Sada je: sri tra 25, 2018 10:53.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: - TEORIJA I AKCIJA - piše Vjekoslav Maks Luburić
PostPostano: čet ruj 14, 2017 09:12 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 262
- TEORIJA I AKCIJA - (Prvi dio)

Piše: Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin 29 i 30 lipnja 1968.

(Iznijeti ću u tri malo poduža nastavka ovu Okružnicu koju je general Drinjanin napisao, poslao ju u Pariz dru. Miljenki Dabi Peraniću koji je bio zadužen od Glavnog Stana Odpora da ju ponese sa sobom i u ime organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO pročita u Hamiltonu prilikom zborovanja dana 29 i 30 lipnja 1968. godine. Ovu Okružnicu kao i mnoga druga generalova pisma mi je dr. Peranić dao u svojem stanu u New Yorku u subotu 19 kolovoza 1978. Imao sam priliku pročitati ovu Okružnicu viće puta, ali, što god više ju čitam, sve više dolazim do zaključka da je ova Okružnica nadvisila sve druge Okružnice koje je general pisao Hrvatima i za Hrvatsku. Iz ove Okružnice se mogu saznati mnogi do sada mnogim hrvatima nepoznati detalji. Zato smatram da je jako važna i da se Hrvati upoznaju s istom. Mile Boban, Otporaš.)

PORUKA GENERALA DRINJANINA PREDSTAVNICIMA ODPORA I BRATSKIH ORGANIZACIJA PRIGODON ZASJEDANJA I ZBOROVANJA U HAMILTONU NA DAN 29 i 30 LIPNJA 1968. GONE.


DRAGA BRAĆO!

Ovu moju poruku mirne duše možete smatrati nastavkom članka Hrvatska Ratna Doktrina iz zadnje OBRANE, (vidi DRINA br. 89-90 1968. prva i zadnja strana, mo. Otporaš.) koju ste nadam se, pročitali.

Ne govorim vam kao zapovjednik Odpora niti kao ideolog jedne političke grupacije, nego vam govorim kao hrvatski general koji se osjeća hrvatskim vojnikom makar i ne bilo hrvatske vojske, plaća, uniforma, medelja, priznanja i vojne stege, koju diktiraju zakoni jedne ustorjene vlasti. Osjećam se vojnikom zato, jer sam to bio kroz čitav život i ako ne postoji država, tim je na nama veća dužnost da ju stvorimo. I baš zato obraćam se svima koji u tom poslu mogu bilo što učiniti. Poslušajte zato mene i ja ću rado čuti vaš odgovor. Zaista bih se osjećao sretnim kada bih mogao biti s vama, pa da se bratski razgovaramo, kao što smo to često činili za vrijeme rata, kao što se mnogi od vas sjećate.

Imamo pred sobom zajednički zilj i zajednički moramo stvariti našu ratnu doktrinu, zajednički izgraditi teoriju, zajedničkim snagama stvoriti naš akcioni vojnostrateški i politički plan. Zato sve vas molim, bili ili ne, pripadnici Odpora da pomno saslušate ono što vam imam reći i trijezno raspravite o svemu, kako bi iz našega plana eliminirali sve što nije dobro i kako bi nadodli sve ono, što vi mislite da je potrebno. Svaki Hrvat je zato pozvan i nitko izključen nije. Nu kada jednom zaključimo zajednički nešto, onda dajmo tome jedan kolektivni svehrvatski karakter i onda ga sprovadjajmo stegovno i sa dobrovoljnom stegom, gdje svaki u tom planu vrši svoj dio, a oni koji su stavljeni na čelo, da predvode i zapravo budu Izvršni organizam zajedničkog nam plana.

Neka mi bude dozvoljeno otvoreno govoriti o problemima zato, jer zataškavanjem istih ništa se jasno vidjeti neće, kao što liječnik ne može operirati bolesnika, ako prije toga nije nije uspostavljena jasna i sigurna dijagnoza. Kada govorimo o pogreškama prošlosti onda govorimo o pogreškama, koje smo svi manje ili više počinili u dobroj vjeri da sprovedemo svoj vlastiti plan za oslobodjenje hrvatske domovine. Ljudski je griješiti i ljudski je griješke popraviti, znati se izdići nad sama sebe i svoj osobni "ja" podrediti jednom općem cilju. Nećemo zato spominjati imena, nećemo nikome ništa predbacivati, nego ćemo samo analizirati gole činjenice, raspraviti o njima i onda tražiti solucije. zato sve što govorimo jest načelno.

Veliki njemački filozof Goethe napisao je, da je misliti lako, da je i djelovati, tj. voditi akciju vrlo lako, ali da je najteže na ovom svijetu postaviti jednu teoriju, tj. misao, i onda je sistematski sprovesti u djelo, tj. akciju. Napravite jedan pokušaj. Uzmite novine, okružnice, govore ili poruke svih hrvatskih političkih grupacija u svijetu. Idite zatim, ako vam je moguće, prošetati se poljem ili osamljenim mjestom, i analizirajte ih vlastitom glavom. Znači, pokušajte misliti ne glavom tih programa i misli, nego svojom vlastitom glavom.

Doći ćete do uvjerenja, da svi govore o našim pravima, o željama i potrebama za vlastitom državom. Ne samo to! Ima hrvatskih grupacija i ljudi, koji u svojim programima vide sretan, slobodan, zadovoljan, bogati, veseli i napredni hrvatski narod. Vide plavo more, zelena polja, guste šume, uredna naselja, bezbrižnu zdravu, jaku i veselu hrvatsku dječicu. Vide hrvatski sabor, kako demokratski, civilizirano, gospodski zasjeda i kroji zakone, a naši patrijarhe sa čibukom u ruci pod Gupčevom lipom, debelim hrastovima, kutićma kafana i salonima zadovoljno kimaju glavom nad sretnim narodom otaca domovine. Vide sretne radnike, bezbrižna seljaka, zadovoljna intelektualca, hrvata na zemlji, andjele na nebu.

To je i lijepo i potrebno, ako to nije samo evazija, bježanje od stvarnosti itd. od nastavaka tih sanja, planova, programa i želja. Čim im postavite pitanje: KAKO VI MISLITE TO OSTVARITI? TKO ĆE TO OSTVARITI? KADA ĆE SE TO OSTVARITI? SA ČIME MISLITE TO POSTIĆI? TKO ĆE VAM POMOĆI PRI TOME? TKO ĆE SVE TO DOŽIVJETI? TKO ĆE HTJETI ČEKATI, DA SE TO OSTVARI, DA PRI TOME NE IZGUBI VJERU U SVOJU VLASTITU MISIJU I DODJE DO UVJERENJA DA SMO NAROD SANJARA, TEORETIČARA, KOJI BI SVE HTJELI A NIŠTA NE RADE?

Teorija je sve ono, što nije ostvareno. Čim se ostvari, to je onda stvarnost. Ali dok se ne ostvari, to je čista teorija, špekulacija, čisti produkt uma. To je ono što se u literaturi zove popeti se u toranj od slonove kosti, što može biti užitak i zadovoljstvo onome tko to čini, ali ne i zajednici, narodu, koji od toga nema ništa. A političko djelovanje je u prvom redu služba općim narodnim interesima, jer samo tako se politici daje ona kategorija koju zaslužuje kao služba, a ne kao čista teorija i razonoda, osobni užitak.

Mi na pr. govorimo o našoj ratnoj doktrini polazeći sa pozicija nauke oca Domovine, tj. podizanja vlastitih snaga i pokretanje jedne narodno-oslobodilačke revolucionarne i vojno-političke akcije. To ne znači da se odričemo pomoći, konkretne pomoći, koju bi nam mogla dati jedna prijateljska zemlja ili jedan skup ljudi, ne odričemo se prava sudjelovanja u sklopu jedne globalne strategije, jer će to djelovati i bez nas i možda protiv nas. Ne možemo i kad bi htjeli, ne povući konskvence iz jednog konkretnog geopolitičkog stanja, gdje će jedva biti neutralnih. Neutralnost može imati samo jaka, sposobna i moćna zemlja, bilo u vojsci bilo u drugim argumentima, kao Švicarska, koja osim brda i jednog obranbenog sistema, u kojem sudjeluje cijeli narod, iako u defanzivnom pogledu, ima u ruci kapital cijelog svijeta i o tome je vodio računa Hitler, i morat će voditi računa i svaki drugi zavojevač. Čim smo se odrekli pokretanja vlastitih snaga, dizanja ustanka i vodjenja narodne oslobodilačke akcije, sva naša doktrina je čista teorija. Na pr. piše mi jedan poznati hrvatski intelektualac iz Amerika, da je razgovarao sa svima, koji su u zadnja vremena obilazili Ameriku i razgovarali kako sa vlastitim pristašama, tako i sa drugim Hrvatima. Na pitanje da kako misli osloboditi Hrvatsku, jer o tome govori, odgovorio je, da će izbiti treći svjetski rat, te da će Amerika, kao antikomunistička potencija pomoći i Hrvate politički, dati im oružje, organizirati jednu Legiju, i udri, udri, dok ne dotjeramo cara do duvara. Vidite, to je čista teorija.

ZAŠTO JE TO TEORIJA?


Zato jer nitko ne može znati, da li će uopće izbiti treći svjetski rat, još manje gdje, kako i kada. Isto tako je točno, da nitko ne može unaprijed znati, da li će taj rat uopće biti antikomunistički, barem ne u ovom smislu, kako je to bilo 1941.g., jer ima i previše nijansa socijalista i komunista, i previše interesa čisto nacionalnih, teritorijalnih i gospodarskih, a da bi itko razuman imao prava da taj rat proglašuje ideološkim, te da nas svrsta u taj jedan tabor, gdje će biti Amerika.

