Sada je: pon srp 23, 2018 13:47.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: DESETLJEĆE SLOBODE U STOLJEĆU MRAKA
PostPostano: sri sij 02, 2013 15:17 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Desetljeće slobode u stoljeću mraka
Objavljeno Ponedjeljak, 31 Prosinac 2012 14:00

Hrvatska povijest od 1918. do 2012. godine – u samo pet rečenica
Vrijeme je novogodišnje, kad se obično svode računi proteklih 366 dana. Računi su svakovrsni: osobni, obiteljski, narodni, svjetski...Mogu biti duži i kraći, zavisno od toga tko ih pravi i komu su namijenjeni.
Znajući ili naslućujući kako će to drugi uraditi, ja sam odlučio napraviti bilancu – ne prošle godine, nego (manje – više) cijelog prošlog stoljeća!
Budući da dobro znam kome se obraćam – hrvatskom narodu, ni manje, ni više! – imao sam na umu dvije stvari. Prva je da barem 80 posto toga naroda ne zna ništa ili zna vrlo malo o samome sebi, svojoj povijesti i politici – i još se time ponosi! Najbolji izraz toga je ona čudna, varljiva i lažljiva izreka, koju je osobito proširio slav(lje)ni splitski jugonacionalist (orjunaš)
Miljenko Smoje: „Ne ću politiku u svoju butigu!".
Kad ju čujem, ja sve češće, manje ili više uvijeno, odgovaram njezinu zagovorniku: mislite da „idiot" znači glup ili umno zaostao čovjek? Ne, izvorno grčko (staroatensko) značenje te riječi „idiotes" je „čovjek usredotočen samo na se" ili „nesposoban ili nezainteresiran za javne poslove" – dakle, takav koji, iz gluposti ili pokvarenosti, „ne će politiku u svoju butigu". I ovo je ta prva stvar: motiv.
Druga stvar, koju sam imao na umu je – forma. Htio sam da moj račun proteklog stoljeća bude što kraći – sve u samo pet rečenica. Ako nisam bio jasan – moj čudovišni zadatak je: strpati cijelih stotinjak godina povijesti jednog naroda u točno toliko rečenica! Iako sam savršeno svjestan da je, ako me pamćenje služi, srpski pisac Radomir Konstantinović u svome

„romanu" „Ahasver" iz 1964. godine od jednog trenutka svog doživljaja pivske boce napravio sto ili više stranica teksta.
Ja krećem drugim, suprotnim putem – sažimanjem zbivanja – opet iz dvaju razloga. Prvi je, u atenskom smislu, „ponosni idiotizam" četiriju petina hrvatskog naroda, koji „ne će politiku u svoju butigu". Drugi je: opće informacijsko zagušenje javnog prostora – govori se što kome padne na pamet, a ne ono što je prijeko potrebno. Pri tome se strašno rasipaju snage, a važne istine jedva dolaze do daha, zatrpane tonama bezvrijedne i(li) repetitivne verbalne šljake.
Ovima na vlasti, koji nama vladaju od 1945. godine, to je razložna strategija: oni i žele da istina o njima ostane duboko zakopana. Ali, zašto većinski Hrvati pristaju na to obavijesno „nadzirano rasulo"? Opet iz gluposti ili naše vlastite pokvarenosti?
Hrvati i „ovi danas"
Ali, dosta je okolišne priče, prijeđimo na stvar – i to mimo povijesnog slijeda, od sadašnjosti, na prošlost, uz moguće naslućivanja budućnosti, kako bi stvar bila bjelodana.
Prva rečenica (sadašnjost): Hrvatskom danas vlada savez partizana i četnika, koji sebe nazivaju „liberalima" ili „Europljanima", u službi britanskog (financijskog) imperija, a protiv blizu 90-postotno većinskih katoličkih Hrvata, koje oni, kad im zatreba, zovu ustašama.
Druga rečenica (dalja i bliža prošlost): Hrvatima su od 1918. do 1941. godine vladali četnici, a od 1945. do 1990. godine partizani; danas, od 2000. do 2012. godine, četnici i partizani. Hrvatima vladaju zajedno.
Treća rečenica: „plod" tih povijesnih vladavina bio je trajni genocid (prvenstveno) nad hrvatskim narodom, koji je svoj stvarni vrhunac imao na Bleiburgu 1945. godine, u čemu je, osim partizansko-četničkog udjela, znatan bio utjecaj spomenutog britanskog čimbenika.
Četvrta rečenica: istovrsni s Bleiburgom iz 1945. godine danas su Haag (sudište) i Dayton (mjesto istoimenog „sporazuma") – istina, ne tako krvavi kao njihov prethodnik, ali svejedno istosmjerno genocidni, na crti: ozloglašavanje-rastakanje-nametanje vladavine najgorih („kakistokracije")-pljačka i, kao posljedica, raseljavanje („tihi genocid").

Peta rečenica: manje ili više neovisnu državu Hrvati su imali samo u ratnom i(li) neposrednom poratnom vremenu – prvu od 1941. do 1945. godine (lošu) i od 1990. do 2000. (dobru); u oba slučaja spomenuti vanjski čimbenik odigrao je veliku ulogu.
Pomogni si sam...
I to je, rekao bih, taj naš stoljetni račun ili usud, njegov temeljni nacrt, koji, naravno, ima niz svojih (manje važnih) odstupanja ili meandara, prvenstveno na vanjskom planu. Naime, u određenim su razdobljima, osim britanskog, bili važni i drugi čimbenici: ruski, njemački i talijanski, a na svoj osobit način i vatikanski. Možda je posebno prijeporan onaj
najmoćniji: većina svijeta doživljava ga američkim, ali i u samoj Americi ima dosta onih koji ga vide samo „pripojeno-" ili „produženo-britanskim".
U hrvatskim političkim raspravama ovaj vanjski čimbenik i njegova veza s domaćim sustavno se gubi iz vida. To je opet na korist partizansko-četničke vlasti, jer njoj odgovara svaka mutež. Za stranke pak, koje sebe nazivaju hrvatskim, to sijanje iluzije o nekakvoj „stvarnosti" našeg društvenog i političkog „kazališta lutaka" – potpuno je neshvatljivo.
Jasno je, dakle, da su u Hrvatskoj u cijelom proteklom stoljeću – uz zadane vanjske uvjete – na djelu tri čimbenika: manjinski četnici (velikosrpski šovinisti i mini-imperijalisti) i partizani (hrvatski internacionalistički otpadnici), prije s rojalističkim i(li) komunističkim, a danas (neo)liberalnim naljepnicama, te većinski katolički i nacionalno-slobodarski Hrvati, koji samo u rijetkim razdobljima uspijevaju osvojiti i zadržati vlast u svojoj zemlji.
U čemu je problem? Kao da Hrvati, sa svim svojim prebogatim krvavim iskustvom, očekuju da će im doista netko drugi, osim njih, sačuvati i popraviti domovinu. Dobro je što se mnogi među njima uzdaju u Božji upliv na ovozemaljske poslove: neke stvari, kao što je hrvatska pobjeda nad nadmoćnim partizansko-četničkim neprijateljem u obrambenom Domovinskom ratu i još ponešto, jedva da se mogu drukčije objasniti. Ali, zar odavno nije znano: pomogni sam sebi, pa će ti i Bog pomoći!
Joško Čelan Hrvatski list


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: BAŠ ME BRIGA ZA JUGOSLAVIJOM
PostPostano: pet sij 04, 2013 01:32 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Listu Hrvatski Tjednik
Australija
P.O.Box 293, St. Albans,
Vic. 3021, Austrajija

Austin, Texas, 1., studenog 1989.

Poštovano uredništvo:

Zahvaljujući sreći da sam imala priliku sresti čovjeka na ulicama
glavnog grada Texasa s majicom i natpisom "WE SHALL WIN, CROATIA", s
hrvatskim nacionalnim grbom. Imala sam priliku nekoliko puta
razgovarati s tim časnim gospodinom, i što god više sa njim
razgovaram, dolazim do spoznaje da smo mnogi živijeli u mraku,
zabludi.

Ja sam Hrvatica iz okolice glavnog grada Hrvatske. Udata sam za
Amerikanca i moj hrvatski identitet i ponos se povratio od kada sam
susrela ovog energičnog Hrvata. U mojim razmišljanjima došla sam do
jedne spoznaje koju sam u ovih nekoliko stihova izrazila. Ja nisam
pisac nikakovih pjesama, novinskih članaka niti bilo što tome slično,
i molim da se to uvaži, kao i to ako možete objavite ovaj početni i
skromni dopis.

"BAŠ ME BRIGA ZA JUGOSLAVIJOM"

Lagali su me,
Iskorišćavali su moje djetinstvo,
Da vjerujem u nepostojeću,
Domovinu.

Tražim slobodu,
Ispisanu slobodu na vratima moje škole,
tražim slobodu pjevanja,
Ali izvan radnog mjesta,
tražim slobodu da znam,
Tko su širitelji laži i gluposti,
Na račun moje Hrvatske,
Tražim slobodu da mogu misliti,
Kada će Hrvatska biti slobodna.

