Sada je: pon srp 23, 2018 13:53.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Tri najveća Hrvatska kralja
PostPostano: uto vel 05, 2013 13:45 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
Tri najveća Hrvatska kralja.

UVOD

Pred nekoliko godina proveo Don Lovre školske praznike kod svog prijatelja Don Rade, župnika u Cisti u imotskoj Krajini. Prijatelji zajedno šetali po okolini i ogledali stare stećke, a uzput se razgovarali o tome, kako se više puta sačuvala uspomena na starinska vremena i u samome nazivu pojedinih predjela. Don Rade, čovjek velikog znanja i izkustva, upozorio prijatelja na neke predjele u okolici. Jedna se njiva zove Crikvine, druga Sv. Stjepan, a nigdje u blizini crkve. Još se priča, da se čuo glas kod Sv. Stjepana: Zvoni Jakove, u Stjepana je zvonilo! Župska crkva je danas posvećena sv. Jakovu. To znači, da je tamo bila crkva, a možda posvećena sv. Stjepanu. Ovaj je svetac bio mnogo štovan kod starih Hrvata. I doista sutradan pregledajući svu njivu opaziše, da se na jednom mjestu izdižu dva humka u obliku polukruga.

— Evo, reče Don Lovre, ovo su dvie abside dviju crkvi. Pokušali prijatelji kopati i našli temelje tih zgrada: jedna je bila starokršćanska crkva, a druga starohrvatska. Glas pukao o tome po Cisti i okolici, ali kako se širio, onako se i istina izkrivila. U drugome selu već su pripoviedali, da se u Cisti našla kruna kralja Tomislava. Počeo sviet grnuti u Cistu, da vidi tu svetinju. Da se ne vraća razočaran, stali Don Lovre i Don Rade prikazivati svietu glavne događaje stare hrvatske poviesti poučavajući ga ujedno o važnosti hrvatskih starina, te kako ih treba čuvati.

Jednoga pak predvečerja sjedili pred kućom glavara Ciste Don Lovre, Don Rade, poštarski činovnik i nekoliko đaka. Gospodin učitelj i učiteljica upravo se spremali na praznike u primorje, pa se s njima opraštali.

Opet se zapodjenuo razgovor o kruni kralja Tomislava. Poštar će upitati:
— Znade li se barem, kakva je bila?
— Dakako da se zna, odgovori Don Lovre. U Splitu se nalazi crkva sv. Ivana Krstitelja i u njoj krstionica obložena starinskim pločama. Negda su te ploče, dar hrvatskoga kralja, bile dio oltara neke stare crkve. Na jednoj ploči prikazan je lik hrvatskoga kralja. Kralj sjedi na pries tolju s krunom na glavi, s križem i vladarskom kuglom u rukama. Do njega stoji velikaš, a po zemlji se prostro podanik klanjajući se kralju po iztočnjaćkom običaju. Dok je Don Lovre govorio, đak Ljubo odtrčao kući i donio sliku splitske krstionice. Svi su s ljubavlju i uđivljenjem promatrali kraljevsku krunu na slici.

— Evo, nastavi Don Lovre, kruna je urešena trima križevima, a obruč oko glave biserom. S obruča se spustila dva štitnika na uha. Učenjaci su dugo proučavali i nagađali, koji je hrvatski kralj prikazan na toj ploči. Jedni su tvrdili, da je Tomislav, drugi kažu: ne, nego Petar Krešimir ili Zvonimir. Sva tri su bili u uzkom dodiru s gradom Splitom.
— A zna li se išta o tim kraljevima? Zapita lugar.
— Dakako da se zna. To su najveći hrvatski kraljevi. Bili su gospodari zemlje od Jadranskoga mora do Dunava. Krešimir i Zvonimir ponosno su se pisali: kralj Dalmatinaca i Hrvata.
— Pa daj, duša ti se raja nauživala, prihvati glavar, pripoviedaj nam, Don Lovre, o tim blaženim vremenima.

Don Lovre pristao i za nekoliko dana družtvance se sastajalo, da sluša ne priče iz davnine, već pravu istinu o blistavom sjaju hrvatske krune. Što u Cisti Don Lovre pripoviedao, to je evo ovdje i napisao za utjehu i pouku dragome hrvatskome narodu.



KRALJ TOMISLAV



Kad prvoga dana seljani i đaci posjeli po od žege izgorenoj travi, Don Lovre na jedan poveći kamen, započeo razgovor.
— Prije kralja Tomislava hrvatska bijaše kneževina, a i sam Tomislav bijaše još godine 914. knez. Stari pisac Toma Arciđakon, kanonik splitski, pripovieda za splitskoga nadbiskupa Ivana ovo: Nadbiskup Ivan življaše godine 914. za kneza Tomislava. Toma je živio u trinaestom stoljeću, pa je napisao poviest solinskih biskupa i splitskih nadbiskupa. Imao je on u ruci mnogo pisama iz starine, koja su kasnije propala, pa nam dobro služi njegovo djelo za poznavanje hrvatske poviesti. Njega ćemo više puta spominjati. Dakle i Tomislav bijaše izprva knez. No hrvatska država za njega bijaše dovoljno ojačala, a i Tomislav se proslavio, pa je bilo vrieme, da se prozove kraljem.

— Pa tko mu je smetao ? Mogao mu je i otac i djed,
— upade glavar Ciste.
— Nije to tako, moj glavaru! Što ti vriedi ime, ako nemaš moći? Drugi bi mu se vladari rugali, a jao ti poglavici, koji izgubi poštovanje u svietu. Za predšastnika Tomislavovih Hrvatska se bila već oslobodila vrhovničtva tuđih naroda, dapače car bizantinski, a to će reći grčki car u Carigradu, naredio dalmatinskim gradovima, da plaćaju danak hrvatskome knezu onoliko, koliko su dotada plaćali njemu. Taj se car zvao Vasilije, a vladao je od godine 867. do 886. U to doba bio knez hrvatski Zdeslav, prijatelj carev. I drugi su morali plaćati Hrvatima danak, ako su željeli slobodno i bez pogibelji ploviti mimo njihovu obalu.

Bilo je i pametnih i učenih glava u Hrvatskoj. Već je knez Trpimir g. 852. doveo četu redovnika sv. Benedikta i sagradio im samostan u Solinu. Doskora nicao samostan jedan za drugim, a to znači škola za školom, jer su benediktinci bili pravi učitelji naroda, kako sam
već pripoviedao u mojoj knjizi »Na vratima hrvatske poviesti«. Eto takvu je državu nasliedio Tomislav od svojih djedova. Bijaše ta država i jaka. Prostirala se sve do Drave i Dunava pa do Neretve. Imala je množtvo bojnih lađa, i to baš na broj osamdeset velikih bojnih lađa i stotinu malih. Velike lađe zvale su se u ono doba sagine, u male kondure.. Na svakoj je sagini bilo četrdeset oružanih vojnika, a na konduri deset do dvadeset. To su borci, ali osim njih još se nalaze na lađi veslači. Nije so moglo u boju čekati, da dune povoljan vjetar i nadme jedra, već se lađa kretala snagom mišica. A čemeran je bio život i gorak kruh tih veslača. U ono doba bila čast biti vojnik.

— I danas je! — kliče lugar. Tamo u našem susjedstvu ostavila djevojka momka, kad ga komisija proglasila nesposobnim za vojnika. Don Lovre nastavi poslije ove upadice:
— Ali sramota je bila biti veslač. To su bili većinom robijaši, i prikovali bi ih za klupu u unutrašnjosti broda, pa im čitav život prolazio u tome težkom i na****om poslu. Čitav život proživjeli bi na moru, a mora nisu vidjeli, već kao u tamnici čamili u utrobi broda lomeći se uz dugo i težko veslo. Sunca ni mjeseca ne gledajući, već samo upirući oči u zapovjednika robijaša, koji im đavao rukom i palicom znak, kako imaju veslati, otupili bi ti jadnici.

Je li se lađa potopila, njima nije bilo spasa, tonuli su zajedno s njom. Najveći broj tih veslača bijaše zarobljen, a tobožnji kršćani zaliećali su se na naše obale, da nalove robija, koje će prodati gospodarima lađa. I zločince bi osudili na galiju, pa je još do danas ostalo ime za zla čovjeka: galijot.
— A gdje su im bila jedra? — upita jedan đak.
— Imali su i jedra, ali nisu imali dobra kormila, niti su znali jedriti kao današnji mornari, donekle i protiv vjetra. Uostalom pomorstvo je cvalo odavna na našim obalama. I jedna posebna vrsta brze lađe prozvana je liburnska lađa po Liburnima, koji su stanovali na obalama Jadranskoga mora od današnjega Šibenika do Istre. I Hrvati se dađoše na more, čim se naseliše u novoj domovini. Godine 642. preplovili su Jadran i osvanuli u Južnoj Italiji pod gradom Sipontom. Najhrabriji i najvještiji hrvatski mornari bili su Neretvani. Oni su gospo darili morem, i nitko ih nije mogao pokoriti, a pod njihovom vrletnom planinom Biokovom slomila se je i najjača neprijateljska sila, te su im suparnici morali i danak plaćati. Drži se, da je župan neretvanski bio zapovjednik mornarice kralja Petra Krešimira i Zvonimira.

Nije, kako vidite, Hrvat bio stranac na moru, već se je ođnjihao na njemu, pa se ne čudimo, što je kralj Tomislav imao tako moćnu i veliku mornaricu. Možda će vam se činiti, da je malena mornarica sto i osamdeset lađa, ali kad ogledamo, kolike su mornarice bile u naših susjeda, vidjet ćemo, da Hrvati nisu izostajali za njima. Prva pomorska vlast u ono doba bijaše bizantinsko (carigradsko) carstvo, a imalo je svega tri stotine lađa. Mletci, koji su svoje boga tstvo i napredak osnivali na mornarici imali su dvjesta brodova. Osim jakog brodovlja imao je Tomislav i moćnu kopnenu vojsku. Na njegovu zapovied hvata se mača i oštroga koplja sto tisuća pješaka, a na hitre konje skače šestdeset tisuća konjanika. Zemlja tutnji kud tolika sila prođe, a brda sjevaju od bljeska mačeva i kopalja. Pa kud će hrabri vitezovi? Kud će? Kud nam zar Bog dosudio, da se uviek kroz stoljeća borimo i krv lijemo? Providnost nam nami enila zadaću, đa suzbijamo horde onih, koji bi htjeli zatrti kršćanstvo i zapadnu prosvjetu.

Kad su Hrvati zatrli Avare, koji su bili iztriebili Rimljane i kršćanstvo u zemljama, koje su Hrvati zauzeli potjeravši Avare, onda su mislili u krvlju stečenoj novoj domovini mirno živjeti. Ali uz ostale neprijatelje, kojima su Hrvati zube polomili, eto u početku desetoga stoljeća osvanuli Madžari na granici hrvatskih zemalja. Došli su tamo iz Azije i na svojim konjima provaljivali u Srednju Evropu, u Njemačko carstvo, a putevima uz Savu i Dravu htjeli se provući do Italije. Naravno tamo se može doprieti samo preko Posavske Hrvatske.