S kakovim pravom možemo zaključiti da će Amerika toga ili drugoga generala, naoružati ga i možda na blatobranima, kao 1941., dovesti u Hrvatsku. (Ovdje general govori o "blatobranima" jer su Jugoslaveni svih boja i tedencija tada trvdili - ima ih i danas koji u to vjeruju - da su Poglavnik i Ustaše sa talijanskim vojničkim kolima i blatobranima došli u Hrvatsku. Poglavnik je preko svojih veza i kanala poručio domovinskom vodstvu Ustaškog Pokreta da se požure i da proglase Nezavisnu Državu Hrvatsku prije ulazka njemačkih i talijanskih jedinica u Zagreb, što je pukovnik Slavko Kvaternik i učinio u ime Poglavnika. Ali to nije smetalo neprijatelju Hrvatske Države širiti slike kako su njemačke nacističke i talijanske fašističke jedinice bile u Zagrebu prije proglašnje NDH, kako bi što svrsihodnije povezali NDH kao satelitsku državu fašizma i nacizma. Mo. Otporaš.) Takve predpostavke su nas jednom odvele na Bleibuško polje, odvele u kolone smrti i sve ono što se kasnije dogodilo. Ne možemo s tim računati, jer uopće ne znamo tko, kada i kako će odlučivati o nama, kada znamo da postoji izmedju Pentagona i Krenlja jedan crveni telefon baš s ciljem, da se spriječi rat izmedju protagonista Rusije i Amerike.. Tko iole bistrije pogleda što se zbiva u Vijetnamu, gdje Amerika izigrava antikomunističku kartu s ciljem da si osigura stratežke baze za čuvanje Pacifika i komunikacija sa svojim saveznicima na Pacifiku i cijeloj hemisferi, te da je antikomunist Diem, katolik, antikomunist i prijatelj, rekli bi čak i američki čovjek, bio likvidiran zato, jer se nije htjelo sporu dati karakter, kojeg je imao, pogledajmo u prošlost.

Ja sam gledao momke pjevajući kako odlaze iz Zagreba prema Amerikancima po oružje. Još i danas su živi oni naši propagandisti, koji su to govorili i još i danas ponavljaju istu priču u euforiji iza banketa. To nas je koštalo 200.000 vojnika, s kojima smo mogli razbiti pred Zagrebom cijelu partizansku vojsku i ako ne drugo, a ono umrijeti dolično, a ne svršiti kao roblje u grabama i srpskim palankama ponižavani, mućeni i žrtvovani. Nisam mnogo ni onda vjerovao, i još manje vjerujem danas. Ne samo mi, nego ni Predsjednik Johnson nije u stanju reći, što će Amerika učiniti sutra, a kamoli u dani čas. (Lyndon B. Johnson (1908-1973) je tada bio 37 američki predsjednik. Mo. Otporaš.) Ne zna to ni Pentagon, iako zna što bi učinio, kad bi to Kongres dozvolio i odobrio, kada bi narod slijedio i kada bi bio kadar baciti deset milijuna Amerikanaca i sve atomske bombe, i to ne na Rusiju, nego na crvenu Kinu, koja podjednako ugrožuje Ameriku i možda još više Rusiju. Ideološke svadje nisu drugo nego borba za prevlast nad komunistima u svijetu, ali više sa ciljem da Mao Tso-tong nadje u Sibiriji novi prostor za 800 milijuna Kineza, nego da ovaj ili onaj narod zaista povjeruje, da je Mao Tso-tong bolji komunista od Brežnjeva ili ovaj od Tita, ili ovaj od Bakarića ili slovačkog Dubčeka.

Zato je mišljenje toga generala, iako dostojno, čista špekulativna teorija, koja nema sa stvarnosti nekakve veze i koja može ili ne biti upotrebljiva, kad bi je netko i htio upotrebiti. Ubojstvom Johna i Boba Kennedyja i tragičnim dogadjajima na rasnom polju, tj. ubojstvo lidera mirotvorca Martin Luter Kinga, zatim tragično stanje u Vijetnamu, gdje je žrtvovan zapovjednik Westmorland zato, da bi pobjedile golubice a ne orlovi Pentagona, dokaz je, da kao ozbiljni ljudi nemamo prava računati sa tim teorijama. Isto, kao za usporedbu, jest, kada netko govori da će "narod to učiniti". Da će narod već borbom sprovesti revoluciju i istjerati okupatora. Ili da će vrijeme i taj problem riješiti, ili da će Bog sudjelovati u strategiji i politici i spasiti svoje Hrvate, svoje vjerne Hrvate zato jer smo narod, antemurale cristianitatis.

Da, mi smo vjernici i Odporaši su to uvijek ispovjedali, a to značći da su slijedili ne samo vjerske dogme nego i crkvenu hijerarhiju, crkvenu organizaciju i nasljednika Svetog Petra, papu. Vjerujemo da Bog može jednim potezom, jednom mišlju, voljom, zbrisati čovječanstvo, kuglu zemaljsku, kontinente ili narode. Dužnost nam je raditi, kao da ćemo sto godina živjeti i moliti se Bogu, kao da ćemo sutra umrijeti. Znamo iz povijesti i religije da je Bog odlučivao bitkama, ali mi nemamo prava računati s tim, jer je to u Božijoj, a ne u našoj volji. Mi možemo i moramo Boga moliti, ali nismo u stanju utjecati na odluke Božije, jer smo ljudi, a kad bi mogli odredjivati, bili bi Bogovi. Bog je pak samo jedan, a svi drugi bogovi pripadaju mitologiji ili psihologiji, ali ne politici, ekonomiji, strategiji.

S druge strane i nažalost, snage zapada su davno izigrale mogućnost da bi mogle voditi jednu svjetsku antikomunističku križarsku vojnu. Previše je vremena dato komunistima, previše je antikomunista likvidirano i previše demokrata je izgubilo vjeru u antikomunističke snage, a da bi itko razuman mogao vjerovati u jednu novu križarsku vojnu. (Ja bih ovu generalovu izreku preinačio u: Previše je vremena dato Srbima da jugoslaveniziraju Hrvate kako bi na račun Jugoslavije mogli proširiti svoj životni san Veliku Srbiju. Previše je Hrvata likvidirano i previše ih je izgubilo vjeru u vlastite snage, a premalo vremena imamo za adekvatno organiziranje da bi se mogli obraniti od jugoslavenskih nasrtaja i prodora. Kada sam ovu Okružnicu čitao stavio sam ovu bilježk. Mile Boban, lipanj 1979. Mo.) Najmanje je Amerika spremna i voljna to učiniti, jer kad bi Pentagon i mogao uz pomoć državne oligarhije i aparata, te eventualno jedne stranke, možda republikanske, nametnuti, iznutra bi ju svladale crna i urbanska gerila, rasno pitanje, manjine slavenske i vlastiti komunisti i raskalašena mladež, koja traži utjehe u bludu, seksualnom izživljavanju, drogama, fikcijama i vandalizmu. To je mogao učiniti general Eisenhower, mogao je general Mac Arthur, veliki heroji američke nacije poslije prvog svijetskog rata, ali vidili ste, što se je dogodilo. Sam Eisenhower je vjerovao u križarski karakter pobjede nad nacionalistima i antikomunistima Evrope, pa i nad malom Hrvatskom, a Mac Arthuru su dali obični vrtnjak, i završio je svoje dane pišući memoare i prodavajući mašine za pisanje jedne tužne povijesti. Vojnici su bili žrtvovani u Koreji, jer je bilo zabranjeno dirati u svetu rijeku yalu, i žrtvovan je gen. Westmorland zato, jer je htio prenijeti rat na susjedna područja odakle su se nesmetano infiltrirali crveni partizani Viet-Konga.

Kako sam negdje napisao moglo bi se hrvatskoj antikomunističkoj legiji, koja sanja vratiti se u Staljingrad, dogoditi da brani isti, ali ne od antikomunista mobilizirane ideološke i demokratske Evrope, nego od crvene Kine, revolucionarne Kine, koja povrh svega treba Sibiriju za svoj lebensraum, svoj životni prostor. Odatle politika prema Titu, odatle politika Vatikana, da spasi strukture crkve, a ne niti da uništi Hrvate, niti da spasi Jugoslaviju i još manje da jača komunizam, niti je iz oportunizma. Osim mistike svetih moći, osim liturgije i tamjana, u Vatikanu postoji i jedan glavni stožer sastavljen od Jezuita, mislilaca, političara, diplomata i stratega. To je jedan definizivni a ne ofenzivni proces.

Čak Vam otvoreno velim, da bi prije dobio pomoć bilo koji komunistički dezerter, s ciljem da oslabi komunisitički centralizam i monolitnost, jer je manji protivnik u potenciji od bloka rusko-kineskog, ili svesovjetskog od Pacifika do Atlantika. Nemojte si praviti mnogo iluzija u OTAN I NATO. Za tri dana sve bi se te internacionalne snage sastavljene od mnogo ureda, mnogo šefova i mnogo zapovjednika, od kojih su mnogi u službi Rusije raspale za tri dana. Iz njemačke Istočne i Bugarske mogu Rusi zaposjesti Evropu. Bila je jedna Njemačka i bili su jednom Madžari, Hrvati, Slovaci, Romunji itd. koji su išli na Leningrad i Staljingrad. Danas ih nema, a nakon izdaje zapada u Madžarskoj, (mađarska listopadska revolucija 1956.god., mo.) recimo, nitko ne misli na ponavljanje juriša na sovjetske tenkove, nego traži soluciju u evoluciji komunizma i mogućnost u ravnoteži, koja bi im s vremenom dozvolila osamostaliti se sasma.

Taj proces ide svojim tokom i u Poljskoj, i u Madžarskoj, i u Rumunjskoj, i u Čehoslovačkoj, i u Jugoslaviji, te prema tome i u Hrvatskoj. Sve te priče o federaciji, konfederaciji, samoupravljanju, nisu drugo nego nastojanje da se spase nacionalna kultura, gospodarstvo najprije od Rusa, onda od Srba, Čeha i zatim od marksističkog divljanja, koje je razvodjeno postalo žrtva nemirne mladosti, i studenata, isto kao i zastarijela struktura kapitalizma na zapadu. Budući da je Mao Tso-tong davno bacio anamemu na komunističku crvenu buržoaziju, novu klasu, i najavio kulturnu revoluciju, da uništi bilo kakvu civilizaciju osim svoje, pojavljuju se anarhisti, nihilisti i kaos, sljedbenici filozofa Markusa, koji zagovara jednostavno revoluciju generacija, tj. novih na stare, i baš zato jer je zatajila marksistička borba klasa. Ta mladost je jedan vulkan, koji je kako smo to vidjeli bio u stanju paralizirati Francusku, (general ovdje misli na mini revoluciju u Francuskoj koju je započeo rođeni francusko/njemački židov Daniel Marc Cohn Bendit u Parizu u svibnju 1968. godine. Pošto sam u to vrijeme živio u Parizu, taj događaj mi je iz bliza poznat. Taj francusko/njemački student Daniel Marc Cohn Bendit studentskim demonstracijama zapalio je cijelu Francusku i umalo da nije došlo do građanskog rata: Francuz protiv Francuza, kao što je to bio slučaj kod nas Hrvata za vrijeme WW2 Hrvat protiv Hrvata. Ti studentski neredi iz Pariza su se munjevitom brzinom širili kuglom zemaljskom. Mo. Otporaš.) ili kao u prošlom ljetu Ameriku ili kao sada rat u Vijetnamu, gdje se beznadno umire, a bivaju moralno osudjivano oni, kao kardinal Spelman, koji se usudio govoriti o pobjedi.

