Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: ned sij 21, 2018 10:37.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Wikinfo: Izvornohrvatski pravopisi
PostPostano: čet lis 18, 2012 09:32 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pon lis 01, 2012 12:36
Postovi: 91
---------
Povijest izvornoga hrvatskog

Pregled srednjovjekih tekstova dokazuje da su prvotni ijekavski štokavci prije Turaka postojali samo na središnjem Balkanu tj. u Sandžaku, Kosovu i Raškoj. Inače u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, u srednjem vijeku do Turaka nema nijednoga jedinog teksta na danas raširenoj ijekavskoj štokavici. U Slavoniji, Bosni i zapadnoj Hercegovini su srednjovjeki zapisi većinom na ikavskoj šćakavici, pa u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom na kajkavici (što je naš jedini dialekt još većinom očuvan na prvotnom prostoru), a južno od Kupe u srednjoj i južnoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni oko Une su svi srednjovjeki tekstovi uglavnom čakavski, pa oko Dubrovnika i Boke Kotorske uz južni Jadran do 16. stoljeća većinom na posebnoj jekavskoj čakavici, koja je tek kasnije postupno štokavizirana zbog doselidbe kopnenih Vlaha na južnojadransko primorje. Dakle je u srednjem vijeku, glavni i najrašireniji izvorni govor u sadanjoj Hrvatskoj bila ČAkavica, a u Bosni srednjovjeka ŠĆAkavca (dosad još uz Unu, Drinu i jugozapadna Bosna). Nakon prodora Turaka, tek od 16. st. se ovaj izvorni razpored dialekata naknadno mijenja spram sadanje slike, jer se pod Turcima ijekavski Vlahi preseljuju iz srednjeg Balkana prama zapadu. Zato i danas ijekavskom štokavicom na selima u Hrvatskoj većinom govore pravoslavci (posrbljeni Vlahi), dok tako govore na selu samo 7% Hrvata-katolika (oko Slunja, Konjica, Stolca i Cavtata). Dakle je ijekavska štokavica prvotno vlaško-balkanski, a ne izvorni hrvatski govor, koji je slavenskog podrijetla: od praslavenskoga ČTO --> starije ŠTO --> novije ŠTA.
Naprotiv većina Hrvata izvorno na selima ( 2/3 ) sve do danas još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaledju većinom ikavsko-štakavski, duž primorja i otoka čakavski, a na zapadu dijelom ikavsko-kajkavski itd. U zabačenim su brdskim selima u Hrvatskoj očuvani i reliktni, dosad zanemareni pradialekti s najviše predslavenskih indoiranskih tragova u arhaičnom riječniku i gramatičkim oblicima: Takva je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagorje) Baegnjunska prakajkavica uz gornju Bednju, Murlaška besyda oko Glamoča u Bosni, pa Brajska besyda na gorju Čićarija u sjevernoj Istri, Kyrska bešeda uz gorje Bitoraj iznad Vinodola i najarhaičniji naš pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na otoku Krku. Svi se ovi starohrvatski srednjovjeki dialekti vrlo oštro razlikuju od srbijanskih govora, s kojima imaju samo po 4% - 9% zajedničkih sličnih riječi. Ovi naši pradialekti jasno dokazuju da su hrvatski i srbski oduvijek posve različiti i prvotno odvojeni jezici bez zajedničkog podrijetla, a njihova sadanja djelomična sličnost je nastala tek naknadno zbog susjedstva, prvo selitbenim miješanjem nakon turskih provala i potom još najviše zbog nasilne srbizacije novohrvatskog u Jugoslaviji. Najviše indoiranskih riječi tj. 19% riječnika u Europi sadrži naš pradialekt Gan-Veyan sa 51% slavenskih riječi, a ostalo su uglavnom obći indoeuropski i internacionalni izrazi.
Najveća koncentracija predslavensko - neromanskih toponima orientalnog indoiranskog podrijetla kod nas je očuvana na sjeveru uz gorje Ivanščica-Strahinščica, pa na otoku Krku i Visu, u jugozapadnoj Bosni imedju Livna i Glamoča, a pojedini slični toponimi su i šire razasuti diljem Hrvatske i Bosne, ali ih uglavnom nema na Balkanu iztočnije od Drine. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počinje od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (slično CA postoji takodjer u ranoarijskoj Avesti i Vedama) i potom se dalje razvija u primorsko ča i kopneno šća u zaledju po idućem povijestnom slijedu: CA (otoci-Vede-Avesta) --> ČA (primorje-Dalmacija) --> ŠĆA (Bosna + Slavonija). Svi ovi staroikavski dialekti uglavnom potječu od kasnoantičke Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) iz Ukrajine, gdje je jezik do danas takodjer ostao ikavski. Tek nakon turskih prodora, naknadnim miješanjem s doseljenim novoštokavskim Vlahima još nastaju i mješoviti poluikavsko-štakavski govori u Dalmaciji i Bosni: ŠĆA + ŠTO = ŠTA.

Obmane slavista o iskonu hrvatskog

Prvi gramatički standard hrvatskog jezika izradio je već početkom 17. stoljeća Bartol KAŠIĆ (1604) i nakon njega su književni hrvatski razvijali i obogatili brojni naši pisci sve do kraja 19.st. Kao glavnu osobitost spram inih Slavena je hrvatski javni jezik sve do 1. svj. rata još sadržavao u živoj uporabi cijeli niz indoiranskih arhaizama. Kako su hrvatska kultura i jezik bile glavne okosnice naše nacionalne samobitnosti, potom su pred stvaranje Jugoslavije velesrbski unitaristi svoje glavne napade usmjerili baš na razaranje i ukidnje posebnoga hrvatskog jezika. Zato dogmatski jugoslavisti (vukovci) shematizirane modele južnoslavenskih dialekata i njihova razvitka, za Hrvatsku nisu više izvodili po stvarnim pučkim govorima na terenu, nego su ih umjetno prilagodili njihovu idealiziranom nacrtu po velesrbskom ideologu Vuku KARADŽIĆU. Zbog opravdanja Jugoslavije, oni naknadno izmišljaju navodno postojanje nekoga iskonskog jugoslavenskog prajezika i potom zajedničkoga "srpskohrvatskog" jezika, iz kojega bi se tek postupno razvila iztočna ili srbijanska "varijanta" i zapadna ili hrvatska "varijanta" istoga zajedničkog jezika (danas tzv. štokavski ili "srednjejužnoslavenski"). Na temelju te velesrbske fikcije unitarnih Vukovaca je odonda javni jezik Hrvata u Hrvatskoj umjetno očišćen i nasilno izmjenjen, pa je od izvornoga i samosvojnog hrvatskog jezika do 19. stoljeća, kroz 7 desetljeća Jugoslavije postao posve različitim i bitno drugačijim polujezikom tj. hibridnim pidginom, koji je potom doista sve sličniji srbskome (VANČIK 1990, 1995). Glavni razlog svega tog nasilnog izkrivljavanja hrvatskog jezika, bila je ideološka podloga za stvaranje i održanje Jugoslavije, a ne stručno proučavanje i unapredjenje svog jezika.

Većina je osobitih iranohrvatskih riječi nepoznatih Srbima u Jugoslaviji izbačena iz hrvatskog, a gramatički su oblici prilagodjeni srpsko-balkanskom jezičnom duhu. Zato to ustvari više i nije naš pravi hrvatski, nego srbojekavski govor ijekavskih pravoslavnih Vlaha u Bosni (oko Vukovih Bileća), koji se od ranijeg izvornoga hrvatskog po svemu drastično razlikuje, kako gramatički tako nadasve leksički po svojem rječniku: Ovaj srbizirani novohrvatski standard ima samo 7 - 11% zajedničkih sličnih riječi s hrvatskim glagoličnim tekstovima iz Kraljevine Hrvatske pod dinastijama Trpimirovića i Arpadovića - čiji su izvornohrvatski tekstovi danas sličniji slovenskom negoli srbohrvatskom!. Dakle je sada to posvema drugi i različit javni jezik, koji se rječnikom od ranijeg izvornoga hrvatskog do 19.st. razlikuje podjednako, kao npr. njemački od islandskog ili portugalski od rumunjskog jezika. Potom su dogmatski jugoslavisti na taj novi hibridni vukopis čak naknadno prevodili klasična djela hrvatskih pisaca prije Jugoslavije (Šenoe, Gjalskog, Kumičića i inih), pa su ih tako krivotvorene podmetnuli u školama i knjižnicama, da izbrišu sve tragove ranijega pravog hrvatskog jezika. Tako su se dosad nažalost obistinila crna predvidjanja o izumiranju izvornoga hrvatskog jezika, kako je tužnu jezičnu sadašnjost u Hrvatskoj jasno opisao LASZLO (1996), "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. st. odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti." (Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996).

