Stina hrvatskih pradidova - SHP

Hrvatska nacionalna uzdanica - HNU
Sada je: čet sij 18, 2018 21:16.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]





Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: KRIV SAM
PostPostano: čet pro 20, 2012 13:28 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (8)

KRIV SAM

Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god. Nadati se je da će se autor javiti...

U potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više što ga je potpisao jedan "Razočarani" Delivuk. Na ovim stranicama portala se kadkada pokaže komentator Delivuk. Da li komentator "Delivuk" sa stranica portala javno ima išta zajedničkoga sa piscem dolje opisanog članka, ne znam. Možda je puka slučajnost. To nam može objasniti samo jedan ili drugi Delivuk. Članak počima sa:

K R I V S A M

KRIV SAM čto sam rodjen kao Hrvat. KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog svjetskog rata. KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog svjetskog rata. KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati. KRIV SAM što sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja. KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao. KRIV SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin. KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali. KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila. KRIV SAM što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.

KRIV SAM čto sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje. KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo. KRIV SAM što sam opet u mladenačkoj dobi - u emigraciji - stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom. KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za ti svetu zadaću, pa čak i život. KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.

KRIV SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za mene. KRIV SAM takodjer što mojoj djeci - koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena - neposvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo. KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. KRIV SAM što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata - Jugoslaviju.

KRIV SAM što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvao. KRIV SAM što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli. KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. KRIV SAM što znam voljeti sve što je hrvatsko. KRIV SAM što ne znam mrziti. KRIV ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i Hrvatima koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.

RAZOČARANI DELIVUK


ivana.josipović 18.01.2010 00:16 h

Puno je nedužnih domoljuba proglašeno krivima na raznim montiranim sudskim procesima, povijest se ipak izgleda ponavlja, kada ništa nismo naučili, onda nam to i treba..

Otporaš: 18.01.2010 22:48 h

26 puta KRIV SAM. Kakva očajnička pripovijest! Po opisu pisac je prošao kroz nešto očajno. Je li to život i sudbina emigrantskog čovjeka, teško je reći. Svakako reći 26 puta u jednom kratkom opisu da je jedino on KRIV, nije mala stvar. Ovaj opis je za jednu ozbiljnu analizu. Možda je ovaj "Razočarani Delivuk" nešto svojski povezan sa slijedećim opisom kojeg za ovu prigodu donosim iz portala jutarnji list za čitatelje našeg portala javno.

ZLOČIN I LJUBAV U NDH

Pero Zlatar: Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: MIR U RATU I RAT U MIRU
PostPostano: sub pro 22, 2012 03:29 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Otporaš

MIR U RATU I RAT U MIRU

Hrvatska i Ustaštvo (10)

REVIZIJA USTAŠTVA

Pošto su sada predsjednički izbori,donosim ovaj članak generala
Drinjanina iz 1968.,da se vidi kako je on mislio.

Potrebe radi odlučio sam u cijelosti i doslovno prenijeti na
ove stranice portala javno članak iz novine OBRANA, Glavno Glasilo
Hrvatskog Narodnog Odpora. Molim drage i cijenjene čitatelje da pomno
pročitaju članak, pribroje koliko puta pisac je spomenuo: Hrvatska,
hrvatski narod, hrvatska sloboda, hrvatska nezavisnost, bilo u imenici
bilo u pridjevu. Takodjer želim ovdje naglasiti (da ću dati 100 kuna
onim prvim pet (5) komentatora koji se jave sa točnim brojem
spomenutog imena Hrvatska, hrvatski narod, hrvatska sloboda, hrvatska
nezavisnost itd.) da je pisac ovoga članka Ivo granicar, uistinu
Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Maks Luburic je mnogo pisao
pod raličitim imenima, ne da sebe sakrije, nego da sakrije trag svojih
progonitelja. On je pisao ISTINU onakvu kroz kakvu je on prolazio i
kakvu je proživljavao i doživo. Za to je jako intersantno njega, Maksa
Lubirića, čitati. Bilo bi dobro da oni koji pročitaju ovaj članak
usporede situaciju kada se je ovaj članak pisao pred Božić 1968 godine
sa današnjom situacijom u Hrvatskoj, godine 2009.

Želim Vam svima Sretan Božić i Veseli Novu 2013 Godinu! Otporaš.


Riječ ima novina OBRANA:

" O B R A N A "

GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Zadnje Vijesti Jubilarnog Broja 100

Ive Graničar

MIR U RATU I RAT U MITU

U pradavnini kao i danas tražio je ljudski rod put u cilju
riješavanja mnogih pitanja, koja su se ticala njega, te ih je nastojao
rijšiti. Čovijek se je nastojao uzdignuti iznad svoje okoline, svojih
dnevnih stvari i potreba, te je tražio i nastojao naći smisao i svrhu
života, tražio je polaznu točku odakle je sve to - tražio je Boga.

Primitivni čovjek, koji je živio u špilji, imao je pojam o Bogu,
te ga postivao i prikazivao na svoj način, obožavajući vatru, sunce,
te ostale prirodne sile.

Od svih tih pojava nije bio izuzet niti Hrvatski narod, koji je u
svojem životu u pradavnini, stoljećima prije Krista bio pobožan,
vjerovao u Boga na svoj način, što svjedoče ostaci brojnih hramova
onoga doba.

Hrvatski narod danas slavi Božić na posebno svečan način. To je
dan izmirenja, i taj lijepi običaj živi u hrvatskome narodu koliko je
poznato više od deset stoljeća. Taj lijepi običaj sili nas sve Hrvate,
kako u Domovini, tako i u emigraciji, da se svi mi zamislimo prigodom
ovoga Božića, te da pokušamo uvesti Božićni mir u dušama svojim, zatim
u emigraciji i u Domovini.

Potreba iziskuje od nas i sili nas na taj korak. Ako pogledamo
današnju situaciju u svijetu, mi vidimo, da se svijet približuje
anarhiji i općem rasulu. Ako se podje tim putem dalje, opća katastrofa
je neminovna. Komunističke fraze odviše su otrcane, da bi mogle išta
pozetivno učiniti u pogledu općeg mira, a mi vidimo, da im nije niti
stalo do toga, već jedino do prevlasti u svijetu.

Kršćanstvo se jedino suprostavlja dekadenci našega vremena i
nastoji da putem vjere spasi i preporodi savremeno društvo.

Isus Krist kao Sin Božiji, rodjen u Betlehemskoj štalici, postavši
čovjekom, bio je historijska ličnost što potvrdjuje povijest, bio je
preporoditelj ljudskog roda, koji je utonuo u najteže opačine u
vrijeme Kristova života.

Krist je donio ljudskom rodu puninu i smisao života, vratio je mir
u duše ljudi. Ne postoji Bog radi ljudi, već ljudi postoje radi Boga.
Nije Bogu potrebno, da ljudi vjeruju u njega, već je potrebno samim
ljudima radi njihiva života. Razlika medju ljudima postoji radi toga,
što su neki od njih imali sreću, da Boga upoznaju, dok drugi nisu
imali te sreće, i još uvijek lutaju i tumaraju tražeći Boga i Njegov
mir.

Hrvatski narod je religiozan, kao što je to bio i u davnini, te je
našao mir u duši svojoj i to ispoljava prigodom velike svetkovine
Božića. Neka i ovaj nadolazeći Božić bude prilika, da Hrvati u
Domovini i u emigraciji postignu mir u dušama svojim!

Drugi dio hrvatskog naroda, koji je islamske vjeroispovijesti,
slavi Boga na svoj način prema nauci svoje vjere. Premda je taj dio
Hrvata različite vjeroispovijesti od Hrvata katolika, medju njima
vlada sklad, te se nikada ne dogadja da Hrvati, vjernici jedne vjere
ometaju vršenje vjerskih dužnosti vjernicima druge vjere, premda su
pomiješani i žive zajedno, a često slave svi zajedno vjerske blagdane
jedne i druge vjere. Tako je u krilu Hrvatskog naroda postignuta
ekumenska snošljivost davno prije ekumenskog Koncila koji je zauzeo
stanovište, kakvo već davno postoji u praksi u hrvatskoj Bosni.

Hrvatskom narodu je potreban Božićni mir usred rata!

kada bude taj i takav mir postignut medju Hrvatima, tada se može
pomišljati na uspjeh u borbi za slobodu Hrvatskog naroda. hrvatski
narod se nalazi u borbi, u predvečerje teških i sudbonosnih dogadjaja,
koji će mu bezuvjetno donijeti posljedica. Te posljedice mogu biti
dobre, a mogu biti i zle. To ovisi o volji i spremnosti hrvatskog
naroda na rad i žrtve, koje će mu biti nametnute.

Dogadjaji unutar hrvatskog naroda pokazuju preporod kod hrvatske
mladeži u cilju hrvatske državne nezavisnosti, a ta se pojava najviše
odrazuje kod mladih hrvatskih intelektualaca. Taj pokret mlade
hrvatske generacije stavlja Jugoslaviju u pitanje. Razvitak dogadjaja
izvan tako zvane Jugoslavije a na njezinim granicama, razvijaju se
takodjer u smijeru, koji stavlja Jugoslaviju kao takvu u pitanje.

Hrvatski narod u Domovini budno prati sve dogadjaje, te nastoji
svaki pokret iskoristiti u svoju korist. Sve to upućuje Hrvate u
emigraciji, da zbiju svoje redove bez obzira na razliku u mišljenju,
jer im je isti cilj: Sloboda hrvatskog naroda i uspostava samostalne
Hrvatske Države. To je cilj kojemu ide Hrvatski narod u Domovini i
emigraciji. U toj akciji će sudjelovati čitavi Hrvatski narod u
Domovini i u iseljenoj Hrvatskoj. Netko više, netko manje. O tome
koliko će tko biti spreman u danom času, ovisiti će tok borbe za
slobodu, kao i njezin uspjeh. Neka si nitko ne pravi iluziju, da će
sloboda biti donešena na tanjuru. To je izvan svake sumnje.

Za slobodu i samostalnost svoje Države morati će Hrvatski narod
doprinijeti velike žrtve. No sve te žrtve i sva zla, koja će Hrvatski
narod morati pretrpjeti biti će male, ako ih se usporedi sa robstvom,
u kojem se sada nalazi Hrvatski narod, jer to robstvo priječi Hrvatski
narod njegovom napredku, te ga gospodarski i biološki uništava. Zato
se Hrvatski narod treba spremiti ubrzanim tempom za borbu, čiji ishod
treba osigurati hrvatskom narodu slobodu i bolju budućnost kao
slobodne Hrvatske Države.

U toj borbi ne treba imati mržnje prema nikome. Svaki Hrvat treba
samo izvršiti svoju dužnost prema svojemu narodu i prema svojoj
Domovini. Tu treba slijediti svijetle primijere hrvatski boraca, koji
su pali u borbi za Hrvatsku državu u drevnoj prošlosti kao i za
vrijeme zadnjega rata. Treba slijediti primjere i onih boraca, koji
nisu Hrvati, ali su pali za slobodu svojeg naroda protiv isto takvog
neprijatelja, kojega ima i Hrvatski narod. (Ovdje treba naglasiti da
je general Luburić mislio na one narode pod komunističkom kontrolom,
kao Madjari, Rumunji, Bugari, Slovaci i Cesi, pa i drugi, opaska
Domoljub)

Potrebo je sjetiti se tom prilikom hrabri boraca Alcatraza, koji
je bio svjetionik u borbi španjolskog naroda protiv najazde
internacionalnog komunizma, u kojemu su bili zastupani današnji
gospodari Jugoslavije, tlačitelji Hrvatskog Naroda.

Treba se sjetiti tom zgodom i riječi hrabrog borca Antonia Rivera,
koji je bio teško ranjen u Alcatrazu, a koji je rekao svojim suborcima
: "Pucaj, ali ne mrzi!"

Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje,
već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskom narodu i budućim
hrvatskim pokoljenjima, kojima će sloboda biti životno pitanje.

S tim mislima, draga hrvatska braćo, želimo vam svima i to
Hrvatskom narodu u Domovini i emigraciji Sretan Božic i Novu Godinu, a
Hrvatima islamske vjeroispovijesti sretan Kurban Bajram sa napomenom
da je potreban Hrvatskom narodu Božićni mir usred rata.

ČESTIT BOŽIĆ !

BAJRAM MUBAREK OLSUN !

SRETNA NOVA GODINA 1969!

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

NAPOMENA:

Tako je mislio, razmišljao, sanjao i djelovao za slobodu
Hrvatskog naroda hrvatski revolucionarac, Ustaša i vojnik Vjekoslav
Maks Luburić, general DRINJAIN.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA
PostPostano: sri vel 27, 2013 12:45 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA prvi (1) dio

Donosim ovdje u 2 nastavka život i rad Vjekoslava maksa Luburića u
borbi za Hrvatsku Državu. Ovi opisi su samo dio njegova rada.

Mnogo se je reklo i napisalo o Maksu Luburuću, ali još
nije toliko dovoljno ni rečeno niti napisano da bi ga se moglo pošteno
i trijezno okaraktezirati u borbi za Hrvatsku Državu. Vjekoslav Maks
Luburić, general Drinjanin je svom suradniku dr. Miljenki Dabi Peranic
napisao u pismu:

"Kažu da su mnogi protiv mene. Zapamti: samo oni koji su se u bilo
čemo ogriješili o dobro Hrvatske. A i tu ih malo znade što sam radio.
Pitajte to one Partizane koje je Zagreb osudio na smrt, a oni po
raspuštenoj Lepoglavi u Svibnju 1945 sa zastavama "Lepoglava"
marširaju Zagrebom".


U spomen na Vjekoslava Maksa Luburića (20. travnja 1969.)

Prve godine svojega života proživljavao je kao dijete u biedi, u
skučenim i teškim prilikama ratnih godina u prvom svjetskom ratu. Tada
je vladala glad u krajevima južne Hrvatske i to posebno u Hercegovini
i Dalmaciji. Bilo je to koncem prvoga svjetskog rata. Nakon svršetka
rata ostao je Luburić bez oca, kojega je ubio srpski žandar u Trebinju
par dana pred Božić. Srpski žandari su haračili i ubijali u to doba, i
nisu bili pozivani na odgovornost. Taj dogadjaj, smrt njegovog oca
najviše se usjekao u dušu malog Vjekoslava, koji je uz ostale bijedne
prilike ostao i bez oca.