Ova zemlja, kasnija Hrvatska i Slavonija, između Save i Drave, priklonila se uz Dalmatinsku Hrvatsku ili kako se onda zvala uz Bielu Hrvatsku. U Bieloj Hrvatskoj bijaše u to doba knez Tomislav. On priskočio bratu u nevolji.
— Tako i treba! reći će glavar. Nema mi veće muke nego, kad mi tko počne grditi Hrvaćane ili kad čujem, da u Zagrebu kakvu šeprtlja nama Primorcima prigovara, što dolazimo tamo k njima. Hrvatska je zemlja i ova na primorju i ona nn Savi, pa Hrvat je svar gdje kod kuće. Ja bih glavu dao za ona rodna polja slavonska kao i za ovaj naš kamen! - lupnu glavar štapom po sivom kamenu izpred sebe.

— Pošteno govoriš, glavaru! povladi Don Lovre.
— Samo bučoglavci kratke pameti mogu mrziti jedan ili drugi kraj svoje domovine. Takvi su ljudi izrodi i tuđi plaćenici. Njima je bog trbuh, kako kaže sv. Pavao. No takav ne bijaše knez Tomislav. Primio Tomislav objeručke Posavske Hrvate, a oni doveli mladome knezu svoju brzu konjicu s posavskih ravnica. Sad nam je jasno, odkuda Tomislavu onoliki broj šestdeset tisuća konjanika a i potrebno mu bijaše konjaničtvo, ako se je htio ogledati s Madžarima. Oni su, kao i svi azijatski divlji narodi (Huni i Avari, a kasnije Tatari) vojevali na konjima i hitri nom bi svojom osvanuli sad na jednom, sad na drugom kraju te palili, pljačkali i robili. Tko nije imao krepkih konjanika, uzalud mu i najjača pješadija; nije mogao odoljeti njihovom naletu. Lugar će na to:

— Dašto. Dirni u osinjak, pa da si kao gora, ne ćeš se obraniti od osa, kad te sklope.
— Tako je! Don Lovre će. Koliko je bilo u ono doba Njemačko carstvo, pa sto muka mučilo u bojevima s Madžarima. Upravo u to vrieme vladaše Niemcima Henrik I. Njemu dodijale provale Madžara u njegovu državu, pa odlučio kako bilo da bilo doći tome na kraj. Uvidio, da ne će moći nikako, dok ne uvježba svoje vlastito konjaničtvo. Jednom ulovio jednoga madža rskog poglavicu. Sad je zgoda! pomislio. Madžari traže, da im vrati poglavicu. >Vratit ću, ali uz pogodbu, da ne udarate na moju državu za deset godina«, odgovara car. Madžari pristaju, ali zahtievaju, da im car plaća danak. Pristao i na to Henrik premda težka srdea. Tako je imao vremena, da vježba svoje konjanike.

Prošlo deset godina dolaze Madžari po danak kao obično.
— »Nevalja vam ta«, veli car, »pogodismo se za deset godina i ja sam pošteno plaćao. Sada dalje ne plaćam «. Nahrupili Madžari s vojskom. Jest! Ali ih Henrik dočekao s istim oružjem, kojim i oni napadali sa svojim vitezovima na konju. I tako ih je razpršio, da im nije palo na pamet ni blizu granica doći, dok je Henrik živio. !

Tomislavu nije trebalo vježbati svoju vojsku. Postavio on u klance na puteve svoje kršne Biele Hrvate iz Dalmatinske Hrvatske, da čuvaju prolaze, a na ravnicu izveo Posavske Hrvate. A sad čujte, što stara knjiga pripovieda. Bio jedan svećenik tamo dolje iz Podgorice u današ njoj Crnoj Gori, koja se onda zvala Crvena Hrvatska, a njemu ime nepoznato, pa ga obično zovemo Pop Dukljanin. Taj dakle pop iz Duklje ili Crvene Hrvatske ovo piše: »Kraljujući Tomislav, u to vrime biše u kraljevstvo ugarsko kralj imenom Atila. I on skupi vojske i izajđe s vojskom na kralja Tomislava. Biše Tomislav mlad i kripak u zvanjih. I činiše meju sobom mnoge rvanje i vazda Atila, kada se bijahu, izgubljaše i napokon ne mogaše se suprotiviti i pobiže«. Poljar Luka, koji je prošao dosta svieta, primieti:

— Nu, kako zanosi tim jezikom! čini mi se, da čujem kojega Bračanina ili Splićanina.
— Dobra ti je ta! I bila je ova knjiga pisana hrvatskim jezikom, kako govore naši primorci. Pop Dukljanin živio je oko god. 1150., pa je ovo zabilježio, kako je čuo, da je narod pjevao još u njegovo doba o kralju Tomislavu. Poštar Stipe upita:
— A kazuje li Pop Dukljanin i ono o vojnoj snazi kralja Tomislava?
— Ne, ne kazuje on to. Za tu viost imamo još boljega svjedoka. Zove se Konstanlin Porfiroge net. On je bio car bizantinski, n kalco se rodio u dvorani carskoj urešenoj bagremom ili li grimizom, a to je fina crvena čoha ili ti sukno i grčki ne zove porfyros , to se on tako nazivlje: I ' orfinigenlos, što znači: rođen u grimizu. On je vladao od 912. do 959. godine, pa je po tome upravo suvremenik kralja Tomislava, Napisao je taj car više knjigu i u jednoj govori o Hrvatskoj. Pripovicdu, kako je njegov davni predšastnik car Heraklije pozvao i molio Hrvale, da protjeraju Avare, koji su bili osvojili mnoge njegove zemlje i pobili čitavo stanovničtvo, Rimljane. Zntim kazuje car, kako su Hrvati došli i naselili se u Dalmaciji, koja je u ono doba dopirala sve do Beograda. Pripovicdu jući dalje o Hrvatima zabilježio je i ono o brodovlju, pješacima i konjanicima kralja Tomislava. Kud ćeš boljega svjedoka?

Poštar skoči na noge kao pomuman:
— Uh! uh! Kad još pišu naši neprijatelji, da Hrvata nije bilo, nego da ih je Austrija stvorila! A evo, je li Austrija izmislila Popa Dukljanina i Konslantina Porfirogeneta? Don Lovre nastavi:
— To ti je, moj Stipe, po onu našu: Reci mi, da ti ne rečem! Nije nas Austrija ni stvorila ni izmislila, ali jest odgojila i branila i stvorila hrvatske neprijatelje i ovdje u nas na primorju bez razlike soja i plemena i tamo na Savi i Dravi. No ne brinimo se zato, sunce se ne da dlanom sakriti! Kad je dakle kralj Tomislav junački odbio više puta Madžare i pridružio svojoj državi Posavsku Hrvatsku, palo na nj oko i bizantinskoga cara. Vidi car, onakav zoran junak može biti carstvu u nevolji od pomoći. A zaista carstvo bizantsko našlo se u nevolji. Godine 917. bijaše bugarski vladar Simeun Veliki nemilo potukao bizantinsku vojsku, pa se dapače prozvao »car i samodržac Bugara«. Bilo to krivo Bizantu, jer su Grci u Bizantu držali, da kako je jedan Bog na nebu, tako je i jedan car na zemlji u gradu Bizantu. U to vrieme mjesto
nedorasloga cara Konstantina Porfirogeneta vladala njegova majka. Zbog tih neuspjeha stali Grci kriviti caricu, pa je strpali u samostan kao koludricu. Carski admiral Roman Lekapen prisilio mladoga cara, da vjenča njegovu kćer, i kad se to dogodilo, onda admiral Lekapen uzeo uzde vlasti u ruke, a car Konstantin zatvorio se među svoje knjige te učio i pisao, pa tako su i nastale one njegove knjige, o kojima sam vam čas prije govorio. No malo Lekapenu bilo, što kao carev tast vlada, on se doskora proglasi carem i suvladarom konstantinovim. Sve to motri car bugarski i promišlja: treba zmiji glavu satrti, hoćeš li biti miran od nje. Zato odluči udariti na sam Bizant (Carigrad). U Bizantu se ljuto prepali, pa zovu Simeuna na pregovore. Misle: pametniji smo, vještiji smo u diplomaciji, pa ćemo Simeuna nadmudriti. Da, ali u Simeuna bistra pamet, pa on zaista došao na prijateljske razgovore, a kad Grci stali šarati, on će ti im odlučno: »Pristajem na mir, ali pod jednim uvjetom. Roman Lekapen ima se odreći carske krune i grimiza, a mene ćete primiti za svoga cara i gospodara!«
Naravno pregovori se razbiše. Simeun potraži nove saveznike. Na Jadranu mu je bio vjeran saveznik zahumski knez Mihajlo Višević , čija se vlast prostirala oko Mostara i Neretve, ali taj mu ne može dovesti toliko lađa, koliko bi mu trebalo, da napadne Carigrad s mora.

I Simeun ponudi savez protiv Bizanta Arapima, koji su imali svoju državu u Sjevernoj Africi. Pomognu li Simeunu Arapi, zakukat će Grci. No Grci su bili vješti diplomati. Obratiše se u toj nevolji onome, koga su najviše mrzili i otimali se njegovoj duhovnoj vlasti, zamoliše za pomoć papu rimskoga. Patriarh carigradski Nikola piše papi Ivanu X., da ga priznaje poglavarom čitave Crkve i moli ga, da posije svoje poslanike u Carigrad, da provedu jedinstvo grčke crkve s rimskom. To je papa i učinio, a onda car Roman Lekapen moli i zaklinje papu, da ga izmiri s carem Simeunom. Pa i to bilo. Pred zidinama carigradskim zagrliše se i izljubiše car Simeun i car Roman kao pravi kršćani, ali ipak ne sklopiše mira, jer jedan drugom ne vjerovali.
— Poljubili se kroz kamiš! veli glavar.
— Upravo tako. No za nas Hrvate bilo koristno, što se Grci s papom izmirili. Hrvati su od svoga pokrštenja bili vjerni pristaše rimsko-katoličke Crkve. Nisu takovi bili dalmatinski gradovi: Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir i Zadar. Đak Ljubo upade u rieč:
— Bizantinska Dalmacija.
— Deder, Ljubo, kuži ti, što je to Dalmacija u doba kralja Tomislava? - ponuka ga Don Lovre. Ljubo je bio vrstan učenik, pa liepo razloži svojim seljanima ovako:
— Dalmacija nije uvick imala iste granice. Za doba Hira, koji su živjeli u našoj zemlji prije Krista, Dalmatska zemlja sterala se oko Duvnu i Solina do Neretve. Kad su Rimljani osvojili zemlje Ilira, a to je trajalo dugo vremena, osobito dok su pokorili ratoborni ilirski narod (od 229 prije Krista do 9 poslije Krista), onda je nastala u doba Dioklecijanovo pokrajina Dalmacija.

Granice joj bile Istra, Sava do Beograda, pa crta odatle na Skadar u Albaniji i onda Jadransko more do Istre. Ovu su rimsku Dalmaciju zauzeli Hrvati od Avara, kad su Avari i drugi barbarski narodi iztriebili i pobili gotovo sve Rimljane i Ilire, koji su primili rimski jezik. Tako je Dalmacija opet izgubila svoje granice. God. 803. i 812. kad je Karlo Veliki sklopio mir s Bizantom, on je prepustio Bizantu ono pet gradova Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir i Zadar, te otoke Rab, Cres, Lošinj i Krk. Ovi gradovi i otoci prozvaše se Dalmacijom a sva ostala zemlja Hrvatskom. Don Lovre pohvali svoga đaka, da je dobro protumačio, što je Dalmacija u starohrvatsko doba, a Ljubinu otcu sve brk poigrava od radosti.
— Dakle, — nastavi Don Lovre, ova Bizantinska Dalmacija nije slušala rimskoga papu, već carigradskoga patriarha i carigradskog (bizantinskoga) cara. U znak pomirenja patriarh carigradski prepusti papi Dalmaciju i tako se nađoše zajedno Hrvati i Dalmatinci u istoj crkvi.