KAKVU BITKU MOGU DOBITI VOJNICI - KOJIMA NIJE CILJ POBJEDA?

Govoriti o antikomunističkoj križarskoj vojni, u kojoj ćemo mi biti mezimčad, je vraćati se na 1945. godinu, a ta znamo da nije bila dostojna ni hrvatskog naroda, ni Hrvatske Vojske, koja je dobivala bitke i gubila ratove, baš radi te politike-fikcije, radi teorija, radi propagandista, koji su nas razoružali i izveli iz zemlje. Zato je diktrina o antikomunističkom pohodu i našoj participaciji ravna željama, čistoj špekulaciji, jedna teorija kao i nada da će strategija carstva nebeskoga, kao Srbi na Kosovu, riješiti pitanje naše slobode.

Isto mi velimo i za one koji samo govore o budućem uredjenju države, o nespojivosti pojmova vojnik-revolucionarac-političar, i zato i ne odgovaramo na te napadaje teorije, jer nisu ozbiljne. Ne može se sjediti u Buenos Airesu, a sanjati kao da smo na Markovu Trgu. Ne može se već i zato, jer o tome neće odlučivati nikakvi dogmatičari, nikakvi teoretičari, nikakvi predstavnici, niti predstavništva u tuđini, pa čak ni u Zagrebu, nego one snage koje povedu narodnooslobodilačku borbu, koje se izgrade za vrijeme borbe, koje stignu na Drinu i uzmognu organizirati hrvatsku vlast na hrvatskoj teretoriji i k tome uspiju odhrvati se i iznuditi priznanje toj zemlji.

Kao dobri promatrači mogli ste primjetiti na pr. kada je pao Che Guevera u Boliviji, da se isticalo da je isti propao zato, jer je protiv njega bila komunistička stranka. Manje obavješteni jludi reći će; kako to da je komunistička stranka bila protiv, a Che Guevera je stari komunista i marksista, koji je bio ideolog i tehničar, tehničar revolucije i majstor gerile, koji je doveo Fidel Castra na vlast. Ili kada je Fidel pozatvarao predstavnike komunističke stranke u Kubi. Ili kada je Tito eliminirao Kominformovce, ili Madžar Kadar Rakossyja, ili Dubček Slanskog ili kako se bori Mao sa predsjednikom Kine. To je rezultat razlike u gledanju na taktiku. Na pr. Mao Tso-tong uvodi vlast agrarnih i vojnih snaga, protiv industrijskih i partijskih kadrova. Che je pokušao pokrenuti seljake, jer Bolivija nema jake industrije i jedva se može seljaku prići sa idejama o diktaturi proleterijata. fidel drži vlast sa onima, koji su s njim bili u šumi, gdje je Sierra Maestra odgojila svoju vrst komunizma vezana uz polje. Mao je pred mnogo godina morao ostavljati industrijska područja i probijati se deset godina kroz brdska područja Kine. To se zove JENANSKI PUT, gdje su ljudi padali kao mravi, ali je borba odgojila agrarne komuniste sa posobnom psihologijom. Tu je tanja borbe medju samim crvenim Kinezima. Ali je tu tajna i činjenice da su hrvatski i slovački komunisti uvidjeli, da u velikosrpskom i češkom komunizmu kojega su služili iz taktičkih i ideoloških razloga, postaju plijen ne samo te ideologije, nego i državnih tvorevina jugoslavije i Čehoslovačke, odnosno velikosrpskog i pančeškog imperijalizma. zato će odlučivati one snage koje NA TERENU I U BORBI MOGNU SVOJE IDEJE I NAMETNUTI DRUGIMA, a ne samo ISTICATI IH U TUDJINI BEZ IKAKVE KONEKCIJE SA STVARNOŠĆU. Može se govoriti zato o hrvatskom komunizmu, kao i o stotine drugih, i mora se s tim činbenikom računati ne samo u politici i strategiji, nego i u pogledu društvenih odnosa.

Može se i mora računati sa hrvatskom ljevicom, sa novim naraštajima, sa Hrvatima u Bosni i Dalmaciji i Istri, ali će biti oni koji će formulirati svoje zahtjeve i nametati ih svojom snagom, svojim sudjelovanjem u borbi, spremnosti na žrtvu i jačinom ideja. (Ova generalova ideja "Može se i mora računati sa hrvatskom ljevicom sa novim naraštajima..." je očit i jasan dokaz da je on, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin početnik i začetnik pomirdbene ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj DRINI br, 3/4 1964., st 18-21. Mene ne smeta govoriti o hrvatskoj ljevici i hrvatskim komunistima, koji su sebe smatrali ili još uvijek smatraju hrvatskim antifašistima. Šta mene smeta je to da oni kada govore o svome "antifašizmu" uvijek misle na komunističku jugoslaviju Tita i partiju, a ne na hrvatske državotvorne komuniste poput Andrije Hebranga koji je bio predsjednik HKP i ZAVNOH-a. Nacionalno pomiriti i izmiriti danas Hrvate se može samo i jedino staviti, bok uz bok slike i spomenike Poglavnika i Andrije Hebranga, jer i jedan i drugi su se državotvorno hrvatski borili za Hrvatsku Državu. Mo. Otporaš.) I sve to još uvijek uvjetovano radi onih, koji su bili ili mogli biti naši saveznici, nosioci eventualne globalne strategije, koja bi svojim samim prisustvom i zakonima geopolitike i geostrategije mogli imati svoju riječ.

Na pr. general Markos, zapovjednik partizana u Grčkoj svladao je bio najveći dio Grčke, ali su Englezi svojim prisustvom i sudjelovanjem odlučili bitku u korist nacionalne Grčke. Učinili su to iz svojih razloga, i ne iz sentimenta. Nisu htjeli da komunisti otvore put Rusima na Mediteran. Isto je bilo i u Perziji, gdje su svojim prisustvom, sa političkom i vojnom snagom istjerali Ruse iz Aserbeidžana. radilo se o istim razlozima i petroleju. Tu su dakle odlučivali vanjski čimbenici, koji bi mogli ili ne slijediti i naše indicije, i tu će odlučivati one snage, koje se znadnu stvoriti i održati i nametnuti drugima. Tita su priznali ne zato, jer je bio komunista, nego su ga prihvatili i pomogli unatoč njegovu komunizmu, a na suprot Draži Mihailoviću zato, jer je velikoj savezničkoj strategiji konveniralo, da ima netko tko će rušiti objekte, komunikacije i vezati njemačke ratne divizije za čuvanje tih objekata. A ni jedan ni drugi od tih čimbenika ne ovisi o hrvatskoj emigraciji, pa makar kako ona djelovala.

Tu je jedna i nova generacija koja je odrasla pod komunizmom i koja je manjim dijelom prihvatila komunizam kao manje zlo ili pak iz idealističkih težnja socijalne pravde, a mnogi postali kolaboratori zato, jer smo ih svojim odlaskom i apsolutnim pomanjkanjem bilo kakve zaštite i poredka, ostavili na milost i nemilost komunizma i Jugoslavije. Jedan cijeli narod nikad se ne sastoji od heroja, niti bi bilo pametno da je cijela zemlja padala na Ivan Planini, ni pred Zagrebom, kao što je Hitler htio da Njemačka izgine pred Berlinom. Svaka nacija imala je svojih Numancia, (grad u staroj Španjolskoj kojeg je Scipion Emilien 134-133 potpuno razorio, uništio, mo. Otporaš.) svojih Alkazara de Toledo, svojih Udbina, svojih Širokih Brijegova, svojih heroja i bunkera, koji su padali do zadnjega, ali to nije život, nego smrt nacije. Instikt za življenjem, kod pojedinaca i kod naroda je jači nego kolektivna smrt.

Ta nova generacija želi i sama odlučivati o svojoj budućnosti, i zato ne radi se samo o vojničkim i političkim, nego i društvenim problemima. To ste mogli čuti od svakog novodošlog. Zato će i te ideje dolaziti u obzir i zato se ni u Madridu, ni u Hamiltonu, ni u New Yorku, pa makar kakve zasluge imali i uspjehe požnjeli, neće praviti budućnost, nego samo i jedino po onima, koji budu izgradili snage na terenu i znadu tu djelatnost uklopiti u veliku strategiju onih, koji budu odlučivali. I kako stoji svijet jako malo izgleda ima, da će bilo koji od eventualnih protagonista gledati u krsni list ili svjedodžbu dobrog vladanja koju bi imao ili ne neki od zapovjednika konkretnih snaga. Odlučivati će te snage, a ne teorije i osobni problemi.

Isto je tako jasno, da hrvatski komunisti ne misle zato ginuti, da im sjednu za vrat ideološki protivnici i počmu čeprkati po prošlosti. Mnogo sam vam puta govorio o Madžarskoj i nikada neće biti dosta, jer je to klasični primjer, kako se ne smije raditi. To je posljedica pogrešnih teorija, koje iako nisu bile jedini faktor, bile su jedan od faktora propasti.

O Hrvatskoj 1945. nisu odlučivali ni antemurale christianitatis , ni Papa, ni demokracija, ni naše pravo, nego Yalta i Potsdam, ali ovi su bili logični nastavak djelovanaj partizana, koji su stvorili na terenu snage, bilo mobilizacjom Srba, bilo pomoći podvale, bilo ideologije, bilo saveznika, pa i kada su odlučili fifty/fifty, ipak je onaj konkretni i u snazi održani fifty progutao onu drugu polovicu, a general Draža Mihailović je zato svršio na vješalima, da nebi Englezi pokrenuli taj svoj fifty, svoju polovicu.

Na nama je dakle da polazeći od starćevićanske doktrine pokretanja snaga na terenu, da stvorimo snagu, koja će onda govoriti o pravu, našem hrvatskom pravu. Doktrina u akciji, to je pravi politički-vojni uspjeh, i pravo podpomognut snagom i silom, to je kompletna teorija naše narodno oslobodilačke akcije.