Tražim ravnopravnost,
Ispisanu ravnopravnost,
Na ulazu u svaku gradsku vjećnicu,
Tražim ravnopravnost,
Žene i čovjeka,
Tražim ravnopravnost Oca i sina,
Ali onda kada on odsluži vojsku.

Tražim ravnopravnost
Ljudi i mene,
A oni su veći,
Ja se moram pokoriti.

Tražim bratstvo,
Ali ono ispisano bratstvo,
Na vratima Crkve,
Bratstvo u vladanju i moralu,
Veličajući boje hrvatske zastave,
Crven - bijeli - plavi,
To je barjak pravi,,
Bratstvo s onim tko zna,,
da je crvena boja hrabrost,
Da je bijela boja snaga,
Da je plava boja vjernost,
Bratstvo sa onim,
Tko zna reći hvala,
Jer smo svi braća,
U bratstvu za jednom Domovinom,
Hrvatskom,
Jer drugačije nećemo živijeti,
U miru.

Baš me briga za jugoslavijom,
Lagali su me,
Iskoristili su moje djetinstvo,
Da vjerujem u postojeće,
Gluposti.

S poštovanjem,

Marija Neweg, Austin, Texas

Izvor: Hrvatski Tjednik Australija, prosinac 1989.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Pismo drugu Titi - ZBUNJENI NAROD
PostPostano: sub sij 12, 2013 06:00 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Ovo je izišlo na portalu javno.com prije 3 godine i četiri mjeseca.

RE: Pismo drugu Titu - ZBUNJENI NAROD‏

Sliku učitao: gn.php?id=lokica
Sliku učitao: gn.php?id=lokica
Pismo drugu Titi

ZBUNJENI NAROD

Apel Maršalu Josipu Brozu Titu
Pon, 31/08/2009 - 11:30 - Marshal

Šalje:
Zbunjeni Narod
U masi b.b.
Republika Hrvatska

Prima:
Maršal Josip Broz Tito
Kuća cvijeća b.b.
11000 Beograd
E-mail: josip.broz@formerpresidents.com

Predmet: apel - vrati se, vrati se
Datum: 31. Kolovoza 2009-08-31

Dragi naš predsjedniče dobar Vam dan!

Nadamo se da ste dobro i da raspolažete sa obiljem slobodnog vremena. Zadnji put kada sam Vam pisala bili ste u bolnici u Ljubljani. Još ste imali obje noge, a i mediji su govorili da Vam je sve bolje i bolje. Drugarica učiteljica koju smo naprasno nakon rata morali zvati samo učiteljica nam je govorila da ste vi tvrd orah i da Vam ne može nitko ništa, ni istok, ni zapad, pa ni šećerna bolest, ni Staljin, a ni starost.
Druže Tito, situacija u zemlji je složena. Neprijatelj nikad ne spava, a jedino ga možemo prepoznat po podočnjacima, a samo kada nas gleda u oči, a lažu nas i gledaju u oči.

Ako smijemo na Ti, Druže Tito, smatram da si nas zajebao kada si pošao ali nisi ni jedini. Eno nomane otišao onaj što nije ni tvoja slika i prilika Ivo Sanader ali razlika je što je on pošao nakon krize, a ti prije krize.

Žao mi je što te opterećujem u 117. godini života ali Tito samo da znaš da nije vrijeme za zajebavanje i uživanje u penziji. Želimo da se vratiš i da preuzmeš Vladu jerbo je danas važniji premijer od predsjednika, a predsjednik ne možeš biti jer je tvoja rezidencija na Briunima zauzeta, Stipe je tamo.

Drugarica Jadranka nas je ubila zadnjih dana u pojam. To ti je ona žena što je na radiju bila spiker. I ona se rastavljalja 100 puta baš kao i ti. I ova se zadnjih godina, baš kao i ti Druže bavila braniteljima, ona dragovoljcima, a ti partizanima. U svojim pedesetim godinama ima više sjedih nego ti prvih 120 godina života, a digla nam je i porez i davanja za 6%.

Ne znam da li su te zvali iz kadrovske, ali planiraju ti prodat brodogradilište Kraljevicu (ono gdje si ti prvo radio) i ostala brodogradilišta nekom Končaru ili Zepteru. Tvoj Mercedes je u Makedoniji, neki seljak ide u polje sa njim, a uglavnom ti se prodaje sve što si ti teškom mukom otpisivao dugove na skupovima nesvrstanih ili praveći se da uživaš sa raznoraznim ljudima iz zemalja država sa novcem. Galeb je u Rijeci, još ga nisu popravili i ne znam da li ti je došao račun za vez u Rijeci.

Vrhovni naš komadantu, vrati se i dati ćemo ti slijedeće:

- BMW 7 (bolji od Mercedesa iz 79') blindiran. Rega će ti biti ZG1892JB
- 20.000,00 Kn netto + dodaci u 10 nadzornih odbora cca 40.000,00 Kn
- 20 dobrih satova što je ovaj predzadnji greškom ostavio u svojoj ladici
- Doris Lambaša će ti biti nova dvadeset i osma žena po redu
- Evo obećavam da ću ti ja nosit štafetu i da ću ti Hajduk dovest na minimalno 4 poziciju na listi HNL-a jebiga bolje od ovoga ne mogu.

Ostaviti ću ti i Luku Bebića tako da imaš svoju generaciju da čavrljate o sporednim stvarima, maslinama, dobrome vinu i mandarinama. Što se lova tiće, znam da voliš lov, vidi sa Šeksom tko je u HDZ-u na listi za odstrel, pa udari negdje u šumi po njima.

Molim te javi mi se što prije, pošalji mi radnu knjižicu. Prijaviti ćemo ti boravište u nekoj zoni od posebne državne skrbi da plaćaš manje poreza.
Ako koga trebaš dovesti sa sobom, javi, upraznilo se mjesto u HŽ-u.
Javi kada dolaziš da ti šaljem Chellenger

Voli te tvoj Zbunjeni narod .........
Objavljeno: 02.09.2009. u 02:26h


Otporaš 2.09.2009 02:51 h
Lokice. Smijao sam se od uha do uha vašem opisu. Jako duhovito! zar ne? Ali na svu sreću ili žalost, crvi su ga davno izjeli i dok su ga jeli, vjerojatno su uživali do te mjere u toj slasti da su postali slićni jedni drugome, tako da su mu mogli pjevati: Crve druže mi smo tvoji i druže Tito i ti si sada naš!

matrixdc 2.09.2009 19:21 h

Lokice. Jako puno istine u ovome što si napisala. svaka čast imaš 5 od mene.
matrixdc
lokica 2.09.2009 21:30 h

matrixdc, da nije istinito, ne bi niti bilo smiješno, ovako je i smiješno i jako ozbiljno :-))

Domobran 7.09.2009 00:07 h

Draga lokice. Ti veliš da je istinito, a da nije nebi bilo smiješno. Budući da je smiješno, onda mora biti i istinito. Vire mi lipo rečeno! A kako bi tek bilo lijepo da Tito nije umro sa tim mnogim tajnama, koje je nama, jadnom i zbunjenom narodu ostavio,da se koprcamo u traženju ISTINE.


DOMOLJUB 12.09.2009 03:05 h

MOJ ZBUNJENI NARODE.

Zdravo drugovi i drugarice,

Ovo vam pise vać drug Tito s vječnog boravišta i adrese koja se nikada neće promijeniti:
Maršal Tito, kat br. 117,
PAKAO
Prima zbunjeni narod bivše Tugovine,
Predmet:
Odgovor iz Pakla zbunjenom narodu, 09-09-09

Iako malo u zakašnjenju; razlog Lucifer, inače moj gazda i dobar suradnik mi je donio vaše pismo i poruku u zakašnjenju. Za uzvrat mi je rekao i obećao da će odmah odnijeti moj odgovor vama.

Moje kosti su u kući cvijeća. Moja para (ja nemam duše) je u Paklu. Pečem se sa drugovima: Staljinom, Mao ce tungom, Če Gevarm i drugim, a tek u ćošku sam primjetio i Hitlera, kako sjedi i za glavu se drži. Ima ovdje jako dosta naših boraca iz redova NOB i NOR, sve partizan do partzana. Kada se svi sastanemo, moji mi partizani više ne pjevaju: Druže Tito ljubičeice bijela...već me proklinju, da nas je djavao sve odnio u Pakao.

Jako mi je teško i u velikim sam mukama. Drug Jakov Blažević je ovdje s nama. Proklinje me da sam ja kriv što sam sudio kardinalu A. Srepincu. A moji partizani me napadaju, jer, da su oni na moje naredjenje pobili sve one hrvatske katoličke Biskupe i Svećenike, i preko šeststotina (600) tisuća hrvatskih nevinih Hrvata: civila, staraca, žena, djece i vojnika. Svi su sada ljuti na mene, da sam im ja kriv za sudbinu što se peku u Paklu.