No to nije bilo dosta Bizantu. On je želio steći saveznika. Kako sam već prije spomenuo, palo mu oko na Tomislavljevu vojsku, pa da ga predobije za se, ponudi car bizantinski Tomislavu, da će ga imenovati upraviteljem dalmatinske pokrajine ili kako su onda Grci govorili: dalmatinskog temata. To je Tomislav drage volje primio, i car mu predao gradove i otoke i imenovao ga prokonzulom ili po grčku hipatosom, a obje rieei znače upravitelj pokrajine. Šta je već moglo smetati, da se Tomislav proglasi kraljem? Krivo bi bilo misliti, da je Tomislav dobio kraljevski naslov kao kakav dar. On ga je zaslužio svojim junačkim djelima, što je obranio Italiju od madžarske najezde i bio prijatelj caru u Bizantu. I glavar i lugar i poštar, a i svi slušatelji škrinuše zubima od puste želje, da im se je bilo proslaviti zajedno s Tomislavom. Glavar tuče štapom po kamenu, kao da odsieca glave u boju.
— A što ćete, znam, vi biste željeli, da ste se rodili u ono slavno doba, pa da jašete konje vitezove, a ne da ovako bez srdea junačkoga gledate, kako vam ljetno sunce pali njive i polja, a pomoći ne možete. Svaka u svoje vrieme, oni bili ratnici, a vi ratari. Svi junaci mukom zamukoše i nikom ponikoše, a don Lovre prosliedi:
— Zaslužio je Tomislav krunu i kao ujedinitelj hrvatskoga naroda ovoga na moru i onoga na Savi, a zaslužio tu čast i hrvatski narod, jer se osovio na svoje noge i prosvietlio se. Nije točno poznato, kad je dobio Tomislav naslov kralja, no svakako između godine 914. i 925. Čuli ste, da je po Tomi Arciđakonu bio još knez godine 914., a već godine 925. piše mu papa rimski Ivan X. pismo i stavlja na početku naslov: Tomislavu , kralju Hrvata . Dakle znači, da je godine 925. već bio kralj. Stara Jela već dva tri puta provirila na vrata župske kuće, znak, da je objed na stolu, pa se Don Lovre oprostio s družtvom i urekao, da će sutra reći misu oko
devet sati i onda će nastaviti pripoviedanje o kralju Tomislavu. Odlazeći kući glavar sve vrti glavom i tuče štapom po drači uz seoski put kao da bi nekom glavu odsjekao.

CRKVENI SABORI U SPLITU

Sutradan nastavio se razgovor ugodni pod hrastovinom. Don Lovre srknuo kaplju kavo, pa počeo:
— Kad su se jednom našli pod istim žezlom Hrvati i Dalmatinci, trebalo je urediti mnoge stvari i pitanja. Ponajprije valjalo je urediti crkveno pjlanjc, tko će biti glava Crkve u Hrvatskoj. Kad su g. 863. za crkvenoga razkola dalmatinski biskupi pristali uz patriarha, pristao s njima i splitski nudbi.skiip. Hrvati poručili papi: >Sveti otče, mi ne ćemo slušati razkolnike i biskupe, koji tebe ne slušaju, zato nam daj biskupa, koji će biti naš pravi pastir i učit će nas pravoj vjeri Kristovoj, kako su svoj puk učili sveti apostoli.« Papa se odazvao molbi Hrvata, i jer nije nijedan dalmatinski biskup njega slušao, to on postavio za Hrvate
biskupa u Ninu. Tako su Hrvati dobili svoga biskupa, koji je upravljao čitavim hrvatskim narodom i nije bio nikome podložan nego ravno papi, dok su drugi biskupi morali slušati nadbiskupa, a nadbiskup papu. Kad su se dakle dalmatinski biskupi vratili k Rimu, stala ih vika, neka se obnove granice njihovih biskupija, kakve su bile, dok oni nisu prišli Carigradu i njegovu patriarhu. To je značilo, da im se pokore župe i zemlje hrvatske. Bilo je i drugih pitanja, koje je trebalo riešiti, pa je zbog toga bio sazvan sabor u Split god. 925.

Papa je Ivan X. poslao više pisama. Jedno je upravljeno »splitskomu nadbiskupu Ivanu i svim njemu podložnim (područnim) biskupima«. Papa ih ovako kori: »Čudimo se, što vi, ljubezni vjernici, zanemariste posjetiti sv. rimsku crkvu za toliko mjeseci i godina, crkvu apostolsku i obću, na koje svetoj stolici sjedimo, i od koje sve druge crkve imaju primiti slast dobre nauke. I budući je do nas dopro glas, da se uz vaše mucanje i odobravanje širi u našem području nauka, koju ne možemo naći u svetim knjigama, to se veoma žalostimo prema onoj rieči apostola: »Ako tko naučava što mimo ono, što se nalazi u svetim knjigama, neka bude proklet, pa bio i anđeo s neba«. Ali daleko bilo od vjernika, koji Krista štuju, da bi zabacili nauku evanđelja i crkvene zakone i apostolske naredbe, te pristali uz nauku Metodija, kojega ne nalazimo ni u jednoj knjizi među svetim piscima. Zato vas opominjemo ozbiljno, da u sporazumu s našim biskupima Ivanom sv. Jakinske crkve i Leonom svete Palestrinske crkve odvažno u Hrvatskoj zemlji sve stvari popravite, tako da se ne usudite udaljiti se od nauke gore spomenutih biskupa, te da se u Hrvatskoj zemlji služba Božja obavlja po običaju sv. rimske crkve t. j. u latinskom, a ne tuđem jeziku.«

Eto, dakle, u pismu papa kori dalmatinske biskupe, što su dugo vremena (od 863. g.) bili daleko od rimske stolice, kaže, da je dopro do njega glas, kako se u njihovim biskupijama širi neki pokret. Po svršetku pisma, gdje govori, da se protivi običaju rimske crkve obavljati službu Božju u tuđem, a ne latinskom jeziku, možemo razabrati, da je netko javio u Rim, kako se u Hrvatskoj služi sv. misa hrvatskim jezikom. To je ona nauka Metodijeva. No kako je bilo dotada prošlo samo trideset godina od smrti sv. Metoda, koji je proveo čitav život u širenju vjere kršćanske i bio svom dušom odan katoličkoj Crkvi, to je čudno, da papa piše onako o sv. Metodu. Baš po tome neki sumnjaju, da onako pisao, već da je sve ovo, što se tiče glagolice, kasnije umetnuto u ove spise o saborima. Kako bilo da bilo, opetuje se uviek ista pjesma, da Hrvate uviek prikazuju u rđavom svietlu i napadaju ih oni, koji su sami krivci. Tako i ovoga puta netko s ove strane Jadrana, tko je do tada draga srdca slušao carigradskog patriarha kleveće Hrvate, da su krivovjerci i to javlja papi. Glavar udari štapom i promrmlja:
— Janje vuku muti vodu!
— A sada čujte, što papa Ivan X. piše Tomislavu i narodu.
Evo pisma:
»Biskup Ivan, sluga slugu Božjih, dragome sinu Tomislavu, kralju Hrvata i uzvišenom knezu Humljana Mihajlu i prečastnom subratu našem Ivanu, nadbiskupu svete solinske crkve, svima područnim biskupima, dapače i svim županima, svima svećenicima i cjelokupnom narodu po Hrvatskoj i Dalmaciji stanujućemu.
Papa kaže u pismu, da nm je dužnost iz koriena izčupati tmninu zloće iz svakoga družtva kršćana, i nastavlja: »a osobito iz onih, za koje se zna, da su najosobitiji sinovi svete rimske crkve«. Dakle ipak priznaje, »da su Hrvati njegovi najvjerniji kršćani.«
Pa će dalje doslovce ovako: »Tko naime sumnja, da je hrvatsko kraljevstvo spomenuto u početku apostolske i obće crkve?« Zato ih nuka, neka šalju na nauke svoju djecu, da ih ona naučivši kršćansko istine uzmognu odvratiti od obmana grieha. Ujedno ih odvraća, da ne slušaju misu u slavenskom ili barbarskom jeziku već u latinskom, i da slušaju njegove poslanike, koji će ih u svemu dobro uputiti.
Ne treba se čuditi, što papa zove slavenski jezik barbarskim. U ono doba to nije bila pogrdna rieč kao danas, već se tako nazivali svi jezici i narodi, koji nisu bili grčki ili latinski, jer je sva prosvjeta bila u tim dvama jezicima. Bilo je velikih naroda, pa i prosvietljenih, koji su zvali svoj vlastiti jezik i narod barbarskim. Tako na pr. Franci, Goti i Burgundi u svojim zakonici ma zovu sebe barbarima spram Rimljana. Najprije su se pročitala pisma papina, a onda se započelo saborovanje u crkvi sv. Dujma u Splitu. Predsjedaju papini poslanici, a na počastnom mjestu sjedi kralj Tomislav i knez zahumski Mihajlo Višević. Uokolo sjede dalmatinski biskupi s nadbiskupom splitskim na čelu, a naš Grgur Ninski sjedi sam sa kojim svojim svećenikom. Kralj i knez doveli sa sobom župane, ali ni kralj ni župani nemaju prava glasovati u crkvenom saboru, oni samo slušaju i drže red. Po stolovima i klupama leže knjige zakona crkvenih i Sveto Pismo, sve na koži izpisano. Pisari bilježe, što se govori i zaključuje. Glavna je prepirka, tko će biti prvi crkveni poglavar u Hrvatskoj i Dalmaciji: splitski nadbiskup ili ninski biskup. Sve je drugo za biskupe manje važno. Nadbiskup splitski pozdravivši papine poslanike i kralja Tomislava stade dokazivati, da je pravo njegove biskupije, da bude glava Crkve u Hrvatskoj i Dalmaciji.

Kaže on:
U staro doba poslao je sv. Petar, poglavica apostola, sv. Dujma u Solin, da propovieda vjeru Isusovu. Tu je dakle začetak naše svete vjere u ovim stranama, ali poslije razasuća Solina, njegove su svete kosti preniete u Split i nalaze se u ovoj crkvi, u kojoj mi evo saborujemo. Zbog ovoga pravedno je i zakonito, da ima prvenstvo medu svim našim biskupijama onaj grad, gdje počiva, sveto tielo Dujma mučenika. A koji grad ima prvenstvo, taj je metropola, crkva matica vjere po našim, biskupijama, i njegov biskup ima pravo, da sazivlje u svoje sjedište crkvene sabore, kamo su dužni doći biskupi ove zemlje i pokrajine. Nadalje pravo je splitskoga nadbiskupa, da posvećuje druge biskupe.

