvatske Bosne na DRINI. (Moglo bi se velikom tvrdnjom reći da je Maks Luburić iz tih povijestnih pobuda sebi dao ime "general DRINJANIN" i stvorio tiskaru DRINAPRESS za odgoj hrvatskih vojnika, častnika i dočastnika, mo. Otporaš.) Turska je carevina stvorila posebni vilajet, Austrija je razdielila Hrvatsku na tri diela, ali je granica bila (i ostat će, mo) na Drini. Tito nije mogao drugačije napraviti. Kako je, upravo tragikomično, kada na pr. Raić da pobrka taj vječni odnos i predlaže granicu izvan Drine. Beograd ostaje na drugoj strani, a kada bi karta bila podpunija, onda bi Zemun bio na Hrvatskoj strani, a Drina bi činila granicu.


GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (4)
ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

Rekao je dobro ruski bojnik. Kada bi smo mi htjeli, mi ne možemo izvan zakona geografije i geopolitike. Mi ne primadamo onom "Suhozemnom" carstvu. Naš nas Jadran veže sa svietom. Naš duh je oblikovan pod uticajem položaja naše zemlje. Odnos između geografije i poviesti je izvan razpravljanja. kada pogledamo kartu jasno nam je, zašto su išli svojim odnosnim putevima Vikinzi, Mongoli, Goti, Huni i drugi osvajači. Znamo, da more sjedinjuje, a brda diele, kako to kaže general Kindelan. Znamo da se u brdima i visoravnima odgajaju ljudi čvrsti i krupni. Pogledajmo čovjeka Atlasa, Kavkaza, Dinare i uzporedimo ih s ljudima ravnice, ugodnih, toplih i plodnih polja. Montesquieu tvrdi, da je pitanje ljudske osnovne vrline: hrabrost, pitanje klime. Tako je protumačiti i pobjede Mongola, kao i osvajanja naroda po Španjolcima iz Castille, t.j. središnjeg područja španjolske visovravni. Obalna područja nisu dala skoro ni jednog značajnijeg osvajača. Toynbee tvrdi, da su se 21 civilizacije oblikovale i propadale u borbi čovjeka protiv čovjeka i s prirodom. Zato je i hrvatski čovjek različito sadkan, (skovan, izgrađen, odgojen, oblikovan, to je general Luburić htio reći, mo. Otporaš.) jer se nalazi na granici svjetova, i zato je svaka od glavnih dielova: podunavski, balkanski i obalni vršio u razna doba glavnu ulogu, već prema potrebama, ali je ravnoteža uviek bila uzpostavljena i hrvatstvo se konačno 1941. 10 Travnja afirmiralo kao solidna jedinica, već izgrađena sa svojom zadaćom, koja ne može biti druga, nego ona od uviek, od početka, i za uviek, jer je položaj hrvatske zemlje izgradio čovjeka i dao zemlčji jednu svrhu, koja je istovjetna s poslanjem Zapada, a nikada u sklopu onoga svieta, protiv kojeg se borimo čitavu poviest.

"Ustaštvo je samo reakcija na naš pohod" - rekao je ruski bojnik. Ustaštvo je vršilo funciju protirevolucije, radi čega nas je prokleo Karlo Markx i osudio radi reakcije. Mi smo već očima Jelačića vidjeli opasnost u bečkoj revoluciji i Košutovim planovima. Senjski uskoci, neretvanski gusari, odpor naših bogomila, Jelačićeva vojska, rakovačka buna, Ustaše i Domobrani, sve je to samo reakcija, jer nismo prihvatili invazije ni na jedno od četiri stratežkih putova, koji presjecaju Hrvatsku. Ti su putevi doveli i Križare, da mjesto Svetog groba osvajaju Zadar, doveli su i do "Pacta Conventa" (1102, mo.), doveli su do bitke na Krbavskom polju i do dalmatinskih partizana sa crnogorskim serdarima i ta fatalnost je dovela Ruse i Tita, ali će dovesti i Ameriku i one, koji još žele preživjeti svjetsku komunističku revoluciju, koja je u toku.

Mislim, da je Bende (Julien Benda (1867-1956), francuski esejist, pisac, žestoki branitelj, čuvar francuske intelektualne tradicije itd., mo) negdje napisao, da tek onda postaje militarista kada čita knjige o pacifizmu. Možda da neki Hrvat postane komunista u očaju, jer misli, da se više vietu ni Hrvatskoj ne može pomoći. Mi ne mislimo tako.

Prvi engleski vojnički auktoritet, general-major Fuller, pisac poznatih djela i stvaratelj teorija o motoriziranom ratu, napisao je u jednoj prigodnoj knjižnici (Russia is not invincible, London 1951.), da se Rusiju može pobjediti, dapače, naveo je i konkretno najosnovnije, što je potrebno poduzeti. U prvom redu traži, da se pomognu podzemni pokreti odpora u azijskim i evropskim zemljama. (On, general-major Fuller, mo) Ne staje na pola puta i posebno iztiče Hrvatsku i njezin HRVATSKI NARODNI ODPOR. Hrvatski su Križari i Mladi Muslimani najbolji dokaz, da Hrvatska nije prihvatila privremenu okupacije po snagama koje su stvorene, i vodjene s "HEARTLANDA" iz Tiflisa. Dok tako jedan englezki general, što ima svoga čara, dolte mnogi hrvatski intelektualci troše svoje umne snage i dragocjeno vrieme na omaložavanje i obtuživanje tih snaga, na denunciranje boraca i Vodje, Poglavnika i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga i Hrvatskog Narodnog odpora. Da te snage nisu mogle doći do izražaja, nema sumnje, ali zašto? Nije bilo vrieme i mi sami smo kočili taj odpor, da nam veliko-srbstvo u službi komunizma ne iztriebi narod, kako su bili počeli. Ali snage su odpora tu, jezgra, um, vodstvo, ideja, sve imamo i samo se čeka na dvoje:

Nastavlja se.