Kada sve sada sračunam ovdje uz ove vruće kotlove, dolazim do zaključka da su moji partizani bili sto puta gori od svih fašista i nacista. Što je najgore, one državotvorne Hrvate koje smo mi ubijali i zvali jh Ustašama, nisu s nama. To me je ljutilo i pitao sam mojeg gazdu Lucifera: da šta je s Ustašama? On mi je rekao da se nalaze s njihovim kardinalom Stepincem. S njima je i moj Zagorac Tudjman. On nije slijedio moj put. Tri puta sam ga zatvarao u nadi da ću ga preodgojiti. On i Andrija Hebrang su me izdali, jer su bili zadojeni idejom državotvornih Hrvata.

Sve ono što sam ih učio i zašto su se sa menom borili su bacili pod noge i prihvatili PORUKU IZMIRENJA Ustaše Maksa luburića, generala Drinjanina. Zato se nije niti čuditi da su ga ustaška djeca u emigraciji kao i u domovini prihvatila i zajednički stvorili Hrvatsku Državu, za koju sam je rekao: da će prije Sava rijeka teći uzbrdo nego Hrvati dobiti svoju Državu Hrvatsku.

Jesam bio bedak. Samo sam mislio na sebe. Ustaše su se borile za svoj hrvatski narod i za svoju Hrvatsku Državu. Ovdje u Paklu imam dovoljno vremena da stavim stvari onako kako treba, i došao sam do spoznaje da Ustaše nisu bili fašisti niti nacisti, niti su osvajali tudje zemlje. Bili su odani samo Bogu i Hrvatskoj. Hrvatski pravoslavci poput Petra Preradovića, Nikola Tesla i majka Ante Starčevića itd., kroz povijest su bili Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti. Kuhen Herdevary, Svetozar Pribičević i kralj Aleksandar kao i srpska pravoslavna crkva, su uveliko pomogli hrvatske pravoslavece za uvjeriti ih da su oni Srbi a ne Hrvati. Tada su mnogi hrvatski pravoslavci postali guja u njedrima Hrvatima u Hrvatskoj, te počeli špijunirati i raditi protiv svojih sunarodnjaka katolika Hrvata.

Poslije ubojstva Stjepana Radića i drugova u Beogradu 1928 god. i kralja Karadjordjevića diktature od 6 siječnja 1929., hrvatski državotvorni revolucionarci na čelu s dr. Antom Pavelićem osnivaju Ustaški Pokret, što uistinu znači, prevedeno na današnji jezik: Ustani i za Dom Spreman budi.

Ja, Tito, slagao sam se u početku a Ustaškim Pokretom protiv diktature Karadjordjevića. Ja kao internacionalni komunista sustavno sam špiunirao sve svoje drugovi i nikome nisam dozvolio da dodje na moje mjesto, na moju vlast VLAST.

Moj gazda Lucifer mi donosi vijesti da od svih bivših jugoslavenskih repubilka, da su mi u Hrvatskoj još uvijek najvjerniji.Ima još mojih vjernih Udbaša u Hrvatskoj koji štite sve one koji su se okaljali o zločine i činili zločine. To nam danas najbolje svjedoče masovne grobnice poubijanih Hrvata, a vi zločinici nikako da se pokajete i da priznate zločin, kao što je onaj Srbin Simo Dubajić otišao u Srbiji priznao zločine da je u Kovčeskom Rogu poubijao 30 tisuća Hrvata ii pokajao se.

Eto, dragi moj zbunjeni narode, drago mi je da me niste zaboravili i da me se još uvijek sjećate. Ima ovdje dovoljno mjesta za sve one koji se nisu ispovjedili i pokajali.

Vaš drug Tito!


Otporaš 15.09.2009 20:04 h

Domoljub. Htio sam se osvrnuti na lokičin članak. Pročitavši vaš komentar došao sam do zaključka da ste skoro rekli sve ono što sam i ja htio reći. Ja bih samo nadodao to da se svi ljubitelji Tita, jegove Jugoslavije i komunizma, zapitaju kako su se oni kroz svoj život izjašnjavali: Kao Hrvati, kao katolici, kao kršćani i da li su uopće spomonjali javno propadnost svoje vjere. Kada bi se moglo ovdje staviti sve ono što su hrvatski politički emigranti, pa i oni socijalni ili folklorni Hrvati pisali i kako su se svi izjašnjavali Hrvatima, ne stideći se spomenuti kojoj vjeri pripadaju, tek tada bi se mogla vidjeti velika razlika izmedju Titovaca i Pavelićevaca. Hvala vam na lijepu odgovoru!

DOMOLJUB 16.09.2009 22:07 h

Prijatelju Otporaš, Tito i njegovu ljubitelji nisu imali nacionalno/hrvatski osjaćaj kao što nisu imali ni vjerski osjećaj. Oni su imali egoistički osjećaj kao i svaka životinja iz koje ostaje praznina, tajac i ništavilo.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: JURE GALIĆ - PARTIZANSKI ZLOČINAC
PostPostano: čet vel 14, 2013 22:31 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
Jure Galić, predsjednik SUBNOR-a BiH mogući je ubojica franjevaca sa Š. Brijega!?
Nedjelja, 13 Ožujak 2011 15:26





Jure Galić Rojak, aktualni predsjednik SUBNOR-a BiH i mogući ratni zločinac i ubojica franjevaca sa Širokog Brijega, a što donekle proizlazi i iz njegovoga neizravnog osobnog svjedočenja i priznanju, i Josip Broz Tito, maršal i vrhovni zapovjednik zločinačke Jugolsavenske armije i krvnik koji je odgovoran za smrt 1.114.000 ljudi pobijenih 1945., nakon nje, te u idućih 45 godina jugoslavenskog primirja, identični su u jednoj teško shvatljivoj činjenici: ni jedan ni drugi, ni još uvijek živući niti onaj pod zemljom, nakon svega u čemu su sudjelovali ili što su osobno učinili nisu pokazivali niti pokazuju ni trunku kajanja.




Samo nek' se zna! A kako su „kosti nevinih iz zemlje naumile“ i kako „izviru na svakom koraku“, sve se više i sve pouzdanije o tome zna! Zato, dužnost je svakoga normalnog čovjeka pomoći koliko može da se pred sud izvede onaj od ove dvojice koji je još živ, predsjednik SUBNOR-a BiH Jure Galić, ali i svi još uvijek živi počinitelji stravičnih zločina nad hrvatskim narodom 1945. i nakon nje!


Jure Galić Rojak, mogući sudionik u zločinima na Širokog Brijega i u Dalmaciji

Na samom početku evo pitanja svima nama koji već 20 godina živimo toliko žuđenu slobodu govora i kakvu-takvu demokraciju: Kako ćemo jednog dana pred samim sobom i poviješću objasniti svoju nevjerojatnu indolentnost, svoje neobjašnjivo pomanjkanje odgovornosti, svoju bezobraznu i neljudsku nezainteresiranost za stotine tisuća pobijenih nevinih ljudi, k tome još vlastitih sunarodnjaka, Hrvata kao ti i ja, možda i najboljih među nama, a da nismo pošteno ni upitale krvnike koji su to učinili, a koji normalno žive među nama i još se sve drskije šepure, te koje susrećemo svaki dan, kako su mogli i zašto su počinili taj „magnum crimen“, taj zločin u nebo vapijući; kako ćemo se pogledati u ogledalo, a da nismo pošteno upitali te jugoslavenske komunističke zločince, tu Titovu divljačku komunističku rulju, te partizanske krvnike bez duše, uma i razuma, te „partizane sa tri roga, što se bore protiv Boga“, te koji su se u „odsutnom istorijskom trenutku“ i njegovoj lešini nastrano zaklinjali „da sa tvoga puta ne skrenemo“, kako su mogli to učiniti?

Povod ovom tekstu, razlog zašto sam ovako naglašeno emotivan i zašto sam se uopće prisilio sjesti i reagirati, jesu javni istupi Jure Galića Rojaka, aktualnog predsjednika SUBNOR-a BiH, koji su me podboli i naljutili i kao čovjeka, ali i kao Širokobriježanina. Taj Jure Galić, Ljubušak s Bijače, nedavno je između ostalog izjavio: „Slobodno ću reći da smo jurišali na Široki Brijeg isto kao Rusi i ostali na Berlin“. Ovo je samo bila prva i velika bljuvotina koja je iscurila iz velike sjede glave Jure Galića u kojoj izgleda mozak uopće ne stanuje! Samo prva, jer bilo ih je puno, previše, pa ću ih u nastavku pokušati analizirati, raščlaniti i dati svoj odgovor na njih. Je li, dakle, moguće da to izgovara čovjek rođen tu gdje i ja, u Hercegovini, u Ljubuškom, na Bijači? Je li moguće da postoji netko tko može izgovoriti ovako monstruozne riječi o „duši i tijelu“ našeg naroda, o našim narodnim ocima, o najboljim među nama, o našim franjevačkim svećenicima, o našim „pratrima“ bez kojih možda ni nas ne bi bilo? I da smo odmah na početku jednu stvar načistu: svaki je „pratar“ moje „kućno čeljade“ i kad dirneš bilo kojeg od njih, mene si dirnuo, a kako oni nikad nisu znali niti htjeli uzvratiti, jer ih vjera obvezuje na neuzvraćanje, ja ću uzvratiti umjesto njih, umjesto te „moje kućne čeljadi“, kako i koliko budem znao i mogao.