- TEORIJA I AKCIJA - (drugi dio)



Rekli smo, da mi hrvatsku sudbinu ne možemo vezati samo za nadu da će izbiti jedan treći svjetski rat, te da ćemo biti zvani, oboružani, priznati, upotrebljeni i možda na blatobranima dovedeni na Markov Trg. Mislim da sam iznio dovoljno razloga, koji ne ovise o nama, nego o onima, koji bi to trebali i možda htjeli učiniti, a ne mogu. Vezati našu sudbinu uz tobožnje medjunarodno priznanje mirnim sredstvima, mislim da uopće ne treba ozbiljno uzimati u obzir, iako moramo svim sredstvima raditi, da si napravimo ambijent u tom pravcu, kako bi u dani čas i kada imadnemo snagu, bude lakiše izvojevati si medjunarodno priznajnje i eventualnu pomoć ako ne svih, a ono nekih nacija, koje bi mogle imati interesa radi sebe, a ne radi nas. Ne treba zaboraviti ni na naš odsudni geopolitički položaj. Možda da vam spomenem malu afričku zemlju BIAFRA, gdje jedna katolička manjina i definirana demografska grupa vodi herojsku borbu za svoju samostalnost. Padaju kao muhe, jedan milijun izbjeglica imaju, ali interesi velikih u Nigeriji, i možda petrloej, jači su od prava naroda. Može i nestati toga naroda, iako se tu i tamo govori i protestira, Nigerija je jača, jer ima diplomatsku delegaciju, ima sredstva, ugovore, i Rusija, Engleska i drugi daju joj oružje, avione i moralnu pomoć, a za Biafru jedva da Vatikan kaže nekoliko riječi i moli da se spasi izbjeglice.

Dakle koristi i diplomatski rad, kako smo to uvijek rekli, ali tek kao komplement prave snage izražene u izobraženim, oružanim, indoktriniranim i tehnički vodjenim oružanim snagama. Vidjeli ste što je mali Izrael učinio protiv ogromnog bloka Arapa, protiv prostora i svjetskog mišljenja. Sa jednim blietzkrigom, tj. streljovitim ratom, na kojem bi mogao zaviditi Hitler, Guderian i Romel, oni su odlučnim udarcem, dobrom obavještajnom službom, tehničkom nadmoći, savršenom izobrazbom, smjelim planom i odlučnošću izveli jedan lokalni klasični rat i paralizirali sve svoje susjede.

Naša je dakle nada u našim snagama i u našim akcijama. Medjutim kada se govori o akcijama to onda treba definirati do kraja. Kao što su teorije produkt čiste umne špekulacije i mogu biti sasma nekoristne, tako i akcija, ako nisu bazirane na jednoj kompletnoj teoriji mogu biti ne samo nekoristne, nego čak i štetne. Kada kažemo da iza teorije mora stajati akcija, htjeli smo s tim reći, da kompletna teorija mora predvidjeti sve u toj akciji. Mora se znati kakve akcije treba vršiti, tko ih ima vršiti, kada i gdje, zašto i s kakvim konkretnim ciljem, jer inače mogu biti više štetne nego koristne. Mnbogo je poznatih i glasovitih ljudi reklo kroz povijest, da je bolje trpjeti i nepravdu nego kaos i anarhiju, jer i nepravda kro evoluciju i inerciju dolazi kraju, kao što i svaka revolucija svršava kod bonapartizma, tj. u redu, inače nebi bila konstruktivna. Kakva pravda je mogla postojati recimo u parizu, gdje je svatko mogao biti ubijen kao pas ili izgubiti obitelj i imetak, ili kao u Americi, gdje su crnci uz pomoć komunista sprovadjali "urbansku tj. gradsku gerilu" pod vodstvom iz Vijetnama stiglih vojnika crnaca, gdje su spaljene čitave četvrti ili Koktel Molotov bacani u stanove i medju vlastito stanovništvo s ciljem čisto taktičke prirode.

Zato je trebalo najprije postaviti točne teorije, kako naša akcija nebi bila samo destruktivna. Akcija pok. kavrana je još tekla uz blagoslov onog moralnog kapitala kojega smo donijeli iz NDH. Još su bile svježe uspomene na veličinu, još je bilo vjere u tobožnji američki antikomunistički pohod, još je bilo autoriteta, još se je na hrvatskoj koži osjećao komunisitički bič, još se pušila krv na sve strane i malo više ili manje krvi, nije moglo poremetiti psihološko stanje i ravnotežu. Na jednoj strani je bilo ustaštvo, na drugoj partizani. To je zapravo još bila zalazna bitka hrvatske vojske i ustaštva, zadnji pokušaj da se održi borbeni ambijent, da se povjeruje u stare ideje i nove akcije. Pokušaj je propao i predstavlja za emigraciju i uopće hrvatski narod jednu medju. (Međa, granica, ograda, jaz isl., mo. Otporaš.) Preko te medje valjalo je ići drugim putevima.

Nakon Karvanove akcije nastala je pobuna duhova, kako smo juzvali. Ne samo naše političko vodstvo, nego i svaki emigrant i rekao bih svaki Hrvat, je pravio ispit savjesti i političke zrelosti. Počeo je, rekao bih, mislit svojom glavom. To mišljenje svojom glavom dovelo je i do novih grupiranja onih, koji su mislili. Tako je i jedna grupa starih boraca koja se okupila u Odporu, našla pred alternativom: ili zatvoriti oči i ponavljati, da će netko i negdje za nas misliti, stvarati odluke i zapovjedati, ili pak misliti i dosljedno tome odlučiti se. Ljudi Odpora pokušali su kako svi znate uvjeriri naše političko vodstvo, da treba tražiti nove puteve. To se čini iza svake velike tragedije, iza svakog poraza. Kada mi i nebi imali snage za traženje tih puteva, činili bi to drugi, koji traže ne samo razloge za poraz, nego i krivce poraza. Zato je nakon svih izgubljenih ratova, barem u Evropi, zabilježeno skretanje u lijevo kao protest protiv poraza i onih, koji su ratove vodili i izgubili. Narodi kao da su gubili smisao za težinu položaja, za veličinu, za razloge. Oni su su tražili krivce. Ni mi Hrvati nismo mogli spriječiti, da do tog dogje. Previše je bolno, ali nije nekoristno, ako podsjetimo sve vas na ono što je bilo. Ne činom to zato da predbacujemo bilo kome i bilo što, nego da povučeno konzvekence.

K tome nije na odmet reći koju i o onom što smo učinili u domovini nakon poraza. Znate da sam bio prištaša borbe i da sam bio protiv toga, da se povlačimo i predamo. Zato sam bio iz borbe za Petrinju, koju smo oslobodili udarcem u ledja partizana od Sunje, bio poslat na Ivan Planinu. U to vrijeme bio sam član Glavnog Stana Poglavnika, dakle vrhovnog vojnog stožera, i bio sam referent za pozadinu. Kad su Nijemci počeli pripremati povlačenje, ja sam se odupro i zaprijetio da ću ih razoružati. Pozvan sam bio na savjetovanje sa Glavnim Stanom, Vladom i Poglavnikom, i znate da mi je avion bio stradao i ja svršio u bolinici na Rebru sa težkim potresom mozga. Kad sam treći dan došao k sebi, povlačenje je izvršeno i bez mene. Tada sam zagovarao bitku na Zvonimirovoj liniji, u širokom prostoru pred Zagrebom, pa ako ništa drugo da smlavimo elitne snage partizana i obnovimo Krbavsku Bitku, gdje je plemstvo palo, da Hrvatska može živjeti. Znate i to, da sam dobio nalog da izvedem vojsku preko granice, i ostanem u domovini kao zapovjednik onih, koji se ne uspiju probiti, te da pružimo Odpor na najširim temeljima. Tamo su početci HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Tamo smo planirali sa mnogim višim vojničkim i gradjanskim zapovjednicima odpor naroda, dok se ne nadje politička solucija i dok se ne vrati u Hrvatsku jaka, po Amerikancima oboružana antikomunistička Hrvatska Vojska, s ciljem tjeranja komunista i obnove Hrvatske Države, ovaj puta na strani zapadnih saveznika, a protiv Rusije i komunisitčkog bloka, kako se je predstavljalo.

Što se je dogodilo znate. mene su još mnogi vidjeli pred Zidanim Mostom. Ja sam se trebao kretati samo do granice, gdje je zapovjedništvo II Zbora preuzeo general Ajanović Jusuf sa Stožerom, i gdje su imenovani novi zapovjednici, s čime je preko generala Moškova i Stožera ravnao izravno Poglavnik. Ja sam se još zalijetao uz granicu i kao stegovan vojnik vratio u domovinu.

Što se je dogodilo znate svi. Nisu se ispunile nade naše Vlade, koja je bila izručena i obješena, Poglavnik i drugi su napustili masu i morali se skrivati da ne budu predani, vojska razoružana i pobijena ili svršila u kolonama smrti, ukoliko se nije spasila tu i tamo. Od novog antikomunističkog pohoda nije bilo ništa. Bila je to samo jedna teorija, iza koje nije bilo stvarnosti. Bila je to samo jedna želja, a spredno je, da li nam je bila podvaljena preko raznih agenata, ili su je naši propagandisti upotrebljavali samo iz razloga taktičkih i sporednih.

Amerika, Rusija, Engleska, Francuska i saveznici im, a to je bio skorom cijeli svijet, bili su siti rata. Vodio se psihološki rat, zauzimale se pozicije, vodila se ponegdje dialektika dinamita, ali kao onda, tako i danas, žrtvovani narodi bili su ostavljeni svojoj sudbini. Prema tome nije se moglo račnati sa novim ratom, nego su se izmišljale teorije o suzdržavanju, obranbenim saveznicima, atomskom i drugom odmazdom, dok i Rusija i kasnije Kina nisu postigli nuklearna oružja, i onda je, opet bila izgradjena teorija ravnoteže straha, što je i do danas održalo stare saveznike na okupu. Istina, pomjerilo se je to stanje naglim dizanjem crvene Kine i najavljenom kulturnom revolucijom Mao Tse-tonga, najprije u Kini, a kasnije i vani, što je zapravo stare saveznike i još jače zbližilo iz straha pred gladnom nuklearnom potencijom, koja upotrebljiva ideologiju da smjesti svojih 800 milijuna ljudi u bližu ili dalju okolicu.

Za jednu akciju nije bilo uvjeta, zato sam u zajednici sa zapovjednicima domovinskog fronta HRVATSKOG NARODNOG ODPORA smjestio snage u PASIVNO STANJE ODPORA. Odupiremo se, ali pasivno. Ne prihvaćamo Jugoslaviju, ne postajemo komunisti, ne odričemo se Hrvatske, ali ne upotrebljavamo masivne akcije zato, da ne izvrgnemo narod bestijalnoj i brutalnoj srbokomunističkoj odmazdi prije vremena. Nismo rekli da smo kapitulirali, da smo se odrekli hrvatske revolucije, da smo se odrekli svetoga našega prava na oružani ustanak, nego smo, da se stavimo u pasivno stanje, dok ne imadnemo bolje uvjete.