Iako se dosad većina Hrvata politički smatraju i formalno izjašnjavaju Hrvatima, ipak pritom samo zamišljaju kako još navodno govore "hrvatski" - jer unatoč tek prividnom povratku hrvatskog imena, ovo je po rječniku, stilu i naglasku ipak postao posve drugi srbojekavski govor pravoslavnih Vlaha iz Bileća u BiH. Da je doista tako, dovoljno nam je pokazati doslovni latinični prijepis (ne lažni vukovski prijevod) bilo kojega ranijeg glagoljičnog teksta iz Kraljevine Hrvatske pa ga jezično posrbljeni gradski "Hrvati" većinom ne će razumjeti, a kamoli znati nazočne riječi, dok naprotiv kajkavci, čakavci i Slovenci to ipak dobro razumiju. Izim tzv. javnoga standarda, dogmatski su jugoslavisti po svomu "srpskohrvatskom" modelu čak i unatrag lažno izmijenili razvitak, značajke i medjuodnose hrvatskih dialekata (VANČIK 1997). Protivno drugačijim glagoličnim tekstovima i još danas očuvanim reliktnim oazama starohrvatskih pradialekata, vukovci sve to ne priznaju da postoji, jer se nikako ne uklapa u nuhov unitarni "srpskohrvatski" jezik pa zato ne može i ne smije postojati. Stoga ni ranije u srednjem vijeku hrvatski dialekti nisu smjeli postojati, nego je to trebao biti prvo staroslavenski pa "južnoslavenski" i potom "srpskohrvatski" jezik (ili po novom eufemizmu tzv. "srednjejužnoslavenski"), pa tek onda iz njega naši noviji dialekti. Izvorni čakavsko-kajkavski prijelazi kao kajkavska ikavica, po njima su tek novija slučajna mješavina, a prvotni je staročakavski morao biti najbliži "srpskohrvatskoj štokavštini", iako su glagolični tekstovi i danas reliktni ranočakavski govori puno bliži kajkavskom i čak slovenskomu, a drastično daleki od inojezične Vukove štokavštine (Tentor 1958).

Značajne razlike spram Srba

Premda bi po jugoslavistima arhaični srpski i hrvatski dialeki morali biti najbliži, svi se starohrvatski srednjovjeki pradialekti (Gan-Veyan, Kyrska bešeda, Brajska besyda, Baegnjunska prakajkavica, itd.) dosad vrlo oštro razlikuju od srbijanskih govora, s kojima imaju samo po 4% - 9% zajedničkih sličnih riječi. To jasno pokazuje da su hrvatski i srbski oduvijek jasno različiti i prvotno odvojeni jezici bez zajedničkog podrijetla, a njihova sadanja djelomična sličnost zapravo je nastala tek kasnije zbog susjedstva, prvo selitbenim miješanjem nakon turskih provala i potom još najviše zbog novije prisilne srbizacije hrvatskoga u Jugoslaviji.

Dogmatski jugoslavisti sve dosad up orno tvrde da je hrvatski kao i "bratski srpski" nastao iz nekog zajedničkoga "srpskohrvatskog", a ovaj navodno iz ranijega "južnoslavenskog", što su tek ideopolitičke fikcije bez temelja. Stvarni je razvitak starohrvatskog i srbijanskog očito ranije tekao baš obrnuto, jer su prvobitno pri doselidbi to bili vrlo različiti i posve odvojeni jezici: na sjeveru slavenosrpski (jugoslavenski) iza Karpata i nasuprot tomu predslavenski ranohrvatski iz Azova i Krima. Tek po doselidbi do Jadrana, taj je antički ranohrvatski dijelom i postupno slaviziran zbog novoga slavenskog susjedstva, pa miješanja i uvodjenja staroslavenske liturgije. Nasilno posrbljivanje i pojačana slavizacija kod nas su zapravo dovršeni tek nedavno kroz novi hibridni "srpskohrvatski" vukopis u Jugoslaviji, uz ukidanje većine iranohrvatskih osobitosti koje su bile strane i nepoznate Srbima.

Stvaranjem Jugoslavije je pod političkim i gospodarskim pritiskom veliki dio Hrvata odselio u inozemstvo, najviše iz čakavskih i ikavskih krajeva. Druga je tragična posljedica te slavizacije, da je dio poluslavenskih ili još neslaviziranih izkonskih Hrvata s našim prezimenima, pri nasilnom stvaranju Jugoslavije i nametanju novog vukopisa bez naših starih romanizama, radije optirao za Italiju, jer im je kulturno ipak bila bliža od balkanskih Slavena. Iako su podrijetlom i po prezimenima to većinom izvorni predslavenski Hrvati, oni su dosad nacionalno većinom izgubljeni tj. po vukovcima prognani iz hrvatskog nacionalnog korpusa, čime je još dodatno pojačana srboslavenska prevaga u Hrvatskoj i brojčajno smanjen udjel izvornih predslavenskih Hrvata. Krajni rezultat i svrha toga je da se kod nas kroz 20.st. naglo smanjio udjel izvornih etničkih Iranohrvata koji su na razne načine natjerani u inozemstvo, dok su sad napokon u domovini prevladali naknadno kroatizirani Slavenohrvati, kojima i nije baš jasno tko su, što su i odakle su.
Novovjeki hrvatski u Austrougarskoj

Potom se od 16.- 19. st., u Hrvatskoj već razvija javni književni jezik s pojavom ranih hrvatskih književnika: Marulić, Menčetić, Gundulić, Držić itd. Odonda je hrvatski već samosvojan i jasno oblikovani jezik s razradjenim rječnikom i gramatikom (Faust Vrančić, Bartol Kašić 1604) tj. na sličnoj razini kao i ini civilizirani europski jezici. Istodobno već počinje i njegovo sustavno normiranje: B. Kašić, Š. Starčević, A. Kuzmanić, F. Kurelac itd. Medjutim nakon oslobodjenja od Turaka, na Balkanu se proširuje velesrbska politika i njihova protuhrvatska promičba za širenje, uz ino osobito preko zajedničkog jezika do buduće Jugoslavije, što započinje tzv. Bečkim dogovorom od 1850. Njegove zaključke počinje uvoditi u Hrvatskoj diktatura K. Hedervarya od 1992, nakon čega je uskoro presječen sav dalji prirodni razvitak izvornog hrvatskog jezika, što kulminira njegovim ukidanjem i zabranom u Jugoslaviji od 1918.

Hibridni kreolski vukopis u Jugoslaviji

Nakon 1. svj. rata u novostvorenoj Jugoslaviji kroz 20.st., dotad tisućljetni hrvatski jezik praktično je ukinut i ustvari zabranjen, jer je iz njega izbačena i ukinuta većina indoiranskih osobitosti nepoznatih Srbima, tj. glavne značajke srednjovjekog hrvatskog, kao i svi antički iranizmi i prapovijestni relikti. Umjesto toga, nametnuta je Hrvatima po velesrbskom ideologu Vuku Karadžiću, "zapadna varijanta srpskohrvatskog" vukopisa tj. jekavizirani zapadnosrbski kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlahi. To je uglavnom do danas postao lažni "novohrvatski" kojemu je sada tek formalno vraćeno naše ime, ali ne raniji hrvatski saržaj. Zato je ustvari pravi hrvatski u domaćoj javnosti zamalo izumro, pa sada u našim školama, administraciji, tisku i radioteleviziji uglavnom vlada vlahokrajinski vukopis.
Naš izvorni hrvatski prije vukopisa je još očuvan kod rijetkih domaćih književnika i uglavnom u iseljeništvu po Ameriki i Australiji, pa medju Hrvatima u austrijskom Gradišću, kod kajkavaca u Hrvatskom Zagorju, čakavaca iz Istre i otoka, ter dijelom po šćakavskim oazama u BiH. Zamalo jedini noviji izvornohrvatski jezikoslovci, književnici i ini pisci koji još donedavna ili sada manjeviše još pišu na pravomu hrvatskom jeziku izvan jugoslavenskog vukopisa (kao prije 1918), dosad ili nedavno su u novijoj Hrvatskoj bili npr. dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mitjel Yošamya, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, pa do danas još prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Starohrvatska baština i novi barbarizmi