Jurišao je, hvali se Galić, na crkvu i ljude koji su nedvojbeni simbol i identitet ovog kraja i ovog naroda, na crkvu koja je temelj višestoljetne vjere Hercegovačkog puka, na fratre kojima je najveći „grijeh“ što su stoljećima dijelili patnje i stradanja svoga naroda, što su začetnici svega vrijednog i kreatori svekolikog napretka zemlje Hercegovine, od udaranja temelja prosvjeti Hrvata, preko unapređenja znanja u tada životno presudnim agraru, narodnoj medicini, zanatima i obrtima, pa sve do svoga temeljnog fratarskog poslanja, brige za duh i dušu vjernog puka svoga. Ti poznati Širokobriješki „zločinci“ morali su platiti sva navedena „zlodjela“ i biti poubijani. Ali, ponajprije su morali platiti radi toga što im narod previše vjeruje, a to nikako nije dobro, pače, vrlo je opasno i „kontrarevolucionarno“. Na kraju su još morali biti i spaljeni, da se tragovi zločina potpuno izbrišu. „Sigurno je sigurno!“, rekao je tada jedan od počinitelja nad samim bunkerom. Iako je uglavnom poznato, još ću još jednom ponoviti što su Galićevi partizanski zločinci i krvnici pjevali dok su ubijali i orgijali na Širokom Brijegu. Evo partizanske himne koja je pratila krvavi zločin: „Padaj kišo, krv saperi, kud prolaze proleteri!“. A nešto kasnije, kad su s noža prešli na ništa manje „ubojitu“ vatru, kad su palili samostanske matične knjige i neprocjenjivo bibliotekarsko blago na Širokom Brijegu, iznad vrata samostana istaknuli su užasavajući natpis, svojevrsni partizanski ergo: „Kultura i prosvjeta bit će naša osveta!“ Baš u skladu sa Ženevskom konvencijom, veličanje života, kulture i prosvjete u partizanskom stilu!

Jure Galić u svom prepoznatljivom partizanskom stilu svakom svojom riječi potvori, kleveta i laže, a pogotovu kad kaže: „Ovim putem još želim reći kako nisu svi fratri stradali od antifašista, jer je fra Martin Sopta ubijen od strane škripara. Bar sam čuo kako su oni noćili kod njega i ubili ga zato što se s nama sastajao. Bio je antifašistički opredijeljen i to ga je nažalost koštalo života“. No hoće li biti baš tako? Fra Janko Bubalo koji je i sam u to vrijeme bio partizanski zatočenik u zloglasnoj tamnici Ozne u Ljubuškom, o čijoj su sudbini odlučivali Ozna, Knoj i Okružni komitet KPJ za Zapadnu Hercegovinu, u svojoj je knjizi „Apokaliptični dani“ dao je naslutiti nešto posve drugačije. On upućuje na presudnu nalogodavnu ulogu Okružnog komiteta KPJ za Zapadnu Hercegovinu u svim smaknućima, pa tako i u ovom konkretnom slučaju, a to opet dalje upućuje na presudnu ulogu njihovoga čelnog čovjeka Juru Galića Rojaka. Pogledajmo dalje što govori tadašnji prvak Okružnog komiteta Jure Galić: „Ja sam radio u tom području: Metković-Biokovo-Zapadna Hercegovina… Postojala je kakva-takva organizacija… Najprije su me '41. uhapsile ustaše, odmah su me strpale u zatvor i tamo sam bio četiri mjeseca, izveden sam pred ustaški prijeki sud i suđen. Pustili su mene i čitavu moju grupu jer nisu imali dovoljno dokaza. U zatvor sam utjeran prije nego što su počeli veliki ustaški pokolji koji su mene zatekli u zatvoru. Ustaše su u Ljubuškom izvršile zločin, '41. je ubijeno sve do posljednjeg Srbina, samo ih je dio prošao kroz zatvor kao i ja.“ Koliko besmislica i laži u samo nekoliko rečenica, koje same sebe pobijaju. Čovjek koji za svoju partizansku bulumentu, riječima da je bila „kako-tako organizirana“ i sam potvrđuje da je to ustvari bila krvožedna orjunaško-četnička dalmatinsko-hercegovačka šumska banda, govori takve kontradiktornosti da se one mogu i na prvi pogled uočiti. Galić kaže da je „izveden pred ustaški prijeki sud“, ali da je, zamisli, „u nedostatku dokaza“ pušten. Kako je preživio ustaško zatočeništvo i pušten na slobodu i on i „cijela njegova grupa“, ako su, prema njegovim vlastitim tvrdnjama, ustaše „klale ubijale sve na koga naiđu, a posebno zatočene bez ikakva suda i suđenja“? Kako sad ustaše odjednom sude i prihvaćaju „nedostatak dokaza“? Kako je preživio „ustaški prijeki sud“, kad ustaški prijeki sud, opet prema njegovim vlastitim tvrdnjama, nije poznavao „nikakvu presudu osim smrtne“?

Kako sada odjednom ustaše postupaju korektno, zakonito i ljudski? Ili će prije biti, kako tvrde preživjeli Ljubušaci, da se Artuković kao intelektualac i razuman čovjek založio za pritvorene Ljubušake i da su i zbog toga pušteni iz zatvora. Kažu da to dobro zna i Jure Galić, ali da iz njegovih usta istina „neće pa neće“. I odakle Galiću Srbi u Ljubuškom, gdje je to isčupao? Činjenica jest da se sa svakom novom rečenicom ovaj čovjek još više zapetlja, te se u kolopletu vlastitih laži i izmišljotina potpuno izgubi! Koje su to Srbe, i to sve do jednoga, ustaše pobile u Ljubuškom, kad je poznato da ni tada, a ni danas, niti je bilo, a niti ima Srba u Ljubuškom? A prema Galićevim tvrdnjama, u Ljubuškom ih je bilo toliko da je, nakon što su ih „ustaše sve poubijali“, ostalo nekoliko i za zatvora, i taj su pak „višak“ ustaše zatvorile zajedno s njim u mostarskom zatvoru. To su bili neki samo Galiću poznati Srbi! Kad bismo još mogli saznati njihova imena ili barem samo nekih od njih? Ali ne, ne može se Galić sjetiti imena! Kako će se sjetiti nečega čega nema!
Inače sklon samohvali, čovjek ide tako daleko da spominje kako se „za moj predmet zainteresirao i sam Kvaternik tražeći da me se likvidira, ali kasno jer sam ja već bio pušten na slobodu“. Eto, ni Kvaternik nije imao nikakva drugog posla, nego ganjati nekoga nadobudnog orjunaša po Ljubuškom i okolici. Što bi moja pokojna baba Manda često znala reći: „Mokra jezičina, pa mlati!“.

Galić se hvali snagom i organizacijom partizana i komunista u Hercegovini pa kaže: „Samo u mom selu Bijači od 90 domaćinstava imali smo dva narodna heroja i sedam nositelja partizanskih spomenica… U Širokom Brijegu bilo je deset nositelja partizanskih spomenica…“ A imena? Kad se od Galića zatraže imena, nastaje „tilt“, ne sjeća se, davno je bilo itd. Da je bio itko osim Jure Velikog, Jure Rojaka, „neviđenog heroja“ Marijana i eventualno još pokojega čudnog čudaka iz okolice u toj „moćnoj“ skupini protunarodnih izroda i boraca protiv vlastite države, rekao bi to Galić s ponosom. Ali nije! Oni su bili rijetke protunarodne budale, oni su bili najprokletiji među nama, izrodi koji zaslužuju trajni prijezir vlastitoga naroda. A trn u oku bio im je Široki Brijeg, zato je i platio nevjerojatnu cijenu. Sam Galić o tome kaže: „Ka Širokom se stalno težilo. Ja sam '43. bio u Čitluku koji nije bio ništa drugačiji. Tamo smo stvorili našu organizaciju koja je tu djelovala čitavo vrijeme. U Širokom smo također imali dva-tri svoja čovjeka s kojima smo održavali kontakt i od kojih smo dobivali obavijesti te preko njih uticali na stanje svijesti u Širokom Brijegu koliko smo mogli. Ipak, tu je uvijek bilo najteže jer je ustaštvo bilo utjecajno. Pogotovu je bio utjecajan katolički kler koji je bio skoro apsolutno ustaški orijentiran.“ Galić iznosi tvrdnje koje ničim ne potkrjepljuje, kleveta, vrijeđa, laže i sve to tako neuvjerljivo kao da nitko drugi tih godina nije bio živ. Ili kao da narod ne poznaje svoje svećenike pa će mu Galić kazivati kakvi suoni! Jesu Galić i njegovi pobili i prepolovili Hrvate, ali je ipak nešto ostalo i živih da bi svjedočili i da bismo mi danas mogli znati istinu. Kako shvatiti tvrdnju: „Pa don Jure Vrdoljak iz Studenaca, mene je tukao u zatvoru“, osim kao besmislene tlapnju „sijede, ali prazne glave“ komunističkog luđaka i patološkog lažova. Taj je svećenik „potegao“ u Mostar, uvjerava nas Galić, samo da bi njega tukao u zatvoru.