Diže se ninski biskup Grgur i dokazuje, kako je splitski nadbiskup izgubio pravo da bude prvi u Hrvatskoj. On se je odvrgao od prave katoličke vjere, pa je papa podigao biskupiju u Ninu, da sačuva katoličku vjeru i zakon u Hrvatskoj. Stoga on ne priznaje u Hrvatskoj nikome prvenstva, već ninski biskup je jedini crkveni poglavar u Hrvatskoj i ne sluša drugoga nego samog papu i prima od njega posvećenje. Graknuše nato dalmatinski biskupi i jedan od njih, koji je bio najvještiji u zakonu uze govoriti: »Braćo! Za rasula rimske vlasti i carstva opustiše mnogi gradovi po ovoj zemlji. Čujte, što piše sv. Jeronim, naš Dalmatinac svome prijatelju Heliođoru god. 396. Već je dvadeset, i više, godina, da između Carigrada i Alpa dnevno teče rimska krv. Got, Sarmat, Kvad, Alan, Hun, Vandal i Markoman pustoši i pljačka. Koliko odličnih i plemenitih tjelesa palo žrtvom strasti ovih divljih životinja. Zarobljeni su biskupi, poubijano svećenstvo, nema više Božjeg štovanja. Crkve leže u ruševinama, uz oltare Kristove privezani su konji, a moći su mučeničke porazbacane. Svagdje samo tuga i užas i mnoga slika smrti'. Tako su, braćo, propali naši gradovi, puk nam se izkorienio, crkve popaljene . . . «
--A mi smo Hrvati izbavili ih te pokore i zla, upade u rieč Don Lovri glavar i udari štapom po kamenu. Don Lovre nastavlja:

II. I biskup kaže dalje: »Kad nije više bilo puka, naravno propale su i biskupije, jer po crkvenim zakonima nije dopušteno postaviti biskupe u malim gradovima, da biskupsko dostojanstvo ne izgubi od svoga ugleda. No kako su se prilike sredile, i barem gradovi uz more opet napučili, to predlažem, da se namjeste biskupi u svim crkvama, za koje se znade, da su imale biskupe, a sad imaju dosta svećenstva i puka.«

III. Biskupi povladiše, a on nastavi: »Stari su naši uzakonili, da se ne smiju nipošto pomicati mede ustanovljene od preda, zato neka svaki biskup drži mede, koje su mu označene i neka nipošto ne posiže za tuđom biskupijom. V njegovoj biskupiji neka mu je pravo krstiti, posvećivati crkve, rediti svećenike i dieliti potvrdu.

IV. Za ratova i smutnja prešli su mnogi crkveni posjedi u svjetovne ruke, zato predlažem: da crkveni posjedi, koje su dali ustanovitelji crkava na čast svetih i oproštenje grieha, nikako ne smiju služiti svjetovnim svrhama, jer jednom Bogu posvećena stvar nema se podvrći ljudskoj službi.

V. Pogotovo se ne smije oteti, što je darovano crkvi sv. apostola Petra.

VI. Pogledavši na kralja i župane uze biskup razpredati o svjetovnim pitanjima. U Hrvatskoj, po našem nesretnom običaju, bilo razdora. Borile se za priestolje dvie kneževske porodice, pa bilo i mrtvih glava. Tako knez Domagoj protjerao sinove kneza Trpimira, a to su bili otac i stric Tomislavovi, Domagojeve pak sinove zbacio bio Zdeslav, ovoga ubio Branimir, ali Branimira ne nasliedi njegov sin nego opet otac ili stric Tomislavov po imenu Mutimir.« Obzirom na ove nesretne prilike predložio onaj biskup, da sabor zaključi ovo:

»Ako pripuštenjem Božjim u pučkoj buni bude ubijen poglavar zemlje, budući da ostaje nekažnjeno ono, što mnogi počine, to moraju dieliti milostinju za njegovu dušu oni, koji su krivci toga grieha, moraju nadalje poštivati njegove zadužbine, t. j. ako je crkvu sagradio ili robovima dao slobodu, također imaju štititi njegovu ženu i blago postupati s njegovom djecom.«

— Pošteno je govorio — potvrdi glavar. Poštar se našali:
— Potežeš ti, glavaru, za svoju stranku, ali ne boj se, ne će tebe Cišćani.
— Pa da i hoće, — lugar će, — nije ni crkve sagradio ni zadužbine ustanovio.
— Nego što sam tebe vina napojio, — odvrati glavar. Poslije ove šale Don Lovre će:
— Po svoj prilici ona buna, o kojoj govorio biskup, bila je za Zdeslava, koji bio pristao uz carigradskoga patriarha, pa ga puk ubio. Jedan mletački pisac iz desetoga stoljeća pripovieda, da ga je ubio Branimir i onda se sam zaknežio, no sva je prilika, da je Branimir bio samo vođa u toj buni. To je bilo g. 879.

VII. I u sedmom članku sabor se pozabavio jednim zločinstvom. Evo toga slučaja: »Ako bi koji zlikovac zadahnut vražjim duhom, zlonamjerno kao Juda, ubio svoga gospodara, nek mu se o vrat objesi kamen, a tielo gvozdom opaše pa neka se izagna iz zemlje i tamo čini pokoru

Potom u osmom i devetom članku uredio sabor odnose između kotorske i dubrovačke biskupije i naredio nekome biskupu Liciniju, da bude zadovoljan samom svojom biskupijom, a neka ne uzimlje tuđe župe.

Dotle išlo sve nekako mirno i u redu, premda Grguru Ninskome nije bilo pravo, što je biskup predložio, da splitska crkva ima prvenstvo u Hrvatskoj, no čekao on svršetak sabora, pa će kod konačnoga glasovanja ustati na obranu svoje biskupije.
Napokon će onaj biskup: »U tri je jezika bio nadpis na križu Gospodinovu: grčki, židovski i latinski, zato je pravo, da se služba Božja vrši samo u ta tri sveta jezika.« Ne mogao se uzdržati poštar, pa prekide Don Lovrino pripoviedanje: Pameti! A ta ga tri naroda najviše i pogrđila. Židovi ga odbacili i razpeli, Pilat, rimski namjestnik, Pravednika osudio, a Grci razderali Njegovu haljinu, razkinuvši jedinstvo svete Crkve.
Nije ni ta da se zabaci, odobri Don Lovre i nastavi: Biskup onaj predložio deseti i jedanaesti članak, koji ovako glase:

X. »Nijedan biskup naše crkvene pokrajine nek se ne usudi ikoga u slavenskom jeziku promaknuti na koji crkveni čin niti stepen, no može takav (u hrvatskom jeziku) služiti Bogu kao klerik ili samostanac. Misu služiti neka mu ne dozvoli, osim da je nestašica svećenika; neka u tom slučaju moli papu, da takvome svećeniku (Hrvatu) dopusti vršiti svećeničku službu.«

Glavar već digao štap, da lupi po kamenu, ali ga don Lovre predusreo: Polako, glavaru! Čuj još jedanaesti i dvanaesti članak! U jedanaestom članku kaže:

»Neka znade biskup Hrvata, da je kao i mi svi podložan našoj metropolitanskoj crkvi.« A sada čujte, kako se zaprietiše Hrvatima!

XI. »Ako žele prvaci Hrvata podrediti svome biskupu sve biskupije naše metropolije, neka nitko od nas po čitavoj njihovoj zemlji ne krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak ako bi tko (od Hrvata) u duševnoj potrebi zatražio od nas u našem prebivalištu posvetu, krst ili potvrdu, neka (biskupi) po čitavoj pokrajini bez ikakva straha to podiele. Uostalom neka Hrvati Bogu odgovaraju zajedno sa svojim biskupom za sve ono, što će pretrpjeti štete kršćanska vjera. Naša je savjest pred Bogom čista.«

Dakle sada da potanko razgledamo ova dva za nas važna članka! U desetome se zabranjuje, da biskupi rede svećenike glagoljaše. No glagoljaši mogu služiti »u Klerikatutf, a to će reći kao crkvenjaci nižih redova. Svećenički se red ovako dieli:

1) Biskupski red. Biskup ima svu vlast svećeničku, on može podjeljivati sve sakramente i on je poglavar, knez crkveni.

2) Prosti svećenik ili kako mi liepo kažemo misnik. Misnik ne može rediti drugoga svećenika, a niti dieli potvrdu, u crkvi je odvisan o svome biskupu i samo njegovom dozvolom može izpoviedati, propoviedati i vršiti svete čine. On posvećuje tielo i krv Gospodnju i dieli svetu pričest vjernicima.

3) Đakon pomaže kod svete mise, kad se pjeva osobito svečano. On može dieliti svetu pričest, prikazivati sv. sakramenat pri blagoslovu i može krstiti. Može svatko krstiti, tako nas je don Rade učio, primieti lugar. Istina je, u potrebi može svatko krstiti, ali redovito ne nego đakon i svećenik. Poslije đakona dolazi subđakon ili podđakon. On pomaže kod svečane svete mise. Ovo su viši redovi. Ali ima u našoj crkvi i drugih redova, a to su niži redovi. Tko je imao niži red, mogao je služiti u crkvi kao vratar, svjećonoša, mogao je moliti molitve protiv zlih duhova. Evo glagoljaši su mogli služiti samo u ovim nižim redovima, a ne u višim. To znači ona rieč »u Klerikatu« Još kaže: neka slobodno služe kao samostanci. Treba znati, da u ono doba nije bilo mnogo svećenika u samostanima, većinom su bili samostanci bez svetoga reda, dakle, što se danas kaže: braća laici . I kao takvi po onome članku mogu služiti glagoljaši. Pa kako se onda održaše naši glagoljaši do dana:! kad ih tako htjedoše zatrti već g. 925.? upita glavar. Sačuvalo ih naše siromaštvo! Pitajte evo vašega Ljubu i druge đake, šta su gradska djeca. Razmažena a u nauku ni blizu našoj seljačkoj, zdravoj i bistroj djeci. Pa ipak građani ostaju u primorju i u gradu; kud bi oni u Zagorje, a mi se seljaci prebijamo po ovome surom kamenju. I ja sam sedam godina obijao Zagorje, dok ne odoh na nauke, a vaš Don Rade mogao bi biti meštar svima, pa ostao čitav život u Zagorju. I neka ga! On je naš, nije ga onakvog majka rodila. Hoćeš savjeta, hoćeš obrane, zagovora i pomoći, svega ti je u njega! jedan će seljak.

— Istina je. A kako je danas, tako bilo i u doba Tomislava i uviek. Građani, latinaši, ne išli u Zagorje i na selo, već tamo služili glagoljaši rođeni na selu, pa i radili i slavili Boga na selu, nikli iz naroda, razumjeli potrebe i dušu narodnu, pa srasli s narodom. Digni sa sela glagoljaša možeš i crkvu zatvoriti. Bila je uviek nestašica svećenstva, pa tako i po samome desetom članku splitskoga sabora nitko nije dirao u glagoljaše. Tako se glagolica sačuvala do dana današnjega, šta više, glagoljaši prodrli njome i u gradove. I to je znak jakosti našega jezika i naroda. Nijedan narod u katoličkoj Crkvi, koja se širi po čitavom svietu i među svim naro dima, nijedan narod, pa ni najjači, nije uspio na svome jeziku služiti sv. misu, već jedino hrvatski narod. Seljaci kao jedan udariše rukom po koljenu, pa će:

— Kakvi smo, da smo, barem smo u nečemu prvi! Proslieđimo napried! U jedanaestom članku određiše sabornici, da se ninski biskup ima pokoravati splitskom nadbiskupu. No ovdje se diže vika i galama, Grgur Ninski predbacuje dalmatinskim biskupima, da su oni bili preko šestdeset godina razkolnici, a on je kao i njegovi predšastnici bio uviek vjeran apostolskoj stolici. Njegova je biskupija i nastala zbog toga, što se oni odmetnuše od Petrove pećine, na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu. Dobro mu zapamtiše ovo Latini, pa će se vratiti opet na ovo pitanje.

Poštar se uplete: Ja sam čitao, da je Grgur Ninski bio ljuti protivnik Rima, a vi, don Lovre, kažete, da su to bili dalmatinski biskupi.
Don Lovre odgovori: Grgura Ninskoga proglasili su neprijatelji Crkve protivnikom papinim. Tko dobro prouči poviest, vidi dvie mjenice:

1) Grgur je protivnik dalmatinskih biskupa, jer oni hoće, da njega podvrgnu svome nadbiskupu u Splitu.