Govoriti o uvjetima za nas hrvatske vojnike nije to nešto abstraktno, nego sasma konkretno. Preduvje za sve jest imati jednu kompletnu teoriju našega djelovanja, stvarati doktrinu, zatim izgraditi političke uvjete, koji će favorizirati borbu, kako bi imao narodnu širu pomoć, jer bez toga nema narodnooslobodilačkog rata, zatim riješiti pitanje vojno-strateškog operacionog plana i taktike za izvršenje pojedinih akcija. Jedno od glavnih pitanja jest i pitanje logistilkih baza za polazak u obskrbu, za nadzor akcije, za prihvaćanje ranjenika i odpremanje boraca, za sprovodjenje propagande, za borbu na političkom polju pred svijetom, jer kako sam rekao isto ne živimo u krateru jednog vulkana i moramo voditi računa o svijetu, da i opet nebi dobivali bitke i gubili ratove kao i god. 1918. i 1945., i opet svršili na novo u Bleiburgu, što možda nebi mogli izdržati i što bi borbu bacilo u stoljeće natrag. Previše smo izkrvavili 1945 i do 1947 a da nebi vodili o tome računa. Strategija nije hazardna igra i politika nije teologija, gdje se sve povjerava odlukama vrhunaravnih sila. Trebalo je rashladiti glavu i stati raskoračenih nogu na čvrsto tlo i dobro otvoriti oči i uši. Ja sam to učinio i Vrhovni Stožer domovinskog fronta prihvatio je moje misli, solidarizirao se s njima i podjelio odgovornost.

K tome sam bio i ranjen. Tada sam u pasivnom stanju mogao samo izabrati ilegalni život u zemlji i biti na teret organizaciji, ili ići u emigraciju, što nisam nikada mislio i što sam rekao mojim užim suradnicima i zapovjednicima Odpora. Odlučio sam ići u emigraciju, opomenuti naše da se ne pouzdaju u tobožnje križarske divizije o kojima su im govorili agenti Ozne, kao što danas govore agenti Udbe našim tobožnjim revolucionarcima, o čemu ćemo posebno govoriti.

Ali čim sam izliječio rane na nozi i iznio Poglavniku i vodstvu moje ideje i pravo stanje stvari, kao i nakanu da sprovedem u djelo plan HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a ne emigrantskih organizacija i državnog vodstva, stavljen sam bio izmedju duvara i mača, i bilo mi zabranjeno povratiti se u domovinu ili raditi u emigraciji, jer da će biti proglašen narodnim izdajnikom.

Iz naše pobune duhova nastala je jedna revolucionarna misao bazirana na stvarnosti i iz naših kretanja nastala je organizacija Odpora. Svi vi znate što se je dogodilo. Da smo bili na dobru putu, to ste se mogli uvjeriti, jer idu s nama mnogi, koji nas nisu razumijeli, pa i oni koji su bili aktivni protiv nas. Mnogi od nas su rekli, da je bilo težko izlaziti iz naše ustaške Matice, ali da je isto tako tažko bilo i ostati. Kasnije kretanje i reorganizacija HOP-a (treba se ovdje pojasniti za današnje hrvatske prilike to da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, navodno, što nije sto posto sigurno, na smrtnoj postelji opunomoćio dra. Stjepana Hefera kao nasljednika Poglavnika, što je uistinu značilo da je dr. Stjepan Hefer bio predsjednik HOP-a, što je Hrvatski Oslobodilački Pokret. Kasnije se je taj isti HOP podijelio u dva dijela. Prvi je i dalje ostao HOP, dok je drugi bio Reorganizacija HOP-a kojem je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić. Mo. Otporaš.) je tome dokaz. Jedino što smo izgubili jest desetak godina.

Da, mi smo za akcije, ali kakve akcije, s kakvom idejom političkom, na osnovi koje doktrine, s kakvim političkim programom idemo pred narod, koji nas treba pomoći, i za to plaćati u krvi i imetku, s kakvim idejama trebamo izlaziti pred strani svijet? Jasno je bilo, nekima prije, nekima poslije, da smo pretrpijeli jedan poraz. Nama je jasno da nismo smjeli kao Srbi iz svoga Kosova praviti pobjedu. To spada u mitologiju, to je strategija carstva nebeskoga, ali nije podloga za ozbiljnog generala, ni za jednu ozbiljnu političku organizaciju, a kamoli čitavi narod.

Nismo mogli već izlaziti pred svijet sa idejama, koje su bile jednom poražene. Imali smo i domovinskih razloga, koji su bili još možda najvažniji. Jedan je glavni psihološki čimbenik, kojega nitko ne smije zaboraviti. Meni se osobno dogodilo kada sam tumačio ljudima 1945. da se treba boriti, da su me pitali: pa zašto su otišli ostali? Što hoćete sa šakom preživjelih, ranjenih, izmučenih i rastrškanih i razbijenih vojnika, kad ste poslali 17 divizija u tuđinu? Kako smo mogli govoriti o antikomunističkoj Americi, kada je narod bio svjedok američke pomoći ne nama, nego Jugoslaviji, komunizmu i Titu! To bi bilo isto, kao kada bi nekome htjeli dokazati, da je iza nas Vatikan, u isto vrijeme kada ubojice svećenika dobivaju medalje, a nama neskloni kardinal Tisserant, (Eugene Tisserant (1884-1972) francuski prelat pri sv. Stolici u Vatikanu, mo. Otporaš.) veliki prijatelj Srba, Jugoslavije pa i komunizma, maže osovinu Beograd-Rim, ili kada katolička Crkva mora prigeti šiju i blagosivati gospodare kremlja ili Kalimegdana samo zato da preživi, da se spasi.

radi toga je poći novim putevima i pošli smo. Rekli smo da mi naše akcije želimo sprovoditi korak po korak. Neki su se smijali našoj nakani, da stvorimo svoje nakladno poduzeće i vlastitu tiskaru. Mi smo to stvorili zato, da mnognemo izraziti baš te ideje, da mognemo braniti Hrvatsku pred svijetom, da mognemo obavijestiti narod o našim težnjama, da mognemo odgajati, izobraziti i stvoriti nove tehničare hrvatske revolucije. ne treba zaboraviti, da je stara desetotravanjska emigracija dala sve od sebe, i da već nije predstavljala borbeni materijal, nego samo strukturu, okvir, za jednu državotvornu akciju, za sigurne baze i oaze, da pokretanje, za mobiliziranje, kao kada u jednoj vojarni za novačenje ostanu samo zapovjednici, administrativni, tehnički, liječnički i drugi aparat, u očekivanju novih boraca, nove generacije.

Nitko nije mogao izbjeći toj smjeni, pa ni mi. Mi smo toga bili svijestni i u najnepovoljnijem položaju uzeli na sebe tu dužnost. Danas je Odpor organizacija mlade generacije, rekao bih mladenačka organizacija, kojoj stari borci predaju borbene stjegove, iskustvo prošlosti, i daju joj, kako ne, sami sebe, da dostojno dovrše svoj život u borbi i naporima za novu slavu i novu Državu.

Nakon ideja, stvorili smo i uporišta, organizacije i sada želimo stvoriti i VODSTVO. DA, VODSTVO. Pobuna duhova je preživjela sve ono negativno, destruktivno, i sa jakim idejama, čvrstim temeljima, stvorila svoje strukture. Tim strukturama treba dati načela, vodstvo i staviti to u pokret. To je onda zalog pobjede. To je onda doktrina u pogonu, to je onda teorija pretvorena u akciju. Mislim da je veliki francuski mislilac Maurras (Charles Maurras (1868.1952, mo. Otporaš.) negdje napisao, da kada se nema vojnika za voditi, kada se nema masa za manevriranje, sredstava za borbu, da je najbolja akcija ona akcija teorije. Mi smo pređi i tu fazu, i nismo si upisivali u djela problematične akcije hrvatskih Azeva ili hrvatskih idealista, ali niti agenata Udbe, koje akcije, kako možemo zaključiti, nisu ništa promjenile na situaciji hrvatskog naroda, a jesu mu na mnogim mjestima pkodile i mogle biti odsutne.

Eto, tu smo stigli na točku potrebe stvaranja našega VANJSKOG I DOMOVINSKOG FRONTA, koji će djelovati svaki na svom terenu, prema zahtjevima i potrebama, ali uvijek u koordinaciji k istom cilju.

Boriti se da, akcija da, ali akcije koje će biti na nametnute, nego vodjene. Hoćemo dogadjaje, ali ne da klipšemo za njima kao baba za misarima, nego praviti dogadjaje, koji će pokrenuti sudbinu Hrvatske sa mrtve točke. To se pak ne može bez postojanja jednog GLAVNOG STOŽERA HRVATSKE REVOLUCIJE. Vas sve smatram predstavnicima emigracije, kojoj iznosim naš plan rada, kao braći, kao general, a na vama je, da nam date podršku, moralnu i materijalnu, te da u tom planu izvršite ono, što zaista možete, i što će vašem životu dati konkretni smisao i vjernost, a Hrvatskoj biti na korist.

Nastavlja se.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: - TEORIJA I AKCIJA - piše Vjekoslav Maks Luburić
PostPostano: čet ruj 14, 2017 09:22 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 262
- TEORIJA I AKCIA - (treći dio)

NAŠ POLITIČKO STRATEŽKI PLAN AKCIJE


Nebi bilo pametno ne priznati emigraciji njene velike žrtve. Hrvatski su povjestničari napisali na hrvatskom i na drugim jezicima knjige, članke, brošure, memorandume, koji daju solidnost argumenata našoj borbi. Hrvatski su intelektualci i dialektičari u svijetu operirali sa tim podatcima, kao i drugim argumentima, branili naše pravo na državnost, samostalnost i nezavisnost. Iznosili su i branili želje Hrvata. Ne može se reći da se nije postiglo i uspjeha. Ne može se reći da se ne zna na nas.

Prešli smo i u napadaj. Iznosili smo pred svijet optužbe protiv Jugoslavije i srbokomunističkog režima. Počam od Bleiburškog Odbora (kojeg je vodio prof. Ivan Prcela a taj Odbor je prikupljao materijale za knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE = KLAONICA HRVATA (tako ja to prevodim) koja je tiskana 1970., mo. Otporaš.) do zadnjih akcija u Kaliforniji (te 1968. godine guverner Kalifornije Ronald Reagan je priznao Hrvatima hrvatski državni praznik DESETI TRAVNJA. O tome general govori, mo. Otporaš.) i polemičnih članaka u našim i stranim novinama na svim kontinentima. Branila je emigracija hrvatske borce i onda, kada nije dijelila odgovornost za dijalektiku dinamita. Skupljala sredstva, pokretala naše strane prijatelje i financirala kampanju upoznavanja istine.