Nevjerojatno, u kolikoj mjeri svoje sugovornike Galić smatra budalama! Pazi sad što još govori Galić: „Bila je jedna velika garnitura aktivnih svećenika koji su radili na toj ustaškoj liniji. Od njih ova grupacija svećenika koji su bili antifašisti, nisu mogli da dođu do nekoga posebnog izražaja. Što je veliko zlo, Katolička crkva je tada i zvanično bila profašistički orijentisana, jer je i tadašnji papa podržavao politiku Hitlera i Mussolinija, te radio sve da se osnaži Hitler, da se osnaži nacizam, nacionalizam itd. Zvanična je crkva dakle vodila politiku koja je pogodovala ovoj grupaciji.“ Kako odvratno, kako podlo, kako besmisleno, kako neistinito! Kao iz nekadašnje sarajevske komunističko-nacističke kuhinje koja je otkrila samo njoj znane „katoličke sveštenike koji su sa zvonika crkve na Širokom Brijegu partizane polijevali vrelim uljem“, a čiji je protagonist tada, kao i Galić danas, nažalost bio nominalni Hrvat. Toliko laži sadržane u samo par rečenica, kao u najgore i najprljavije vrijeme velikosrpske jugoslavenske kuhinje! I da je sve ono što „oličenje istine“ Galić tvrdi, a masa svjedočenja preživjelih svjedoka tih događaja govori da je to gnjusna laž, to ne može niti smije, biti pravdanje niti izgovor, za neviđeno komunističko iživljavanje i nasumično klanje i ubijanje, kako franjevačkih svećenika tako isto i preživjelog naroda po Širokom Brijegu. To bi ovaj nepovratno oboljeli hercegovački boljševik morao znati.
Na konstataciju izvjesnog novinara, „prema vašim tvrdnjama, prošli ste kraj samostana oko 12 sati, a oko 16 sati pobijeno je 12 franjevaca“, ovaj partizanski zlikovac, nacistički hladno, kao da se radi o drvenim trupcima, a ne o katoličkim svećenicima, kaže: „Istina živa… Marko Šoljić i ja išli smo u Široki Brijeg sa zadatkom da, nakon oslobođenja, kao članovi Okružnog komiteta za Zapadnu Hercegovinu, uspostavimo civilnu vlast… Kod samostana sam naišao i nigdje nikoga nisam vidio. Crkvu sam iz znatiželje malo razgledao. Tek kada smo se sa Brijega, gdje je samostan, spuštali prema rijeci Lištici vidjeli smo leševe ubijenih Nijemaca, jedan uništeni partizanski tenk. I mogu reći kako je tu bilo svega i svačega, čak smo se unutar svojih redova zavadili, jer je bilo nereda kakvog ipak nije trebalo biti, međutim Dalmatinci nisu mogli svoje obuzdati… Tu je bilo ustaško utvrđenje koje je bombardovano, tukla ga je naša avijacija i naša artiljerija. To je bila borba prvog ranga. Čim smo obavješeteni da je Široki Brijeg oslobođen, krenuli smo pored samostana. Tamo nije bilo uopšte naše vojske. Vojska je išla svojim pravcem i nastavila dalje, a mi svojim. Tragovi borbe su bili vidljivi na svakom koraku. Bile su tu i žice i nagazne mine… Naši su tu zaista napravili jedan džumbus. Radnje su bile isprovaljivane, bio je nered… 'Drugovi, mi nismo bili u stanju da obuzdamo svoje. Široki Brijeg je među nama partizanima slovio kao i Berlin za Ruse ili Amerikance Bio je to simbol ustaštva i borbe protiv partizana, pa je bilo vrlo teško vladati jedinicama i ljudima u tom momentu', tako je nama komesar obrazložio situaciju.“ Dakle, nigdje nikoga, nitko nikoga nije ubio. A i sam sijedi pokvarenjak i lažov Galić priznaje kako su „njegovi“ imali 450 poginulih, pa bi bilo zanimljivo čuti gdje su ležali ti izginuli dalmatinsko-hercegovački kvislinzi i okupatori u redovima zločinačke partizanske vojske? Kako su tako brzo bili sklonjeni i pokopani da Galić u podne nije vidio ni jednoga poginulog, suprotno tvrdnjama ostalih svjedoka? A daleko najzanimljivija je Galićeva konstatacija „vojska je išla svojim pravcem i nastavila dalje, a mi svojim“, što bi u prijevodu značilo da pokolj nad franjevcima nije izvršila vojska koja je „nastavila dalje“, nego samo Galiću znani počinitelji, ili pak on sam, možda Šoljić, rođak Marijan… uostalom, neka utvrdi Državno odvjetništvo. Njemu je dovoljno što je komesar rekao da „nisu mogli obuzdati svoje“ i time je sve riješeno i sve je bilo uredu, kao da ta činjenica amnestira ikoga od odgovornosti. Ali bi bilo zanimljivo čuti o kakvom obuzdavanju govori ovaj partizanski petljanac, kad u isto vrijeme tvrdi da on i njegovi partizanski zlikovci i suizvršitelji zločina nikoga nisu ubili?

„Pogledaj malo“, priča dalje besmislice Galić, aktualni predsjednik SUBNOR-a i nažalost najveći partizanski autoritet u BiH, „oni sad sve pripisuju Srbima i Muslimanima, a Srbi uopšte nisu sudjelovali u oslobađanju Širokog Brijega. Učestvovali su Hrvati, Osmi korpus koji je dalmatinski, i učestvovao je naš Zapadnohercegovački odred. Hrvati se, prema tome, učestvovali u oslobađanju Širokog, ali njima treba da su to uradili Srbi da ih okrive.“ Pa kad već Jure Galić izgovara lako provjerljive laži, a da i ne trepne, da mu ponovimo njemu dobro poznata imena zapovjednika postrojba, „na daleko poznatih hrvatskih zločinaca“, koje su i koji su i od franjevaca i od naroda, „oslobodile“ Široki Brijeg. Osmim dalmatinskim korpusom zapovijedao je Petar Drapšin, Srbin iz Novog Bečeja, a politički komesar, kao čovjek koji je odlučivao o životu i smrti, bio mu je Boško Šiljegović, Srbin iz Bosanske Dubice. Dvadesetšestom dalmatinskom divizijom zapovijedao je Božo Božović, Crnogorac iz Podgorice, a politički komesar bio joj je Dušan Korać, Srbin iz Čačka. Navedeni zapovjednici i komesari ovih dvaju udarnih kvislinških formacija u napadu, slamanju otpora, padu i okupaciji Širokog Brijega od komunističkih zločinaca, izdali su zastrašujuće zapovijedi podređenim postrojbama. O tome svjedoče malobrojni nekadašnji pripadnici partizanskih postrojba kojima je savjest progovorila i koji su se odvažili reći istinu, te smo tako svi došli do dragocjenih informacija i svjedočenja.

P.P. iz Splita koji je tada bio pripadnik Prve dalmatinske brigade u svom svjedočenju tvrdi kako je u vrijeme partizanskog napada na Široki Brijeg „vojska imala nalog ubijati sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu“. Što je ovo drugo, nego otvoreni genocid kako ga je definirao UN. „U jednoj kući vidio sam devet mrtvih, među njima bilo je i djece, a tako je bilo i po ostalim kućama. Nalog je bio načiniti što veću štetu tamošnjem pučanstvu…“, tvrdi dalje u svom svjedočenju P.P. iz Splita dodajući, „taj nalog podređenima prenio je zapovjednik 26. divizije Božo Božović, Crnogorac iz Podgorice“. Izgleda da ne stoje tvrdnje Jure Galića o tome da su dalmatinski i hercegovački Hrvati odlučili o sudbini sunarodnjaka u Širokom Brijegu (što ih, dakako, ne amnestira od odgovornosti za sudjelovanja u zločinu), nego da su srpsko-crnogorski četnici u partizanskim odorama, s istom onom zločinačkom zvijezdom petokrakom na čelu koja će na Hrvatsku krenuti i 1991. godine, donijeli odluku o brisanju jednoga naroda s lica zemlje. Izgleda također da ono što petlja i izmišlja Jure Galić stoji u totalnoj opreci s izjavama brojnih svjedoka užasa iz 1945. godine. Teško je povjerovati da je bilo koji Hrvat bio spreman sudjelovati u genocidu tih razmjera nad vlastitim narodom, ali Jure Galić živi je dokaz da je nažalost, eto, bilo i takvih. Ponavljam po stoti put sa željom da hrvatska mladost zapamti: ti su hrvatski partizanski zločinci bili najprokletiji dio našeg naroda, najprokletiji među nama!