2) Grgurova je biskupija postala, kad su dalmatincu biskupi pristali uz Carigrad i ostali uza nj od 863. do 925. godine, za što ih papa kori u pismu, kako smo vidjeli. Tko je dakle bio neprijatelj, a tko pristaša papin? Jasno je: Latini su bili papini neprijatelji, kao što su bili i nekoji biskupi u Siciliji, a Grgur je bio pristaša i vjeran sin katoličke Crkve, kakvi su bili svi ninski biskupi. A sada da čujemo, što se ono priete u dvanaestom članku! Bojali se Latini, da ne bi Tomislav pomagao Grguru Ninskome u toj borbi, pa se priete, da ne će dieliti svetih sakramenata u Hrvatskoj, ako se Hrvati opru ovim njihovim zaključcima. I Tomislav zaista popustio, ostavio Grgura Ninskoga na cjedilu. Naši ga povjestničari kore i krive kojekako. Ima više razloga, zašto je tako postupao hrvatski kralj. Ponajprije dalmatinski su biskupi još bili u milosti Bizanta i ugledni na carskom dvoru. Nisu oni prišli Rimu protiv carske volje, već pristankom i patriarha i cara Romana. Od cara je primio kralj Tomislav gradove u upravu i time uveličao sjaj hrvatske krune. Posvadi li se s dalmatinskim gradovima, lako će ih izgubiti, i car ih može dati u upravu kome drugome, koji ne će biti drag susjed hrvatskome kralju. Drugi je razlog valjda u samoj unutrašnjoj politici. Ninska je biskupija nastala za kneza Domagoja, a taj je od loze, koja se je borila s Tomislavovim pređima otimljući se za priestolje. Nin je bio sjedište te loze, pa valjda je časovita korist kuće Trpimirovića bila, da se ninski biskup ne uzvisi, jer lako da su ninski biskupi bili zbog zahvalnosti više skloni Domagojevićima nego Trpimirovićima, od kojih je potekao Tomislav. No nije se lako dao neprijateljima Grgur Ninski. O tome ćemo govoriti kasnije, a sada ogledajmo još posljednja dva članka sabora, da upoznamo prilike hrvatkoga kraljevstva u ono doba.

XIII. U trinaestom članku stoji: »U crkvi, gdje je ubijen svećenik, ne smije se čitati misa prije nego ne dade zadovoljštinu ubojica ili puk, kako se bude činilo zgodnije biskupu».

I ovaj članak kazuje, kako su bila burna vremena, pa je bila dužnost kralja Tomislava, da stišava oluju, a ne da započinje nove borbe. Taj isti članak određuje, da svećenici ne smiju razbacivati crkveno imanje niti napuštati crkvu, u kojoj su preuzeli službu, osim zbog valjana razloga. I po ovome možemo suditi, kako je bio propao red i stega zbog odmetničtva dalmatinskih biskupa. Ona ubojstva, zloporabe i drugi neredi nažalost bili su posljedica neposluha i propale stege.

XIV. Četrnaesti se članak bavi nerazrješivošću ženitbe. Uviek je katolička Crkva branila ženitbu i radije bi pustila, da se od nje odmetnu čitava kraljevstva, nego da se razstavi žena od zakonitoga muža. Pa i ne može drugčije raditi Crkva. Čim bi drugčije učila, ne bi bila prava niti istinita Crkva Kristova, jer bi se udaljila od nauke Isusove i njegovih apostola.
Najprije pogledajmo, što kaže o tome Spasitelj Isus. U evanđelju kod sv. Mateja ovo čitamo, da je govorio Isus Židovima:

»Ja vam kažem, da svaki, koji odpusti svoju ženu, osim za preljubu, navodi je, da čini preljubu, i tko se oženi s odpuštenom, čini preljubu.« (Matej gl. 5, redak 32 i glava 19. red. 9.). I sv. Marko pripovieda, kako je Isus rekao farizejima: »Što je, dakle, Bog združio, čovjek neka ne razstavlja!« Učenicima pak reče: »Tko odpusti ženu svoju i oženi se drugom, čini preljubu. I ako žena odpusti muža svoga i uda se za drugoga, čini preljubu«. (Marko gl10, red. 4 i dalje). Jednako pripovieda i sv. Luka u glavi 16. redku 18.
Kako je govorio Isus, tako je učio i sv. Pavao. On piše Korinćanima ovo: »A oženjenima zapoviedam ne ja, nego Gospodin, da se žena od muža ne razstavlja. Ako li se pak i razstavi, neka se više ne udaje ili neka se s mužem svojim pomiri, i muž neka ne odpušta žene svoje. Žena je vezana, dok joj muž živi, a ako joj umre muž, slobodna je« (I. Korinčanima gl. 7.). Rimljanima pak piše u glavi 7.: »Tako je udata žena vezana zakonom za muža, dok on živi. A ako li je muž umro, oslobodila se od zakona muževljevoga. Zato, dok joj je muž živ, zvat će se preljubnica; ako pođe za drugoga muža«. Ovo je zakon Božji, Isusov, apostolski, crkveni čvrst i nepromjenjiv kao i prva zapovied Božja, koja kaže:

Ja sam Gospodin Bog tvoj, ne ćeš imati drugoga Boga izvan mene!« Jer isti Bog, koji je dao ovu prvu zapovijed dao je u evanđelju i zakon o ženitbi. Ne poslušaš li ga u jednoj zapoviedi odmetnuo si se od Njega, kao da si Ga prezreo u čitavom zakonu. Tako je! — kaže glavar. A sad izašla nekakva moda, da se radi žene i vjera mienja. Alaj mi ga je čovjek, koji zbog žene krst potare!

Don Lovre nastavi: Podpuno dakle u skladu sa zakonom sv. evanđelja ustanovljeno je u četrnaestom poglavlju ovo: »Neka se unapried ne odpuštaju žene osim zbog preljuba. Ako li tko odpusti ženu, neka tako ostane«. Ja to ne razumiem, kaže lugar. Ne smiješ odpustiti, a ako je odpustiš. Pa posve pravo, glavar će. Jedino zbog preljuba možeš je odpustiti, ali i u tome slučaju ne smiješ uzeti drugu, nego ostati neoženjen. Tako i sv. Pavao uči, kako smo prije čuli: da će se žena razstavljena zbog preljuba muževljeva i sama zvati preljubnica, ako se uda za drugoga. Nastavi potom Don Lovre. Još su u tome članku preporučili, neka se djeca šalju u škole, da se nauče nauku kršćanskome i tako popravljaju svoje ukućane i domašnje, koji će radije slušati svoje nego tuđe.

XV. Napokon petnaesti članak zabranjuje svećenicima. da se žene. Ako je koji oženjen, mora se razstaviti od postelje. Ako li se pak udovac svećenik ponovno oženi, neka se izobći iz Crkve.Ovaj nam članak svjedoči, da su u dalmatinskim gradovima bili prevladali pravoslavni običaji grčke crkve. Svećenici se poženili u gradovima po grčkom običaju.

Eto to su zaključci splitskoga sabora g. 925. Kako se je pak vladao Grgur Ninski prema svemu ovom, Bože zdravlja, pa ćemo se o tome sutra porazgovoriti.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Tri najveća Hrvatska kralja
PostPostano: uto vel 05, 2013 13:58 
Offline
Site Admin

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
Postovi: 241
DRUGI CRKVENI SABOR U SPLITU GOD. 928.

Bilo liepo ljetno jutro. Zemlja kao da dahće od žege. Maglice nema, ali zrak već titra od zapare. Cvrčak će pući od nagle pjesme. Glavar, lugar i drugi došli, a poštar po poslu ostao u uredu. Da se ne muče o podne polaziti kući, donio glavar janje, lugar dobre »Hrvaštine« opolita vina, a đaci mladih kukuruza i dvie lubenice, pa ćemo se častiti.
Tako smo čitav dan prošli u »razgovoru ugodnom«.

Don Lovre poče: Kad su sve u saboru svršili i zapisnike spremili, da ih predadu papinim poslanicima, odrediše, da i jedan splitski svećenik Petar pođe zajedno s poslanicima u Rim, te neka, skupa podnesu papi na potvrdu odluke sabora. Latini trli ruke od veselja, ali za kratko. U posljednji čas diže se Grgur Ninski i uloži prosvjed.
Evo, što o tome javljaju stara pisma, koja je napisao neki suučesnik sabora: »Kad smo bili, da ćemo sve po zakonu i po starom običaju završiti, onda biskup ninski, koji je sebi želio prisvojiti prvenstvo nad dalmatinskim biskupima, a to ga nije patrilo, podiže nepravednu parnicu pred papom.
Zbog toga budući da su njegovi glasnici drugčije stvar prikazali, nego je bilo razloženo u našem pismu, to je Rimska stolica bila u dvoumici, pa je papa Ivan po svome poslaniku poslao pismo, da uredimo, što nije bilo uređeno.«

Po ovim riečima možemo zaključiti, da je Grgur Ninski prosvjedovao kod Rimske stolice protiv one odredbe sabora, kojom se daje splitskome biskupu vlast kao ostalim biskupima Dalmacije, a tu vlast ili prvenstvo tražio je za se Grgur Ninski. Obično se govori i piše, da je on vodio najžešću borbu zbog glagolice, a evo ovdje čisto bistro piše, da je uložio prosvjed zbog prvenstva svoje crkve, a o glagolici nema ni spomena. A da je zbilja tako, imamo i drugih dokaza, koje ćemo po redu razviditi. Godine 1075. bio je sabor u Splitu pod predsjedanjem papina poslanika Gerarda. Na ovome saboru ponovno je uzpostavljena biskupija ninska i o tome nas izvješćuje ovako naš znanac Toma Arciđakon Splićanin: Na ovome je saboru uzpostavljena biskupija ninska, Koje je biskup Grgur negda mnogo jada zadavao nadbiskupu splitskom Ivanu odričući mu poslu šnost i nepravom sebi prisvajajući metropolitansko pravo«.