Svršivši pučku školu, nastavio je polaziti srednju školu na Širokom
Brijegu. U to doba se već znatno razmahao pokret protiv srpske zle
uprave i dominacije Srba u svim hrvatskim krajevima, pa tako i u
Hercegovini. U školi je mladi Luburić uz ostale djake dijelio letke i
sudjelovao u demonstracijama, te je dolazio u sukob sa policijom. U
tom poslu sa letacima prilično se usavršio, paje i sam počeo
umnožavati letke i dijeliti ih. Bilo je tu čestih progona i zatvora,
te je na koncu Vjekoslav Luburić bio istjeran iz škole i bilo mu je
zabranjeno polaziti bilo koju srednju školu u kraljevskoj Jugoslaviji.
Teškim srcem morali su franjevci na Širokom Brijegu odpustiti iz škole
Vjekoslava Luburića, koji je inače bio dobar djak i vrli hrvatski
rodoljub. No, oni su bili prisiljeni tako učiniti, jer je to bio nalog
okupatorske jugoslavenske vlasti.

Vjekoslav Luburić je tada morao napustiti školu kao i svoj dom, radi
neprestanih progona vlasti. Tada se zaputio u Dalmaciju s namjerom da
se prebaci u Italiju, jer je doznao da postoji u Italiji hrvatska
organizacija, koja radi i bori se za slobodu Hrvatske. Nije bilo
uspjeha da se prebaci u Italiju, te se vratio natrag u Ljubuški. Tom
prilikom posjetio je grob svojega oca u Trebinju, i tu je odlučio da
će učiniti sve moguće da se uključi u redove onih Hrvata, koji rade za
oslobodjenje Hrvatske od srbskog robstva. Nakon toga se pokušao
prebaciti u Madžarsku, ali nije imao uspjeha. Bio je uhvaćen kod
prelaza preko granice, te je bio zatvoren, i nakon toga bio je kao
malodobnik vraćen njegovoj majci. Tom prilikom izjavio je mladi
Luburić jugoslavenskim vlastima da će se on svejedno prebaciti preko
granice prvom prilikom. Tako je bio prisiljen boraviti u Ljubuškom
neko vrijeme, a zatim se uputio u Zagreb.

Bilo je teško u to doba održati se u Zagrebu, jer je bila oskudica,
kao i velika besposlica, te je bilo teško dobiti zaposlenje. Vjekoslav
Luburić se ipak zaposlio na nogometnom igralištu Gradjanskog, gdje je
brzo stupio u vezu sa Hrvatima, koji su bili neprijateljski
raspoloženi premajugoslavenskim vlastima, koje su provodile
velikosrpsku politiku.
Malo poslije toga zaposlio se na imanju Vinovrh, koje je bilo
vlasništvo Hrvatskog Radiše. Tu je našao vezu sa Hrvatima, koji su
imali vezu sa ustaškom organizacijom. Neko vrijeme je radio na
Vinovrhu, a zatim se uputio u Suboticu s namjerom da se tamo prebaci u
Madžarsku i da se tamo pridruži ustaškoj organizaciji. Tu nije imao
uspjeha, jer je bila prekinuta veza iz njemu nepoznatih razloga. Iz
Subotice pošao je Luburić u Baranju i tražio je zaposlenje kod
seljaka, i namjeravao je sam riješiti pitanje prelaza preko granice
bez ičije pomoći. Našao je zaposlenje kod jednog seljaka blizu same
granice i tu je upoznavao sve okolnosti, koje dolaze u obzir za prelaz
preko madžarske granice. Granica je bila dobro čuvana od pograničnih
stražara.

Ta seljačka kuća, gdje se Luburić zaposlio bila je kuća Hrvata, koji
je bio svjestan hrvatski rodoljub, jer je Luburić našao u kući na
tavanu starčevičanskih novina, kao i hrvatskih knjiga. Svoje namjere
nije Luburić povjeravao nikomu, već je nastojao vladati se tako da ih
nitko ne otkrije, što muje i uspjelo. U istom seluje radio takodjer
ijedan vlah, mladić iz okolice Nevesinja, pa je Luburić zajedno s
njime išao na oružničku postaju, te su zamolili zapovjednika postaje,
da im napiše molbe, jer da žele ići u dočasničku (podoficirsku) školu.
Ovaj je zatezao, pa im je rekao neka dodju drugi ****, jer da će
dobiti pisači stroj, pa će im onda napisati molbu. Došli su i drugi
**** i Luburić spominje kako je šaljivo izgledao taj narednik, jer kad
je udario koje slovo na pisaćem stroju, obično je isplazio jezik, kao
i dijete kad u pučkoj školi uči pisati "i--u", To je mladi Vjekoslav
Luburić opazio i to je odmah umanjila ugled državnih službenika u
njegovim očima, jer je vidio da su neznalice i da im je brutalnost
jedina odlika. Tako je upoznao i dio oružnika kao i pograničnu stražu,
te se potajno spremao na odlazak u Madžarsku. Jednog dana je u
dogovoru sa svojim poslodavcem, koji nije niti slutio što njegov sluga
namjerava, natovario je Luburić jedna kola gnoja, i to je trebao
odvesti na oranicu, koja se nalazi blizu granice. Luburić je natovario
gnoj, te je ujedno stavio na stanovito mjesto svoj samokres i
streljivo, pa je upregnuo konje i otišao sa kolima na spomenutu
oranicu.

Tu je istovario gnoj, odvezao konje i pustio ih da pasu, te je pošao u
jedan kanal, koji je vodio da same granice. Uzeo je svoj kaput i
oružje te je zagazio u vodu obučen i pošao po vodi u kanalu prema
granici. Tako je sporo napredovao, ali je kanal bio usječen, pa je
tako on bio sakriven i pogranična straža ga nije vidjela. Tada je
naišao neki čovjek, koji je stajao na obali kanala i začudjeno gledao
kako taj mladić obučen gaca po vodi u kanalu. To je po svoj prilici
pobudilo sumnju pogranične straže, pa je stražar na stražarskorn
tornju gledao na dalekozor i činilo mu se sumnjivo, te je opalio
signalni hitac na uzbunu. Luburić je tada iskočio iz vode, te je
potrčao prema granici, koja nije bila daleko. Prema njemu je trčala i
granična straža sa psima. Kada su bili već dosta blizu, pretrčao je
Luburić preko granične linije, te je pretrčavši oko 20 metara na
madžarsku stranu stao, te se spremio za obranu, jer na madžarskoj
strani nije bilo nikoga, pa je postojala opasnost, da jugoslavenski
graničari pretrče na madžarsko područje i da tamo svladaju Luburića.
To su oni i pokušali, ali ih je vatra iz Luburićevog oružja
zaustavila, a osim. toga dotrčala je i madžarska pogranična straža,
tako da su jugoslavenski graničari morali natrag na jugoslavensko
područje. Tu je nastala svadja, jer su jugoslavenski graničari tražili
natrag toga mladića, jer da je ubio čovjeka. No, to nije bila istina,
jer je jugoslavenski graničar bio samo ranjen. Madžarski zapovjednik
pogranične straže se zaprijetio da će otvoriti vatru na njih, ako
silom pokušaju oteti mladića, tim više, jer mu je dotrčalo i
pojačanje. Tako je mladi Vjekoslav Luburić pošao sa zapovjednikom
pogranične straže u zapovjedništvo, gdje je načinjen zapisnik o
ilegalnom prelazu preko granice. Luburić je dao pograničnom redarstvu
svoje podatke, da je rodom iz Hercegovine, a Madžari su ga odmah
oslovili "Bošnjak- šogor", jer su oni vrlo poštovali Bošnjake. Tadaje
Luburić predao naredniku i svoj samokres.

Prema madžarskim propisima morao je zapovjednik staviti Luburića u
zatvor, dok ne dodje rješenje od viših vlasti. Tako prema izjavi samog
Vjekoslava Luburića, on se je u zatvoru tudje zemlje po prvi ****
osjetio slobodnim. Nakon par dana pošao je Vjekoslav Luburić iz ovog
zatvora u hrvatski prihvatni logor Janka pustu.
Na Janka pusti počeo je za Vjekoslava Luburića novi život. Bio je to
život pun napora i samoodricanja i život vrlo težak. Bilo je tamo
pedesetak isto takovih izbjeglih ljudi, koje su jugoslavenske vlasti
progonile radi njihove borbe protiv velikosrpskog terora. Oni su se
morali sami uzdržavati, morali su raditi, orati, sijati, i žeti, jer
nisu imali nikakovih drugih prihoda. Janka pusta bio je veliki posjed,
koji je bio iznajmljen, te je na tom imanju bio organiziran prihvatni
ustaški logor. Osim toga što su morali raditi članovi toga logora,
morali su vršiti i vojničke vježbe, kao i posebne gerilske vježbe, te
održavati veze sa Domovinom, primati i odpremati izvješća, tiskati i
odpremati letke u Domovinu.
Vjekoslav Luburić je na Janka pusti marljivo učio vojničke vježbe,
taktičke zadatke, upotrebu oružja, kao i gerilsku borbu, te upotrebu
svih sredstava za rušenje tiranske srpske vlasti, koja je zarobila
Hrvatsku. Zapovjednik Janka Puste bio je tada Gustav Perčec, a veza sa
Poglavnikom bio je pukovnik Servaci. Na Janka Pusti dobio je Luburić
ime Maks, i tamo je postao legendarni Maks.

Na Janka pustu je došlo i drugih Hrvata, a medju njima i Jure
Francetić, kasniji legendarni osnivač i zapovjednik "Crne legije".
Takav život na Janka pusti, kao i takav rad odvijao se do jeseni
godine 1934. t.j. do atentata u Marseillesu, gdje je pao žrtvom
diktator Aleksandar Karadjordjević.

Poslije atentata u Marseillesu postao je Maks Luburić zapovjednik
Janka puste. Radi smrti diktatora Aleksandra Karađjordjevića nastali
su progoni Hrvata u cijeloj Europi, pa su madžarske vlasti bile
prisiljene likvidirati logor Janka pustu na pritisak tzv. Lige naroda,
a zapravo na zahtjev Francuske i EngIeske. Likvidaciju je izvršio Maks
Luburić, koji je predao madžarskim vlastima 23 stare puške i nešto
streljiva. Time su se madžarske vlasti zadovoljile. Strojno oružje i
nove puške, te ostalo streljivo je Maks Luburić dobro sakrio,
računajući da će se to opet trebati.

Članovi Janka puste bili su djelomično prebačeni u Italiju, a 18
članova ostalo je u Madžarskoj, te su bili prikriveni kao i Maks, koji
je imao vezu s njima. Jedan od njih htio se prebaciti preko Rumunjske
u Bugarsku, ali su ga rumunjske vlasti uhvatile i izručile u
Jugoslaviju, i on je bio osudjen na smrt i justificiran u Beogradu
godine 1935. Bio je to Andrij a Grediček.

Maks Luburić je tada živio kao obični emigrant u Madžarskoj, te se
nastanio u Budim Pešti. Tu je bio jadan život iz dana u dan.
Zaposlenje bilo je teško dobiti, te je vladala bijeda. Nekoliko Hrvata
našlo se u Budim Pešti, koji su doživjeli istu sudbinu kao i Maks
Luburić. Oni su često posjećivali dra Ivicu Franka, sina Josipa
Franka, koji je bio predsjednik Stranke prava u Zagrebu, a sada je
živio u emigraciji u Budim Pešti. On je imao skromno imanje kod Budim
Pešte i njemu su ti Hrvati pomagali raditi na imanju, dakako
besplatno, jer ih on nije imao čime platiti. Osobito su mu pomagali
raditi na dan Svih Svetih, budući da je Frank najviše uzgajao cvijeće,
koje je tih dana mogao unovčiti.
Takovo stanje trajalo je oko dvije godine, a onda se je stalo
mijenjati na bolje. Jugoslavija je tada vodila prijateljsku politiku
sa Njemačkom, te je svaki **** kad je koji jugoslavenski ministar
prolazio preko Budim Pešte, madžarska policija zatvarala sve Hrvate,
bojeći se da oni ne bi izvršili atentat. Radi toga su bili svi Hrvati
oprezni, te često nisu spavali kod kuće jer im se nije dalo svaki ****
ići u zatvor.

Preokret toga stanja Maksa Luburića na bolje dogodio se slučajno.
Luburić je našao posao kod jednog veletrgovca sijenom kao pomoćni
radnik i tamo je radio neko vrij eme. Jedne subote kupio je poslodavac
veliku količinu sijena i nagomilao ga na gumnu s namjerom da ga preša
i da proda prešano sijeno. Drugi dan u nedjelju na večer spremala se
oluja. Luburić je to vidio, pa je brzo sakupio nekoliko svojih
prijatelja Hrvata, te su zajedno pošli da zaštite sijeno od kiše. Oni
su izvukli cerade iz suše, pošto je Luburić silom otvorio vrata, i
pokrili su sijeno prije nego je počela kiša. Oluja je bijesnila i
padala je jaka kiša, a Luburićevi pomoćnici su otrčali svojim kućama.
Po najvećoj kiši i nevremenu dovezao se gospodar autom sa svojom
suprugom sav zdvojan, računajući da mu je kiša uništila sijeno. Kad je
stigao vidio je da je sijeno pokriveno ceradama i nije ništa oštećeno.
Bio je začudjen. Maks Luburić, koji je ostao kod sijena objasnio je
tada, da je on pozvao nekoliko svojih prijatelja, i oni su mu pomogli
da spase sijeno od kiše. Gospodar je bio iznenadjen te je zavikao: "To
može učiniti samo jedan Hrvat".

Poslodavac je tada pozvao Luburića u svoj dom, kamo su se odvezli
samovozom, i Luburić se tamo presvukao, jerje bio pokisnut i
poslodavac ga je zadržao na večeri. On je bio pomadžareni Hrvat iz
Medjimurja rodom. Luburić je tom prilikom objasnio svomu poslodavcu,
da je on politički emigrant, progonjen od jugoslavenskih vlasti, te mu
je objasnio politički položaj i stanje u Jugoslaviji. Slijedeći dan
preuzeo je Luburić dužnost predradnika, te nije više bio pomoćni
radnik. U tom položaju radio je Luburić neko vrijeme, i njegov
poslodavac je cijenio njegove savjete i njegov rad.

U to vrijeme godine 1937. nastojala je madžarska vlada koncentrirati
pojedine vrste proizvoda, pa je tako ministarstvo za poljoprivredu
osnovalo zajednicu za sijeno i slamu. Sve je bilo povoljno riješeno, a
jedino bilo je teško riješiti pitanje osobe upravitelja zadruge.
Tadaje ustao Luburićev poslodavac, kojije bio važan član te Zajednice,
i on je izjavio da ima sposobna čovjeka da preuzme položaj upravitelja
Zajednice za sijeno i slamu, i da on jamči za njega. Luburić je bio
pozvan na sjednicu madžarskog ministarstva za narodno gospodarstvo i
nakon te sjednice izišao je Luburić iz ministarstva za narodno
gospodarstvo Madžarske sa dekretom u džepu kao glavni nakupac za
Zajednicu za sijeno i slamu, za područje cijele Madžarske.