Na konstataciju-pitanje istog novinara „ako, kao što tvrdite, fratri nisu ubijeni nakon završetka akcije, postoji li mogućnost da su svi poginuli tokom napada dok su pružali otpor, vjerujete li vi uopće da ih je toliko ubijeno“, Galić daje zaprepašćujući odgovor: „To je najobičnije sranje! Recimo, ja znam, u to doba je pričano – nisam ni ja gledao, da su se oni borili. Ono što sada pričaju za nekakav podrum, ja taj podrum nisam ni vidio niti sam za njega čuo.“ Što reći na ovo? Možda: Dođi Judo, stavi svoje zločinačke ruke u naše širokobriješke rane, pa možda i povjeruješ! Kad Galić kaže „pošto smo znali da je ostatak Zapadna Hercegovina vezan za ustaštvo, uložili smo mnogo truda da objasnimo da neće biti odmazde nad civilima, da ne vjeruju u ustašku propagandu“, ne bi bilo loše da nešto kaže o preko 2.200 pobijenih samo Širokobriježana od koji je preko 2.000 bilo živih do „oslobođenja“. Pobijeni su zato što su Galić i njegovi uložili mnogo truda da objasne „da neće biti odmazde“. Nažalost, čini se, kako su mnogi naivno i povjerovali u tu laž da zaista neće biti odmazde. I zato sada čine vrlo brojnu „treću Hrvatsku“, onu „pod zemljom“!

Ali Galić ima objašnjenje za sve pa kaže: „Splet okolnosti učinio je da je taj narod bježao sa ustašama i platili su glavom. Kad se priča priča oko Bleiburga, ne govore ko ih je tamo vodio, čija je to vojska bila, što ne kažu da je to vojska kojom su komandovali Pavelić i Artuković, da su radi njih platili glavom, da ne ispadne da su partizani krivi što je Pavelić vodio takvu politiku kakvu je vodio i u kakvoj je neko morao da plati glavom. O tome uopšte neće da pričaju, isto kao što ovi svećenici pričaju da su na pravdi Boga stradali. Pa ko ih je doveo u tu poziciju? Nisam ja! Doveli su ih fašisti Nijemci, Talijani, Pavelić, oni kojima su služili.“ Majko mila, monstruma! Što više govori, to se više zapetljava i pokazuje koliki je okorjeli zločinac u duši ovaj čovjek! Na kraju je u svojim vratolomijama došao dotle da je zaključio kako je opravdana i dovoljan razlog zašto su partizani poubijali toliki narod taj što ih je netko vodio. Kao da činjenica pripadnosti nekoj vojsci poništava obvezu poštivanja Ženevske konvencije (iz 1929.), koja kaže da razoružani vojnik više nije neprijatelj i ne smije biti tako tretiran. A tek poubijano civilno pučanstvo, koji je to „magnum crimen“, o tome da i ne govorimo.

O tome koja su i kakva vojska bili partizani nesvjesno najbolje svjedoči sam Galić: „Pojavilo se u istočnoj Hercegovini lijevo krilo, pa su ubijali i one za koje se samo moglo pretpostaviti da su neprijatelji, to je spriječeno i čitavo rukovodstvo je smijenjeno i raspoređeno“. Malo su nasumice ubijali, kaže Galić, čak i one „za koje se samo moglo pretpostaviti da su neprijatelji“, dakle, nevine ljude, na pravdi Boga, i kažnjeni su po čuvenoj i nadaleko poznatoj partizanskoj pravdi, vrlo oštro i nemilosrdno, „smijenjeni su i raspoređeni“. Da im više nikad ne bi palo na pamet ubijati bez potrebe i razloga, jer će biti „strogo kažnjeni“, ostat će bez mesarskog „posla“.

Pustimo još malo samoga partizanskog egzekutora neka govori, jer se toliko zaplete da nehotično otkrije i ono što nikako nije imao namjeru. Nisku svojih petljanija on nastavlja veličajući rođaka Marijana Primorca: „To je uistinu bio rijetko viđen heroj, koji je pripadao partijskoj organizaciji u Ljubuškom. Skupa smo u partizane otišli. Kasnije mu se dogodilo da je imao jednu krizu pa je zadržan u Hercegovini, najprije kao politički komesar čete, a zatim kao komesar Zapadnohercegovačkog antifašističkog odreda“. Vrlo ružnu stvar priznao je Galić pričajući o svom rođaku „rijetko viđenom heroju“ Marijanu Primorcu, za kojega neki izvori tvrde da je svoje „herojstvo“ pokazao upravo ubijajući širokobriješke fratre. Svjedoci također tvrde da nije istina da se s Marijanom „kasnije dogodilo da je imao jednu krizu“ kako tvrdi Galić, nego je istina da je pod „teretom počinjenih zločina, brojnih ubojstava koje je počinio svojom rukom“, na kraju stradao psihički, „pukao kao tikva“. Postoje također pouzdana saznanja da je Ozni podređena postrojba Knoja kojoj je na čelu bio Marijan Primirac, počinila masovna ubojstva franjevaca koji su bili zatočeni u zloglasnoj tamnici Ozne u Ljubuškom, te da je i te egzekucije predvodio „rijetko viđen heroj“ Marijan Primorac.

Što zapravo cijelo vrijeme neuspješno pokušava prikriti, uviti i sakriti Jure Galić, ali toliko nespretno, nepismeno i prostački da na kraju postaje najgore baš za njega osobno? Što je nehotično i protiv svoje volje priznao aktualni predsjednik SUBNOR-a BiH, a da vjerojatno nije imao namjeru? Prvo, priznao je da je u vrijeme zločina bio na Širokom Brijegu. Također je otvoreno priznao da su 7. veljače 1945. oko 16 sati zločine počinili partizanske postrojbe. Drugo, priznajući da je u vrijeme zločina bio na mjestu zločina, te tako sam sugerirao mogućnost vlastite umiješanost u zločinu na Širokom i vjerojatnost da je i on u njima sudjelovao. Usput da napomenem još nešto! Spominjući jedan partizanski tenk kraj rijeke Lištice, sjetio sam se „istorijskog časa“ na kojem su starijim širokobriješkim gimnazijalcima 70-tih godina pričali o poginulom mladom partizanskom tenkisti u Klancu pored Ugrovače, kod današnjega sv. Ante (Galić miješa Lišticu i Ugrovaču). To je dakle taj tenk i ta priča! Treće, priznao je Galić da su partizanske postrojbe „nastavile dalje“, što opet odgovornost za pokolje usmjerava na Oznu, Knoj i Okružni komitet komunističke partije u kojem je on imao presudnu riječ. Ako nije osobno ubijao, odgovoran je zapovjedno te je također dužan reći sve što zna o počiniteljima. Četvrto, priznao je zastrašujuću mržnju prema Hrvatima i Crkvi katoličkoj, i to u tolikoj mjeri da mu to paralizira normalan rad mozga, ako ga uopće ima. Peto, sam je nesvjesno otkrio koliko petlja i laže. Površnost i nepovezanost kojom opisuje događaje već na prvi pogled pokazuje koliko je daleko od istine. Šesto, toliko je pretjerano samoljubiv da je to u nekim njegovim rečenicama degutantno.

Sve u svemu, Jure Galić se može opisati kao „čovjek koji uopće nema dušu“, ali je to manje važno za pravo i pravdu koju tražimo; važno je samo i jedino da ga se konačno pozove na odgovornost za sudjelovanje u masovnim zločinima počinjenim nad Hrvatima Hercegovine. Jure bi morao znati da se istina, bez obzira na količinu uloženog truda, nikako ne može sakriti: „Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju!“. A u proteklih 20-tak godina priča o partizanskim zločinima gotovo u cijelosti je rekonstruirana, tako da se zna i pojedinačni i skupni udio u zločinima i Jure Galića, i njegovog uzora Jure Velikog, ali i udio „rijetko viđenog heroja“, Jurinog rođaka Marijana. Ako je do sada i bilo prijepora, više ih nema. Državno odvjetništvo BiH (DOBiH) je na potezu, vrijeme je da počne raditi posao za koji je plaćeno. Odgovore na eventualne nejasnoće i nepoznate detalje iz tog vremena mogu dati još uvijek živući svjedoci tih događaja. Ključna osoba u svemu tome zacijelo je Jure Galić, koji se povezuje i s egzekucijama u Vrgorcu i Podbiokovlju, pa je i Državno odvjetništvo RH (DORH) pozvano na pokretanje istrage. „Sudjelovao sam kao podrška u akciji u kojoj je oslobođen Vrgorac polovinom 1942. godine. Nisam sudjelovao u samom napadu i znam da je tamo ubijeno između 20-30 Vrgorčana o čemu su dalmatinski partizani šutjeli kao ribe… i tu je stradalo najmanje 20-30 nevinih ljudi…“, sam Galić svojim svjedočenjem „poziva“ DORH da mu se javi i pozove ga na „ispovijed“. A također i neki očevici tvrde da su ga vidjeli na mjestu zločina u trenutku kad su vršene egzekucije u Podbiokovlju. Da kojim slučajem živimo u normalnim državama, već bi odavno u obje u kojima je ovaj partizanski egzekutor glumio antifašistu, i u BiH i u RH, bile pokrenute istrage o događajima iz tog vremena, ali i istrage o ulozi Jure Galića Rojaka u njima.