Nema dakle nikakve sumnje, da se je Grgur Ninski borio za to, da on bude glavar Crkve u Hrvatskoj, a glagolica u taj čas nije bila njegova glavna briga. I zapisničar g. 925. i Toma Arciđakon iztiču tu njegovu borbu za prvenstvo, a o glagolici ne spominju niti jedne riči. Vidjet ćemo dapače, da ni u papinu pismu, pa niti u drugome splitskom saboru nije se ni slovce napisalo ni spomenulo o glagolici.
Pametan čovjek ovako obrazlaže: U saboru g. 925. bilo je određeno nešto, što se nije sviđalo Grguru Ninskome, on je uložio utok na papu, papa je o tome pisao dalmatinskim biskupima, naredio dapače, da razpravljaju ponovno na drugome saboru o pitanjima, u kojima se nisu složili na prvome saboru.
Dobro, što sada očekujemo? Ta s****a pitanja bit će navedena ili u papinu pismu ili u zapisnicima drugoga sabora, a o čemu šute i pisma i zapisnici ta pitanja nisu bila s****a, dakle protiv tih zaključaka nije Grgur Ninski prosvjedovao. Glagolica se ne spominje u pismu, kojim papa nalaže, da se drži drugi sabor, a ni taj drugi sabor ne bavi se glagolicom dakle Grgur nije uložio utok protiv ukidanja glagolice. A sada čujmo, što papa piše:

»Ivan biskup, sluga slugu Božjih, subratu našemu Ivanu nadbiskupu solinske crkve i Forminu biskupu i svim područnim biskupima. Jer je među vama nastala prepirka o crkvenim pitanj ima u prisutnosti naših, poslanika, to hoćemo, da dođete pred nas i pred naše biskupe i sve uredite. Tada je naime savršena kršćanska nauka, kad mi po pravilu crkvenoga zakona izpra vimo i odobrimo, što je prije zaključeno.
Primivši vaše listove smjesta smo ih proučili, pa jer smo tu našli razlog žestokog nezadovoljstva (mrmljanja), to smo odgodili naše odobrenje, dok ne dođe jedan vaš područni biskup s Grgurom i nama očituju sve po redu, da možemo vama presuditi što je pravo ne odstupajući od puta pravice. O drugim pak člancima dajemo vam na znanje, da smo osim gornjega pitanja sve potvrdili, što su naši poslanici s vama zaključili. Budući pak da se spomenuta stvar nije mogla do kraja izvesti zbog vaše vike, nije se moglo dati odobrenje, koje bi vezalo u savjesti kao crkveni zakon.« Iz čitava pisma biva jasno, da je prepirka bila, žučljiva, a papa ne htio odmah odobriti, što su u Splitu zaključili, već želio čuti, što kaže Grgur, ono što se veli: htio je čuti i drugo zvono. U pismu se izričito ne kaže, koje je pitanje tako vruće i prie****o. To će nam razjasniti budući događaji. Naši zapisnici nastavljaju ovako:

»Ovo su nam pismo donieli papini poslanici Madal-bert, častni biskup, i svietli vojvoda kumanski Ivan, kad su k nama došli dvie godine poslije (prvoga sabora), a mi smo kroz to vrieme često tražili, da nam se pošalje odluka i da se ono pitanje rieši«. Došavši dakle spomenuti poslanici u našu zemlju pođoše u Bugarsku, kako im je bilo naređeno po papinoj zapoviedi. Obavivši posao, t.j. sklopivši mir između Bugara i Hrvata, ponovno se biskup Madalbert vrati k nama i sazva sabor.
Šta se to dogodilo, da je sam papa morao miriti Bugare i Hrvate? Bugarski vladar prozvao se g. 925. »carem i samodržcem svih Bugara i Grka«. To bi bio već povod ratu između njega i Bizanta, no Bizant se bojao Simeuna, a ovaj opet nije bio siguran, dok su mu iza leđa bili Hrvati. Stoga prije nego obračuna s Bizantom, Simeun pošalje veliku vojsku na Hrvate. Vodio je vojsku Alogobotur. Bizantinski pisci zabilježiše, da su Bugari nemilo nastradali u Hrvatskoj. Mir između Hrvata i Bugara velika je zasluga papinske diplomacije, koja je zapriečila, da se dva bratska naroda krvare za korist zajedničkoga neprijatelja.
Sklopivši taj mir Madalbert se vratio u Split i tu održao drugi splitski sabor g. 928. Jedan od biskupa dalmatinskih, koji je sastavio zapisnike o ovim saborima, spominje u tim zapisnicima, da je Madalbert sazvao biskupe, a poimence spominje mimo splitskoga Ivana, ninskoga Grgura i zadarskoga Kormina te »Hrvatskoga vladara«, ali mu imena ne spominje. Možda već Tomislav nije ni živio, pa je to bio njegov nasljednik. Na ovome saboru nije bio zahumski knez, jer su crkvena pitanja njegove kneževine bila podpuno riešena već na prvome saboru. Zapisničar tvrdi, da je Madalbert proučio sve stare običaje crkvene provincije Dalmacije zajedno s biskupima i onda prema starim zakonima odredio, da se obnove stare povlastice biskupija i to ovako:

1. Da crkva sv. Dujma zadobije prvenstvo onako kalio je bilo u početku, t. j. u prošlosti i da zakonski obavlja sve poslove u granicama svoje biskupije.

2. Tako i svaka crkva i grad, gdje je biskupija, neka zadrži svoju biskupsku čast i neka ne prekoračuje granice ustanovljene od pređa. Posebno spominje uz druge zadarsku biskupiju na prvome mjestu, a ona prelazi na ninsku, i ovo kaže o njoj:

»Za ninsku se biskupiju znade, da u davnini nije imala biskupa nego nadpopa pod vlašću biskupa. Stoga neka se taj biskup po zakonu postavi u koju god crkvu od onih, za koje je sigurno i jasno, da su u prva vremena imale biskupe, bilo to u skradinsku ili sisačku ili pak duvanjsku, budući da su sve naseljene i uz pomoć Božju imaju obilje svećenika i puka. Ako li ga pak veseli, da preuzme ogromni teret biskupske časti, pa mu nije dosta jedna biskupija, neka primi veliki teret ovih svih triju biskupija na svoju i njihovu propast, jer niti će moći vjernici od njega primati milost biskupske službe prema odredbama otaca, a niti će on moći vršiti prema njima svoju dužnost, jer se zbog velike prostranosti težko mogu obilaziti.«

Dalje nastavlja zapisničar: »Kad je sve ovo prema zapoviedi papinoj uređeno, častili biskup Madalbert izpitavši sve i našavši istinitim sretno potvrdi na taj način, da nitko nigda ne smije ovo prekršiti. Kad su sve ove stvari, potvrđene po spomenutom poslaniku, prikazne rimskom biskupu (papi), on ih je potvrdio vlašću od Boga primljenom i ugledom sv. Petra poslavši svo je listove i palij.«

Kad je Don Lovre pročitao, što je napisao stari pisac iz desetoga stoljeća, uze tumačiti svojim prijateljima: Nazvao sam zapisničarom nepoznata pisca, koji nam je sačuvao zaključke ovih sabora. Ne možemo reći, da je on bio službeni zapisničar, već kad su se sabori svršili, on je skupio odluke sabora, pisma papina i napisao uvod i zaključak, pa je tako nastala poviest ovih sabora. On je ovaj posao obavio, kad je već papa potvrdio zaključak drugoga sabora. Kako ste mogli razabrati, drugi je sabor razpravIjao samo o dvama pitanjima:

1. tko će imati prvenstvo među biskupima, splitski nadbiskup ili ninski biskup;
2. o granicama biskupija i obstanku ninske biskupije. Već smo vidjeli, da je ovaj drugi sabor i po naredbi papinoj imao razpravljati o onim pitanjima, u kojima se biskupi nisu mogli složiti u prvome saboru g. 925. već su nekoji, a osobito Grgur Ninski, uložili prigovor pred papom.

Kako se na ovome drugom saboru ni jednom riečju ne spominje glagolica, to znači, da Grgur Ninski nije uložio utok protiv desetoga članka prvoga sabora g. 925., kojim je bila zabranjena glagolica. Don Lovre opazio, kako se čudno pogledaju njegovi slušatelji, pa će ih upitati, čemu se čude.
Poštar, koji je dohrlio svršivši uredovne poslove, pa pomnjivo slušao, što se govorilo o drugome saboru, prvi prihvati rieč:
Pa kako to, da su naše knjige, a osobito novine uviek slavile Grgura Ninskoga kao velikog borca za glagolicu ?
Don Lovre će: Što se tiče novina, ja bih rekao, da je malo koji novinar pročitao ove zapise o splitskim saborima. Njima je glavna stvar bila, da dižu galamu i nezadovoljstvo, a u bit pitanja nisu ni bili vriedni prodrieti. Oni pak, koji su knjige pisali, bili su pod utjecajem političara, poviest je služila politici.
Ja sam vam iznio i pred oči stavio sve, što imamo zabilježeno o Grguru Ninskome, pa sudite sami.

Nego ako se Grgur Ninski i nije borio za glagolicu, jer se nije ni trebalo za nju boriti, ta vidjeli smo, da se ona sama obranila i očuvala, ipak imamo za što slaviti Grgura Ninskoga. Zaslužan je on, što je nastojao uzčuvati prava svoje biskupije, da on bude prvi biskup u Hrvatskoj, a ne splitski nadbiskup. On je svoje pravo mogao temeljiti na tome, što su dalmatinski biskupi odpali od Rima, a ninski je biskup jedini bio i ostao vjeran rimskome papi.A koliko su novine pisale, da je Grgur bio protivnik Rima! primieti poštar.
Dakako novine, koje su željele, da Hrvatski narod odvrate od Petrove pećine, na kojoj je Isus sazidao svoju Crkvu. No mi posve sigurno znamo, da je ninska biskupija i nastala baš u doba, kad su Hrvati ostali bez pastira, jer se dotadašnji njihovi pastiri, biskupi dalmatinskih gradova, odmetnuli i pristali uz carigra dskog patriarha.
Da je Grgur bio protivnik Rima, ne bi se on pozivao na papu protiv zaključaka prvoga splitskog sabora, kao što se zaista pozvao. Trn u oku bijaše ninska biskupija dalmatinskim Latincima, i zato su je drugim člankom sabora g. 928. i ukinuli.
To je bio težak udarac za Hrvate, izgubili su time svoga vlastitog biskupa.U tome je krivnja i ralja Tomislava, koji je, kako vam već rekoh, pustio, da propadne ta biskupija, jer je Nin, po svoj prilici bio kolievka porodice Domagojevića, a ti su bili suparnici Trpimirovića.
Ninska je biskupija postala za Domagoja, ninski biskup Teodozije imao je sjediniti ninsku i splitsku biskupiju i tako stvoriti jednu veliku biskupiju za hrvatsku kneževinu, ali smrt njegova omela je taj veliki posao.

Teodozija je pak osobito pomagao knez Branimir, koji je pogubio Zdeslava, jednoga od pređa Tomislavovih, jer je Zdeslav kušao privesti Hrvate bizantinskoj crkvi. Eto razloga, zašto je Tomislav napustio Grgura Ninskoga. Tomislav je bio bliži splitskome nadbiskupu, u čijoj je blizini i bila kolievka Trpimirovića, u primorskoj župi između Klisa i Trogira. Tomi slav i dalmatinski biskupi bili su prijatelji bizantinskoga cara, što Grgur Ninski nije bio.

Odredivši, da se ukine ninska biskupija, pustili su na volju Grguru, da izabere jednu od triju novopodignutih biskupija na hrvatskom zemljištu: u Sisku, Duvnu ili Skradinu, pa ako baš hoće, i sve tri zajedno. Po tome se vidi, koliko im je smetao Nin, kad toliki prostor prepuštaju Grguru. Nije Grgur smetao, već Nin, a u tome lako da je bio prst Tomislavov. Papin poslanik Madalbcrt ponio zaključke u Rim, ali u to doba nije bio već na životu papa Ivan X., već Leon VI. bijaše zasio na papinsku stolicu.
Ovaj je potvrdio zaključke sabora i poslao biskupima pismo, po kojem se jasno vidi, u čemu se nisu složili biskupi na prvome saboru g. 925. t.j. borba i prigovori i utok na papu odnose se na granice raznih biskupija i na pitanje prvenstva, u čemu posebice kori Grgura Ninskoga. Evo toga pisma, pa da sami prosudite: »Leon biskup, sluga slugu Božjih, Forminu, svete zadarske crkve biskupu, i Grguru, svete ninske crkve biskupu, i svima biskupima po Dalmaciji našim dragim i vjernim sinovima. Budući da vas je milosrđe Svemogućega Boga bez vaše zasluge postavilo biskupima, dostojno je, da rado izka zujele čast vašemu metropoliti, nadbiskupu svete splitske crkve, da stupajući putem pravice uzmognete doprieti do gledanja Boga.Ta što ima gore od biskupa nepokorna svome metro politi, budući da piše u Afričkome saboru, da biskup ne smije ništa raditi bez znanja svoga metropolite.
Pa ako je tako, a znamo, da jest, da nijedan biskup ne smije odnemariti vlastitoga metropolitu, zašto onda vi biskupi prezirete vašega? Zašto nedostojno grabeći tuđe biskupije prisvajate sebi nezakonito ime, koje vam nisu dali stari otci? Stoga vas opominjemo, da svi budete zadovoljni svojim granicama. To jest opominjemo Formina, neka tako drži svoju biskupiju, kako je bila u staro doba. Slično i osorskoga i rabskoga i dubrovačkoga biskupa.