Na svim kontinentima, i negdje usprkos progona i neprilika, ljudi su govorili o Hrvatskoj. Nekada i anakronično (tj. bez redosljeda i bez velikih kronoloških opisivanja događaja itd., mo.) i kroz svoje vlastite, osobne, stranačke i ideološke stavove, interese i pozicije, ali je govorila. Hrvatska zastava se vije od Toronta do Buenos Aires, a da ne govorimo o prodiranju u kontinentima kao Australija, gdje smo bili sasma nepoznati. (Prepisujući ovu dugu Okružnicu HNO koju je napisao Maks Luburić, general Drinjanin, ne mogu prešutijeti a da javno ne kažem da u ovoj Okružnici ima mnogo i mnogo pozetivnog i mnogo i mnogo hrvatskog državotvorstva. Mo. Otporaš.)

Nastojalo se i propadalo u pokušajima da se ujedine razne ili sve grupe u jedno akciono jedinstvo. Stvarale su se, kako bi rekli vrhuške, koje iako nisu bile operativne na polju izvedbe hrvatske revolucije, ali su imale svoj propagandistički i psihološki učinak. Putovali su hrvatski predvodnici po zemljama, pa iako je bilo dosta u tome i političkog turizma i osobnog izživljavanja, ali ipak ljudi su upoznavali jedan drugoga, mjerili, cjenili, vagali misli, ideje, ljude i organizacije. Hrvatski svećenici isto su obavili svoje, pa kad nebi bilo ništa drugoga doli DANICE I KATOLIČKE ZAJEDNICE, morali bi priznati da vjera i odanost crkvi nije nikoga smela, da se bori za Hrvatsku, kada se je to zaista htjelo činiti.

Bilo je i drugih manifestacija pa i dialektike dinamita, bilo je manje više jakih ili ozbiljnih, manje ili više uspjeha ili neuspjeha akcija, sa manje ili više problematičnim odjecima i posljedicama. Bilo je znakova života na svim frontovima. Kulturna stvaranja dali su nam u svijetu solidne početne baze, a uspjesi pojedinaca su bili nekada zaista koristni. Dolazak novih emigranata unatoč negativnim političkim demografskim posljedicama u domovini i nekada problematične vrijednosti u tudjini, dao je novi pritok krvi mladosti, koja je uvijek sama po sebi velikodušna i nestrpljiva, spremna na borbu i žrtvu.

Ljudi su dali i svoj obol u intelektualnim naporima, i u svojim dolarima i u svojo krvi, fizičkim patnjama. Ne može se reći da smo zatajili. Ne može se reći da je emigracija zatajila, da nije konstruktivna, da je izgubila svijest i smaisao za domovinu i za žrtvu. Ali se može reći da sa toliko napora i žrtve na svim poljima nije dala od sebe ono što bi bila zaslužila. ("Zaslužila", misli se na emigraciju, mo. Otporaš.) Krivnja? Koga možemo sada kriviti? Ne, mi ne mislimo nikoga kriviti, nego jednostavno mislimo ukazati na pogreške i iste popraviti, unijeti duh preporoda u redove i prije svega uskladiti, koordinirati ta nastojanja, koja su bila uvijek individualna i ograničena, kao što su i spiritus movensi (začetnik neke akcije, poticatelj na djelatnost itd., mo. Otporaš.) pokretački duhovi, bili individualni i ograničeni na jake personalnosti, na pune ljude i solidne grupe.

Potrebno je sada naći načina, da se sve te žrtve bolje i uspješnije kanaliziraju prema hrvatskim akcijama, svrstane u jedinstveni plan na političkom-diplomatskom, propagandističkom i kulturnom polju s jedne, te revolucionarnom, vojnom i akcionom s druge strane. Potrebno je da se ljubimo medju nama, pa makar i kroz kamiš, da upotrebim taj naš narodni izraz. Ne treba se pri tome zavaravati nekom andjeoskom slogom, jer nismo andjeli. Ali nismo ni sotone. Htio sam reći, U KOLIKO NISMO SOTONE, U KOLIKO NISMO TUDJI PLAĆENICI, ZAGRIŽENI STRANAČARI, AZEVI U TUDJOJ SLUŽBI, AKO NISMO DEGENERIRANI I ŽIVOTOM NADVLADANI I PORAZOM DOKONČANI LJUDI. A mi to nismo, jer inače nebi, ovog časa bili tu gdje jeste, nego bi svatko trčao za svojim poslom, za svojim zanimanjem, bavio se svojim obiteljskim i privatnim poslovima, mjesto žrtvovanja, dalekih putovanja i materijalnih izdataka.

Govoriti o akcijama za hrvatsku slobodu, u prvom redu, treba početi od tamo gdje je naš narod. Tko može reći da se nije ništa dogodilo? Ne radi se samo o tome da mi nismo onakvi kao 1941. godine, nego ni svijet nije isti, niti niti naši susjedi nisu isti, niti ravnotežje u političkom i društvenom pogledu nije isto. Tu je nova generacija, tu je novo društveno gibanje, tu su novi susjedi, tu je prisutno komunističko političko uredjenje. Dosta Vas nazočnih (na tom zborovanju, mo.) su ustaški sinovi, ali ne mislite u svemu kao vaši ustaški očevi. Nije istina da je narod kao god. 1941., jer od ubojstva Radića do Marseille-a i do Desetog Travnja narod je bio jedno u svojim državotvornim nastojanjima i u pogledu odnosa sa Srbima i Jogoslavijom.

Ali kao god stoje činjenice da smo pali u jedan vrtlog ideološkog rata, kako god stoji da su komunisti, oni malobrojni u Hrvaskoj, bili u tom vrtlogu osudjeni na propast radi ideoloških razloga rata Njemačkog nam saveznika sa njihovim ideološkim saveznikom, Rusijom, kao što je istina da su digli ruku na Hrvatsku Državu, tako je istina da smo i mi okitili zagrebačke i sarajevske električne stupove i drveća sa obješenim komunistima, medju kojima je bilo i Hrvata, koji nisu drugo činili doli slijedili ono u što su tada vjerovali, tj. u socijalni karakter komunističke revolucije, kao što to danas vjeruju u mnogim zemljama, posebno tamo gdje ne poznaju Rusa i komunističkih metoda.

Ne možemo se praviti gluhi kod uha i sliepi kod oba okai ne vidjeti da su Rimski Ugovori otjerali otoke i Dalmaciju u partizane, da su mnogi hrvatski ljevičari, koji nisu mislili i radili kao mi, platili glavom. Ne možemo prešutjeti ni činjenice da su za sve krivi oni, a mi nizašto. Krivi smo za Rimske Ugovore, i onad ako ih uspijemo opravdati, naime opravdati naše nakane da produžimo život Hrvatskoj, kako bi se kasnije izkoprcali iz talijanskog zagrljaja. Nu isti taj argumenat mogu donijeti i bakarić, i Rukavina, i Gošnjak i Tripalo i onih stotinjak hrvatskih komunista, koji su podpisivali onu Deklaraciju, i danas potpisuju drugu, mogu oni svi reći, da su iz sasma taktičkih razloga pokrenuli Srbe i Vlahe, te prihvatili Jugoslaviju s ciljem, da će kasnije već evolucijom ili revolucijom ili zagovorom Staljina ili Rusije, boriti se za Hrvatsku.

(Za pojsniti je:
General ovdje smopinje dvije "Deklaracije" a i jedna i druga se odnose na naš hrvatski jezik koji nam je toliko drag i bez kojeg nebi mogli živjeti isto kao što i Hrvati Dalmacije i hrvatskih otoka nebi mogli živjeti i nisu htjeli živjeti pod pritiskom talijanskog fašizma. Novosadska Deklaracij "srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezima" kojeg su potpisali jezikoslovni stručnjaci hrvatskog jezika sa strane SRH i jezikoslovni stručnjaci srpskog jezika sa strane SRS koja je potipsana 1954. Deklaracija Hrvatskog Književnog Jezika koju su u Zagrebu potpisali 1967. godine pedesetak hrvatski književnika i javnih radnika, među koji je bio potpisnik novosadske deklaracije iz 1954. god. dr. Ljudevt Jonke. Dakle, sve u svemu Rimski ugovor bio odraz vremen kojeg je Poglavnik potpisao 18 svibnja 1941. godine i bio je na životu dvije godine i ni punih pet mjeseci. Novosadski ugovor je bio također odraz vremena i bio je na životu 13 godina. A kada se je prilika pružila, vrijeme sazorilo, potpisnici s hrvatske strane i jednog i drugog ugovora su te ugovore poništili. Mo. Mile Boban, otopraš.)


Mogu i oni reći , da su iz taktičkih razloga tražili saveznika, da ne svrše u njemačkim logorima, ili da ih ustaše ne pobiju. I kao što mi njima možemo predbacivati da, zašto nisu išli u šume i borili se za Hrvatsku, oni nama mogu zašto mi nismo otjerali Talijane i otišli s Poglavnikom u šumu i borili se za jedinstvo zemlje? Sve bi mi to mogli, ali od toga ništa koristi, kao ni iz natezanja sa HSSom, Crkvom, Vatikanom, Aapadom, demokracijom itd.

Mislim da sam dosta puta rekao, da ne mislim na niekanje činjenica, ne mislim na prelivanje ustaša u partizane, ni partizane u ustaše. To ne vodi ničemu. Ne mislim ni na hibridni element, kakvog bi mogli napraviti ustaško-partizanskim brakom. Svi se sjećate one pjesme koju su za vrijeme rata pjevali i ustaše i partizani i to obrani:

"Partizanko reci pravo,
Jel' ustaša s tobom spavo,
Jest borami dva tri dana,
Napravio partizana."