Quick reply to this message

GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (5) i kraj ovih opisa.
ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

(Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

a.) kada će te snage, Zapada, kako ih zovu perifrečine, obalne, morske, prieći u napadaj u samo obrani svoga biološkog i državnog obstanka, koje je ugroženo, i

b.) kada će te snage, silom zakona, morati doći na naš prostor, da tuku snage komunističke revolucije. Tito i Jugovina, pokušaj Đilasa i onaj našeg nesretnog Hebranga, (Razlika u mišljenjima Ustaša i hrvatskih partizana ili antifašista, kako oni sami sebe danas zovu, je ta: da će svaki Ustaša reći za hrvatskog partizana ili antifašistu da je on NAŠ, hrvatski ali nesretni, kao što je general Luburić rekao za A.Hebranga, dok oni, hrvatski partizani i hrvatski antifašisti to nikada nebi rekli za hrvatske Ustaše da su oni NAŠI, tj. hrvatski Ustaše i da su se borili za Hrvatsku Državu, jer, njima, hrvatskim partizanima i hrvatskim antifašistima preko njihovih usana riječ Hrvatska bilo u imenici ili pridjevu nije mogla se izustiti, jer im to nije bilo u pameti. Mo. Otporaš.) sve su to epizode, kratke, gadne, bez vriednosti, bez koriena u našem narodu. kada te snage proturevolucije, dođu na naš prostor, morat će tražiti našu suradnju. To je činjenica i ona će biti odsutna za našu budućnost.

Ostalo će zavisiti o nama. "The Decisive Wars of History" (Odlučni ratovi poviesti) dokazuju da su ipak svi odlučni ratovi dobiveni "pomorskim" narodima, koji su gubili bitke, ali dobivali ratove. Propali su barbari, ili ih je nova okolica asimilirala. Kulturni Mađari su izravni potomci Huna i danas su pprezidje kršćanstva. Jedna od glavnih komponenata naše budućnosti jest naša vjera i ona nas je uviek spasila. Istina, ne smijemo vjeru uzimati kao stratežki činbenik, kao činjenicu, ali moramo vjerovati u ono što radimo. Sveti Ljudevit je pisao u svoje vrieme majci: "Ostaje nam smao utjeha, da kada dođu Tatari, ili ćemo ih natjerati u Tartariju, ili ćemo se vidjeti u blaženstvu radi martirija, određenog onima, koji će ga trpjeti".

Mi ipak možemo više vjerovati u sviet, jer Amerika pokazuje jasne znakove pripreme za rat. Taj rat mora doći, pa kakogod ga se bojali. Bojazan od rata još nikada nije spriečila prolivanje krvi, dapače, samo je dao podstreka napadačima.

Naše je mjesto u svietu određeno. Mi ga ne mošemo ostaviti, jer to sprječavaju zakoni tla i duha, koji su nas izgrađivali kroz vjekove. Mi smo na strani Amerike, protiv svakog komunizma i protiv svake Jugoslavije. Mi smo, uobće, protiv svake Jugoslavije, protiv svakog komunizma, a za svakoa drugoga, s kim nas sudbina sjedini u tom ratu. U tom novom borbenom lancu naći ćemo prijetlje Niemce, madžare, Rumunje i t.d., a željeli bi smo vidjeti i Srbe.

General DRINJANIN.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri kol 26, 2015 14:12 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
MIR U RATU I RAT U MIRU

O B R A N A “GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" Zadnje Vijesti Jubilarnog Broja 100, piše Ive Graničar.