O etimologijskom postanku riječi kod nas je naobsežnije pisao P. SKOK (1971-1974), ali su zbog jugoslavenske dogme o Hrvatima, njegove razčlanbe većinom ograničene na slavensko-romanske odnose od srednjega vijeka, a zbog jugoslavenstva ne razlučuje hrvatske i srbske riječi. Povrh toga u nizu primjera daje lažno-nategnute izvode zbog temeljnog nepoznavanja imenovanih predmeta (npr. ridjovka mu je zmija na stijenama koja nije smedja, iako je to u zoologiji smedja šumska zmija). Ipak to dogmatski vukovci poštuju kao svoju svetu bibliju i po tomu izkrivljuju hrvatski jezik. I etimologijski izvodi kasnijih vukovaca su zbog ideoloških predrasuda često nepouzdani, pa očite ranohrvatske arhaizme, iranizme i klasicizme nazočne u starohrvatskim pradialektima ili u glagoljičkim tekstovima proglašuju novim barbarizmima (npr. hrvatske gange od američkih gangstera!). Po toj nastranoj vukovskoj etimologiji, većina osobitih riječi u "zapadnoj varijanti" bile bi posudjenice, prevedenice i kovanice - kao da nepismeni Hrvati nisu znali ni beknuti, dok nas to nisu naučili ovi vukovci u Jugoslaviji.
U gornjim poglavljima se navode predslavenski arhaizmi u reliktnim starohrvatskim dialektima, a sad slijedo poredbena etimologija tih predslavenskih arhaizama u hrvatskom književnom jeziku danas i u prošlom stoljeću. Cijeli niz naših književnih arhaizama jamačno potječu još od antičkih Hrvata iz staroperzijskog jezika, a neke najstarije čak i od prvobitnih Prahrvata iz prapovijestnog indovedskog jezika. Upravo po tim predslavenskim riječima iz antike i prapovijesti, hrvatski javni i književni jezik se bitno razlikuje i oštro razdvaja od "srpskohrvatskog" vukopisa, ali i od svih slavenskih i većine inih europskih jezika. To stvarno potvrdjuje, da se pravi hrvatski jezik (ne hibridni vukopis !) uglavnom nije razvio divergencijom tj. postupnim razlučivanjem iz srednjovjekog "južnoslavenskog" i potom iz novijeg "srpskohrvatskog" jezika, nego baš obratnom konvergencijom ili postupnim približavanjem i naknadnom slavizacijom antičkog ranohrvatskog nakon doselidbe, zbog slavenskog susjedstva i populacijskog miješanja.

Baš zato su dosad jugoslavisti i dogmatski vukovci toliko up orno i bezobzirno na sve moguće načine proganjali i izbacivali ove njima nepoznate i nepodobne arhaizme, da bi time u korijenu presjekli bitne osobitosti hrvatskoga, kao posebnog i prastarog izvornog jezika (usp. VANČIK 1990, 1996, 1997). Zato su uzastopne tvrdnje vukovskih slavista i jugodogmata, da su te osobite hrvatske riječi i izrazi tobožnje "ustaške novotvorine" iz ratne NDH, uglavnom ideopolitičke podvale, da se po svaku cijenu ukine, uništi i izkorijeni izvorni hrvatski jezik kao glavni nositelj i okosnica tisućljetne hrvatske kulture. Tako su u Jugoslaviji napokon uspjeli uglavnom uništiti i toliko izobličiti hrvatski jezik, da su presjekli njegov tisućljetni kontinuitet, pa je dosad javni hrvatski jezik stilsko-gramatički i leksički po uporabnom riječniku, uistinu već postao puno sličniji srbijanskom jeziku (84 - 88%), negoli samom sebi do 19.st.

Zato sada tzv. "hrvatski standard" iz novina i radiotelevizije (izim seljačkih dijalekata i malobrojnih spomenutih pisaca) nema zamalo nikakve leksičke sličnosti sa srednjovjekim starohrvatskim iz naših glagoličnih tekstova, s kojima naš javni književni standard ovisno o današnjem koristniku, ima tek po 7 - 12 % zajedničkih sličnih riječi. Ovo je neoboriv dokaz da srbohrvatski vukopis uglavnom potječe iz srbskoga, a ne od izvornohrvatskog jezika. Absurdna je besmislica i jasan rezultat toga ideopolitičkog nasilja nad hrvatskim jezikom, da je nakon Jugoslavije danas čak i slovenski jezik po rječniku ostao dvostruko sličniji starohrvatskom na glagoljici, što je nacionalna sramota cjelokupne hrvatske kulture. Ako objektivno i nepristrano shvatimo tu povijest hrvatskog jezika, postaje posve jasno da su ovako očišćen "naš" jezik i vukopis većinom napunili balkansko-srpskim barbarizmima, pa je na kraju iz ranijega izvornog hrvatskog preostalo razmjerno malo u javnoj uporabi književnog standarda.

Predslavenski klasicizmi i iranizmi

U ovu skupinu pravih ranohrvatskih arhaizama obvezatno pripadaju sve one jezične sastavnice koje smo baštinili iz pradomovine tj. ako smo ih preuzeli i asimilirali još u ranohrvatsko doba antike i donesli ih sa sobom pri doselidbi do Jadrana. To su uglavnom ranoarijski i staroperzijski iranizmi iz prahrvatskog jezika (hurrwuhé) i iz klasičnoga perzijskog (harauvatiš). Uz njih tu takodjer pripadaju i ranohrvatski klasicizmi iz antičkog latinskog i starogrčkog (helenskog), koje smo već asimilirali i očuvali stoljećima prije slaviziranja, još od Kristova doba na Azovu i Crnome moru: vukovci su nam podvalili da su to navodno kasniji "talijanski" barbarizmi i većinom ih izbacili iz vukopisa gdjegod su ih mogli zamijeniti balkanskim srbizmima. Baš po tim brojnim iranizmima i klasicizmima, posebni hrvatski jezik (ne vukopis) bitno se odvaja od srbijanskog i većine inih slavenskih jezika. Ako već prihvatimo to vukovsko izbacivanje naših antičkih iranizama i klasicizama, onda je jednako opravdano pobacati izvan hrvatskoga i sve kasnije srednjovjeke slavizme, što je već oko pola novohrvatskog riječnika, pa je očito ta lažna vukovska logika besmislena i neizvediva. Zato sve naše riječi prije doselidbe nisu nikakvi "barbarizmi", jer većina njih već blizu dva tisućljeća tvore temeljni sustav starohrvatskog jezika koji završava srednjovjekom slavizacijom, a tek potom ulaze novovjeki barbarizmi.

Novovjeki barbarizmi i balkanizmi

Kao strani barbarizmi mogu se kod nas označiti i izbaciti iz uporabe, ako već imamo raniju hrvatsku zamjenu, samo takve riječi koje su nam nakon srednjega vijeka tek naknadno nametnuli kasniji osvajači kroz njihov mješoviti kolonialni žargon tj. novi kreolski pidgin. Ovo dijelom obuhvaća novije austrougarske germanizme u zaledju i kasnije (nelatinske) talianizme u primorju, a stariji gotsko-latinski klasicizmi razlikuju se od njih ne samo arhaičnim oblikom, nego i većim prostranstvom od čakavskih otoka pa do kajkavskog Zagorja. To vrijedi prvenstveno za sve novije balkanske barbarizme kakvi su prije novog vijeka bili posvema nepoznati na ozemlju Hrvatske, a nametnuli su nam ih iztočni nomadski osvajači tj. manjim dijelom Turci i najviše Srbi u Jugoslaviji. To su većinom vukovski barbarizmi ili balkanski srbizmi nametnuti u Jugoslaviji kroz "srpskohrvatski" vukopis. Slični su im raniji istočni turcizmi, koji su izrazito najdalje od izvornog duha hrvatskog jezika i naše kulture, jer jedini kod nas nisu indoeuropski nego pripadaju azijatskom turko-altajskom jezičnom sustavu.