Također hoćemo, da splitski nadbiskup zadrži svoju biskupiju u zemlji Hrvata onako, kako ju je imala solinska crkva, jer se ne može ograničiti biskupija gradskim zidinama, već se ima širiti po dalekim predjelima zemalja, po selima, zaseocima, dvorcima i crkvama među naro dom, kako je bilo u starini određeno.
Grguru pak, koji je silom nesretnih prilika postao biskup u zemlji Hrvata, zapoviedamo, da vrši službu samo u Skradinskoj crkvi. Zapoviedamo mu, da unapried nipošto ne prisvaja tuđe biskupije, a ako to učini, bez sumnje bit će izobćen izcrkve.Palij i upotrebu palija dozvoljavamo Ivanu, nadbiskupu svete splitske crkve, kako je to bio stari običaj, i hoćemo, da mu se od svega srdca pokoravate i da ga ljubite kao svoga otca, jer tada Božja milost prosine podanicima, kad veselo i brižno izkazuju poslušnost predpostavljenima. Amen.«

A sada da proučimo i ovo pismo! Ponajprije upada u oči, da je upravljeno na prvome mjestu zadarskome biskupu Forminu, a tek na drugome Grguru Ninskome i napokon ostalim biskupima. Formin se više puta spominje u ovim zapisima, što znači, da se i on za nešto borio. Vrlo lako, da je i on tražio za se prvenstvo među dalmatinskim biskupima, jer je Zadar bio sjedište bizantinskoga namjestnika (stratega), a običaj je bio u Bizantu, da prva mjesta u njihovoj crkvi drže oni biskupi, koji su stanovali u gradu, gdje je bilo političko središte. Po pismu pape Leona razabire se, da i neki drugi biskupi nisu priznavali splitskoga nadbiskupa, a to su sigurno oni, koji su pristajali uz zadarskoga biskupa. Papa opominje poimence osorskoga, rabskoga i dubrovačkoga biskupa, da ne diraju u granice tuđih, biskupija. Najvažnije je pak, što se papa stavio na stanovište, da se sve mora vratiti u stanje, kuko je bilo u staro doba, t j. prije nego su razni narodi za seobe naroda, osobito Avari, iztriebili Rimljane.
U staro vrime bijaše Solin metropolija i imađaše prvenstvo među ostalim biskupijama, a kad su Avari razrušili Solin, onda je sielo biskupije preneseno u Dioklecianovu palaču (Split).
Stoga papa daje nadbiskupsku čast splitskom biskupu kao nasljedniku solinskih biskupa. Solinska se je pak nadbiskupija širila na daleko i imala metropolitansku (prvenstvenu) vlast u zemlji, koju su kasnije, malo poslije propasti Solina naselili Hrvati pa zato papa hoće, da se ova zemlja podloži nadbiskupu splitskome.
Posebno iztiče, da se biskupija ne može zatvoriti među same zidine, što znači, da je hrvatsko zemljište bilo sve do gradskih zidina, a na tome zemljištu priznavala se do g. 925. vlast ninskoga biskupa. Godine 928. mora ninski biskup poslije drugoga sabora i pisma pape Leona VI. to zemljište prepustiti splitskom nadbiskupu. Ninska se biskupija ukida, što je posve naravno, kad je papa postavio načelo: Sve po starome! On dapače izričito naglasuje, da je ninska biskupija nastala »silom nesretnih prilika«. Tim riečima nišani na one prilike i vremena, kad su od Rima odpali dalmatinski biskupi, pa je za Hrvate, koji su ostali vjerni rimskoj stolici, bila ustanovljena ninska biskupija.
Grguru Ninskome podjeljuje papa samo skradinsku biskupiju, a ne sisačku i duvanjsku, kako je bio nakanio drugi splitski sabor. Na kraju papa podjeljuje splitskome nadbiskupu palij. To je vunena naramenica, koju nose nadbiskupi kao znak svoje časti. Tek poslije ovoga pisma splitski je nadbiskup postigao prvenstvo među dalmatinskim biskupima. Kako ste mogli opaziti, ni u pismu pape Leona VI., kao ni na drugome splitskom saboru nije ni spomenuta glagolica, što, ponovno naglasujemo, znači, da Grgur Ninski nije ustao na njezinu obranu poslije prvoga splitskog sabora g. 925.
No glagolica je i dalje evala, i ponovno će je zabraniti splitski sabor g. 1060., ali mu ne će uspjeti uništiti je. I ninska će biskupija ponovno oživjeti godine 1075. Kako vidite, Tomislav je živio u doba, kad su se zbivali veliki i odsudni događaji za Hrvatski narod.
Dalmacija je došla u sklop njegove države voljom njezina tadašnjeg vrhovnika Bizanta, a Tomislav je još samo upravitelj njezin. Bio je to sličan slučaj kao s Bosnom i Hercegovinom poslije Berlinskoga kongresa g. 1878. Austrougarska je upravljala zemljom, koja je podpadala pod vrhovnietvo turskoga sultana.
Pa kako je vremenom Bosna postala podpuno austrijska i priznala i vrhovništvo austrougarskog vladara (aneksija 1908.), tako je i Dalmacija postala zemlja Hrvatskoga kralja. No o tome ćemo kasnije govoriti. Što su Hrvati izgubili ukinućem ninske biskupije, to će dobiti za onoga istoga kralja, koji će se ponosno pisati: kralj Hrvata i Dalmatinaca, a to je Petar Krešimir IV.

PETAR KREŠIMIR

Poslije dobra objeda po podne nastavismo svoje razgovore.
Već za objedom prešlo se vrieme od smrti Tomislava do doba Krešimira Velikoga. Don Lovre je kazivao, kako je po smrti kralja Tomislava Hrvatska pala s visine, na koju je on bijaše podigao, a to sve zbog nesloge i inata.Hrvati su sami sebe uništili.Glavar je pri tome udario šakom po stolu: Ne bi nas sedam kraljeva nadvladalo, da nije te proklete nesloge! Pa evo ti u nas u selu. Koliko smo se mučili, dok smo dobili školu, a onda nikako je sagraditi. Svatko bi htio u svome susjedstvu. A pogledaj naše susjede Budimirčane i Biorčane! Jedan bi ih svećenik od šale služio oboje, ali da, ne će jedni drugima popustiti, pa ne dozvoljavaju, da iz jednoga sela župnik služi drugo, i tako nemaju ni jedni ni drugi župnika. A ne kažeš, prih vati poštar, kako su Biorčani sagradili tri škole, jer se nisu mogli nagoditi, gdje će biti škola, pa eto, ljudi moji, jedan učitelj, a tri školske zgrade. Tako je nekako bilo prihvati don Lovre i u nas Hrvata. Jedna kruna, a dva kralja: Miroslav i Krešimir II. Mihajlo, pa Miroslav izgubio u borbi krunu, a Hrvatska snagu. Srećom žena pobjednika Mihajla Krešimira II. bila sveta kraljica, pa viđala rane naše domovine. Nadgrobni nadpis iz god. 976. zove je »majkom sirota i zaštitnicom udovica«.

No ni sveta kraljica Jelena nije mogla izčupati iz srdca svojih potomaka prokleti korov i otrov.
Njezina tri unuka Svetoslav, Krešimir III. i Gojslav u svojoj bratskoj svađi izgubili, što im bijaše dobio pradjed Tomislav i otac Držislav: dalmatinske gradove. Toma Arciđakon, kanonik splitski, pripovieda, kako je Držislavu Bizant poslao kraljevsku krunu, i od toga dobada se hrvatski kraljevi prozvaše kraljevima Hrvatske i Dal macije. No za otimanja o krunu i priestolje izgubiše ona tri brata Dalmaciju, koju zauze mletački dužd Petar Orseolo i odvede Krešimirova sina Stjepana sa sobom kao taoca. U Mletcima Stjepan odrastao i oženio se s kćerju duždevom Hicelom, a po smrti kralja Krešimira (1035.) postao hrvatski kralj. Od njega i od Hicele rodio se Petar Krešimir, koji nosi ime dvaju djedova: dužda Petra Orseola i Krešimira. - Nadovezujući na taj razgovor don Lovre nastavi po podne pod hrastovima:

Petar Krešimir stupio je na priestolje svojih djedova i pradjedova u zreloj muževnoj dobi, a to bijaše sreća za hrvatsku državu. S jedne strane potomak mudrih mletačkih duždeva i odgojen u Mletcima usisao je s majčinim mliekom vještinu mletačke diplomacije, a s druge strane kao hrvatska korenika radio je svom snagom, da svoju državu podigne na onu visinu, na kojoj je bila za kralja Tomislava. Prva mu je briga bila, da na moru podigne svoje gradove, pa da nje gova država ne bude ovisna od dalmatinskih gradova.
Podigao je dakle Biograd na moru, Šibenik i Nin. Tamo je imala Hrvatska upućivati svoju trgovinu. Time bi propala trgovina dalmatinskih gradova, jer oni su živjeli izključivo od zaleđa, koje je dotada imalo svoj izlaz na more preko njih. Kad je Petar Krešimir podigao svoje gradove, dalmatinski su ostali kao odsječena grana osuđena, da se osuši.

Biograd je dobio već prije svoga biskupa a potom i načelnika (priora) i samostalnu upravu po primjeru dalmatinskih gradova. Slično i Nin, u kojem više puta boravi kralj i izdaje u njemu svoje glasovite povelje, o kojima ćemo se porazgovoriti malo kasnije. U Šibeniku je podigao pomorsku tvrđavu, jer se je ponovno podigla hrvatska mornarica. Kad su vidjeli dalmatinski gradovi, što se oko njih događa, upoznaše, da im nema spasa, ako se ne sklone pod hrvatsku zaštitu i krunu Krešimirovu. Od toga doba pa unapried ime Dalmacije bez prekida resi naslov hrvatskih kraljeva. To ime uzimlju i Arpadovci, kad su postali hrvatski kraljevi, i Anžuvinci i Habsburgovci, svi se oni kao i Petar Krešimir pišu: kralj Dalmacije i Hrvatske. Pa i hrvatski banovi nose naslov: ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.Najmiliji grad Petru Krešimiru kao da je bio Biograd. Već pri nastupu na priestolje kralj je dao sagraditi u Biogradu samostan za redovnike sv. Benedikta.