MIR U RATU I RAT U MITU U

U pradavnini kao i danas tražio je ljudski rod put u cilju riješavanja mnogih pitanja, koja su se ticala njega, te ih je nastojao rijšiti. Čovijek se je nastojao uzdignuti iznad svoje okoline, svojih dnevnih stvari i potreba, te je tražio i nastojao naći smisao i svrhu života, tražio je polaznu točku odakle je sve to – tražio je Boga. Primitivni čovjek, koji je živio u špilji, imao je pojam o Bogu, te ga postivao i prikazivao na svoj način, obožavajući vatru, sunce, te ostale prirodne sile. Od svih tih pojava nije bio izuzet niti Hrvatski narod, koji je u svojem životu u pradavnini, stoljećima prije Krista bio pobožan, vjerovao u Boga na svoj način, što svjedoče ostaci brojnih hramova onoga doba. Hrvatski narod danas slavi Božić na posebno svečan način. To je dan izmirenja, i taj lijepi običaj živi u hrvatskome narodu koliko je poznato više od deset stoljeća. Taj lijepi običaj sili nas sve Hrvate, kako u Domovini, tako i u emigraciji, da se svi mi zamislimo prigodom ovoga Božića, te da pokušamo uvesti Božićni mir u dušama svojim, zatim u emigraciji i u Domovini. Potreba iziskuje od nas i sili nas na taj korak. Ako pogledamo današnju situaciju u svijetu, mi vidimo, da se svijet približuje anarhiji i općem rasulu. Ako se podje tim putem dalje, opća katastrofa je neminovna. Komunističke fraze odviše su otrcane, da bi mogle išta pozetivno učiniti u pogledu općeg mira, a mi vidimo, da im nije niti stalo do toga, već jedino do prevlasti u svijetu. Kršćanstvo se jedino suprostavlja dekadenci našega vremena i nastoji da putem vjere spasi i preporodi suvremeno društvo. Isus Krist kao Sin Božiji, rodjen u Betlehemskoj štalici, postavši čovjekom, bio je historijska ličnost što potvrdjuje povijest, bio je preporoditelj ljudskog roda, koji je utonuo u najteže opačine u vrijeme Kristova života. Krist je donio ljudskom rodu puninu i smisao života, vratio je mir u duše ljudi. Ne postoji Bog radi ljudi, već ljudi postoje radi Boga. Nije Bogu potrebno, da ljudi vjeruju u njega, već je potrebno samim ljudima radi njihiva života. Razlika medju ljudima postoji radi toga, što su neki od njih imali sreću, da Boga upoznaju, dok drugi nisu imali te sreće, i još uvijek lutaju i tumaraju tražeći Boga i Njegov mir. Hrvatski narod je religiozan, kao što je to bio i u davnini, te je našao mir u duši svojoj i to ispoljava prigodom velike svetkovine Božića. Neka i ovaj nadolazeći Božić bude prilika, da Hrvati u Domovini i u emigraciji postignu mir u dušama svojim! Drugi dio hrvatskog naroda, koji je islamske vjeroispovijesti, slavi Boga na svoj način prema nauci svoje vjere. Premda je taj dio Hrvata različite vjeroispovijesti od Hrvata katolika, medju njima vlada sklad, te se nikada ne dogadja da Hrvati, vjernici jedne vjere ometaju vršenje vjerskih dužnosti vjernicima druge vjere, premda su pomiješani i žive zajedno, a često slave svi zajedno vjerske blagdane jedne i druge vjere. Tako je u krilu Hrvatskog naroda postignuta ekumenska snošljivost davno prije ekumenskog Koncila koji je zauzeo stanovište, kakvo već davno postoji u praksi u hrvatskoj Bosni. Hrvatskom narodu je potreban Božićni mir usred rata! Kada bude taj i takav mir postignut medju Hrvatima, tada se može pomišljati na uspjeh u borbi za slobodu Hrvatskog naroda. Hrvatski narod se nalazi u borbi, u predvečerje teških i sudbonosnih dogadjaja, koji će mu bezuvjetno donijeti posljedica. Te posljedice mogu biti dobre, a mogu biti i zle. To ovisi o volji i spremnosti hrvatskog naroda na rad i žrtve, koje će mu biti nametnute. Dogadjaji unutar hrvatskog naroda pokazuju preporod kod hrvatske mladeži u cilju hrvatske državne nezavisnosti, a ta se pojava najviše odrazuje kod mladih hrvatskih intelektualaca. Taj pokret mlade hrvatske generacije stavlja Jugoslaviju u pitanje. Razvitak dogadjaja izvan tako zvane Jugoslavije a na njezinim granicama, razvijaju se takodjer u smijeru, koji stavlja Jugoslaviju kao takvu u pitanje. Hrvatski narod u Domovini budno prati sve dogadjaje, te nastoji svaki pokret iskoristiti u svoju korist. Sve to upućuje Hrvate u emigraciji, da zbiju svoje redove bez obzira na razliku u mišljenju, jer im je isti cilj: Sloboda hrvatskog naroda i uspostava samostalne Hrvatske Države. To je cilj kojemu ide Hrvatski narod u Domovini i emigraciji. U toj akciji će sudjelovati čitavi Hrvatski narod u Domovini i u iseljenoj Hrvatskoj. Netko više, netko manje. O tome koliko će tko biti spreman u danom času, ovisiti će tok borbe za slobodu, kao i njezin uspjeh. Neka si nitko ne pravi iluziju, da će sloboda biti donešena na tanjuru. To je izvan svake sumnje. Za slobodu i samostalnost svoje Države morati će Hrvatski narod doprinijeti velike žrtve. No sve te žrtve i sva zla, koja će Hrvatski narod morati pretrpjeti biti će male, ako ih se usporedi sa robstvom, u kojem se sada nalazi Hrvatski narod, jer to robstvo priječi Hrvatski narod njegovom napredku, te ga gospodarski i biološki uništava. Zato se Hrvatski narod treba spremiti ubrzanim tempom za borbu, čiji ishod treba osigurati hrvatskom narodu slobodu i bolju budućnost kao slobodne Hrvatske Države. U toj borbi ne treba imati mržnje prema nikome. Svaki Hrvat treba samo izvršiti svoju dužnost prema svojemu narodu i prema svojoj Domovini. Tu treba slijediti svijetle primijere hrvatskih boraca, koji su pali u borbi za Hrvatsku državu u drevnoj prošlosti kao i za vrijeme zadnjega rata. Treba slijediti primjere i onih boraca, koji nisu Hrvati, ali su pali za slobodu svojeg naroda protiv isto takvog neprijatelja, kojega ima i Hrvatski narod. (Ovdje treba naglasiti da je general Luburić mislio na one narode pod komunističkom kontrolom, kao Madjari, Rumunji, Bugari, Slovaci i Česi, pa i drugi, opaska Otporaš) Potrebo je sjetiti se tom prilikom hrabri boraca Alcatraza, koji je bio svjetionik u borbi španjolskog naroda protiv najazde internacionalnog komunizma, u kojemu su bili zastupani današnji gospodari Jugoslavije, tlačitelji Hrvatskog Naroda. Treba se sjetiti tom zgodom i riječi hrabrog borca Antonia Rivera, koji je bio teško ranjen u Alcatrazu, a koji je rekao svojim suborcima : “Pucaj, ali ne mrzi!” Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje, već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskom narodu i budućim hrvatskim pokoljenjima, kojima će sloboda biti životno pitanje. S tim mislima, draga hrvatska braćo, želimo vam svima i to Hrvatskom narodu u Domovini i emigraciji Sretan Božic i Novu Godinu, a Hrvatima islamske vjeroispovijesti sretan Kurban Bajram sa napomenom da je potreban Hrvatskom narodu Božićni mir usred rata. ČESTIT BOŽIĆ ! BAJRAM MUBAREK OLSUN ! SRETNA NOVA GODINA 1969! NAPOMENA: (Tako je mislio, razmišljao, sanjao i djelovao za slobodu Hrvatskog naroda hrvatski revolucionarac, Ustaša i vojnik Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJAIN. Otporaš)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned ruj 06, 2015 13:57 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: pon ruj 21, 2015 04:19 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
PISMO PAVE GAGRE 28. svibnja 1954. generalu Drinjaninu.

Ti u našim očima sastojiš se iz dvije ličnosti. Jedna kao čovjek a druga kao gen. Drinjanin, hrv. revolucionarac. Kao čovjeku mi Tebi i Tvojoj izabranici od srca čestitamo i želimo sve najbolje. Razumijemo Te i Tvoju želju, da si stvoriš dom i vlastitu egzistenciju jer ovako se inače nebi moglo mnogo dulje. Osobita će nam čast biti, da postanemo dvostruki kumovi.

No pitanje Tebe, kao Drinjanina strašno smo zabrinuti na daljnji rad kojeg smo skupa započeli i kojem smo barem do danas dali neko obilježje i karakter. Oko imena Drinjanin počelo se je izgradjivati pojam otpora, (Pavo Gagro iz Australije pišem pismo generalu Drinjaninu 28 svibnja 1954. i on tu već tada piše riječ OTPOR, umjesto ODPOR. Jer, nezaboravimo, fonetički se u ovoj rečenici "D" izgovara kao "T". Mo. Otporaš.) vodstva jedne revolucionarne snage. Što de se sa svim tim dogoditi? Tko će uzeti Tvoje mjesto? Imali ga u opće, koji to mjesto će znati popuniti poput Tebe? Ja razumijem, da je hrvatski narod najzadnji, koji će svom zaslužnom borcu dati priznanje i počast ali mi to niti tražimo niti očekujemo. Ti si s Tvojim dosadašnjim životom i žrtvom za svoj narod zaista zaslužio, da se povučeš u mir i blagoslovljeni obiteljski život jer si cijelo vrijeme do sada sve slasti života odbacivao samo, da slobodnije možeš služiti svojoj domovini. Kao čovjek na Tvoju zadnju odluku imaš sto posto pravo, ali kao Drinjanin ---?