Tada se pružilo široko polje rada za Maksa Luburića. U prvom redu nije
se trebao sakrivati kao prije, slobodno se kretao i mnogo je putovao,
jer je to tražila narav njegove djelatnosti, zatim je zaposlio sve
Hrvate članove Janka puste i dobro ih je plaćao. Bilo mu je omogućeno
da je mogao održavati veze sa Ustaškim Glavnim Stanom, kao i s nama u
Domovini.

Godine 1938. javio nam je Maks Luburić vijest, da je Njemačka naručila
u Madžarskoj 100 tisuća vagona sijena i slame. On je imao uvida u tu
narudžbu, jer ju je on morao izvršiti. Mi u domovini stvorili smo
pravilan zaključak. Tako velika količina sijena i slame potrebna je
samo za rat. To je ujedno bila potvrda naših predvidjanja, da se
doista sprema rat. U domovini je tada postojala organizacija
"Uzdanica" i njezina sva djelatnost bila je usmjerena prema tomu
izvješću. Nijemci kao i Madžari nisu se brinuli za nikoga već samo za
sebe, prema riječima Maksa Luburića: "Nijemci i Madžari mnogo cijene
moju slamu i sijeno, ali nimalo ne cijene moju Hrvatsku".

Nastavlja se. Otporaš.


Objavljeno: 23.01.2010. u 12:19h

Delivuk 23.01.2010 13:45 h
Otporaš. Ja ne znan šta na sve to reći. Da je moj dida živ pita bi ja
njega. Kada je on meni priča svoje priče o ratu kod nas kada je brat
iša na brata, bez da je jedan drugome bija fašista, komunista ili
nacista. Oni nisu ni znali šta je to, jer su ispali iz iste p...., a
mater jim nija bila niti jedno niti drugo niti treće. Njezin čovik još
manje, jer nije zna nizašto osim svoje Rvacke, vinograda, maslina i
onog kamenjara po kojem je oda i sa velikom lulom škiju pušija. Kada
ga je rvacka vojska pozvala da ide braniti svoju zemlju Rvacku, on je
otiša i bija u Domobranima. Sada ja pitan moga pajdu matrixdc da on
meni lipo objasni ko se je za koga borija, ko je bija fašista, koje
bija antifašista, ko se je borija za rvacku države a ko se je borija
protiv rvacke rdžave i koja je razlika izmedju njija. Vi školovani sve
znate i nas koji samo čitamo što vi pišete, zbunjivate nas. Ja oću
virovati ono što je rvacko a sve ostalo zaveziti mačku za rep pa neka
vuče di god on oće, u fasištičku Italiju, u nacističku Njemacku ili u
kmounističku Jugoslaviju, to me se ne tiče, samo neka pusti moju
Rvacku na miru i neka meni moj pajdo matrixdc lipo kaže ko je ko a ko
je niko.

Otporaš 23.01.2010 16:39 h

Delivuk. Želio bih znati šta vas toliko muči? Za sigurno vi ste jedan
jako doba čovjek i usto još bilji hrvatski rodoljub. Samo vi plivate
izmedju istine i neistine. Vaš djed vam je, po vašim pričama, mnoge
stvari pričao, ali ih vi niste dobro shvatili niti razumijeli. Sada se
držite kolege - kako ga vi zovete "pajde" - matrixdc da vam neke
stvari objasni.

Matrixdc vama ništa istinito neće objasniti, nego će vas svojim
jugoslavenskim smicalicama i komunističkim žargonima još više zbuniti.
To je matrixdc!, i nemojte se tome čuditi. Ja njega vrlo dobro
poznajem i njegove stavove što se tiče hrvatsko/državotvorne ideje. On
će vam lupati po svojem običaju i načinu a da vam neće niti na jedno
pitanje iskreno i otvoreno odgovoriti. Govorit će vam o nekom
fašizmu/antifašizmu samo da nešto rekne, a u stvari neće vam ništa
reći, jer on ne poznaje definicije niti fašizama niti antifašizma, a
još manje njihove doktrine.
Kolega delivuk, ja ću vama reći što vi želite znati. Titini partizani
su se u ime sntifašizma borili protiv vaše, moje i naše Hrvatske
Države, dok Ustaše i hrvatska vojska se je borila za Hrvatsku Državu,
za onu istu Hrvatsku Državu za koju su se borili vaša dva strica i vaš
djed.
Eto, Delivuk, sada ćemo vidjeti šta će vam "vaš pajdo" matrixdc
odgovoriti. Pozdrav, Otporaš.

matrixdc 24.01.2010 11:28 h

Delivuk. Toliko o koljaču Max-u, doduše i križ fašističke njemačke mu
visi oko vrata a pozerska slika s pisanjem je samo za javnost ondašnje
fašističke NDH. Crna kožna jakna jasno govori da mu ni Gestapo nije
bio stran. Za sada smo jedina zemlja koja tolerira rasnu i vjersku
mržnju koju šire ovi i ovakvi.

Otporas 24.01.2010 12:54 h

Delivuk. Prvo, (1) rekao sam ja vama da vam vaš "pajdo" matrixdc neće
niti na jedno vaše pitanje odgovoriti. On za "križ" kaže da je
fašistički iako ovaj postoji preko dvije (2) tisuće godina.
Prelistajte hrvatsku vojničku povijest iz prošlosti i vidjet ćete da
su hrvatski ratnici na svojim štitovima i mačevima imali znak " križa
" kao njihovo vojničko obilježje, s jedne strane, a sa druge strane da
svojem protivniku ili protivnicima kaže, pokaže i dokaže da su Hrvati
katolici i kršćani koji vjeruju u Boga i u križ.

Drugo (2) za Maksa Luburića kaže napamet da je koljač, a na ovim
stranicama portala u prošlosti matrixdc se je hvalio kako je njegov
otac ubijao, dakle klao, fašiste. sada se postavlja matrixdc-u jedno
ozbiljno pitanje: Koliko je Talijana kao fašista njegov otac
ubio/zaklao kao partizan, kao borac NOB i NOV, a koliko je pobio i
zaklao Hrvata??? Delivuk, ni na ovo pitanje matrixdc neće odgovoriti
jer ne zna, iako mu je to otac pred njim toliko puta pričao, ispričao
i govorio. Ali on na pamet "zna" (po jugoslavenski) koliko ih je
pobio/zakla Maks Luburić.

Delivuk 24.01.2010 14:22 h

Otporaš. Ne znan koliko ti je godina ali po pisanju izgleda da nisu
mlad. Ti goniš svoje i neka. Ja san navika na to. Za sinijon i u kući
di san živija i odresta bile su take priče izmedju moji stričeva, ćaće
i dida. Ni jedan nikada nije tija popustiti. Svaki gonija svoje ko i
ti.
Ti meni gori govoriš da mene nešto muči. Pa jest. Mučimo da partizni
uvik svoje gone i pričaju, borci i prvoborci se uvik fale kako su uvik
jurišali i kako su se dobro borili, kako su fašiste i okupatore
nagonili i ubijali, kako je njijova socijalistička revolucija bila
dobra. Ustaše to pričaju za sebe, kako su oni bili jedini i branili
našu Rvacku, kako je Ustaška revolucija donila slobodu rvackome
narodu, a svi drugi da su se borili protiva naše Rvacke. To je prešlo
sve granice zdravog razuma. Ja poručujem i jednima i drugima da
sračunaju koliko su njijove revolucije koštale tako da jim mi mladji
isplatimo u TOTALU tako da oni jedan put za vike vikova zavežu, a nas
mladje neka puste na miru da moremo mirno ići našim putem k našoj
srići.

matrixdc 24.01.2010 16:27 h

Vidiš Delivuk, zbog budalaština kojima ovi neofašisti mentalno
povračaju, šljam i bjeda ljudskog roda, dotle mi ostali razmišljamo i
borimo se za budućnost u kojoj ovi i njihovi puleni pljačkaju, niti ne
razmišljamo o njihovim neofašistićkim budalaštinam. Potpuno se slažem
s tvojim razmišljanjima i mislim da ovome što sebe naziva Pragoljubom.

Otporaš 25.01.2010 02:01 h

Delivuk. Vidite, prijatelju Delivuk. Ja sam vam rekao da vaš "pajdo"
matrixdc vam nikada neće odgovoriti ni na jedno pitanje. On samo
kleveće, po partizanski i po jugoslavenski. On se ISTINE stidi i boji.
Zato se on zove matrix, umišljena uloga iz filma...

Sa vašim člankom se i sa vašim mišljenjem se i ja slažem, kao i
matrixdc. Samo se on sa mnom ne slaže, jer mu ja odbrusim sa
dokumentima, sa činjenicam, sa ISTINOM i uprem prstom gdje je istina a
gdje nije.

Prijatelju Delivuk, ako vi hoćete možete mi postaviti pitanje ili
pitanja kakva god vi hoćete, ja ću vam na ista nastojati odgovoriti do
vaše potpune zadovolještine. Samo ista pitanja pošaljite i vašem
"pajdi" matrixdc tako da se uvjerite da vam on neće odgovoriti. Ne da
on ne bi htio vama odgovoriti, daleko od toga. On jednostavno ne zna
šta bi i kako bi vam odgovorio. On ne odgovora jer se boji, pa lupeta
s brda dola, tako da ispadne kao neka "noćna delija".

matrixdc 25.01.2010 08:32 h

Eto, popraviti ću ti posjet na ovom članku koji je na nivou ulice, no
što je tu je. Argumenti koje ti spominješ su tekstovi iz fašističke
emigracije i neka "vaša istina" kako se volite hvaliti. Dakle, na
takve objede ne treba reagirati jer su same za sebe bezpredmetne. Nema
se smisla boriti se argumentima s tobom niti me interesira takvo što.
Bolje bi ti bilo da objavljuješ članke o korupciji i pljački u ovoj
napaćenoj zemlji umjesto da žuboriš o partizanima i ustašama. To sam
ja prepustio povijesti a ne nečijim prosudbama a najmanje tebi koji o
tome imaš sasvim subjektivni pogled. Tvoja majorizacija i u****a
tvrdnja o argumentima s kojima raspolažeš govori samo o tebi ali ne i
o onom što želiš dokazati. Sizifov posao kojega si se latio,ispadaš
smiješan sebi i drugima. Sa ovime zatvaram diskusiju o temama koje
nikoga ne interesiraju osim vas 4-5 dežurnih skribomana i koje
zabludjele ovčice.

Otporaš 25.01.2010 11:21 h

Kolega matrixdc. Shvaćam tvoju frustraciju. Sam si se u nju ubacio. Ja
pratim pisanje i Delivuka i Otporaša i tvoje. Prvi želi nešto znati pa
na svoj način kaže sta ga "muči". Drugi zalazi u prošlost i povijest i
iznosi činjenice potkrijepljene dokazima, što tebe uveliko smata.
Mnoge stvari su se dešavale na našim područjima da mi nismo ni znali
niti u tome kumovali. Ali za sigurno smo žrtva tih mržnja. Zato za
tebe donosim nešto da ti ublažim živce i da vidiš kako se laži mogu
iznositi bez ikakove odgovornosti. Da, u Jasenovcu je stradalo sve
zajedno oko 2000 ljudi, ali Ivo Goldštien je ipak židov, tako da nas
nimalo ne iznenađuje njegovo obmanjivanje javnosti, jer ipak je laž i
varanje ljudi u židovskom mentalitetu. Postoje točni podaci iz NDH o
broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje:

U radno-popravnom logoru Jasenovac je pobijeno svega 56 neprijatelja
hrvatske države, koji su s pravom ubijeni jer su bili kriminalci, te
48 pripadnika Ustaške Obrane, i to zbog zlostavljanja logoraša.
Također, logoraši su pobili 26 pratećih stražara Ustaške Obrane, i čak
nisu bili kažnjeni zbog toga jer se stražari nisu pridržavali
uputstava. Oko 1500 ljudi je umrlo od neke nepoznate bolesti koja je
harala logorom. Oko 600 logoraša i 120 Ustaša je poginulo tijekom
britanskog bombardiranja logora, a piloti su bili pripadnici
jugoslavenskog kraljevskog zrakoplovstva iz Egipta, koji su 1944.
nakon amnestije za četnike prešli u partizane. Također valja
napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od
hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara
kraj sebe, neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o
njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je
kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako
u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim
zatočenicima bio je priznat status "RATNOG ZAROBLJENIKA", što je vlada
NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i
mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo
bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez
suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili
na to.

Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da
pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima.

Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća
ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru
koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti,
koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema
nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa
nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način.
Valja napomenuti da su istraživanja o stradanjima u Jasenovcu
prekinuta jer su na žrtvama nađene domobranske uniforme, čizme i
odličja. Mi zahtijevamo da napokon ponovno počnu iskopavanja u
Jasenovcu, kako bi se možda neke od ondje pobijenih Ustaša, domobrana
ili hrvatskih civila moglo identificirati, te kako bi ih njihovi
najmiliji mogli dostojanstveno pokopati, umjesto da leže u jednoj od
preko tisuću masovnih grobnica koje su napunili partizanski
"osloboditelji".

DOSTA nam je komunističkih, židovskih, jugoslavenskih i srpskih laži,
neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu. Otporaš.

j.perkovic 25.01.2010 11:40 h

Gospodine Otporaš. Takvim kao šta je ( matrixdc ) ne iplatise njemu
objašnjavat o ISTINI jer on nezna drugu istinu nego onu koju je naučio
od Partizana i komunista a ota istina bila je uvijek velika LAŽ.
također isto važii za (Delivuka) pušedu zajedno u istu rupu i nepodnose istinu.

Delivuk 25.01.2010 13:56 h

j.perković. Mislija san da si malo bolji čovik. Moja dva strica su se
borili u partizanima za ovu našu zemlju Rvacku. Moja dva strica su se
borili u HOS za ovu našu zemlju Rvacku. Moj ćaća je bio u Domobranima
a dida je bija Domobranski Tabornik našeg sela. Ja tražin ono što
mnogi oće znati a to je koji je bija na pravoj strani a koji na
krivoj. Pajdo matrixdc mi lipo kaže i ja njega volin čitati. Ja volin
čitati što i ti pišeš, jer iznosiš ono što drugi ne znaju. To je dobro
tako da se čuje i druga strana zvona. Što Otporaš donosi za mene je
duboka povjest, koja kada je čitan odman se znojim.