Po dogmatskimim vukovcima, takvi srbizmi i turcizmi su dobri i uobičajeni u "našem jeziku" tj. balkanskomom vukopisu i navodno im nema zamjene, dok ravnopravne i ranije hrvatske sinonime istodobno izbacuju i etiketiraju kao zapadne provincijalizme ili preživjele arhaizme odnosno ustaške kovanice. U tom dvoličnom postupku nasilne balkanizacije je najjasniji ideološki primitivizam i neznanstveni pristup tih vukovskih diktatora nad hrvatskim jezikom. Dogmatski jugoslavisti čak nam tepaju kako im je taj balkanski vukopis tobože lijep i milozvučan, čak i "ljekovit za dušu", dok mnogi stranci koji su ga pokušali učiti drže da je čudan, neshvatljiv i nesustavan - a slično smatra i dio hrvatskih intelektualaca ter zamalo svi u našem izseljeništvu. Srž svega je da je taj vukopis u Europi najnerazvijeniji i primitivan polujezik balkanskih nomada (pravoslavnih Vlaha), koji sadrži bezbroj iznimaka i nesustavnih promjena u konjugaciji i deklinaciji, kao malo koji urodjenički jezik u svijetu. Zašto bi baš Hrvati, nakon dva tisućljeća vlastite pismenosti, kulture i književnosti, sada morali pisati i govoriti tom zbrkanom balkanskom barbarštinom?

Standard UN i naš kolonialni mjestopis

U zemljopisnom nazivlju ili mjestopisu (toponimija), danas službeno vrijede medjunarodni standardi Ujedinjenih Naroda, koje su svojim ulaskom u UN uz ostalo trebale prihvatiti Republika Hrvatska kao i BiH. Ovi se standardi u svijetu primjenjuju od sredine 20. stoljeća, kada se osamostalio niz bivših afroazijskih kolonija, a odnedavna i nove države iz bivšeg SSSR-a. Svrha i smisao tih standarda UN je kulturna obnova i očuvanje svjetske raznolikosti izvornih domaćih toponima, umjesto ranije nametnutih zemljopisnih naziva na kolonijalnim jezicima (engleski, francuski, ruski itd.). Time su poništeni i danas nevažeći svi ideopolitički toponimi u iztočnoeuropskim zemljama. Po tim općeprihvaćenim standardima u svijetu, mora se u svim atlasima, javnim medijima i školskom obrazovanju rabiti idući geografski sustav javnog mjestopisa :

a) Za novije umjetne tvorevine (antropogeni objekti) kao što su npr. nove hidroakumulacije, prije nepostojeća nova naselja, planinarski domovi, kupališta i slično, prihvatljivi su slobodno odabrani nazivi po odlukama nadležne društvene zajednice.
b) Za naslijedjene tvorevine i starija naselja koji su već postojali prije nastupa kolonizacije (tj. u nas prije Jugoslavije), prvenstveno se preporuča obnova i povratak ranijega izvornog domaćeg naziva, kakav je bio prije kolonijalne promjene.
c) Za prvotne prirodne sadržaje koje nije stvorio čovjek npr. za planine, rijeke, jezera, otoke i slično, bez obzira na kolonijalne izmjene, bezuvjetno je obvezna obnova prvotnih izvornih naziva na domaćem dijalektu (local tongue) najbližih starosjedilaca npr. seljaka i ribara na tom području, a nikako ne po kasnijim gradskim doseljenicima. Zato nikakva društvena zajednica nema ovlast za njihovu izmjenu, a svi novi, umjetni i promijenjeni nazivi za te prirodne sadržaje imaju se smatrati kao nevažeći i nepostojeći. Raniji kolonialni nazivi smiju se pridodati tek iza izvornih i samo u zagradi zbog moguće poredbe iz doba kolonializma (tj. kod nas Jugoslavije).
U doba Austrougarske unatoč njemačkom jeziku, naši toponimi na njihovim kartama većinom nisu bitno mijenjani, pa su tada pedantno popisani i bliži su izvornim hrvatskima od kasnijih jugoslavenskih karata. Naprotiv od 1918, stvaranjem Jugoslavije kroz novu administraciju, zemljopisne karte i školsku naobrazbu, u mjestopisu diljem Hrvatske i BiH je dosad prevladavao ideološki primitivizam i opća samovolja. Slično kao i u afroazijskim kolonijama, nametnuti su novi jugoslavenski toponimi "uskladjeni" s velikosrbskim vukopisom, prama srbskim doseljenicima u gradu ili po izgovoru susjednog pravoslavnog sela, bez ikakva obzira na okolnu katoličku ili islamsku većinu. Takvi su kolonialni toponimi koje su prije Jugoslavije rabili uglavnom samo pravoslavni Vlahi i Srbi (u zaporkama je ranije hrvatsko ime) npr. Spljet (Split), Kaštela (Kaštili), Pula (Pulj u Istri), Banija (Banovina), Plješevica (Plišivica), Šamarica (Zrinska gora), Grmeč-planina (Garmić-gora), Lištica (Široki Brig), Tijesno (Tisno na Murteru), Otok Mladosti (Kaprije kod Šibenika), ostrvo Jakljan (Lakjan), poluostrvo Pelješac (poluotok Pelišac), Črnomerac (Černomerec u Zagrebu), itd. Najgor,e je na glavnoj hrvatskoj planini Velebitu, gdje čak dvadesetak glavnih vrhova u zemljovidima i planinarskim vodičima još i sada nose nametnute srbske nazive od pravoslavaca iz Like, ili pomodna novosklepana imena, npr. glavni vrh (1758 m) tu je izvornohrvatski Veli Golić (srbski tzv. "Vaganski vrh"), ...itd.

Zahvaljujući novim medjunarodnim standardima UN, u bivšim afroazijskim kolonijama dosad je i službeno uglavnom obnovljen izvorni domaći mjestopis prije kolonijalizma, a slično je dosad većinom napravljeno i u bivšim sovjetskim republikama, zamjenom naknadnih ruskih toponima s ranijim domaćim mjestopisom. Jedino kod nas nakom razpada Jugoslavije slično se većinom nije obnovilo zbog nastavka jezičnog monopola vukovaca i jakoga jugoslavenskog lobija medju sveučilištnim geografima. Protivno svim medjunarodnim standardima o dekolonizaciji izvornog mjestopisa, naši se ideologizirani geografi i vukovci na te standarde UN up orno ne obaziru kao da ni ne postoje. Zato su Hrvatska i BiH nakon osamostaljenja do danas još ostale medju rijedkim novim državama u svijetu i čak jedine takove u Europi, gdje su i dalje većinom zadržani stari okupatorsko-kolonialni toponimi diktirani iz Beograda. Sve nam to jasno pokazuje da se unatoč formalno-političkoj samostalnosti, duhovno i kulturno još uvijek nismo odvojili od bivše kolonijalne centrale. Ako kanimo provesti kulturnu obnovu Hrvatske, onda je uz obnovu i reformu hrvatskog jezika, podjednako neizbježna i obnova naših izvornih toponima. Iako je već višeput javno tražen povrat našeg mjestopisa (POLJAK 1986, KALMETA 1990, 1998, RAC 1998), zbog vukovaca i jugonostalgičara protivno standardu UN je kod nas dosad zadržano čak 3/4 tih posrbljenih kolonijalnih naziva, a izvorni hrvatski toponimi uglavnom nam još nisu vraćeni. Dokle će to tako ?

"Kreteni kreću" protiv hrvatskoga

Temeljna je značajka većine izvornih riječi u pravom hrvatskom jeziku, da su uglavnom stabilne i jednoznačne tj. imaju precizno omedjen smisao i značenje, slično kao i riječi drugih sustavno sredjenih jezika npr. latinskoga i njemačkog koji su prije najviše utjecali na sustavno oblikovanje ranijega hrvatskog. Naprotiv srbijanski kao i većina balkanskih jezika su relativistički i maglovito-nedefinirani, pa su većina njihovih riječi lako promjenjive i višeznačne tj. manjeviše mijenjaju smisao ovisno o kontekstu i vremenu u kojem su uporabljene, a i tijekom povijesti lako ideološki mijenjaju svoj smisao i često prijelaze u druga prenesena i promijenjena značenja. Takav jezični stil je logičan povijestni odraz općenite tradicije nesredjenog životnog stila i nesustavnog mentaliteta diljem Balkana. Medjutim, kada takve višeznačne promjenjive riječi iz srbskoga i sličnih balkanskih jezika prodru u hrvatski, uzrokuju zamjenom u njemu opću zbrku i pomor cijelog niza izvornih riječi, jer djeluju poput jezičnog tumora s metastazama. Zato se time hrvatski ustvari dugoročno osiromašuje i degradira na primitivnu balkansku razinu, a ne navodno "obogaćuje i razvija" kako nam to podmeću vukovci.