Josip Broz Tito učitelj i Jure Galić Rojak učenik, braća po zločinu

Na početku sam spomenuo i Jurinog učitelja, jugoslavenskog maršala Josipa Broza Tita, čovjeka kojeg je Europa svrstala među deset najvećih zločinaca svijeta svih vremena. Jure Galić je bio revan učenik velikog majstora zločina, čovjeka kojeg se tereti da je izravno i neizravno tijekom II. svjetskog rata, neposredno nakon njega i u idućih 45 godina jugoslavenskog (ne mira nego) primirja odgovoran za smrt 1.114.000 ljudi, čovjeka koji je zločine nad Hrvatima objasnio jezivo hladnim razlogom „morali smo pustiti Srbima da se izdovolje“, te čovjeka koji je ostao zapamćen po svom vrlo lošem proročanstvu „prije će Sava poteći uzvodno, nego će Hrvati dobiti svoju državu“. Evo nekoliko činjenica o tom „tvoru“ i javnih istupa toga zlikovca od kojega je „antifašist“ Jure učio, kako biste još jednom mogli vidjeti o kojem se monstrumu radilo.

U vrijeme izvršenja najvećeg zločina nad Hrvatima u povijesti, od 14. svibnje do 6. lipnja 1945., Tito je sa svojim suradnicima i komandantima koljačkih odreda jugo-armije (JA) bio baš na područjima na kojima su u to vrijeme vršeni masovni pokolji razoružane hrvatske vojske i civila i osobno nadgledao tijek pokolja.

U nedjelju 20. svibnja 1945., zločinac J. B. Tito je nenajavljeno predvečer stigao u Varaždin, u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa. Na Kapucinskom trgu govorio je građanima. Tom im je prigodom kazao da nije došao službeno niti da govori o politici nego da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju „važne zadaće u konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Ujedno je svim protivnicima svoga režima najavio „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“. Eto zašto je dobio nadimak „ljubičica bijela“!

U petak 25. svibnja 1945., Vrhovni komunistički zlikovac Josip Broz Tito u Zagrebu je proslavilo svoj rođendan. Drugovi i drugarice iz Zagreba priredili su mu rođendansko „iznenađenje“, odveli ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici te mu „s prozora pokazali u dvorištu postrojenu njemu u čast, netom izručenu hrvatske vladu na čelu s dr. Nikolom Mandićem i Milom Budakom“. Ovih dana slušamo što je snašlo cijelu tadašnju hrvatsku Vladu i na kojoj su ledini dobili „trajni smještaj“.

Dana 28., 29. i 30. svibnja 1945. krvnik i zločinac J. B. Tito je na putovanju za Ljubljanu obišao stratište u Trbovlju i rudnik 'Barbarin rov' na brdu kod Laškog. U Ljubljani je održao govor u kojemu je, uz ostalo, kazao: „Likvidirali smo dvjesto hiljada bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.“ Čitav svijet je mogao vidjeti kako je „lijepo zbrinuto“ na tisuće Hrvata u Barbarinu rovu u kraj Laškog.

U utorak 5. lipnja 1945. Tito ujutro posjećuje partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici na Rebru. Zapovjednik bolnice, izvjesni kapetan Julius, u prijavku mu posebno ističe: „Hrvatske bande nema više, smještena je dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje!“ Je li itko od tih boljševičko-partizanskih zlikovaca bio zdravog razuma?
Za vrijeme boravka Krvnika iz Kumrovca – Tita na područjima na kojima su se dogodili Bleiburg i marševi smrti, po kazivanju Koče Popovića i Gabrijela Divjakovića, načelnika vojvođanskog odjela II. JA, po sugestiji Aleksandra Rankovića, Tito je naredio da se „za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu Zagrebu i okolici rođeni od 1924. do 1927. godine koji se nalaze u zarobljeničkim logorima, a nisu pristupili partizanskim jedinicama“. Po tom Titovom naređenju Komanda grada Zagreba izdala je Naredbu broj 7 po kojoj je unovačeno 7800 mladića, koji su svi sprovedeni u logore Maksimir i Prečko i zatim likvidirani. Samo u jednoj koloni bilo je 2200 tih mladića, svrstani su u marševe smrti i tjerani od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema te strpani u logor Kovin u Vojvodini. Od toga broj preživjelo je samo 58 mladića.
Od 18. do 30. svibnja, upravo dok je zlikovac Tito krstario po područjima na kojima se događao masovni pokolj, u Teznom kod Maribora pobijeno je 30.000 – 35.000 zarobljenika, koji su ubačeni u napuštene njemačke protutenkovske rovove. Također u to vrjemenu od 18. do 30 svibnja, u organizaciji i izvedbi Sime Dubajića, trajao je osmodnevni pokolj na Kočevskom rogu, gdje je pobijeno i u jamu bačeno 30.000 – 40.000 zarobljenika. Nadalje, isto po kazivanju Koče Popovića, na relaciji Bjelovar – Kovin u svibnju, prošlo je 26 ešalona zarobljenika, od kojih je svaki brojio 3000 – 5000 zarobljenika. Svi ili gotovo svi oni pobijeni su i bačeni većinom u napuštene njemačke protutenkovske rovove širom Vojvodine.

Krvnik iz Kumrovca Josip Broz Tito u ožujku 1945. uputio je Zapovijed svim partijskim komitetima i (ko)mesarima vojnih jedinica, slijedećeg sadržaja: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati i ako u tom vremenu ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti.“ Koča Popović, tadašnji načelnik Generalštaba JNA, dobio je od Tita tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poratnim pokoljima. Ta se naredba odnosila na JNA, Vojno-istorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDB-u i njezine ispostave.
Tito je u kolovozu 1945. tobože amnestirao zarobljenike. Samo je zaboravio da je „malo“ zakasnio i da se više nije ni imalo koga amnestirati, jer je do tada glavninu već bio dao poubijati. Samo je zavaravao i domaću i međunarodnu javnost. I dalje su se punili zatvori, a logori se nisu praznili. Praznili su se samo likvidacijama, a u boljem slučaju mučenjem, izgladnjivanjem, uskraćivanjem liječenja i drugim smicalicama kakve je samo bolesni partizanski um mogao smisliti. Iako je već velika većina nedužnog hrvatskog puka bila poubijana i time „zauvijek bilo riješeno hrvatsko pitanje“ kako su partizansko-komunistički krvnici mislili i planirali, još je bilo ostavljeno nešto logora da bi se mogla svijetu pokazivati na daleko čuvena jugoslavenska „humanost“.

Svi ovdje prikazani podaci, a oni su samo dio danas poznate istine, nedvojbeno kazuju da je nalogodavac masovnog pokolja na bleiburškoj visoravni i marševima smrti koji su uslijedili, bio osobno Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik „Jugoslavenske armije“ koja je izvršila pokolj, krvnik kakvih ljudska povijest, na sreću, nije zapamtila puno. Je li moguće povjerovati da je taj čovjek sin hrvatskog naroda i da u njemu kao Hrvatu, ako je on to uopće i bio, nije bilo baš nimalo suosjećanja i samilosti za vlastiti narod i da ga je tako neviđeno i nemilosrdno tamanio, klao i ubijao. Počiniti takav u nebo vapijući 'magnum crimen' nad svojim narodom, teško je povjerovati da je to mogao uraditi sin hrvatskog naroda. Ali i Jure Galić je nominalno Hrvat, reći će netko!

Bez obzira na sve, uistinu je upitno Titovo hrvatsko podrijetlo! Hoćemo li ikada pouzdano saznati, tko je zapravo bio Josip Broz Tito, jedan od deset najvećih zlikovaca svijeta svih vremena? No, on je „uspio“ nekažnjeno izmaknuti ovozemaljskoj pravdi i neka mu Svevišnji bude milostiv!

Ali njegov učenik Jure Galić, predsjednik SUBNOR-a BiH, koji se u vrijeme Domovinskog rata sakrio u mišju rupu i bio manji od makova zrna, sada je podigao svoju lažljivu sijedu, ali praznu komunističku glavu i ne samo da pokazuje da je još „vrlo“ živ, nego se bezobrazno šepuri kao da mu nitko ništa ne može. Znam da je njemu i njegovim istomišljenicima užasno teško, jer moraju gledati samostalnu, neovisnu i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku. I koliko god nama hrvatskim domoljubima teško pada gledati ovako malu Hrvatsku, još je teže njima, jugoslavenskim komunističkim sljedbenicima i zadrtim orjunašima, gledati što je uopće ima! Gospodine Galiću, hrvatskom narodu cijele Hercegovine, a napose Širokog Brijega, duguješ brojne odgovore.

Zato pozivam nadležne državne institucije, DOBiH i DORH, da ti postave neka neizbježna pitanja. A od svih najtežih bolesti ovoga svijeta, od srca ti želim da oboliš od samo jedne neizlječive bolesti: od akutnog napada iskrenosti!