Delivuk 25.01.2010 13:59 h

matrixdc. Ti si me sada rastužija. Kažeš da nećeš više pisati. Ja san
to razumija ovako da ti meni i drugima ne želiš iznositi tvoje
mišljenje, koje je ipak naše rvacko mišljenje. Nemoj se plašit.
Poznato je da oni koji se plaše bilo čega, brzo odustaju od svega i
svoga mišljenja. Tako je meni moj dida govorija.

j.perkovic 25.01.2010 15:51 h

Gospodine Delivuk. Vi govorite da su se vaši stričevi borili za
Hrvatsku, a ko se onda borio za Jugoslaviju i komunizam ako nisu
Partizani.

Delivuk 25.01.2010 22:14 h

j.perković. Jest, moja dva strica su bili u partizanima, dva u
Ustašama a moj otac u Domobranima. Moj dida je uvik vika na svoja dva
sina koji su bili u partizanima da su nosili na glavi srpsku šajkaču
sa petokrakom i tako se sa Srbima borili za Jugoslaviju. Oni su se
uvik branili da su se borili za socijalizam i protiv fašista i
okupatora. Dida bi na njiha vika i psova da on nije nikakav fašista ni
okupator ko ni njegova braća koja su se borila za Rvacku. To van je
tako dico moja. To su činjenice koje su za požaliti ali se ne mogu
zanikati. Ja ko dite i mališan kako su me ukućani zvali, nisan zna
ništa nego slušati. Kada bi u kući nastala svadja oko ko je di bija za
vrime rata, ja bi samo otiša iz kuće u pojetu na sino ili slamu,
izvlaija bi se i samo plaka i mislija i mislija.

Tek 1972 godine kada su neki iz Australije došli se boriti za našu
Rvacku, i pošto je to bilo u našem kraju kroz koji su prolazili, tek
tada san nešto sazna od dida i ćaće da naši dolaze. Ali to se brzo
završilo i ušutilo. O tomu više niko ne govori, a ja bi volija nešto
više o tome znati, jer kako moj dida kaže, moj sinko mi smo svi naši
samo neki su dobri a neki nisu. To je što mene boli i što mi ti i
matrixdc morete razjasniti.

j.perkovic 26.01.2010 09:23 h

Gospodine Delivuk. Vaš dida je bio pametan Čovijek i treba mu se
zahvaliti jer je bio kako vi pišete pravi Hrvat i nije hteo da njegovi
Sinovi nose Srbsku šajkaču.
Gospodine Delivuk šta se tiče Emigranata iz Australije koji su došli u
Hrvatsku ta su bili veliki Rodoljubi i kojima su Partizani poubijali
Očeve ili kako vi kažete stričeva i imali su toliku HRABRIST da dođu u
Komunistički Raj i ako su znali da će izgubiti Živote,koje su izgubili
zato što je TITO naredio da se svi poubijaju ,bio je Sud ali je bila
unaprijed stvorena presuda od Druga TITE jeli to bila Demokratcki.

Delivuk 26.01.2010 13:51 h

j.perković. Vala ti što tako misliš o mome didu. On je zbilja bija
dobar čovik. Bija je 2 metra i 2 centimietra visok. Kada se idje u
crkvu cestom od sela pa do crkve, ljudi su govorili za moga dida: lako
je Gabrića pripoznati kada je za glavu veći od drugi. Ljudi su ga
respektirali i nisu se sa njim šalili. Zato su i njegova dica ga se
bojala. Viruj mi da je jednog puta kad smo u vinogradu radili, oba
sina koji su bili u partizanima zgrabija za prsa, jer su oni pivali
pisme o Titu i Staljinu, i stresa ji tako da jim je zabranija pred
njegovin ušima pivati takve pisme. Oni su se protivili i pitali zašto
da ne pivamo te pisme. Dida jim je rekao zato što je pola žena ostale
udovice i pola dice u našem selu su siročad i brez ćaće, jer su jim
Tito i Staljin pobili očeve. Eto za to nikad više da niste pred menom
to zapivali.
Za one iz Australije ti vala što si mi reka. Mene to vele zanima a o
tome malo znan. Neki dan mi je neko reka da je neko o tome pisa ovdeka
ali je to ne mogu naći. Lipo te pozdravljan.

j.perkovic 26.01.2010 15:18 h

Gospodine Delivuk uvijek je lijepo se i nformirat prije nego Čovijek
nešto priča šta nije istina.
Svaki pametan Čovijek uči dak je živ i niko još nije umra da sve znade
tako će biti i sa nama POZDRAV.

Otporaš 26.01.2010 20:12 h

matrixdc. Ja sam se latio posla da iznesem ono što ja znam o našoj
zajedničkoj stvari. Ja ne iznosim ništa što se nije dogodlio. E, baš o
tome što se je dogodilo, ja iznosim i s užitkom mogu konstatirati da
ste vi i mnogo drugi nešto doznali što niste znali a što sam ja
Šizifovski iznosio na ovim stranicama. Takodjer mogu izjaviti, dragi
kolega matrixdc, da ja od vas nisam ama baš ništa doznao na ovim
stranicama što bi bilo zanimljivo kopirati i za povijet - našu
hrvatsku povijest - iskoristiti. Ali, naprotiv, sam pročitatao mnoge
žučljive uvrede i izazovne riješi.

Delivuk 27.01.2010 01:25 h

Otpotaš. Neznan zašto tako napadaš čovina, ni kriva ni dužna. Čovik je
samo reka svoje mišljenje. On na to ima pravo i sa Božije i sa državne
strane. On se meni dopada ko čovik koji zna što piše. Ako se tebi ne
dopada, nemoj ga molinte napadati. On je naš Rvat ko i ti i ja.

j.perkovic 27.01.2010 02:03 h

Delivuk. Svaki ima svoje mišljenje ali mora da bude istina i nesme se
nikoga vrijeđati a to je matrixdc više puta na portalu napravio što od
drugi nisam nikada pročitao.

DOMOLJUB 27.01.2010 13:02 h

j.perković. To je istina sto si rekao da on uvijek druge vrijedja i da
na postavljena pitanja nikada ne odgovara.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA prvi (1) i (2) dio,
PostPostano: čet vel 28, 2013 01:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio)

Donosim kraj ovoga opisa o borcu za Hrvatsku Državu Vjekoslava Maksa Luburića,generala DRINJAINA. O njemu će se još mnogo pisati..., i sve dotle dok se bude njegovo ime spominjalo, spominjat će se i ime naše lijepe HRVATSKE.

Može svaki Hrvat, pa i ne Hrvati, svaki na svoj način, misliti o generalu Maksu Luburiću što god hoće i kako god hoće. To je njihovo pravo, kao što je bilo Maksovo pravo da se bori za Hrvatsku Državu unda kada je on bio živ, unda kada su prilike bile onakve kakve su bile, i unda kadu su mu prilike diktirale kako se najbolje boriti za svoj hrvatski narod i za svoju Hrvatsku Državu. Mi tu borbu danas gledamo kroz naše prozore današnje situacije, umjesto da se vratimu u ona vremena kada je devet raznih okupacionih vojski se borilo i haralo našom Hrvatskom. U tu svrhu je potrebno pročitati sve što se je pisalo kako je unda bilo.

Rat se naglo primicao i započeo najprije napadom na Poljsku, a zatim na Francusku. Nakon toga bilo je malo zatišje. Pristupom Jugoslavije osovini Rim-Berlin činilo se, da će ovaj dio Europe ostati izvan sukoba, no državnim udarom u Beogradu 27. ožujka I941. sve se je izmijenilo. Tadaje bilo zabranjeno putovati najug Madžarske i mogla je putovati samo vojska, koja je zaposjela obalu Drave. Maks Luburićje imao dozvolu za putovanje i u tu zonu, te je odputovao u Golu, treći dan rata sa Jugoslavijom. Tu je čekao i tu je slušao na krugovalu proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je obukao ustašku odoru, te je naoružan strojnicom prešao u općinu u Goli. Madžarski narednik htio ga je razoružati i prijetio je oružani sukob. No narednik se nije usudio, već je upitao svojega majora. Ovaj je odgovorio naredniku: Pustite ga u miru, oni su proglasili svoju državu i to je njihov teritorij.
Luburić je istraživao kako bi mogao prijeći preko Drave u Hrvatsku. Prevoznog sredstva, čamca nije bilo. Nije drugo preostalo, već je Luburić bio prisiljen verati se preko konstrukcije srušenog željezničkog mosta preko Drave. Teškom mukom je to uspjelo i Luburić se uputio u prvo selo, koje je vidio. Tu je sastao jednog seljaka, koji se prestrašio i začudio, jer takove odore nije još vidio. Luburić ga je upitao ima li četnika u selu ili u okolici. Seljak je izjavio da su bili i da su pred dva dana nestali. Nadalje je Luburić upitao seljaka, da li postoji seljačka zaštita. Seljak je odgovorio da postoji, na što je Luburić zatražio od seljaka da ga odvede do zapovjednika mjesne seljačke zaštite, što je seljak i učinio. Tada je Luburić odredio zapovjedniku mjesne zaštite da Zaštita preuzme vlast, da se brine da bude mir i red, dok ne dobije daljnje odredbe. Nakon toga se Luburić uputio u Koprivnicu, gdje su mjesne ustaške postrojbe već preuzele vlast i pazile da bude red i mir. Tako se Vjekoslav Luburić nakon dugog izbivanja vratio na tlo oslobodjene Hrvatske.

Došavši u domovinu nije bilo vremena niti jedan dan za odmor, jer je bilo potrebno organizirati sve iz temelja. Da se održi mir i red bilo je potrebno organizirati upravnu vlast, kao i vojnu vlast, jer je bio opći rat u Europi. Ta dužnost zapala je Vjekoslava Luburića, te je on organizirao ustaške pripremne bojne, koje su odmah poslane na Kordun i u Bosnu gdje su srpske četničke bande vršile pljačke i pokolje.

Već prvih dana nakon kapitulacije Jugoslavije, počela je akcija srpskih četnika u Bosni i Hercegovini. Njemačka vojska je jurila dalje na jug Balkana u Grčku, koju je pregazila, a iza tih snaga ostala je praznina, i tu situaciju su iskoristili srpski četnici za svoje razbojničke podvige.

Hrvatska država nije mogla organizirati svoju vojsku dok nisu okupatorske sile t.j. Njemačka i Italija priznale hrvatsku državu. Tada se tek počela organizirati hrvatska vojska. Tih prvih dana vodile su se borbe sa srpskim četnicima u Bosni i Hercegovini i Luburić je tada kao satnik sudjelovao u tim borbama. Objavom rata Rusiji sa strane Njemačke pridružila se četničkoj gerili i komunistička partizanska gerila, koja je dobila vodstvo iz Srbije, te je koristila sabotažu talijanske okupatorske vojske, koja je bila smještena u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini, kao i dijelu Bosne. Za suzbijanje gerile u Hrvatskoj bila je organizirana Crna legija pod vodstvom pukovnika Jure Francetića, te ustaška Obrana, kojuje organizirao Vjekoslav Luburić.
Luburić je tada organizirao logor u Jasenovcu, gdje su bili smješteni svi oni, koji su pomagali četničku i partizansku gerilu. Nakon toga morao je Luburić napusti položaj upravitelja logora, jer je preuzeo zapovjedništvo južnog fronta na Ivan planini, te je zapovijedao vojnim zborom i upravljao djelatnostima na južnom frontu, kojega su stvorili zapadni saveznici zajedno sa komunističkom partizanskom gerilom. Taj front držala je hrvatska vojska pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića do općeg povlačenja hrvatske vojske na koncu rata.

Povlačenjem Crne legije sa Drine u Podravinu u cilju da se Hrvatska zaštiti sa sjevera od napada ruskih snaga, nastala je pukotina na Drini i to su iskoristile srpske četničke snage, te su prodrle u Bosansku Posavinu. Bio je to Drinski korpus pod zapovjedništvom "vojvode" Pavla Djurišića, koji se je namjeravao probiti na Kordun i time razdvojiti hrvatske vojne snage. Srpske snage su doprle do Lijevča polja, te su u selu Doline izvršile pokolj hrvatskog stanovništva, i u tom selu je bilo ubijeno 500 žena i djece. Luburić je sa hrvatskim vojnim snagama zaposjeo cestu Gradiška-Banja Luka i tu je izgradio bunkere, te je čekao navalu Srba. Hrvatske vojne snage brojile su 9 tisuća vojnika ustaške Obrane, kojima su se pridružile mjesne ustaške postrojbe od oko 3 tisuće vojnika. Luburić je imao i motorizaciju tankova, kojom je zapovijedao general Pavlović. Srpski Drinski korpus brojio je 39 tisuća vojnika, a ovima su se pridužile i rulje pljačkaša od više tisuća ljudi. Zapovjed generala Luburića glasila je: "Linija bunkera uz cestu Gradiška Banja Luka ima se držati uz svaku cijenu." Rano u jutro počela je navala Srba, ali je bila zaustavljena. Na nekim mjestima bila je linija probijena, ali su te pukotine bile zatvorene od motoriziranih jedinica. U toku borbe stiglo je pojačanje od 3 pukovnije jurišnika i nakon strašne borbe bile su srpske četničke snage razbijene i uništene. Topništvo hrvatske Obrane branilo je prelaze na rijeci Vrbasu i spriječilo je da nisu partizanske snage mogle doći u pomoć srpskim četnicima. Srpske četničke snage bile su podpuno uništene. To su bile one četničke snage, koje su izvršile pokolj u Posušju i u ostalim dijelovima Hercegovine, pod vodstvom zloglasnog koljača popa Djurišića, koji je bio u ovoj bitci zarobljen. Bilo je to u ožujku godine 1945. u vrijeme kad je rat već bio praktički izgubljen.

General Luburić se vratio nakon te pobjede natrag na Ivan planinu k svojim jedinicama, gdje je bio do općeg povlačenj a hrvatske voj ske. Prije samog povlačenja hrvatske vojske sazvao je Poglavnik vijeće državne vlade i vojnog stožera, gdje se je imalo odlučiti da li da se organizira zadnja bitka kao i na Krbavskom polju godine 1493. ili da se hrvatske vojne snage povuku i predaju zapadnim saveznicima. General Luburić bio je takodjer pozvan, te je doputovao zrakoplovom, koji se spustio u Zagrebu na uzletištu gdje je bilo mnogo rupa od bombardiranja, te je tom prilikom Luburić zadobio potres mozga, i nije mogao prisustvovati toj odlučujućoj sjednici. Poznato je da je Luburić bio protiv povlačenja i zastupao je stanovište da se Hrvatska vojska bori do zadnjega vojnika.