Tipičan i najdrastičniji primjer takvoga balkanskog pomora u novijemu hrvatskom je kod nas novouneseni višeznačni balkanski glagol "kretati" sa sličnim promjenjivim izvedenicama iz osnovice "kret-" (kretnja, kretanje, okret, pokret, pokrenuti itd.), koji su temeljnim podrijetlom vjerojatno pravoslavni bizantinizmi. Ove su kret-izvedenice u klasičnom, kultiviranom hrvatskom do 19, st., kao i u većini hrvatskih dialekata (izim pravoslavnih Vlaha) ranije bile uglavnom nepoznate i kod nas se masovno pojavljuju tek preko "srpskohrvatskog" vukopisa u Jugoslaviji. Njihove "kret-enske" metastaze uzrokovale su u zadnja dva desetljeća masovni pomor i nestanak čak dvadesetak donedavna čestih i dobrih hrvatskih riječi, umjesto kojih se danas u hrvatskoj javnosti sve češće rabe ti novi "kret-enizmi" (hrvatski u zaporkama): balkanski kretati (= hrv. micati, gibati, polaziti), kretanje (micanje, gibanje), pokret (polazak, pomak, gibanj), okretati (vrtiti, obrtati), pokrenuti (pomaknuti, potaknuti), preokret (prevrat, obrat, obrtaj), pokretan (pomičan, gibljiv), pokretnost (pomičnost, gibljivost), ...itd. Zbog ove novije "kret-enizacije", sada naši balkanizirani autobusi i vlakovi "kreću" (umjesto: polaze), na našemu balkaniziranom nebu planeti i sateliti "kreću se" (umjesto: gibaju, pomiču) i tomu slično do beskraja. Etimološka pripomena: iako balkanizam "kretati" podrijetlom nema izravne veze s romanizmom "kreten", oni se kod nas smislom dopunjuju i dobro pristaju zajedno.
Ine slične nove balkanske metastaze iz jugoslavenskog vukopisa, koje su odnedavna uvjetovale velike pomore sličnih hrvatskih riječi, još su npr. (u zaporkama danas potisnute hrvatske riječi):
"buktinja i buktjeti" (= plamik, baklja, luč, paklina, zublja; plamtiti, plamsati)
"drevan i drevnost" (= davni, prastar; davnina, pamtivijek): čakav. i kajk.= drven, šumski
gazda i gazdinstvo (= vlasnik, posjednik; imanje, posjed, gospodarstvo)
ogled i ogledni (= uzor, primjer; uzorni, primjeran, pokusni, probni)
stepenast, stepenice, postepen (= stupnjevit; stube, stupanj, stupnjevanje; postupan)
Tipičan je primjer toga vukovskog nasilja nad Hrvatima bilo nametanje nehrvatskog balkanizma "šećer" (= turski: šeker), za koji vukovci besramno tvrde da tobože u "našem jeziku" nema druge zamjene: samo "šećer" govore Srbi, ali hrvatski štokavci odavno poznaju bolji slavenski slador (npr. sladorana = "šećerana", pa sladorna trska itd.), a kajkavci i čakavci još imaju naš ranoarijski cukar (= vedski cukra i perzijski sukar).

Nasilja jugoslavenskih vukovaca

Tako su ove naše osobite izkonske riječi izvornohrvatskog jezika, kao strane i nepoznate Srbima i našim vukovcima, tijekom 7 desetljeća u Jugoslaviji većinom bezobzirno izbacivane, ukidane i protjerivane iz hrvatske javosti kao navodne "ustaške" novokovanice ili tobože "prevazidjeni" arhaizmi, strani romanizmi i slične ideopolitičke etikete bez veze sa stručnim jezikoslovljem. Umjesto toga su tijekom toga vukovskog "jezičkog razvoja", Hrvatima u Jugoslaviji na sve moguće načine nasilno nametani i dosad u hrvatskoj javnosti već dijelom uzpješno prošireni, tzv. "napredni" ijekavizirani srbizmi i balkanizmi. Kao vrhunac toga jezičnog nasilja i vukovske bezobzirnosti, čak su i brojna ranija djela poznatih hrvatskih književnika (Šenoa, Gjalski, Kovačić i drugi), dosad usred Zagreba bez auktorske dozvole, s izvornoga hrvatskog prevadjana tj. krivotvorena na novi "srpskohrvatski" vukopis, pa su pod takvim inojezičnim krivotvorbama podmetnuti za lektiru školskim učenicima i hrvatskoj javnosti, da se slučajno ne bi zarazili ranijim izvornim hrvatskim. Nakon njihova progona u Jugoslaviji, ove su "zastarjele" hrvatske riječi dosad većinom nestale iz javnosti (tisak, HRT) pa su preživjele uglavnom na selu u dialektima i u emigraciji, a u gradovima tek u slobodnom pjesničkom izražavanju. Zato ubuduće moramo biti vječno zahvalni našim seljacima, pjesnicima i emigrantima za očuvanje izvornoga hrvatskog jezika o kojemu većina, po Vuku Karadžiću školovanih gradjana danas u Hrvatskoj više nemaju pojma kako je ustvari izgledao, pa zamišljaju da je to taj novosklepani srbojekavski vukopis.
Nakon 70 godina jezičnog terora i vukovske diktature, ter potiskivanja i zabrane izvornoga hrvatskog jezika u jugoslavenskim školama i javnim medijima, kod mnogih Hrvata pa i intelektualaca su mozgovi i svijest već posvema "pročišćeni" od skoro svih tragova izvornog hrvatskog jezika prije jugoslavenskog vukopisa. Još i danas je kod većine Hrvata usadjeno nastrano uvjerenje, da je izvorni tisućljetni hrvatski tobože neki ekstremno-fašistoidni "ustaški novogovor" kojime suvremeni demokrati pred ulazom u europsku zajednicu ne smiju govoriti, pa je bolje rabiti provjereni jugoslavenski vukopis. Vukovci su još uspjeli obmanuti većinu Hrvata (ikavaca + kajkavaca = 88%!) da je tobože njihov jezik bila Vukova štokavska ijekavština, iako je u terenskoj stvarnosti taj nama nametnuti vukopis glavni govor balkanskih pravoslavnih Vlaha kroz Bosnu do srednje Hrvatske, dok ga izvorno na selu rabi jedva 7% katoličkih Hrvata (Slunj, Konjic, Stolac, Konavli) pa je prije Jugoslavije očito za ogromnu većinu Hrvata vukopis bio strani govor. Prije Turaka je čakavica bila glavni javni jezik diljem Hrvatske od Save pa sve do Dubrovnika, a kroz Slavoniju i Bosnu do Drine je ranije prevladavala šćakavska ikavica (VANČIK 1996, 1997). Oko Dubrovnika se je do 16.st. rabila posebna jekavska čakavica (kao sada Lastovo i Janjina), koja s doselidbama zbog Turaka prijelazi u jekavsku šćakavicu i tek pod pritiskom Jugoslavije ju je dijelom zamijenio vukopis, ali domaći starci tu i sada šćakaju (MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1998). Protivno lažima vukovaca, u srednjemu vijeku prije Turaka zapadno od Drine u cijeloj Hrvatskoj ni Bosni nema niti jednoga ijekavskog teksta, jer su tako prije govorili jedino pravoslavni Vlahi i Srbi u srednjovjekoj Raškoj, Zeti, Sandjaku i Kosovu. Tek od 16. st. s Turcima i njihovom naselidbom Vlaha stiže na zapad kroz Bosnu do Like i pravoslavni ijekavski vukopis.