Misliš li Ti, da ćeš moći na sve dogodjaje u svijetu a tičući se domovine gledati ravnodušnim okom jednog penzionera/? Je si li Ti siguran, da naša borba neće postati jednog dana kamen smutnje u Tvom braku? Pukne li puška u Tebi će uzavrijeti krv M.L. i nitko živ te neće zaustaviti sve do Drine. Poslušaj Ti svog kuma, koji ima iskustva sa tri žive žene pa predoči svojoj miljenici sve što bi se moglo dogoditi. Nek udje u krug naše obitelji otvorenih očiju i nek Ti bude potpora u Tvom velikom zadatku, kojeg se tako lahko ne odričeš. Za uzvrat, mi će mo je voljeti i cijeniti i biti joj zahvalni, da će svojom ljubavlju za Tebe i ona pružiti svoj dio u našoj gigantskoj borbi za oslobodjenje hrvatskog naroda. U ovakom sporazumu vesela srca kliknut će mo; živili nam mladenci.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: uto ruj 22, 2015 20:07 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
TISAK JE NAŠ TOP, kaže Maks Luburić u svojim Okružnicama,



- Vlastito povlačenje iz križarske borbe u borbu putem tiska Maks Luburić je pravdao time, što je oba oblika borbe držao jednako vrijednima i jednako potrebnima.



- Kao što naš Križar na Vranu ili Mladi musliman na Romaniji vrši svoju dužnost s puškom u ruci, tako ju i mi vršimo ovdje izmedju ostalog uredjujudi jedini vojnički list, kojega posjeduje jedna nacija okupirana po komunizmu.



- Za osloboditeljku borbu, pisati će osam godina kasnije, potrebna je naoružana ruka, ali i duh koji osmišljava i nadahnjuje cilj borne.



- Šta može Vojska bez duha? Bajunete su nošene ne samo rukom, nego i duhom. Šta je Vojska bez generala? Šta su generali ostavljeni od svojih vojnika? Šta su Vojska, Borci i Generali bez plana rada? Šta su svi, ako nije dobro postavljen cilj?



- Iz uzajamne upudenosti oružane borbe i borbe putem tiska došla je i prispodoba Drine s topom. Jedan stari borac ovako definira rad 'DRINE': 'Drina' je naš top, a njene stranice su šarpnele.



- Top - tiskara je naš hrvatski TOP - dobro smješten u zemlji generala Franka, koji je pobjedio medjunarodni komunizam topom i istinom. Prvi pogodci ukazuju na uspjeh. A svi ste Vi 'osmatračnica', pa gdje vidite, da nismo pogodili, a Vi ispravite naše kalkulacije. Mi smo voljni prihvatiti razloge.



- Oni koji vele "da treba 'voditi revoluciju' a ne 'piskarati'" Maks Luburić naziva "ignorantima", jer se "revolucija vodi mozgom, a i piskaranjem", a Editorial Drina je "izvršio svoju dužnost" i "postavio temelje revoluciji" upravo time što je "dao ideje" kojima je "pokrenuo ljude".



- Drinu postavljenu kao "top" hrvatskoga psihološkoga rata protiv Jugoslavije Maks Luburić je izbjegavao "upotrebljavati za riješavanja političkih i inih problema", što nije značilo odricanje od "prava komentirati političke dogadjaje", nego izbjegavanje svrstavanja Drine iza samo jedne hrvatske političke strange.



- Nama je već dosadilo u pismima i 'Drinama' uvjeravati hrvatske vojnike razsijane po svijetu, da nismo dio ni u sastavu ni jedne postojede političke stranke ili grupe u emigraciji, uvjerljivo piše Maks Luburić.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned stu 01, 2015 12:19 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
GOVOR PROČELNIKA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA POVODOM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

"OTPOR" godina X. kolovoz 1984., glasilo HNO.

(Kako smo najavili u prošlom broju "Otpora", a u znak petnaeste obljetnice smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića, ovaj broj posvećujemo njegovoj dalekovidnoj ideji, riječi i djelu. Odvelo bi nas predaleko kada bi smo išli u potanju raščlambu Maksova života i rada, zato smo se radije poslužili kraćim opisom života i rada, zatim govorom g. Mile Boban, kojeg je održao u Chicagu 29 travnja, na SPOMEN SLOVU ZA GENERALA LUBURIĆA i fotokopijom pisma HRVATSKIM ELITAMA koje je general Drinjanin, ljeta 1968., uputio svim istaknutim Hrvatima. Jedno i drugo upotpunjuju i daje cjelinu, koja sama za sebe govori. Uredništvo "Otpora".)


Dobra večer plemeniti zbore, poštovane Dame i draga gospodo.

Imam veliku čast biti sa vama ovdje večeras. Nastojat ću biti kratak, drugim riječima da Vam ne budem dosadan ali ću ipak reći svrhu našeg večerašnjeg skupa.

Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita Posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, preko Zrinjskih, Frankopana i Bakača, Hrvoja Vučkića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Huesin Bega Gradaščevića, bana Jelačića, pa do novih - Kvaternika, Brojovića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana i tisuće drugih, stoji ime našega hrvatskog Viteza - generala Vjekoslava Luburića - Maksa.