General Luburić je za par dana toliko prizdravio da je mogao organizirati povlačenje vojske, te je u samom povlačenju bio imenovan glavnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. On je zapovijedao skupinom vojske, koja se povlačila iz Zagreba preko Zidanog mosta i Celja na Dravograd. Partizanske snage su nadirale sa strane Ljubljane u namjeri da presijeku odstupnicu hrvatskoj vojsci i onim Hrvatima, koji su se povlačili sa vojskom. Luburić je poslao 9 bojna Obrane da spriječi nadiranje srbokomunističkih partizana. Tih 9 bojna Obrane izginulo j e, ali nij e partizanima uspj elo sprij ečiti povlačenje hrvatske vojske. Na putu izmedju Zidanog Mosta i Celja dao je general Luburić uništiti sve teško oružje, jer se nije moglo dosta brzo povlačiti. Tako se stiglo do Celja. Iz Celja je Luburić odpremio hrvatsku vojsku do austrijske granice i tako izvršio nalog Poglavnika i hrvatske državne vlade. Prije samog povlačenja izjavio je general Luburić Poglavniku, da će on izvršiti nalog i da će vojsku odpremiti do austrijske granice da se preda saveznicima, ali da se sam osobno ne će predati.

Od same austrijske granice vratio se general Luburić natrag u Hrvatsku. Sa ostalim vojnicima, koji se nisu povlačili sastavio je Luburić gerilske jedinice, koje su u Domovini nastavile borbu nakon predaje i izručenja hrvatske vojske srbokomunistima.
Luburić je boravio nakon katastrofe hrvatske države i hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj pune tri godine u borbi protiv okupatora srbokomunista. Borbe su bile sve teže, Jer su srbokomunisti sve više učvrstili svoju vlast. Godine 1947. organizirao je Luburić napad na logor Gradišku s namjerom da oslobodi one Hrvate, koji su tamo bili zatvoreni, ali je tom prilikom bio ranjen, te je borba morala biti prekinuta. Njegovi borci su ga odnijeli sa bojišta, jer je bio ranjen u koljeno. Izliječiti se nije mogao, jer su bili česti progoni i pokreti, te su ga njegovi suborci prebacili u Madžarsku gdje je imao više mira. Pod takovim boljim prilikama izliječio je Luburić ranu. Kad se osjetio prilično dobro, uputio se do svojega prijatelja u Budim Peštu. U stanu toga prijatelja bila je samo njegova supruga, jer je on bio već ubijen od komunista. Komunisti su stavili njoj u stan jednu špijunku, koja je odmah telefonirala policiji, čim je Luburić ušao u kuću. Policija je doskora stigla u samovozu i Luburić je njih dočekao i poubijao, te je sjeo u njihov samovoz i odvezao se na zapad. Tako je stigao do Nižiderskog jezera blizu austrijske granice, te je ostavio samovoz u šikari, i pješke se uputio u Beč. U Beču nije znao kako su razdijeljene okupacione zone, te je zapao u rusku zonu. Na drugoj strani ulice bila je francuska okupaciona zona. Ruskoj policiji bio je Luburić sumnjiv, pa su ga htjeli uhapsiti. Tada se Luburić poklao sa Rusima na ulici, te su mu Rusi u borbi svukli čak i kaput, ali im se on ipak izmaknuo i prebjegao preko ulice u francusku okupacionu zonu. Tu se predao francuskoj policiji i izjavio je da je madžarski časnik i da je pobjegao od komunista.
Francuski časnici su ga pitali da li hoće ići u francusku legiju, a on im je rekao da hoće. Oni su mu rekli da ne mora odmah ići, već kad stigne na tlo Francuske, onda se može odlučiti konačno. Nakon nekog vremena proputovao je Luburić sa još dva madžarska časnika preko engleske okupacione zone iz Beča preko Klagenfurta, i Lienza u Innsbruck u francusku okupacionu zonu, a odatle u Francusku. U Francuskoj je bio u jednom logoru 10 mjeseci, a zatim je pošao na jug s namjerom da se prebaci preko Pirinejskih planina u Španjolsku.

U Pirinejima je bio Luburić uhvaćen od španjolskih vlasti i odpremljen u logor Karabanchel u Madridu. Tu je izjavio da je on hrvatski general Vjekoslav vitez Luburić. To nije mogao dokazati, jer je imao krive isprave, a nitko ga nije tamo poznavao, pa mu španjolske vlasti nisu vjerovale. On je boravio u lom logoru, dok nije došao fra Branko Marić, koji je svjedočio da je to doista general Vjekoslav Luburić. Tada je general Luburić dobio pravo boravka u Španjolskoj i tada smo mi stupili u vezu s njim.
Od tog doba počinje rad Vjekoslava Luburića na okupljanju hrvatskih snaga u emigraciji te organiziranju istih za onaj čas kad bude opet moguće proglasiti hrvatsku državnu samostalnost kao i 10. travnja 1941. To se trebalo postignuti prosvjetnim i političkim radom u emigraciji, te organiziranjem svih hrvatskih snaga u domovini i emigraciji, jer će taj dan osvanuti neminovno u skoroj budućnosti. U tu svrhu osnovao je Vjekoslav Luburić tiskaru Drinapres u Španjolskoj i tiskao je DRINU, časopis za odgoj sa rodoljubnim i povijesnim štivom, te je izdavao i novine OBRANA, koja je izlazila redovito svakog mjeseca. Uz to je povezao sve hrvatske časnike i borce, te je u emigraciji nastavio radom organizacije pod imenom "Hrvatski Narodni Odpor," koja organizacija je osnovana godine 1944, na Ivan planini sa odobrenjem Poglavnika i hrvatske državne vlade.

Taj rad se je razvijao uz mnoge poteškoće podporom hrvatskih rodoljuba, koji su materijalno i moralno podupirali rad svoga zapovjednika. U suradnji i podpori se najviše isticao Rudolf Erić iz U.S.A. i Vlado Šimunec iz Canade, kao i Stipe Brbić iz Australije.
General Luburić bio je poznat kao general Drinjanin, te je u Španjolskoj preveo na hrvatski jezik djelo generala Diaz de Villegas "Politički rat" i "Revolucionarni rat," a napisao je mnogo stručnih kao i povijesnih članaka.
Godine 1968. se počeo raširivati rad, te je Vjekoslav Luburić imenovao koordinatora H. N. Odpora, koji je trebao biti veza izmedju svih skupina Hrvata u emigraciji. U početku razvoja toga rada bio je
izvršen atentat na generala Luburića, organiziran od strane srbokomunističkih vlasti, koje su uspjele infiltrirati ubojicu u blizinu Luburića, te (ga) je ubojica uspio lišiti života..

Slava Generalu Drinjaninu! Otporaš.


Objavljeno: 25.01.2010. u 11:52h

Delivuk 25.01.2010 14:03 h

Otporaš. Drago mi je da si ipak doša do kraja sa tvojim pisanjima. Dobro ti je moj pajdo matrixdc reka da si dosadan, da te niko ne čita. Ja te čitan zato što oću znati više nego znan i što oću znati ono što ne znan. Ti ako oćeš pisati piši tako da te svi čitaju a ne sam poneki.

Otporaš 26.01.2010 20:01 h

Kolega Delivuk što tvoj "pajdo" matreixdc o meni kaže je jedan komplimenat kad se uzme u obzir od koga dolazi.
Što se tiče da ti je ipak drago što sam došao do kraja sa mojim pisanjima, moram te razočarati i reći ti da nastavljam sa mojim opisima iz prošlosti pa tko volio ili ne, tko čitao ili ne.
Prijatelju Delivuk, ne zaboravite jednu stvar a ta je da jedna lasta proljeća ne čini. Drugim riječima ako se moje pisanje jednima ne dopada, znadnite da se dopada drugima, koji mi često puta privatnom poštom traže neka svjedočanstva. Za vašu informaciju nedavno me jedan zamoli da ako mogu mu pronaći dokumentaciju koju je profesor Danijel Crljen napisao pod naslovom "SVJEDOČANSTVO" a radi se o predaji hrvatske vojske na Bleiburgu 14-15 svibnja 1945 godine. Profesor danijel Crljen je bio sa hrvatskim generalom Ivom Herenčićem kao svijedok i tumaš pri tim razgovorima. Pronašao sam ta svjedočanstva i poslao onom čovjeku koji se još nije odrekao tražiti ISTINU o Hrvatskoj. Božijom pravdom i putem, nema više na životu tih hrvatskih aktera iz drugog svjetskog rata. Sve što je iza njih ostalo je njihovih zapisi, ako ih je koji zapisao. To toliko. Pozdrav.

j.perkovic 27.01.2010 01:02 h

Otporaš. Da vi pišete o TITI to bi Delivuka sigoro interesiralo, ali kad se piše istina tako nešto nemožedu podnesti jer ne ide u njihovu povijest.
Baš zato pišite i dalje neka saznnaju pravu istinu i povijest Hrvatskog naroda,povijest koja ne postoji samo od 1943 i koja je lažna jer ne govori nikada istinu i stvarnost, o Hrvatskom narodu.

DOMOLJUB 27.01.2010 12:45
Bravo j.perkoviću. Čitam što pišeš. Sve broj jedan. Samo nastavi tako. Ti iznosiš istinu i to je što smeta Delivuka, matrixdc i druge. Vrijeme dolazi i oni će se morati naušiti na istinu, jer inače će ih njihova vlastita mržnja pojesti.
Što se tiče Otporaša on je posebna vrsta čovjeka. Piše iz iskustva, iznosi dokaze koji nam trebaju a za koje skoro nikada nismo prije znali. Zato se slažem sa tobom kada kažeš za Otporša da piše i dalje. Od viška glava ne boli, kaže naš hrvatski narod.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: ČESTITKA ZA STOTI ROĐENDAN VJEKOSLAVU LUBURIĆU!!!
PostPostano: sri ožu 06, 2013 16:56 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
Dragi naš MAKSU, Hrvatski Generale,

O Tebi se je više govorili, pisalo i napisalo u zadnjih sedam destljeća i više nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvaraju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za Hrvatsku a i protiv Hrvatske.

Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI ZA STOTI ROĐENDAN VJEKOSLAVU LUBURIĆU biti ponekih i ponavljanja.

Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčiuća Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do novih i najnovijih: Kvaternika (Rakovačkog) Brojevića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića - Maksa - Generala DRINJANINA.

Danas je 6 ožujka 2013. Točno sto (100) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6 ožujka 1913 godine u selu Humac pokraj Ljubuškoga od oca Ljube i Majke Marije, rođene Soldo. Tvoji roditelji su imali četvro (4) djece iz prvog braka. Ne znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si sestru Miru, i sestru Zoru koja se je, mlada od 15 godina, utopia u rijenu Neretvu. Imao si brata Dragutina. Ne znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.

Tvoji roditelji su bili imoćni, kako si Ti više puta spominjao u Svojim opisima i PISMIMA Srpski žandari su Ti oca ubili na Božić 1923 godine. Od tada Tvoja Majka sa "čoporom" dječice siročadi, kako si Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968 godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.

Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece, Nada, Zora i Tomislav. Ne znam točno godinu preudaje, alise radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je rođena 4 kolovoza 1926 u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i poslovno bio zapošljen. Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić, polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA. Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.

Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob s školskom upravom, gdje su najviše bili učitelji i profesoru srpske narodnosti. Na konci je bio izbačen iz škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA koje su izlazile od 1951 pa do razlaza sa Poglavnikom 1956 godine, On je proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je doša u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor, blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je doša kod svojih Ustaša na Janka Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1930 ili početkom 1931. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je to imanje iznajmljeno 1930 godine. Tu na Janka pusti Jure Francetić je Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime MASK, a On njemu, Juri Francetiću LASLO. Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN.Od tada Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetoga Travnja 1941., Vjekoslav Luburić, Maks se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta. Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih je najpoznatije Ljevče polje kod Banje Luke. Dobio je mnoga vojnička odlikovanja.

Odlukom hrvatsko političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala saveznicima, a ova ih je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju prema zarobljenicima, izručila Titinim partizanima. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.

General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947 u jednoj od tih boraba bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje. On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko kojih se je uspio izliječiti.

Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jedno rudniku, zaradio malo novca, da bi 24 listopada 1948 godine prešao francusko/španjolsku granicu i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavlje u pritvor. Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. tada su ga španjolske vlasti pustile na miru. Ovi datum prelazka francusko/španjolske granice sam preuzeo iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana "Deseti Travnja".

General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju preživijelih boraca, ponovno oživijeti organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO i izdavati mjesečnik ili povremenik časopis DRINA, preko kojeg bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i general HNO, On sebi daje ime general DRINJANIN, što je usko povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA. Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao general Drinjanina, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.

U svoje rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953 godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne, vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove teme.

General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, sin Vjekoslav rođen, neznam točna datuma, 1957. i kćer Mirica rođena, neznam točna datuma, 1958.

Generalov ubojica Ilija Stanić preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna nije vjerodostojno potvrđena, dolazi koncem 1967 godine kod Generala drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši Generalu se kao sin generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao. Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim pismaima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj čas ubojica Ilija Stanić ostvari dana 20 travnja 1969 godine. Ja ću se za ovu Čestitku STOTGODIŠNJICE rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zausteviti, jer će se na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu.

Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.

DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STOTI ROĐENDAN !!!


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968.
PostPostano: sri ožu 06, 2013 21:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968.

Uvod: Dr. Miljenko Dabo Peranić.

Slušajte sada glas: Desetotravanjsku Poruku Generala Drinjanina Hrvatima u svijetu.

xxxxx

Prepisao sa CD Mile Boban, Otporaš

xxxxx

Draga hrvatska braćo. Što je značio Deseti Travanja sa političkog stanovišta za hrvatski narod, to smo čuli mnogo puta. Malo je Hrvata koji godine tisuću devet stotina šesdeset osme za Deseti Travnja neće praviti sami u sebi svoju vlastitu analizu. Čine to oni koji su državu stvarali a i oni koji su je obarala, pa da skupa s nama postanu roblje. Hrvati su stvorili ne samo svoje stanovište, nego su u Domovini i u Emigraciji nastojali staviti na papir i svoje dojmove, uspomene, doživljaje ali i dokumente o onome što su napravili i što nisu dospijeli napraviti. Preveliki je to događaj a da bi se mogao samo prešutiti. Zato ga nastojmo i prikazati onako kako nama konvenira, kako bi ga mi željeli vidjeti. Htijeli bi opravdati sebe, kao ljudi, kao grupe, stranke, organizacije i ideologije kako bi za svu povijest ostalo što više dokumenata; jer Deseti je Travnja jedna prekretnica od sudbonosne važnosti, te za tu prekretnicu možemo prikazati na jedan ili drugi naćin, ali ju se ne možemo zanijekati.