Godine 1060. u mjesecu veljači posvećivala se crkva i samostan. Zgrnuo se narod iz plodne okolice Biograda, a u ono doba to bijaše župa Sidraga. Polegao sviet uz obalu morsku, opat novoga samostana Andrija i njegovi redovnici primaju goste, bogatu gospodu hrvatsku župane i vojvode, spremaju konak kralju i njegovoj pratnji, a osobito su počašćeni i prisutnošću papina poslanika Gerarda. Biskup biogradski Teodozije vodi ovoga u svoj dvor, da u miru s njim razpravi neka važna crkvena pita nja, zbog kojih je i došao Gerard u Hrvatsku. Prior (načelnik) Biograda Dragoslav kao doma ćin pazi, da gospoda hrvatska budu dobro poslužena i pogošćena u prvome hrvatskom gradu. Sve pliva u veselju, sve upire oči u velikog hrvatskog kralja i njegove dvoranike: bana Goicu, Boleslava tepčiju, pa župane Prvanega iz Luke, Jurana iz Sidrage, Grgura, vratara kraljevskih dvora i druge.Kad se je posveta završila, onda je Petar Krešimir obdario samostan upravo kraljevskim da rom. Dao mu je otok Žirje i svoj posjed Rogovo nedaleko Biograda.
O tome je izdao i izpravu, a opat je dao tu izpravu prepisati u knjigu, u koju su običavali zapisivati sve darovštine. Još se i danas nalazi u Zborniku samostanskih prava, koji je napisan u XIV. stoljeću, ovo zapisano: Godine od upućenja Gospodinova 1059. Oprostite, don Lovre, rekli ste malo prije, da je Krešimir bio u Biogradu 1060. godine, i da je tada posvećen samostan, a evo opat zapisao g. 1059. Da nije tu kakva prevara? - upitat će đak Ljubo.

Dobro si primietio, Ljubo, ali se ne sjećaš, što smo ono u školi govorili o početku godine, i kako su u ono doba brojili godine. Opat kaže: od upućenja Gospodnjega ...A da, brzo će Ljubo, sad se sjećam. Od upućenja Gos podnjega, to je onaj način brojenja, što ga zovemo firentinskim.

Tako se započinjala nova godina 25. HI. na Blagoviest, to je dan upućenja ili utjelovljenja Gospodinova, a budući da je samostan u Biogradu i njegova crkva obdarena od Krešimira u ve1jači, to po ondašnjem brojenju još nije nastupila nova godina (25. III.) pa je još trajala 1059., i opat pravo piše, a kako mi brojimo novu godinu od 1. siečnja, to je veljača njihove 1050. godine u nas zapravo po našem brojenju veljača 1060.
Dobro si protumačio, don Lovro će. Dakle le godine ovako piše u Zborniku: Godine od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 1059. za kraljevanja Krešimira kralja Hrvata i Dalmatinaca, mjeseca veljače u gradu Biogradu za priora Dragoslava i Teodozija biskupa izrađena je izprava o opraštanju od poreza i o slobodi samostana sv. Ivana Evanđeliste, koji se nalazi od nedavna na tome mjestu, a prisutni su bili opat Andrija i njegova braća redovnici. Izprava je napisana po nalogu samoga kralja na ovaj način:

»Ja kralj Krešimir podjeljujem i dopuštam tebi, poštovani opate Andrija, tvojoj braći i tvome samostanu, koji se po mome nalogu i mojom brigom, ali kud i kamo više vašim radom započeo graditi i dovršuje se, dopuštam to, da ostajući u granicama crkvenoga prava, ne budete podvrgnuti nikojemu čovjeku osim Višnjemu Bogu, komu ste posvetili svoju službu.Vaš samostan neka bude oprošten od plaćanja svakoga poreza, osim što će u znak odanosti davati biskupu istoga grada na dan svečanosti crkve jedno janje i bure vina na dar.
A kad ovo dadete, neka ne bude dopušteno ni biskupu ni prioru vama drzko i protupravno zapoviedati. Da ova naša izprava tiekom vremena ne izgubi snagu, potvrđujemo ju pred poslanikom svete rimske crkve, častnim opatom Majnardom, kojega je poslao presveti papa Nikola. S ovom izpravom predajemo vam zauviek otok, koji se zove Žirje i dvorac u blizini grada, a zove se Rogovo. To sa svim posjedima samostana najsvečanije potvrđujemo. Kad bi tko kušao poništ iti ovu našu pravednu odluku, neka ga zateče srčba Višnjega i neka odgovara pred našim zakonom te plati stotinu zlatnika«.
Poslije toga navode se na izpravi svjedoci: sve sama gospoda hrvatska i biskup biogradski s načelnikom. Nije Krešimir samo taj samostan obdario. Doskora je on sagradio u Biogradu i ženski samostan sv. Tome, pa su za njegova vladanja podignuti i mnogi drugi, između ostalih su najznamenitija tri ženska samostana: u Zadru, Splitu i Trogiru.
To je onaj toranj s rešetkama na prozorima, prihvati poštar. Kad sam bio u Sarajevu, sa mnom se prepirao jedan muhamedanac, da u Trogiru ima jedna turska kuća, a to je taj samostan s rešetkama. Taj su samostan pomogli podići sv. Ivanu trogirskome biskupu u doba Krešimirovo trogirski građani.Splitski samostan sv. Benedikta još se godine 1735. sjećao kralja Petra Krešimira i postavio je na ulazu ploču s ovim nadpisom:
»Dok je Dalmacijom upravljao Krešimir, ovo je djelo nas talo za biskupa Lovre«.Prve koludrice bile su Katena, Stana, Ana, Agata i Vera, a prvi dobro činci samostana Dujam sin Dragovitov i njegova žena Marula, te sinovi Petran i Drago. Bilo je to god. 1069. U Zadru je kraljeva rodica Cika sagradila samostan svete Marije i u nj se zat vorila s dvjema kćerima, a kralj Krešimir bogato nadario i taj samostan. U tome samostanu još i danas stoji ploča s ovim nadpisom: »Cika opatica, sestra Krešimira, kralja Dalmacije, dade podići ovo svetište godine 1066.«. A na drugoj ploči piše u samoj crkvi:
»Ovaj hram Velikoj Majci Djevici posvećen, Cika, gospođa Zadranka, sestra kralja Krešimira, o svom trošku sag radi godine 1066.«.
I ovaj samostan imađaše svoj Zbornik izprava, u kojem se nalaze i Kreši mirove povelje.Jedna je osobito važna, kojom je kralj i samostanu sv. Marije darovao kraljevsku slobodu. Izprava je pisana g. 1066. u Šibeniku, a kralj o tome ovo govori:

»Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, pristankom nadbiskupa Lovra i svih biskupa
našega kraljevstva te našega prestolonasljednika Stjepana i ostalih hrvatskih knezova dajem kraljevsku slobodu samostanu sv. Marije u Zadru«.
U Zadru bijaše jedan još stariji benediktinski samostan sv. Krševana. Redovnici ovoga samostana bili su osobito milovani od hrvatskih kraljeva, pa ga je i kralj Petar Krešimir
bogato darovao sjetivši se tom prigodom svih svojih pređa, koji su što dali samostanu. Bilo je to g. 1067.
No još veći dar pokloni Krešimir ovome samostanu god. 1069. Sjedio je kralj, kako sam kaže, u blagovalištu svoje kraljevske palače u gradu Ninu. Oko njega za stolom posjeli zadarski biskup Stjepan, ninski župan, Boleslav dvorski župan, Vukac, lučki župan, Valeša, djed Hrvata, Budac, kraljev posteljnik, Petar, dvorski sudac, pa kapelan kraljev i neki redovnici uz župane Sidrage, Cetine i Andriju, biogradskog načelnika. No najglavniji je i najviđeniji među njima kancelar Anastazije. Za stolom je bio i zastupnik bizantinskoga cara.
Kralj Krešimir gleda na hrvatsku gospodu i sjaj i bogatstvo, što mu kiti dvore, te će zapodjeti razgovor, kako se je pomoću Božjom hrvatsko kraljevstvo proširilo na kopnu i moru. Gospoda se zajedno vesele s kraljem, a onda im kralj saobći, da je odredio u zahvalu Gospodinu Bogu za podieljene darove poklo niti samostanu sv. mučenika Krševana po primjeru svojih pradjedova bogat dar otok Maon.Sva gospoda odobriše kraljevu odluku, a hrvatski biskup Anastazije uze pero, da na već pripremljenoj ovčjoj koži nakiti pismo.
Dok je biskup i kancelar Anastazije laganom rukom pisao darovninu, gospoda su izpijala vino u zdravlje kraljevo.

Druga je ta darovnica, a u njoj ponosito piše:
»Ja Krešimir po Božjoj milosti i daru vladajući Hrvatskom i Dalmacijom i držeći uzde kraljevstva blažene uspomene moga djeda Krešimira i otca Stjepana, koji blaženo počiva u Kliškom polju, godine od utjelovljenja Isusa Krista Gos podina našega 1069. sjedeći u našem blagovalištu u Ninu s našim županima, knezovima i banovima, kapelanima također našega kraljevskog dvora... pa budući svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i na moru odlučismo počastiti samostan svetoga mučenika Krševana zemljama i posjedima.
Stoga darivamo tebi, blaženomu Krševanu, naš vlastiti otok, koji leži u našem dalmatinskom moru.
«Dok je don Lovre dalje čitao povelju, glavar samo brk suce i tuče rukom po koljenu pa će zadovoljno: Sto ti pokoja Bog dao, kralju Krešimire, i tebi, biskupe Anastaziju! Imamo se čime podičiti pred čitavim svietom.Još se dosta samostana podiglo za kralja Krešimira, tako u Solinu sv. Mojsija, na otoku Rabu sv. Petra, u Šibeniku sv. Nikole, u Trogiru osim već spomenutoga još i samostan sv. Ivana Krstitelja.

Znam ja, što biste vi sada htjeli znati, don Lovre će, čemu toliki samostani. Dva su tome raz-loga. Kako znate, o tome sam već pripoviedao u knjizi »Stopama hrvatskih narodnih vladara« zajedno s đon Franom Bulićem, pa i u mojoj knjizi »Na vratima hrvatske poviesti«.
Tko hoće znati, koliko su zaslužni samostani benediktinskoga reda za hrvatsku prosvjetu, neka čita te knjige. Benediktinci su naučili narod graditi dobre stanove, saditi vinograde, rediti voćke, stupati sukno, držali su škole, prepisivali knjige. Jednom riečju učili su nas sve grane gospodarstva i nauke. Jedan takav samostan osobito je izišao na glas, jer
po njegovim zapiscima može mo suditi, kako se u ono doba živjelo, radilo i trgovalo. To je samostan sv. Petra u Selu kraj Jesenica u Poljicima.
Kad se je dakle toliko novih samostana diglo u doba Petra Krešimira, onda znači, da je tada evala uljudba i prosvjeta u hrvatskoj državi. No glavni cilj ovoga rada oko podizanja samostana bio je obnova kršćanskoga života. O tome ćemo sutra.Stara Jele izpekla nekoliko klipova kukuruza, don Rade donio vatrenoga vina crvenike, a đaci već spremili nož, da razrežu lubenicu.

Okriepivši se odpratismo glavara niz polje do kuće kroz bujne kukuruze i vinograde, a onda se oprostismo s njim i s drugima, pa don Lovre i don Rade nastavili svojim putem, da se po zapadu sunca prošetaju.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: Tri najveća Hrvatska kralja
PostPostano: sri vel 06, 2013 02:37 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 270
---------
Ovo bi trebalo kopirati, sastaviti i stavitu u jednu malu knjižicu i dijeliti na svakom uglu Hrvatske, pred crkvama, trgovima, u prolazu prolaznicima da pomno pročitaju, i po nekoliko puta, da dobro prouče i još bolje zapamte našu hrvatsku slavnu povijest, koju se je počelo zaboravljati.

Veliko bravo kolegi uzdanici na ovakom lijepom opisu kojega je jako lako čitati. Pozdrav. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009