General Luburić se rodio 6 ožujka 1913. u Ljubuškom, gdje je svršio pučku školu. Gimnaziju je učio u Mostaru kao pitomac Napredkova Konvikta. Kao đak se odlikovao velikom bistrinom i energijom. Za vrijeme pohađanja gimnazije, vidio je na sve strane velikosrpsku bahatost i progonstvo svega što je hrvatsko. To je na mladoga Vjekoslava učinilo takav dojam, da je jedva čekao kad će uzrasti, kako bi se mogao sav posvetiti revolucionarnom radu i rušenju Jugoslavije - tamnice hrvatskog naroda. Bježanje pred policijskim režimom dovelo je mladog Luburića u Madžarsku, na Janka Pustu, (Ne znam koliko bi se danas među Hrvatima znalo i govorilo o "Janka Pusti", da nije tada tu bio Vjekoslav Maks Luburić, mo. Otporaš.) gdje se pridružio Ustaškom Pokretu, pod vodstvom sada pokojnog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Tu je dobio svoju vojnu izobrazbu. Pokazivao je u svemu neobičnu oštroumnost, što ga je dovelo u prve redove i vrhove Ustaškog Pokreta.

Proglašenjem Nezavisne Hrvatske Države, godine 1941., Luburić se stavlja u službu Domovine, zajedno s ostalim ustašama. Ulazi u borbu protiv neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za njegovu hrabrost i neustrašivo vođenje hrvatskih vojnih jedinica bio je unapređen u čin ustaškog Pukovnika i Domobranskog Generala, a zaslužio je najveća naša odličja, Krunu Kralja Zvonimira Prvog Reda i Orden Viteza. Bio je zapovjednikom Ustaške Obrane i Prve Udarne Divizije. Istakao se je sa svojim jedinicama u više ratnih okršaja. Osobito na Ljevču Polju i kod oslobođenja Banja Luke. Bio je zapovjednikom Južnog Fronta na Ivan Planini, (Ivan Sedlu, mo) gdje je i utemeljen Hrvatski Narodni Odpor, godine 1944.

Odlukom hrvatskog političkog vodstva o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji, general Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju. Kada je uvidio od strane političkog vodstva počinjenu političku i vojnu pogriješku povlačenja tako silne, dobro naoružane, ratnički iskusne vojske, uspijeva se s manjom grupom probiti u hrvatske šume, gdje nastavlja borbu protiv partizanskog okupatora i biva ranjen više puta.

Gogine 1947. prebacuje se preko Madžarske, Austrije i Francuske u Španjolsku. (Ovdje treba nadodati da je zet Maksa Luburića, Dinko Šakić, pisao na jednom portal - mislim da je to bio portal Ustaški Pokret - u dva nastavka o Kavranovoj Akciji i u tim opisima spominje da je Maks Luburić stigao preko Pirineja u Španjolsku 18 listopada 1948., mo. Otporaš) Tu nastavlja svoj rodoljubni rad za Hrvatsku, okuplja stare borce i mlade snage, koje su spremne na žrtve. Uspostavlja tiskaru u kojoj se tiskaju listovi "Obrana" i "Drina", te razne druge knjige na hrvatskom jeziku, a koje sadrže u sebi redovito najvažnija suvremena hrvatska pitanja. Svojim dalekovidnim i nesebičnim radom na okupljanju hrvatskih snaga, general Luburić, zvani i poznati Maks, postao je pojam hrvatske borbenosti, Otpora i ustrajnosti, u pravednoj borbi potlačenog hrvatskog naroda za ostvarenjem njegovih opravdanih težnja - slobodom i samostalnom Hrvatskom Državom. Neprijatelj Hrvatske je uvidio tko mu najviše mrsi račune, pa je na podmukli način, zločinačkom rukom skratio život neumrlom hrvatskom vojskovođi, generalu Vjekoslavu Vitezu Luburiću na dan 20 travnja 1969. u španjolskome gradu Carcagente.

Sjećajući se generala Luburića, sjećamo se i riječi njegova predšasnika, vojskovođe, junaka i pjesnika Frane Krste Frankopana. Te riječi vrijede za svakog Hrvata, koji je dao život za Domovinu Hrvatsku, a one nam otvoraju veličinu smrti generala Vjekoslava Viteza Luburića, jer glase: - NAVIK ON ŽIVI - KI ZGINE POŠTENO!

DRINJANIN I NJEGOVA IDEJA

Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati. Sastali smo se ovdje, ne da jadikujemo niti da donosimo sud o djelovanju generala Drinjanina, nego da se prisjetimo njegovih ideja, koje je on ostavio za riznicu hrvatske budućnosti.

O generalu Luburiću se je mnogo pisalo i govorilo. Mnogi su samo ponavljali ono što se je na stotine puta reklo i zapisalo. Neki su nastojali uljepšati Drinjanovu prošlost, dok su neki drugi iskrivljivali činjenice, kako bi lakiše prikazali ljubav i žrtvu generala Luburića besmislenom i suvišnom, bez svrhe i cilja.

Ja Vam neću govoriti o njegovu djetinstvu i gdje je rođen, niti ću Vam govoriti o njegovim mukama i stradanjima, niti o njegovu predratnom djelovanju u redovima hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaša". Pa ni o njegovoj borbi za očuvanjem NDH.

Nedavno je štoviše i Đorđe Ličina "zasukao" rukave kako bi "novinar-Udbaš iz Zagreba, junački" u časopisu DANAS opisao rad i djelovanje generala Drinjanina. Rijetki su oni koji su pravilno opisali ideje generala Drinjanina. Zato ću se ukratko osvrnuti na one ideje koje govore o izmirenju i integraciji svih Hrvata, na ideje, koje su mnogi prešućivali, navodno zbog njegove prošlosti. Koliko god je general Luburić neprijatelju bio opasan za vrijeme rata, još više im je on bio opasan poslije rata. Njegova ideja: "Sinovi bivših partizana i sinovi bivših Ustaša se moraju, rame uz rame, boriti zajedno za sretniju budućnost Hrvatske", nije ideja mržnje, niti ideja nastavljanja borbe između sinova jednih i drugih. Ovu ideju generala Drinjanina ni danas mnogi ne mogu shvatiti, jer računaju, da se nisu dostatno osvetili jedni nad drugima. Tu i jest kukavština onih Hrvata, koji se boje izmirenja takozvane hrvatske ljevice i desnice, zapravo onih strana koje su svoj idealizam mržnjom zadojile i svoju zemlju krvlju natopile.

Tu tragediju prvi je uočio general Drinjanin i malo po malo u časopisu "Drina" razrađivao razna gledišta na sudbinu Hrvatske u prošlosti. Revolucionarni "fanatik" Maks Luburić je pobjedio samog sebe, pobjedio je svoje stranačarsko-ustaške ideje - iako je pri tome ostao, do smrti, vjeran i dosljedan ustaško-državotvornim načelima. Na drugoj strani su uviđali svoje zablude i drugi hrvatski fanatici, kao: Andrija Hebrang, Vjekoslav Holjevac, Franjo Tuđman i još neki.