Pokušat ću dati jedan prikaz hrvatske tragedije koju je proživljavao mali hrvatski čovjek. Ono što je on doživio, ne kao jedan događaj, kojega su donijeli i odnijeli vjetrovi povijesti, dobra i zla sudbina, kao jedan od tolikih ratnih zbivanja, nego nešto što je svaki hrvatski čovjek osjetio na svojoj vlastitoj koži, na svojemu tijelu, na svome životu, na životu svoje djece, očeva, na svojem imanju, jednom riječu i na svojoj vlastitoj sudbini. Ovakovih osobnih događaji uvijek su bili odlučujući, sudbonosniji, jer se nisu mogli niti zaboraviti niti mimoići, nego su bili čvrsto vezani uz čovjeka kao dio njega samoga.

Potreba Desetog Travnja! Svi smo mi osjećali potrebu Desetog Travnja, mi koji smo na školama slušali o tome da su nas srpski opančari oslobodili na Kajmačalanu, (Nije najjasnije, ali mislim da je general tako nešto rekao. Mo. Otporaš.) na Crnom Vrhu, na Solunskom frontu. Mi koji smo kao djeca dobivali ćuške i batine, kojima se je vrijeđao nacionalni ponos, kojima se je govorilo da nismo narod nego neka nesvijesna smjesa, koju su, eto, oni oslobodili, kojima su dali ime, državu, kralja, slobodu i svrhu života. Nama koji smo bili vješani radi bilo kakva dizanja glasa, radi bilo kakvoga čina, radi najmanje oporbe. Nama koji nismo imali prošlosti, koji nismo imali sadašnjosti, kojima je stavljena u izgled tamna budućnost. Osjećali smo svijestno potrebu jednog Desetog Travnja, pa makar nas koštalo i sama života.

Potrebu Desetoga Travnja osjećali su i naši očevi koji su se borili za vrijeme rata na tuđim frontovima, dobivali bitke i gubili ratove. Osjećali su potrebu da dođe jedan dan kada bi ginuli za svoje vlastite ideale, za svoju sadašnjost, za budućnost svoje djece. Tu su potrebu osjećali svi koji nisu izgubili ljudskog dostojanstva, koji se nisu mogli pomiriti sa mišlju da smo nesposobni umarati za sebe, na svojim ognjištima za svoje, za budućnost svoje Domovine i svoje vlastite djece. Potrebu su osjećale naše herojske Majke koje su radi Hrvatske izgubile muževe, našle se kao moja Majka sa čoporom malene dječice, bez imetka, bez službe, bez penzije, progonjeni i sa teškom uspomenom pred očima. Srbi su nam pred ulaskom u (kuću) ubili oca. (Ovdje ima jedna mala pauza ganutljivosti, po svoj prilici general je pri izgovoru ovih riječi bio emicionalan. Mo) Izmrcvarili su ga, prebili i Boga u njemu, kako su znali reći, zatim ga na sami Božić (1923., mo, Otporaš) bacilli u podrum i polili vodom da ujutru osvane kao skup smrznuti ostataka tijela jednog snažnog, mladog, čestitog i poznatog čovjeka, samo zato što je bio Hrvat. Što je mogla misliti moja Majka, što smo mogli misliti mi mala dječica, naši susjedi i sugrađani, naša rodbina, koji su sve to promatrali sa jednim pritajnim buntovničkim mirom. Nije se radilo o tome dali bi ili nebi udarili po njima, po onima koji su nam otimali granice, nego se radilo o tome kada će to biti!

Osjećali su potrebu Desetog Travnja oni seljaci koji su bili ne samo pokradeni, prevareni, osramoćeni, nego čak i batinani. U sjevernim krajevima Hrvatske se batinalo i misli se da je preko pola milijuna odraslih osoba formalno bilo povaljeno i dobivalo batine, kao što se je u stara vremena radilo sa zločincima i tatima. U južnim krajevima i posebno u Bosni i Hercegovini ljudi su jednostavno bili ubijani. Bilo je i nestalo stranaka, vođa i ideologija, ali u svim režimima uvijek su bili na javi batinaši. Bilo je i nestalo detalja ali je ostalo uvjerenje kod svih Hrvata da je potreban jedan novi, JEDAN DESETI TRAVNJA!, jedan novi dan slobode, časti i ponosa. I on je došao možda kada su mnogo vjerovali da je vrlo i vrlo daleko!

Recimo nekoliko riječi o radosti Desetoga Travnja. Mrtva Radića hrvatski je narod odpravio na Mirogoj sa vjerom da će se ispuniti njegova zadnja želja i oporuka: “Nikada više u Beograd”! Čak su i predstavnici prečanskih Srba, tj, Srba i pravoslavaca s ovu stranu zemunskog mosta, jasno i glasno govorili da Jugoslaviju treba uništiti i da treba stvoriti Hrvatsku Državu. Nisu to bili samo Vojvođanski Srbi koji su se sramili svojeg srpskog podrijetla, nego i najveći batanaš svih vremena Svetozar Pribičević, koji je stvorio Jugoslaviju a i izumio batine da tu Jugoslaviju održi na životu. Ni on nije dosta veliki Srbijanac, zato jer je bio Srbin ali ne Srbin iz Srbije. U Hrvatskoj je nestalo stranaka i počela se stvarati Hrvatska, jednostavno HRVATSKA! Cijeli je narod bio u hrvtaskom pokretu, pokretu za oslobođenje. Dok je narod skupljao stare kubure i oštrio handžare, političari su i opet tepali (ili možda pretresali, mo) o miru, o deklaracijama, o novim reformama, o novim pregovorima, o novim sporazumima, o novoj, tobože, boljoj Jugoslaviji.

Iz emigracije su se vratili hrvatski neumrli književnik, i pjesnik, i državnik, i borac Mile Budak, najveći junak hrvatskog oslobodilačkog rata Jure Francetić, vratili su se zato jer nisu mogli izdržati nakon marsailleskog atentata talijanske policije i njeno šurovanje sa beogradskim agentima. Poglavnik i Ustaše bili su internirani. Tobože nama skoline i prijateljske Njemačke morao je biježati Andrija Artuković u Francusku da spasi goli život pred novim manevrima novog srpskog gazde Milana Stojadinovića. Mađarska koja je znala gospodski s nama postupati, ali je i sama bila uz duvar prislonjena, morala je internirati sve Ustaše i skorom sve Hrvate. Svaki put kad je Stojadinović išao vlakom iz Beograda u Beč i Belgiju preko ove ove zemlje, svi su, pa i bogalji hrvatskog podrijetla, biti internirani, i svaki su, i bogalji, i žene, i djeca čuvani sa pet i šet oružnika. Pa ipak, čim je ratna kuka stigla blizu nama, sav se narod digao, sav, kao jedan, u svim hrvatskim pokrajinama. Pokazalo se da nismo tamburaši, da nismo zaboravili uvrede, patnje i prolivene krvi, da nism zaboravili ni želje svoje. Nestalo je te nakazne Jugoslavije za nekoliko dana, a njena vojaska nije pružila jednu jedinu bitku, koja bi ostala zabilježena u analima ratnih dogodovština.

Prvi su pušku bacilli oni koji su najviše o ratu govorili. Hrvati je nisu bacali nego je prihvaćali. Nestalo je stranaka, nestalo starih zadjevica, nije se govorili čak ni o hrvtaskim izdajicama. Sve je to bilo kolosalno, sve je to bilo monumentalno, veličanstveno! Sve je to izgledalo kao jedan jedinstveni orkan koji je elimentarnom snagom pomeo Jugoslaviju a donio slobodu. Sada smo imali svoju državu, imali svoju pušku na svome ramenu, a nitko se od nas nije jedva ni brinuo zato da bi imali svoje pare u svome džepu. Vreće sa dinarima, sa onim mrskim srpskim dinarima, su bile stavljane na lomaču. Svi smo gledali na DRINU, na našu DRINU!, kako bi stvorili svoju snažnu branu; svi smo sanjali o novom hrvatskom preporodu, novoj sreći i miru, i slavi razbora i izgradnje kulturnog uspona i gospodarskog dizanja, i svi smo u snu gledali veliku Hrvatsku sa sretnim Hrvatima i dobrom odnosu sa svim svojim susjedima.

Na Markovi Trgu je izgledalo kao u košnici, ( vacuum, mo) na Dvoru kod Poglavara, davali su jedni drugima uglednih Hrvata svih orijentacija. Dolazile su deputacije, grupe i organizacije najrazličitije vrsti: profesori, tehničari, inžinjeri, svećenici, županci, vojnici, ljudi, muževi, žene, djeca, iz svih kutova domovine stizali su sa svojim molbama, žalbama, prijedlozima, i nekada samo zato da se uvjere da smo zaista tu, svoji na svome. Lijesovi (Svijetnjaci,vatra,mo) su gorijeli na svim planinama. Veselje je bilo u sred srca svih Hrvata. Hrvatske se zastave vijorile, glazba svirala, kolo igralo. (Mnogi se Hrvati još i danas sjećaju slave, veselja, glazbe i razdraganosti Hrvata obnovljenjem Hrvatske Države u obliku RH u svibnju 1990 godine. Takvo je veselje bilo – i još veličanstvenije – Desetog Travnja 1941., mo) Žuljave ruke i opet su, nakon slave, uhvatile plug i motiku. I Bog je bio dao najveću žetvu koju je narod pamtio zadnjih godina. Božiji blagoslov je bio vidljiv; da, radilo smo za sebe, govorili su naši stariji. Mladež je počela stizati u vojarne, na svaku pušku bilo je sto kandidata, na svaku odoru tisuću. U okolici Zagreba počeli smo zidati nova i moderna radnička naselja. Tisuće rukupisa i originala knjiga odjednom bilo izvučeno iz ladica, skrovišta i tavana. Naši su intelektulci stvarali ali ih nisu mogli tiskati u ropstvu svoja djela, kao što mnoge životinje instiktivno ubijaju svoju mladež u kavezima i iza rešetaka. Oni su trebali slobode i u slobidi književnici bi stvarali, kao što su se životinje slobodno u slobodi kotile. Mladost je gledala vedro u budućnost, očevi su zadovoljno pristupili svojem uredu, plugu, motiki, čekiću i svojoj struki. Iako smo živjeli u ratu, i ako smo bili tako svijestni da je rat težak; gledali smo vedro, jer ako bi trebali umirati, znamo zašto bi to činili. Ta živjela je Hrvatska Država iako nije bila ni sasma svoja, ni velika kokovu smo htijeli, nije bila kakovu smo željeli, ni kakovu smo zaslužili. Vedro smo gledali u svoju budućnost. Bila je to velika radost koju se rijetko kroz stoljeća osjeti. Nikada tu radost zaboraviti neće oni koji su je jednom, samo jednom osjetili. Netko je negdje napisao da je to bio Delirij Desetog Travnja. Stoljećima smo ga očekivali i ima nešto u toj tvrdnij da je to bio pravi, pravcati Delirij. Jedna velika duhovna gozba, jedno neograničeno veselje koje može samo rob osjetiti kada on postane sretan i slobodan.

I onda dolazi: “Đurđev danak hajdučki sastanak”. Govorio sam o tome što sam osobno proživljavao. Neće biti zgorega da ovo dobro poslušaju oni koji u emigraciji čeprkaju po prošlošću, traže krivce, krivce hrvtakse tragedije, ali uvijek tako, samo tako, da sebe prikažu pametnima, dobrima i hrabrima, a ostale zlima, ludima i kukavicama. Onih prvih dana naše sreće, bio sam na službi na Markovu Trgu, bilo kao osobna straža držvanog Poglavara, bilo kao organizator Poglavnikove sigurnosne službe i uopće naše vojne organizacije. Kako ja tako su i drugi sanjali o tome da nakon mnogo godina emigracije vidim moje, ali daleko je bio Ljubuški a posla previše. I baš kada sam mislio nekako skočiti da vidim moju dobru staricu i posjetim grob oca u Trebinju, gdje je ležao, da zagrlim braću i sestre, vidim stare prijatelje i moj kamen; dođe nam vijest da je u hrvatskom selu u Hrvatskom Blagaju na Kordunu zaklana jedna naša obitelj. Još nismo imali ni vozila nego smo rekvirirali jedan taksi u pratnji dvoje Ustaša i jednog civila, otišli smo da vidimo što se je dogodilo. Istina, čuli smo bili o poklanim i popaljenim Ilićima kraj Mostara i drugim zločinima. Mislili smo da je to jedan od nekontroliranih događaja koje svaki rat sa sobom donese. Jednostavno smo htjeli zaboraviti prošlost, i osobno sam želio na grobu moga dobroga oca reći da opraštamo njegovim ubojicama, da je naša budućnost najveće zadovoljstvo za sve patnje i sve tegobe prošlosti.

Događaji u Hrvatskom Blagaju, koji će biti poznati svima iz onih krajeva, vjerojatno i nekom od Vas koji ćete ove moje riječi čuti, pomutio je red mojih milsli, mojih i mojih prijatelja. S tim mukama i mislima stigli smo u selo i već našli uznemirene ljude. Oca i Majku su priklali i oni su umrli, a za malu curicu je se dogodilo nešto posebno. Njoj je bila namjenjena posebna smrt. Izvukli su je iz rijeke sa prerezanim grlom ali je još živila i moga je reći i jasno pokazati prstom na one koji su je priklali. Bili su to domaći Srbi, seljani, koji su donosili u mlin svoje žito, čija su se djeca igrala sa malom mlinarovom dok se je žito mljelo. Nije se moglo ni misliti na neku osobnu osvetu i na imovinske i druge razlike. Bila je to siromašna i skromna obitelj, koja nikada s nikim nije imala nikakovih razlika, koja se nije isticala ni na vjerskom, ni gospodarskom, ni nacionalnom ni društvenom životu. Puka sirotinja koja je od zore do mraka radila da može zaraditi koru kruha. Skoro bijeda i mizerija, pa ipak, tu je ležala mala curica kojih 6 godina preklana grkljana. Seljani su nam pričali da je sve bilo mirno dok nisu stigli neki popovi i učitelji, te da se u školi održao sastanak domaćih pravoslavaca, koji, čim je slijedilo veselje “Đurđev danak”, i pred zoru se čula pjevati ona stara četnička pjesma: “Spremite se sprepite, četnici”. Kada je orgija svršila, kićeno je društvo otišlo do kućanova mlina (Radi se o obitelji Jose Mravunca, mlinara na rijeci Korana, koju su srpski četnici u noći 5/6 svibnja 1941. Jednostavno zaklali; dakle, ni puna četiri tjedna od Proglašenja NDH Desetog Travnja. Koliko se još i danas zna da toj hrvatskoj mučeničkoj obitelji još nitko nije podigao spomenik. Mo) i dovršilo orgiju u krvi jedne male i skromne hrvatske siromašne obitelji. To je bilo ritualno posvećenje nove epoke u duhu starih navada izraženih u obliku: “Đurđev danak, hajdučki sastanak”.