Unatoč Domovinskog rata i obnove samostalne Hrvatske, nakon Jugoslavije se u službenom hrvatskom jezikoslovlju još ništa bitno nije promijenilo, izim tek formalističke zamjene samog imena "srpskohrvatski" u tzv. "hrvatski" vukopis uz škrto dozirani pridodatak dvadesetak uresnih maskota kao "točka, glede, u svezi". Time se naši stari vukovci danas legitimiraju kao navodno pravovjerni Hrvati - ali im je dovoljno tek spomenuti "Korienski pravopis" pa se toliko naježe da odmah jasno shvatimo kako "vuk dlaku mijenja - ali ćudi nikada !". Zato nam oni još i sad dalje nameću kroz javne medije, kako su hrvatski i srbski ipak bratski jezici zajedničkog podrijetla iz srbskohrvatskog i ranijega južnoslavenskog, pa se te njihove "činjenice" tobože više ne mogu promijeniti. Zato će očito ova pitanja hrvatskog jezika bez dosad uvriježenih vukovskih dogma, objektivno i nepristrano moći proučavati tek mladji neobterećeni lingvisti izvan dosadanjeg totalitarnog patronata zadrtih vukovaca. Tako su nakon osamostaljenja Hrvatske u devedesetim godinama, nedodirljivi vukovci kod nas i nadalje zadržali svoj raniji jugoslavenski monopol na krojenje "našeg" jezika i soljenje pameti naivnim Hrvatima. Nakon njihova ukupnog kulturocida koji su već kroz 7 desetljeća izveli i još dandanas nastavljaju i proširuju nad vlastitim narodom i svim Hrvatima, ovi su naši vukovski diktatori nedvojbeno najgorji zločinci u hrvatskoj povijesti na ovom tlu, jer svoje uže grupne interese i južnoslavenski fanatizam nameću na dugoročnu štetu cijele hrvatske nacije i naše tisućljetne kulture. Tako su Hrvati u jeziku doživjeli svoj najteži, dalekosežni nacionalni poraz tim vukovskim kulturocidom i uništenjem izvornoga hrvatskog jezika zbog nepotrebnog presijecanja našega ranijeg jezičnog kontinuiteta do 19.st.

Uz vukovske panslaviste, dodatna brana protiv obnove izvornog jezika u samostalnoj Hrvatskoj su i naši jugojezični janjičari: formalno-politički Hrvati školovani pod srbskim nastavnicima, koji su prihvatili taj jugoslavenski vukopis najviše u Bosni i Vojvodini, pa sada kao doseljeni prognanici i izbjeglice igraju ulogu srbskog jezičnog "bumeranga" jer donose i opet proširuju taj "naš jezik" i vukopis po Hrvatskoj. Dokle smo dotjerali, da sad već novopečeni "veliki" Hrvati tu kod nas na javnim mjestima govore tobože o "hrvatskom" jeziku važno i ozbiljno na jugoslavenskom vukopisu - i čak se još usudjuju usred hrvatske metropole, one koji tu prozbore kajkavski ili čakavski odmah javno proglašavaju izdajničkim separatistima. Takvi preustrojeni bivši jugovići i balkanski primitivci očito nemaju stvarne veze s Hrvatima ni hrvatskim jezikom, jer bi kao neki navodni Hrvati morali barem znati da su baš tako čakavski govorili i pisali svi hrvatski kraljevi, od Budimira (Hrvatska kronika) preko Tomislava i Krešimira do Zvonimira (Bašćanska ploča itd.) - a ne ovim novosklepanim vukopisom po Karadžiću. U većini demokratskih zemalja Europe, ovakvi sirovi nasilnici što odbacuju i izruguju govore njihovih ranijih kraljeva, smjesta bi odletili s položaja i sigurno završili iza brave ili bar s izgonom iz zemlje - ali kod nas na brdovitom Balkanu to je još moguće bez posljedica! Krajnje je absurdno stanje jezika kod nas, da taj izvorni govor Kraljevine Hrvatske danas čak brane i čuvaju istarski IDS i dalmatinski separatisti, dok baš jugoslavenski kolonialni vukopis prešutno promiču i toleriraju središnje strukture iz Zagreba. Zato se tu neodoljivo nameće vidovita izreka "Nešto je trulo u državi Danskoj!" (Shakespeare), jer s ovakvim perverzno izvrnutim jezičnim shvaćanjima, hrvatska kultura ni država zasigurno ne će dobro završiti ni dugo trajati.

Tzv. "novoštokavski standard" tj. ustvari ijekavizirani vukopis, koji je dosad kod nas u javnoj uporabi (novine, radiotelevizija itd.), medju svim je postojećim govorima i lokalnim dijalekatima (idiomi) u Hrvatskoj izrazito najdalje od hrvatskog srednjovjekog jezika u glagoličnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske. Ovisno o tekstovima usporedjenim sa "standardom", njegova neznatna sličnost iznosi svega 7 - 11% zajedničkog uporabnog rječnika (leksika). Tolike su približne razlike npr. izmedju hrvatskog i ruskog jezika, pa je više nego očito da srednjovjeki hrvatski i današnji standardni vukopis uopće niti nisu jedan jezik i objektivno se obadva ne smiju nazvati istim, hrvatskim imenom. Oni su bili razmjerno slični još do 19. stoljeća, kada je u javnom govornom jeziku u Hrvatskoj preko polovice uporabnih riječi uglavnom potjecalo iz starohrvatskog jezika. Za ovaj kontinuitet izvornog hrvatskog do 19. st. najzaslužniji su naši jezikoslovci Šime STARČEVIĆ, Ante KUZMANIĆ i Fran KURELAC, na čijim je temeljima trebalo do danas nastaviti prirodni razvitak pravoga hrvatskog jezika, umjesto nama stranog srbojekavskog vukopisa.

Na inicijativu velikosrbskog ideologa Vuka KARADŽIĆA, od naroda neovlašteni pojedinci iz Hrvatske koji su težili za budućom Jugoslavijom, s njim su u prošlom stoljeću sklopili tzv. Bečki dogovor o stvaranju zajedničkoga "srpskohrvatskog" jezika (novoštokavski vukopis). U skladu s tim, nakon I. svj. rata i stvaranja Jugoslavije je kod nas raniji manje-više prirodan razvitak hrvatskog jezika grubo presječen i započela je jezična čistka, ustvari ideopolitičko silovanje javnouporabnog jezika u Hrvatskoj. To je od 1929. eufemistički prozvano "jezičkim razvojem" koji je uglavnom dovršen kroz 70 godina Jugoslavije brisanjem izvornohrvatskog jezika (VANČIK 1996, LASZLO 1996). Tada su sustavno proglašavane književnim, kultiviranim i "finim" govorom uglavnom samo one riječi, izrazi i oblici koji postoje na srbskom istoku pa je dopuštena i njihova zapadna, ijekavizirana inačica. Naprotiv svi drugi osobiti hrvatski izrazi i tisuće naših riječi koje su Srbima i našim vukovskim "srboidima" bile nejasne i nepoćudne, odreda su tijekom 20. stoljeća iz javnosti brutalno pometene i ukinute kao tobožnji "preživjeli arhaizmi", pa zatim zamijenjene "naprednim" srbizmima. One još malobrojne starohrvatske osobitosti koje su se bar donekle očuvale u up ornoj uporabi, konačno su dotučene lažnim ideopolitičkim etiketiranjam kao navodne "klerofašističke novotvorine", premda su u Hrvatskoj većinom pisane i ranije još od srednjega vijeka, pa nemaju nikakve posebne veze s NDH. Tako su nam vukovci uspjeli nametnuti svoj novi jezični izrod, tzv. književni standard bez veze s izvornim hrvatskim, a posljedice toga su za nas katastrofalne.

Hrvatski korienski pravopis

Korienskim (morfološkim) ili bar polukorjenskim (morfonološkim) pravopisima službeno piše danas većina europskih i američkih naroda: zamalo svi romanski i germanski jezici, od inih npr. novogrčki, ter većina slavenskih jezika (izvan Balkana). Fonetski u Europi (izvan Balkana) se pišu uglavnom šatrovački polupismeni tekstovi, a doslovnim fonetskim pisanjem se pretežito služe noviji, donedavna agrafički (nepismeni) jezici afroazijskih domorodaca, ter dielom slični i polupismeni balkanski jezici jugoiztočne Europe.
Hrvatski korienski pravopis pazi na postanak i korien rieči, pa u pisanju riečima čuva korienske suglasnike. Pravopis je način pisanja, a ne govora, pa pravilo korienskoga pravopisa glasi: "piši za oko, čitaj za uho". Temeljna razlika između izgovornoga jugoslavenskog i hrvatskoga korienskog pravopisa: Korienski se pravopis uglavnom očituje u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova. Sliede ukratko sažeta pravila izvornohrvatskog korienskog pravopisanja s najvažnijim primjerima njihove uporabe.