Kasnije su ih počeli slijediti i mlađi: Vlado Gotovac, Marko Veselica, partizanski sinovi Budiša, Čičak, Paradžik, Franjo Mikulić, zatim Zlatko Tomičić, Bruno Bušić i još mnogi. To je bio i ostao plod izmirenja generala Drinjanina sa svim Hrvatima, što mu neprijatelj nikako nije htio oprostiti.

Deviza generala Drinjanina: "...Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili za onaj politički režim ili pak ideologiju...", jest kristalno jasna za svakoga državotvornog Hrvata. General Drinjanin čvrsto drži u svom srcu svoje stranačko-ustaško nadahnuće, a novom hrvatskom naraštaju nudi i preporuča hrvatsku revoluciju sa svakim Hrvatom, koji se je voljan žrtvovati za slobodu Hrvatske, za koju je vrijedno živijeti i umrijeti, a ne samo za "svoj" režim ili za svoju ideologiju. Ovo nije retorika generala Drinjanina, kako je to nedavno u nastavcima, u časopisu "Danas" naveo spomenuti Đorđe Ličina, nego iskrena, demokratska linija iskusnog i isprobanog hrvatskog rodoljuba i borca Maksa Luburića. To je bio njegov poslijeratni stav, kojeg je on unio kao temeljno načelo u redove HNO. I taj stav izmirenja su prihvatili mnogi Hrvati, osim grupaško-stranačarskih lutalica, kojih ima i u domovini i u iseljeništvu.

Neki poznaju generala Vjekoslava Luburića, neki generala Maksa Luburića, neki jedno i drugo, a ja ga poznajem kao generala Drinjanina, kroz njegovo pisanje u časopisu "Drina" i novini "Obrana", kao i kroz neke druge hrvatske publikacije. On je zagovarao hrvatsku i kulturnu i cijelovitu revoluciju. Jest, on je zagovarao i revoluciju, a ne da ona jedne porobi, druge u emigraciju otjera, treće natjera u šumu, četvrte zatvori, pete da postavi na Markov trg, da nad šestima vladaju, već da svakog građanina Hrvatske oslobodi, hrvatsku državu ostvari i hrvatske granice učvrsti, sa susjedima prijateljske odnose uspostavi i da Hrvatima osigura miran i dostojan život, u vlastitoj državi Hrvatskoj. Za taj njegov cilj on je imao nacrt: izgraditi elitu hrvatskih vojnika, koji će biti kadri sprovesti plan u djelo, s njim ili bez njega. On je bio na čistu, da u jednoj nacionalnoj revoluciji nema priziva, kao na sudskim procesima. Za tu svrhu stvorio je tiskaru "Drinapress" i tiskao priručnike za izobrazbu hrvatskih vojnika. Jer, ako zbog pomanjkanja znanja nisi uspio, onda si sa znanjem drugih uništen. On je toga bio svijestan i zato je bio uporan u svojoj ideji opće hrvatskog IZMIRENJA, što je javno izrekao: "Ja se ne borim za hrvatsku državu, da netko sjaši a ja da uzjašim, već da pomognem Hrvatima državu stvoriti".

Poznata je izreka generala Drinjanina, koju je neprijatelj toliko puta izrabio u svoje svrhe: Naš stav je jasan: "RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU"! Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, nekomunistima i antikomunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektikom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstojanje, onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!". (Obrana, br. 97-98, 1968., u članku ZAUZIMANJE STAVA, povodom upada jedinica Varšavskog pakta 21 kolovoza 1968. godine u tadašnju državu Čehoslovačku. Mo. Otporaš. Ova izjava je bila toliko snažna, da je potresla temelje Jugoslavije, potkopala povjerenje u savezu komunista Jugoslavije, stvorila razne frakcije među članovima komunističke partije, otrijeznila fanatike i zanešenjake jugoslavenske koncepcije, probudlia prirodni osjećaj kod Hrvata i stvorila mas-pokret, nazvan kasnije "Hrvatsko Proljeće".

Usuđujem se reći, uzvišene gospođe i gospodo, da ove zasluge ne pripadaju toliko ustaškom pukovniku i generalu Hrvatskih Oružanih Snaga Maksu Luburiću, koliko hrvatskom prognaniku i generalu DRINJANINU. Mnogi Hrvati još uvijek Ga ne mogu shvatiti. To mogu samo oni, koji uspiju sebe pobjediti i svoj život posvetiti Hrvatskoj. U njegovoj pravoj veličini i u njegovoj pravoj ideji Hrvati će shvatiti Drinjanina tek onda, kada iščeznu svi oni mržnjom zadojeni fanatici partizanske i ustaške revolucije.

General Drinjanin je pao na polju časti, za svoje hrvatske ideale, pao je kao što i vojnik kad padne na bojnom polju, vršeći svoju vojničku dužnost. Koja žrtva bi mogla biti potpunija, da potvrdi svoju ljubav i odanost prema Domovini Hrvatskoj, osim one po kojoj se može dati i vlastiti život za rodoljubne ideale? Živi duh generala Drinjanina nije umro. On živi među nama i živjet će vječito među državotvornim Hrvatima. To je blago, kojeg je general Drinjanin ostavio u riznici Hrvatske.

Slava generalu Drinjaninu! Slava svim Hrvatima koji žrtvovaše svoje živote za obranu časti i imena Hrvatskog!

NEKA ŽIVI DUH HRVATSKOG IZMIRENJA!