Iz Zagreba su stigli jedna grupa mladih pravnika, nekih …svršeni drugih mozgova i među njima poznati …predvodnici zagrebačkog sveušilišta. Bili su to svima poznati: Grga Heljz, Joso Rukavina, Juka Majić, Ras Raspudić, možda još kojih čijih imena nesjećam. Dalazili su da istraže čisti zločin. Mladi pravnici su gledali tijela preklane obitelji male mlinarove kćerice. Nešto se događa što nije bilo u našim predviđanjima, što nije uopće bilo shvatljivo našem mentalnom sistemu. Zagreb je još bio pun radosti, planova, sanja, vojnih i civilnih mimohoda. Svi smo htjeli saviti obiteljsko gnjijezdo, imati sinova i kćeri, da Hrvatska bude slobodna, da bude sretna. Kako smo rekli da od dobra roda ostane poroda. Svi smo počeli gledati gdje bi našli sreće. Počeli smo kupovati cvijeće i nositi curama kao izraze naših ljubavi. Svi smo htjeli ići u kazalište, uživati u stvaranju, u izgradnji, ići u crkvu, dati hvalu Gospodaru neba na miru, na plodovima i tekovinama Desetoga Travnja! Htjeli smo opraštati, učiti. Htjeli smo napraviti Hrvatsku lijepom, plodnom, sretnom, sigurnom! Htjeli smo biti velikodušni! I što je to sada što naše oči gledaju u jednom malom selu nedaleko od samog hrvatskog glavnog grada! Oni koji su bili u Zagrebu, pomalo smo već bili vjerovali da su uveličane one prve vijesti koje su nam stizale … sa granica …sa DRINE. Stajali smo svi kao zapanjeni. Veselje Desetoga Travnja je bilo pomućeno, a uz zvuke “Spremite se spremite, četnici” i na “Đurđev danak”, i tu smo bili suočeni sa događajima koji su bili kao “kodni znak”, kao navala za kasnije kuke i krvi u koju smo bili ugurani, i kasnije genecida sve do Bleiburga i propasti Hrvatske Države.

Malo zatim počele su stizati crne bijesti iz drugih krajeva. Zapovijednik Ustaške Obrane, povratnik i stari borac Mijo Babić, pada junački u Hercegovini sa nekoliko svojih drugova. Legendarni Jure Francetić i Ranko Boban jure prema DRINI. Naš junački Ibrahima vitez Pijanić organizira miliciju. Lički junak Juco Rukavina brzo skuplja vojsku i juri prema Kninu. Mene je zapalo ići na tromeđu: Prosor, Korduna, Like, Krbave i zapadne Bosne. Tu sam već bio našao nezaboravne Krajišnike: junaka Alu Humamovića iz Cazina, poručnika Envera Kapetanovića iz Bihaća, koji su okupljali ljude Krajišnike I ičli u pomoć prema Kulen Vakufu gdje su gorili dvori kasnijega predsjednika Hrvatske Vlade Džafer bega Kulenovića, a crkva u Krnjevuši je još smrdila po zapaljenom mesu svojega župnika. Junak iz Like Matijević ostavio je sinovca Miru koji je tada već prekupljao preživjele i išao u borbu. Od Oštrelja su četnici opkolili dopukovnika Domobranskog Matkovića koji je išao da primiri Hrvate i zaštiti Srbe. Supruga mu je bila srpkinja a on je bio jugoslavenski orijentiran. Pa ipak su ga zaklali. Iz Gradčaca su stizali preživjeli Kardumi i drugi. U donjem Vakufu je već bila proglašena velika Srbija i talijanski kamioni dok su prebacivali četnike s jedne strane na drugu, a smetali kretanje Hrvatskih Oružanih Snaga. U Korenici s Hrvatima su punili jame i navještavali radost istrebljenja. Zato se i zove Titova Korenica! Vojvoda Mane Rokvić već se hvalio da živog Hrvata neće tu ostati da pripovjeda šta se dogodilo.

Kada sam stigao u Zagreb pun ušiju, gube i svraba, da tražim oružje, jer su na prema nama stajali kompletne jedinice sastavljene od Srba, predvođene od častnika, profesionalnih častnika i vojvoda i obskrbljeni od Talijana, sažaljavali su me, savjetovali da odmorim živce, jer da je rat svršio, da ne može biti vojničkih jedinica, da je to sve skupa glupo, te da je to stvar policijskih mjera, ako bi nešto zaista bilo; jer da je rat svršio. Da, jedan rat je bio svršio a drugi bio počeo.

Tada se počelo pjevati: “Crven je Istok i Zapad”. Kada smo opkolili u Velebitu jedan četnički logor i uz pomoć lugara nečujno stigli do njih, našli smo nekih pedesetak ljudi, četnika, u šubarama sa redenicima, sa četničkim i kraljevskim kokardama, kako uče pjevati onu komunističku: “Crven je Istok i Zapad, crven je Sjever i Jug”. Njemačka i Rusija već su bile u ratu. Dok smo se naganjali sa četnicima i nastojali organizirati domaće milicije i zaštiti naša sela i živalj i njihov imetak, dotle se i dogodilo nešto što je davalo jedan drugi biljeg onome “hajdučkom sastanku” kakovog smo upoznali u malom selu u Hrvatskom Blagaju. Domaći lugari su prepoznali ujedno komesare, i jedan poznati komunista iz Gospića. Isti je to bio sve elemenat, ista mržnja, iste metode, ali drugo vodstvo! Druga je bila dimenzija sukoba. Tada smo po prvi puta čuli nova, nova druga imena kasnije, koja su iskrsnula na Kordunu, jer su Vlasi već napadali i četnici iz prkosa, ali su im na čelu bilo komesari i komandanti iz Zagreba i Karlovca.

Hrvatska je Država bila naslijedila od Banovine jedan logor u Kerestincu kraj Zagreba kojega je čuvala Mačekova seljačka Zaštita i zagrebački policajci. U tome logoru su bili trenirani mnogi poznati hrvatski komunisti. Bili su se ugojili u logoru jer su im obitelji donosili hranu, gdje su sasma bezbrižno igrali karte, čitali knjige i novine, rugali se Mačekovoj Zaštiti, koja je sa istim odorama i škrlatima ostala ih čuvati skupa sa starim zagrebačkim policajcima, tu buduću elitu gerile na Kordunu. Komunisti su napali bezbrižne čuvare, ubili ih i ranili nekoliko od njih, uzeli im oružje i odšetali se na kolodvor. Slučajno sam onoga časa boravio na Markovom Trgu i odmah pošao sa drugima za njima u potjeru. Rekli su, govorili ljudi, da ih je zemlja progutala, iako smo neke pohvatali, nakon mnogo nastojanja, mnogo žrtava i borbe.

Dok nije nije izbio rat između Njemačke i Rusije, između Hitlera i Staljina, hrvatski komunisti nisu pokazivali mnogo interesa za ono što se je oko njih događalo; osim što su i sami bili prisutni kod razoružavanja jugoslavenske vojske i skrivanja oružja za budućnost. Ali onoga časa kada je Rusija ušla u rat, pokrenula se i misterijozna mašina komunističke partije Jugoslavije, te tako i njena hrvatska sekcija. Dok nije bilo tih ideoloških razloga, sve je bilo u redu i postajalo je uvjerenje da neće biti poteškoća s njima, jer Jugoslavija je i njima kosti lomila, ubijala ih, i zatvarala ih, pa nije bilo razloga da ju brane, a niti da napadaju svoju vlastitu zemlju, to jest Hrvatsku. Tek tada smo došli do gorkih spoznaja da su nad hrvatskom sekcijom vladali Titini ljudi, većinom hrvatski Srbi a ne Hrvati komunisti, koji nisu imalo skoro nikakova upliva u vodstvu partije.

Tu je bio već, ne samo njemačko/ruski rat, nego hrvatsko/srpski rat, u kojem su hrvatski komunisti bili na srpskoj strani. To su povijesne činjenice koje možemo žaliti, ali ne i ignorirati. Za hrvatski komunista i pod uticajem, i opet stranački, ideoloških i osobnih razloga, otišli su u šumu i neki predstavnici Radićeve Seljačke Stranke i za njima mnogi domobranski viši častnici i potom mnogi hrvatski politički neinteresiranih ljudi. Bili smo već u ratu protiv, ne samo četnika, partizana, Rusije, nego, nažalost, i protiv Amerike i Engleske, to jest zapadnih saveznika. Bili smo, dakle, u ratu Hrvati protiv Hrvata i Hrvatska Država protiv u šumi stvarane nove druge srbokomunističke Jugoslavije.

Nije ovdje mjesta ni vremena za analuzu dublju i širu. Mnogi ste od Vas bili borci i drugi ste bili žrtve te borbe, pa Vam je poznato. Vojvode su zamjenili komesari i razne Đorđeviće, Đujiće i Đurišiće, razni Koče Popovići i Aleksandri Rankovići i Milovani Đilasi. Kao što su tisuću devt stotina i osamnaeste godine (1918) pokrili prostotu sa besvijesnim i prodanim pripadnicima jugoslavenskog odbora; godine tisuću devet stotina četrdeset i pete, (1945) danima Tragedije na Bleiburgu, Hrvatska je Seljačka Stranka dala Bana Subašića i svoju projugslavensku i ljevičarsku ekipu koja je Hrvatskoj dala problematičnu slavu, da Hrvat Tito vlada tom monstruoznom drugom Jugoslavijom u ime “bratstva i jedinstva”, u ime proleterske revolucije i pobjede jednog monstruoznog saveza, između komunista i kapitalista, čije posljedice zapad tek sada počima plaćati u jednom terminu diljem svijeta. U vrtlogu suludog klanja i odmazde pala je i naša mlad Država Hrvatska a ustalila se na vlasti komunistička partija. Tu, komunističku diktaturu, tu, ludu Jugoslaviju, služili su uvijek oni isti prodani Hrvati koji su služili Aleksandra i njegovu diktaturu, koja je vješala ne samo nacionaliste nego i komuniste.

Kada se plaća slugu ne pita se odakle je i šta je, jer je Beogradu uvijek potrebno imati nekoliko tih smokovih listova da pokrije sramotu i prostotu pred hrvatskim narodom u slobdnom svijetu. Vidimo danas u Vietnamu kako Amerika plaća svoje slabe račune. Vidimo na cijelom svijetu što se događa i svi pomalo sa strahom mislimo, ne samo na komunistički blok u Europi, na Rusiju, nego i na Kinu od osam stotina milijuna robova, u posjedu kod kojih se nalazi i atomska bomba. Vidimo gdje se dižu crnci koji najavljuju rat svim bjelcima. Vidimo student svih zemalja kako traže nešto iako ne znaju točno što. Iza svega toga stoji planifikatori, stratezi, učenjaci i dijalektičari komunističkoga bloka, pa makar on bio podijeljen, makar drugačije gledao na raspodijelu plijena koji im je pao u ruke i na taktiku sprovođenje svjetske crvene revolucije. Vidimo jasnu dekadenciju svijeta zapada, i vidimo da su i ponosni rimski pape morali primate krvnike kao nekada ambasadore barbarskih zavojevača.

Promijenila su se vremena; i iz podzemlja su izišli agenti, špijuni, Azevi, vođe i zapovjednici i prešli u salone Vatikana, engleskog dvora, američke Bijele kuće i u dvoranu ujedinjenih naroda. Oni su tu. Dobar dio područja kugle zemaljske, dobar dio, veći dio stanovništva, sirovina, materijalnih dobara, stratežkih točaka, tehničkih sredstava, nalazi se u rukama toga komunističkog bloka. Svjetska je revolucija tu, neki to vide ali neće da kažu. Drugi to kažu i ostaju obilježeni kao klerofašisti, kao nacisti, kao budale i patološki tipovi, kao militaristi, ili po onom hrvatskom: RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU!

Komunizam je pokazao svoje pravo lice. Pobio je jedne, zastrašio druge, zarobio treće, ali i probudio četvrte od kojih su mnogi bili borci za komunizam! Mnogi su zaista mislili da će im komunizam donijeti mira, socijalnog napredka, blagostanja i prava. Eto toga je u Tibetu, malom Tibetu zavladal moćna i velika Kina. U Mađarskoj, komunističkoj Mađarskoj na silu Rusija, u Čehoslovačkoj vladaju Česi, u Jugoslaviji je ustaljen srbokomunizam. Mađarska je revolucija dokazala da nije isto biti mađarski komunista i jednostavno biti ruski vojnik, iako ne komunista, koji bi se bori za rusku imperiju. Kada su mnogi progledali ali je bilo donekle kasno. Donekle ali ne sasma.

Isto kao i u Jugoslaviji gdje su hrvatski komunisti, pa i mnogi zaista uvjereni komunisti/ idealisti, a ne oportunisti i komunisti iz nužde, došli do uvjerenja da nije dosta biti partizan, komunista i Jugoslaven. Treba biti srbokomunista, treba slaviti svetoga Savu, biti (komunista, mo) svetoga komunizma, biti pandur Rankovića protiv svojeg vlastitog naroda.

Pokrenili su se i drugi: Makedonci, Slovenci, Albanci, Crnogorci, mađarske i druge manjine. Pokrenuli su se i Crnogoci, pa čak i neki Srbi i to posebno u Hrvtskoj. Kao što su nekada mnogi Srbi prema priznanju samog Pribičevića, (Svetozara, mo) plakali za Austrijom nako tisuću devet stotina osamnaeste (1918) godine, bilo je hrvatskih Srba koji su počeli dolaziti do osvjedočenja da im je mjesto među onima gdje su se rodili, gdje mogu biti Srbi ali kao Nikola Tesla, smatrati se hrvatskim rodoljubom. Tako je došlo do kulminacije toga uvjerenja da je među podpisnicima poznate deklaracije u obrani hrvatskog jezika i prava hrvatskog naroda, bilo ne samo polovica od njih članova komunističke partije, nego i sedam (7) hrvatskih pravoslavaca.

To je, dakle, bio novi hrvatski preporod na pomolu. Od osvjedočenja nije daleko akcija. Kada su profesori dali znak, tisuće je već bivših partizana u Istri i Dalmaciji bio sit “bratstva i jedinstva” i zuluma iz Srbije doseljenih Srba, koji su mnogi u četitri oka rekli da nisu komunisti, ali da je potrebna čvrsta ruka srbokomunista, da uz blagoslov, eventualno crkve, osigura život Jugoslaviji, gdje bi oni, Srbi iz Srbije uživali. To je bilo previše! Pokrenuli su se radnici i seljaci, profesori i učeni. Narod je odjednom izgubio strah. Drmala se Jugoslavija! To je dovelo partiju i Tita do odstranjenja Rankovića, iako je Tito bio Rankovićevac broj jedan, kao i Ranković Titovac broj jedan.