Poviestna uporaba korjenopisa

Koriensko pisanje je kod Hrvata bilo u javnoj uporabi kroz najveći dio njihove poviesti tiekom prošlih 9 stoljeća, od prvih očuvanih glagoljičnih tekstova iz 10/11. st., pa sve do kraja 19. st., a na korjenopisu je dakako zapisana i ogromna većina svih ranijih tekstova na čakavici, kajkavici i staroštokavskoj ikavici. Tomu protivni fonetski vukopis balkansko-urodjeničkog tipa u hrvatskoj javnosti je bio nepoznat sve do sredine 19. st., tj. do jugoslavenskog bečkog dogovora s Vukom Stefanovićom Karadžićem, ali se sve do kraja 19. st. uglavnom još rjedje rabi i tek nakon magjaronske diktature Khuena Hedervarya od 1892, taj novi balkanski vukopis postupno prodire u školstvo i širju javnost. Kao službeni javni pravopis tj. dio kolonialnog srpsko-hrvatskog novogovora, nametnut nam je u porobljenoj domovini Hrvatskoj vojnopolicijskom silom tek u Jugoslaviji od 1919-1939, ter ponovno od 1946-1990.
Prvi pravi korienski pravopis hrvatskoga književnog jezika je ranije izradio i objavio Marćel Kušar u Dubrovniku 1890, a potom je najpoznatiji i službeni korienski pravopis hrvatskog jezika u NDH (Cipra i Klaić 1942), dok je zadnju najnoviju razradu hrvatskoga korienskog pravopisa s obsežnim rječnikom dosad objavio Krmpotić 2001. Od inih novijih poluhrvatskih pravopisa objavljenih u novoj Hrvatskoj, tek uvjetno se može smatrati razmjerno prihvatljivim minimumom hrvatskog jezika tzv. 'Londonac' tj. službeni školski pravopis (Babić i surad. 1994. i kasnija izdanja). Naprotiv su posve neprihvatljivi, tek po novomu naslovnom imenu lažno-formalno "hrvatski", a ustvari isti prikriveni novosadski vukopisi srbohrvatskog jugojezika koje su nedavno reciklirali npr. Anić & Goldstein, pa Matica hrvatska i slični gdje su 1/4 do 1/3 jekavizirani srbski sadržaji i iztočni balkanizmi, prije Jugoslavije nepoznati u izvornohrvatskom jeziku.

Domaći noviji korjenopisci

U hrvatskoj prekomorskoj diaspori (izseljeničtvu) se izvorni starohrvatski korjenopis rabi manjeviše stalno sve do danas, osobito u Australiji, Kanadi i Švicarskoj, dok je u domovini pod jugoslavenskom okupacijom bio manjeviše potisnut, ter povremeno zabranjen i kažnjavan. Izmedju 2 rata u prvoj Jugoslaviji još dosta pišu javnim korjenopisom npr. Slavko Kolar, Petar Guberina, Ksaver Šandor Gjalski (do smrti), pa braća Radići i Hrvatska seljačka stranka, većina izdanja 'Seljačke sloge', itd. Potom uoči i tiekom 2. svj. rata korjenopis opet postaje pretežiti javni pravopis u Hrvatskoj od 1939.- 1945, nakon čega je u komunističkoj Jugoslaviji hrvatski korjenopis opet ukinut, zabranjen i često kažnjavan, jer je od 1946.-1970. u domovini prisilno bio partijski nametnut balkanski fonetski vukopis i kolonialni srbohrvatski novogovor.
Čak i tiekom druge komunističke Jugoslavije, a osobito nakon 1971, poneki noviji jezikoslovci i hrvatski književnici (danas već pokojni) ipak bar povremeno još pišu korienski ili bar polukorjenski, npr. Kruno Krstić, Franjo Cipra, Mitjel Yošamya, dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, itd. Sve do danas, kod nas u Hrvatskoj pišu manjeviše korienski ili bar polukorienski kao poznati javni djelatnici, književnici i jezikoslovci, npr. prof.dr. Laszlo Bulcsu, prof.dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Vukovski standard i zatorba hrvatskog

Tzv. novoštokavski standard tj. srbojekavizirani vukopis, koji je dosad bio kod nas u javnoj uporabi kroz 20. stoljeće, medju svim je postojećim govorima i lokalnim dialekatima (idiomi) kod nas izrazito najdalje od izvornohrvatskog srednjovjekog jezika u glagoljičnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske. Ovisno o usporedjenim tekstovima, njegova neznatna sličnost iznosi svega 7 - 11% zajedničkog uporabnog rječnika (leksika). Tolike su približne razlike npr. izmedju njemačkog i ruskog jezika, pa je više nego očito da srednjovjeki hrvatski i današnji standardni vukopis uopće niti nisu jedan jezik i objektivno se obadva jedva smiju nazvati istim, lažnim "hrvatskim" imenom. Ovi su bili medusobno slični još do 19. stoljeća, kada je u javnom govornom jeziku u Hrvatskoj preko polovice uporabnih riječi uglavnom potjecalo iz starohrvatskog jezika s nizom indoiranskih arhaizama. Za taj kontinuitet izvornoga hrvatskog prije Jugoslavije najzaslužniji su jezikoslovci Fran Kurelac i Ante Kuzmanić, na čijim je temeljima trebalo do danas nastaviti prirodni razvitak pravoga hrvatskog jezika, umjesto hibridnog srbojekavskog vukopisa. Slijedi nekoliko općenitih pokazatelja, kako u hrvatskom izbjeći tudje balkanizme i srbizme, da ne pišemo i govorimo srbojekavski kao pravoslavni Vlahi :

a) Izvorni hrvatski donedavna nije imao "dž", pa su većina riječi s tim glasom tek noviji nametnuti barbarizmi iz srbskoga, turskog ili engleskog i treba ih zamijeniti hrvatskima bez dž.
b) Sve "račlave" riječi kojima na kraju manjka izvorno -l ili -r (npr. "so, vo, soko, takodje" itd.) su odreda balkanski srbizmi i treba ih dopuniti na -ol ili -er.
c) Većina "unjkavih" radnih imenica na -enje, -njenje i sličnih su istočni srbizmi i poželjno ih je zamijeniti za slične hrvatske imenice na -uće, -dba itd.
d) Većina glagola na -ovati ili -isati su iztočni srbizmi i moramo ih zamijeniti sa sličnim hrvatskima na -irati ili kratko -iti.
e) Većina glagola i inih riječi s početnim predmetkom sa- su iztočni srbizmi i bolje ih je zamijeniti drugim hrvatskim istoznačnicama bez tog "sa-". Rjedja je iranohrvatska iznimka sabor podrijetlom iz indovedskog sabha (= zbor, skup).
f) Zbirni plurali na -ad su uglavnom balkanski srbizmi i bolje ih je zamijeniti hrvatskim zbirnim pluralima na -je ili običnom množinom na -i, -e itd.
g) Umanjenice (deminutivi) s dočetkom na -če su većinom balkanski srbizmi i poželjno ih je zamijeniti izvornim hrvatskim deminutivima na -ić, -čić, -čica itd.
h) U inim dvojbama ili nejasnom izboru je najbolje primjeniti iduće općenito pravilo: Načelno je bolji izbor i manja griješka u pravomu hrvatskom ipak uporabiti općepoznate kulturne internacionalizme, negoli domaće balkanske srbizme.

Zbog gustije naseljenosti i prostorne daljine od štokavaca, kod nas je razmjerno manje ugrožen nestajajem kajkavski dialekt u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji se većinom još održava na kompaktnom području naseljenom pretežno kajkavcima sjeverno od Kupe i zapadno od crte Jasenovac-Čazma-Djurdjevac, gdje je na sjeveru oko gornje Bednje još očuvana i reliktna Baegnjunska prakajkavica iz srednjega vijeka. Medju ovim su kajkavcima jedina veća poluštokavska uklopina gradski doseljenici u Zagrebu. Naprotiv zbog rjedje domaće naseljenosti i dugačkoga dinarskog kontakta s novonaseljenim štokavcima, pa brojnijih doseljenika, vikendaša i turizma, izim Istre i Kvanera su ini dalmatinski čakavci većinom pred izumiranjem i razbijeni na manje obalne i otočne skupine. Zato se izvorna čakavica kod nas donekle stabilno i kompaktno održava samo u Istri i na sjevernim otocima u Kvarneru. Južnije diljem Dalmacije dijelom već nestaje zajedno s izvornim riječima pa ubrzano prelazi u ikavsku štakavicu s banalnim književnim izrazima, izim vanjskoga izdvojenog Visa, Hvara i Dugog otoka gdje je većinom još donekle očuvana u izvornom obliku. Jasan dokaz koliko je javni hrvatski jezik uništen nakon 19. stoljeća jesu naši arhaični dialekti. Upravo oni koji se najoštrije razlikuju od "standardnog" vukopisa, baš su najbliži izvornom starohrvatskom jeziku koji se kod nas još rabio do prošlog stoljeća. Niti njih danas po vukopisu školovani novoštokavci iz gradova uglavnom ne razumiju, kao da su to neki drugi strani jezici! Takvi su gradjanima nerazumljivi starohrvatski govori, najbliži srednjovjekim glagoljičnim tekstovima: Gan-Veyan na Krku, Kyrska bešeda uz Bitoraj, Brajska bešyda uz Čićariju, Baegnjunska prakajkavica sjevernog Zagorja i dijelom još starinski govori otoka Visa, Hvara, Suska, Cresa, Raba, kao i naši izvorni izbjeglički govori iz južnog Gradišća (Austrija), Devinske Vasi (Slovačka) i talianske Molise, gdje su još očuvani izvan dosega Vukovog "razvoja".