Hvala svima na pozornom slušanju.
Pročelnik Mile Boban.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: ned stu 01, 2015 12:23 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO


Milan . prije 14 dana Jedne zgode, davno je to bilo, u doba hrvatske političke emigracije, za razliku današnje imigrantske imigracije, pozvao me jedan poznanik u svatove. Rekao sam "pozvanik", jer nismo bili politički, u ona doba, blitski. On je bio - ne pro/jugoslavenski nego - jugoslavenski orijentiran a ja ortodoksno hrvatski, dva različita pola. U svatovima je bilo jako lijepo, puno naroda, puna punceta dvorana, ali sa malo Hrvata. To je tako bilo u ona (ne)blažena vremena. Do mene je sjedio jedan dobar poznanik i reče mi: kako se ti nađe ovdje? Vidiš ovo šareno društvo. Meni su rekli da se danas ovdje ne može govoriti o politiki. Rekoh mu: tko ti je to rekao. Upro mi je na njega prstom. Poznat mi je. Viđao sam ga pred našom hrvatskom Crkvom, kadkada, sezonski. Nikada nije nikakovih hrvatskih novina, knjiga i sl. htio kupiti. Po običaju izgovor bi bio da je "jučer" kupio. Odmah mi je sinula ideja i rekao dotičnome: Ako počmu pjevati partizanske pjesme i veličati Tita, hoš' mi napraviti jednu uslugu, našto je dotični pristao bez oklijevanja. Ja sam mu rekao da on kaže, jer se je njemu reklo da nema danas politike ovdje. Tako je i bilo.


Kada se je veselo društvo i svatovski gosti dobro pogostili, najeli, dobro se nakitili raznim pićima, za čudo, počele su se pjevati partizanske pjesme, njihove sedam ofanziva, veličanje Tita i slčno. Tada sam laktom gurnuo mojeg poznanika da je sada njegovo vrijeme da ih opemene da se danas ništa ne smije o politiki govoriti niti političke pjesme pjevati. On je uzeo tanjur i kašikom počeo po njemu lupati, digao galamu do te mjere da su svi gosti uprli oči i poglede u dotičnoga, misleći da će ovaj nešto reći o mladencima, pa je na osnovu toga vladala grobna tišina.


Dotični je rekao da su mu pri dolazku u svatove rekli da se ovdje u svatovima danas ne smije pričati o politiki, što je u stvari bilo da se ne smije pričati o hrvatstvu. Vi pjevate Titine i partizanske pjesme, što je isto kao pričanje i veličanje jugoslavenstva, a svako jugoslavenstvo je čista politika. Najprije mukac, tišina, da bi iza toga nastala graja, vika, polemika i sl. Priđe jedan k nama i sav uzrujan poče nam kruničati svoje jade: da mu je njegov nano bija u partizanima i nosija pravu pravcetu srpsku šajkaču sa petokrakom na glavi. On se je sa četnicima i sa partizanima skupa borija protiv okupatora. Pitam ga: pa tko su bili ti okupatori, našto on ko' iz rukava da su to bili Ustaše. Tada sam mu sve lijepo pojasnio, a čovjek je od Sinja, jer se je uvijek kleo "Sinjske mi Gospe" da su Ustaše Hrvati kao što je i njegov nano bio i ostao Hrvat, samo u službi srpekog četništva i jugoslavenskog partizanstva.


Vjerovali ili ne, čovjek je razumio razliku, a pošto je bio jedan od svojete od mladoženja, stavr se je zadovoljavajući izgladila do te mjere da se je odmah počelo pjevati hrvatske pjesme: Marijane, Marijane što barjak ne viješ... i druge hrvatske pjesme.


Ovaj gore opis me je natjerao da ovo ovdje priložim za današnje hrvatske naraštaje da znaju kako se je prije manipuliralo s nama Hrvtima. Imali smo priliku i danas čuti premjera Milanovića u Australiji kako govori da on nije kriv za sudbinu milijune Hrvata koje je Titin, jugoslavenski režim razselio po cijelom svijetu. Mene osobno veseli da on, Milanović, tako danas govori, da se kiti sa hrvatskom zastavom, da predstavlja onu istu Hrvatsku od osam (8) slova koju je predstavljao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, s razlikom tom, da mi državotvorni Hrvati nismo nikada se kitili niti nosili jugoslavensku zastavu, dok premjer Milanović, Vesna Pusić, predsjednik RH Ivo Josipović, šarlatan Mesić i sva ta jugoslavenska antifašistička garnitura se kite i nose NAŠU DRŽAVOTVORNU HRVATSKU ZASTAVU. Eto zato su se USTAŠE BORILE. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet stu 05, 2015 20:09 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.


Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na rzamišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, je li je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlje i kontinente. Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA, a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje.

Prvo (1) Ustaše i partizani su se borlili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Sloveneaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu Državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku državu. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se mogul požaliti ali ne mogu ignorirati.

Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstojati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog rimskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekirom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili perd sudca kao simbol moći. Tako je Mussolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE.

Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može opstojati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika "žrtvama fašizma" u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata.

Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime "bratstva i jedinstva" hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titine ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvijedi, nastala hapšenja, nastala zatvoranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenja prema Titi i partiji se povećavaju.

Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da nezaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvtski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA.

Šesto (6) Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, adakle su sve strijele oštrice poslate svim onima (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Brunu Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI.

Sedmo (7) Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima.

Osmo (8) U Zagrebu je gorijelo pod nagama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1), kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših "drugova", i tako biva isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatskodržavotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju.

Deveto (9) Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULU HRVATSTVA, kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Deseto (10) Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani "The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s drom. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA. Ne sjećam se više dali je točno rekao "žila" ili "korijen". Otporaš


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: sri ožu 15, 2017 14:17 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250

POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, piše general Drinjanin (20)


HRVATSKA I USTAŠTVO (43)

Obećali smo hrvatskim povjesničarima da ćemo iznijeti ono što znamo. Našim iskazima pomoći ćemo rasvjetliti hrvatske misterije, kaže Gen. Drinjanin.

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 28 1965. godine

Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.

Nastavak iz prošlog broja.

Sjetio sam se, uza svu ozbiljnost i odgovornost onoga časa, na "pobočnika Sinišu" i Poglavnikovu definiciju normalnih i abnormalnih stvari i ljudi. I jedva sam se moga suzdržati, da se ne nasmijem i upitam dra. V. Mačeka nešto o svemu tome, ali je čas bio za mene i tegoban i neugodan, a vjerujem, da ni dru. V. Mačeku nije bilo najugodnije. Svakako, imao sam onoga časa dojam, da sam se osjećao potištenijim nego li on sam.