Pokrivanje sramote vrši se tobože reformama a gubitke u ekonomiji, zajmovima i darovima glupog zapada. Radnici koji moraju ići zaraditi koru kruha, i turisti koji dolaze u Hrvatsku Dalmaciju, pune kase Titove družine, ali idejno je Jugoslavija već pala. To vide ostali i to vide i oni sami. Neću ju spasiti magla nekih tobože novih struktura federacija i konfederacija, kao što nije spasilo ni prvu Jugoslaviju krparenje sa Banovinama, sa sporazumima i drugim vlaškim meripetlijama. (Ova riječ “meripetlijama”nije najjasnija, mo)

Hrvati u Domovini i emigraciji počimaju izniva tražiti bratsku ruku, opraštati grijehe i učiti iz svoje vlastite propasti, iz svoje bijede i svoga poniženja. Od jednom su uskrsle knjige, novine, letke ali i dijalektika dinamita, koja dnevno dolazi do izražaja i u Domovini i u slobodnom svijetu zato, jer ta Jugoslavija nema budućnosti, nema opstanka, nema uopće razloga za život, i svatko se trudi da zabije svoj klin u njen mrtvački sanduk.

Evolucija i revolucija, svatko na svome mjestu prema svojim idejama i mogućnostima, ali i jedno i drugo ide u rušenju Jugoslavije, i u izgradnji vlastite Hrvatske Države, demokratske Hrvatske Države za sve građana Hrvatske. Nema gorega slijepca od onoga koji neće da otvori oči. Zatvorenih očiju se može u tami ljepše sanjati, ali je mamurluk tim bolniji što se dulje držale oči zatvorene. Gledati otvorenim očima kao što to gleda Odpor na činjenice gdje je ujedno najljepši san. To su oni budni sanovi odgovornih muževa. Zato, istina, treba mnogo ljubavi za Hrvatsku, mnogo duhovne i duševne snage za pogledati u prošlost, ispraviti počinjene pogriješke i oplakati i priznati učinjene nepravde. Bilo bi glupo reći da nismo griješili, ali bi bilo samoubilački glupo pasti u neki kompleks krivnje, jer mi rata ni željeli ni pravili nismo. Nismo ni nametali taktike tabula rata iz ničije zemlje, ali kada je bilo potrebno i bili prisiljeni o događajima, morali smo prihvatiti komunističku taktiku, pa i njihove vlastite redove, kako bi se održali ne na vlasti, nego da ne budemo biološki istrijebljeni. Morali smo se braniti i pri tome smo griješili. Ako imadnemo snage da uvidimo i točno budemo znali razlikovati između tih pojmova, onda ćemo moći uzdići se iznad samih sebe i iz svojega pada crpiti snagu za dizanje, iz pogrešaka otvoriti tehničku školu, kako pogriješke i opet nebi ponovili.

Čuli jesmo da se povijest ponavlja. Lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest ponoviti. Mogla bi se ponoviti, kako ne! Sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bi izgledali, bili bi ono kao tisuću devet stotina četridesete godine, (1940) mi i svi drugi. Tako, teoretski, ponavljam teoretski, može se dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja i opet uskrsne među nama jedan novi Radić i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne. Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo, plemenito. Može jednom doći do novog Ustaškog Pokreta, do novih Starčevića, Pavelića i Radića, pa i novog socijalnog pokreta koji će nas opet htijeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti i novi Matija Gubec nakon četiri stotine godina (400) mučeničke smrti. Mogu uskrsnuti i naši plemenitaši, naši Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonisti. Da, to može doći i do novih vjerskih ratova, to stoji. Filozofija povijesti dokazuje takova nešto, ali zato trebaju stotine (100) godina da naši sanjari, naše babe vračarice u grobu dočekaju uslišenje tih slatkih snova.

Međutim politika nije ništa taktična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina koju se ne smije upotrijebiti kao laboratorijske zečeve. Narod je tu. On živi, plodi se, umire, radi, pupi, kreće se, jednom riječu živi. Njemu trebaju zato žive solucije. I dans i ne sutra ili preksutra, jer on i danas živi, bori se i traži solucije za svoja riješenja, za svoje nemire. Te solucije su u nama samima. Mi smo dio svoga naroda. Naravno, ako ih budemo tražili, naći ćemo ih! Ako budemo zatvarali oči, sanjali o deliriju Desetog Travnja kako je negda bilo lijepo, veselo, kako bi moglo biti a neće biti, jer vrijeme iđe i nosi svoje breme. Koji smo bili starci Desetog Travnja i zreli muževi, a danas smo s jednom ili obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci, snažni, danas smo zreli, bojim se poneki i prezreo, sa svim pozetivnim i negativnim svojstvima, sa svim vrlinama i manama, sa praksom koja je uvijek bolna, sa znanjem koje treba ugraditi u naše nasljedstvo. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu je mjesto svima nama: starima sa znajnjem, mladima sa snagom. Griješnicima sa mogućnostima opraštanja, naraštajima budućnosti sa vedrinom bez kompleksa grijeha prošlosti.

Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partisansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI ! U Odporu ima ustaških zapovjednika, i ima sinova po kojega partizana i bivših partizana. I prije svega ima i onih koji prije, poslije i iznad svega žele stvoriti Hrvatsku Državu, gdje će oni, mladi reći, kako se treba voditi, a ne da im mi, nakon svega toga, još određujemo i to kako će oni živiti u buduće. Nije to bilo nikad sprovedivo, nije to nikada nitko uspio, pa nećemo ni mi! Treba graditi Hrvatsku Državu za našu djecu bez kompleksa krivnje i odgovornosti rata očeva! Odpor je zato pokret mladih ljudi koji žele u svoja jedra uhvatiti snagu vjetra hrvtaske povijesti, borba za slobodu prolivene krvi i izgubljenih NADA. Bit će to bolna operacija, jer će to biti ispit zrelosti, bit će proba neše ljubavi za Hrvatsku. U atomsko doba ne možemo propovijedati stare sisteme, ali da, stare vrline! I moramo misliti na onu Hrvatsku kakova će biti godine dvije tisuće (2000), kada mi stariji svi budemo u grobu. To smatramo planskim radom na dugi rok, kako sam napisao u jednoj od zadnjih OBRANA da u naša tradicionalna svojstva slobogrudnosti, borbenosti, duhovnog osvjedočenja, trebamo unijeti dozu racionalnosti, rada u ekipama, dozu dogmatizma, kolaboracije, kolektivne odgovornosti, kolektivnog rada, kolektivne politike svijesti, koja je nama Hrvatima skoro uvijek manjkala. Tako bi izgradili jednu političku doktrinu, koja može vrijediti jednako tisuću devet stotina šesdeset osme (1968) ali i godina dvije tisuće (2000), a to je: Uvijek sve bazirati na vjerskim zasadama, na onom, na onom nepromjenljivom, na ufanju u Boga Stvoritelja neba i zemlje, u svoj Hrvatski Narod, njegove vrline, negovu snagu, u razbor njegovih sinova, u njegov um, u njegovo hrvatsko mišljenje. Ako tako budemo radili, onda nas ni paklena sila ni snaga bilo kekove univerzalne ideje neće slomiti, nego ćemo kao jedan inteligentan, biološki zdrav, mentalno napredan i sposoban narod u svim prilikama znati izabrati jedan put, koji neće tjerati na vlast jedne a u šumu druge, nego na dijalog u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje neka se kroje ideologije, zakoni, granice i prava građana Hrvatske.

A na nama, hrvatskim vojnicima, sada kao i navjeke neka ostane da budemo, ne straničari i da ne budemo nikada nosioci uzurpacije, vlasti, nego da budemo sluge svoje Domovine na granici Hrvatske Države. Tako nam Bog Pomogao!

Živio Hrvatski Narod!

Živjela Hrvatsa Država!

General Drinjanin!

Napomena:

Smatrao sam vrlo važnim prepisati ovaj Generalov govor sa CD i staviti na papir za sve Hrvatice i Hrvate. Koliko je meni poznato, ovaj Generalov govor nikada u cijelosti nije bio prepisan. Tu i tamo u nekim hrvatskim publikacijama se je moglo vidjeti po koje citiranje nekih generalovih izreka.

Kada bi se nekim Božijim čudom ovaj Generalov govor mogao čuti u svim borbama u kojima su se Hrvati borili za Hrvatsku Državu od dolaska Hrvata 626 godine pa sve do danas, uvije bi bio aktuelan, i reko bih da se Hrvati nikada ne bi borili jedni protiv drugih, kao što je to bilo u ratu 1941-1945.

Danas je 6 ožujka 2013., dakle uistinu STOTA GODIŠNJICA ROĐENJA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA.

Neka ovaj prijepis Generalova govora bude ISKRENA ČESTITKA SVIH HRVATA ZA STOTU GODIŠNJICU JEDNOG HRVATSKOG GENIJALNOG VOJSKOVOĐE I HRVATSKOG GENERALA.

Svima želim nadolazeći hrvatski državni praznik Deseti Travnja!

Svima želim Sretan Uskrs!

Otporaš, Mile Boban.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: ČESTITKA ZA STOTI ROĐENDAN VJEKOSLAVU LUBURIĆU!!!
PostPostano: čet ožu 07, 2013 17:50 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA


- 1968 -
- "Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički režim" -
- 1968 -
- "Hrvatske Oružane Snage moraju znati preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge Domovine, a ne gospodari Domovine, i jo
manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA".
- 1966 -
- "Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene "seljake", odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike."

- 1967 -
- "kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime, ideologije, nego samo i jedino HRVATSKUDRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I HRVATSKU BUDUĆNOST!"

-1968 -
- "Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, prbolni su bili rezultati takva stanja i predugo traje naša pobina duhova, a da bi smo htjeli kročiti srazama prošlosti".

- 1968 -
- "Reci Istinu i razbiše ti glavu" , general Drinjanin u svojem povijestnom govoru Hrvatima 1968.

- 1968 -
- "Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško/partizansko/hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!", doslovno stoji u povijestnom govoru generala Drinjanina upućen Hrvatima prilikom proslave dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. Ovim putem molim sve one koji imadnu priliku ovo pročitati, da među svojim prijateljima šire ovu generalovu originalnu mudru izreku. To govorim zato, jer se ta izreka kopira i citira u iskrivljenom obliku. Hvala. Otporaš.

- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11

-"Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTURATIMA..."

- DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu

- Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -

" Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz "DANICE" 17.12.1969.


Nastavlja se. Otporaš.


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
 Naslov: Re: ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA
PostPostano: ned ožu 24, 2013 14:04 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
Postovi: 250
---------
DVA JUNAKA DVA VITEZA NA GROBU POGLAVNIKA

Nad grobom Poglavnika!
Evo, Poglavniče, došli smo, da ti se poklonimo u ime HRVATSKE VOJSKE. Odajemo ti počast kao Državnom Poglavaru, kao svom Vrhovnom Zapovjedniku i kao obnovitelju Države Hrvatske, Mi se tebi klanjamo i stotinama tisuća znanih i neznanini junaka, koji su dali svoje živote za obnovu i čuvanje Nezavistne Države Hrvatske.

Počivaj u miru, Poglavniče, a tvoja braća, sinovi, kćeri, čitav tvoj narod, nastavit će tvoje djelo i osloboditi zarobljenu Domovinu, uzpostaviti Hrvatsku vlast i čuvati granice Države. Mi ti se kunemo, da ne ćemo stati, dok ne stignemo na Drinu!

Dok je god svieta i vieka mi će mo se, Poglavniče, sjećati i našeg Hrvatskog proljeća, kada si se vratio iz progonstva, obnovio Državu, vratio nam čast, slobodu, obraz i veličinu. Desetog je Travnja 1941. godine i naša šuma radosnije zalistala, i zvijezde su nam ljepše sjale, i ptice su veselije pjevale, i naša polja i livade velikodušnije plodove dali. Malo i veliko se veselilo, i mi smo ti zahvalni radi te radosti Desetoga Travnja.

Ti si nas, Poglavniče, naučio kako se treba boriti za slobodu i veličinu. Nikada Hrvatski junaci toga neće zaboraviti. Mi ćemo stari borci naučiti našu djecu i našu unučad, da nikada ne zaborave, da si ti neizmjerno ljubio svaki kutak Hrvatske zemlje, a posebno Bosnu, tebi Bosna duguje vječnu hvalu, jer su tvoji vojnici stigli na Drinu i izgradili ne samo bunkere, nego i sviest, koja je nadživila bunkere, i nadoživit će i one, koji su te bunkere uz pomoć komunista srušili i Bosnu ponosnu porobili i u crno zavili.

Mi se tebi, Poglavniče, kunemo da ćemo kazniti sve one koji su izdali Majku Domovinu. Dolazi dan pa će narod i Hrvatska Vojska i opet stvoriti mir na Drini.

Počivaj u miru!

Vječna ti slava! Pukovnik Ibrahim vitez Pijanić Pirić

Časopis Drina br. 2 – 3. 1962. Madrid.

Ljutu travu na ljutu ranu!

Na tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o tebi i o onima, koji o tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

Lako je tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja te molim povrati i meni moj mir. Za tvog života nisam htio sageti šiju pred tobom, ali pred tvojim kostima to činim. Ne radi tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer Ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba Ustašovati, pa makar se i ne zvalo tim imenom.

Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje.

Mene su u lance vezali na Janka Puszti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba Ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vijećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s tobom.

Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i ne će i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali Ustaštvo revolucionarnom Hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je Ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja.

Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred Hrvatskim vojnicima, ali Hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu Hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg.

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustavi se na Drini. Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na tvojem grobu, i da taj mir koristno upotriebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku.

Pa da naši unuci čuvaju mrtvu stražu s tobom skupa na Drini.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima Hrvatske politike, jer si osjetio, da tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da ti se povratio tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati.

Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to ne će biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a ti u legendi čekaj polazak u novi boj, da se odatle tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuszte, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na tvom grobu, je jedan od izvora.

Za Dom Spremni!

Ustaša General Maks Luburić Drinjanin

Časopis Drina br. 2 – 3. 1962. Madrid


Prijavi post
Vrh
 Profil Pošalji e-mail  
Citiraj (i odgovori)  
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Možeš započinjati nove teme.
Možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  
cron

Izradi moj besplatni forum! · php-BB© · Internationalization Project · Prijavi zloporabu · Uvjeti Korištenja/Zaštita Privatnosti
© Forums-Free.com 2009