S toga mi ne mislimo zataškavati grijehe, naše i one druge, nego nastojati uvidjeti razloge i misliti oprostiti pogreške. Uostalom, ako dobro pogledamo, viditi ćemo, da kad bi bilo snage koja bi mogla u dva tri dana objesiti Luburića, Artukovića, Vrančića, Hefera, itd. a u isto vrijeme kada i Tita, Gošnjaka, bakarića, i tucet drugih, starih, rekli bi griješnika, na obje strane, ostao bi jedan širi sloj suradnika, koji, iako se borio, pa i griješio, ali nije bio nosač ideja, i prema tome nema ni odgovornosti za prošlost, kao mi, koji smo bili u prvim redovima, koji smo pobirali slavu, ali i pisali svoje grijehe u debeli tefter, nad kojim može samo povijest suditi i na sudnjem danu svima opraštati, dok narod tj. ogromna većina boraca, nije radila drugo, doli slijedila ljude u koje su vjerovali. (Vrlo interesantno da ovdje general nabraja samo Hrvate s obiju strana barikada, a da niti jednog jedinog Srbina nije spomenuo. On je za cijelo imao i razlog ili razloge za to, a na nama je da mi te razloge pronđemo, jer, u protivnom će ispasti da nam Srbi nisu uopće bili krivi za ništa. Za sve je kriv Zagreb: suđenje Stepincu u Zagrebu, suđenje Artukoviću u Zagrebu, suđenje hrvatskoj "ustaškoj" vladi u Zagrebu itd., kao da srpski Beograd s nama Hrvatima nije imao ništa ama baš ništa zajedničkoga. Mo. Otporaš.)

Prema tomenova generacija, kako komunističkih rukovodioaca i partijskih šefova, intelektualaca i teknokrata, koji imaju u rukuma sudbinu i koji će sutra govoriti u ime kom. partije, nisu većina, niti su si ogriješili dušu, niti su im ruke pune krvi svoga naroda. Život i vrijeme prave jednu bestijalnu čistku, i pogledajmo samo medju našima, tj. preživjelim ustaškim zapovjednicima, pa ćemo se uvjeriti, da uglavnom živi niže ustaško vodstvo, dok je staro ili pomrlo, ili poginulo, ili povješano ili istrunulo u tamnicama. Svaki dan donosi nove čistke, sutra će se naći Hrvati pred dilemom, ili tražiti jedan civilizirani način za jedan sredjeni, kulturni život u slobodi, ili biti roblje gorima od sebe u domovini, i izgubiti se kao emigracija u tudjini. Jedno je sigurno, da i komunizam evolucionira, iako ne jednako svugdje, ali je to činjenica, koju sociolozi, političari, teolozi i stratezi priznaju.

Tako mi mislimo ovdje, ali tako misle i mnogi u domovini. Podpuno sam svijestan da tako ne misle svi Hrvati, ni svi komunisti, ali pogledajmo se samo mi, iz preživjele desetotravanjske generacije, pa da vidim da smo i mi sami jedni prema drugima postupali kao i komunisti medju sobom, gdje su se likvidirali, sudili radi izdajstva, kasnije rehabilitirani i obješeni njihovi sudci, isto kao i mi u emigraciji, gdje je čovjek jedan dan najbolji, sitradan najgosi, jedan dan heroj, drugi dan kukavica, jedan dan znameniti general, drugi dan obični razbojnik, koljač i ***ara. Čak smo čitali kako su neki dan u Buenos Airesu vodili svezana u lance Dragu Zubrinića, predsjednika Doma, (Hrvatski Dom u Buenos Airesu je bio središte glavnog ureda HOP-a gdje se je nalazio ured glavnog urednika novine HRVATSKA. Mo. Otporaš.) a na prijavu Hrvata. Mogli ste i nedavno čuti medju Vama kako Dr. Vrančić kaže da je general Drinjanin bio junak i dobar zapovjednik, iako je to on i prije znao. I u svemu tome nisu sudjelovali komunisti, nego mi preživjeli, što nam ni jednom ne služi na čast. Htio sam reći, da neće biti hrvatskog mira bez priznanja prava hrvatskim komunistima, da imaju pravo biti komunisti, uvijek u Hrvatskom Saboru, a ne na štangi, užetu i logoru, gdje opet ubacuju u naručaje Beograda i šumi.

Znam da će ih biti kjoi će reći, da kako to, da baš ja govorim tako, koji sam bio br.I. u proganjanju. Da, baš ja, i baš zato. Dok sam vjerovao da možemo povjediti komuniste i Jugoslaviju, i dok su oni mogli vjerovati, da će ubijanjem ustaša i reakcije, stvoriti svoju socijalističku Hrvatsku, mogli smo to učiniti. Ali danas mi znamo, da se socijalno pitanje ne riješava oružjem, da se na vješalima ne može uništiti duh koji pokreće ljude, nego samo na političkom polju i u parlamentu, kao u zapadnim evropskim zemljama, da se socijalno pitanje u Hrvatskoj ne može riješiti unutar Jugoslavije, nego samo u svojoj Državi, u Hrvatskoj.

I baš zato i vrijedi naša ideja, da problčeme ne treba krivo farbati, zataškavati, nego ljudski diskutirati, kako bi novi borbeni plan za ujedinjenje snaga za razbijanje Jugoslavije i stvaranje Demokratske Hrvatske Države, gdje ima mjesta ustašama i partizanima, i svima koji nisu bilo to, ili su bili nešta drugoga, ili nisu bili ništa. O tome smo dosta govorili i samo nam je spomenuti, da je to preduvjet.

Svaki drugi put znači obnavljanje rata izmedju ustaških i partizanskih sinova medju nama, a to znači osigurati Titu, Rankoviću, velikosrbskim ćetniočkim ili srbokomunističkim snagama vlast nad nama, gdje će hrvatski komunisti svršiti kao i Andrija Hebrang i ustaše kao bogomdani književnik mile Budak, koji je spasio Miroslava Krležu, kao što sam i ja, zloglasni Luburić, spasio Antu Ciligu i Andriju Hebranga, vodje hrvatske komunističke stranke, a da ni ja nisam postao komunista, ni oni Ustaše, iako danas Hebrang u grobu, Ciliga kao emigrant i Krleža kao podpisnik Deklaracije, rade za Hrvatsku.

zato Odpor nije pristaša nikakvih akcija, koje imaju za cilj obnavljanje rata medju Hrvatima, kažnjavanje starih grijeha i akcije osvete, obnavljanje vjerskog, narodonosnog rata izmedju nas i srpskih manjina, bez obzira na prošlost, koju treba ne zatajiti, nego osvjetliti, nepristrano suditi, zaboraviti i oprostiti i u najgorem slaučaju prepustiti nezavisnim sudovima, Hrvatskom Saboru, povijesti i Bogu. Zato nismo ni pristaše anarhičnih akcija, u kojim bi stradali naši ljudi ili uopće nevini ljudi. Mi ne možemo slijediti taktiku komunista i rušiti. Nedavno je na fasadi Sorbonne u parizu osvanuo jedan natpis, koji je simptomatičan: POMOZITE NAM SVE RAZRUŠITI. Ili kako su mogli naši Vlasi i fanatički komunisti u Hrvatskoj rušiti, čineći psihološki pritisak, vršeći teror nad stanovništvom zato, da mu se pokorava i sagne šiju pred terorom i diktaturom.

Nismo pristaše anarhičnih akcija, individualnih, neodgovornih akcija, koje inspirira UDBA i provodi putem svojih Azeva azato, da nas kompromitira pred stranim svijetom i ubije vjeru narodu u našu sposobnost, spremnost i zdrav razum. Ali jesmo pristaše oružane borbe za jasan cilj: Rušenje svake Jugoslavije i stvaranje Hrvatske Države. Vjerujemo da se to može i mora postići i spremni smo razgovarati o tome sa bilo kojim Hrvatom, bilo kojom organizacijom, tu i tamo u Domovini. Iz toga ne pravimo tajne i voljni smo, dosljedno tome, tu i tamo, braniti taj naš stav, jer svaki drugi vodi samoubojstvu naših nada za budućnost.

I baš zato jer smo svijestni svih poteškoća, želimo vodjenje borbe povjeriti starim, isprobanim, sigurnim i savijestnim zapovjednicima, koji su psihološki i doktrinirano na visini, da mogu tu težku i problematičnu borbu voditi, uz sav rizik, kojega smo isto tako svijestni. Moramo misliti na hrvatsku, svehrvatsku revoluciju, ali uz vodjenje ekonomije hrvatske krvi.

I baš zato, jer smo svijestni toga rizika, želimo odijeliti rad naših emigrantskih struktura, koje djeluju u slobodnom, demokratskom svijetu, i koje imaju sasma drugu zadaću. Što je zadaća te emigracije, tog VANJSKOG LEGALNOG FRONTA? Mogli bi reći: sve ono što ste do sada radili, samo u boljoj koordinaciji, skladnije, sa većom dinamikom, više i bolje.

Kako? To je ono štvo vi trebate riješiti, tj. Vanjski Front odpora sa Vama iz drugih bratskih organizacija, koji ste nazočni, ili koji će biti kasnije konzultirani, kontaktirani, zvani. I prije, poslije i iznad svega: stvoriti potrebite medjudruštvene odbore za nadzor agenata Udbe i Azeva, koji će ometati napore dobronamjernih i spremnih Hrvata svih boja, koji zadatak je sam po sebi vrlo, vrlo težak, odgovoran, delikatan i opasan. Spriječiti da jedan agent Udbe ili jedan Azev može uništiti bazične i legalne organizacije, koje mogu mnogo više učiniti za Hrvatsku u krugu svojih mogućnosti, koje su velike i koje mogu biti sudbonosne za naš daljnji rad.

Ne, nismo uzeli monopol na na Domovinski, ni na Vanjski Front, nego smo uzeli INICIJATIVU, i ODGOVORNOST za istu. I kako bi mogli reći, da je Odpor dokazao da je na pravom putu, pitanje je samo taktike i vremena da ostvarimo i na domovinskom i vanjskom frontu potrebiti hrvatski aparat za borbu., bez kojih su sve nade sasma iluzorne. Do sada ste se mogli uvjeriti, da smo malo obećali i to malo ostvarili. Ima ih koji su obećavali vlast i revoluciju u dva mjeseca, (tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, imao je priliku u nekim pismima pročitati da je to bio Srečko Rover i Geza Pasty koji su bili kod generala početkom 1963. godine i rekli generalu za njihovu akciju: OBLA/TOLIĆ/STOJIĆ i tko ne zgrabi sada za dva mjeseca vlast u ruke, neće imati priliku je zgrabiti. mo. Otporaš.) i danas se ne zna ni da li su bili heroji ili agenti Udbe, da li su bili nosioci jednog romantičarskog revolucionarnog infantilizma, ili su bili u službi tudjina. Danas kada dobijemo jednu obavjest iz toga izvora, ne znamo da li je to jedna neozbiljna revolucionarna patka, da li je jedan epizod više u psihološkom ratu kojega vodi Udba da nas zastraši, da nas obezglavi, da nas uvjeri da ne vrijedimo, da smo izvan stvarnosti i zato neopasni, kako je to medju inim Tripalo rekao u Rijeci, tj. da je lako njima sa teroristima. Lako je njima zato, jer su njihovi ljudi vodili taj terorizam i vodili ga onako, da mogu kod naroda stvoriti uvjerenej, da je svaki bunt na Jugoslaviju gubljenje vremena.