Dok su agenti UNS (Ustaška Nadzorna Služba), pod zapovjednistvom Viktora Tomića, pretraživali kuću i gospodarske zgrade, ja sam bio uz V. Mačeka i pokušao s njim razgovarati. Zamolio sam ga, da bi on sam stavio na raspolaganje papire, koje bi mogao imati u obiteljskoj i spavaćoj sobi; da bi meni učinio uslugu i da me ne izlaže neugodnostima premetanja po osobnim stvarima, i on je to rado obavio. Tada mi je bilo jož žalije toga čovjeka. Stoga do zadnjega dana, kad je u pratnji posebne straže, koju mu je dao general Ante Moškov, na povlačenju na Zapad, nastojao sam što sam mogao osobno učiniti, da olakčam život u internaciji čovjeku, koga sam nekada smatrao vodjom hrvatskoga naroda.

Da se vratimo na odlikovanje i na revolver. Naravna stvar, odnijeli smo te predmete i bili su s drugim spisima i dokumentima dra. V. Mačeka predani političkoj sekciji Nadzorne Službe. Jedno vrijeme zadržao sam revolver, kao jedan kuriozitet, s nakanom da bi ga pohranili u Ustački Muzej, ali sam ga kasnije predao na čuvanje uz druge njegove stvari. Vjerujem, da ni jedan od ova dva predmeta dr. V. Maček nije ponio sa sobom u emigraciju. (Na znanje, mnoge i mnoge vrijedne i povijesne stvari iz Zagreba i iz cijele Hrvatske komunistički lopovi su odnijeli u Beograd pod motivacijom "ratne odštete". U to doba, odmah iza rata, koji Hrvat je mogao prosjedovati protiv Beograda. Nitko, pa ni SKH nije ništa učinio, jer bi im se moglo desiti kao i Andriji Hebrangu,moja opaska, Otporaš)

Kada čujem govoriti ili vidim neku knjigu ili članak o dru. V. Mačeku, - a nastojao sam pročitati sve, što se o njemu pisalo, bilo na hrvatskom ili stranim jezicima, - tada se sjetim Hitlerova odlikovanja i Goeringova revolvera, i Poglavnikovih definicija.

U jednom od mnogobrojnih naših dialiga, koje ću nastojati vjerno prikazati, pitao sam jednom zgodom dra. V. Mačeka - kako bi on meni mogao sve to nekako rastumačiti. Na primjer, kako on, kao uvjereni pacifist i Tolstojevskih ideja, prima na dar jedan revolver? Kako on, kao vodja hrvatskog naroda i prvoborac za njegovu slobodu, u zadnji čas pokušava spašavati Jugoslaviju? Kako on zapovjeda svojoj "Zaštiti", da ide ugušiti pobunu hrvatske 106 Pješačke Pukovnije u Bjelovar, koja se je digla protiv Jugoslavije, a za hrvatsku DRŽAVU? (Potrebno je ovdje nadodati da je narednik Petar Cvek već 7 Travnja proglasio Hrvatsku Državu u Bjelovaru, dakle, prije 10 Travnja i neovisno od Ustaškog Pokreta i Poglavnika i ulazka njemačke vojske u Zagreb. Ne spominjem to zato da se umanji povijesna vrijednost i važnost Desetog Travnja, koliko to spominjem zato da se sjetimo jednog prešućenog hrvatskog heroja i da mu odamo počast kao jednom državotvornom Hrvatu,moja opaska) Kako to da on, kao demokrat i zapadno orijentirani političar, prima odlikovanje od nacističkog vodje?

On je na ove i ovakove upite znao malo odmahnuti rukom i reći: "Je, dragec moj, to je politika!"

Kada sam kasnije iz ruku generala Panwitz-a, zapovjednika Kozačkog Korpusa, dobio neko njemačko odlikovanje, prigodom zajedničkih operacija prema Banjaluci, i jer sam osobnim zahvatom spasio jedan veći odjel Nijemaca, pričao sam generalu Panwitz-u slučaj s Mačekovim odlikovanjem i pokušao praviti usporedbu s mojim slučajem. Kozaci su, naime, mene imenovali počasnim kozačkim pukovnikom, dali mi kapu, kabanicu, nekakvu dolamu i kozačku košulju sa svim činovima, i dapače nekim odlikovanjima i značkama s ruskog fronta, pitao sam ga da li ja to sve mogu primiti, kao hrvatski časnik, koji nije bio u Rusiji s tim Korpusom. Dogovorili smo se i otišli skupa do Poglavnika i on je to odobrio. Tada su me okitili kao kozačkog pukovnika, a general Panwitz, kojeg su kasnije srbokomunisti objesili, reče mi: "Eto, dragi pukovniče, to je - politika!" Mi smo se, naime, sa Kozacima često tukli i u više navrata pobili više njih, zbog nasilja nad hrvatskim pučanstvom. (Neznam točno o kojim Kozacima se ovdje radi, ako to nisu bili oni koji su bili u njemačkim postrojbama i koji su nekontrolirano vršili razna nasilja i silovanja, moja opaska) Samo drastičnim protumjerama, koje sam ja, kako je poznato, proveo u više navrata protiv Kozaka, uspjeli su se uvjeriti, da valja poštivati hrvatsku Državu. Kozaci su bili neograničeno hrabri i uspješni u borbi protiv partizana i čak se je general Panwitz usudio sudjelovati u jednom zahvatu protiv četnika; njima je bilo sasvim jednako povesti akciju na partizane, četnike ustaše ili bilo koga drugoga. I Kozaci volili su piti, pa bi general Panwitz, čim je raspoloženje bilo malo jače, vraćao se na zgodu dra. V. Mačeka, a slao k vragu i Hrvate i Nijemce i Hitlera, a prije svega POLITIKU!

Nastojao sam zato, u mnogobrojnim razgovorima s drom V. Mačekom, razgovarati o - POLITICI! Pričao sam mu, što je mislio general Panwitz, kad bi se malo napio, i od tada sam si stvorio, uz pomoć dra. v. Mačeka, jasne ideje o vojsci i politici.

(Slijedi: DR. MACEK U ODORI USTASKOG PUKOVNIKA)

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
PostPostano: čet svi 25, 2017 12:02 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA VATIKANSKOG CEREMONIJALA DONALD TRUMP/PAPA FRANJO SRIJEDA 24.5.2017


MEMORANDUM HRVATSKE DŽAVNE VLADE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH SAVEZNICIMA 4 SVIBNJA 1945.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 381 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 16, 17, 18, 19, 20  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009