Piše[Velimir MABIĆ | abcportal.info]

[/img]


Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: TKO SU ANTIFAŠISTI?
PostPostano: sri vel 20, 2013 01:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
---------
WHO ARE THE ANTI-FASCISTS - TKO SU ANTIFAŠISTI

Prijevod članka na hrvatski je ispod teksta na engleskom jeziku

I hear many people in Croatia proclaim themselves to be "anti-fascists" and this confuses me because I don't know who the "fascists" are today. How can you be "anti-" something that does not exist. Fascism is defined as: a political ideology based on ultra-nationalism, national-rebirth, corporatism along with autocratic leadership and a one-party state. According to Joseph Grčić, fascists believe that a nation is an organic community that requires strong leadership, collective identity, and the will and ability to commit violence and wage war in order to keep the nation strong.[1] By this definition fascism does not exist anywhere in the world today!
Scholars generally consider Fascism to be on the Far Right in the "Left vs Right" political spectrum. Traditionally, the "Left" includes: anarchists communists, socialists, social liberals, social democrats and progressives while the Right includes: conservatives, reactionaries, monarchists, nationalists and fascists.

Today the Croatian Right, as with many countries in Europe, is comprised of primarily conservatives and a small minority of nationalists. There are no fascist organizations of any merit in Croatia. Conservatism a political attitude that advocates institutions and traditional practices that have developed organically, thus emphasizing stability and continuity.
Historically anti-fascism is a phenomenon of the 1920s and 30s. In Italy the Italian Socialist Party(PSI), Italian Communist Party (PCI), the General Confederation of Labour (CGT) and an Anarchist defined themselves anti-fascists. During the Spanish Civil War in the 1930s The Republican army, the International Brigades, the Workers' Party of Marxist Unification (POUM) and Spanish anarchist militias defined themselves as anti-fascists. In Germany, during the 1920s and 1930s the Communist Party and Social Democratic Party defined themselves as anti-fascists. Looking at this pattern it can be generalized that Socialists, Communists and Anarchists are Anti-Fascists.

Today some in the Croatian Left define themselves as anti-fascists. If we know that true fascism does not exist then who is being labelled a fascist? In my observations anyone that loves his country, is proud to be a Croatian, respects the Church and traditional values is attacked by anti-fascists. Proud Croatians that want to defend Croatia so that it is not sold off piece by piece to foreign powers receive the worst abuse by the anti-fascists. But wait, to love your country and to be proud, to respect the Church and live by traditional values sounds like the definition of Conservatism! Conservatives are not fascists. While the Left appears to claim a monopoly on anti-fascism I would say that Croatian Conservatives and Nationalists are as much anti-fascist as the Left. Unfortunately Conservatives are being slandered by the Left in a strategy of political misdirection and opportunism.

Who are these proud anti-fascists? Are they the Croatian Communist Party, renamed the Social Democratic Party (SDP)? Are they the sons and daughters of the old communist (Jugovic) elites that still cling to power in the dark recesses of the government bureaucracy? Are they the old Jugoslavs that are bitter about the birth of Croatia and the demise of their communism and Party priviledge. Are they the invisible puppet-masters of international organizations such as George Soros' Open Society Institute.

The Left is being opportunistic today by exploiting the guilt of good Croatians to a dark part of our history which happened 65 years ago. I find it comforting when I realize that if the Left has to resort to ad hominem[2] attacks on good, honest Conservative Croatians rather than use logic and reason to prove the superiority of their political vision then they the anti-fascists do not have a strong foundation on which to build an argument. My fellow Croatian Conservatives be proud to know that communists and anarchists have to stoop so low as to use psychological guilt attacks to weaken your defences and resolve. Stay strong in defending your vision of a Croatia based on traditional and moral conservative values. Stay strong in defending the Homeland of your grandchildren!

Hmmm, I sit and ponder, could anti-fascists just be anti-Croatia(ns)?
[1] Grčić, Joseph. Ethics and political theory. Lanham, Maryland, USA: University of America, Inc, 2000. Pp. 120
[2] An ad hominem argument, also known as argumentum ad hominem (Latin: "argument toward the person" or "argument against the person"), is an argument which links the validity of a premise to an irrelevant characteristic or belief of the person advocating the premise.
Now in poor grammar Cro-English

Tko su antifašisti

Čujem da se mnogi ljudi u Hrvatskoj proglašavaju "antifašistima", i to me zbunjuje jer ne znam tko su "fašisti" danas. Kako možete biti "protiv" nečega što ne postoji. Fašizam se definira kao: politička ideologija utemeljena na ultra-nacionalizmu, nacionalnom preporodu, korporatizmom zajedno sa autokratskim vodstvom jedne države stranke. Prema Josipu Grčiću, fašisti vjeruju da je narod organska zajednica koja zahtijeva jako vodstvo, kolektivni identitet, te volju i sposobnost da se počini nasilje i ratovuje kako bi narod bio jak. [1] Po ovoj definiciji fašizam ne postoji bilo gdje u svijetu danas!

Znanstvenici općenito smatraju fašizmom na krajnje desnoj strani u političkom spektru ljevice i desnice. Tradicionalno, "ljevica" uključuje: anarhiste, komuniste, socijaliste, social-liberale, socijaldemokrate i ‘progresivne’ dok “desnica” uključuje: konzervativce, nacionaliste, reakcionare, monarhiste, i fašiste.

Danas hrvatska desnica, kao i u mnogim zemljama u Europi, sastavljena je prije svega od konzervativaca i male manjine nacionalista. Nema fašističke organizacije od ikakva značaja u Hrvatskoj. Konzervativizam je politički stav koji zagovara tradicionalne institucije i praksu koje su se razvile organski, ističući na taj način stabilnosti i kontinuitet.

Povijesno, antifašizam je fenomen 1920-ih i 30-ih. U Italiji talijanska Socijalistička stranka (PSI), talijanska komunistička partija (PCI), generalna konfederacija rada (CGT) i anarhisti definiraju sebe antifašistima. Tijekom Španjolskog građanskog rata u 1930-tim, Republikanska vojska, Međunarodne brigade, Radnička partija marksističkog ujedinjenja (POUM) i španjolska anarhistička milicija definiraju se antifašistima. U Njemačkoj, tijekom 1920-ih i 1930-ih, komunističke stranke i Socijaldemokratske partije definiraju se kao anti-fašisti. Gledajući ovaj uzorak, može se općenito reći da su socijalisti, anarhisti i komunisti antifašisti.
Danas se neki u hrvatskoj ljevici sebe nazivaju antifašistima. Ako znamo da istinski fašizam ne postoji onda tko je obilježen fašist? U mojim zapažanjima, tko god voli svoju zemlju, ponosan je biti Hrvat, poštuje Crkvu i tradicionalne vrijednosti napadnut je od strane antifašista. Ponosni Hrvati koji žele obraniti Hrvatsku, tako da se ne prodaje strancima komad po komad, najgore su zlostavljani od strane antifašista. Ali čekajte, ljubiti svoju zemlju i biti ponosni, poštivati Crkvu i živjeti po tradicionalnim vrijednostima zvuči kao definicija Konzervatizma! Konzervativci nisu fašisti. Dok lijevica traži monopol na antifašizam, ja bih rekao da hrvatski konzervativci i nacionalisti su jednako antifašisti kao lijevi. Nažalost, ljevicari su oklevetali konzervativce po strategiji političkog podmetanja i oportunizma.

Tko su ti ponosni antifašisti? Jeli to hrvatska komunistička partija, preimenovana u Socijaldemokratsku partiju (SDP)? Da li su oni sinovi i kćeri stare komunističke (Jugović) elite koja se još uvijek drži na vlasti u tamnim dubinama državne birokracije? Jesu li to stari Jugoslavi ogorčeni rođenjem Hrvatske i raspadom komunizma i partijskih privilegija. Jesu li oni nevidljivi marionetski majstori međunarodnih organizacija kao što je Open Society Institute Georgea Sorosa.

Lijevica danas oportunistički iskorištava krivnju dobrih Hrvata iz tamnog dijela naše povijesti od prije 65 godina. Ja se osjećam umiren kada shvatim, ako ljevičari trebaju upotrebljavati ad hominem napad na dobre, poštene konzervativne Hrvate radije nego koristiti logiku i razum da dokažu superiornost njihove političke vizije, onda ti antifašisti nemaju čvrsti temelj na kojem će se izgraditi njihov argument. Moji hrvatski konzervativni kolege, budite ponosni, ako komunisti i anarhisti moraju pasti tako nisko za korištenje psihološke krivice u napadu da bi oslabili vašu obranu i odlučnost. Ostanite jaki u obrani svoje vizije za Hrvatsku na temelju tradicionalnih i moralnih konzervativnih vrijednosti. Ostanite jaki u obrani domovine svojih unuka!

Hmmm, sjedim i razmišljam, da anti-fašisti su možda samo anti-Hrvati?

Željko Zidarić
Toronto Canada
< « » >
Komentari


0 #1 Tko su Anti-fašisti? —

Marko Spiranović 2010-03-29 06:10
Željko, cčestitam na mnogim tvojim primjedbama. Nažalost Hrvati u Hrvatskoj to ne shvaćaju.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009