Pred par tjedana, u mjesecu travnju, izišao je list SLOBODNA HRVATSKA u Munchenu, i u istom izjava trojice poznatih emigranata i ime Ujedinjenih Hrvata. Oni su napisano tvrdili da je predsjednik njihova ogranka u Beču, Radoš, agent Udbe i da je odpremio četiri grupe u ruke Udbe. Ja vjeruje u to od doba, kada je isti sudjelovao u odpremanju Stanka Čerkeza, kojega naši iz Chicaga poznaju kao umobolnog čovjeka. Taj je jednoga dana sebe proglasio generalom i kao takav izdao jedan proglas. Onoga dana kada je dobio američki pasoš osvanuo je i ovdje, i ja sam vidio, da je to umobolan čovjek. Medjutim nisam mogao istoga ni uvjeriri, ni razuvjeriti. U Beču ga je odmah prihvatio Radoš i k tome meni poslao telegram, da mu javim da li da i nadalje odprema ljude u šumu. (U spomenutoj knjigi Pisma Vjekoslava Maksa Luburića na strani 479 ima generalovo pismo kojeg je pisao Nikoli Periša 15 prosinca 1965. godine u kojem Nikoli Periši daje do znanja da je taj Radoš sumnjiv i da je on o tome pisao u novini OBRANA br. 26. Na prvoj stranici novine OBRANA se nalazi ime Franje Radoš koji je radio za Udbu i denuncirao svojeg prijatelja Stjepana Zereca kojeg je sud u Zagrebu osudio na dvije godine strogog zatvora sam zato što je bio prijatelj prijatelja DRINA i kupovao hrvatske novine. Mo. Otporaš.) Odmah sam znao da je Udbaš, jer je telegram bio tako sastavljen, da mene kompromitira. Ona riječ "nadalje", značila je, da je već odpremio na moj nalog. radoša smo izolirali, obavijestili naše ljude da ga se klone, ali to nije istoga spriječilo, da postane mjesto člana u Odporu, on postaje Predsjednik u HOP-u.

I još uvijek nakon izjave pisane i podpisane po poznatim ljudima, da ih je k tome denuncirao i austrijskoj policiji, može sutra biti predsjednik ogranka i glavni povjerenik bilo koje druge legalne ili revolucionarne grupe. tako Udba ima stalno agente na vrhovima, odakle sve prate i orijentiraju. I nakon desetak osuda, gdje šefovi ostaju vani i šalju dalje tobožnje revolucionarce, a ovi u tamnici, ljudi se pitaju, što se to dogadja sa konspirativnim Hrvatima? kakvi su to revolucionarci? Što će biti s nama? I dosta je da samo jedan takav uspije zamutiti u Torontu ili Clevelandu, pa da nas vlast kasnije u tim mjestima proglasi ne samo glupima i protivnicima svojih vlasti, nego i politički sumnjivima, leglom komunističkih agenata.

Ako pomno budete pratili, vidjet ćete, da odjednom u novim sredinama izbiju na površinu ljidi, koji su bili u Evropi kao zejtin, kao ljiljanov cvijet, inače nebi mogli dobiti dozvolu za iseljenje i papire, a onda odjednom, kao da ih je šilom netko uboo, razbećare se kao šareni grah i hoće revoluciju, nego su dobili naloge, da stvore takvi ambijent, da nas mogu uništiti putem prijava, putem nama nesklonog štiva, putem diplomatskih traženja same Jugoslavije. Zato svaku revolucionarnu djelatnost treba odijeliti, ostavivši istu djelatnost u rukama ljudi, koji se ne ističu na legalnom, kulturnom, političkom, športskom itd. poslu u zakonitim, legalnim, predstavničkim strukturama u zemljama zapada.

Ovih dana sam dobio i nove podatke o tom, kako je držana zapisnička sjednica jednog društva, gdje su ljudi glasali o tome, tko će voditi novu akciju, tko će ići u šumu itd. Dosta je bilo kojoj policiji bilo gdje u svijetu, samo jedan primjerak takvog zapisnika, pa da to društvo odmah zabrani. I da članove pohapsi u tragičnim slučajevima, kao što je recimo u Americi nakon ubojstva Kennedyja, ili sastavljanje bomba na jugoslavenske konzulate u Americi i Kanadi. Mogli bi mnogo toga iznijeti, ali kome nije ovo dosta, taj neće razumijeti ni sa sto primjera, i to neće učiniti zato, jer ne želi, jer mu interesi ne zahtjevaju, ili jer mu svi šarafi nisu uredu.

I na kraju da sažmem u par riječi, koje misli da svi poneset natrag u svoje organizacije i kolonije. Nismo se promjenili, nego su se promjenile prilike i valja mijenjati taktiku. Nismo komunisti, ali nismo sami i jedino antikomunisti, kojima je stalo do ganjanja komunista cijeloga svijeta, u Staljingradu ili Vijetnamu. Mi smo jednostavno Hrvati i Hrvatski Vojnici, koji želimo osloboditi Hrvatsku i u tu svrhu želimo priznati načelno pravo svim Hrvatima da budu slobodni gradjani Hrvatske, bez obzira na vjeru i ideologiju, ali neka sudjeluje u borbi protiv Jugoslavije i Beograda.

Nismo se odrekli hrvatske revolucije, nego smo protiv anarhije i nekotroliranog divljanja, gdje caruju agenit Udbe. Nismo protiv akcija, nego smo zato da se jedni bave akcijama, drugi diplomacijom, treći kulturnim radom, četvrti skupljanjem sredstava, kako neuspjeh na jednom polju ne bi paralizirao rad na svim poljima. Nismo protiv nikoga, nego želimo svakoga postaviti na njegovo mjesto, da bude koristan. Nismo pristaše anarhije zato jer ona služi samo za razbijanje naših snaga. Mi smo za sredjen, savjestan, stegovan, odgovoran rad, na svim frontovima. Tko može nešto učiniti na Vanjskom neka s Vama razgovara i traži načina. Tko želi sudjelovati u domovinskom frontu, neka istupi iz svakog društva, da ne bude na teret legalnom radu, i neka se javi meni. Zna moju adresu.

Ali neka nitko ne traži glasanje u raznim javnim društvima o tome, kome treba stati na kurije oko, jer je to neozbiljno i jer sam se do sada uvjerio, da su svi takvo jednostavno pobjegli, kada sam ih pitao, konkretno, što osobno želi učiniti, dati, izvršiti, ili dati konkretni plan. Bili su dakle manje ili više frazeri, brbljavci, neozbiljni, ili su bili agenti Udbe, kao oni koji su demonstrirali 99 posto svih tobožnji revolucionarnih pokušaja.

Na kraju:

Ja sam mnogo toga mojim suradnicima rekao unaprijed, i sve se ispunilo. Imam li prava nakon 40 godina efektivnog djelatnog rada tražiti u to ime od Vas povjerenje, moralnu i materijalnu pomoć, jer ni vojska bez generala ne ide naprijed, ni general bez vojske, (ne) može bilo što učiniti. General i vojska ne mogu bez plana djelovati. Dao sam Vam jednu kompletnu teoriju, rekao sam način, kako se treba iz teorije preći u akciju, iako vam naravno, u ovom obliku, ne mogu iznijeti detalje, koji i ne spadaju na jedan širi krug, ali sam voljan razgovarati sa svakim, koji mi može dati bilo kakvu ideju.

I sada je na Vama, da vijećate, razgovarate, diskutirate, upodpunjujete jedan drugoga, ali ono što zakljičite, neka bude kolektivna odluka, kolektivna savijest i kolektivna akcija. U to ime ja Vas bratski pozdravljam i zahvlajujem se na dosadanjim žrtvama i nastojanjima, u nadi, da ćemo izgraditi ekipu, glavni stožer, aparat, i dotjerati cara do duvara, tj. osloboditi Hrvatsku i stati na granice, a iznutra paziti da Hrvatska mogne vječno živjeti.

Uz naš hrvatski vijnički pozdrav
general Drinjanin.

(Eto, čuli smo sada i (ne)poznatog zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH, Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Znam da je ovo predugo svakome od vas pročitati. Nije ni meni bilo lako sve ovo prepisati. Uz dnevne kućne i životne potrebne obveze, morao sam se koristi noći, jer tada me nitko ne smeta, telefon ne zvoni, nitko me ne zove za bilo što, ja sam sam u mojem uredu, prepisivam, mislim i razmišljam. ne mora svak, pa nitko misliti kao ja, ali moram svima reći da je mislim onako kako ja hoću i to je moje demokratsko pravo. Kroz to pravo sam došao do zaključka da je Hrvatima naš dragi Bog dao Hercegovačkog Hrvata koji se je do ludila zaljubio u Hrvatsku. Ta njegova ljubav za Hrvatsku će stoljećima nadahnuti hrvatska nadolazeća pokljenje. I ne samo to, dolaze vremena za JAGMU tko će što više pisati o Maksu Luburiću. Čitatio SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA će biti jedna velika potražnja i napetost. To vam goviri intimus Maksa Luburića, Mile Boban, Otporaš.)


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: - TEORIJA I AKCIJA - piše Vjekoslav Maks Luburić
PostPostano: sub ruj 16, 2017 14:17 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 262
Umro Mladen Schwartz.
Pokoj mu vječni!
Počivao u Miru Božijem!
Tvoj suborac Mile Boban.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: - TEORIJA I AKCIJA - piše Vjekoslav Maks Luburić
PostPostano: sub lis 07, 2017 12:27 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 262
---------
Govor naše predsjednice LIEPA PLAVKA izražava ideje izražene u ova dolje niže tri priložena linka. I bez ideja ovih PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA nema budućnosti za Hrvatski ni za hrvatski narod. Pročitati sadržaj ova tri linka je upoznati se istinom kako je, gdje i kada počela JEZGRA HRVATSKOG OPĆEG IZMIRENJA.

PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA …
.
Poruka izmirenja h.n. Odpora s hrvatskim komunistima (Drina, 1964) Donosim ovdje povijesnog značenja PORUKU IZMIRENJA… koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964 ...

PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA
.
PORUKA: Rat je zamukao i puške zamukle. Jugoslaviju je trebalo srediti i urediti administraciju. Dolazi do prvih razočaranja. I što dalje sve to gore.

TKO JE PISAO "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA ...
.
TKO JE PISAO “PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I PARTIZANA”? Objavio Otporaš – 13/01/2016 10 Pred sobom imam pismo kuma dra. …

TUĐMAN KORISTIO "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH ...
.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009