Kao jezična podloga za buduće stvaranje Jugoslavije je u 19. st. na inicijativu velesrbskog ideologa Vuka Karadžića (SAKAč 1999, VANČIK 1990, 1996) proglašen tzv. Bečki dogovor o stvaranju zajedničkoga "srpskohrvatskog" jezika na temelju balkanskog vukopisa pravoslavnih Vlaha. Zato je kod nas nakon I. svj. rata i stvaranja Jugoslavije, raniji prirodni i logični razvitak hrvatskog jezika grubo presječen i započela je jezična čistka, ustvari ideopolitičko nasilje nad javnim jezikom u Hrvatskoj, što eufemistički prozvano "jezičkim razvojem" koji je uglavnom dovršen kroz 70 godina Jugoslavije (VANČIK 1996, LASZLO 1996). Tada su sustavno proglašavane književnim i "finim" govorom uglavnom samo one riječi, izrazi i oblici koji postoje na istoku u srpskom pa je dopuštena i njihova zapadna jekavizirana inačica. Zamalo svi izvorni hrvatski izrazi i tisuće indoiranskih riječi koje su Srbima i dogmatskim vukovcima bile nepoznate i nepodobne, odreda su tijekom 20. stoljeća iz hrvatske javnosti očišćene i ukinute pod lažnom etiketom "fašističkih kovanica", pa potom zamijenjene "naprednim" balkanskim srbizmima. Tako su dogmatski vukovci u Jugoslaviji nametnuli svoj novi jezični hibrid tj. balkanski kreolski pidgin bez veze s izvornim hrvatskim, a kulturne posljedice toga su dosad za Hrvate katastrofalne.
Zato je dosad od priznatih javnih jezika, izvornomu hrvatskom do 19.st. ostao razmjerno sličan s većinom zajedničkog leksika, još samo naš gradišćanski govor u istočnoj Austriji (Burgenland), jer je tamo uglavnom bio izvan nasilnog dosega jugoslavenskih vukovaca i danas je službeno priznat u Europskoj Uniji, ali se sad i on ubrzano gubi i pritom sve više germanizira. Time je sada za Hrvate nastupio najabsurdniji jezični odnos u Europi: danas je izvornom jeziku Kraljevine Hrvatske ostao daleko najbliži službeni jezik u Sloveniji, koji objektivno sadrži 19 - 24% istih zajedničkih riječi s izvornim hrvatskim iz glagoljičnih testova Kraljevine Hrvatske. Stoga bi se realno slovenski standard prije smio prozvati hrvatskim jezikom, negoli taj kreolski Vukov "standard" što je zapravo novi lažnohrvatski plagiat posve različit od izvornoga hrvatskog.
Ova jezična besmislenost hrvatske današnjice je logična posljedica nasilnog jedinstva u "srpskohrvatskom" jeziku koji su nam prisilno nametnuli dogmatski vukovci. Je li još moguće popraviti sve te promašaje nasilnih vukovaca? Trebamo se ipak ugledati na primjere Irske i bivših afroazijskih kolonija, koje su nakon mnogih stoljeća ostvarile ne samo svoju državnost, nego su za razliku od nas, ponovo u javnoj uporabi uzkrsnule i domaće jezike (dijelom uz paralelnu važnost bivšega kolonialnog) - što dokazuje da je to još uvijek moguće ako se doista hoće. Hoće li i obnovljena Hrvatska imati moralne snage da dovrši taj spasonosni zaokret u jezičnoj kulturi? Ili ćemo, unatoč formalne obnove državnosti sada ipak konačno priznati nametnuti nam jezični poraz, prama glasovitoj uzrečici Pavla Štoosa (na izvornom hrvatskom iz 19. st.): "Vre i svoj jezik zabit Horvati, hote ter drugi narod postati !"

Literatura

BERK, C.A. van, 1958: Y a-t-il un substrat čakavien dans le dialecte de Dubrovnik? S'Gravenhage.
BRODNJAK, V. 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
BROZOVIĆ, D. 1970: O makarskom primorju kao jednom od središta jezično-historijske i dijalekatske konvergencije. Simpozij o makarskom primorju, p. 381-405, Makarska.
CIPRA, F.& KLAIĆ, B. 1942: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada, pretisak Zagreb 1992. [1]
ĆIRILOV, J. 1990: Srpsko-hrvatski rečnik varijanti / Hrvatsko-srpski rječnik inačica. Beograd.
ESIH, I. 1941: Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika, Zagreb.
GREPPIN, J. 1991: Recent survival of the ancient Mesopotamian vocabulary. J.Near. East, 50: 203-207.
GUBERINA, P.& KRSTIĆ, K. 1940: Razlike izmedju hrvatskoga i srpskog književnog jezika. Matica Hrvatska, Zagreb, 218 str. (pretisak: Mainz 1977).
HAMM, J. 1981: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5, Zagreb.
HORVAT-MILEKOVIĆ, M.& LOVRIĆ, A.Ž. 1998: Kajkavska ikavica (Brajska besyda), nesudjeni hrvatski standard? Hrvatski književni list 32: str. 38, Karlovac-Zagreb.
JAGIĆ, V. 1891: Čakavske osobine dubrovačkog dijalekta. Archiv für slawische Philologie 13: 279-281, Berlin.
KALMETA, R. 1990: Toponimija i politika. Glasnik HDZ, 12: str. 63, Zagreb (11. 6. 1990).
KALMETA, R. 1998: O uporabi zemljopisnih naziva. Hrvatsko slovo, str. 12, Zagreb (3.7. 1998).
KAŠIĆ, B. 1604: Institutionum linguae Illyricae libri duo (auctore Bartolomaeo Cassio), I - II. Apud Aloysium Zanettum, Romae, 189 p.
KRMPOTIĆ, M. 2001: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa.
KRSTIĆ, K. 1942: Povijesni put hrvatskoga književnog jezika. Hrvatska revija 15 / 8: 412-420, Zagreb.
LASZLO, B. 1996: Jezik hrvatski u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbornik "Hrvatski uspjeh kroz zajedništvo", dio V: str. 5 - 7, INTERCON Zagreb.
LOVRIĆ, A.Ž.& HORVAT-MILEKOVIĆ, M. 1999: Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti. Hrvatsko slovo, V/194: 12 - 13, Društvo književnika Hrvatske, Zagreb.
LOVRIĆ, A.Ž.& BUDIMIR, S. 1999: Ikavska šćakavica, starohrvatski govor srednjovjeke Bosne. Ognjište, 10: 90-102, Karlovac - Zagreb.
MANDIĆ, D. 1990: Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda. Matica Hrvatska, Zagreb, 320 str.
RAC, M. 1998: Međunarodni standardi UN i naš kolonijalni mjestopis. Ognjište 9: 422-424, Karlovac-Zagreb.
SAKAČ, S.K. 1999: Slavistika i Hrvati (Hrvati i filološko-etnički pansrbizam). Hrvatsko slovo V/198: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
SAMARDŽIJA, M. 1993: Jezični purizam u NDH (savjeti hrvatskoga državnog ureda za jezik). Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 150 str.
ŠKARIĆ, I. 2001: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb.
VANČIK, B. 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
VANČIK B. 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.
VANČIK, B. 1997: Svi puti vode k čakavštini. Ognjište 8: 204-216, Karlovac - Zagreb.
VANČIK, B. 1998: Hrvatski prajezik zakarpatske Hrvatske. Ognjište 9: 277-286, Karlovac.
VINCE, Z. 1998: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb, 150 str.
YOŠAMYA, M.& Z. 2005: Gan-Veyãn (Rječnici istočnog Kvarnera), 28.700 besêd. Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. I, 1223 str. Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009